–

za LO, B. Ackermann, Rechtsanwältin,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za portugalsku vladu, P. Barros da Costa, S. Duarte Afonso i J. Ramos, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, H. Leupold i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. točke (a) šeste alineje Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i izmjena SL 2014., L 46., str. 22.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe BM i njezina bračnog druga, osobe LO, u vezi sa zahtjevom za razvod njihova braka pred njemačkim sudovima.

3

Uvodna izjava 1. Uredbe br. 2201/2003 glasi:

„Europska zajednica postavila si je za cilj uspostavu područja slobode, sigurnosti i pravde u kojemu je osigurano slobodno kretanje osoba. U tu svrhu, Unija donosi, između ostaloga, mjere u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima koje su potrebne za pravilno funkcioniranje unutarnjega tržišta.”

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 1. propisuje:

„Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:

[…]”

5

U članku 3. te uredbe, naslovljenom „Opća nadležnost“, određeno je:

„1.   U predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su sudovi država članica

[…]”

6

Osoba BM, njemački državljanin, i osoba LO, poljska državljanka, vjenčali su se 2000. godine u Poljskoj. Tamo su živjeli sa svojom djecom barem do lipnja 2012.

7

Osoba BM pokrenula je 27. listopada 2013. postupak razvoda pred Amtsgerichtom Hamm (Općinski sud u Hammu, Njemačka), ističući da je u lipnju 2012. napustila zajedničko prebivalište te se od tada nastanila na adresi svojih roditelja, u svojem rodnom gradu u Njemačkoj.

8

Osoba LO pozvala se na nepostojanje međunarodne nadležnosti njemačkih sudova, u biti zbog toga što je osoba BM, nakon što je napustila bračno prebivalište, tijekom većine 2013. zadržala uobičajeno boravište u Poljskoj.

9

S obzirom na dokaze koje su podnijele stranke u glavnom postupku, Amtsgericht Hamm (Općinski sud u Hammu) prihvatio je prigovor nenadležnosti osobe LO i odbacio zahtjev osobe BM za razvod braka kao nedopušten.

10

Tu je presudu povodom žalbe potvrdio Oberlandesgericht Hamm (Visoki zemaljski sud u Hammu, Njemačka).

11

Taj je sud u biti presudio da, iako je osoba BM doista stekla uobičajeno boravište u Njemačkoj na dan podnošenja zahtjeva za razvod braka, odnosno 27. listopada 2013., ona nije dokazala da je imala takvo uobičajeno boravište u toj državi članici tijekom cijelog razdoblja od šest mjeseci prije tog datuma, odnosno od 27. travnja 2013., suprotno onomu što se zahtijeva člankom 3. stavkom 1. točkom (a) šestom alinejom Uredbe br. 2201/2003.

12

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka), kojem je osoba BM podnijela žalbu protiv presude Oberlandesgerichta Hamm (Visoki zemaljski sud u Hammu), smatra da ishod te žalbe ovisi o tumačenju članka 3. stavka 1. točke (a) pete i šeste alineje Uredbe br. 2201/2003. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li stranka koja pokreće postupak dokazati uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak od početka rokova utvrđenih u toj odredbi ili je dovoljno samo boravište, pod uvjetom da je ono postalo uobičajeno najkasnije na dan pokretanja postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze.

13

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev smatra da, unatoč tekstu članka 3. stavka 1. točke (a) pete i šeste alineje Uredbe br. 2201/2003, teleološkom i uskom tumačenju forum actoris propisanom tom odredbom treba dati prednost, kako se ne bi ugrozila prava bračnog druga koji je protustranka u postupku. Taj bi pristup trebao dovesti do zaključka da tužitelj mora dokazati da je od početka relevantnog roka stekao uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak. To bi tumačenje također doprinijelo boljoj predvidljivosti i ujednačenoj primjeni kriterija za dodjelu nadležnosti. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, određeni elementi konteksta potvrđuju takvo tumačenje. Taj se sud u tom pogledu osobito poziva na verzije na španjolskom i francuskom jeziku izvješća s objašnjenjima A. Borrás koje se odnosi na Konvenciju o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima, takozvanu Konvenciju „Bruxelles II” (SL 1998., C 221, str. 27.).

14

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da je tumačenje članka 3. stavka 1. točke (a) pete i šeste alineje Uredbe br. 2201/2003 koje predlaže kontroverzno, osobito u okviru pravne doktrine njemačkog govornog područja, i da, u svakom slučaju, o njemu nije odlučivano u sudskoj praksi Suda niti se iz nje može jasno izvesti.

