—

za „Indėlių ir investicijų draudimas“ VI, A. Mažintienė, uz asistenciju V. Drizge i A. Šekštela, advokatai,

—

za V. Guliavičiusa, G. Subačiūtė i A. Milinis, advokatai,

—

za bankas „Snoras” AB, u stečaju, K. Švirinas i I. Dargužas, advokatai,

—

za litavsku vladu, V. Kazlauskaitė-Švenčionienė i D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, K.-P. Wojcik i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. točke 1., članka 3. stavka 1. i članka 7. stavaka 1. i 2. Direktive 94/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 1994. o sustavima osiguranja depozita (SL L 135, str. 5.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 33.) kako je izmijenjena Direktivom 2009/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2009. (SL L 68, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 9., str. 244.; u daljnjem tekstu: Direktiva 94/19), točke 12. Priloga I. Direktivi 94/19 kao i članka 2. stavka 2. i 3., i članka 4. stavka 1. i 2. Direktive 97/9/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. ožujka 1997. o sustavima naknada štete za investitore (SL L 84, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 11.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupaka koje su pokrenuli „Indėlių ir investicijų draudimas“ VI (u daljnjem tekstu: IID) i V. Nemaniūnas u vezi s valjanošću ugovora o stjecanju potvrde o depozitu i nekoliko ugovora o upisu obveznica.

3

Članak 20. stavak 1. Direktive Vijeća 86/635/EEZ od 8. prosinca 1986. o godišnjim financijskim izvještajima banaka i drugih financijskih institucija (SL L 372, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 28.) kad je riječ o stavci 3. – o dugovanjima evidentirana certifikatima, određuje:

„Ova stavka uključuje i dužničke vrijednosne papire i dugovanja za koja su izdani prenosivi certifikati, posebno potvrde o depozitu, „bons de caisse” i obveze nastale iz vlastitih akcepata i zadužnica.“

4

Šesnaesta i osamnaesta uvodna izjava Direktive 94/19 glase:

„[...] [b]udući da s jedne strane, minimalna razina osiguranja propisana ovom Direktivom ne treba ostaviti preveliki dio depozita bez zaštite u interesu zaštite potrošača i stabilnosti financijskog sustava; [...]

[...]

[...] [d]ržavi članici mora [se] dopustiti isključivanje određenih kategorija posebno navedenih depozita ili deponenata iz osiguranja koje pružaju sustavi osiguranja depozita, ako smatra da ne trebaju posebnu zaštitu“.

5

Članak 1. točka 1. navedene direktive glasi:

Za potrebe ove Direktive:

[...]“

6

Članak 3. stavak 1. iste direktive propisuje:

„Svaka država članica osigurava unutar svog državnog područja uvođenje i službeno priznanje jednog ili više sustava osiguranja depozita. Osim u situacijama predviđenim u drugom podstavku i stavku 4., nijedna odobrena kreditna institucija u toj državi članici u skladu s člankom 3. Direktive 77/780/EEZ ne može primati depozite ako nije član takvog sustava.

[...]“

7

Članak 7. stavci 1. i 2. Direktive 94/19 određuju:

„1.   U slučaju nedostupnosti depozita, države članice osiguravaju pokriće u minimalnom iznosu od 50.000 EUR za ukupne depozite svakog pojedinačnog deponenta.

[...]

2.   Države članice mogu odrediti isključenje određenih deponenata ili depozita iz osiguranja ili im odrediti nižu razinu osiguranja. Ta su isključenja navedena u Prilogu I.“

8

U Prilogu I. navedenoj direktivi pod naslovom „Popis isključenja kako je navedeno u članku 7. stavku 2.“, u svojoj točki 12. navodi:

„Dužnički vrijednosni papiri izdani od strane iste institucije i obveze koje proizlaze iz vlastitih akcepata i mjenica.“

9

„Uvodna izjava 9. Direktive 97/9 predviđa:

