1.

Kada se pred sudom države članice vodi postupak u vezi s predmetom koji sadrži tri tužbena zahtjeva, to jest zahtjev za prestanak bračne veze između roditelja maloljetnog djeteta, zahtjev za dodjelu roditeljske skrbi nad tim djetetom i zahtjev za utvrđivanje obveze uzdržavanja samog djeteta, mogu li se odredbe članka 3. točke (a), članka 3. točke (d) i članka 5. Uredbe br. 4/2009 (1) tumačiti na način da sud koji provodi postupak razvoda, koji je istodobno sud nadležan na temelju mjesta uobičajenog boravišta tuženika i sud pred kojim se tuženik upustio u postupak, može odlučivati o zahtjevu koji se odnosi na obvezu uzdržavanja djeteta bez obzira na to što se proglasio nenadležnim za donošenje odluke o roditeljskoj skrbi nad tim djetetom, ili pak o zahtjevu koji se odnosi na obvezu uzdržavanja može odlučivati isključivo sud nadležan za odlučivanje u predmetu roditeljske skrbi nad djetetom?

2.

U istoj situaciji, vezano za nadležnost nacionalnog suda, ostaje li zahtjev koji se odnosi na obvezu uzdržavanja djeteta sporedan u odnosu na postupak o roditeljskoj odgovornosti u smislu članka 3. točke (d) navedene uredbe?

3.

U slučaju da je odgovor na drugo pitanje negativan, je li u najboljem interesu djeteta da sud države članice, nadležan na temelju članka 3. točke (a) Uredbe (EZ) br. 4/2009, odlučuje o zahtjevu koji se odnosi na obvezu roditelja da uzdržava maloljetno dijete rođeno u braku čiji se prestanak traži, uzimajući u obzir da se navedeni sud proglasio nenadležnim za donošenje odluke o roditeljskoj skrbi, pravomoćno utvrđujući da nisu zadovoljeni uvjeti iz članka 12. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (2)?