15

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

„Počinje li razdoblje čekanja od godine dana, odnosno šest mjeseci u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) petom i šestom alinejom Uredbe [br. 2201/2003] za stranku koja pokreće postupak teći tek kada [ona] stekne uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak ili je dovoljno ako na početku relevantnog razdoblja čekanja stranka koja pokreće postupak ima samo de facto boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak i njezino boravište tek nakon toga, u razdoblju do podnošenja zahtjeva za razvod, postane uobičajeno boravište?”

16

Uvodno valja primijetiti da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je međunarodna nadležnost njemačkih sudova za odlučivanje u glavnom postupku ispitana s obzirom na članak 3. stavak 1. točku (a) šestu alineju Uredbe br. 2201/2003 i da je sud koji je uputio zahtjev smatrao da utvrđenje prema kojem osoba BM 27. travnja 2013. nije stekla uobičajeno boravište u Njemačkoj ne sadržava nikakvu pogrešku. Stoga postavljeno pitanje valja shvatiti na način da se odnosi isključivo na tu odredbu.

17

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. točku (a) šestu alineju Uredbe br. 2201/2003 tumačiti na način da se tom odredbom nadležnost suda države članice za odlučivanje o postupku povodom zahtjeva za raskid bračne veze uvjetuje okolnošću da stranka koja pokreće postupak, državljanin te države članice, podnese dokaz da je stekla uobičajeno boravište u navedenoj državi članici najmanje šest mjeseci neposredno prije podnošenja svojeg zahtjeva, ili okolnošću da dokaže da je boravište koje je stekla u toj državi članici postalo uobičajeno boravište tijekom razdoblja od najmanje šest mjeseci koje neposredno prethodi podnošenju njegova zahtjeva.

18

Valja podsjetiti na to da se člankom 3. Uredbe br. 2201/2003 utvrđuju opći kriteriji za nadležnost za razvod, zakonsku rastavu i poništaj braka. Ti objektivni, nekumulativni i isključivi kriteriji odgovaraju na potrebu pravnog uređenja prilagođenog posebnim potrebama sporova u području raskida bračne veze (presuda od 10. veljače 2022., OE (Uobičajeno boravište bračnog druga – Kriterij državljanstva, C‑522/20, EU:C:2022:87, t. 25. i navedena sudska praksa).

19

U tom pogledu, iako se u članku 3. stavku 1. točki (a) prvoj do četvrtoj alineji Uredbe br. 2201/2003 izričito navode kriteriji uobičajenog boravišta bračnih drugova i protustranke, članak 3. stavak 1. točka (a) šesta alineja te uredbe dopušta primjenu pravila o nadležnosti forum actoris (presuda od 10. veljače 2022., OE (Uobičajeno boravište bračnog druga – Kriterij državljanstva, C‑522/20, EU:C:2022:87, t. 26. i navedena sudska praksa).

20

To pravilo o nadležnosti ima za cilj osigurati ravnotežu između, s jedne strane, mobilnosti osoba unutar Europske unije, osobito zaštitom prava bračnog druga koji je nakon bračne krize napustio državu članicu zajedničkog boravišta i, s druge strane, pravne sigurnosti, posebno pravne sigurnosti drugog bračnog druga, tako što se osigurava postojanje stvarne poveznice između stranke koja pokreće postupak i države članice čiji su sudovi nadležni za odlučivanje o raskidu dotične bračne veze (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., OE (Uobičajeno boravište bračnog druga – Kriterij državljanstva, C‑522/20, EU:C:2022:87, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

21

Naime, članak 3. stavak 1. točka (a) šesta alineja Uredbe br. 2201/2003 priznaje sudovima države članice na čijem se državnom području nalazi uobičajeno boravište stranke koja pokreće postupak nadležnost za odlučivanje o raskidu dotične bračne veze ako je, u skladu s tom odredbom, „imao boravište” na državnom području te države članice „najmanje šest mjeseci prije pokretanja postupka” i ako je, kao u glavnom postupku, on državljanin navedene države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., OE (Uobičajeno boravište bračnog druga – Kriterij državljanstva, C‑522/20, EU:C:2022:87, t. 26. do 28. i navedenu sudsku praksu).

22

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nema nikakve dvojbe da, u skladu s tom odredbom, na dan pokretanja postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze stranka koja pokreće postupak mora dokazati „uobičajeno boravište” u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak, što je u glavnom predmetu osoba BM dokazala pred Oberlandesgerichtom Hamm (Visoki zemaljski sud u Hammu).