„budući da definicija investicijskog poduzeća obuhvaća kreditne institucije koje su ovlaštene pružati investicijske usluge; budući da se od svake kreditne institucije mora isto tako zahtijevati da pripada sustavu naknade štete investitorima radi pokrića svog investicijskog poslovanja; budući da, međutim, nije potrebno zahtijevati od kreditnih institucija da budu članovi u dva zasebna sustava ako jedan sustav ispunjava i zahtjeve ove Direktive i Direktive 94/19/EZ [...]; budući da, međutim, u slučaju investicijskih poduzeća u određenim slučajevima može biti teško razlikovati depozite na koje se odnosi Direktiva 94/19/EZ i novac koji se drži u vezi s odvijanjem investicijskog poslovanja; budući da državama članicama treba dopustiti da odluče koja se Direktiva primjenjuje na ta potraživanja“.

10

Člankom 1. točkom 3. Direktive 97/9 određeno je da se za potrebe te Direktive „instrumenti[ma]“ trebaju smatrati oni koji su navedeni u Odjeljku B Priloga Direktivi Vijeća 93/22/EEZ od 10. svibnja 1993. o uslugama investiranja na području vrijednosnih papira (SL L 141, str. 27.) [neslužbeni prijevod].

11

Članak 1. točka 4. Direktive 97/9 kao investitora definira „svak[u] osob[u] koja je povjerila novac ili instrumente investicijskom poduzeću u vezi s investicijskim poslom.“

12

Članak 2. stavci 2. i 3. navedene direktive određuje:

„2.   Sustavom se osigurava pokriće za investitore u skladu s člankom 4. u kojem su ili:

a pritom je presudno koji je od tih događaja nastupio prvi.

Pokriće se osigurava za potraživanja koja proizlaze iz nesposobnosti investicijskog poduzeća da:

u skladu s odgovarajućim pravnim i ugovornim uvjetima.

3.   Svako potraživanje prema stavku 2. prema kreditnoj instituciji koje bi u dotičnoj državi članici podlijegalo i ovoj Direktivi i Direktivi 94/19/EZ, ta država prema vlastitom nahođenju usmjerava prema sustavu na temelju jedne ili druge Direktive. Prema tim se direktivama svako potraživanje smije nadoknaditi samo jednom.“

13

Članak 4. stavci 1. i 2. Direktive 97/9 određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da sustavi pružaju pokriće od najmanje 20.000 [eura] svakom investitoru u pogledu potraživanja iz članka 2. stavka 2.

Do 31. prosinca 1999. države članice u kojima je u trenutku donošenja ove Direktive pokriće manje od 20.000 [eura] mogu zadržati tu nižu razinu pokrića, pod uvjetom da nije niža od 15.000 [eura]. Ova je mogućnost na raspolaganju i državama članicama na koje se primjenjuju prijelazne odredbe članka 7. stavka 1. drugog podstavka Direktive 94/19/EZ.

2.   Država članica može odrediti da se neki investitori isključuju iz pokrića u sustavu ili da im se odobrava niža razina pokrića. Ova se isključenja navode u popisu u Prilogu I.“

14

U Prilogu 1. Odjeljku C Direktivi 2004/39/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o tržištima financijskih instrumenata te o izmjeni direktiva Vijeća 85/611/EEZ i 93/6/EEZ i Direktive 2000/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/22/EEZ, (SL L 145, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 4., str. 29.) navodi se popis financijskih instrumenata na koje se primjenjuje ova direktiva. Točkom 2. tog Odjeljka u pojam financijskih instrumenata uključeni su instrumenti tržišta novca.

15

Članak 4. stavak 1. točka 19. Direktive 2004/39 na sljedeći način definira instrumente tržišta novca:

„,Instrumenti tržišta novca' znači vrste instrumenata kojima se uobičajeno trguje na tržištima novca, kao što su trezorski zapisi, certifikati o depozitu i komercijalni zapisi, osim instrumenata plaćanja“.