23

Naime, u tom pogledu valja podsjetiti na to da međunarodna nadležnost koja proizlazi iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 2201/2003, s obzirom na to da je određena kriterijem „uobičajenog boravišta”, isključuje to da se ona određuje prema kriteriju koji se temelji na jednostavnom boravištu jednog ili drugog bračnog druga (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2021., IB (Uobičajeno boravište bračnog druga – Razvod), C‑289/20, EU:C:2021:955, t. 46.).

24

Iz toga slijedi da bračni drug koji se namjerava pozvati na osnovu nadležnosti predviđenu u članku 3. stavku 1. točki (a) šestoj alineji Uredbe br. 2201/2003 nužno mora dokazati da ima uobičajeno boravište na državnom području države članice čiji je državljanin na dan pokretanja postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze, što je aspekt koji se u ovom slučaju ne osporava.

25

Suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev smatra da postoji dvojba o tome znači li uvjet prema kojem stranka koja pokreće postupak mora „ima[ti] boravište najmanje šest mjeseci prije pokretanja postupka” u predmetnoj državi članici, naveden u članku 3. stavku 1. točki (a) šestoj alineji Uredbe br. 2201/2003, da stranka koja pokreće postupak mora samo dokazati da ima boravište na državnom području te države članice, pod uvjetom da je u razdoblju od najmanje šest mjeseci koje neposredno prethodi pokretanju postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze to boravište postalo uobičajeno boravište ili, naprotiv, da ta stranka koja pokreće postupak mora dokazati da je imala uobičajeno boravište od početka i tijekom cijelog tog razdoblja od najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka.

26

U nedostatku takve definicije u Uredbi br. 2201/2003 ili izričitog upućivanja na pravo država članica radi utvrđivanja smisla i dosega pojma „uobičajeno boravište” i osobito pojma „boravište”,, važno je potražiti autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir kontekst odredbi u kojem ga se spominje i ciljeve te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 25. studenoga 2021., IB (Uobičajeno boravište bračnog druga – Razvod), C‑289/20, EU:C:2021:955, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

27

U tom pogledu, točno je da iz teksta članka 3. stavka 1. točke (a) šeste alineje Uredbe br. 2201/2003 proizlazi da je nadležnost suda države članice na čijem državnom području stranka koja pokreće postupak mora imati uobičajeno boravište uvjetovana time da je „ima[la] boravište” najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze. Kao što to priznaju poljska vlada i Europska komisija, upućivanje na obično boravište ne znači nužno da stranka koja pokreće postupak mora dokazati uobičajeno boravište za cijelo razdoblje od najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka.

28

Međutim, s obzirom na kontekst članka 3. stavka 1. točke (a) šeste alineje Uredbe br. 2201/2003 i ciljeve koji se njome žele postići, zahtjev prema kojem stranka koja pokreće postupak mora imati boravište u državi članici čiji je državljanin najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka ne može se tumačiti neovisno o kriteriju „uobičajenog boravišta” koji je također naveden u toj odredbi.

29

Stoga, kao prvo, valja istaknuti da je cilj članka 3. stavka 1. točke (a) te uredbe ujednačiti unutar Unije kriterije za dodjelu međunarodne nadležnosti u bračnim stvarima koji se svi temelje, kao što je to navedeno u točki 23. ove presude, na pojmu „uobičajeno boravište”. U općoj strukturi te odredbe pojam „boravište” ne može imati različitu narav ovisno o tome upotrebljava li se u svojoj drugoj alineji ili šestoj alineji, neovisno o činjenici da, suprotno drugim verzijama te druge alineje sastavljenim na službenim jezicima Unije u vrijeme donošenja te uredbe, verzija na njemačkom jeziku ne koristi taj koncept izolirano.

30

Međutim, na temelju članka 3. stavka 1. točke (a) druge alineje navedene uredbe, nadležan je sud države članice na čijem su državnom području „bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište, ako jedan od njih i dalje ima isto boravište”. U tom pogledu, upotreba izraza „i dalje ima isto boravište”, koji se pojavljuje u verzijama te odredbe sastavljenim na službenim jezicima Unije u vrijeme donošenja te uredbe, s iznimkom njemačke jezične verzije, podrazumijeva vremensku neprekinutost između tog boravišta i „zadnje[g] uobičajeno[g] boravišt[a] [bračnih drugova]”, tako da bračni drug koji je ostao na državnom području dotične države članice tamo zadržava svoje uobičajeno boravište, a da to ne bude pobijeno verzijom navedene odredbe na njemačkom jeziku.

31

Slijedom toga, u posebnom kontekstu utvrđivanja međunarodne nadležnosti u području raskida bračne veze iz članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 2201/2003, ne treba praviti razliku između pojma „boravište” i pojma „uobičajeno boravište”, što bi imalo za posljedicu slabljenje kriterija za određivanje te nadležnosti.