16

Člankom 2. stavkom 3. Zakona br. IX-975 od 20. lipnja 2002. o osiguranju depozita i obveza u odnosu na investitore (Žin., 2002., br. 65‑2635, u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju depozita), kojim se u pravo Republike Litve prenose direktive 94/19 i 97/9, određuje se da je:

„‚deponent’: fizička ili pravna osoba koja je imatelj depozita u banci, u podružnici banke ili financijskoj zadruzi, osim osoba čiji se depoziti ne mogu osigurati na temelju navedenog zakona. [...]“

17

Članak 3. stavci 1., 2. i 4. Zakona o osiguranju depozita određuje:

„1.   Predmet osiguranja su depoziti deponenata u litasima i u stranoj valuti: dolarima Sjedinjenih Američkih Država, eurima i nacionalnim valutama (u daljnjem tekstu: ‚strane valute’) država članica Europske unije i država članica Europskog gospodarskog prostora […].

2.   Predmet osiguranja obveza u odnosu na investitore su obveze koje se odnose na naknadu investitorima u vrijednosne papire (bez obzira na strane valute u kojima su denominirani) ili u financijska sredstva, u litasima ili u stranim valutama.

[...]

4.   Dužnički vrijednosni papiri (potvrde o depozitu) koje je izdao sam osiguranik, obveze koje proizlaze iz vrijednosnih papira koje je akceptirao navedeni osiguranik i iz mjenica kao i hipotekarne obveznice izdane u skladu s litavskim zakonom o hipotekarnim obveznicama i hipotekarnom kreditu [...] ne mogu biti predmetom osiguranja.“

18

Članak 9. stavak 1. Zakona o osiguranju depozita glasi:

„Deponent stječe pravo na naknadu štete iz osiguranja na dan kada nastane osigurani događaj. Investitor stječe pravo na naknadu štete iz osiguranja na dan kada nastane osigurani događaj samo onda ako je osiguranik prenio ili koristio vrijednosne papire i/ili sredstva investitora bez njegova pristanka. Prilikom izračuna iznosa naknade štete iz osiguranja koji se duguje na temelju obveza u pogledu investitora, potonje obuhvaćaju samo vrijednosne papire i sredstva investitora koje osiguranik ne može vratiti investitoru.“

19

Dana 17. siječnja 2011., V. Guliavičius sklopio je s bankas „Snoras“AB, (u daljnjem tekstu: društvo Snoras), ugovor o stjecanju potvrde o depozitu indeksiran za inflaciju.

20

V. Nemaniūnas je 9. ožujka, 14. srpnja, 26. rujna i 6. listopada 2011., sklopio s društvom Snoras ugovore o upisu obveznica.

21

Odlukom litavske vlade od 16. studenoga 2011., društvo Snoras je prestalo poslovati. Dana 24. studenoga 2011., Središnja banka Litve obratila se sudu radi otvaranja stečajnog postupka društva Snoras.

22

V. Guliavičius i V. Nemaniūnas podnijeli su tužbu radi proglašenja ništetnosti ugovora koje su sklopili s društvom Snoras zato što im je, u biti, ta banka dala pogrešne i nepotpune informacije o, s jedne strane, primjeni osiguranja na kupljene instrumente i, s druge strane, o financijskom stanju društva Snoras.

23

Rješenjem od 6. svibnja 2013., Vilniaus apygardos teismas odbio je tužbu V. Guliavičiusa. Rješenjem od 29. srpnja 2013., Lietuvos apeliacinis teismas prihvatio je žalbu potonjeg, ukinuo rješenje prvostupanjskog suda te proglasio ništetnim ugovor o stjecanju potvrde o depozitu koji je sklopila predmetna osoba.

24

IID je javno poduzeće s ograničenom odgovornošću koje ima za zadaću osiguranje depozita i investicijau odnosu na investitore u slučaju insolventnosti financijskih institucija. Svojom kasacijskom žalbom podnesenom sudu koji je uputio zahtjev u postupku koji je pokrenuo V. Guliavičius, to poduzeće zahtijeva poništenje rješenja Lietuvos apeliacinis teismas od 29. srpnja 2013.

25

Rješenjem od 7. prosinca 2012., Vilniaus apygardos teismas odbio je tužbu V. Nemaniūnasa. Lietuvos apeliacinis teismas je povodom žalbe koju je potonji podnio potvrdio rješenje prvostupanjskog suda. Svojom kasacijskom žalbom podnesenom sudu koji je uputio zahtjev V. Nemaniūnas zahtijeva ukidanje presude žalbenog suda.

26

Lietuvos Aukščiausiasis Teismas smatra da sporove u kojima odlučuje treba razriješiti sa stajališta zakonskih propisa o zaštiti tužiteljâ bilo kao deponenata ili kao investitora.

27

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev pita se o zaštiti potvrde o depozitu koju je kupio V. Guliavičius. Taj sud naime, s jedne strane, primjećuje da je Republika Litva, na temelju članka 3. stavka 4. Zakona o osiguranju depozita odabrala iskoristiti mogućnost iznimke predviđenu člankom 7. stavkom 2. Direktive 94/19 i točkom 12. Priloga I. toj direktivi isključivši tako iz osiguranja predviđenog tom direktivom vrijednosne papire kao što su potvrda o depozitu o kojoj je riječ u glavnom postupku. S druge strane, taj se sud pita može li se takvo isključenje primjenjivati isključivo na dužničke vrijednosne papire koje je izdala kreditna institucija koji, konkretno, imaju glavne značajke financijskog instrumenta u smislu direktiva 97/9 i 2004/39.

28

Kao drugo, Lietuvos Aukščiausiasis Teismas pita se o pravilnosti prijenosa direktiva o kojima je riječ. Taj sud naime, u biti, ističe da je na temelju upućivanja na Direktivu 94/19 predviđenih u uvodnoj izjavi 9. i u članku 2. stavku 3. Direktive 97/9, zakonodavac Unije uspostavio sustav u kojemu imatelji instrumenata kao što su potvrde o depozitu i obveznice koje su predmet glavnih postupaka obavezno moraju biti zaštićeni jednom ili drugom od ovih dviju direktiva. S druge strane, litavskim se pravom, u članku 3. stavku 4. Zakona o osiguranju depozita, samo utvrđuje opće isključenje svih dužničkih vrijednosnih papira, posljedično uključujući potvrde o depozitu i obveznice, iz sustava osiguranja, a da se ne predviđaju alternativni načini zaštite. Takvo općenito isključenje ostavilo bi nezaštićenima imatelje vrijednosnih papira kao što su oni o kojima je riječ u glavnom postupku.

29

Kao treće, Lietuvos Aukščiausiasis Teismas dvoji o tome je li Direktiva 97/9 pravilno prenesena utoliko što je člankom 9. stavkom 1. Zakona o osiguranju depozita propisan dodatni uvjet u odnosu na tu direktivu kako bi se mogla ostvariti pogodnost od jamstva predviđenog tom odredbom, to jest, investitor stječe pravo na naknadu štete iz osiguranja samo onda ako je investicijsko poduzeće prenijelo ili koristilo vrijednosne papire i/ili sredstva investitora bez njegove suglasnosti.

30

U tim je okolnostima Lietuvos Aukščiausiasis Teismas odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Rješenjem predsjednika Suda u predmetu Indėlių ir investicijų draudimas et Nemaniūnas (C‑671/13, EU:C:2014:225), odbijen je zahtjev suda koji je uputio zahtjev da predmetni zahtjev za prethodnu odluku bude riješen u ubrzanom postupku iz članka 105. Poslovnika Suda.

32

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev, u biti, pita treba li članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 i točku 12. Priloga I. toj direktivi, tumačiti na način da se, kada država članica isključi iz osiguranja deponente kreditne institucije koji su imatelji dužničkih vrijednosnih papira (potvrda o depozitu) koje je izdala ta institucija, to isključenje može primijeniti samo u slučaju kada gore navedene potvrde o depozitu imaju sve značajke financijskog instrumenta, u smislu Direktive 2004/39?