32

Kao drugo, kao što to u biti tvrde poljska i portugalska vlada, zahtijevati od stranke koja pokreće postupak za raskid bračne veze da dokaže da je stekla uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak od početka razdoblja od najmanje šest mjeseci, predviđenog u članku 3. stavku 1. točki (a) šestoj alineji Uredbe br. 2201/2003, omogućuje osiguranje poštovanja pravne sigurnosti, štiteći pritom mobilnost osoba unutar Unije i mogućnost ostvarivanja raskida bračne veze, bez neopravdanog davanja prednosti toj stranci koja pokreće postupak, iako je forum actoris pravilo o nadležnosti koje je za nju već povoljno, što se ne može jamčiti fleksibilnijim alternativnim tumačenjem te odredbe, koje osoba BM brani pred sudom koji je uputio zahtjev.

33

Stoga, prije svega, taj zahtjev pridonosi kompenzaciji okolnosti da, za razliku od drugih kriterija nadležnosti navedenih u prvoj do četvrtoj alineji članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 2201/2003, onaj iz njegove šeste alineje ne ovisi ni o sporazumu bračnih drugova ni o postojanju posebne veze s mjestom zajedničkog života, sadašnjeg ili prošlog. Prema tome, obveza stranke koja je pokreće postupak da dokaže kako ona ima uobičajeno boravište na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka pridonosi potrebi da ta stranka bude u mogućnosti dokazati, za cijelo predmetno razdoblje, da ima stvarnu vezu s tom državom članicom, u smislu sudske prakse navedene u točki 20. ove presude.

34

Nadalje, ciljevi predvidljivosti te ujednačenog tumačenja i primjene u Uniji, koji se temelje na utvrđivanju kriterija za dodjelu nadležnosti u bračnim sporovima, nabrojenih u članku 3. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 2201/2003, ne bi se mogli postići ako bi se od stranke koja pokreće postupak samo zahtijevalo da dokaže uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak u više ili manje kratkom trajanju tijekom razdoblja od najmanje šest mjeseci koje neposredno prethodi pokretanju postupka povodom zahtjeva za raskid bračne veze. Naime, u tom bi slučaju dostatnost trajanja uobičajenog boravišta, koje se zahtijeva od stranke koja pokreće postupak, na državnom području države članice suda pred kojim je pokrenut postupak po definiciji varirala ovisno o vrsti i kazuističkoj ocjeni svakog nacionalnog suda pred kojim je pokrenut postupak.

35

Suprotno tomu, ciljevi navedeni u prethodnoj točki ove presude postižu se zahtjevom da stranka koja pokreće postupak dokaže da je stekla uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak od trenutka od kojega počinje teći razdoblje od najmanje šest mjeseci predviđeno u članku 3. stavku 1. točki (a) šestoj alineji Uredbe br. 2201/2003.

36

Naposljetku, valja naglasiti da, s obzirom na cilj ravnoteže između, s jedne strane, mobilnosti osoba unutar Unije i, s druge strane, zahtjeva pravne sigurnosti, a koji cilj se nastoji postići Uredbom br. 2201/2003 i na koji se podsjeća u točki 20. ove presude, zahtjev naveden u prethodnoj točki ove presude ne nameće stranci koja pokreće postupak nerazmjeran teret koji je može odvratiti od toga da se pozove na osnovu nadležnosti predviđenu u članku 3. stavku 1. točki (a) šestoj alineji te uredbe.

37

Iz toga slijedi da, u skladu s kriterijem nadležnosti na kojem se temelji članak 3. stavak 1. točka (a) šesta alineja Uredbe br. 2201/2003, bračni drug koji se namjerava pozvati na tu odredbu mora nužno dokazati da ima uobičajeno boravište u državi članici suda pred kojim je pokrenut postupak od početka razdoblja od najmanje šest mjeseci iz navedene odredbe.

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. točku (a) šestu alineju Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se tom odredbom nadležnost suda države članice za odlučivanje u postupku povodom zahtjeva za raskid bračne veze uvjetuje okolnošću da stranka koja pokreće postupak, državljanin te države članice, podnese dokaz da je stekla uobičajeno boravište u navedenoj državi članici najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. točku (a) šestu alineju Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000,

treba tumačiti na način da se:

tom odredbom nadležnost suda države članice za odlučivanje u postupku povodom zahtjeva za raskid bračne veze uvjetuje okolnošću da stranka koja pokreće postupak, državljanin te države članice, podnese dokaz da je stekla uobičajeno boravište u navedenoj državi članici najmanje šest mjeseci neposredno prije pokretanja postupka.