33

U tom pogledu, najprije treba istaknuti da ni članak 7. stavak 2. Direktive 94/19, ni točka 12. Priloga I. toj direktivi, za potrebe isključenja osiguranja depozita ne propisuju da instrumenti o kojima je riječ moraju imati sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39.

34

Potrebno je, međutim, s obzirom na zahtjeve Direktive 94/19, da su instrumenti na koje se odnosi isključenje koje koriste države članice među onima koji ulaze u područje primjene Direktive 94/19.

35

U skladu s člankom 1. točkom 1. Direktive 94/19, definicija izraza „depozit“ za potrebe ove direktive uključuje, s jedne strane, „svako potraživanje koje proizlazi iz sredstava stavljenih na račun ili iz privremenih stanja koja proizlaze iz uobičajenih bankovnih transakcija“ i, s druge strane, „svako dugovanje dokazano potvrdom koju je izdala kreditna institucija“.

36

Iz teksta te odredbe stoga proizlazi da „depozit“, za potrebe Direktive 94/19, nije definiran s obzirom na značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39. Jednako tako, iz navedene odredbe proizlazi da je ono što obilježava drugu vrstu depozita činjenica da ih predstavlja vrijednosni papir koji se može prenositi, čime se omogućuje prijenos prava na tražbinu koje je u njemu sadržano.

37

Potonje utvrđenje potvrđuje analiza Komisijina prijedloga Direktive 94/19 (Com (92) 188 final od 4. lipnja 1992., SL C 163, str. 6.) koji se, u svom članku 1., izričito poziva na „tražbine za koje su izdani prenosivi vrijednosni papiri“. U tom pogledu također treba istaknuti da se u članku 20. Direktive 86/635, na koji se poziva u prijedlogu Direktive 94/19, određuje da su dugovanja evidentirana certifikatima „i dužničk[i] vrijednosn[i] papir[i] i dugovanja za koja su izdani prenosivi certifikati, posebno potvrde o depozitu“.

38

Stoga se odredbe članka 7. stavka 2. Direktive 94/19 u vezi s točkom 12. Priloga I. toj direktivi ne protive nacionalnom propisu, kao što je članak 3. stavak 4. Zakona o osiguranju depozita, koji iz osiguranja depozita isključuje „dužničke vrijednosne papire (potvrde o depozitu) koje je izdao sam osiguranik“, pod uvjetom da su takvi vrijednosni papiri prenosivi.

39

Sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti ima li, u ovom slučaju, potvrda o depozitu V. Guliavičiusa takvu značajku.

40

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 i točku 12. Priloga I. toj direktivi treba tumačiti u smislu da države članice iz osiguranja predviđenog tom direktivom mogu isključiti potvrde o depozitu koje je izdala kreditna institucija ako imaju značajke vrijednosnih papira, što je dužan utvrditi sud koji je uputio zahtjev, pri čemu ne mora utvrditi da ove potvrde imaju sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39.

41

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev, u biti pita, trebaju li se Direktive 94/19 i 97/9 tumačiti u smislu da se na dužničke vrijednosne papire koje je izdala kreditna institucija, osobito potvrde o depozitu i obveznice, može ne primjenjivati nijedan od sustava osiguranja predviđenih ovim direktivama.

42

Ovo drugo pitanje temelji se na pretpostavci da su potvrde o depozitu o kojima je riječ u glavnom postupku isključene iz sustava osiguranja predviđenog Direktivom 94/19, o čemu je litavski zakonodavac donio odluku na temelju točke 12. Priloga I. toj direktivi. Pod tom pretpostavkom, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li u skladu s pravom Unije to da nacionalno zakonodavstvo, kao što je litavsko zakonodavstvo, zajednički prenosi direktive 94/19 i 97/9 i isključuje, na općenit način, takve potvrde iz oba sustava osiguranja predviđena ovim dvjema direktivama, ostavljajući tako njihove imatelje bez ikakve zaštite.

43

U tom pogledu treba primijetiti da, s obzirom na definicije pojmova „depozit“ i „instrument“ sadržane, redom, u direktivama 94/19 i 97/9, isti dužnički vrijednosni papir, kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, istodobno može biti obuhvaćen obama ovim pojmovima i, stoga, područjem primjene ovih dviju direktiva.

44

S obzirom na navedeno, treba istaknuti da sustavi osiguranja predviđeni ovim dvjema direktivama ispunjavaju različite uvjete osobito u pogledu isključenja. Naime, dok se člankom 7. stavkom 2. i Prilogom I. Direktivi 94/19 propisuju isključenja koja se temelje na, bilo vrsti deponenata, bilo vrsti depozita, člankom 4. stavkom 2. Direktive 97/9 predviđaju se isključenja isključivo s obzirom na vrstu investitora.

45

U tim okolnostima, iako se pravo Unije doista ne protivi izboru države članice da direktive 94/19 i 97/9 prenese istim zakonodavnim aktom, ipak je potrebno, kao što je to naglašeno u uvodnoj izjavi 9. Direktive 97/9, da sustav uspostavljen tim aktom ispunjava zahtjeve dviju direktiva.

46

Posljedično, kada je, kao u glavnim predmetima, nacionalni zakonodavac iskoristio mogućnost koja se nudi točkom 12. Priloga I. Direktivi 94/19 da iz područja primjene sustava osiguranja predviđenog tom direktivom isključi vrstu tražbine o kojoj je riječ, okolnost da je taj zakonodavac prenio navedenu direktivu i Direktivu 97/9 istim zakonodavnim aktom ne može imati za posljedicu to da je ta vrsta tražbine također isključena iz sustava zaštite predviđenog Direktivom 97/9, izvan uvjetâ iz njezina članka 4. stavka 2.

47

S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje treba odgovoriti tako da direktive 94/19 i 97/9 treba tumačiti na način da kada tražbine prema kreditnoj instituciji mogu istodobno biti obuhvaćene pojmom „depozit“ u smislu Direktive 94/19, i pojmom „instrument“ u smislu Direktive 97/9, no nacionalni je zakonodavac iskoristio mogućnost predviđenu točkom 12. Priloga I. Direktivi 94/19 da te tražbine isključi iz sustava zaštite predviđenog potonjom direktivom, takvo isključenje ne može imati za posljedicu to da su navedene tražbine također isključene iz sustava zaštite predviđenog Direktivom 97/9, izvan uvjetâ iz njezina članka 4. stavka 2.

48

Svojim četvrtim pitanjem, sud koji je uputio zahtjev, u biti, pita treba li članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 2. Direktive 97/9 tumačiti na način da se protivi nacionalnom zakonodavstvu, kao što je riječ u glavnom postupku, gdje se mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

49

Kad je riječ o uvjetu utvrđenom člankom 9. stavkom 1. Zakona o osiguranju depozita, iz analize Direktive 97/9 proizlazi da, kako bi se na njih moglo primijeniti osiguranje koje je njome predviđeno, tražbine investitora moraju ispunjavati uvjete utvrđene člankom 2. stavkom 2. te direktive. Osim toga, u Prilogu I. navedenoj direktivi navodi se popis investitora koji, u skladu s člankom 4. stavkom 2. iste direktive, mogu biti isključeni iz pokrića u sustavu ili im se odobrava niža razina pokrića.

50

Iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da se na imatelje obveznica koje je izdala kreditna institucija osiguranje predviđeno Direktivom 97/9 može primijeniti samo ako je ispunjen uvjet izostanka pristanka propisan člankom 9. stavkom 1. Zakona o osiguranju depozita.

51

U tom pogledu, treba istaknuti da takav uvjet nipošto nije propisan Direktivom 97/9 kako bi se na investitore mogao primijeniti sustav zaštite koji je njome predviđen. Nadalje, investitori imatelji takvih instrumenata, kao što je V. Nemaniūnas u jednom od glavnih postupka, nisu spomenuti među onima koji, na temelju Priloga I. Direktivi 97/9, mogu biti isključeni iz tog sustava.

52

S obzirom na prethodno navedeno, na četvrto pitanje treba odgovoriti tako da članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 2. Direktive 97/9 treba tumačiti na način da se protive nacionalnom zakonodavstvu, kao što je riječ u glavnom postupku, gdje se mogućnost primjene sustava naknade štete predviđene tom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

53

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li direktive 94/19 i 97/9 tumačiti na način da je dužan ne primijeniti nacionalno zakonodavstvo kojim se na nezakonit način određene imatelje dužničkih vrijednosnih papira isključuje iz sustava osiguranja uspostavljenih ovim direktivama, osobito time što navedeno zakonodavstvo uvjetuje mogućnost primjene sustava naknade štete investitorima činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

54

Budući da je litavski zakonodavac u pogledu prenosivih potvrdi o depozitu zakonito uspostavio isključenje osiguranja predviđeno Direktivom 94/19, kao što je i utvrđeno u točki [40.] ove presude, treće pitanje treba shvatiti na način da se isključivo odnosi na Direktivu 97/9.

55

Kao što proizlazi iz točke 52. ove presude, nacionalno zakonodavstvo – kao što je ono o kojem je riječ u glavnom postupku, koje mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog Direktivom 97/9 uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora – treba smatrati neusklađenim s člankom 2. stavkom 2. i člankom 4. stavkom 2. Direktive 97/9.

56

U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalni sud koji prilikom primjene nacionalnog prava mora tumačiti to pravo, obvezan je svoje tumačenje u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti s tekstom i svrhom direktive kako bi ostvario njome propisani rezultat i na taj način poštovao obvezu iz članka 288. stavka trećeg UFEU‑a (presuda Marleasing, C‑106/89, EU:C:1990:395, t. 8.).

57

U slučaju da takvo pravilno tumačenje nije moguće, treba naglasiti da u svim slučajevima gdje se odredbe neke direktive čine, s obzirom na njihov sadržaj, bezuvjetnima i dovoljno preciznima, pojedinci mogu na njih pozivati pred nacionalnim sudovima protiv države članice, bilo da je ona propustila pravodobno prenijeti direktivu u nacionalno pravo ili ju je pogrešno prenijela (presuda Dominguez, C - 282/10, EU:C:2012:33, t. 33.).

58

U ovom slučaju, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 86. svojega mišljenja, Direktiva 97/9 je, u dijelu u kojem se odnosi na određivanje zaštićenih primjera, dovoljno jasna, precizna i bezuvjetna da se pojedinci na nju mogu izravno pozvati.

59

Nadalje, treba podsjetiti da se među subjekte protiv kojih se može pozivati na odredbe direktive koje mogu imati izravan učinak ubraja i subjekt kojemu je, bez obzira na njegov pravni oblik, na temelju akta javne vlasti, povjereno obavljanje službe od javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima (presuda Dominguez, C - 282/10, EU:C:2012:33, t. 39.). Sud koji je uputio zahtjev dužan je provjeriti je li IID, za koji je nesporno da ima za zadaću osiguranje depozita i investicija u odnosu na investitore u slučaju insolventnosti financijskih institucija, ispunjava te uvjete.

60

Ako je to posrijedi, s obzirom na to da Direktiva 97/9, u dijelu u kojem se odnosi na određivanje zaštićenih primjera, ispunjava potrebne uvjete za izravan učinak, nacionalni sud mora izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu koja nije u skladu s njom i, potom, prilikom utvrđivanja opsega investicija koje su obuhvaćene sustavom zaštite predviđenim tom direktivom, ne primijeniti uvjet korištenja sredstava bez pristanka investitora.

61

Stoga na treće pitanje treba odgovoriti tako da Direktivu 97/9 treba tumačiti na način da sud koji je uputio zahtjev, u mjeri u kojoj smatra da se u glavnim postupcima na ovu direktivu poziva protiv subjekta koji ispunjava uvjete da se protiv njega može pozvati na odredbe navedene direktive, dužan je ne primijeniti nacionalnu odredbu, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom istom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

62

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: