19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

1

---

---

/

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

20.12.2013.

---

Uvodna napomena

U skladu s člankom 52. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, potpisanog 9. prosinca 2011., tekstovi akata institucija donesenih prije pristupanja koje su te institucije sastavile na hrvatskom jeziku od dana pristupanja vjerodostojni su pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. Tim se člankom također predviđa da se tekstovi objavljuju u Službenom listu Europske unije ako su tekstovi na sadašnjim jezicima tako objavljeni.

U skladu s tim člankom objavljuje se posebno izdanje Službenog lista Europske unije na hrvatskom jeziku, koje sadržava tekstove obvezujućih općih akata. To izdanje obuhvaća akte usvojene u razdoblju od 1952. godine do dana pristupanja.

Objavljeni tekstovi podijeljeni su na 20 poglavlja koja slijede raspored iz Registra važećeg zakonodavstva Europske unije, i to:

01	Opća, financijska i institucionalna pitanja
02	Carinska unija i slobodno kretanje robe
03	Poljoprivreda
04	Ribarstvo
05	Sloboda kretanja radnika i socijalna politika
06	Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
07	Prometna politika
08	Politika tržišnog natjecanja
09	Porezi
10	Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala
11	Vanjski odnosi
12	Energetika
13	Industrijska politika i unutarnje tržište
14	Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
15	Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja
16	Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura
17	Pravo poduzećâ
18	Zajednička vanjska i sigurnosna politika
19	Područje slobode, sigurnosti i pravde
20	Europa građana

Spomenuti registar, koji vodi Ured za publikacije, dostupan je na internetu (eur-lex.europa.eu) na službenim jezicima Europske unije. Bibliografskoj bilješci svakog akta može se pristupiti putem registra, gdje se mogu pronaći upućivanja na posebno izdanje i na ostale analitičke metapodatke.

Akti objavljeni u posebnom izdanju, uz određene iznimke, objavljuju se u obliku u kojem su bili objavljeni u Službenom listu na izvornim službenim jezicima. Stoga pri uporabi posebnog izdanja treba uzeti u obzir naknadne izmjene, prilagodbe ili odstupanja koje su usvojile institucije, Europska središnja banka ili su predviđene u Aktu o pristupanju.

Iznimno, kad se opsežni tehnički prilozi poslije zamijene novim prilozima, navodi se samo upućivanje na posljednji akt koji zamjenjuje prilog. Takav je slučaj u pojedinim aktima koji sadržavaju popise carinskih oznaka (poglavlje 02), aktima o prijevozu opasnih tvari, aktima o pakiranju i označivanju tih tvari (poglavlja 07 i 13) te nekima od protokola i priloga Sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru.

Također, Pravilnik o osoblju objavljuje se kao pročišćeni tekst koji obuhvaća sve izmjene do kraja 2012. godine. Daljnje izmjene objavljuju se u izvornom obliku.

Posebno izdanje sadržava dva sustava numeracije stranica:

i.

izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007. U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji;

ii.	numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata.

Do lipnja 1967. numeracija stranica u Službenom listu počinjala je iznova svake godine. Od tada nadalje svaki broj Službenog lista počinje na prvoj stranici.

Od 1. siječnja 1968. Službeni list podijeljen je na dva dijela:

—	Zakonodavstvo („L”),

—	Informacije i objave („C”).

Od 1. veljače 2003. prijašnje ime „Službeni list Europskih zajednica” promijenjeno je, na temelju Ugovora iz Nice, u „Službeni list Europske unije”.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

3

---

31995F0401

---

L 238/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.09.1995.

---

ZAJEDNIČKA AKCIJA

od 25. rujna 1995.

koju je Vijeće usvojilo na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji, o mjerama za primjenu članka K.1 Ugovora

(95/401/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, a posebno njegov članak K.3 stavak 2. točku (b),

USVOJILO JE OVU ZAJEDNIČKU AKCIJU:

Članak 1.

U svrhu postizanja ciljeva iz članka K.1 Ugovora, Unija provodi mjere koje se odnose na obuku, prikupljanje te razmjenu informacija i iskustava, seminare, studije i publikacije te druge operativne mjere kao potporu svojim aktivnostima suradnje.

Članak 2.

Odluke o financiranju mjera opisanih u članku 1. donose se u skladu sa člankom K.8 stavkom 2. Ugovora.

Članak 3.

Ova Zajednička akcija stupa na snagu na dan donošenja.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

4

---

31996F0196

---

L 063/2

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

04.03.1996.

---

ZAJEDNIČKO STAJALIŠTE

od 4. ožujka 1996.

koje je definiralo Vijeće na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o usklađenoj primjeni definicije pojma „izbjeglica” iz članka 1. Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. godine

(96/196/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, posebno njegov članak K.3, stavak 2., podstavak (a);

budući da se, u skladu s člankom K.1 Ugovora, politika azila smatra pitanjem od zajedničkog interesa;

budući da je Europsko vijeće, na svom zasjedanju u Strasbourgu, održanom 8. i 9. prosinca 1990. godine, utvrdilo cilj usklađivanja politika azila država članica, što je dodatno razradilo Europsko vijeće u Maastrichtu 9. i 10. prosinca 1991. godine te na sastanku u Bruxellesu 10. i 11. prosinca 1993. godine, i Komisija u priopćenju o imigracijskoj politici i politici azila od 23. veljače 1994. godine;

ističući, u skladu sa zajedničkom humanitarnom tradicijom država članica, važnost jamčenja odgovarajuće zaštite izbjeglicama, u skladu s odredbama Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. godine, koja je izmijenjena i dopunjena Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967. godine, dalje u tekstu „Ženevska konvencija”;

utvrdivši da Priručnik Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) predstavlja dragocjenu pomoć državama članicama u određivanju statusa izbjeglica;

budući da je usklađena primjena mjera za utvrđivanje statusa izbjeglica od ključne važnosti za usklađivanje politika azila u državama članicama,

USVOJILO JE OVO ZAJEDNIČKO STAJALIŠTE:

—	Ovim se prihvaćaju u nastavku navedene smjernice za primjenu mjera priznavanja statusa izbjeglica i prihvata izbjeglica.

—	O ovim će smjernicama biti obaviještena upravna tijela odgovorna za priznavanje statusa izbjeglica, koja se ovim putem mole da smjernice prihvate kao osnovu koja ne dovodi u pitanje sudsku praksu država članica u vezi s pitanja azila, niti njihova ustavna rješenja u tom smislu.

—	Ovo Zajedničko stajalište usvojeno je u okvirima ustavnih ovlasti vlada država članica. Ono nije obvezujuće za tijela zakonodavne vlasti, niti utječe na odluke sudbenih vlasti država članica.

—	Vijeće razmatra primjenu ovih smjernica jednom godišnje te ih, prema potrebi, prilagođava promjenama u vezi sa zahtjevima za azil.

1.   Priznavanje statusa izbjeglice

Utvrđivanje statusa izbjeglice temelji se na mjerama u skladu s kojima nadležna nacionalna tijela odlučuju tražitelju azila pružiti zaštitu predviđenu Ženevskom konvencijom. Ovaj se dokument odnosi na provedbu mjera definiranih u članku 1. Konvencije. On ni na koji način ne utječe na uvjete pod kojima država članica može, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, dopustiti osobama ostanak na svom državnom području ako sigurnost ili fizički integritet tih osoba mogu biti dovedeni u opasnost zbog vraćanja u državu podrijetla, zbog okolnosti koje nisu obuhvaćene Ženevskom konvencijom, ali predstavljaju razlog zbog kojeg odnosne osobe ne mogu biti vraćene u svoju državu.

2.   Pojedinačno ili grupno utvrđivanje statusa izbjeglice

Svaki zahtjev za azil razmatra se na osnovi činjenica i okolnosti predočenih u svakom pojedinačnom slučaju i uzimajući u obzir objektivnu situaciju koja vlada u državi podrijetla.

U praksi se može dogoditi da je čitava skupina ljudi izložena proganjanju. I u takvim slučajevima, zahtjevi će se razmatrati pojedinačno, iako se u posebnim slučajevima takvo razmatranje može ograničiti na utvrđivanje da li odnosni pojedinac pripada skupini o kojoj se radi.

3.   Dokazi potrebni za priznavanje statusa izbjeglice

Odlučujući čimbenik za priznavanje statusa izbjeglica u skladu sa Ženevskom konvencijom je postojanje osnovanog straha od proganjanja na osnovi rase, vjere, nacionalnosti, političkih mišljenja ili pripadnosti određenoj socijalnoj skupini. Pitanje je li strah od proganjanja osnovan mora se razmatrati s obzirom na okolnosti svakog slučaja pojedinačno. Tražitelj azila je dužan pružiti dokaze potrebne za ocjenu istinitosti predočenih činjenica i okolnosti. Valja imati na umu da jednom kada je vjerodostojnost izjava tražitelja azila na odgovarajući način utvrđena, neće više biti potrebno zahtijevati podrobnu potvrdu predočenih činjenica, te bi se tražitelju azila trebalo vjerovati, osim ako ne postoje valjani razlozi da se učini suprotno.

Činjenica da je pojedinac već bio izložen proganjanju ili izravnim prijetnjama proganjanjem, predstavlja ozbiljan pokazatelj opasnosti od proganjanja, osim ako od tog trenutka nije došlo do značajne promjene uvjeta u državi podrijetla odnosne osobe ili u njezinim odnosima s vlastitom državom podrijetla.

Činjenica da pojedinac, prije napuštanja svoje države podrijetla, nije bio izložen proganjanju ili izravnim prijetnjama proganjanjem, sama po sebi ne podrazumijeva da se on u svom zahtjevu za azil ne može pozivati na postojanje osnovanog straha od proganjanja.

4.   „Proganjanje” u smislu članka 1A. Ženevske konvencije

Pojam „proganjanje”, u smislu u kojem se upotrebljava u ovom dokumentu, preuzet je iz članka 1A. Ženevske konvencije.

Pojam nije definiran u Konvenciji, niti se opće prihvaćena definicija tog pojma može pronaći u zaključcima Izvršnog odbora UNHCR-a niti u pravnoj literaturi na tu temu. Smjernice u ovom dokumentu ne predstavljaju definiciju.

Međutim, postoji opća suglasnost da radnje koje pojedinac trpi ili od kojih strahuje moraju, kako bi se smatrale „proganjanjem” u smislu članka 1A., udovoljavati sljedećem:

—

biti dovoljno ozbiljne, po svojoj prirodi ili učestalosti: one moraju ili predstavljati napad na temeljna ljudska prava, kao što su, na primjer, pravo na život, slobodu ili fizički integritet ili, u pogledu svih činjenica koje postoje u određenom slučaju, jasno upućivati da pojedincu koji ih je pretrpio onemogućavaju da nastavi živjeti u svojoj državi podrijetla (1), te se

—

temeljiti se na jednom od razloga navedenih u članku 1A.,: rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost određenoj socijalnoj skupini ili zastupanje određenih političkih mišljenja. Razlozi za proganjanje mogu se preklapati, a nekoliko razloga često će se odnositi na istu osobu. Pitanje o tome da li su spomenuti razlozi stvarni ili ih progonitelj jednostavno pripisuje odnosnoj osobi nije ni od kakve važnosti.

Nekoliko oblika proganjanja može se pojaviti istodobno, a kombinacija događaja od kojih ni jedan, gledajući izdvojeno, ne predstavlja proganjanje može, ovisno o okolnostima, predstavljati stvarno proganjanje ili se smatrati ozbiljnim razlogom za strah od proganjanja.

U sljedećim smjernicama pojam „proganjanje” valja tumačiti pozivajući se na ovaj odjeljak.

5.   Izvori proganjanja

5.1.   Proganjanje od strane države

Proganjanje je u pravilu radnja državnog tijela (središnje države, saveznih država, regionalnih ili lokalnih vlasti), bez obzira na njegov međunarodnopravni položaj, odnosno radnja stranaka ili organizacija koje nadziru državu.

Osim slučajeva u kojima proganjanje ima oblik uporabe surove sile, isti se može pojaviti i u obliku upravnih i/ili sudskih mjera koje ili stvaraju dojam da su zakonske, a zlorabe se u svrhu proganjanja ili se ne provode u skladu sa zakonom.

5.1.1.   Pravne, upravne i policijske mjere

(a)    Opće mjere

Službene vlasti određene države moraju ponekad poduzeti opće mjere s ciljem održavanja javnog reda, zaštite sigurnosti države, očuvanja javnog zdravlja itd. Takve mjere mogu, prema potrebi, uključivati ograničenja određenih sloboda. One također mogu biti popraćene uporabom sile, ali takva ograničenja ili uporaba sile sami po sebi nisu dovoljan razlog za priznavanje statusa izbjeglice pojedincima protiv kojih su odnosne mjere usmjerene. Međutim, ako se pokaže da se takve mjere provode na diskriminirajući način zbog jednog ili više razloga navedenih u članku 1A. Ženevske konvencije, i mogu imati dovoljno ozbiljne posljedice, one mogu dovesti do osnovanog straha od proganjanja kod osoba koje su žrtve njihove neodgovarajuće primjene. To naročito vrijedi u slučajevima kada se opće mjere primjenjuju za prikrivanje pojedinačnih mjera poduzetih protiv osoba za koje, zbog razloga navedenih u članku 1A., postoji vjerojatnost da će biti ugrožene od tijela vlasti svoje države.

(b)    Mjere usmjerene protiv određenih kategorija stanovništva

Mjere usmjerene protiv jedne ili više određenih kategorija stanovništva mogu biti legitimne u društvu, čak i kada nameću naročitu prisilu ili ograničenja određenih sloboda.

Međutim, mogu se smatrati opravdanjem za strah od proganjanja, posebno ako je cilj koji se njima nastoji ostvariti osudila međunarodna zajednica, odnosno ako su one u očiglednom nerazmjeru s ciljem kojem se teži, odnosno ako njihova provedba dovodi do ozbiljnih zlouporaba čiji je cilj da se s određenom skupinom postupa drukčije i lošije nego sa stanovništvom u cjelini.

(c)    Pojedinačne mjere

Svaka upravna mjera poduzeta protiv pojedinca, bez obzira na gore navedeni opći interes, zbog jednog od razloga iz članka 1A., koja je dovoljno oštra u pogledu mjera navedenih u točki 4. ovog Zajedničkog stajališta, može se smatrati proganjanjem, pogotovo ako je namjerna, sustavna i trajna.

Stoga je važno uzeti u obzir sve okolnosti vezane uz pojedinačnu mjeru koju je tražitelj azila prijavio, kako bi se utvrdilo je li strah od proganjanja osnovan.

U svim gore navedenim slučajevima mora se uzeti u obzir da li postoji učinkoviti pravni lijek ili lijekovi koji bi okončali situaciju zlostavljanja. Opće je pravilo da na postojanje proganjanja ukazuje činjenica da ne postoji obeštećenje ili da je, ako postoje sredstva za obeštećenje, odnosnom pojedincu ili pojedincima, uskraćena mogućnost pristupa takvim sredstvima, odnosno činjenica da odluke nadležnog tijela nisu nepristrane (vidjeti točku 5.1.2) ili nemaju učinka.

5.1.2.   Sudski progon

Iako se doimaju kao zakoniti, sudski progon ili sudske odluke mogu predstavljati proganjanje ako sadrže diskriminirajući element te ako su dovoljno oštri u pogledu mjera na koje se poziva točka 4.ovog Zajedničkog stajališta. To se naročito odnosi na:

(a)    Diskriminirajući sudski progon

Ovdje je riječ o situaciji u kojoj se kaznenopravna odredba primjenjuje na sve, ali u kojoj su samo određene osobe sudski gonjene na osnovi osobina za koje postoji vjerojatnost da će dovesti do priznavanja statusa izbjeglice. Stoga je diskriminirajući element u provedbi politike sudskog progona bitan prilikom priznavanja statusa izbjeglice određenoj osobi.

(b)    Diskriminirajuće kažnjavanje

Kažnjavanje ili prijetnja kažnjavanjem na temelju opće primjenljivih kaznenopravnih odredaba biti će diskriminirajuće ako su osobe koje krše zakon kažnjene, ali neke od njih podliježu oštrijem kažnjavanju zbog osobina za koje postoji vjerojatnost da će dovesti do priznavanja statusa izbjeglice. Diskriminirajući element u kažnjavanju ovdje je od ključne važnosti. Može se smatrati da postoji proganjanje i u slučaju nerazmjerne kazne, pod uvjetom da postoji veza s jednim od razloga proganjanja navedenih u članku 1A.

(c)    Kršenje kaznenopravnih odredaba zbog koji predstavljaju osnove za proganjanje

Namjerno kršenje kaznenopravnih odredaba - bilo da su te odredbe opće primjenljive ili se primjenjuju samo na određenu kategoriju ljudi - zbog koji predstavljaju osnove za proganjanje, mora nedvojbeno proizlaziti iz izricanja ili sudjelovanja u određenim aktivnostima u državi podrijetla, odnosno predstavljati objektivnu posljedicu osobina tražitelja azila koja će vjerojatno dovesti do priznavanja statusa izbjeglice. Odlučujući čimbenici su priroda kažnjavanja, težina kažnjavanja u odnosu na počinjeno kazneno djelo, pravni sustav i stanje ljudskih prava u državi podrijetla. Potrebno je uzeti u obzir da li se namjerno kršenje kaznenopravnih odredaba može smatrati neizbježnim u pogledu individualnih prilika u kojima se nalazi osoba o kojoj se radi te u pogledu situacije u državi podrijetla.

5.2.   Proganjanje od strane trećih osoba

Na proganjanje od strane trećih osoba primjenjivat će se Ženevska konvencija ako se ono temelji na jednom od razloga navedenih u članku 1A. te Konvencije, ako je po svojoj prirodi individualno te ako ga potiču ili dopuštaju tijela vlasti. Kada službena tijela vlasti propuste djelovati, takvo proganjanje trebalo bi dovesti do pojedinačnog razmatranja svakog zahtjeva za dobivanjem statusa izbjeglice, u skladu s nacionalnom sudskom praksom, a naročito u pogledu pitanja je li takav propust bio namjeran ili nije. Osobe o kojima se radi mogu u svakom slučaju ispunjavati uvjete za odgovarajuće oblike zaštite u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

6.   Građanski rat i ostali unutarnji ili opći oružani sukobi

Pozivanje na građanski rat ili unutarnji ili opći oružani sukob i opasnosti koje on donosi, samo po sebi nije dovoljno kako bi se zajamčilo priznavanje statusa izbjeglice. Strah od proganjanja mora se u svim slučajevima temeljiti na jednom od razloga iz članka 1A. Ženevske konvencije i odnositi se po prirodi stvari na pojedinca.

U takvim situacijama, proganjanje može potjecati bilo od zakonskih tijela vlasti ili od trećih strana koje ta tijela potiču ili toleriraju ili od de facto tijela vlasti koja nadziru dio državnog područja na kojem država ne može pružiti zaštitu svojim državljanima.

Upotreba oružane sile u načelu ne predstavlja proganjanje kada je to u skladu s međunarodnim pravilima ratovanja i međunarodno priznatom praksom. Međutim, ona postaje proganjanje kada se, na primjer, uspostavi vlast na određenom području, a njeni napadi na protivnike ili na stanovništvo ispunjavaju kriterije iz točke 4.

U ostalim slučajevima, moguće je osigurati druge oblike zaštite u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

7.   Razlozi za proganjanje

7.1.   Rasa

Pojam rase treba shvatiti u širem smislu i kao pripadnost različitim etničkim skupinama. Opće je pravilo da proganjanje treba smatrati utemeljenim na razlozima rase, kada progonitelj smatra da žrtva njegova proganjanja pripada rasnoj skupini različitoj od njegove, zbog stvarne ili pretpostavljene razlike, te kada to predstavlja razlog za njegove postupke.

7.2.   Vjera

Pojam vjere može se shvatiti u širem smislu i može podrazumijevati teistička, neteistička i ateistička vjerovanja.

Proganjanje iz vjerskih razloga može poprimiti različite oblike, kao što su potpuna zabrana bogoslužja i vjerske poduke ili oštrih diskriminirajućih mjera protiv osoba koje pripadaju određenoj vjerskoj skupini. Za postojanje proganjanja, pretrpljeno upletanje i ometanje mora biti dovoljno ozbiljno s obzirom na kriterije iz točke 4. ovog Zajedničkog stajališta. To je primjenljivo u slučajevima u kojima, djelujući izvan mjera neophodnih za održanje javnog reda, država također zabranjuje ili kažnjava vjersko djelovanje čak i u privatnom životu.

Proganjanje iz vjerskih razloga može se pojaviti i kada je ometanje usmjereno na osobu koja se ne želi vjerski opredijeliti, odbija prihvatiti određenu vjeru, odnosno ne želi poštovati, u cijelosti ili djelomično, obrede i običaje vezane uz određenu vjeru.

7.3.   Nacionalnost

Ovaj pojam ne smije biti ograničen isključivo na pojam državljanstva, već treba obuhvaćati i pripadnost skupini određenoj na temelju kulturnog ili jezičnog identiteta, odnosno svog odnosa sa stanovništvom neke druge države.

7.4.   Politička mišljenja

Zastupati politička mišljenja različita od vladinih samo po sebi ne predstavlja dostatan razlog za osiguravanje statusa izbjeglice. Podnositelj zahtjeva mora dokazati da:

—	tijela vlasti znaju za njegova politička mišljenja ili mu ih pripisuju,

—	tijela vlasti ne toleriraju ta mišljenja,

—	obzirom na situaciju u svojoj državi, podnositelj zahtjeva bio bi vjerojatno progonjen zbog svojih mišljenja.

7.5.   Socijalna skupina

Određena socijalna skupina obično obuhvaća osobe iz iste sredine, s istim običajima ili istim društvenim statusom itd.

Strah od proganjanja opisan pod ovim naslovom često se može preklapati sa strahom od proganjanja iz drugih razloga, kao što su, primjerice, rasa, vjera ili nacionalnost.

Pripadnost određenoj socijalnoj skupini može se jednostavno pripisati osobi ili skupini koja je žrtvom progonitelja.

U nekim slučajevima, socijalna skupina u prošlosti možda nije postojala, ali se može odrediti na temelju zajedničkih osobina progonjenih osoba budući da ih progonitelj smatra preprekom u ostvarivanju svojih ciljeva.

8.   Premještanje unutar države podrijetla

Ako se čini da je proganjanje jasno ograničeno na određeni dio državnog područja neke države, može biti potrebno, kako bi se provjerilo je li ispunjen uvjet iz članka 1A. Ženevske konvencije (odnosno da odnosna osoba „nije sposobna, ili da zbog straha (od proganjanja) ne želi koristiti zaštitu te države”), utvrditi ne može li odnosna osoba doista steći učinkovitu zaštitu u nekom drugom dijelu svoje države u koji se, prema razumnim očekivanjima, može preseliti.

9.   Izbjeglica sur place

Strah od proganjanja ne mora nužno postojati u trenutku kada tražitelj azila napušta svoju državu podrijetla. Pojedinac koji nema razloga za strah od proganjanja u trenutku napuštanja svoje države podrijetla može naknadno postati izbjeglicom sur place. Osnovani strah od proganjanja može se temeljiti na činjenici da se situacija u državi njegova podrijetla promijenila od trenutka njegova odlaska, što može imati ozbiljne posljedice za takvu osobu, ili se temeljiti na njegovim postupcima.

U svakom slučaju, osobine pojedinca koje se odnose na dobivanje azila trebale bi biti takve da su tijela vlasti u njegovoj državi podrijetla s njima upoznate, odnosno da mogu doći do saznanja o njima prije nego što strah pojedinca od proganjanja postane opravdan.

9.1.   Strah zbog novonastale situacije u državi podrijetla nakon odlaska

Političke promjene u državi podrijetla mogu opravdavati postojanje straha od proganjanja, ali samo ako tražitelj azila može dokazati da bi, kao rezultat tih promjena, on osobno mogao imati razloga za strah od proganjanja po svom povratku.

9.2.   Strah zbog aktivnosti izvan države podrijetla

Status izbjeglice može biti priznat ako aktivnosti koje su izazvale strah od proganjanja kod tražitelja azila, predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja koja je zastupao u svojoj državi podrijetla, ili se mogu objektivno smatrati posljedicom osobina pojedinca koje se odnose na azil. Međutim, takav nastavak aktivnosti ne smije biti preduvjet ako osoba o kojoj se radi još nije bila sposobna stvoriti vlastita uvjerenja zbog svoje dobi.

S druge strane, ako je jasno da odnosna osoba izražava svoja uvjerenja uglavnom u svrhu stvaranja potrebnih uvjeta kako bi dobila status izbjeglice, njezine aktivnosti u načelu ne mogu predstavljati temelj za priznavanje statusa izbjeglice. To ne dovodi u pitanje njezino pravo da ne bude vraćena u državu u kojoj bi njezin život, fizički integritet i sloboda bili ugroženi.

10.   Prigovor savjesti, odlazak bez dopuštenja i dezertiranje

Strah od kažnjavanja zbog prigovora savjesti, odlaska bez dopuštenja ili dezertiranja razmatra se na pojedinačnoj osnovi. To samo po sebi ne bi smjelo biti dovoljno kako bi se opravdalo priznavanje statusa izbjeglice. Kazna se mora ocijeniti ponajprije u skladu s načelima iz točke 5.

U slučajevima odlaska bez dopuštenja ili dezertiranja, osobi o kojoj se radi mora se priznati status izbjeglice ako uvjeti pod kojima se obavljaju vojne dužnosti sami po sebi predstavljaju proganjanje.

Slično tome, status izbjeglice može se dodijeliti, u pogledu svih ostalih zahtjeva iz definicije, u slučajevima kažnjavanja prigovora savjesti, odlaska bez dopuštenja ili dezertiranja zbog prigovora savjesti ako bi, zbog obavljanja vojnih dužnosti, osoba o kojoj se radi bila primorana sudjelovati u djelima obuhvaćenim odredbama o isključenju iz članka 1F. Ženevske konvencije.

11.   Prestanak statusa izbjeglice (članak 1C.)

Razmatranje o tome da li se status izbjeglice može opozvati ili ne na temelju članka 1C. Ženevske konvencije uvijek se provodi na pojedinačnoj osnovi.

Države članice trebale bi poduzeti sve napore, putem razmjene podataka, kako bi uskladile svoju praksu u pogledu primjene odredaba o prestanku statusa izbjeglice iz članka 1C. gdje god je to moguće.

Okolnosti u kojima se može primijeniti odredba o prestanku iz članka 1C. trebale bi biti meritorne prirode i određivati se na objektivan način koji je moguće provjeriti. Ovdje od iznimne važnosti mogu biti podaci koje dostavi Centar za informiranje, raspravu i razmjenu o azilu (Cirea) te UNHCR.

12.   Članak 1D. Ženevske konvencije

Svaka osoba koja se namjerno isključi iz zaštite i pomoći na koju se poziva članak 1D. Ženevske konvencije automatski više nije obuhvaćena tom Konvencijom. U takvim slučajevima, status izbjeglice se u načelu treba utvrditi u skladu s člankom 1A.

13.   Članak 1F. Ženevske konvencije

Svrha odredbi iz članka 1F. Ženevske konvencije jest isključiti iz zaštite, u skladu s tom Konvencijom, one osobe koje ne mogu uživati međunarodnu zaštitu zbog ozbiljnosti zločina koje su počinile.

One se također mogu primijeniti u slučajevima u kojima se za takva djela dozna nakon priznavanja statusa izbjeglice (vidjeti točku 11.).

Obzirom na ozbiljne posljedice takve odluke za tražitelja azila, članak 1F. mora se pažljivo primjenjivati, i to nakon temeljita razmatranja, a u skladu s postupcima definiranim u nacionalnim zakonima.

13.1.   Članak 1F. stavak (a)

Zločini iz članka 1F., stavak (a), su oni zločini koji su definirani u međunarodnim instrumentima kojima su pristupile države članice te u rezolucijama koje su usvojili Ujedinjeni narodi, odnosno druge međunarodne ili regionalne organizacije pod uvjetom da su ih prihvatile države članice.

13.2.   Članak 1F. stavak (b)

Težina očekivanog proganjanja mora se usporediti s prirodom kaznenog djela za koje se odnosna osoba sumnjiči.

Osobito okrutna djela, čak i ako su počinjena s navodno političkim ciljem, mogu se kvalificirati kao ozbiljni nepolitički zločini. To se odnosi kako na sudionike u zločinu, tako i na osobe koje su poticale na njegovo izvršenje.

13.3.   Članak 1F. stavak (c)

Ciljevi i načela iz članka 1F., stavak (c), su u prvom redu ciljevi i načela definirani Poveljom Ujedinjenih naroda, o utvrđivanju obveze država stranaka Povelje u njihovim međusobnim odnosima, naročito zbog očuvanja mira te ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Članak 1F., stavak (c), primjenjuje se na slučajeve u kojima je došlo do kršenja tih načela a usmjeren je posebno na visoke dužnosnike u državi koji su, na temelju svojih odgovornosti, naredili ili odobrili radnje koje nisu u skladu s tim ciljevima i načelima, kao i na osobe od kojih se, kao od pripadnika snaga sigurnosti, zahtijevalo da preuzmu osobnu odgovornost za provođenje takvih radnji.

Kako bi se utvrdilo da li se određena radnja može smatrati protivnom ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, države članice trebale bi uzeti u obzir konvencije i rezolucije usvojene s tim u vezi, a pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.

---

(1)  Ovaj tekst ne dovodi u pitanje točku 8.: „ne može li odnosna osoba uistinu steći učinkovitu zaštitu u nekom drugom dijelu svoje države …”

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

10

---

31996D0198

---

L 063/10

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

04.03.1996.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 4. ožujka 1996.

o postupku uzbunjivanja i postupanju u izvanrednim situacijama radi podjele obveza u pogledu prihvaćanja i boravka prognanika na privremenoj osnovi

(96/198/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji a posebno njegov članak K.3 stavak 2. točku (a),

uzimajući u obzir Rezoluciju Vijeća od 25. rujna 1995. o podjeli obveza u pogledu prihvaćanja i boravka prognanika na privremenoj osnovi (1),

budući da se gore navedena Rezolucija mora dopuniti, ako se u njoj sadržana načela žele učinkovito primijeniti kad nastanu krizne situacije koje traže brzo djelovanje,

budući da je potrebno u ovu svrhu uvesti postupak uzbunjivanja i postupanja u izvanrednim situacijama,

ODLUČILO JE:

1.   Pokretanje postupka

Na inicijativu Predsjedništva, države članice ili Komisije može se sazvati hitni sastanak Koordinacijskog odbora navedenoga u članku K.4, čije će članove savjetovati odgovorne osobe za azil i imigracijska pitanja u državama članicama pri izjašnjavanju o tome, postoji li situacija koja traži usklađeno djelovanje Europske unije za prihvaćanje i boravak prognanika na privremenoj osnovi.

Kada je djelovanje ove vrste predviđeno, moraju se ispuniti uvjeti utvrđeni u stavcima 1. i 2. Rezolucije Vijeća od 25. rujna 1995.

Periodično, a u svakom slučaju prije sastanka, Predsjedništvo će u suradnji s Komisijom, u svjetlu mišljenja Visokoga povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice i uz pomoć Glavnoga tajništva Vijeća, pripremiti izviješće o situaciji. To izviješće će biti proslijeđeno državama članicama.

2.   Dnevni red sastanka

Dnevni red sastanka može posebno pokrivati sljedeće:

—	studiju situacije i procjenu opsega kretanja populacije,

—	ocjenu svrsishodnosti hitne intervencije na razini Europske unije,

—	studiju drugih mogućnosti, uključujući bilo koje lokalno djelovanje,

—	izradu rasporeda i razvojnoga plana za predviđene potrebe prihvata,

—	naznaku od strane svake države članice broja osoba koje će prihvatiti i kad će ih prihvatiti, slijedom stavka 4. Rezolucije Vijeća od 25. rujna 1995.,

—	koordinaciju s djelovanjima Komisije u području humanitarne pomoći,

—	razmjenu informacija s Visokim povjerenikom Ujedinjenih naroda za izbjeglice i koordinaciju s planom prihvata,

—	koordinaciju s trećim zemljama.

3.   Odluka o podjeli obveza

U svjetlu ishoda rasprava sa sastanka gore navedenog Koordinacijskog odbora, pripremit će se prijedlog, koji će se podnijeti Vijeću na odobrenje,

Ako se ocijeni potrebnim, u skladu sa stavkom 3. Rezolucije Vijeća od 25. rujna 1995. i ako je proteklo mjesec dana bez postizanja sporazuma unutar Koordinacijskog odbora, mogu se primijeniti odredbe utvrđene za hitne slučajeve iz Poslovnika Vijeća.

4.   Nadzor situacije

O podrobnim postupcima za prihvaćanje prognanika odlučit će svaka država članica.

Dok traje kriza, gore navedeni Koordinacijski odbor može održati učestale sastanke u intervalima o kojima će odlučiti sam Odbor i na osnovu stavka 2. ove Odluke.

---

(1)  SL C 262, 7.10.1995., str. 1.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

12

---

31996D0749

---

L 342/5

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

16.12.1996.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 16. prosinca 1996.

o praćenju provedbe instrumenata koje je donijelo Vijeće o ilegalnoj imigraciji, vraćanju osoba, nezakonitom zapošljavanju državljana trećih zemalja i o suradnji u provedbi naloga o protjerivanju

(96/749/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, a naročito njegov članak K.3. stavak 2. točku (a),

uzimajući u obzir program prioriteta koji je Vijeće donijelo 30. studenoga 1993. u Bruxellesu kojim se posebno poziva na pripremu godišnjeg izvješća o postignućima na području pravosuđa i unutarnjih poslova, kao i rezoluciju Vijeća od 14. listopada 1996. kojom se postavljaju prioriteti suradnje u području pravosuđa i unutarnjih poslova za razdoblje od 1. srpnja 1996. do 30. lipnja 1998. (1)

budući da se u članku K.1. stavku 3. točki (c) Ugovora kaže da države članice suzbijanje ilegalne imigracije, boravka i rada državljana trećih zemalja na području država članica shvate kao stvar od zajedničkoga interesa;

budući da će praćenje od strane država članica provedbe instrumenata koje je Vijeće donijelo u ovom području iznijeti na vidjelo konkretne učinke rada Vijeća po tom pitanju i omogućiti korisne naputke za njegov budući rad,

ODLUČILO JE:

Članak 1.

Pripremanje upitnika

Svake godine Predsjedništvo šalje državama članicama upitnik, čija namjena je pokazati kako one provode instrumente koje je donijelo Vijeće, a tiču se ilegalne imigracije, vraćanja osoba, nezakonitog zapošljavanja državljana trećih zemalja i suradnje u provedbi naloga o protjerivanju.

Članak 2.

Sadržaj upitnika

Upitnik se odnosi na sljedeće stvari:

—	propise koje su države članice donijele tijekom prethodne godine, a tiču se bilo kojeg područja sadržanog u instrumentima o kojima je riječ u članku 1.,

—	bilo koje poteškoće na koje se nailazilo prilikom donošenja dotičnih propisa,

—	vjerojatnost da će propisi o kojima je riječ u prvoj alineji biti donijeti u skoroj budućnosti,

—	praktičnu primjenu gore spomenutih instrumenata i propisa.

Članak 3.

Ocjena odgovora

Glavno tajništvo Vijeća, na osnovi odgovora dobivenih od država članica, sastavlja izvješće i podnosi ga Vijeću.

Članak 4.

Prva provedba

Prvi upitnik šalje se državama članicama najkasnije do 30. lipnja 1997. i odnosi se na razdoblje od stupanja na snagu Ugovora o Europskoj uniji.

---

(1)  SL C 319, 26.10.1996., str. 1.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

13

---

31997D0420

---

L 178/6

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

26.06.1997.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 26. lipnja 1997.

o nadzoru provedbe instrumenata usvojenih u pogledu azila

(97/420/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, a posebno njegov članak K.3. stavak 2. točku (a),

uzimajući u obzir prioritetni program rada, kojeg je Vijeće usvojilo 30. studenoga 1993., pozivajući se posebno na pripremanje godišnjeg izvješća o postignućima na području pravosuđa i unutarnjih poslova i Rezoluciju Vijeća od 14. listopada 1996., o utvrđivanju prioriteta suradnje na području pravosuđa i unutarnjih poslova za razbolje od 1. srpnja 1996. do 30. lipnja 1998. (1),

uzimajući u obzir rezolucije Europskog parlamenta usvojene u području azila,

budući da članak K.1. stavak 1. Ugovora navodi, da će države članice politiku azila smatrati pitanjem od zajedničkog interesa;

budući da će nadzor provedbe instrumenta usvojenih u ovom području od strane država članica otkriti praktične učinke rada Vijeća po ovom pitanju i pružiti korisne pouke za njegov budući rad,

ODLUČILO JE:

Članak 1.

Predsjedništvo će svake godine državama članicama poslati upitnik namijenjen iskazivanju načina provedbe instrumenata u pogledu azila kojeg je usvojilo Vijeće i ministri odgovorni za imigraciju.

Upitnik se odnosi na sljedeća pitanja:

—	odredbe, politike i praktične mjere, koje su tijekom prethodne godine usvojile države članice u bilo kojem području pokrivenom instrumentima navedenim u stavku 1.,

—	bilo kakve poteškoće, na koje se naišlo prilikom usvajanja takvih odredbi, politika i praktičnih mjera,

—	mogućnost odredbi, politika i praktičnih mjera u područjima navedenima u prvoj alineji koje će se usvojiti u bliskoj budućnosti,

—	praktičnu primjenu gore navedenih instrumenata, odredbi, politika i praktičnih mjera i bilo koje poteškoće, na koje se naišlo s njima u vezi.

Članak 2.

Na temelju upitnika iz članka 1., države članice pripremaju informativnu obavijest u kojoj se mogu pozvati na redovite podneske upućene u Centar za informacije, razmatranje i razmjenu na području azila (CIREA) ili uključiti njihove odgovarajuće dijelove.

Članak 3.

Glavno tajništvo Vijeća će prevesti informativne obavijesti iz članka 2. i učiniti ih dostupnim svim državama članicama i Komisiji. Ono će također pripremiti sažeto izviješće na temelju informativnih obavijesti.

Članak 4.

Na temelju sažetog izvješća i drugih odgovarajućih materijala, na primjer od UNHCR-a i, ako je primjereno, nevladinih organizacija, Predsjedništvo će zajedno s Komisijom i nakon konzultacija s UNHCR-om izraditi izvješće, koje će sadržavati analizu kojom se predlaže, među ostalim, postoje li pitanja koja traže daljnju razmjenu stajališta među državama članicama, te jesu li potrebne dodatne mjere.

Ovo će se izviješće ispitati u okviru Vijeća u pogledu njegovog podnošenja Vijeću na razmatranje.

Predsjedništvo će tražiti stajališta UNHCR-a o izviješću i osigurati da svi komentari budu dostavljeni državama članicama.

Članak 5.

Ovaj upitnik će se poslati državama članicama prije 1. srpnja svake godine i države članice će nakon toga podnijeti svoje informativne obavijesti prije 1. listopada.

Prvi upitnik će pokriti provedbu za razdoblje do 1. srpnja 1997.

---

(1)  SL C 319., 26.10.1996., str. 1.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

15

---

31998D0243

---

L 099/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

19.03.1998.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 19. ožujka 1998.

o podjeli troškova izrade tiskarskih predložaka za jednoobrazni obrazac dozvole boravka

(98/243/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji a posebno njegov članak K.8. stavak 2. točku 2. drugu alineju,

uzimajući u obzir Zajedničku akciju od 16. prosinca 1996. koju je usvojilo Vijeće na temelju članka K.3. Ugovora o Europskoj uniji u pogledu jednoobraznog obrasca dozvola boravka (1), a posebno njegov članak 2. stavak 1.,

budući da usvajanje od strane Vijeća tehničkih specifikacija navedenih u članku 2. stavku 1. za sobom povlači nužnost izrade tiskarskih predložaka za jednoobrazni obrazac dozvola boravka;

budući da je Kraljevina Nizozemska objavila svoju spremnost izraditi tiskarske predloške za druge države članice;

budući da se troškovi izrade tiskarskih predložaka nastali za Kraljevinu Nizozemsku moraju podijeliti među državama članicama,

ODLUČILO JE:

Članak 1.

Kraljevina Nizozemska ovim je ovlaštena izraditi tiskarske predloške za jednoobrazni obrazac dozvola boravka u ime država članica.

Članak 2.

Ukupni troškovi izrade tiskarskih predložaka za jednoobrazni obrazac dozvola boravka, koji iznose 124 667 ECU-a, financirat će se iz doprinosa država članica. Financijski doprinos, koji će dati svaka pojedina država članica, izračunat će se na osnovu omjera njenog bruto društvenog proizvoda i ukupnog iznosa bruto društvenog proizvoda država članica koji služi kao osnova za financiranje općeg proračuna Europskih zajednica za 1997. godinu (2). „Bruto društveni proizvod” u okviru značenja ovog članka definirat će Direktiva Vijeća 89/130/EEZ, Euratom od 13. veljače 1989. o usklađivanju prikupljenog bruto društvenog proizvoda s tržišnim cijenama (3).

Članak 3.

Ova Odluka stupa na snagu na dan objave u Službenom listu.

---

(1)  SL L 7, od 10.1.1997. str. 1.

(2)  SL L 44, od 14.2.1997., str. 127.

(3)  SL L 49, od 21.2.1989., str. 26.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

16

---

32001L0040

---

L 149/34

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.05.2001.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2001/40/EZ

od 28. svibnja 2001.

o uzajamnom priznavanju odluka o izgonu državljana trećih zemalja

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 63. stavak 3.,

uzimajući u obzir inicijativu Francuske Republike (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

budući da:

(1)	Ugovor utvrđuje da Vijeće mora donijeti mjere o imigracijskoj politici u područjima koja obuhvaćaju uvjete ulaska i boravka te ilegalnu imigraciju i nezakonit boravak.

(2)

Europsko vijeće ponovno je potvrdilo, na sastanku održanome u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. da namjerava uspostaviti područje slobode, sigurnosti i pravde. U tu svrhu, zajednička europska politika u području azila i imigracije trebala bi biti usmjerena kako na pravični postupak prema državljanima trećih zemalja, tako i na bolje upravljanje migracijskim kretanjima.

(3)	Potreba osiguravanja veće učinkovitosti pri izvršavanju odluka o izgonu i bolja suradnja između država članica podrazumijeva uzajamno priznavanje odluka o izgonu.

(4)

Odluke o izgonu državljana trećih zemalja moraju biti donesene u skladu s temeljnim pravima, na način propisan Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenoga 1950., a posebno odredbama njezinih članaka 3. i 8., Ženevskom konvencijom o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. te na način koji proistječe iz ustavnih načela zajedničkih državama članicama.

(5)

U skladu s načelom supsidijarnosti, cilj predloženog djelovanja, a riječ je o suradnji između država članica pri izgonu državljana trećih zemalja, ne može biti dostatno postignut na razini pojedinačnih država članica nego, zbog učinaka predloženog djelovanja, može biti bolje postignut na razini Zajednice. Ova Direktiva ne prelazi ono što je nužno za postizanje tog cilja.

(6)	U skladu s člankom 3. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, u prilogu uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, Ujedinjena Kraljevina izjavila je, u pismu od 18. listopada 2000., da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Direktive.

(7)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Danske, u prilogu uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive, nije njome vezana niti ju je dužna primjenjivati. Budući da je cilj ove Direktive nadogradnja schengenske pravne stečevine, u skladu s odredbama glave IV. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska će, u skladu s člankom 5. spomenutog Protokola, u roku od šest mjeseci nakon što Vijeće donese ovu Direktivu, odlučiti hoće li je prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(8)

U odnosu na Republiku Island i Kraljevinu Norvešku, ova Direktiva predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma koji su 18. svibnja 1999. sklopili Vijeće Europske unije i te dvije države. Kao rezultat postupaka utvrđenih u Sporazumu, prava i obveze koje proistječu iz ove Direktive trebali bi se primjenjivati i na te dvije države te na odnose između tih dviju država i država članica Europske zajednice kojima je upućena ova Direktiva,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

1.   Ne dovodeći u pitanje obveze koje proistječu iz članka 23. i na primjenu članka 96. Konvencije kojom se provodi Sporazum iz Schengena od 14. lipnja 1985., potpisane u Schengenu 19. lipnja 1990., dalje u tekstu: „Schengenska konvencija”, svrha ove Direktive jest omogućiti priznavanje odluke o izgonu koju donese nadležno tijelo jedne države članice, dalje u tekstu: „država članica koja donosi odluku”, protiv državljana treće zemlje prisutnog na državnom području druge države članice, dalje u tekstu: „država članica izvršenja”.

2.   Svaka odluka donesena u skladu sa stavkom 1. izvršava se u skladu s primjenjivim zakonodavstvom države članice izvršenja.

3.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na članove obitelji građana Unije koji su se poslužili pravom na slobodno kretanje.

Članak 2.

Za potrebe ove Direktive,

(a)	„državljanin treće zemlje” znači svaka osoba koja nije državljanin neke od država članica;

(b)	„odluka o izgonu” znači svaka odluka kojom nadležno upravno tijelo države članice koja izdaje odluku nalaže izgon;

(c)	„izvršna mjera” znači svaka mjera koju država članica izvršenja donosi s ciljem izvršenja odluke o izgonu.

Članak 3.

1.   Izgon iz članka 1. primjenjuje se na sljedeće slučajeve:

(a)

državljanin treće zemlje podložan je odluci o izgonu zbog ozbiljne i postojane prijetnje pravnom poretku ili nacionalnoj sigurnosti, donesenoj u sljedećim slučajevima: — presuda protiv državljana treće zemlje u državi članici koja izdaje odluku zbog kaznenog djela kažnjivog kaznom koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od najmanje jedne godine, — postojanje ozbiljnih razloga za vjerovanje da je državljanin treće zemlje počinio teška kaznena djela ili postojanje čvrstih dokaza o njegovoj namjeri da počini takva kaznena djela na državnom području neke države članice. Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 25. stavka 2. Schengenske konvencije, ako osoba o kojoj je riječ ima odobrenje boravka koje je izdala država članica izvršenja ili neka druga država članica, država članica izvršenja savjetuje se s državom članicom koja je donijela odluku o izgonu i s državom članicom koja je izdala odobrenje boravka. Postojanje odluke o izgonu, donesene na temelju ove točke, omogućuje povlačenje odobrenja boravka ako to dopušta nacionalno zakonodavstvo države koja je odobrenje boravka izdala;

(b)	državljanin treće zemlje podložan je odluci o izgonu zbog nepoštivanja nacionalnih propisa o ulasku i boravku stranaca.

U oba slučaja iz točaka (a) i (b), odluka o izgonu ne smije biti ukinuta ili njezino izvršenje ne smije biti odgođeno u državi članici koja je donosi.

2.   Države članice primjenjuju ovu Direktivu uz puno poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3.   Ova se Direktiva primjenjuje ne dovodeći u pitanje odredbe Konvencije o utvrđivanju države nadležne za razmatranje zahtjeva za pružanje azila, predanih u jednoj od država članica Europskih zajednica te sporazuma o ponovnom prihvatu osoba između država članica.

Članak 4.

Države članice osiguravaju da državljanin treće zemlje o kojemu je riječ može, u skladu sa zakonodavstvom države članice izvršenja, pokrenuti postupak korištenja pravnog lijeka protiv bilo koje mjere iz članka 1. stavka 2.

Članak 5.

Zaštita osobnih podataka i sigurnost podataka osiguravaju se u skladu s Direktivom 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom prijenosu takvih podataka (3).

Ne dovodeći u pitanje članke 101. i 102. Schengenske konvencije, predmeti s osobnim podacima koriste se u kontekstu ove Direktive samo u svrhe koje su u njoj utvrđene.

Članak 6.

Tijela države članice koja donosi odluku i države članice izvršenja koriste sva prikladna sredstva za suradnju i razmjenu informacija o provedbi odredaba ove Direktive.

Država članica koja donosi odluku državi članici izvršenja pruža sve dokumente potrebne za utvrđivanje daljnje izvršnosti odluke, na najbrži mogući način, ako je potrebno, u skladu s relevantnim odredbama iz Priručnika SIRENE.

Država članica izvršenja najprije razmatra situaciju u kojoj se nalazi osoba o kojoj je riječ kako bi utvrdila da ni relevantni međunarodni instrumenti niti primjenjivi nacionalni propisi nisu u sukobu s izvršenjem odluke o izgonu.

Država članica izvršenja obavješćuje državu članicu koja donosi odluku nakon provedbe izvršne mjere.

Članak 7.

Države članice međusobno si nadoknađuju bilo kakvu financijsku neravnotežu do koje može doći zbog primjene ove Direktive, ako se izgon ne može obaviti na trošak državljana treće zemlje o kojemu je riječ.

S ciljem osiguravanja primjene ovog članka, Vijeće, djelujući na prijedlog Komisije, utvrđuje odgovarajuće kriterije i praktične dogovore do 2. prosinca 2002. Ovi kriteriji i praktični dogovori primjenjuju se i na članak 24. Schengenske konvencije.

Članak 8.

1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 2. prosinca 2002. te o tom odmah obavješćuju Komisiju.

Pri donošenju tih mjera države članice se pozivaju na ovu Direktivu ili ih prati takvo pozivanje prigodom njihove službene objave. Načine takvog pozivanja propisuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst najvažnijih odredaba svojega nacionalnog prava koje donose u području koje uređuje ova Direktiva.

Članak 9.

Ova Direktiva stupa na snagu na dan njezina objavljivanja u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 10.

Ova se Direktiva upućuje državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL C 243, 24.8.2000., str. 1.

(2)  Mišljenje dano 13. ožujka 2001. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  SL L 281, 23.11.1995., str. 31.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

19

---

32002D0354

---

L 123/50

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.04.2002.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 25. travnja 2002.

o prilagodbi dijela III. Zajedničkih konzularnih uputa i izradi njihovog Priloga 16.

(2002/354/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EC) No. 789/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za ispitivanje zahtjeva za izdavanje viza (1),

uzimajući u obzir inicijativu Kraljevine Belgije,

budući da:

(1)

Usklađivanje politika viza posebno podrazumijeva da bi schengenska pravna stečevina trebala utvrditi pravila u pogledu postupaka i uvjeta za izdavanje viza. Čini se logičnim da bi obrazac za podnošenje zahtjeva za izdavanje vize kojim se pokreće postupak za procesuiranje zahtjeva za vize te koji također služi i kao sredstvo za provjeru uvjeta za takvo postupanje, trebao imati oblik ujednačenog dokumenta koji koriste sve konzularne službe država članica.

(2)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru kojim se osniva Europska zajednica, Danska ne sudjeluje u usvajanju ove Odluke i stoga nije njome obvezana i ne podliježe njezinoj primjeni. Budući da je cilj ove Odluke graditi na schengenskoj pravnoj stečevini u okviru odredaba glave IV. trećeg dijela Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska, u skladu s člankom 5. navedenog Protokola, odlučuje u razdoblju od šest mjeseci nakon što Vijeće donese ovu Odluku hoće li je prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(3)

Što se tiče Republike Islanda i Kraljevine Norveške, ova Odluka predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine obuhvaćenih područjem iz članka 1. točke B Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim aranžmanima za primjenu Sporazuma sklopljenog između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (2).

(4)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Irska i Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluju u usvajanju ove Odluke i stoga nisu njome obvezane te ne podliježu njezinoj primjeni,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Sljedeća rečenica dodaje se nakon prve rečenice odjeljka 1. dijela III. Zajedničkih konzularnih uputa (ZKU):

Članak 2.

Obrazac usklađenog ujednačenog zahtjeva za izdavanje vize priložen ovoj Odluci postaje Prilog 16. Zajedničkim konzularnim uputama.

Članak 3.

Ova se Odluka primjenjuje od 1. siječnja 2003.

Članak 4.

Ova je Odluka upućena državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL L 116, 26.4.2001., str. 2.

(2)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

---

PRILOG

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

22

---

32002D0585

---

L 187/44

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

12.07.2002.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 12. srpnja 2002.

o prilagodbi dijelova III. i VIII. Zajedničkih konzularnih uputa

(2002/585/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 789/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za ispitivanje zahtjeva za izdavanje viza (1),

uzimajući u obzir inicijativu Kraljevine Belgije i Kraljevine Španjolske,

budući da:

(1)	Potrebno je osigurati najveću moguću harmonizaciju obrade zahtjeva za vizu podnesenih putem turističkih agencija u diplomatskim misijama i konzularnim predstavništvima država članica s ciljem smanjenja opasnosti od trgovanja vizama i zloporabe postupka.

(2)

Potrebno je uključiti u Zajedničke konzularne upute ona pravila koja detaljnije dopunjuju dogovore za nadzor suradnje s privatnopravnim upravnim tijelima, lokalnim putnim agencijama i organizatorima paketnih putovanja u obradi zahtjeva za vizu pri diplomatskim misijama i konzularnim predstavništvima država članica.

(3)	Svrha utvrđivanja uvjeta za suradnju s putničkim agencijama je neometanje slobodnog tržišnog natjecanja među njima već isključivo utvrđivanje uvjeta prema kojima diplomatske misije i konzularna predstavništva mogu surađivati s putničkim agencijama radi obrade zahtjeva za vizu.

(4)

Sukladno članku 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske koji je priložen uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Eurospke zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te nije njom vezana niti se na nju primjenjuje. Obzirom da je cilj ove Odluke nadogradnja schengenske pravne stečevine sukladno odredbama glave IV. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, prema članku 5. navedenog Protokola Danska će odlučiti u roku od šest mjeseci od donošenja ove Odluke hoće li je prenijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo.

(5)

U pogledu Republike Islanda i Kraljevine Norveške ova Odluka razvoj schengenske pravne stečevine koja pripada području iz članka 1. točke B Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim aranžmanima za primjenu Sporazuma sklopljenog između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (2).

(6)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske koji je priložen uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, te države članice ne sudjeluju u donošenju ove Odluke i stoga nisu njom vezane niti se ona na njih primjenjuje,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

U točki III Zajedničkih konzularnih uputa dodaje se sljedeći stavak:

Članak 2.

U dijelu VIII Zajedničkih konzularnih uputa dodaje se sljedeći odjeljak:

Članak 3.

Ova se Odluka primjenjuje od datuma objave u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 4.

Ova je Odluka upućena državama članicama, u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL L 116, 26.4.2001., str. 2.

(2)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

26

---

32002F0946

---

L 328/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.11.2002.

---

OKVIRNA ODLUKA VIJEĆA

od 28. studenoga 2002.

o jačanju kaznenopravnog okvira za sprečavanje pomaganja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka

(2002/946/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske unije, posebno njegov članak 29., članak 31. točku (e) i članak 34. stavak 2. točku (b),

uzimajući u obzir inicijativu Francuske Republike (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

budući da:

(1)	Jedan od ciljeva Europske unije je pružiti građanima visoki stupanj sigurnosti u području slobode, sigurnosti i pravde razvijanjem zajedničkoga djelovanja među državama članicama u području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.

(2)	U ovom okviru, trebalo bi poduzeti mjere za borbu protiv pomaganja ilegalne imigracije, kako u vezi s neovlaštenim prelaskom granice u najužem smislu, tako i u vezi s održavanjem mreža koje izrabljuju ljude.

(3)

U tom cilju izuzetno je važno uskladiti postojeće zakonske odredbe, a posebno, s jedne strane, precizna određenja povreda o kojima je riječ i slučajeve za izuzeće, što je predmet Direktive Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenoga 2002. o definiranju olakšavanja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka (3) te, na drugoj strani, minimalna pravila za kazne, odgovornost pravnih osoba i sudska nadležnost, što je predmet ove Okvirne odluke.

(4)	Jednako tako važno je i da se moguće djelovanje ne ograniči samo na fizičke osobe, nego da se utvrde mjere koje se odnose na odgovornost pravnih osoba.

(5)	Ova Okvirna odluka dopunjuje druge instrumente donesene s ciljem borbe protiv ilegalne imigracije, ilegalnoga zapošljavanja, trgovine ljudima i spolnog izrabljivanja djece.

(6)

U odnosu na Island i Norvešku, ova Okvirna odluka predstavlja razvoj schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma koji su sklopili Vijeće Europske unije i Republika Island te Kraljevina Norveška o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (4), koja pripada u područje iz članka 1. točke E Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim aranžmanima za primjenu toga Sporazuma (5).

(7)

Ujedinjena Kraljevina sudjeluje pri donošenju ove Okvirne odluke, u skladu s člankom 5. Protokola o uključivanju schengenske pravne stečevine u okvir Europske unije, u prilogu uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, te u skladu s člankom 8. stavkom 2. Odluke Vijeća 2000/365/EZ od 29. svibnja 2000. o zahtjevu Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (6).

(8)

Irska sudjeluje u donošenju ove Okvirne odluke, u skladu s člankom 5. Protokola kojim se schengenska pravna stečevina uklapa u okvir Europske unije, u prilogu uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, te člankom 6. stavkom 2. Odluke Vijeća 2002/192/EZ od 28. veljače 2002. o zahtjevu Irske za sudjelovanje u provedbi nekih odredbi schengenske pravne stečevine (7),

DONIJELO JE OVU OKVIRNU ODLUKU:

Članak 1.

Kazne

1.   Svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da povrede utvrđene u člancima 1. i 2. Direktive 2002/90/EZ budu kažnjive učinkovitim i razmjernim kaznama koje odvraćaju od njihova počinjenja, a mogu dovesti i do izručenja.

2.   Ako je potrebno, kazne utvrđene u stavku 1. mogu biti praćene sljedećim mjerama:

—	zapljena prijevoznih sredstava korištenih pri počinjenju kaznenoga djela,

—	zabrana obavljanja profesionalne djelatnosti, neposredno ili putem posrednika, u okviru koje je počinjeno kazneno djelo,

—

izgon.

3.   Svaka država članica donosi potrebne mjere ako su počinjenje povrede iz članka 1. stavka 1. točke (a), te članka 2. stavka (a) Direktive 2002/90/EZ radi stjecanja financijske koristi, kako bi osigurala odgovarajuće kažnjavanje kaznom zatvora, s propisanom maksimalnom kaznom zatvora od najmanje osam godina, ako su počinjena u bilo kojoj od sljedećih okolnosti:

—	kazneno djelo počinjeno je kao djelatnost zločinačke organizacije, u skladu s definicijom iz Zajedničke akcije 98/733/PUP (8),

—	kazneno djelo počinjeno je uz ugrožavanje života osoba nad kojima je počinjeno.

4.   Ako je to potrebno zbog očuvanja dosljednosti nacionalnog sustava kaznenih sankcija, počinjena djela iz stavka 3. kažnjavaju se kaznom zatvora s maksimalnom kaznom od najmanje šest godina, pod uvjetom da je to jedna od najstrožih maksimalnih kazni za kaznena djela usporedive težine.

Članak 2.

Odgovornost pravnih osoba

1.   Svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da pravne osobe budu odgovorne za povrede iz članka 1. stavka 1., koja je u njihovu korist počinila bilo koja osoba, bez obzira je li djelovala samostalno ili kao dio tijela pravne osobe, a ima vodeći položaj unutar pravne osobe, na temelju:

—	ovlasti zastupanja pravne osobe,

—	ovlasti za odlučivanje u ime pravne osobe, ili

—	ovlasti za obavljanje nadzora unutar pravne osobe.

2.   Osim slučajeva koji su već spomenuti u stavku 1., svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da pravna osoba bude odgovorna ako je nedostatak nadzora ili kontrole osobe iz stavka 1. omogućio da osoba podređena toj pravnoj osobi počini povrede iz članka 1. stavka 1. u korist te pravne osobe.

3.   Odgovornost pravne osobe u skladu s odredbama stavaka 1. i 2. ne isključuje pokretanje kaznenoga postupka protiv fizičkih osoba koje su počinile, poticale ili pomagale počinjenje kaznenih djela iz stavka 1.

Članak 3.

Sankcije za pravne osobe

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da pravna osoba koja je odgovorna u skladu s člankom 2. stavkom 1. bude podložna kažnjavanju učinkovitim, odgovarajućim i obeshrabrujućim sankcijama, a uključuju kaznene ili nekaznene novčane kazne te mogu uključivati i druge sankcije poput:

(a)	izuzimanja od prava na državnu pomoć ili državne potpore;

(b)	privremene ili trajne zabrane obavljanja gospodarskih djelatnosti;

(c)	stavljanja pod sudski nadzor;

(d)	sudskog naloga za likvidaciju.

2.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da pravna osoba, koja je odgovorna u skladu s odredbama članka 2. stavka 2., bude podložna kažnjavanju učinkovitim, odgovarajućim i obeshrabrujućim sankcijama ili mjerama

Članak 4.

Sudska nadležnost

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi utvrdila svoju nadležnost s obzirom na povrede iz članka 1. stavka 1., koje su počinjene:

(a)	na cijelom ili na dijelu njezina teritorija;

(b)	od strane njezina državljanina; ili

(c)	u korist pravne osobe sa sjedištem na teritoriju te države članice.

2.   Na temelju odredaba članka 5., svaka država članica može odlučiti da neće primjenjivati ili da će ih primjenjivati samo u posebnim slučajevima i okolnostima, pravila o sudskoj nadležnosti utvrđena u:

—	stavku 1. točki (b),

—	stavku 1. točki (c).

3.   Svaka država članica pisanim putem obavješćuje glavnog tajnika Vijeća ako se odluči za primjenu stavka 2., i navodi ako je potrebno posebne okolnosti ili uvjete u kojima će se primjenjivati njezina odluka.

Članak 5.

Izručenje i kazneni progon

1.

(a) Svaka država članica koja, u skladu sa svojim zakonodavstvom ne izručuje svoje državljane, poduzima potrebne mjere kako bi utvrdila svoju nadležnost za povrede iz članka 1. stavka 1. ako su takve povrede počinili njezini državljani izvan njezina teritorija. (b) Svaka država članica, ako je neki od njezinih državljana osumnjičen za počinjenje povreda iz članka 1. stavka 1. u drugoj državi članici, a ona tu osobu ne izručuje toj državi članici samo zbog njezina državljanstva, predmet prepušta nadležnim tijelima u svrhu kaznenog progona, ako je to potrebno. Kako bi se omogućio progon, dokumentacija, informacije i dokazni materijal povezani s povredom šalju se u skladu s postupcima iz članka 6. stavka 2. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. Država članica moliteljica izvješćuje se o pokrenutom kaznenom progonu i o njegovu rezultatu.

2.   U smislu ovog članka, pojam „državljanin” države članice tumači se u skladu sa svakom izjavom te države članice danom na temelju odredaba članka 6. stavka 1. točaka (b) i (c) Europske konvencije o izručenju, ako je potrebno, i u skladu s izmjenama svih izjava danih u odnosu na Konvenciju o izručenju među državama članicama Europske unije (9).

Članak 6.

Međunarodno pravo koje se odnosi na izbjeglice

Ova Okvirna odluka se primjenjuje bez utjecaja na zaštitu izbjeglica i tražitelja azila u skladu s međunarodnim pravom koje se odnosi na izbjeglice ili drugim međunarodnim instrumentima u području zaštite ljudskih prava, a posebno na poštovanje međunarodnih obveza od strane država članica u skladu s odredbama članaka 31. i 33. Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951., izmijenjene i dopunjene Protokolom iz New Yorka iz 1967.

Članak 7.

Obavješćivanje između država članica

1.   Ako je država članica obaviještena o povredama iz članka 1. stavka 1. kojima se krši zakonodavstvo o ulasku i boravku stranaca u drugoj državi članici, ona je o tome obavješćuje na odgovarajući način.

2.   Svaka država članica koja od druge države članice zahtijeva pokretanje progona, na temelju kršenja svog zakonodavstva o ulasku i boravku stranaca, zbog povreda iz članka 1. stavka 1., mora navesti, u službenom izvješću ili u potvrdi nadležnih tijela, odredbe svog zakonodavstva koje su prekršene.

Članak 8.

Teritorijalna primjena

Ova se Okvirna odluka primjenjuje na Gibraltar.

Članak 9.

Provedba

1.   Države članice donose potrebne mjere za poštivanje odredaba ove Okvirne odluke do 5. prosinca 2004.

2.   Do toga datuma države članice šalju glavnom tajniku Vijeća i Komisiji tekst odredaba kojima preuzimaju u svoje nacionalno zakonodavstvo obveze utvrđene u ovoj Okvirnoj odluci. Na temelju izvješća koje Komisija sastavlja pomoću ovih informacija, Vijeće će, do 5. lipnja 2005., procijeniti u kojoj su mjeri države članice poštivale odredbe ove Okvirne odluke.

Članak 10.

Ukidanje

Odredbe članka 27. stavaka 2. i 3. Schengenske konvencije iz 1990. ukidaju se od 5. prosinca 2004. Ako država članica ovu Okvirnu odluku počne provoditi prije toga datuma, u skladu s odredbama članka 9. stavka 1., spomenute odredbe ukidaju se za tu državu članicu od datuma početka provedbe.

Članak 11.

Stupanje na snagu

Ova Okvirna odluka stupa na snagu na dan njezine objave u Službenom listu.

---

(1)  SL C 253, 4.9.2000., str. 6.

(2)  SL C 276, 1.10.2001., str. 244.

(3)  SL L 328, 5.12.2002., str. 17.

(4)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(5)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

(6)  SL L 131, 1.6.2000., str. 43.

(7)  SL L 64, 7.3.2002. str. 20.

(8)  SL L 351, 29.12.1998., str. 1.

(9)  SL C 313, 23.10.1996., str. 12.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

29

---

32003L0009

---

L 031/18

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

27.01.2003.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2003/9/EZ

od 27. siječnja 2003.

o uvođenju minimalnih standarda za prihvat podnositelja zahtjeva za azil

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno točku 1.(b) prvog stavka njenog članka 63,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (3),

uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija (4),

budući da:

(1)	Zajednička je politika azila, uključujući Zajednički europski sustav azila, sastavni dio cilja Europske unije da postupno uspostavi područje slobode, sigurnosti i pravde otvoreno onima koji, silom prilika, legitimno traže zaštitu Zajednice.

(2)

Na posebnoj je sjednici u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. Europsko vijeće dogovorilo da će djelovati u smjeru uspostave Zajedničkog europskog sustava azila, na temelju potpune primjene Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. kako je izmijenjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967., tako osiguravajući poštivanje načela nevraćanja u zemlju ili na državno područje gdje postoji ozbiljna prijetnja osobi koja se vraća („non-refoulement”).

(3)	Zaključci iz Tamperea osiguravaju da Zajednički europski sustav azila uskoro obuhvaća zajedničke minimalne uvjete za prihvat tražitelja azila.

(4)	Uspostava minimalnih standarda za prihvat tražitelja azila je daljnji korak k europskoj politici azila.

(5)	Ova Direktiva poštuje temeljna prava i načela priznata posebno u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. Ona posebno pokušava osigurati potpuno poštivanje ljudskog dostojanstva i promicati primjenu članka 18. navedene Povelje.

(6)	U pogledu postupanja s osobama koje potpadaju u područje primjene ove Direktive države članice imaju obaveze u skladu s instrumentima međunarodnog prava u kojima su strane, a koji zabranjuju diskriminaciju.

(7)	Trebalo bi utvrditi minimalne standarde za prihvat tražitelja azila koji će uobičajeno biti dovoljni da im se osigura razina dostojanstvenog življenja i životni uvjeti koji se mogu uspoređivati s onima u svim državama članicama.

(8)	Usklađivanje uvjeta za prihvat tražitelja azila trebalo bi pomoći ograničavanju sekundarnog kretanja tražitelja azila na koje utječe raznolikost uvjeta za njihov prihvat.

(9)	Prihvat grupa s posebnim potrebama trebalo bi biti posebno osmišljeno kako bi se zadovoljile njihove potrebe u takvoj situaciji.

(10)	Prihvat podnositelja zahtjeva koji su u pritvoru trebalo bi biti posebno osmišljeno kako bi se udovoljilo njihovim potrebama u toj situaciji.

(11)	Kako bi se osiguralo udovoljavanje minimalnim postupovnim jamstvima koja se sastoje u mogućnosti kontaktiranja organizacija ili grupa osoba koje pružaju pravnu pomoć, trebalo bi osigurati informacije o takvim organizacijama i grupama osoba.

(12)	Mogućnost zloupotrebe sustava prihvata trebalo bi ograničiti tako što će se za tražitelje azila utvrditi slučajevi kada se uvjeti za prihvat smanjuju ili potpuno ukidaju.

(13)	Treba osigurati učinkovitost nacionalnih sustava za prihvat i suradnju među državama članicama na području prihvata tražitelja azila.

(14)	Trebalo bi poticati primjerenu suradnju među nadležnim tijelima u pitanjima prihvata tražitelja azila i stoga bi trebalo promicati skladne odnose između lokalnih zajednica i centara za smještaj.

(15)	U samoj je prirodi minimalnih standarda da su države članice ovlaštene uvesti ili pridržavati se povoljnijih odredbi za državljanine trećih zemalja i osoba bez državljanstva koje zatraže međunarodnu zaštitu od dotične države članice.

(16)	U ovom su duhu države članice također pozvane da primjenjuju odredbe ove Direktive u vezi postupaka za odlučivanje o zahtjevima za oblicima zaštite koji se razlikuju od onih koji za državljanine trećih zemalja i osobe bez državljanstva proizlaze iz Ženevske konvencije.

(17)	Primjenu ove uredbe trebalo bi ocjenjivati u redovnim vremenskim razmacima.

(18)

Budući da države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve predloženog djelovanja, naime utvrđivanje minimalnih standarda za prihvat tražitelja azila u državama članicama, i da se oni, s obzirom na obim i učinke predloženog djelovanja, mogu bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti kako je utvrđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom razmjernosti, kao što je utvrđeno u tom članku, ova Direktiva ne ide dalje od onoga što je potrebno za postizanje tih ciljeva.

(19)	U skladu s člankom 3. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, koji je dodatak Ugovoru o Europskoj zajednici i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Ujedinjena Kraljevina je pismom od 18. kolovoza 2001. obavijestila o svojoj želji da sudjeluju u donošenju i primjeni ove Direktive.

(20)	U skladu s člankom 1. navedenog Protokola Irska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive. Shodno tome i ne dirajući u članak 4. prethodno spomenutog Protokola, odredbe ove Direktive ne važe za Irsku.

(21)	U skladu s člankom 1. i 2. Protokola o položaju Danske, koji je dodatak Ugovoru o Europskoj zajednici i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive i ona svojim sadržajem Dansku ne obvezuje niti Danska podliježe njenoj primjeni,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I

SVRHA, DEFINICIJE I PODRUČJE PRIMJENE

Članak 1.

Svrha

Svrha je ove Direktive utvrđivanje minimalnih standarda za prihvat tražitelja azila u državama članicama.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Direktive:

(a)	„Ženevska konvencija” znači Konvencija od 28. srpnja 1951. koja se odnosi na status izbjeglica, kako je izmijenjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967.;

(b)

„zahtjev za azil” znači zahtjev koji je podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a koji se može shvatiti kao molba državi članici za međunarodnu zaštitu, u skladu s Ženevskom konvencijom. Svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu se smatra zahtjevom za azil, osim ako državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva izričito ne zatraži drugu vrstu zaštite koja se može zatražiti zasebno;

(c)	„podnositelj zahtjeva” ili „tražitelj azila” znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za azil o kojem konačna odluka još nije donesena;

(d)

„članovi obitelji” podrazumijeva sljedeće članove obitelji podnositelja zahtjeva koji su prisutni u istoj državi članica, ako je obitelj već postojala u zemlji podrijetla: i. bračnog druga tražitelja azila i njegovog ili njenog nevjenčanog partnera u stabilnoj vezi, ako zakonodavstvo ili praksa dotične države članice tretira u svojim zakonima koji se odnose na strance nevjenčane parove na način koji se može usporediti s vjenčanim parovima; ii. maloljetnu djecu parova iz točke i. ili podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da nisu vjenčana i da su zavisna i bez obzira na to da li su rođena bračno ili izvanbračno ili su posvojena kako je definirano u skladu s nacionalnim pravom;

(e)	„izbjeglica” znači osoba koja ispunjava zahtjeve članka 1(A) Ženevske konvencije;

(f)	„status izbjeglice” znači status koji je država članica dala osobi koja je izbjeglica i koja je kao takva pripuštena na državno područje te države članice;

(g)	„postupci” i „žalbe” znače postupci i žalbe koje su države članice utvrdile u svom nacionalnom zakonodavstvu;

(h)

„maloljetna osoba bez pratnje” znači osobe mlađe od osamnaest godina koje dođu na državno područje država članica bez pratnje odrasle osobe koja je za njih odgovorna bilo prema zakonu ili prema običajima, i to sve dok takva osoba stvarno ne preuzme brigu o njima; ovo obuhvaća maloljetne osobe ostavljene bez pratnje nakon što su ušle na državno područje država članica;

(i)	„uvjeti prihvata” znači puni opseg mjera koje države članice daju tražiteljima azila u skladu s ovom Direktivom;

(j)	„materijalni uvjeti prihvata” znači uvjeti prihvata koji obuhvaćaju stanovanje, hranu i odjeću dane u naravi ili u obliku novčane pomoći ili u vaučerima, kao i pripomoć za svakodnevne troškove;

(k)	„pritvor” znači ograničenje slobode tražitelja azila od strane države članice na određenom mjestu na kojem je podnositelj zahtjeva lišen slobode kretanja;

(l)	„centar za smještaj” znači bilo koje mjesto koje se koristi za skupno stanovanje tražitelja azila.

Članak 3.

Područje primjene

1.   Ova Direktiva se primjenjuje na sve državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva koji predaju zahtjev za azil na granici ili na državnom području države članice sve dok im je dozvoljeno da ostanu na tom državnom području kao tražitelji azila, kao i za članove obitelji ako su obuhvaćeni takvim zahtjevom za azil u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

2.   Ova Direktiva se ne primjenjuje u slučajevima kada je zahtjev za diplomatski ili državnog područjalni azil predan predstavništvima država članica.

3.   Ova Direktiva se ne primjenjuje ako se primjenjuju odredbe Direktive Vijeća 2001/55/EC od 20. srpnja 2001. o minimalnim standardima za davanje privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba i o mjerama za stimuliranje ravnomjernih napora među državama članicama u prihvatu takvih osoba i snošenju posljedica toga (5).

4.   Države članice mogu odlučiti o primjeni ove Direktive u vezi postupaka odlučivanja o zahtjevima za vrstama zaštite, a koje se razlikuju od onih koje proizlaze iz Ženevske konvencije za državljanine trećih zemalja i osobe bez državljanstva za koje se ustanovi da nisu izbjeglice.

Članak 4.

Povoljnije odredbe

Države članice mogu uvesti ili se pridržavati povoljnijih odredbi koje se odnose uvjete prihvata za tražitelje azila i druge bliske srodnike podnositelja zahtjeva koji su u istoj državi članici, ako oni ovise o njemu, ili iz humanitarnih razloga u onoj mjeri u kojoj su te odredbe u skladu s ovom Direktivom.

POGLAVLJE II

OPĆE ODREDBE O UVJETIMA PRIHVATA

Članak 5.

Informiranje

1.   Države članice će, u razumnom roku koji ne prelazi petnaest dana od podnošenja njihovog zahtjeva za azil kod nadležnog tijela, informirati tražitelje azila o svim pogodnostima koje imaju i o obavezama kojima moraju udovoljiti, a koje se odnose na uvjete prihvata.

Države članice moraju osigurati da podnositelji zahtjeva dobiju informacije o organizacijama ili grupama osoba koje pružaju specifičnu pravnu pomoć i organizacijama koje bi im mogle pomoći ili informirati ih o raspoloživim uvjetima primanja, uključujući i zdravstvenu skrb.

2.   Države članice moraju osigurati da informacije iz stavka 1. budu dane u pisanom obliku i, koliko je to moguće, na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga podnositelj zahtjeva razumije. Prema potrebi se ove informacije mogu dati i usmeno.

Članak 6.

Dokumentacija

1.   Država članica osigurava da u roku od tri dana od podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu podnositelj zahtjeva dobije dokument na svoje vlastito ime kojim se potvrđuje njegov/njezin status tražitelja azila ili kojim se svjedoči da je njemu/njoj dozvoljeno da ostane na državnom području te države članice sve dok njegov/njezin zahtjev čeka da bude razmatran ili se razmatra.

Ako nositelj takvog dokumenta nema slobodu kretanja po cijelom državnog područja države članice ili jednom njenovom dijelu, ta činjenica se mora potvrditi tim dokumentom.

2.   Države članice mogu isključiti primjenu ovog članka ako je tražitelj azila u pritvoru i tijekom razmatranja zahtjeva za azil predanog na granici ili u kontekstu postupka odlučivanja o pravu podnositelja zahtjeva da na zakonit način uđe na državno područje države članice. U posebnim slučajevima, za vrijeme razmatranja zahtjeva za azil, države članice mogu podnositeljima zahtjeva dati drugi dokaz ekvivalentan dokumentu koji se spominje u stavku 1.

3.   Dokument iz stavka 1. ne mora biti potvrda identiteta tražitelja azila.

4.   Države članice će usvojiti potrebne mjere kako bi tražiteljima azila osigurale dokument iz stavka 1. koji mora važiti sve dok im je dopušteno da ostanu na državnom području dotične države članice ili na njenoj granici.

5.   Države članice mogu tražiteljima azila dati putni dokument ako se pojave ozbiljni humanitarni razlozi koji traže njihovu prisutnost u drugoj državi.

Članak 7.

Prebivalište i sloboda kretanja

1.   Tražitelji azila smiju se slobodno kretati po državnom području države članice-domaćina ili po području koje im je odredila ta država članica. To određeno područje ne smije negativno utjecati na neotuđivu sferu privatnog života i mora na zadovoljavajući način jamčiti pristup svim pogodnostima koje obuhvaća ova Direktiva.

2.   Države članice mogu donijeti odluku o prebivalištu tražitelja azila zbog razloga javnog interesa, javnog reda ili, kada je to potrebno, brze obrade i učinkovitog nadzora njegovog/njenog zahtjeva.

3.   Ako to bude potrebno, na primjer zbog pravnih razloga ili zbog razloga javnog reda, države članice mogu ograničiti kretanje podnositelja prijave na neko određeno mjesto u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom.

4.   Države članice mogu odrediti uvjete za materijalna primanja stvarnim prebivalištem podnositelja zahtjeva na nekom posebnom mjestu kojeg će odrediti države članice. Takva odluka, koja može biti općenite naravi, mora se donijeti pojedinačno i biti utvrđena nacionalnim zakonodavstvom.

5.   Države članice moraju omogućiti podnositeljima zahtjeva izdavanje privremene dozvole za napuštanje prebivališta spomenutog u stavcima 2. i/ili 4. ili određenog državnog područja iz stavka 1. Odluke se moraju donositi pojedinačno, objektivno i nepristrano, i moraju se navesti razlozi ako su one negativne.

Podnositelj zahtjeva ne treba imati dozvolu kako bi otišao na razgovore s državnim tijelima ili sudovima ako je njegovo/njeno pojavljivanje potrebno.

6.   Države članice moraju od podnositelja zahtjeva tražiti da informiraju nadležna tijela o svojoj trenutnoj adresi i moraju ta tijela što je prije moguće obavještavati o svakoj promjeni adrese.

Članak 8.

Obitelji

Države članice moraju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se, što se više moguće, očuvalo onakvo jedinstvo obitelji kakvo postoji na njihovom državnom području, ako podnositeljima zahtjeva stanovanje osigurava dotična država članice. Takve mjere moraju se provoditi uz suglasnost tražitelja azila.

Članak 9.

Liječnički pregled

Države članice mogu zahtijevati liječnički pregled podnositelja zahtjeva iz javnozdravstvenih razloga.

Članak 10.

Školovanje i obrazovanje maloljetnih osoba

1.   Države članice moraju maloljetnoj djeci tražitelja azila i maloljetnim tražiteljima azila osigurati obrazovanje pod sličnim uvjetima kao državljanima države članice-domaćina, sve do stvarnog provođenja mjere izgona njih ili njihovih roditelja. Takvo obrazovanje se može davati u centrima za smještaj.

Dotična država članica može odrediti da takav pristup mora ograničiti na državni obrazovni sustav.

Maloljetne osobe moraju biti mlađe od dobi zakonske punoljetnosti u državi članici u kojoj je podnesen ili se razmatra zahtjev za azil. Države članice ne smiju uskratiti srednjoškolsko obrazovanje samo zbog toga što je maloljetna osoba dosegla dob u kojoj se postaje punoljetan.

2.   Pristup obrazovnom sustavu smije se odgađati više od tri mjeseca od datuma kada je maloljetna osoba ili su roditelji maloljetne osobe podnijeli zahtjev za azil. Ovo se razdoblje može produljiti na godinu dana u slučaju kada se daje posebno obrazovanje kako bi se olakšao pristup obrazovnom sustavu.

3.   Država članica može ponuditi druge obrazovne aranžmane ako pristup obrazovnom sustavu, kako je to navedeno u stavku 1., nije moguć zbog specifične situacije maloljetne osobe.

Članak 11.

Zapošljavanje

1.   Države članice moraju odrediti vremensko razdoblje koje počinje teći s danom podnošenja zahtjeva za azil, za vrijeme kojeg podnositelj zahtjeva neće imati pristup tržištu rada.

2.   Ako se prvostupanjska odluka ne donese u roku od godine dana od predaje zahtjeva za azil, a to se kašnjenje ne može pripisati podnositelju zahtjeva, države članice moraju odlučiti o uvjetima pod kojima se podnositelju zahtjeva odobrava pristup tržištu rada.

3.   Pristup tržištu rada se ne smije uskraćivati za vrijeme žalbenih postupaka, ako žalba na negativnu odluku u redovnom postupku ima suspenzivno djelovanje, sve do trenutka dok se ne primi obavijest o negativnoj odluci u vezi žalbe.

4.   Iz razloga koji se odnose na politiku tržišta rada države članice mogu dati prvenstvo državljanima EU i državljanima i građanima država koje su strane u sporazumu o europskom ekonomskom području, kao i državljanima trećih zemalja koji imaju legalno prebivalište.

Članak 12.

Strukovna izobrazba

Države članice mogu tražiteljima azila dozvoliti strukovnu izobrazbu bez obzira na to imaju li pristup tržištu rada ili ne.

Pristup strukovnoj izobrazbi, vezano na ugovor o radu, ovisi o obimu u kojem podnositelj zahtjeva ima pristup tržištu rada u skladu s člankom 11.

Članak 13.

Opća pravila o uvjetima materijalnih primanja i zdravstvenoj skrbi

1.   Države članice moraju osigurati da su podnositelji prijave upoznati s uvjetima materijalnih primanja kada podnose zahtjev za azil.

2.   Države članice moraju odrediti uvjete materijalnih primanja kako bi osigurale da životni standard bude primjeren očuvanju zdravlja podnositelja prijave i koja im mogu osigurati egzistenciju.

Države članice moraju u skladu s člankom 17. osigurati da je osiguran takav životni standard i osobama s posebnim potrebama, kao i osobama koje su u pritvoru.

3.   Države članice mogu odrediti sve ili neke uvjete materijalnih primanja i zdravstvene skrbi na temelju toga da podnositelji zahtjeva nemaju dovoljno sredstava za životni standard primjeren njihovom zdravlju i osiguranje svoje egzistencije.

4.   Države članice mogu od podnositelja zahtjeva tražiti da pokriju ili da sudjeluju u troškovima stvaranja uvjeta za materijalna primanja i za zdravstvenu skrbi prema ovoj Direktivi, u skladu s odredbom stavka 3., ako podnositelji zahtjeva imaju dovoljno sredstava, na primjer ako su već dovoljno dugo zaposleni.

Ako se dogodi da je podnositelj zahtjeva imao dovoljno sredstava da pokrije troškove stvaranja uvjeta za materijalna primanja i zdravstvenu skrb u vrijeme kada su te temeljne potrebe bile zadovoljavane, države članice mogu zatražiti od tražitelja azila povrat uplaćenih sredstava.

5.   Uvjeti materijalnih primanja mogu se osigurati u naravi ili u obliku novčane pripomoći ili vaučera, ili kao kombinacija tih načina.

Ako države članice osiguravaju uvjete materijalnih primanja u obliku novčanih pripomoći ili vaučera, njihov iznos će se utvrditi u skladu s načelima utvrđenim ovim člankom.

Članak 14.

Modaliteti uvjeta materijalnih primanja

1.   Ako se stanovanje osigurava u naravi, ono obuhvaća sljedeće ili kombinaciju toga:

(a)	prostorije koje se koriste za stanovanje podnositelja zahtjeva za vrijeme razmatranja zahtjeva za azil koji je podnesen na granici;

(b)	centre za smještaj koji jamče primjereni životni standard;

(c)	privatne kuće, stanove, hotele ili druge prostorije prilagođene za stanovanje podnositelja zahtjeva.

2.   Države članice moraju osigurati da je podnositeljima zahtjeva, kojima je osigurano stanovanje iz stavka 1(a), (b) i (c), osigurana i:

(a)	zaštita njihovog obiteljskog života;

(b)	mogućnost komuniciranja sa srodnicima, pravnim savjetnicima i predstavnicima visokog povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) i nevladinih organizacija (NVO-a) koje priznaju države članice.

Države članice moraju posebnu pažnju obratiti na sprječavanje napada u prostorijama i centrima za smještaj koji su navedeni u stavku 1(a) i (b).

3.   Države članice moraju prema potrebi osigurati smještaj maloljetne djece podnositelja zahtjeva ili maloljetnih podnositelja zahtjeva zajedno s njihovim roditeljima ili s odraslim članom obitelji koji je za njih odgovoran bilo prema zakonu ili prema običajima.

4.   Države članice moraju osigurati da će se premještaji podnositelja zahtjeva iz jednog stambenog objekta u drugi vršiti samo ako je to potrebno. Države članice moraju podnositeljima zahtjeva osigurati mogućnost da svoje pravne savjetnike obavijeste o takvom premještaju i svojoj novoj adresi.

5.   Osobe koje rade u centrima za smještaj moraju biti odgovarajuće obučene i obavezane na čuvanje tajne o svim informacija koje dobiju tijekom svog rada, kako je to definirano u nacionalnom zakonodavstvu.

6.   Države članice mogu podnositelje prijave uključiti u upravljanje materijalnim resursima i nematerijalnim aspektima života u centru kroz savjetodavni odbor ili vijeće koje predstavlja stanovnike.

7.   Pravnim savjetnicima ili savjetodavnim osobama tražitelja azila te predstavnicima visokog povjerenika za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) i nevladinih organizacija (NVO-a) koje priznaju države članice mora se dozvoliti pristup centrima za smještaj i drugim objektima za stanovanje kako bi se pomoglo spomenutim tražiteljima azila. Ograničenja takvog pristupa mogu se odrediti samo zbog koji se odnose na sigurnost centara i objekata te na tražitelja azila.

8.   Države članice mogu izuzetno odrediti modalitete uvjeta materijalnih primanja koji se razlikuju od onih iz ovog članka, tijekom nekog razumnog vremenskog razdoblja koje mora biti što je moguće kraće:

—	ako je potrebna početna ocjena posebnih potreba podnositelja zahtjeva,

—	ako se uvjeti materijalnih primanja, prema ovom članku, ne mogu osigurati na izvjesnom geografskom području,

—	ako su stambeni kapaciteti, koji su normalno raspoloživi, privremeno zauzeti,

—	ako je tražitelj azila pritvoren ili zatvoren u graničnoj postaji.

U svakom slučaju ovi različiti uvjeti moraju zadovoljavati osnovne potrebe.

Članak 15.

Zdravstvena skrb

1.   Države članice moraju jamčiti da podnositelji zahtjeva dobivaju potrebnu zdravstvenu skrb koja kao minimum obuhvaća zbrinjavanje u hitnim slučajevima i osnovno liječenje bolesti.

2.   Države članice moraju podnositeljima zahtjeva s posebnim potrebama osigurati potrebnu medicinsku i drugu pomoć.

POGLAVLJE III

SMANJENJE ILI UKIDANJE UVJETA PRIHVATA

Članak 16.

Smanjenje ili ukidanje uvjeta prihvata

1.   Države članice mogu smanjiti ili ukinuti uvjete primanja u sljedećim slučajevima:

(a)

kada tražitelj azila: — napusti prebivalište koje mu je odredilo nadležno tijelo, a da ga o tome ne obavijesti ili ga napusti bez dozvole, ako se to traži, ili — ne izvršava svoje dužnosti u pogledu javljanja, davanja informacija ili osobnog pojavljivanja na razgovorima vezanim uz postupak odobrenja azila unutar nekog razumnog razdoblja utvrđenog nacionalnim zakonodavstvom, ili — je već podnio zahtjev u istoj državi članici. Kada se podnositelj zahtjeva nađe ili se dobrovoljno javi nadležnom tijelu mora se donijeti dobro obrazložena odluka o nastavku davanja nekih ili svih uvjeta primanja;

(b)

ako je podnositelj zahtjeva skrivao izvore financiranja i stoga se neopravdano koristio uvjetima za materijalna primanja. Ako se dogodi da je podnositelj zahtjeva imao dovoljno sredstava za pokrivanje uvjeta materijalnih primanja i zdravstvene skrbi u vrijeme kada su te temeljne potrebe bile pokrivane, države članice mogu od tražitelja azila zatražiti povrat uplaćenih sredstava.

2.   Države članice mogu odbiti uvjete u slučajevima kada tražitelj azila ne uspije dokazati da je zahtjev za azil podnesen čim je to bilo moguće nakon njegovog dolaska u tu državu članicu.

3.   Države članice mogu odrediti sankcije koje se primjenjuju u slučajevima ozbiljnih kršenja pravila u centrima za smještaj i u slučajevima ozbiljno nasilnog ponašanja.

4.   Odluke za smanjenje, ukidanje ili odbijanje uvjeta primanja ili o sankcijama iz stavaka 1., 2. i 3. moraju se donositi pojedinačno, objektivno i nepristrano, a treba navesti i razloge. Odluke će se zasnivati na pojedinačnoj situaciji u kojoj se dotična osoba nalazi, posebno u pogledu osoba obuhvaćenih člankom 17., uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti. Države članice moraju u svim okolnostima osigurati mogućnost pružanja hitne zdravstvene skrbi.

5.   Države članice moraju osigurati da se uvjeti materijalnih primanja neće ukinuti niti smanjiti prije donošenja negativne odluke.

POGLAVLJE IV.

ODREDBE O OSOBAMA S POSEBNIM POTREBEMA

Članak 17.

Opće načelo

1.   Države članice moraju uzeti u obzir specifičnu situaciju osjetljivih kategorija osoba kao što su maloljetne osobe, maloljetne osobe bez pratnje, invalidne osobe, osobe poodmakle dobi, trudnice, samohrani roditelji s maloljetnom djecom i osobe koje su bile podvrgnute mučenju, silovanju ili drugim oblicima ozbiljnog psihološkog, fizičkog ili spolnog nasilja, provodeći u nacionalnom zakonodavstvu odredbe Poglavlja II. koje se odnose na uvjete materijalnih primanja i na zdravstvenu skrb.

2.   Stavak 1. se primjenjuje samo na osobe za koje se ustanovi da imaju posebne potrebe nakon što je njihova situacija pojedinačno ocijenjena.

Članak 18.

Maloljetne osobe

1.   Najvažniji razlog kojim će se voditi države članice u primjeni odredbi ove Direktive, a koje se tiču maloljetnih osoba, bit će ono što je u najboljem interesu djece.

2.   Države članice moraju omogućiti rehabilitaciju maloljetnih osoba koje su bile žrtve bilo kojeg oblika zlostavljanja, zanemarivanja, eksploatacije, mučenja ili okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, ili koje su pretrpjele oružane sukobe i osigurati im pružanje odgovarajuće mentalne zdravstvene skrbi i stručnog savjetovanja, ako je to potrebno.

Članak 19.

Maloljetne osobe bez pratnje

1.   Države članice moraju, što je prije moguće, poduzeti mjere kako bi omogućile da skrbnici zastupaju maloljetne osobe u skladu sa zakonom ili, ako je potrebno, da ih zastupaju organizacije koje su odgovorne za skrb i dobrobit maloljetnih osoba, ili osigurati bilo kakav drugi primjereni način zastupanja. Odgovarajuća tijela moraju provoditi redovna ocjenjivanja.

2.   Od trenutka kada su puštene na državno područje do trenutka kada budu morale napustiti državu članicu-domaćina u kojoj je zahtjev za azil podnesen ili se razmatra, maloljetne osobe bez pratnje koje su podnijele zahtjev za azil bit će smještene:

(a)	s odraslim srodnicima;

(b)	kod obitelji koja ih je posvojila;

(c)	u centrima za smještaj s posebnim sadržajima za maloljetne osobe;

(d)	u neku drugu vrstu smještaja prikladnu za maloljetne osobe.

Države članice mogu staviti maloljetne osobe bez pratnje stare 16 ili više godina u centre za smještaj odraslih tražitelja azila.

Koliko je to moguće, braću i sestre treba držati zajedno, uzimajući u obzir ono što je najbolje za dotičnu maloljetnu osobu i, posebno, njenu dob i stupanj zrelosti. Promjene prebivališta maloljetnih osoba bez pratnje moraju biti ograničene na minimum.

3.   Države članice, štiteći interese maloljetne osobe bez pratnje, moraju nastojati pronaći članove njene obitelji što je prije moguće. U slučajevima kada postoji opasnost po život ili integritet maloljetne osobe i njenih bliskih srodnika, posebno ako su ostali u zemlji podrijetla, mora se paziti da se prikupljanje, obrada i kruženje informacija o tim osobama vrši prema načelima povjerljivosti informacija, kao bi se izbjeglo ugrožavanje njihove sigurnosti.

4.   Oni koji rade s maloljetnim osobama bez pratnje moraju imati ili dobiti odgovarajuću izobrazbu o njihovim potrebama, i mora ih se obavezati na čuvanje tajnosti svih informacija koje su dobile tijekom svog rada, kako je to definirano u nacionalnom zakonodavstvu.

Članak 20.

Žrtve mučenja i nasilja

Države članice moraju osigurati da, ako je potrebno, osobe koje su bile povrgnute mučenju, silovanju ili drugim ozbiljnim djelima nasilja, imaju tretman koji je potreban kod ozljeda nastalih prethodno spomenutim djelima

POGLAVLJE V.

ŽALBE

Članak 21.

Žalbe

1.   Države članice moraju osigurati da na negativne odluke u vezi odobravanja potpora prema ovoj Direktivi ili na odluke koje se donose prema članku 7., koje pojedinačno utječu na tražitelje azila, postoji mogućnost žalbe u okviru postupaka utvrđenih nacionalnim zakonodavstvom. Barem u zadnjem stupnju odlučivanja mora postojati mogućnost žalbe ili ponovnog razmatranja pred pravosudnim tijelom

2.   Postupke za dobivanje pravne pomoći u takvim slučajevima treba utvrditi u nacionalnom zakonodavstvu.

POGLAVLJE VI.

POSTUPCI ZA POBOLJŠANJE UČINKOVITOSTI SUSTAVA PRIMANJA

Članak 22.

Suradnja

Države članice moraju redovno obavještavati Komisiju o broju osoba, podijeljenih po starosti i spolu, koje su obuhvaćene uvjetima primanja i davati potpune informacije o vrsti, obliku i formi dokumenata koji se daju u skladu s člankom 6.

Članak 23.

Sustav vođenja, nadzora i kontrole

Uz dužno poštivanje svoje ustavne strukture, države članice moraju osigurati uspostavu primjerenog vođenja, nadzora i kontrole razine uvjeta prihvata.

Članak 24.

Osoblje i resursi

1.   Države članice moraju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurale da tijela i druge organizacije, koje provode ovu Direktivu, imaju potrebnu osnovnu izobrazbu u pogledu potreba muških i ženskih podnositelja zahtjeva.

2.   Države članice moraju izdvojiti potrebne resurse vezano na nacionalne propise donesene u svrhu provedbe ove Direktive.

POGLAVLJE VII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 25.

Izvještaji

Komisija će izvijestiti Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Direktive do 6. kolovoza 2006. i predložit će sve potrebne izmjene.

Države članice moraju Komisiji poslati sve informacije koje su prikladne za sastavljanje izvještaja, uključujući i statističke podatke koji se moraju dati do 6. veljače 2006. u skladu s člankom 22.

Nakon podnošenja izvještaja, Komisija mora izvještavati Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Direktive barem svakih pet godina.

Članak 26.

Prenošenje u nacionalno zakonodavstvo

1.   Države članice moraju donijeti potrebne zakone i druge propise do 6. veljače 2005. kako bi se udovoljilo ovoj Direktivi. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kad države članice budu donosile ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine takvog upućivanja predvidjet će države članice.

2.   Države članice će Komisiji dostaviti tekst odredaba nacionalnog prava koji će donijeti u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 27.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu na dan njene objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 28.

Upućivanje

Ova Direktiva je upućena državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske unije.

---

(1)  SL C 213 E, 31.7.2001., str. 286.

(2)  Mišljenje izneseno 25. travnja 2002. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  SL C 48, 21.2.2002., str. 63.

(4)  SL C 107, 3.5.2002., str. 85.

(5)  SL L 212, 7.8.2001., str. 12.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

37

---

32003R0343

---

L 050/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

18.02.2003.

---

UREDBA VIJEĆA (EZ) br. 343/2003

od 18. veljače 2003.

o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 63., stavak 1. točku (1)(a),

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da:

(1)	Zajednička politika azila, uključujući Zajednički europski sustav azila, sastavni je dio cilja Europske unije da postupno uspostavi područje slobode, sigurnosti i pravde otvoreno onima koji, silom prilika, legitimno traže zaštitu Zajednice.

(2)

Europsko vijeće, na svoj posebnoj sjednici u Tampereu 15. i 16. listopada 1999., dogovorilo je da će djelovati u smjeru uspostave Zajedničkog europskog sustava azila, na temelju pune i inkluzivne primjene Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. kako je izmijenjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967., osiguravajući tako da se nitko ne vrati na daljnje proganjanje, tj. pridržavajući se načela nevraćanja u zemlju ili na državno područjegdje postoji ozbiljna prijetnja osobi koja se vraća (non-refoulement). U ovom pogledu, i bez negativnog učinka na kriterije odgovornosti utvrđene ovom Uredbom, sve države članice, poštujući načelo nevraćanja u zemlju ili na državno područje gdje postoji ozbiljna prijetnja osobi koja se vraća, smatraju se sigurnim zemljama za državljanine trećih zemalja.

(3)	Zaključci sastanka u Tampereu navode da ovaj sustav treba vrlo skoro uključivati i jasnu i upotrebljivu metodu za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil.

(4)

Takva se metoda treba zasnivati na objektivnim, poštenim kriterijima kako za države članice tako i za uključene osobe. Ona bi posebno trebala osigurati brzo određivanje odgovorne države članice, kako bi se zajamčio učinkovit pristup postupcima za određivanje statusa izbjeglice i kako se ne bi kompromitirao cilj brze obrade zahtjeva za azilom.

(5)

Što se tiče uvođenja u uzastopnim fazama zajedničkog europskog sustava azila koji bi na dulji rok trebao dovesti do zajedničkog postupka i jedinstvenog statusa koji bi važio u cijeloj Zajednici za one kojima je azil dopušten, u ovoj je fazi, dok se rade potrebna poboljšanja na temelju iskustava, primjereno da se potvrde načela na kojima se zasniva konvencija koju određuje država odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnijetih u jednoj od država članica Europskih zajednica (4), a koja je potpisana u Dublinu 15. lipnja 1990. (dalje u tekstu: Dublinska konvencija), čija je provedba potaknula proces usklađivanja politika azila.

(6)	Treba sačuvati jedinstvo obitelji koliko je to uskladivo s drugim ciljevima koji se nastoje postići utvrđivanjem kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za zahtjev za azil.

(7)

Zajednička obrada zahtjeva za azil jedne obitelji od strane države članice omogućuje da se zajamči kako će ti zahtjevi biti temeljito razmotreni, a odluke koje se donose u vezi s njima dosljedne. Države članice trebaju moći odstupiti od kriterija odgovornosti kako bi omogućile da se članovi obitelji održe zajedno gdje je to potrebno iz humanitarnih razloga.

(8)

Postupno stvaranje područja bez unutrašnjih granica u kojem je zajamčena sloboda kretanja osoba u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice i stvaranje politika Zajednice u pogledu uvjeta za ulazak i boravak državljanina trećih zemalja, uključujući zajedničke napore na upravljanju vanjskim granicama, čini potrebnim postizanje ravnoteže među kriterijima odgovornosti u duhu solidarnosti.

(9)

Primjena ove Uredbe može se olakšati a njena učinkovitost povećati bilateralnim aranžmanima među državama članicama za poboljšanje komunikacija među nadležnim odjelima, smanjenje rokova za postupke ili pojednostavljenje obrade zahtjeva za stavljanje osoba u nadležnost ili njihovo uzimanje natrag, ili uspostavljanje postupaka za izvođenje premještaja.

(10)

Trebalo bi osigurati kontinuitet između sustava za određivanje odgovorne države članice utvrđenog Dublinskom konvencijom i sustava utvrđenog ovom Uredbom. Isto tako, trebalo bi osigurati konzistentnost između ove Uredbe i Uredbe Vijeća (EZ) br. 2725/2000 od 11. prosinca 2000. o osnivanju sustava „Eurodac” za usporedbu otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Dublinske konvencije (5).

(11)	Rad sustava Eurodac, koji je uspostavljen uredbom (EZ) br. 2725/2000, a posebno provedba članaka 4. i 8. koje ona sadrži, trebali bi olakšati provedbu ove Uredbe.

(12)	U pogledu postupanja s osobama koje potpadaju u područje primjene ove Uredbe države članice imaju obveze u skladu s instrumentima međunarodnog prava u kojima su strane.

(13)	Mjere koje su potrebne za provedbu trebaju biti usvojene u skladu s odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. srpnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (6).

(14)	Primjenu ove Uredbe treba podvrgavati ocjenjivanju u redovnim intervalima.

(15)	Ova Uredba poštiva temeljna prava i načela priznata posebno u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (7). Ona posebno pokušava osigurati potpuno poštivanje prava na azil zajamčeno člankom 18.

(16)

Budući da države članice ne mogu dovoljno dobro postići cilj predložene mjere, naime utvrđivanje kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji podnosi državljanin treće zemlje u jednoj od država članica, i da se on, s obzirom na obim i učinke, stoga može bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti kako je utvrđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti, kao je utvrđeno u tom članku, ova Uredba ne ide dalje od onoga što je potrebno za postizanje tog cilja.

(17)

U skladu s člankom 3. Protokola o položaju Ujedinjenog kraljevstva i Irske, koji je dodatak Ugovoru o Europskoj zajednici i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Ujedinjeno kraljevstvo i Irska su pismima od 30. listopada 2001. obavijestile o svojoj želji da sudjeluju u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(18)	U skladu s člankom 1. i 2. Protokola o položaju Danske koji je dodatak Ugovoru o Europskoj zajednici i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u usvajanju i primjeni ove Uredbe, i ona svojim sadržajem Dansku ne obvezuje, niti Danska podliježe njenoj primjeni.

(19)	Dublinska konvencija ostaje na snazi i nastavlja se primjenjivati između Danske i država članica koje ova Uredba obvezuje sve dok se ne sklopi sporazum koji će Danskoj dozvoljavati sudjelovanje u ovoj Uredbi,

DONIJELO JE OVU UREDBU:

POGLAVLJE I

PREDMET I DEFINICIJE

Članak 1.

Ova Uredba utvrđuje kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil kojeg podnosi državljanjn treće zemlje u jednoj od država članica.

Članak 2.

Za potrebe ove Uredbe:

(a)	„državljanin treće zemlje” znači svaki onaj tko nije državljanin Unije u smislu članka 17. stavka 1. Ugovora o osnivanju Europske zajednice;

(b)	„Ženevska konvencija” znači konvencija od 28. srpnja 1951. koja se odnosi na status izbjeglica, kako je izmijenjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967.;

(c)

„zahtjev za azil” znači zahtjev koji je podnio državljanin treće zemlje a koji se može shvatiti kao molba državi članici za međunarodnu zaštitu, u skladu s Ženevskom konvencijom. Svaki zahtjev za međunarodnu zaštitu se smatra zahtjevom za azil, osim ako državljanin treće zemlje izričito ne zatraži drugu vrstu zaštite koja se može zatražiti zasebno;

(d)	„podnositelj zahtjeva” ili „tražitelj azila” znači državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za azil o kojem konačna odluka nije još donesena;

(e)	„razmatranje zahtjeva za azil” znači svako razmatranje ili odluka ili presuda u vezi zahtjeva za azil od strane nadležnih vlasti u skladu s nacionalnim pravom osim postupaka za određivanje odgovorne države članice u skladu s ovom Uredbom;

(f)	„povlačenje zahtjeva za azil” znači radnje kojima podnositelj zahtjeva izrijekom ili prešutno prekida postupke pokrenute podnošenjem njegovog zahtjeva za azil, u skladu s nacionalnim pravom;

(g)	„izbjeglica” znači državljanin treće zemlje koji traži status definiran Ženevskom konvencijom i kojemu je dopušteno da kao takav boravi na državnom području države članice;

(h)

„maloljetna osoba bez pratnje” znači neoženjena/neudana osoba mlađa od osamnaest godina koje dođu na državno područje država članica bez pratnje odrasle osobe koja je za njih odgovorna bilo prema zakonu ili prema običajima, i to sve dok takva osoba stvarno ne preuzme brigu za njih; ovo uključuje maloljetne osobe ostavljene bez pratnje nakon što su ušle na državno područje država članica;

(i)

„članovi obitelji” znači, u onoj mjeri u kojoj je obitelj već postojala u zemlji podrijetla, sljedeće članovi obitelji podnositelja zahtjeva koji su prisutni na državnom području država članica: i. bračni drug tražitelja azila i njegovog ili njenog nevjenčanog partnera u stabilnoj vezi, ako zakonodavstvo ili praksa odnosne države članice tretiraju nevjenčane parove na način koji se može usporediti s vjenčanim parovima u svojim zakonima koji se odnose na strance; ii. maloljetna djeca parova iz podtočke i. ili podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da nisu vjenčana i da su zavisna te bez obzira na to jesu li rođena bračno ili vanbračno ili su posvojena kako je definirano u skladu s nacionalnim pravom; iii. otac, majka ili skrbnik ako je podnositelj zahtjeva ili izbjeglica maloljetan i nije u braku;

(j)

„dokument o prebivalištu” znači svako odobrenje izdano od strane vlasti države članice kojim se državljaninu treće zemlje dopušta prebivanje na njenom državnom području, uključujući dokumente koji potkrepljuju odobrenje ostanka na državnom području prema aranžmanima privremene zaštite ili dok okolnosti koje sprečavaju izvršenje naloga za preseljenje ne prestanu važiti, s izuzetkom viza i odobrenja prebivanja izdanih za vrijeme razdoblja potrebnog za određivanje odgovorne države članice kako je to utvrđeno ovom uredbom ili za vrijeme razmatranja zahtjeva za azil ili zahtjeva za dobivanje dozvole prebivanja;

(k)

„viza” znači odobrenje ili odluka države članice potrebna za tranzit ili ulazak radi namjeravanog boravka u toj državi članici ili u nekoliko država članica. Priroda vize određuje se u skladu sa slijedećim definicijama: i. „viza za dulji boravak” znači odobrenje ili odluka države članice koja je potrebna za ulazak radi namjeravanog boravka u toj državi članici duljeg od tri mjeseca; ii. „viza za kratki boravak” znači odobrenje ili odluka države članice koja je potrebna za ulazak radi namjeravanog boravka u toj državi članici ili u nekoliko država članica za vrijeme razdoblja čije ukupno trajanje nije dulje od tri mjeseca; iii. „tranzitna viza” znači odobrenje ili odluka države članice za ulazak radi tranzita kroz državno područjete države članice ili nekoliko država članica, s izuzetkom tranzita u zračnoj luci; iv. „aerodromska tranzitna viza” znači odobrenje ili odluka kojom se dozvoljava državljaninu treće zemlje koji posebno podliježe ovom zahtjevu da prođe kroz tranzitnu zonu zračne luke a da pri tom nema pristupa nacionalnom državnom području odnosne države članice, za vrijeme kratkog prekida puta ili prelaska između dva dijela međunarodnog leta.

POGLAVLJE II

OPĆA NAČELA

Članak 3.

1.   Države članice razmatraju zahtjev svakog državljanina treće zemlje koji bilo kojoj od njih na granici ili na njihovom državnom području podnese zahtjev za azil. Zahtjev razmatra jedna država članica na koju kriteriji utvrđeni u Poglavlju III. ukažu kao na odgovornu.

2.   Iznimno od odredaba stavka 1., svaka država članica može razmotriti zahtjev za azil koji joj je podnio državljanin treće zemlje, čak i ako takvo razmatranje nije njezina odgovornost prema kriterijima utvrđenim u ovoj Uredbi. U takvom slučaju ta država članica postaje odgovornom državom članicom u smislu ove Uredbe, i preuzima obaveze povezane s tom odgovornošću. Kada to bude primjereno, ona obavješćuje državu članicu koja je prethodno bila odgovorna, državu članicu koja vodi postupak za određivanje odgovorne države članice ili državu članicu od koje je zatraženo da preuzme nadležnost ili uzme natrag podnositelja zahtjeva.

3.   Svaka država članica zadržava pravo da, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, pošalje tražitelja azila u treću zemlju, u skladu s odredbama Ženevske konvencije.

4.   Tražitelj azila se pismeno obavješćuje na jeziku za koji se opravdano očekuje da ga on ili ona razumiju o primjeni ove Uredbe, njenim rokovima i učincima.

Članak 4.

1.   Proces određivanja države članice odgovorne prema ovoj Uredbi započinje čim se zahtjev za azil po prvi put podnese državi članici.

2.   Zahtjev za azil smatra se podnesenim nakon što je formular koji je podnio podnositelj zahtjeva za azil ili izvještaj koji su pripremile službe stigao do nadležnih tijela odnosne države članice. Ako se zahtjev ne preda u pisanom obliku, vrijeme koje protekne od izjave o namjeri i pripreme izvještaja treba biti što je moguće kraće.

3.   Za potrebe ove Uredbe situacija maloljetne osobe koja prati tražitelja azila i zadovoljava definiciju člana obitelji iz članka 2., točke (i), neodvojiva je od situacije njegovog roditelja ili skrbnika, i predmet je za državu članicu odgovornu za razmatranje zahtjeva za azil tog roditelja ili skrbnika, čak i ako ta maloljetna osoba nije osobno tražitelj azila. Na isti način se postupa s djecom rođenom nakon dolaska tražitelja azila na državno područje države članice, bez potrebe pokretanja novog postupka za njihovo stavljanje u nadležnost.

4.   Ako je zahtjev za azil nadležnim tijelima države članice podnio podnositelj koji je na državnom području druge države članice, državu članicu koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil određuje država članica na čijem je državnom području podnositelj. Tu potonju državu članicu mora država članica koja je primila zahtjev bez odlaganja obavijestiti i nju će se tada, u svrhe ove Uredbe, smatrati državom članicom kojoj je zahtjev predan.

Podnositelj zahtjeva se pismeno obavješćuje o ovom prijenosu i o datumu kada je izvršen.

5.   Podnositelj zahtjeva za azil koji se nalazi u drugoj državi članici i tamo podnese zahtjev za azil nakon što je povukao svoj zahtjev za vrijeme procesa određivanja odgovorne države uzima se nazad, pod uvjetima utvrđenim u članku 20., od strane države članice u kojoj je taj zahtjev za azil podnesen, kako bi se završio proces određivanja države koja je odgovorna za razmatranje tog zahtjeva za azil.

Ova obveza prestaje važiti ako je podnositelj zahtjeva za azil u međuvremenu napustio državno područje država članica za razdoblje od najmanje tri mjeseca, ili je od neke države članice dobio dokument o prebivanju koji važi više od tri mjeseca.

POGLAVLJE III.

HIJERARHIJA KRITERIJA

Članak 5.

1.   Kriteriji za određivanje odgovorne države članice primjenjuju se redoslijedom kako su navedeni u ovom poglavlju.

2.   Država članica odgovorna prema ovim kriterijima određuju se na temelju situacije koja se dobila kada je tražitelj azila po prvi put podnio svoj zahtjev u državi članici.

Članak 6.

Ako je podnositelj zahtjeva za azil maloljetna osoba bez pratnje, država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva je ona u kojoj se član njegove ili njene obitelji nalazi u skladu sa zakonom, pod uvjetom da je to u interesu maloljetne osobe.

Ako nema člana obitelji, država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva je ona u kojoj je maloljetna osoba podnijela svoj zahtjev za azil.

Članak 7.

Ako tražitelj azila ima člana obitelji, bez obzira na to da li je obitelj prije stvorena u zemlji podrijetla, kojem je dozvoljeno da boravi u nekoj državi članici kao izbjeglica, ta je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, pod uvjetom da odnosne osobe to žele.

Članak 8.

Ako tražitelj azila ima člana obitelji u nekoj državi članici čiji zahtjev još nije bio predmet prve odluke u pogledu njegove biti, ta je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, pod uvjetom da odnosne osobe to žele.

Članak 9.

1.   Ako tražitelj azila posjeduje važeći dokument o prebivalištu, država članica koja je izdala vizu je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil.

2.   Ako tražitelj azila posjeduje važeću vizu, država članica koja je izdala vizu je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, osim ako se pri izdavanju vize nije postupalo za drugu državu članicu ili uz pismeno odobrenje druge države članice. U takvom slučaju ova potonja država članica je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil. Ako država članica prvo konzultira središnje tijelo druge države članice, posebno zbog sigurnosti, odgovor ove potonje u okviru takve konzultacije ne smatra se pismenim odobrenjem u smislu ove odredbe.

3.   Ako podnositelj zahtjeva za azil posjeduje više od jednog važećeg dokumenta o prebivalištu ili vize izdane od strane različitih država članica, odgovornost za razmatranje zahtjeva za azil preuzimaju države članice sljedećim redoslijedom:

(a)	država koja je izdala dokument o prebivalištu kojim se dodjeljuje pravo s najduljim razdobljem prebivanja ili, ako su razdoblja važenja identična, država koja je izdala dokument o prebivalištu s najdaljim datumom isteka;

(b)	država koja je izdala vizu s najdaljim datumom isteka ako su različite vize istoga tipa;

(c)	ako su vize različite vrste, država koja je izdala vizu s najduljim razdobljem važenja, ili, ako su razdoblja važenja identična, država koja je izdala vizu s najdaljim datumom isteka.

4.   Ako podnositelj zahtjeva za azil posjeduje samo jedan ili više dokumenata o prebivalištu koji su istekli prije manje od dvije godine prije toga ili jednu ili više viza koje su istekle prije manje od šest mjeseci prije toga i u stvari mu omogućile da uđe na državno područje države članice, odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovog članka se primjenjuju za ono vrijeme za koje podnositelj zahtjeva nije napustio državna područja država članice.

Ako podnositelj zahtjeva za azil posjeduje jedan ili više dokumenata o prebivalištu koji su istekli prije više od dvije godine prije toga ili jednu ili više viza koje su istekle prije više od šest mjeseci prije toga i u stvari mu omogućile da uđe na državno područjedržave članice i ako on nije napustio državna područja država članica, odgovorna je država članica u kojoj je zahtjev podnesen.

5.   Činjenica da su dokument o prebivalištu ili viza izdani na temelju lažnog ili krivog identiteta ili podnošenja krivotvorenih dokumenata, imitacija dokumenata ili nevažećih dokumenata ne sprječava dodjeljivanje odgovornosti državi članici koja ih je izdala. Međutim, država članica koja je izdala dokument o prebivalištu ili vizu nije odgovorna ako može dokazati da je neka prijevara počinjena nakon što su dokument ili viza bili izdani.

Članak 10.

1.   Ako se na temelju dokaza ili indicija ustanovi, kako je opisano u dvama popisima spomenutim u članku 18. točki (3), uključujući podatke koji se spominju u poglavlju III. Uredbe (EZ) br. 2725/2000, da je tražitelj azila protupropisno prešao granicu države članice bilo kopnom, morem ili zrakom, a došao je iz treće države, država članica u koju je tako ušao je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil. Ova odgovornost prestaje 12 mjeseci od dana kada je protupropisan prelazak granice izvršen.

2.   Ako se država članica ne može ili više ne može smatrati odgovornom prema stavu 1., i ako se na temelju dokaza ili indicija ustanovi, kako je opisano u dvama popisima spomenutim u članku 18. točki (3), da je tražitelj azila – koji je protupropisno ušao na državna područja država članica ili čije se okolnosti ulaska ne mogu ustanoviti – u vrijeme podnošenja zahtjeva prethodno živio za vrijeme kontinuiranog razdoblja od najmanje pet mjeseci u nekoj državi članici, ta je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil.

Ako je podnositelj zahtjeva tijekom razdoblja od najmanje pet mjeseci živio u nekoliko država članica, ona država članica u kojoj je zadnjoj stanovao je odgovorna za razmatranje zahtjeva.

Članak 11.

1.   Ako državljanin treće zemlje uđe na državno područje neke države članice u kojoj on ne treba imati vizu, ta je država članica odgovorna za razmatranje njegovog ili njenog zahtjeva za azil.

2.   Načelo utvrđeno u stavku 1. ne vrijedi ako državljanin treće zemlje podnese svoj zahtjev za azil u drugoj državi članici u kojoj također ne treba imati vizu za ulazak na državno područje. U ovom slučaju, ova posljednja država članica je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil.

Članak 12.

Ako državljanin treće zemlje podnese zahtjev za azil u međunarodnom tranzitnom području zračne luke neke države članice, ta je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva.

Članak 13.

Ako se na temelju kriterija nabrojenih u ovoj Uredbi ne može utvrditi nijedna država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, prva država članica kojoj je zahtjev za azil bio podnesen je odgovorna za njegovo razmatranje.

Članak 14.

Ako nekoliko članova obitelji istodobno podnese zahtjeve za azil u istoj državi članici ili na dane koji su dovoljno blizu da se postupci za određivanje odgovorne države članice vode zajedno i ako bi primjena kriterija utvrđenih u ovoj uredbi dovela do njihovog razdvajanja, odgovorna država članica određuje se na temelju sljedećih odredbi:

(a)	odgovornost za razmatranje zahtjeva za azil svih članova obitelji bit će na državi članici na koju kriteriji ukazuju kao na odgovornu za preuzimanje nadležnosti za najveći broj članova obitelji;

(b)	ako to ne uspije, odgovornost će biti na državi članici na koju kriteriji ukazuju kao na odgovornu za razmatranje zahtjeva najstarijeg od njih.

POGLAVLJE IV.

HUMANITARNA KLAUZULA

Članak 15.

1.   Bilo koja država članica, čak i ako nije odgovorna prema kriterijima utvrđenim ovom uredbom, može spojiti zajedno članove obitelji, kao i ostale srodnike te obitelji, iz humanitarnih razloga koji se temelje posebno na obiteljskim ili kulturnim razlozima. U ovom slučaju država članica, na zahtjev druge države članice, razmatra zahtjev za azil odnosne osobe. Osobe kojih se ovo tiče moraju dati svoj pristanak.

2.   U slučajevima kada je osoba o kojoj se radi ovisna o pomoći drugih zbog trudnoće ili novorođenčeta, ozbiljne bolesti, ozbiljne invalidnosti ili poodmakle dobi, država članica normalno drži ili spaja zajedno tražitelja azila s drugim srodnikom koji se nalazi na državnom području jedne od država članica, pod uvjetom da su obiteljske veze postojale u zemlji podrijetla.

3.   Ako je tražitelj azila maloljetna osoba bez pratnje koja ima srodnika ili srodnike u drugoj državi članici koji se mogu brinuti za njega ili nju, države članice po mogućnosti spajaju tu maloljetnu osobu s njegovim ili njenim srodnikom ili srodnicima, osim ako to nije u interesu odnosne maloljetne osobe.

4.   Ako država članica kojoj se pristupilo na ovaj način pristane udovoljiti toj molbi, odgovornost za razmatranje zahtjeva prenosi se na nju.

5.   Uvjeti i postupci za provedbu ovog članka, uključujući, gdje je to primjereno, mehanizme mirenja u svrhu rješavanja neslaganja među državama članicama u vezi potrebe da se spoje osobe koje su u pitanju, ili mjesta gdje to treba napraviti, usvajaju se u skladu s postupkom iz članka 27. točke (2).

POGLAVLJE V.

UZIMANJE U NADLEŽNOST I PRIHVAĆANJE NAZAD

Članak 16.

1.   Država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil prema ovoj Uredbi obvezna je:

(a)	preuzeti nadležnost, pod uvjetima utvrđenima u člancima 17. do 19., nad tražiteljom azila koji je podnio zahtjev u drugoj državi članici;

(b)	izvršiti razmatranje zahtjeva za azil;

(c)	natrag prihvatiti, pod uvjetima utvrđenim u članku 20., podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev razmatra i koji je bez dozvole na državnom području druge države članica;

(d)	natrag prihvatiti, pod uvjetima utvrđenim u članku 20., podnositelja zahtjeva koji je povukao svoj zahtjev koji se nalazi u postupku razmatranja i podnio zahtjev u drugoj državi članici;

(e)	natrag prihvatiti, pod uvjetima utvrđenim u članku 20., državljanina treće zemlje čiji je zahtjev odbila a koji bez dozvole je na državnom području druge države članice.

2.   Ako država članica podnositelju zahtjeva izda dokument o prebivalištu, obveze utvrđene u stavku 1. prenose se na tu državu članicu.

3.   Obveze utvrđene u stavku 1. prestaju važiti ako državljanin treće zemlje napusti državno područje država članica na najmanje tri mjeseca, osim ako državljanin treće zemlje ne posjeduje važeći dokument o prebivalištu izdan od strane odgovorne države članice.

4.   Obveze navedene u stavku 1. točkama (d) i (e) će slično tome prestati važiti kada država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva stvarno usvoji i provede, nakon povlačenja ili odbijanja zahtjeva, sve ono što je potrebno prije no što državljanin treće zemlje može otići u svoju zemlju podrijetla ili drugu zemlju u koju smije otići u skladu sa zakonom.

Članak 17.

1.   Ako država članica kojoj je podnesen zahtjev za azil smatra da je druga država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva, ona može, što prije, a u svakom slučaju najkasnije tri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva u smislu članka 4. stavka 2., zatražiti od druge države članice da podnositelja zahtjeva uzme pod svoju nadležnost.

Ako se zahtjev za preuzimanje nadležnosti nad podnositeljem zahtjeva ne da u roku od tri mjeseca, za razmatranje zahtjeva za azil odgovorna je država članica u kojoj je zahtjev podnesen.

2.   Država članica koja je uložila zahtjev može zahtijevati hitan odgovor u slučajevima kada je zahtjev za azil podnesen nakon što je dozvola ulaska ili ostanka odbijena, nakon uhićenja zbog nezakonitog boravka, nakon uručenja naloga za preseljenje i/ili ako se tražitelj azila drži u pritvoru.

U zahtjevu treba navesti razloge zbog kojih se traži hitan odgovor i razdoblje unutar kojeg se odgovor očekuje. To razdoblje mora biti najmanje tjedan dana.

3.   U oba se slučaja zahtjev da druga država članica preuzme nadležnost mora podnijeti na standardnom formularu i moraju se navesti dokazi ili indicije kako je opisano u dvama popisima spomenutim u članku 18. stavka 3. i/ili odgovarajući elementi iz izjave tražitelja azila, čime će se vlastima države članice kojoj se zahtjev ulaže omogućiti provjera da li je ona odgovorna na temelju kriterija utvrđenih u ovoj Uredbi.

Pravila za pripremu i postupci prijenosa zahtjeva usvajaju se u skladu s postupkom iz članka 27. stavka 2.

Članak 18.

1.   Država članica kojoj je podnesen takav zahtjev mora obaviti potrebne provjere i donijeti odluku o zahtjevu da podnositelja zahtjeva uzme u svoju nadležnost u roku od dva mjeseca od dana primitka takvog zahtjeva.

2.   U postupku za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil utvrđenog ovom uredbom moraju se koristiti elementi dokaza i indicija.

3.   U skladu s postupkom iz članka 27. točke (2) treba napraviti dva popisa i periodički ih preispitivati, navodeći elemente dokaza i indicija u skladu sa slijedećim kriterijima:

(a)	Dokazi: i. Ovo se odnosi na formalni dokaz koji određuju odgovornost prema ovoj Uredbi sve dok se drugim dokazom ne dokaže suprotno. ii. Države članice će odboru iz članka 27. dati modele različitih tipova upravnih dokumenata u skladu s tipologijom utvrđenom u popisu formalnih dokaza.

(b)

Indicije: i. Ovo se odnosi na indikativne elemente koji mogu biti dovoljni sve dok se mogu pobiti, u izvjesnim slučajevima, u skladu s dokaznom vrijednosti koja im se pripisuje. ii. Njihova će se dokazna vrijednost u odnosu na odgovornost za razmatranje zahtjeva za azil ocjenjivati od slučaja do slučaja.

4.   Zahtjev za dokazima ne smije premašivati ono što je potrebno za ispravnu primjenu ove Uredbe.

5.   Ako ne postoji formalni dokaz, država članica kojoj je zahtjev upućen priznaje svoju odgovornost ako su indicije koherentne, mogu se provjeriti i dovoljno su detaljne za utvrđivanje odgovornosti.

6.   Ako država koja podnosi zahtjev moli za hitan odgovor, u skladu s odredbama članka 17. stavka 2. država članica kojoj je zahtjev upućen čini sve kako bi udovoljila traženom roku. U izuzetnim slučajevima, gdje se može dokazati da je razmatranje zahtjeva za preuzimanje nadležnosti nad podnositeljem prijave posebno složeno, država članica kojoj je upućen takav zahtjev može dati svoj odgovor nakon traženog roka, ali u svakom slučaju unutar roka od mjesec dana. U takvim situacijama država članica kojoj je takav zahtjev upućen mora državi članici koja je zahtjev podnijela priopćiti svoju odluku o odgađanju odgovora u prvobitno zatraženom roku.

7.   Propuštanje postupanja u razdoblju od dva mjeseca spomenutom u stavku 1. i u razdoblju od jedan mjesec spomenutog u stavku 6., smatra se ravno prihvaćanju zahtjeva, i za nužnu posljedicu ima obavezu uzimanja nadležnosti nad tom osobom, uključujući i brigu o odgovarajućim aranžmanima vezanim za dolazak.

Članak 19.

1.   Ako država članica kojoj je upućen zahtjev prihvati da ona treba preuzeti nadležnost nad podnositeljem zahtjeva, država članica u kojoj je zahtjev za azil podnesen mora obavijestiti podnositelja zahtjeva o svojoj odluci da neće razmatrati zahtjev i o obvezi prebacivanja podnositelja zahtjeva u odgovornu državu članicu.

2.   Odluka koja se spominje u stavku 1. mora sadržavati osnove na kojima se temelji. Ona mora sadržavati pojedinosti roka za prebacivanje i, ako je potrebno, informacije o mjestu i datumu kada se podnositelj zahtjeva treba pojaviti ako sam putuje u odgovornu državu članicu. Na ovu odluku može postojati mogućnost žalbe ili ponovnog razmatranja. Žalba ili ponovno razmatranje ove odluke ne odgađa provedbu prebacivanja podnositelja zahtjeva osim ako od slučaja do slučaja sudovi ili nadležna tijela tako ne odluče ako nacionalno pravo to dozvoljava.

3.   Prebacivanje podnositelja zahtjeva iz države članice u kojoj je zahtjev za azil podnesen u odgovornu državu članicu izvršava se u skladu s nacionalnim pravom prve države članice, nakon konzultacije uključenih država članica, što je prije praktički moguće, a najkasnije unutar šest mjeseci od prihvaćanja zahtjeva za preuzimanje nadležnosti ili odluke o žalbi ili ponovnom razmatranju ako postoji odgodni uvjet.

Ako je potrebno, tražitelju azila država članica koja je dala zahtjev daje propusnicu u obliku koji je prihvaćen prema postupku iz članka 27. stavka 2.

Odgovorna država članica, prema potrebi, obavješćuje državu članicu koja je dala zahtjev o uspješnom dolasku tražitelja azila ili o činjenici da se on nije pojavio u zadanom roku.

4.   Ako se prebacivanje ne obavi u roku od šest mjeseci, odgovorna je ona država članica kojoj je zhtjev za azil podnesen. Ovaj se rok može produljiti najviše do jedne godine ako se prebacivanje ne može obaviti radi utamničenja tražiteljelja azila ili do najviše osamnaest mjeseci ako je tražitelj azila potajno pobjegao.

5.   Dopunska pravila o izvođenju prebacivanja mogu se usvojiti u skladu s postupkom iz članka 27. stavka 2.

Članak 20.

1.   Tražitelj azila se prihvaća natrag u skladu s člankom 4. stavkom 5. i člankom 16. stavkom 1. točkama (c), (d) i (e) kako slijedi:

(a)	zahtjev da se podnositelj zahtjeva uzme natrag mora sadržavati informacije koje državi članici omogućuju da provjeri da je ona odgovorna;

(b)

država članica od koje se zatraži da natrag prihvati podnositelja zahtjeva mora izvršiti potrebne provjere i dati odgovor na zahtjev koji joj je upućen što prije, i to ni pod kojim okolnostima nakon razdoblja duljeg od mjesec dana od upućivanja. Ako se zahtjev zasniva na podacima dobivenim iz sustava Eurodac, ovaj rok je ograničen na dva tjedna;

(c)	ako država članica kojoj je upućen zahtjev ne priopći svoju odluku u roku od mjesec dana ili dva tjedna kako je spomenuto u podstavku (b) smatrat će se sa je pristala prihvatiti natrag tražitelja azila;

(d)

država članica koja se složi da natrag prihvati tražitelja azila obvezuje se ponovo pripustiti tu osobu na svoj državno područje. Prebacivanje će se izvršiti u skladu s nacionalnim pravom države članice koja je podnijela zahtjev, nakon konzultacije među uključenim državama članicama, što je prije praktično moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prihvaćanja zahtjeva da druga država članica preuzme nadležnost ili od odluke o žalbi ili ponovnom razmatranju ako postoji odgodni uvjet;

(e)

država članica koja je dala zahtjev obavijestit će tražitelja azila o odluci da će ga odgovorna država članica natrag prihvatiti. Odluka mora sadržavati osnove na kojima se temelji. Ona mora sadržavati pojedinosti roka za prebacivanje te, ako je potrebno, informacije o mjestu i datumu kada se podnositelj zahtjeva treba pojaviti ako sam putuje u odgovornu državu članicu. Na ovu se odluku može uputiti žalba ili se može uzeti na ponovno razmatranje. Žalba ili ponovno razmatranje ove odluke ne odgađa provedbu prebacivanja podnositelja zahtjeva osim ako od slučaja do slučaja sudovi ili nadležna tijela tako ne odluče ako nacionalno pravo to dozvoljava. Ako je potrebno, tražitelju azila će država članica koja je dala zahtjev dati propusnicu u obliku koji je prihvaćen prema postupku iz članka 27. stavka 2. Odgovorna država članica, prema potrebi, obavješćuje državu članicu koja je dala zahtjev o uspješnom dolasku tražitelja azila ili o činjenici da se on nije pojavio u zadanom roku.

2.   Ako se prebacivanje ne obavi u roku od šest mjeseci odgovornost će biti na državi članici u kojoj je zahtjev za azil podnesen. Ovaj se rok može produljiti do najviše jedne godine ako se prebacivanje ne može obaviti zbog utamničenja tražitelja azila ili do najviše osamnaest mjeseci ako je tražitelj azila potajno pobjegao.

3.   Pravila za dokaze i indicije i njihovo tumačenje i za pripremu i postupke za prijenos zahtjeva usvojit će se u skladu s postupkom iz članka 27. stavka 2.

4.   Dopunska pravila o izvođenju prebacivanja mogu se donijeti u skladu s postupkom iz članka 27. stavka 2.

POGLAVLJE VI.

UPRAVNA SURADNJA

Članak 21.

1.   Svaka država članica priopćava bilo kojoj drugoj državi članici koja to zatraži osobne podatke o tražitelju azila, kako to bude primjereno, relevantno i ne pretjerano za:

(a)	određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil;

(b)	razmatranje zahtjeva za azil;

(c)	provedbu bilo koje obveze koja proizlazi iz ove Uredbe.

2.   Informacije iz stavka 1. smiju sadržavati samo:

(a)	osobne podatke o podnositelju zahtjeva i prema potrebi članovima njegove obitelji (puno ime i prema potrebi prijašnje ime; nadimke ili pseudonime; nacionalnost, sadašnju i prijašnju; datum i mjesto rođenja);

(b)	identifikacijske i putne dokumente (upute, važenje, datum izdavanja, ime izdavatelja, mjesto izdavanja itd.);

(c)	druge informacije potrebne za utvrđivanje identiteta podnositelja zahtjeva, uključujući otiske prstiju obrađene u skladu s Uredbom (EZ) br. 2725/2000;

(d)	prebivališta i rute kojima je putovao;

(e)	dokumente o prebivalištu ili vize izdane od neke države članice;

(f)	mjesto podnošenja zahtjeva;

(g)	datum podnošenja bilo kojeg prijašnjeg zahtjeva za azil, datum podnošenja sadašnjeg zahtjeva, fazu do koje se stiglo u postupku i eventualno donesenu odluku.

3.   Nadalje, pod uvjetom da je to potrebno za razmatranje zahtjeva za azil, odgovorna država članica može zatražiti od druge države članice da je obavijesti na kojim temeljima tražitelj azila zasniva svoj zahtjev i, prema potrebi, razloge za sve odluke koje su donesene u vezi podnositelja zahtjeva. Takva država članica može odbiti dati odgovor na zahtjev koji joj je postavljen ako je vjerojatno da bi priopćivanje takvih informacija naštetilo bitnim interesima te države članice ili zaštiti sloboda i temeljnih prava odnosne osobe ili drugih. U svakom slučaju, za priopćavanje zatraženih informacija potrebno je pismeno odobrenje podnositelja zahtjeva za azil.

4.   U svakom zahtjevu za informacijama moraju biti navedeni razlozi na kojima se on zasniva i, ako je njegova svrha provjera da li postoji kriterij za koji je vjerojatno da će za nužnu posljedicu imati odgovornost države članice kojoj je zahtjev upućen, mora se navesti na kojim se dokazima on zasniva, uključujući odnosne informacije iz pouzdanih izvora o načinima i sredstvima na koji tražitelji azila ulaze na državna područja država članica, ili na kojem se specifičnom i provjerljivom dijelu izjava podnositelja zahtjeva on zasniva. Znači se da takve odnosne informacije iz pouzdanih izvora nisu same po sebi dovoljne za određivanje odgovornosti i nadležnosti neke države članice prema ovoj Uredbi, ali one mogu doprinijeti ocjeni drugih indikacija koje se odnose na pojedinačnog tražitelja azila.

5.   Država članica kojoj je upućen zahtjev mora odgovoriti u roku od šest tjedana.

6.   Razmjena informacija će se izvršiti na zahtjev države članice, i može se odvijati samo između tijela čiji je naziv svaka od država članica priopćila Komisiji, koja će o tome obavijestiti druge države članice.

7.   Razmijenjene se informacije smiju koristiti samo u svrhe iz stavka 1. U svakoj državi članici takve se informacije smiju, ovisno o njihovom tipu i ovlaštenjima tijela koje ih prima, priopćiti samo tijelima, sudovima i sudištima kojima je povjereno:

(a)	određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil;

(b)	razmatranje zahtjeva za azil;

(c)	provedba obveza nastalih prema ovoj Uredbi.

8.   Država članica koja proslijeđuje informaciju mora osigurati njenu točnost i ažurnost. Ako se dogodi da je država članica proslijedila informaciju koja je netočna ili nije trebala biti proslijeđena, države članice-primatelji moraju o tome odmah biti obaviještene. One će takvu informaciju morati ispraviti ili ju izbrisati.

9.   Tražitelj azila ima pravo na svoj zahtjev biti informiran o svim podacima koji se obrađuju u vezi s njim.

Ako ustanovi da su pri obradi tih informacija prekršene ova Uredba ili Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka i slobodnog kretanja takvih podataka (8), posebno zato jer su nepotpune ili netočne, on ima pravo zatražiti da ih se ispravi, izbriše ili blokira.

Tijelo koje vrši ispravku, brisanje ili blokiranje takvih podataka mora prema potrebi obavijestiti državu članicu koja informaciju prenosi ili prima.

10.   U svakoj državi članici koje se ovo tiče vodi se evidencija prijenosa i primitaka razmijenjenih informacija u osobnom dosjeu odnosne osobe i/ili u registru.

11.   Razmijenjene informacije se čuvaju tijekom razdoblja ne duljeg od onoga koje je potrebno za svrhe zbog kojih su razmijenjene.

12.   Ako se podaci ne obrađuju automatski ili nisu sadržani u dosjeu, ili ih se ne namjerava unijeti u njega, svaka država članica mora poduzeti odgovarajuće mjere kako bi kroz učinkovite provjere osigurala poštovanja ovog članka.

Članak 22.

1.   Države članice obavješćuju Komisiju o tijelima odgovornim za ispunjenje obveza koje proizlaze iz ove Uredbe i osiguravaju da ta tijela imaju potrebne izvore za izvršenje svojih zadataka, a posebno za davanje odgovora u propisanim rokovima na zahtjeve za informacijama, zahtjeve za uzimanje u nadležnost i zahtjeve za uzimanje natrag tražitelja azila.

2.   Pravila o uspostavi sigurnih kanala za elektronički prijenos zahtjeva među tijelima spomenutim u stavku 1. i osiguranje da će pošiljatelji automatski primiti elektronski dokaz o prijemu moraju se utvrditi u skladu s postupkom iz članka 27. stavka 2.

Članak 23.

1.   Države članice mogu međusobno, na bilateralnoj osnovi, uspostaviti upravne aranžmane u vezi praktičnih pojedinosti provedbe ove Uredbe, kako bi olakšali njenu primjenu i povećali njenu učinkovitost. Takvi aranžmani mogu se odnositi na:

(a)	razmjenu službenika za vezu;

(b)	pojednostavljenje postupaka i skraćenje rokova za prijenos i razmatranje zahtjeva za uzimanje u nadležnost ili uzimanje natrag tražitelja azila.

2.   O aranžmanima iz stavka 1. mora se obavijestiti Komisija. Komisija će provjeriti da li aranžmani iz stavka 1. točke (b) nisu u suprotnosti s ovom Uredbom.

POGLAVLJE VII.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 24.

1.   Ova Uredba zamjenjuje Konvenciju o određivanju države dogovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji su podneseni u jednoj od država članica Europskih zajednica potpisanu u Dublinu 15. lipnja 1990. (Dublinska konvencija).

2.   Međutim, da bi se osigurao kontinuitet dogovora za određivanje države članice odgovorne za zahtjev za azil, ako je zahtjev podnesen nakon datuma spomenutog u drugom stavku članka 29., događaji za koje je vjerojatno da će za nužnu posljedicu imati odgovornost države članice u skladu s ovom će se Uredbom uzeti u obzir, čak i ako prethode tom datumu, s izuzetkom događaja spomenutih u članku 10. stavku 2.

3.   Gdje se u Uredbi (EZ) br. 2725/2000 poziva na Dublinsku konvenciju, takvo se pozivanje smatra pozivanjem na ovu Uredbu.

Članak 25.

1.   Sva vremenska razdoblja propisana ovom Uredbom izračunavaju se kako slijedi:

(a)	ako razdoblje izraženo u danima, tjednima ili mjesecima treba biti izračunato od trenutka u kojem se događaj ili radnja dogodila, dan tijekom koga se taj događaj ili radnja dogodila ne ubraja se u odnosno razdoblje;

(b)

razdoblje izraženo u tjednima ili mjesecima završava istekom onog dana u posljednjem tjednu ili mjesecu koji pada na isti datum kao dan za vrijeme kojeg se desio događaj ili akcija od kojeg se treba računati to razdoblje. Ako u razdoblju izraženom u mjesecima dan na koji ono treba isteći ne pada u posljednjem mjesecu, to razdoblje će završiti s istekom posljednjeg dana tog mjeseca;

(c)	rokovi uključuju subote, nedjelje i službene praznike u svim uključenim državama članicama.

2.   Zahtjevi i odgovori se šalju na bilo koji način koji uključuje potvrdu primitka.

Članak 26.

Što se tiče Francuske Republike, ova Uredba važi samo za njezin europski državno područje.

Članak 27.

1.   Komisiji pomaže odbor.

2.   Prilikom pozivanja na ovaj stavak, primjenjuju se članci 5. i 7. Odluke 1999/468/EZ.

Razdoblje utvrđeno u članku 5. Stavku 6. Odluke 1999/468/EZ je tri mjeseca.

3.   Odbor sastavlja svoj poslovnik.

Članak 28.

Najkasnije tri godine nakon datuma spomenutog u prvom stavku članka 29., Komisija obavješćuje Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Uredbe i prema potrebi predlaže potrebne izmjene. Države članice Komisiji prosljeđuju sve informacije primjerene za pripremu tog izvještaja, najkasnije šest mjeseci prije isteka tog roka.

Nakon što preda izvještaj, Komisija izvješćuje Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Uredbe istodobno s podnošenjem izvještaja o provedbi sustava Eurodac prema članku 24. stavku 5. Uredbe (EZ) br. 2725/2000.

Članak 29.

Ova Uredba stupa na snagu 20. dana od objave u Službenom listu Europske unije.

Ona se primjenjuje na zahtjeve za azil podnesene od prvog dana šestog mjeseca od njenog stupanja na snagu, i od tog dana ona će se primjenjivati na sve zahtjeve za uzimanje u nadležnost ili uzimanje natrag tražitelja azila, bez obzira na datum kada je zahtjev podnesen. Država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog prije tog datuma odredit će se u skladu s kriterijima utvrđenim Dublinskom konvencijom.

---

(1)  SL C 304 E, 30.10.2001., str. 192.

(2)  Mišljenje od 9. travnja 2002. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  SL C 125, 27.5.2002., str. 28.

(4)  SL C 254, 19.8.1997., str. 1.

(5)  SL L 316, 15.12.2000., str. 1.

(6)  SL L 184, 17.7.1999., str. 23.

(7)  SL C 364, 18.12.2000., str. 1.

(8)  SL L 281, 23.11.1995., str. 31.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

47

---

32003D0454

---

L 152/82

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

13.06.2003.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 13. lipnja 2003.

o izmjeni Priloga 12. Zajedničkim konzularnim uputama i Priloga 14.a Zajedničkom priručniku o viznim pristojbama

(2003/454/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 789/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za ispitivanje zahtjeva za izdavanje viza (1),

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 790/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za izvršavanje graničnih provjera i nadzora (2),

uzimajući u obzir inicijativu Helenske Republike,

budući da:

(1)

Odluka Vijeća 2002/44/EZ od 20. prosinca 2001. o izmjeni dijela VII. i Priloga 12. Zajedničkim konzularnim uputama i Priloga 14.a Zajedničkom priručniku (3) određuje da pristojbe koje se obračunavaju u vezi sa zahtjevom za vizu odgovaraju nastalim upravnim troškovima. Zajedničke konzularne upute i Zajednički priručnik treba se sukladno tome izmijeniti.

(2)	Iznos koji se naplaćuje potrebno je redovito revidirati.

(3)

Sukladno člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske koji je priložen uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te nije njome vezana niti se na nju primjenjuje. Kako ova Odluka nadograđuje schengensku pravnu stečevinu prema odredbama glave IV. dijela trećeg Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska mora sukladno članku 5. navedenog Protokola odlučiti u roku od šest mjeseci nakon donošenja ove Odluke od strane Vijeća hoće li je prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(4)

U pogledu Islanda i Norveške, ova Odluka predstavlja unaprjeđenje odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma zaključenog od strane Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o udruživanju ovih dviju država prilikom prenošenja, primjene i razvoja schengenske pravne stečevine (4) na području iz članka 1. točka A Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim aranžmanima za primjenu Sporazuma (5).

(5)

Ova Odluka predstavlja unapređenje odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2000/365/EZ od 19. svibnja 2000. o zahtjevu Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (6); Ujedinjena Kraljevina, stoga, ne sudjeluje u njenom donošenju te nije njome vezano niti se na njega primjenjuje.

(6)

Ova Odluka predstavlja unapređenje odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Irska ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2002/192/EZ od 28. veljače 2002. o zahtjevu Irske za sudjelovanje u provedbi nekih odredbi schengenske pravne stečevine (7). Irska, stoga, ne sudjeluje u njenom donošenju te nije njome vezana niti se na nju primjenjuje.

(7)	Ova Odluka predstavlja akt koji nadograđuje schengensku pravnu stečevinu ili je na drugi način s njome povezana u smislu članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003.,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Tablica iz Priloga 12. Zajedničkim konzularnim uputama i tablica iz Priloga 14.a Zajedničkom priručniku zamjenjuju se sljedećom tablicom:

Članak 2.

Ova se Odluka primjenjuje najkasnije od 1. srpnja 2005.

Države članice mogu primjenjivati ovu Odluku prije 1. srpnja 2005., ako obavijeste Glavno tajništvo Vijeća o danu od kada su u mogućnosti tako postupati.

Članak 3.

Ova Odluka je upućena državama članicama sukladno Ugovoru o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL L 116, 26.4.2001., str. 2.

(2)  SL L 116, 26.4.2001., str. 5.

(3)  SL L 20, 23.1.2002., str. 5.

(4)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(5)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

(6)  SL L 131, 1.6.2000., str. 43.

(7)  SL L 64, 7.3.2002., str. 20.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

49

---

32003D0586

---

L 198/15

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.07.2003.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 28. srpnja 2003.

o izmjeni Priloga 3. dijela I. Zajedničkih konzularnih uputa i Priloga 5.a dijela I. Zajedničkog priručnika o državljanima trećih zemalja na koje se primjenjuju zahtjevi za zrakoplovno-tranzitne vize

(2003/586/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 789/20001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za ispitivanje zahtjeva za izdavanje viza (1),

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 790/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredbi i praktičnih postupaka za provođenje kontrola i nadzora na granici (2),

uzimajući u obzir inicijativu Talijanske Republike,

budući da:

(1)	Prilog 3. dio I. Zajedničkih konzularnih uputa i Prilog 5.a dio I. Zajedničkog priručnika sadrže zajednički popis trećih zemalja na čije se državljane primjenjuju zahtjevi za zrakoplovno-tranzitne vize za sve države članice.

(2)

Talijanska Republika želi ograničiti te zahtjeve za zrakoplovne tranzitne vize na državljane Eritreje koji nemaju važeću vizu ili dozvolu boravka izdanu od strane države članice Europske unije ili za državu stranku Sporazuma o europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992., Kanadu, Švicarsku ili Sjedinjene Američke Države. Stoga je potrebno na odgovarajući način izmijeniti Zajedničke konzularne upute i Zajednički priručnik.

(3)

Sukladno člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te nije njome vezana niti se na nju primjenjuje. Kako ova Odluka nadograđuje schengensku pravnu stečevinu prema odredbama glave IV. dijela trećeg Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska mora sukladno članku 5. navedenog Protokola odlučiti u roku od šest mjeseci nakon donošenja ove Odluke od strane Vijeća hoće li je prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(4)

U pogledu Islanda i Norveške, ova Odluka predstavlja unapređenje odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (3) na području iz članka 1. točke A Odluke Vijeća 1999/437/EZ (4) o određenim aranžmanima za primjenu Sporazuma.

(5)

Ova Odluka predstavlja unapređenje odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2000/365/EZ od 19. svibnja 2000. o zahtjevu Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (5); Ujedinjena Kraljevina, stoga, ne sudjeluje u njenom donošenju te nije njome vezano niti se na njega primjenjuje.

(6)

Ova Odluka predstavlja unapređenje odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Irska ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2002/192/EZ od 28. veljače 2002. o zahtjevu Irske za sudjelovanje u provedbi nekih odredbi schengenske pravne stečevine (6); Irska, stoga, ne sudjeluje u njenom donošenju te nije njome vezana niti se na nju primjenjuje.

(7)	Ova Odluka predstavlja akt koji nadograđuje schengensku pravnu stečevinu ili je na drugi način s njome povezana u smislu članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003.,

DONIJELO JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Bilješka 4. koja se odnosi na Eritreju u Prilogu 3. dijelu I. Zajedničkih konzularnih uputa i u Prilogu 5.a dijelu i Zajedničkog priručnika glasi:

Članak 2.

Odluka se primjenjuje od 1. rujna 2003.

Članak 3.

Ova Odluka je upućena državama članicama sukladno Ugovoru o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL L 116, 26.4.2001., str. 2.

(2)  SL L 116, 26.4.2001., str. 5.

(3)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(4)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

(5)  SL L 131, 1.6.2000., str. 43.

(6)  SL L 64, 7.3.2002., str 20.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

51

---

32003L0110

---

L 321/26

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.11.2003.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2003/110/EZ

od 25. studenoga 2003.

o pomoći u slučajevima tranzita u svrhu udaljavanja zračnim putem

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 63. stavak 3. točku (b),

uzimajući u obzir inicijativu Savezne Republike Njemačke,

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta,

budući da:

(1)

Uzajamna pomoć u svrhe prisilnog udaljenja uzima u obzir zajednički cilj, a riječ je o okončanju nezakonitog boravka državljana trećih zemalja protiv kojih je donesen nalog za prisilno udaljenje. Propisi koji obvezuju sve države članice dodatno pridonose pravnoj sigurnosti i standardiziranju postupaka.

(2)

Prisilno udaljenje zračnim putem dobiva sve veću važnost u svrhe okončanja nezakonitog boravka državljana trećih zemalja. Unatoč naporima država članica da se prednost daje korištenju izravnih letova, moglo bi biti potrebno, zbog ekonomskih razloga ili nepostojanja izravnih letova, korištenje zrakoplovnih veza preko tranzitnih zračnih luka drugih država članica.

(3)

Preporuka Vijeća od 22. prosinca 1995. o usklađenom djelovanju i suradnji pri izvršavanju mjera prisilnog udaljenja (1) i odluka Izvršnog odbora od 21. travnja 1998. o suradnji između ugovornih stranaka pri obavljanju prisilnog udaljenja zračnim putem, (SCH/Com-ex (98) 10) (2) već spominje potrebu suradnje između država članica u području prisilnog udaljenja državljana trećih zemalja zračnim putem.

(4)	Suverenost država članica, posebno s obzirom na korištenje izravne sile prema državljanima trećih zemalja koji se odupiru prisilnom udaljenju, trebala bi ostati neokrnjena.

(5)	Konvencija od 14. rujna 1963. o kaznenim djelima i drugim djelima počinjenima u zrakoplovu (Konvencija iz Tokija), posebno s obzirom na ovlasti odgovornog pilota i pitanja odgovornosti, trebala bi ostati neizmijenjena.

(6)	Kad je riječ o obavješćivanju zrakoplovnih tvrtki o tome kako se izvode prisilna udaljenja s pratnjom i bez nje, navodi se Prilog 9. uz Konvenciju Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) od 7. prosinca 1944.

(7)

Države članice ovu Direktivu moraju primjenjivati uz puno poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, a posebno Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951., izmijenjenu i dopunjenu Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967. i Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. U skladu s primjenjivim međunarodnim obvezama, tranzit zračnim putem ne bi smio biti zatražen niti odobren ako državljaninu treće države u trećoj državi (državi odredišta) ili u državi tranzita prijeti neljudski ili ponižavajući postupak, mučenje ili smrtna kazna, ili bi njegov život ili sloboda bili izloženi opasnosti zbog njegove rase, vjere, državljanstva, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog uvjerenja.

(8)	Mjere potrebne za provedbu ove Direktive morale bi biti donesene u skladu s Odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (3).

(9)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Danske, u prilogu Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive, nije njome vezana niti ju je dužna primjenjivati. Budući da ova Direktiva nadograđuje Schengensku pravnu stečevinu, u skladu s odredbama glave IV. trećega dijela Ugovora o osnivanju Europske zajednice, u onoj mjeri u kojoj se to odnosi na državljane treće države koji ne ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uvjete za kratkotrajni boravak, primjenjive na državnom području neke države članice na temelju odredaba Schengenske pravne stečevine, Danska će, u skladu s člankom 5. spomenutog Protokola, u roku od šest mjeseci nakon što Vijeće donese ovu Direktivu, odlučiti hoće li je primijeniti u svojem nacionalnom pravu.

(10)

U odnosu na Island i Norvešku, ova Direktiva predstavlja razvoj odredaba Schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma koji su 18. svibnja 1999. sklopili Vijeće Europske unije i Republika Island te Kraljevina Norveška o pridruživanju tih dviju država provedbi, primjeni i razvoju Schengenske pravne stečevine (4), u onoj mjeri u kojoj se to odnosi na državljane treće države koji ne ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uvjete za kratkotrajni boravak, primjenjive na državnom području neke države članice na temelju odredaba Schengenske pravne stečevine, koja pripada u područje iz članka 1. točke C Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim dogovorima za primjenu tog Sporazuma (5).

(11)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, u prilogu uz Ugovor o osnivanju Europske zajednice, te dvije države ne sudjeluju u donošenju ove Direktive pa, zbog toga, u skladu s člankom 4. spomenutog Protokola, nisu njome vezane niti su je obvezne primjenjivati.

(12)	Ova Direktiva predstavlja akt koji je nadogradnja Schengenske pravne stečevine ili je na drugi način s njome povezan, u smislu članka 3. stavka 1. Pristupnog akta iz 2003.,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Svrha ove Direktive jest utvrditi mjere za pomoć između nadležnih tijela u zračnim lukama države članice tranzita s obzirom na prisilna udaljenja zrakom s pratnjom ili bez nje.

Članak 2.

Za potrebe ove Direktive:

(a)	„državljanin treće države” znači svaku osobu koja nije državljanin države članice Europske unije, Republike Islanda ili Kraljevine Norveške;

(b)	„država članica podnositeljica zahtjeva” znači državu članicu koja izvršava nalog o prisilnom udaljenju državljana treće države i zahtijeva tranzit preko tranzitne zračne luke druge države članice;

(c)	„država članica kojoj je podnesen zahtjev” ili „država članica tranzita” znači državu članicu preko čije tranzitne zračne luke mora biti obavljen tranzit;

(d)	„pratnja” znači sve osobe iz države članice moliteljice odgovorne za praćenje državljana treće države, uključujući osobe zadužene za liječničku njegu i tumače;

(e)	„tranzit zračnim putem” znači prolaz državljana treće države i, ako je potrebno, pratnje, preko područja zračne luke zamoljene države članice u svrhe prisilnog udaljenja zračnim putem.

Članak 3.

1.   Država članica koja želi obaviti prisilno udaljenje državljana treće države zračnim putem razmotrit će je li moguće korištenje izravnog leta prema državi odredišta.

2.   Ako država članica koja želi obaviti prisilno udaljenje državljana treće države ne može, zbog razumnih praktičnih okolnosti, koristiti izravni let do države odredišta, ona može zatražiti tranzit zračnim putem preko druge države članice. Zahtjev za tranzit zračnim putem, u načelu, ne podnosi se ako mjera udaljenja podrazumijeva promjenu zračne luke na državnom području države članice kojoj je podnesen zahtjev.

3.   Ne dovodeći u pitanje obveze iz članka 8., država članica kojoj je podnesen zahtjev može odbiti tranzit zračnim putem ako:

(a)	je državljanin treće države, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom u državi članici kojoj je podnesen zahtjev, optužen za počinjenje kaznenih djela ili je protiv njega izdan uhidbeni nalog u svrhe izdržavanja kazne;

(b)	tranzit preko drugih država ili prihvat u državi odredišta nije moguć;

(c)	mjera prisilnog udaljenja podrazumijeva promjenu zračne luke na državnom području države članice kojoj je podnesen zahtjev;

(d)	zatražena pomoć nije moguća u određenom trenutku zbog praktičnih razloga; ili

(e)	državljanin treće države predstavljat će prijetnju za pravni poredak, javnu sigurnost, zdravlje ljudi ili za međunarodne odnose države članice kojoj je podnesen zahtjev.

4.   U slučaju iz stavka 3. točke (d), država članica kojoj je podnesen zahtjev što je moguće prije obavješćuje državu članicu podnositeljicu zahtjeva o datumu, što bliže prvotno zatraženom datumu, kada može biti pružena pomoć za tranzit zračnim putem, ako su ispunjeni drugi uvjeti.

5.   Dozvole za tranzit zračnim putem koje su već izdane država članica kojoj je podnesen zahtjev može povući ako se naknadno pojave okolnosti iz stavka 3. koje opravdavaju odbijanje tranzita.

6.   Država članica kojoj je podnesen zahtjev odmah obavješćuje državu članicu podnositeljicu zahtjeva o odbijanju ili povlačenju dozvole za tranzit zračnim putem, u skladu sa stavcima 3. ili 5. ili o bilo kojem drugom razlogu zbog kojega tranzit nije moguć te obrazlaže odluku.

Članak 4.

1.   Zahtjev za tranzit zračnim putem s pratnjom ili bez pratnje te mjere pomoći povezane s njime, prema odredbama članka 5. stavka 1., država članica podnositeljica zahtjeva podnosi u pisanom obliku. Zahtjev mora biti upućen državi članici kojoj je podnesen zahtjev što ranije, a u svakome slučaju najkasnije dva dana prije tranzita. Ovaj se vremenski rok može skratiti u posebno žurnim i opravdanim slučajevima.

2.   Država članica kojoj je podnesen zahtjev državu članicu podnositeljicu zahtjeva obavješćuje o svojoj odluci u roku od dva dana. Ovaj se rok može produžiti u opravdanim slučajevima najviše za 48 sati. Tranzit zračnim putem ne započinje bez pristanka države članice kojoj je podnesen zahtjev.

Ako država članica kojoj je podnesen zahtjev nije dostavila odgovor u roku iz prvog podstavka, postupak tranzita može započeti na temelju obavijesti koju šalje država članica podnositeljica zahtjeva.

Države članice mogu, na temelju bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili dogovora, utvrditi da postupak tranzita može započeti na temelju obavijesti koju šalje država članica podnositeljica zahtjeva.

Države članice obavješćuju Komisiju o sporazumima ili dogovorima iz trećeg podstavka. Komisija Vijeću redovito podnosi izvješće o takvim sporazumima ili dogovorima.

3.   U svrhe rješavanja zahtjeva iz stavka 1., državi članici kojoj se podnosi zahtjev šalju se informacije na propisanom obrascu za traženje i dopuštanje tranzita zračnim putem iz Priloga.

Mjere potrebne za ažuriranje i prilagodbu zahtjeva za tranzit, na način utvrđen u Prilogu, i načini njegova slanja, obavljaju se u skladu s postupkom iz članka 9. stavka 2.

4.   S obzirom na bilo kakav zahtjev za tranzit, država članica podnositeljica zahtjeva državi članici kojoj se podnosi zahtjev pruža pojedinosti na način propisan u Prilogu.

5.   Svaka država članica određuje središnje tijelo kojem se šalju zahtjevi u skladu sa stavkom 1.

Središnja tijela određuju točke za kontakt u svim relevantnim tranzitnim zračnim lukama, koje mogu biti kontaktirane tijekom postupka tranzita.

Članak 5.

1.   Država članica podnositeljica zahtjeva čini sve što je potrebno kako bi osigurala da tranzitni postupak traje što kraće.

Tranzitni postupak traje najdulje 24 sata.

2.   Država članica kojoj se podnosi zahtjev, nakon uzajamnog savjetovanja s državom članicom podnositeljicom zahtjeva, u okviru raspoloživih sredstava i u skladu s relevantnim međunarodnim standardima, pruža sve potrebne mjere pomoći od slijetanja i otvaranja vrata zrakoplova do stvarnog odlaska državljanina treće države. Unatoč tome, uzajamno savjetovanje nije potrebno u slučajevima iz točke (b).

Ona posebno poduzima sljedeće mjere pomoći:

(a)	doček državljanina treće države u zrakoplovu i pratnja na području tranzitne zračne luke, posebno do njegova sljedećeg leta;

(b)	pružanje žurne liječničke pomoći državljaninu treće države i, ako je potrebno, njegovoj pratnji;

(c)	osiguravanje hrane i pića državljaninu treće države i, ako je potrebno, njegovoj pratnji;

(d)	primanje, čuvanje i slanje putnih isprava, posebno u slučaju prisilnog udaljenja bez pratnje;

(e)	u slučajevima prisilnog udaljenja bez pratnje, obavješćivanje države članice podnositeljice zahtjeva o mjestu i vremenu odlaska državljanina treće države s državnog područja države članice o kojoj je riječ;

(f)	obavješćivanje države članice podnositeljice zahtjeva o bilo kakvim ozbiljnim incidentima koji su se dogodili tijekom tranzita državljanina treće države.

3.   Država članica kojoj se podnosi zahtjev može, u skladu sa svojim nacionalnim pravom:

(a)	smjestiti državljane treće države na sigurno mjesto;

(b)	koristiti zakonita sredstva za sprečavanje ili okončanje bilo kakvog pokušaja državljanina treće države da se usprotivi tranzitu.

4.   Ne dovodeći u pitanje članak 6. stavak 1., u slučajevima u kojima dovršetak postupka tranzita ne može biti osiguran, unatoč pomoći pruženoj u skladu sa stavcima 1. i 2., država članica kojoj se podnosi zahtjev može, na zahtjev države članice podnositeljice i nakon savjetovanja s njom, poduzeti sve potrebne mjere pomoći kako bi se nastavio postupak tranzita.

U takvim slučajevima rok iz stavka 1. može biti produljen najviše za 48 sati.

5.   Nadležna tijela države članice kojoj je podnesen zahtjev, odgovorna za poduzimanje mjera, odlučuju o prirodi i opsegu pomoći koja se pruža u skladu s odredbama stavaka 2., 3. i 4.

6.   Troškove usluga pruženih u skladu sa stavkom 2. točkama (b) i (c) podmiruje država članica podnositeljica zahtjeva.

Preostale troškove također podmiruje država članica podnositeljica zahtjeva pod uvjetom da su stvarni i da se njihov iznos može utvrditi.

Države članice pružaju odgovarajuće informacije o kriterijima utvrđivanja troškova iz drugog podstavka.

Članak 6.

1.   Država članica podnositeljica zahtjeva obvezuje se odmah ponovno prihvatiti državljanina treće države ako:

(a)	je tranzit zračnim putem odbijen ili je dozvola za tranzit povučena u skladu s člankom 3. stavcima 3. i 5.;

(b)	je državljanin treće države tijekom tranzita ušao u državu članicu kojoj je podnesen zahtjev bez dozvole;

(c)	nije uspjelo prisilno udaljenje državljanina treće države u drugu tranzitnu državu ili u državu odredišta, ili ukrcavanje na sljedeći let; ili

(d)	tranzit zračnim putem nije moguć zbog nekog drugog razloga.

2.   Država članica kojoj je podnesen zahtjev pomaže pri ponovnom prihvatu državljanina treće države u državi članici podnositeljici zahtjeva u slučajevima iz stavka 1. Država članica podnositeljica zahtjeva podmiruje troškove nastale tijekom povratka državljanina treće države.

Članak 7.

1.   Pri obavljanju postupka tranzita, ovlasti osoba u pratnji ograničene su na samoobranu. Nadalje, u slučaju odsutnosti snaga za održavanje reda tranzitne države članice, ili u svrhe pružanja potpore snagama za održavanje reda, osobe u pratnji mogu razumno i razmjerno postupati kao odgovor na neposrednu i ozbiljnu opasnost te kako bi državljanina treće države spriječile da pobjegne, da ozlijedi sebe ili treću osobu ili da ošteti imovinu.

U svakom slučaju, osobe u pratnji moraju poštivati zakonodavstvo države članice kojoj je podnesen zahtjev.

2.   Osobe u pratnji tijekom tranzita zračnim putem ne nose oružje i obučene su u civilnu odjeću. Na zahtjev države članice kojoj je podnesen zahtjev, predočuju sredstva za identifikaciju, uključujući i dozvolu za tranzit koju izdaje tranzitna država članica ili, ako je primjenjivo, obavijest iz članka 4. stavka 2.

Članak 8.

Ova Direktiva ne dovodi u pitanje obveze koje proistječu iz Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951., izmijenjene i dopunjene Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967., iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te međunarodnih konvencija o izručenju.

Članak 9.

1.   Komisiji u radu pomaže odbor.

2.   Pri pozivanju na odredbe ovog stavka, primjenjuju se članci 5. i 7. Odluke 1999/468/EZ.

Razdoblje utvrđeno u članku 5. stavku 6. Odluke 1999/468/EZ iznosi mjesec dana.

3.   Odbor donosi svoj poslovnik.

Članak 10.

1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za poštivanje odredaba ove Direktive najkasnije do 6. prosinca 2005. i o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Pri donošenju tih mjera, države članice pozivaju se na ovu Direktivu ili takve mjere prati uputa na ovu Direktivu prigodom njihove službene objave. Načine takva pozivanja propisuju države članice.

2.   Države članice Komisiju obavješćuju o najvažnijim odredbama nacionalnog prava koje donose u području pokrivenom ovom Direktivom.

Članak 11.

Ukida se Odluka Izvršnog odbora od 21. travnja 1998. o suradnji između ugovornih stranaka pri prisilnom udaljenju stranih državljana zračnim putem (SCH/Com-ex (98)10).

Članak 12.

Ova Direktiva stupa na snagu na dan njezine objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 13.

Ova se Direktiva šalje državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL C 5, 10.1.1996., str. 3.

(2)  SL L 239, 22.9.2000., str. 193.

(3)  SL L 184, 17.7.1999., str. 23.

(4)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(5)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

---

PRILOG

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

57

---

32004D0017

---

L 005/79

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

22.12.2003.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 22. prosinca 2003.

o izmjeni dijela V. točke 1.4. Zajedničkih konzularnih uputa i dijela I. točke 4.1.2. Zajedničkog priručnika u pogledu uključivanja zahtjeva o putnom zdravstvenom osiguranju kao jednog od zahtjeva za dobivanje jedinstvene ulazne vize

(2004/17/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 789/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih odredaba i praktičnih postupaka za razmatranje zahtijeva za vize (1),

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 790/2001 od 24. travnja 2001. o zadržavanju provedbenih ovlasti Vijeća u pogledu određenih detaljnih pravila i praktičnih postupaka za provođenje granične kontrole i nadzora (2),

uzimajući u obzir inicijativu Helenske Republike,

budući da:

(1)	Točka 22. Zaključaka Europskog vijeća iz Tamperea je naglasilo da se „zajednička aktivna politika o vizama i krivotvorenim ispravama mora dalje razvijati, uključujući blisku suradnju između konzularnih ureda EU u trećim državama …”

(2)	Bitan preduvjet za primjenu zajedničke politike o izdavanju viza je što brže usklađivanje uvjeta za izdavanje viza, a posebno u odnosu na dokazne isprave u vezi sa sredstvima za uzdržavanje koji su priloženi u svrhu dokazivanja opravdanosti zahtjeva.

(3)

Nužno je za podnositelja zahtijeva za vize da imaju, osim drugih dokaznih ispravama koje su dužni priložiti u svrhu dokazivanja zahtijeva, priložiti dokaz o pojedinačnom ili grupnom putnom osiguranju za pokrivanje svih troškova koji mogu nastati u vezi s povratkom u domovinu zbog zdravstvenih razloga, hitne liječničke pomoći i/ili hitnog bolničkog zbrinjavanja tijekom njihovog boravka na teritoriju države članice koja u potupnosti primjenjuje odredbe schengenske pravne stečevine.

(4)	Podnositelji zahtjeva moraju u načelu biti osigurani u državama u kojima imaju prebivalište. Ako to nije moguće, te osobe moraju zatražiti osiguranje u nekoj drugoj zemlji.

(5)

Izuzeće od zahtjeva za podnošenje dokaza o putnom osiguranju se može primijeniti na nositelje diplomatskih i službenih putovnica te kada se, u okviru lokalne konzularne suradnje, utvrdi da državljani određenih trećih zemalja ne mogu ispuniti ovaj zahtjev. Nadalje, trebalo bi biti moguće za diplomatski ili konzularni ured koji ocjenjuje zahtjev da ukine ovaj zahtjev u posebnim slučajevima kada ocijeni to prikladnim.

(6)

Poželjno je da se unese opaska u rubrici za nacionalni unos na viznoj naljepnici radi razjašnjavanja je li imatelj vize oslobođen obveze posjedovanja putničkog osiguranja. Zajednički priručnik treba se izmijeniti kako bi se omogućilo nositeljima viza koji ne mogu pružiti dokaz o takvom osiguranju pri prelasku granice, da odgovorni službenik provjeri je li takva opaska navedena.

(7)

Sukladno člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske, koji je priložen uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europskoj zajednici, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke, nije njome vezana niti ju je obvezna primjenjivati. S obzirom da se ova Odluka nadograđuje na schengensku pravnu stečevinu prema pravilima Poglavlja IV. trećeg dijela Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska je dužna, sukladno članku 5. spomenutog Protokola, u roku od 6 mjeseci, nakon što Vijeće donese ovu Odluku, odlučiti hoće li je prenijeti u svoje nacionalno pravo.

(8)

Vezano uz Republiku Island i Kraljevinu Norvešku, ova Odluka predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma koji je zaključen između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju ovih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (3) koja spada u područje članka 1. točka A. Odluke Vijeća br. 1999/437/EZ o nekim rješenjima za provedbu Sporazuma (4).

(9)

Ova Odluka predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2000/365/EZ od 29. svibnja 2000. o zahtjevu Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske za sudjelovanje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (5); Ujedinjena Kraljevina stoga ne sudjeluje u donošenju ove Odluke, nije njome vezana niti ju je obvezna primjenjivati.

(10)

Ova Odluka predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojoj Irska ne sudjeluje, sukladno Odluci Vijeća 2002/192/EZ od 28. veljače 2002. o zahtjevu Irske za sudjelovanje u provedbi nekih odredbi schengenske pravne stečevine (6); Irska stoga ne sudjeluje u donošenju ove Odluke, nije njome vezana niti ju je obvezna primjenjivati.

(11)	Ova Odluka predstavlja akt nadogradnje schengenske pravne stečevine ili se na drugi način na nju odnosi u smislu članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003.

ODLUČILO JE:

Članak 1.

U treći redak, nakon riječi „(vidjeti Prilog 7) (1);”, drugog podstavka točke 1.4. dijela V. Zajedničkih konzularnih uputa dodaje se sljedeće:

Članak 2.

Sljedeći stavci dodaju se na kraj točke 4.1.2. dijela I. Zajedničkog priručnika:

Članak 3.

Ova Odluka stupa na snagu 1. lipnja 2004.

Ova je Odluka upućena svim državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL L 116, 26.4.2001., str. 2.

(2)  SL L 116, 26.4.2001., str. 5.

(3)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(4)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

(5)  SL L 131, 1.6.2000., str. 43.

(6)  SL L 64, 7.3.2002., str. 20.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

59

---

32004L0081

---

L 261/19

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

29.04.2004.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2004/81/EZ

od 29. travnja 2004.

o dozvoli boravka izdanoj državljanima trećih zemalja koji su žrtve trgovine ljudima ili koji su korišteni za djelovanja kojima se omogućuje nezakonito useljavanje, koji surađuju s nadležnim tijelima

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, posebno njegov članak 63. stavak 3.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir prijedlog Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (3),

nakon savjetovanja s Odborom regija,

budući da:

(1)	Oblikovanje zajedničke politike u području imigracije, uključujući utvrđivanje uvjeta za ulazak i boravak stranaca te mjere za borbu protiv nezakonitog useljavanja, predstavlja sastavni dio cilja stvaranja područja slobode, sigurnosti i pravde u Europskoj uniji.

(2)

Na svojem izvanrednom sastanku u Tampereu, 15. i 16. listopada 1999., Europsko vijeće izrazilo je odlučnost da se protiv nezakonitog useljavanja bori na njezinu izvoru, npr. djelovanjem protiv onih koji se uključuju u trgovinu ljudima i gospodarsko izrabljivanje migranata. Europsko vijeće pozvalo je države članice da usmjere svoje napore na otkrivanje i razbijanje zločinačkih mreža, štiteći pri tome prava žrtava.

(3)

Pokazatelj sve veće zabrinutosti zbog ove pojave, na međunarodnoj razini, bilo je i donošenje Konvencije protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, koju je dopunio Protokol o sprečavanju, suzbijanju i kažnjavanju trgovine ljudima, posebno ženama i djecom, te Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom. Te su instrumente u prosincu 2000. potpisali Zajednica i 15 država članica.

(4)	Ova Direktiva ničim ne utječe na zaštitu pruženu izbjeglicama, osobama koje uživaju posebnu zaštitu i osobama koje traže međunarodnu zaštitu u skladu s međunarodnim pravom koje se odnosi na izbjeglice te ničim ne utječući na druge instrumente za zaštitu ljudskih prava.

(5)	Ova Direktiva ničim ne utječe na druge odredbe o zaštiti žrtava, svjedoka ili posebno ranjivih osoba, niti umanjuje ovlasti država članica s obzirom na pravo na boravak koje dodjeljuju zbog humanitarnih ili drugih razloga.

(6)	Ova Direktiva poštuje temeljna prava i sukladna je načelima priznatima npr. u Povelji o temeljnim pravima Europske unije.

(7)

Države članice trebale bi provoditi ovu Direktivu bez diskriminacije na osnovi spola, rase, boje kože, etničkog ili društvenog podrijetla, genetskih karakteristika, jezika, vjere ili vjerovanja, političkih ili drugih uvjerenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi ili spolne usmjerenosti.

(8)

Na razini Europske unije, donesene su Direktiva Vijeća 2002/90/EZ od 28. studenoga 2002. o utvrđivanju pomaganja neovlaštenog ulaska, tranzita i boravka (4) te Okvirna odluka Vijeća 2002/629/PUP od 19. srpnja 2002. o suzbijanju trgovanja ljudima (5) kako bi se ojačalo sprečavanje i borba protiv spomenutih kaznenih djela.

(9)

Ovom se Direktivom uvodi odobrenje boravka za žrtve trgovine ljudima ili, ako država članica odluči proširiti područje primjene ove Direktive, na državljane trećih zemalja kojima je pružena pomoć za nezakonit ulazak, a odobrenje boravka pruža im dovoljan poticaj za suradnju s nadležnim tijelima, uz poštivanje određenih uvjeta s ciljem sprečavanja zlouporabe.

(10)	S tim ciljem, potrebno je propisati kriterije za odobravanje boravka, uvjete boravka i osnove za odbijanje produženja boravka ili povlačenje odobrenja boravka. Pravo na boravak u skladu s ovom Direktivom podliježe poštivanju uvjeta i privremenog je karaktera.

(11)

Državljani trećih zemalja na koje se to odnosi trebali bi biti obaviješteni o mogućnosti dobivanja odobrenja boravka i trebao bi im biti omogućen određeni vremenski rok za razmišljanje. To bi im trebalo pomoći da donesu odluku, na temelju dobrih informacija, hoće li ili neće surađivati s nadležnim tijelima, a ona mogu biti policija, tijela kaznenoga progona i pravosudna tijela (s obzirom na opasnosti), kako bi mogli slobodno i, samim time, učinkovitije surađivati.

(12)

Zbog njihove ranjivosti, državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi trebala bi biti pružena pomoć predviđena ovom Direktivom. Ta pomoć trebala bi im omogućiti da se smjeste i izbjegnu utjecaj počinitelja kaznenoga djela. Liječnička pomoć koja se mora pružiti državljanima trećih zemalja na koje se odnosi ova Direktiva uključuje i, ako je potrebno, pomoć psihoterapeuta.

(13)	Odluku o odobrenju boravka na razdoblje od najmanje šest mjeseci ili njegova produženja moraju donijeti nadležna tijela, koja razmatraju jesu li ispunjeni odgovarajući uvjeti.

(14)	Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati bez utjecaja na aktivnosti nadležnih tijela u svim fazama relevantnih nacionalnih postupaka, posebno ako je riječ o istrazi kaznenih djela na koje se to odnosi.

(15)

Države članice trebale bi razmotriti odobravanje boravka na drugim osnovama, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, za državljane trećih zemalja koji bi mogli biti obuhvaćeni područjem primjene ove Direktive, ali koji ne ispunjavaju ili više ne ispunjavaju uvjete koji su u njoj utvrđeni, za članove njihovih obitelji ili za osobe koje se smatraju članovima njihovih obitelji.

(16)

Kako bi se državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi omogućilo da budu samostalni i da se ne vrate kriminalu, osobama kojima je odobren boravak trebalo bi dopustiti da, u skladu s uvjetima iz ove Direktive, imaju pristup tržištu rada, stručnom usavršavanju i studiranju. Pri dopuštanju osobama kojima je odobren boravak da sudjeluju u stručnoj izobrazbi i obrazovanju, države članice posebno bi trebale razmotriti vjerojatno trajanje njihova boravka.

(17)	Sudjelovanje državljana trećih zemalja na koje se to odnosi u postojećim ili budućim programima i planovima trebalo bi doprinijeti njihovom povratku u normalan društveni život.

(18)

Ako državljani trećih zemalja na koje se to odnosi zatraže neku drugu vrstu odobrenja boravka, države članice odluku donose na temelju uobičajenoga nacionalnoga prava o boravku stranaca. Pri razmatranju takvoga zahtjeva, države članice trebale bi uvažiti činjenicu da je državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi izdano odobrenje boravka u skladu s odredbama ove Direktive.

(19)	Države članice trebale bi Komisiji, s obzirom na provedbu ove Direktive, pružiti informacije utvrđene u okviru aktivnosti prikupljanja i obrade statističkih podataka o pitanjima iz područja pravosuđa i unutarnjih poslova.

(20)

Budući da cilj uvođenja odobrenja boravka za državljane trećih zemalja na koje se to odnosi, a koji surađuju u borbi protiv trgovine ljudima, ne može biti dostatno postignut na razini pojedinačnih država članica nego, zbog opsega djelovanja, može biti bolje postignut na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere, u skladu s načelom supsidijarnosti iz članka 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti, utvrđenim u tome članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je nužno za postizanje toga cilja.

(21)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, priloženog uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, ničim ne utječući na članak 4. spomenutog Protokola, ove države članice ne sudjeluju u donošenju ove Direktive, nisu njom vezane i nisu je obvezne primjenjivati.

(22)	U skladu sa člancima 1. i 2. Protokola o položaju Danske, priloženog uz Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe pa stoga nije njom vezana niti je mora primjenjivati,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Svrha

Svrha ove Direktive jest utvrditi uvjete za izdavanje odobrenja za boravak ograničenoga trajanja, povezanog s trajanjem odgovarajućih nacionalnih postupaka, državljanima trećih zemalja koji surađuju u borbi protiv trgovine ljudima ili protiv pomaganja nezakonitog useljavanja.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Direktive:

(a)	„državljanin treće države” znači svaka osoba koja nije građanin Unije u smislu članka 17. stavka 1. Ugovora;

(b)	„pomaganje nezakonitog useljavanja” znači slučajevi poput onih iz članaka 1. i 2. Direktive 2002/90/EZ;

(c)	„trgovanje ljudima” znači slučajevi poput onih iz članaka 1., 2. i 3. Okvirne odluke 2002/629/PUP;

(d)	„mjera izvršenja naloga o protjerivanju” znači svaka mjera koju poduzima država članica kako bi izvršila odluku nadležnih tijela koja nalažu protjerivanje državljanina treće države;

(e)	„dozvola boravka” znači svaka dozvola koju izdaje država članica kojom se državljaninu treće države koji ispunjava uvjete utvrđene ovom Direktivom dopušta zakoniti boravak na njezinu teritoriju;

(f)

„maloljetnici bez pratnje” znači državljani trećih zemalja mlađe od osamnaest godina koji na teritorij države članice dolaze bez pratnje odrasle osobe koja je odgovorna za njih u skladu sa zakonom ili običajima, tako dugo dok se za nju zaista ne počne brinuti takva osoba, ili maloljetnike koji su ostali bez pratnje nakon ulaska na teritorij države članice.

Članak 3.

Područje primjene

1.   Države članice ovu Direktivu primjenjuju na državljane trećih zemalja koji jesu ili su bili žrtve kaznenih djela povezanih s trgovanjem ljudima čak i ako su zakonito ušli na teritorij država članica.

2.   Države članice mogu primijeniti ovu Direktivu na državljane trećih zemalja kojima je pružena pomoć pri nezakonitom ulasku.

3.   Ova se Direktiva primjenjuje na državljane trećih zemalja na koje se to odnosi, koji su punoljetni u skladu s pravom države članice o kojoj je riječ.

Države članice mogu donijeti odluku, odstupanjem od navedenih pravila, da se ova Direktiva primijeni i na maloljetnike pod uvjetima utvrđenim u njihovom nacionalnome pravu.

Članak 4.

Povoljnije odredbe

Ova Direktiva ne sprečava države članice da donesu ili zadrže odredbe koje su povoljnije za osobe na koje se ova Direktiva odnosi.

POGLAVLJE II.

POSTUPAK ZA IZDAVANJE ODOBRENJA BORAVKA

Članak 5.

Informacije pružene državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi

Kada nadležna tijela država članica ocijene da državljanin treće države može biti obuhvaćen odredbama ove Direktive, obavješćuju osobu o kojoj je riječ o mogućnostima koje joj ova Direktiva pruža.

Države članice mogu odlučiti hoće li takve informacije pružati i neka nevladina organizacija ili udruga koju, u tu svrhu, posebno odredi država članica o kojoj je riječ.

Članak 6.

Rok za razmišljanje

1.   Države članice osiguravaju da državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi bude dano razdoblje za razmišljanje koje će im omogućiti da se smjeste i da izbjegnu utjecaj počinitelja kaznenih djela kako bi mogli donijeti odluku na temelju pravih informacija o tome hoće li surađivati s nadležnim tijelima.

Trajanje i početak vremenskog roka iz prvog podstavka utvrđuje se u skladu s odredbama nacionalnog prava.

2.   Tijekom razdoblja predviđenog za razmišljanje te za vrijeme čekanja odluke nadležnih tijela, prema državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi postupa se u skladu s odredbama članka 7. i protiv njih nije moguće izvršenje nikakvih naloga o protjerivanju.

3.   Razdoblje za razmišljanje ne omogućuje pravo na boravak u skladu s odredbama ove Direktive.

4.   Država članica može u svako doba prekinuti razbolje za razmišljanje ako nadležna tijela utvrde da je osoba o kojoj je riječ aktivno, dragovoljno i na vlastitu inicijativu obnovila kontakte s počiniteljima kaznenih djela iz članka 2. stavaka (b) i (c) ili zbog razloga povezanih s javnim poretkom i zaštitom nacionalne sigurnosti.

Članak 7.

Postupak prije izdavanja odobrenja boravka

1.   Države članice osiguravaju da državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi, koji nemaju dostatna sredstva, budu omogućeni životni uvjeti koji će im osigurati egzistenciju i pristup liječničkoj pomoći u slučaju nužde. Države članice osiguravaju zadovoljavanje posebnih potreba najranjivijih osoba uključujući, ako je potrebno i ako to propisuje nacionalno pravo, psihološku pomoć.

2.   Države članice vode računa o sigurnosti i potrebama zaštite državljana trećih zemalja na koje se to odnosi kod primjene ove Direktive, u skladu s nacionalnim pravom.

3.   Države članice osiguravaju državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi, ako je potrebno, usluge prevođenja i tumačenja.

4.   Države članice mogu državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi osigurati besplatnu pravnu pomoć, ako je takva pomoć predviđena i u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim pravom.

Članak 8.

Izdavanje i produživanje odobrenja boravka

1.   Nakon isteka razdoblja predviđenog za razmišljanje, ili prije isteka tog roka, ako nadležna tijela smatraju da je državljanin treće države na kojeg se to odnosi već ispunio kriterij iz podstavka (b), države članice razmatraju:

(a)	je li potrebno produživanje njegova boravka na njihovom teritoriju u svrhe istrage ili sudskog postupka; i

(b)	je li on pokazao jasnu namjeru da surađuje; i

(c)	je li prekinuo sve veze s osobama osumnjičenima za počinjenje kaznenih djela iz članka 2. stavaka (b) i (c).

2.   Za izdavanje odobrenja boravka, ničim ne utječući na razloge koji su povezani sa zaštitom pravnog poretka i nacionalne sigurnosti, potrebno je ispunjavanje uvjeta iz stavka 1.

3.   Ničim ne utječući na odredbe o povlačenju iz članka 14., odobrenje boravka vrijedi najmanje šest mjeseci. Produžuje se ako su i dalje ispunjeni uvjeti iz stavka 2. ovog članka.

POGLAVLJE III.

POSTUPAK PREMA OSOBAMA KOJIMA JE IZDANO ODOBRENJE BORAVKA

Članak 9.

Postupak nakon izdavanja odobrenja boravka

1.   Države članice osiguravaju da se prema osobama kojima je izdano odobrenje boravka, a nemaju dostatna sredstva, postupa barem na način predviđen u članku 7.

2.   Države članice omogućuju potrebnu liječničku ili drugu pomoć državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi, koji nemaju dostatna sredstva, a imaju posebne potrebe, kao što su trudnice, invalidi ili žrtve spolnog ili drugog nasilja i, ako se države članice mogu poslužiti mogućnošću iz članka 3. stavka 3., maloljetnici.

Članak 10.

Maloljetnici

Ako se države članice mogu poslužiti mogućnošću iz članka 3. stavka 3., primjenjuju se sljedeće odredbe:

(a)	države članice vode računa o interesu djeteta kod primjene ove Direktive te osiguravaju da postupak bude prikladan dobi i zrelosti djeteta. Države članice posebno mogu, ako smatraju da je to najbolje u interesu djeteta, produžiti razdoblje predviđeno za razmišljanje.

(b)	Države članice osiguravaju da maloljetnici imaju pristup obrazovnom sustavu pod istim uvjetima kao i njihovi državljani. Države članice mogu propisati da takav pristup mora biti ograničen na javni obrazovni sustav.

(c)

U slučaju državljana trećih zemalja koji su maloljetnici bez pratnje, države članice poduzimaju sve potrebne korake kako bi utvrdile njihov identitet, državljanstvo i činjenicu da su bez pratnje. Države članice poduzimaju sve napore kako bi što brže pronašle njihove obitelji i odmah poduzimaju sve potrebne korake kako bi osigurale njihovo pravno zastupanje, uključujući i zastupanje u kaznenom postupku, ako je potrebno, u skladu s nacionalnim pravom.

Članak 11.

Rad, stručna izobrazba i obrazovanje

1.   Države članice utvrđuju pravila prema kojima je osobama kojima je izdano odobrenje boravka dopušten pristup tržištu rada, stručnoj izobrazbi i obrazovanju.

Takav pristup ograničen je na trajanje odobrenja boravka.

2.   Uvjete i postupke za dopuštanje pristupa tržištu rada, stručnoj izobrazbi i obrazovanju utvrđuju nadležna tijela u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

Članak 12.

Programi ili planovi za državljane trećih zemalja na koje se to odnosi

1.   Državljanima trećih zemalja na koje se to odnosi omogućen je pristup postojećim programima i planovima koje pružaju države članice ili nevladine organizacije ili udruge koje su sklopile posebne sporazume s državama članicama, s ciljem njihova povratka u normalan društveni život, uključujući i, ako je potrebno, tečajeve osmišljene za poboljšavanje njihovih profesionalnih vještina ili za pripremu i pomaganje njihova povratka u državu podrijetla.

Države članice mogu predvidjeti posebne programe i planove za državljane trećih zemalja na koje se to odnosi.

2.   Ako država članica odluči uvesti i provesti programe i planove iz stavka 1., ona može uvjetovati izdavanje odobrenja boravka ili njegovo produživanje sudjelovanjem u spomenutim programima i planovima.

POGLAVLJE IV.

ODBIJANJE PRODUŽIVANJA ODOBRENJA BORAVKA I NJEGOVO UKIDANJE

Članak 13.

Odbijanje produživanja

1.   Odobrenje boravka izdano na temelju ove Direktive ne produžuje se ako uvjeti iz članka 8. stavka 2. više nisu zadovoljeni ili ako je odlukom koju su donijela nadležna tijela dovršen relevantni postupak.

2.   Kada protekne rok važenja odobrenja boravka izdanog na temelju ove Direktive, primjenjuje se uobičajeno pravo koje se odnosi na boravak stranaca.

Članak 14.

Ukidanje

Odobrenje boravka može biti povučeno u svako doba ako uvjeti za njegovo izdavanje više nisu ispunjeni. Odobrenje boravka može biti ukinuto posebno u sljedećim slučajevima:

(a)	ako je osoba kojoj je odobren boravak aktivno, dragovoljno i na vlastitu inicijativu obnovila kontakte s osobama osumnjičenima za počinjenje kaznenih djela iz članka 2. stavaka (b) i (c); ili

(b)	ako nadležno tijelo smatra da suradnja žrtve nije iskrena ili da je njezina žalba neiskrena i neutemeljena; ili

(c)	zbog razloga koji se odnose na zaštitu pravnog poretka i nacionalne sigurnosti; ili

(d)	ako žrtva prestane surađivati; ili

(e)	ako nadležna tijela odluče prekinuti postupak.

POGLAVLJE V.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 15.

Zaštitna odredba

Ova se Direktiva primjenjuje ničim ne utječući na posebne nacionalne propise koji uređuju zaštitu žrtava i svjedoka.

Članak 16.

Izvješće

1.   Najkasnije do 6. kolovoza 2008. Komisija Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješće o primjeni ove Direktive u državama članicama te predlaže sve potrebne izmjene. Države članice Komisiji šalju sve informacije relevantne za pripremu ovog izvješća.

2.   Nakon predstavljanja izvješća iz stavka 1., Komisija Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješće o primjeni ove Direktive u državama članicama barem svake tri godine.

Članak 17.

Preuzimanje

Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 6. kolovoza 2006. i o tome odmah izvješćuju Komisiju.

Pri donošenju tih mjera države članice se pozivaju na ovu Direktivu ili ih prati takvo pozivanje prigodom njihove službene objave. Načine takvog pozivanja propisuju države članice.

Članak 18.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu na dan njezine objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 19.

Adresati

Ova se Direktiva upućuje državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL C 126 E, 28.5.2002., str. 393.

(2)  Mišljenje od 5. prosinca 2002. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  SL C 221, 17.9.2002., str. 80.

(4)  SL L 328, 5.12.2002., str. 17.

(5)  SL L 203, 1.8.2002., str. 1.

---

19/Sv. 012

HR

Službeni list Europske unije

64

---

32004L0083

---

L 304/12

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

29.04.2004.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2004/83/EZ

od 29. travnja 2004.

o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 63. stavak 1. točku (c), stavak 2. točku (a) i stavak 3. točku (a),

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (3),

uzimajući u obzir mišljenje Odbora regija (4),

budući da:

(1)	Zajednička politika o azilu, uključujući Zajednički europski sustav azila, sastavni je dio cilja Europske unije o postupnom stvaranju područja slobode, sigurnosti i pravde otvorenog prema onima koji, prisiljeni okolnostima, zakonito traže zaštitu u Zajednici.

(2)

Europsko vijeće na svojem sastanku u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. suglasilo se da će raditi na osnivanju Zajedničkog europskog sustava azila koji će se temeljiti na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. (Ženevska konvencija) i njenog dopunskog Protokola iz New Yorka od 31. siječnja 1967. (Protokol), na taj način potvrđujući načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja i osiguravajući da nijedna osoba ne bude vraćena u zemlju u kojoj je progonjena.

(3)	Ženevska konvencija i Protokol predstavljaju temelj međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica.

(4)	Prema Zaključcima iz Tamperea, Zajednički europski sustav azila treba u kratkoročnom razdoblju uključivati usklađivanje propisa o priznavanju statusa izbjeglica i obilježjima takvog statusa.

(5)	Zaključci iz Tamperea također određuju da se pravila u pogledu statusa izbjeglica trebaju dopuniti mjerama o supsidijarnim oblicima zaštite, koja nude primjeren status svakoj osobi kojoj je potrebna takva zaštita.

(6)	Glavni je cilj ove Direktive, s jedne strane, osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita i, s druge strane, osigurati da minimalna razina pogodnosti bude dostupna tim osobama u svim državama članicama.

(7)	Usklađivanje propisa o priznavanju i sadržaju statusa izbjeglica i supsidijarne zaštite trebalo bi pomoći u ograničavanju sekundarnih kretanja tražitelja azila između država članica, gdje je takvo kretanje isključivo uzrokovano razlikama u pravnim okvirima.

(8)

Minimalni standardi sami po sebi znače da države članice trebaju imati ovlast uvođenja ili zadržavanja povoljnijih odredbi za državljane trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koje traže međunarodnu zaštitu u državi članici, ako se smatra da se takav zahtjev podnosi zbog toga što je dotična osoba ili izbjeglica u smislu članka 1. stavka (A) Ženevske konvencije ili osoba kojoj je na drugi način potrebna međunarodna zaštita.

(9)	Oni državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kojima je dopušten ostanak na državnom području država članica, ne zato što im je potrebna međunarodna zaštita nego zbog osobnih ili humanitarnih razloga na diskrecijskoj osnovi, nisu obuhvaćeni ovom Direktivom.

(10)	Ova Direktiva poštuje temeljna prava i uzima u obzir posebno načela prihvaćena Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Ova Direktiva naročito nastoji osigurati puno poštovanje ljudskog dostojanstva i prava na azil tražitelja azila i članova njihovih obitelji u pratnji.

(11)	U pogledu postupanja s osobama koje su obuhvaćene ovom Direktivom, države članice su vezane obvezama propisanim instrumentima međunarodnog prava kojih su iste stranke i koji zabranjuju diskriminaciju.

(12)	Prilikom provedbe ove Direktive, države članice trebaju u prvom redu uzeti u obzir „najbolji interes djeteta”.

(13)	Ova Direktiva ne dovodi u pitanje Protokol o azilu za državljane država članica Europske unije koji je priložen Ugovoru o osnivanju Europske zajednice.

(14)	Priznanje statusa izbjeglice je deklaratorni akt.

(15)	Konzultacije s Visokim povjerenikom za izbjeglice Ujedinjenih naroda mogu dati vrijedne smjernice državama članicama prilikom određivanja statusa izbjeglica u skladu s člankom 1. Ženevske konvencije.

(16)	Trebalo bi utvrditi minimalne standarde za utvrđivanje izbjegličkog statusa i njegovog sadržaja kako bi se nadležnim tijelima država članica pomoglo pri primjeni Ženevske konvencije.

(17)	Nužno je uvesti zajedničke kriterije prema kojima će se tražiteljima azila priznavati status izbjeglica u smislu članka 1. Ženevske konvencije.

(18)	Posebno je potrebno uvesti zajedničke definicije za sljedeće pojmove: potrebe za zaštitom koje se javljaju na licu mjesta; izvore štetnih učinaka i zaštite; zaštitu unutar zemlje; i proganjanje, uključujući razloge za proganjanje.

(19)	Zaštitu mogu pružiti ne samo države nego i stranke ili organizacije, uključujući međunarodne organizacije, koje udovoljavaju uvjetima ove Direktive a koje kontroliraju regiju ili veće područje u okviru državnog područja.

(20)	Prilikom procjenjivanja zahtjeva maloljetnika za međunarodnom zaštitom država članica treba uzeti u obzir oblike proganjanja koji se posebno odnose na djecu.

(21)	Jednako je potrebno uvesti zajedničku definiciju proganjanja zbog „pripadnosti određenoj društvenoj skupini”.

(22)

Radnje koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda navedene su u Preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda te su, među ostalim, sadržane u rezolucijama Ujedinih naroda koje se odnose na mjere za borbu protiv terorizma i u kojima se izjavljuje da „su djela, metode i prakse terorizma u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda” te da je „svjesno financiranje, planiranje i poticanje terorističkih djela također suprotno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda”.

(23)	Kao što je navedeno u članku 14., „status” može također uključiti izbjeglički status.

(24)	Također bi trebalo utvrditi minimalne standarde za određivanje statusa koji stječu osobe kojima je odobrena supsidijarna zaštita te za utvrđivanje sadržaja takvog statusa. Supsidijarna bi zaštita trebala biti komplementarna i dodatna zaštiti izbjeglica sadržanoj u Ženevskoj konvenciji.

(25)

Potrebno je uvesti kriterije na temelju kojih će se tražiteljima međunarodne zaštite priznavati da ispunjavaju uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite. Ti bi kriteriji trebali biti utvrđeni na temelju obveza koje proizlaze iz međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima i na temelju postojeće prakse u državama članicama.

(26)	Rizici kojima je općenito izloženo stanovništvo neke zemlje ili dio stanovništva obično ne stvaraju sami po sebi pojedinačnu prijetnju koja bi se kvalificirala kao ozbiljna nepravda.

(27)	Članovi obitelji će inače, zbog same činjenice da su povezani s izbjeglicom, biti izloženi proganjanju, na takav način da to predstavlja osnovu za stjecanje statusa izbjeglice.

(28)	Pojam nacionalne sigurnosti i javnog reda obuhvaća i slučajeve u kojima državljanin treće zemlje pripada udruženju koje podržava međunarodni terorizam ili podržava takvo udruženje.

(29)	Iako povlastice dane članovima obitelji osoba pod supsidijarnom zaštitom ne moraju biti iste kao i one koje su dane osobama koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu, one trebaju biti pravične u usporedbi s povlasticama koje uživaju osobe pod supsidijarnom zaštitom.

(30)	U okviru ograničenja postavljenih međunarodnim obvezama, države članice mogu propisati da stjecanje prava u pogledu zapošljavanja, socijalne skrbi, zdravstvene zaštite i pomoći pri uključivanju u društvo zahtjeva prethodno izdavanje dozvole boravka.

(31)	Ova se Direktiva ne primjenjuje na financijske povlastice koje dodjeljuju države članice u svrhu promicanja obrazovanja i izobrazbe.

(32)	Trebalo bi uzeti u obzir praktične poteškoće na koje osobe koje imaju status izbjeglice ili osobe kojima je odobrena supsidijarna zaštita nailaze pri priznavanju svojih stranih diploma, svjedodžbi ili drugih dokaza o formalnoj kvalifikaciji.

(33)	Posebno da bi se izbjegle socijalne teškoće, primjereno je osobama sa statusom izbjeglice ili osobama kojima je odobrena supsidijarna zaštita pružiti bez diskriminacije, u kontekstu socijalne pomoći, primjerenu socijalnu skrb i sredstva izdržavanja.

(34)

U pogledu socijalne pomoći i zdravstvene zaštite, načini i detalji pružanja osnovnih povlastica osobama kojima je odobrena supsidijarna zaštita trebali bi se odrediti nacionalnim pravom. Mogućnost da se povlastice za osobe kojima je odobrena supsidijarna zaštita ograniče na osnovne povlastice treba shvatiti u smislu da ovaj pojam pokriva barem minimum prihoda, pomoć u slučaju bolesti i trudnoće te pomoć roditeljima, i to u onoj mjeri u kojoj se takve povlastice dodjeljuju državljanima u skladu sa zakonodavstvom dotične države članice.

(35)	Osobama sa statusom izbjeglice i osobama kojima je odobrena supsidijarna zaštita trebalo bi osigurati pravo na zdravstvenu zaštitu, uključujući zaštitu tjelesnog i mentalnog zdravlja.

(36)	Provedbu ove Direktive trebalo bi ocjenjivati u redovitim razmacima, uzimajući u obzir posebno razvoj međunarodnih obveza država članica u pogledu zabrane protjerivanja, razvoj tržišta rada u državama članicama kao i razvoj zajedničkih temeljnih načela za integraciju.

(37)

S obzirom da države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve predložene Direktive, a to je utvrđivanje minimalnih standarda za odobravanje međunarodne zaštite državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva i utvrđivanje sadržaja odobrene zaštite, te s obzirom da se ti ciljevi, zbog dosega i učinaka Direktive, mogu bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom razmjernosti, kao što je navedeno u tom članku, ova Direktiva ne ide izvan onog što je potrebno za postizanje ovih ciljeva.

(38)	U skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, dodanog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Ujedinjena Kraljevina je izvijestila, pismom od 28. siječnja 2002., o svojoj želji za sudjelovanjem u donošenju i primjeni ove Direktive.

(39)	U skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, dodanog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Irska je izvijestila, pismom od 13. veljače 2002., o svojoj želji za sudjelovanjem u donošenju i primjeni ove Direktive.

(40)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske, dodanog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za Dansku nije obvezujuća niti se u njoj primjenjuje,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Predmet i opseg primjene

Cilj je ove Direktive utvrditi minimalne standarde u pogledu kvalifikacije i statusa državljana trećih zemalja ili osobe bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zašita te utvrditi sadržaj odobrene zaštite.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Direktive:

(a)	„međunarodna zaštita” znači status izbjeglice i status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita kako je definirano u točkama (d) i (f);

(b)	„Ženevska konvencija” znači Konvencija o statusu izbjeglica sklopljenu u Ženevi 28. srpnja 1951., koja je izmijenjena Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967.;

(c)

„izbjeglica” znači državljanin treće zemlje koji je, zbog osnovanog straha od proganjana zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, političkog mišljenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini, izbjegao iz svoje nacionalne države te nije u mogućnosti ili, zbog takvog straha, ne želi staviti se pod zaštitu te države, kao i osobu bez državljanstva koja se nalazi izvan države prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se zbog istih gore navedenih razloga, ili zbog takvog straha, ne želi vratiti se u tu državu, te na koju se ne primjenjuje članak 12.;

(d)	„status izbjeglice” znači priznavanje kao izbjeglice državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva od strane države članice;

(e)

„osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu” znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice ali za koju se opravdano vjeruje da bi se dotična osoba, ako bi se vratila u svoju državu porijekla ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, u državu prethodnog uobičajenog boravišta, bila izložena trpljenju ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15., i na koju se ne primjenjuje članak 17. stavci 1. i 2., te koja nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države;

(f)	„status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita” znači priznavanje, od strane države članice, državljana treće zemlje ili osobe bez državljanstva kao osobe koja ispunjava uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite;

(g)

„zahtjev za međunarodnom zaštitom” znači zahtjev za zaštitom koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite koja je izvan djelokruga ove Direktive, a koja se može zasebno tražiti;

(h)

„članovi obitelji” znači sljedeći članovi obitelji osobe sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite koji su prisutni u istoj državi članici u pogledu zahtjeva za međunarodnom zaštitom, pod uvjetom da je obitelj već postojala u državi podrijetla: — bračni drug osobe sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite ili njegov ili njezin nevjenčani partner u postojanoj vezi ako zakonodavstvo ili praksa dotične države članice postupa s nevjenčanim parovima na sličan način kao i s vjenčanim parovima prema svojem zakonu koji se odnosi na strance, — maloljetna djeca para navedenog u prvoj alineji ili osobe sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite pod uvjetom da su neoženjeni i uzdržavani i bez obzira na to jesu li rođeni u braku ili izvan braka ili usvojeni kako je definirano nacionalnim pravom;

(i)

„maloljetnici bez pratnje” su državljani trećih zemalja ili osobe bez državljanstva mlađe od 18 godina koji uđu na državno područje država članica bez pratnje odrasle osobe koja je za njih odgovorna na temelju zakona ili običaja te tako dugo dok takva osoba ne počne učinkovito skrbiti o njima; ovo uključuje maloljetnike koji ostanu bez pratnje nakon što uđu na državno područje države članice;

(j)	„dozvola boravka” znači svaka dozvola ili odobrenje koje izda tijelo države članice u obliku koji je predviđen zakonodavstvom te države, a kojom se dopušta državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva da boravi na njenom državnom području;

(k)	„država podrijetla” znači zemlja ili zemlje državljanstva ili, za osobe bez državljanstva, prethodnog uobičajenog boravišta.

Članak 3.

Povoljniji standardi

Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za dobivanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i ona prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom.

POGLAVLJE II.

PROCJENA ZAHTJEVA ZA MEĐUNARODNOM ZAŠTITOM

Članak 4.

Procjena činjenica i okolnosti

1.   Države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnom zaštitom. Dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva.

2.   Elementi iz stavka 1. uključuju izjave podnositelja zahtjeva i sve dokaze kojima on raspolaže i koji se odnose na njegovu dob, podrijetlo, uključujući i podrijetlo njegove rodbine, njegov identitet, državljanstvo/državljanstva, državu(-e) i mjesto(-a) prethodnog prebivališta, prethodne zahtjeve za azilom, smjerove putovanja, identifikacijske i putne isprave i razloge za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

3.   Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

(a)	sve relevantne činjenice koje se odnose na državu podrijetla u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, uključujući zakone i propise države podrijetla i način na koji se oni primjenjuju;

(b)	potrebne izjave i dokaze koje je dostavio podnositelj zahtjeva uključujući informacije o tome je li podnositelj zahtjeva bio ili bi mogao biti izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi;

(c)

položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, uključujući čimbenike kao što su podrijetlo, spol i dob, kako bi se procijenilo bi li se, s obzirom na osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, postupci kojima je podnositelj zahtjev bio izložen ili bi mogao biti izložen mogli smatrati proganjanjem ili ozbiljnom nepravdom;

(d)

podatak o tome jesu li aktivnosti podnositelja zahtjeva, nakon što je napustio državu podrijetla, bile usmjerene stvaranju neophodnih uvjeta za traženje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li ove aktivnosti izložiti podnositelja zahtjeva proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ako se vrati u tu državu;

(e)	podatak o tome može li se od podnositelja zahtjeva razumno očekivati da će se staviti pod zaštitu druge države u kojoj bi mogao dokazati državljanstvo.

4.   Činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom, predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovni strah od proganjanja ili od trpljenja ozbiljne nepravde, ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.

5.   Ako država članica primjenjuje načelo prema kojemu je dužnost podnositelja zahtjeva potkrijepiti dokazima zahtjev za međunarodnom zaštitom i ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a)	podnositelj zahtjeva je učinio iskreni napor da svoj zahtjev potkrijepi dokazima;

(b)	podneseni su svi relevantni elementi kojima raspolaže podnositelj zahtjeva i dana su zadovoljavajuća objašnjenja u pogledu manjka drugih relevantnih elemenata;

(c)	utvrdilo se da su izjave podnositelja zahtjeva dosljedne i prihvatljive te da ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnim za njegov slučaj;

(d)	podnositelj zahtjeva je zatražio međunarodnu zaštitu što je prije mogao, osim ako podnositelj zahtjeva može predočiti opravdane razloge zašto to nije učinio; i

(e)	utvrđena je opća vjerodostojnost podnositelja zahtjeva.

Članak 5.

Potrebe za međunarodnom zaštitom koje nastaju na licu mjesta (sur place)

1.   Osnovani strah od proganjanja ili stvarna opasnost od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti na događajima koji su se dogodili nakon što je podnositelj zahtjeva napustio državu podrijetla.

2.   Osnovani strah od proganjanja ili stvarna opasnost od ozbiljne nepravde može se temeljiti na aktivnostima u koje se upustio podnositelj zahtjeva nakon što je napustio državu podrijetla, posebno ako je utvrđeno da aktivnosti na koje se poziva predstavljaju izraz i nastavak uvjerenja ili sklonosti koje je imao u državi porijekla.

3.   Ne dovodeći u pitanje Ženevsku konvenciju, države članice mogu odrediti da se podnositelju zahtjeva koji naknadno podnese zahtjev u pravilu neće priznati status izbjeglice ako se opasnost od proganjanja temelji na okolnostima koje je podnositelj zahtjeva stvorio svojom vlastitom odlukom nakon što je napustio državu podrijetla.

Članak 6.

Počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde

Počinitelji proganjanja ili teškog stradanja uključuju:

(a)

državu;

(b)	stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili bitan dio državnog područja;

(c)	nedržavna tijela, ako se može dokazati da čimbenici navedeni u točkama (a) i (b), uključujući međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 7.

Članak 7.

Davatelji zaštite

1.   Zaštitu mogu pružiti:

(a)	država; ili

(b)	stranke ili organizacije, uključujući međunarodne organizacije, koje kontroliraju državu ili bitni dio državnog područja.

2.   Općenito se smatra da je zaštita pružena ako čimbenici navedeni u stavku 1. poduzimaju razumne mjere s ciljem sprečavanja proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde, među ostalim, primjenom učinkovitog pravnog sustava za otkrivanje, gonjenje i kažnjavanje djela koja predstavljaju proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, i ako postoji dostupnost takve zaštite podnositelju zahtjeva.

3.   Kada procjenjuju kontrolira li međunarodna organizacija državu ili bitni dio njezinog državnog područja i pruža li zaštitu kako je opisano u stavku 2., države članice uzimaju u obzir svaku smjernicu koja se može naći u relevantnim aktima Vijeća.

Članak 8.

Zaštita unutar države

1.   Pri ocjenjivanju zahtjeva za međunarodnom zaštitom, države članice mogu utvrditi da podnositelju zahtjeva nije potrebna međunarodna zaštita ako u određenom dijelu države podrijetla ne postoje osnovani razlozi za strah od proganjanja niti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde i ako je razumno očekivati da podnositelj zahtjeva može ostati u tom dijelu države.

2.   Kada ispituju je li neki dio države podrijetla u skladu sa stavkom 1., države članice pri donošenju odluke o zahtjevu procjenjuju opće okolnosti koje prevladavaju u tom dijelu države i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva.

3.   Stavak 1. se može primijeniti bez obzira na tehničke zapreke za povratak u državu podrijetla.

POGLAVLJE III.

UVJETI ZA STJECANJE STATUSA IZBJEGLICE

Članak 9.

Djela proganjanja

1.   Djela proganjanja u smislu članka 1. Ženevske konvencije moraju:

(a)	biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, posebno prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; ili

(b)	biti skup različitih mjera, uključujući kršenja ljudskih prava, koje je dovoljno ozbiljno da utječe na pojedinca na sličan način kako je navedeno u točki (a).

2.   Djela proganjanja u smislu stavka 1. mogu, među ostalim, biti u obliku:

(a)	fizičkog ili mentalnog nasilja, uključujući seksualno nasilje;

(b)	zakonskih, administrativnih, policijskih i/ili sudskih mjera koje su same po sebi diskriminacijske ili koje se primjenjuju na diskriminacijski način;

(c)	sudskog progona ili kažnjavanja koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće;

(d)	uskraćivanja sudske pomoći što dovodi do nerazmjernih ili diskriminirajućih kazni;

(e)	sudskog progona ili kažnjavanja radi odbijanja vršenja vojne službe prilikom sukoba, kada bi vršenje vojne službe uključivalo kaznena djela ili radnje koja su obuhvaćene klauzulama o isključenju koje su utvrđene u članku 12. stavku 2.;

(f)	djela koja su po prirodi specifično vezana uz spol ili djecu.

3.   U skladu s člankom 2. točkom (c), mora postojati veza između razloga navedenih u članku 10. i djela proganjanja kako su opisana u stavku 1.

Članak 10.

Razlozi proganjanja

1.   Države članice uzimaju u obzir sljedeće elemente pri procjenjivanju razloga za proganjanje:

(a)	pojam rase posebno uključuje boju kože, podrijetlo ili pripadnost određenoj etničkoj skupini;

(b)

pojam religije posebno uključuje zauzimanje vjerskih, nevjerskih i ateističkih uvjerenja, sudjelovanje ili nesudjelovanje u formalnim vjerskim obredima privatno ili u javnosti, samostalno ili u zajednici s drugima, druga religiozna djela ili izražavanja vjere, ili oblike osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskom uvjerenju ili ih takvo uvjerenje propisuje;

(c)	pojam nacionalnosti ne ograničava se na posjedovanje ili neposjedovanje državljanstva već posebno uključuje članstvo u skupini koju određuje njezin kulturni, etnički ili lingvistički identitet, zajedničko geografsko ili političko podrijetlo ili njezin odnos sa stanovništvom druge države;

(d)

skupina se smatra posebnom društvenom skupinom posebno ako: — članovi te skupine dijele urođene osobine ili zajedničko porijeklo koje se ne može izmijeniti ili imaju zajedničku osobinu ili uvjerenje koje je toliko bitno za identitet ili svijest da osobu ne bi trebalo prisiljavati da ga se odrekne, i — ta skupina ima samosvojan identitet u dotičnoj državi jer se smatra drugačijom od društva koje je okružuje; ovisno o okolnostima u državi podrijetla, posebnom društvenom skupinom može se smatrati i skupina koja se temelji na zajedničkim osobinama seksualne orijentacije. Seksualna se orijentacija ne može shvaćati u smislu da uključuje djela koja se u skladu s nacionalnim pravom države članice smatraju kaznenim djelima. Aspekti povezani sa spolom mogu se uzeti u obzir, premda oni sami po sebi ne stvaraju pretpostavku za primjenjivost ovog članka;

(e)	pojam političkog mišljenja posebno uključuje mišljenje, ideju ili uvjerenje o stvarima povezanim s potencijalnim počiniteljima proganjanja spomenutim u članku 6. i s njihovim politikama ili metodama, bez obzira je li to svoje mišljenje, ideju ili uvjerenje podnositelj zahtjeva pretvorio u djelo.

2.   Kad se procjenjuje ima li podnositelj zahtjeva osnovani strah od proganjanja nebitno je posjeduje li on doista rasne, vjerske, nacionalne, društvene ili političke osobine koje izazivaju proganjanje pod uvjetom da mu takvu osobinu pripisuje počinitelj proganjanja.

Članak 11.

Prestanak statusa

1.   Državljani treće zemlje ili osobe bez državljanstva prestaju biti izbjeglice ako:

(a)	se dobrovoljno ponovno stave pod zaštitu države svog državljanstva; ili

(b)	izgubivši svoje državljanstvo, ponovno ga dobrovoljno steknu; ili

(c)	steknu novo državljanstvo i uživaju zaštitu države čije su državljanstvo stekli; ili

(d)	se dobrovoljno ponovno vrate u državu koju su napustili ili izvan koje su boravili zbog straha od proganjanja; ili

(e)	ako više ne mogu odbijati staviti se pod zaštitu države svog državljanstva jer više ne postoje okolnosti na temelju kojih im je priznat status izbjeglica;

(f)	ako se mogu, radi li se o osobama bez državljanstva, vratiti u državu prethodnog uobičajenog boravišta jer više ne postoje okolnosti na temelju kojih im je priznat status izbjeglica.

2.   Razmatrajući točke (e) i (f) stavka 1., države članice uzimaju u obzir podatak o tome je li promjena okolnosti značajna i stalna, da se strah od proganjanja više ne može smatrati osnovanim.

Članak 12.

Isključenje

1.   Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglice ako:

(a)

su obuhvaćeni člankom 1. D Ženevske konvencije, koji se odnosi na zaštitu ili pomoć što je pružaju tijela ili agencije Ujedinjenih naroda, osim Visokog povjerenstva Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Ako je takva zaštita ili pomoć prestala zbog bilo kojeg razloga a da položaj takvih osoba nije konačno riješen u skladu s odgovarajućim rezolucijama koje je donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda, ove osobe imaju ipso facto pravo na povlastice iz ove Direktive;

(b)	su im nadležna tijela države u kojoj imaju prebivalište priznala da imaju prava i obveze koje su povezane s posjedovanjem državljanstva te države, ili istovjetna prava i obveza.

2.   Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na stjecanje statusa izbjeglica ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati:

(a)	da su počinili zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti kako je definirano međunarodnim instrumentima izrađenim kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina;

(b)

da su počinili teško nepolitičko kazneno djelo izvan države u koju su izbjegli prije nego su bili prihvaćeni kao izbjeglice; što znači prije izdavanja dozvole boravaka na temelju odobrenog statusa izbjeglice; posebno okrutna djela, čak i ako su počinjena s navodnim političkim ciljem, mogu se smatrati teškim nepolitičkim kaznenim djelom;

(c)	da su krivi za djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda kako su navedena u preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda.

3.   Stavak 2. primjenjuje se na osobe koje potiču ili na drugi način sudjeluju u izvršenju kaznenih djela ili djela koja su u njemu navedena.

POGLAVLJE IV.

STATUS IZBJEGLICE

Članak 13.

Odobravanje statusa izbjeglice

Države članice će odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.

Članak 14.

Opozivanje, poništenje ili odbijanje obnavljanja izbjegličkog statusa

1.   U vezi sa zahtjevima za međunarodnom zaštitom podnesenim nakon stupanja na snagu ove Direktive, države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice državljanina treće zemlje ili osoba bez državljanstva koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako oni više nisu izbjeglice u skladu s člankom 11.

2.   Ne dovodeći u pitanje dužnost izbjeglice u skladu s člankom 4. stavkom 1. da iznese sve relevantne činjenice i dostavi sve relevantne dokaze koje mu/joj stoje na raspolaganju, država članica koja je odobrila status izbjeglice mora u svakom pojedinačnom slučaju dokazati da je dotična osoba prestala biti ili da nikad nije ni bila izbjeglica u skladu sa stavkom 1. ovog članka.

3.   Države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje izbjegličkog statusa državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako dotična država članica otkrije, nakon što je takvoj osobi odobren status izbjeglice, da:

(a)	sukladno članku 12. dotična osoba nije trebala imati ili nema pravo na stjecanje statusa izbjeglice;

(b)	je njegovo ili njeno pogrešno iznošenje ili izostavljanje činjenica, uključujući korištenje krivotvorenih dokumenta, bilo odlučujuće za odobravanje statusa izbjeglice.

4.   Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje statusa izbjeglice koje je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:

(a)	postoje opravdani razlozi da dotična osoba predstavlja opasnost za sigurnost države članice u kojoj se nalazi;

(b)	dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice.

5.   U slučajevima koji su opisani u stavku 4., države članice mogu odlučiti ne odobriti status izbjeglice ako takva odluka još nije bila donesena.

6.   Osobama na koje se primjenjuju stavci 4. ili 5. pripadaju prava navedena u člancima 3., 4., 16., 22., 31., 32. i 33. Ženevske konvencije ili slična prava, pod uvjetom da se nalaze u državi članici.

POGLAVLJE V.

UVJETI ZA ODOBRENJE SUPSIDIJARNE ZAŠTITE

Članak 15.

Ozbiljna nepravda

Ozbiljnom se nepravdom smatraju:

(a)	smrtna kazna ili smaknuće; ili

(b)	mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva u državi podrijetla; ili

(c)	ozbiljna i individualna prijetnja životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Članak 16.

Prestanak statusa

1.   Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestaje imati pravo na supsidijarnu zaštitu ako su okolnosti na temelju kojih je odobrena supsidijarna zaštita prestale postojati ili su se promijenile do te mjere da zaštita više nije potrebna.

2.   U primjeni stavka 1., države članice uzimaju u obzir je li izmjena okolnosti dovoljno značajna i stalna da osobi koja je imala pravo na supsidijarnu zaštitu više ne prijeti opasnost od ozbiljne nepravde.

Članak 17.

Isključenje

1.   Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nemaju pravo na supsidijarnu zaštitu ako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se može smatrati da:

(a)	su počinili zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti kako je definirano međunarodnim instrumentima izrađenim kako bi se predvidjele odredbe u pogledu takvih zločina;

(b)	su počinili teško kazneno djelo;

(c)	su krivi za djela koja su u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda kao što su navedena u preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda;

(d)	predstavljaju opasnost za društvo ili sigurnost države članice u kojoj se nalaze.

2.   Stavak 1. primjenjuje se na osobe koje potiču ili na drugi način sudjeluju u izvršenju zločina ili djela navedenih u tom stavku.

3.   Države članice mogu isključiti državljana treće zemlje ili osobu bez državljanstva od prava na supsidijarnu zaštitu ako je dotična osoba prije svog dolaska u državu članicu počinila jedno ili više kaznenih djela izvan područja primjene stavka 1., a koja bi bila kažnjiva kaznom zatvora da su počinjena u dotičnoj državi članici, i ako je dotična osoba napustila svoju državu podrijetla isključivo da bi izbjegla kažnjavanje koje proizlazi iz tih kaznenih djela.

POGLAVLJE VI.

STATUS SUPSIDIJARNE ZAŠTITE

Članak 18.

Odobravanje statusa supsidijarne zaštite

Države članice odobravaju supsidijarnu zaštitu državljanima treće zemlje ili osobama bez državljanstva koje ispunjavaju uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite u skladu s poglavljima II. i V.

Članak 19.

Prestanak, ukidanje ili odbijanje produljenja statusa supsidijarne zaštite

1.   U pogledu zahtjeva za međunarodnom zaštitom podnesenih nakon stupanja na snagu ove Direktive, države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje statusa supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koji mu je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo, ako je dotična osoba prestala imati pravo na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 16.

2.   Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje statusa supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koji mu je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo, ako je dotična osoba, nakon što joj je odobren status supsidijarne zaštite, trebala biti isključena iz prava na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 17. stavkom 3.

3.   Države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje statusa supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, ako:

(a)	je dotična osoba, nakon što joj je odobren status supsidijarne zaštite, trebala biti ili je isključena od prava na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2.

(b)	je njegovo ili njeno pogrešno iznošenje ili izostavljanje činjenica, uključujući korištenje krivotvorenih dokumenta, bilo odlučujuće za odobravanje statusa supsidijarne zaštite.

4.   Ne dovodeći u pitanje dužnost državljana treće zemlje ili osobe bez državljanstva u skladu s člankom 4. stavkom 1. da otkrije sve relevantne činjenice i dostavi sve relevantne dokaze koje se mu/joj na raspolaganju, država članica koja je odobrila supsidijarnu zaštitu mora u svakom pojedinačnom slučaju dokazati da dotična osoba više nema ili da nikad nije ni imala pravo na supsidijarnu zaštitu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ovog članka.

POGLAVLJE VII.

SADRŽAJ MEĐUNARODNE ZAŠTITE

Članak 20.

Opća pravila

1.   Ovo poglavlje ne dovodi u pitanje prava navedena u Ženevskoj konvenciji.

2.   Ovo se poglavlje primjenjuje na izbjeglice i osobe koje imaju pravo na supsidijarnu zaštitu osim ako nije drukčije navedeno.

3.   Prilikom primjene ovog poglavlja, države članice uzimaju u obzir položaj posebno ugroženih osoba kao što su maloljetnici, maloljetnici bez pratnje, osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, samohrani roditelji s maloljetnom djecom i osobe koje su bile podvrgnute mučenju, silovanju ili drugom teškom obliku duševnog, fizičkog ili seksualnog nasilja.

4.   Stavak 3. primjenjuje se samo na osobe za koje je utvrđeno da imaju posebne potrebe nakon pojedinačne procjene njihovog stanja.

5.   Države članice će prilikom primjene odredbi ovog poglavlja koje uključuju maloljetnike u prvom redu uzeti u obzir najbolji interes djeteta.

6.   U okvirima utvrđenim Ženevskom konvencijom, države članice mogu smanjiti prava iz ovog poglavlja dana izbjeglicama koji su stekli status izbjeglica na temelju aktivnosti kojima su se bavili isključivo ili uglavnom zato da stvore potrebne uvjete za stjecanje statusa izbjeglica.

7.   U okvirima utvrđenim međunarodnim obvezama država članica, države članice mogu smanjiti prava iz ovog poglavlja dana osobi koja ima pravo na supsidijarnu zaštitu, a kojoj je supsidijarna zaštita odobrena na temelju aktivnosti kojima se dotična osoba bavila isključivo ili uglavnom zato da stvori uvjete potrebne za priznavanje prava na supsidijarnu zaštitu.

Članak 21.

Zaštita od prisilnog udaljenja ili vraćanja

1.   Države članice će poštovati načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja u skladu sa svojim međunarodnim obvezama.

2.   Ako nije zabranjeno međunarodnim obvezama navedenim u stavku 1., država članica može prisilno udaljiti ili vratiti izbjeglicu, bez obzira je li mu status službeno priznat ili nije, ako:

(a)	postoje opravdani razlozi da se dotična osoba smatra opasnom za sigurnost države članice u kojoj se nalazi; ili

(b)	dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za posebno teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice.

3.   Država članica može opozvati, poništiti ili odbiti produžiti ili izdati dozvolu boravka izbjeglici na koju se odnosi stavak 2.

Članak 22.

Informacije

Države članice će osobama kojima je priznato pravo na međunarodnu zaštitu, čim prije po odobrenju odgovarajuće zaštite osigurati pristup informacijama o pravima i obvezama vezanim uz status koji im je priznat, i to na jeziku koji im je razumljiv.

Članak 23.

Održavanje obiteljskog jedinstva

1.   Države članice će osigurati da se održi obiteljsko jedinstvo.

2.   Države članice će se pobrinuti da članovi obitelji osobe sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite koji pojedinačno ne ispunjavaju uvjete za dobivanje takvog statusa imaju pravo tražiti povlastice navedene u člancima 24. do 34. u skladu s nacionalnim postupcima i u onoj mjeri u kojoj je to u skladu s osobnim pravnim statusom člana obitelji.

Ako se radi o članovima obitelji osoba sa statusom supsidijarne zaštite, države članice mogu definirati uvjete koji se primjenjuju na takve povlastice.

U takvim slučajevima, države članice će se pobrinuti da dane povlastice jamče odgovarajući životni standard.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se ako na temelju poglavlja III. i IV. član obitelji nema ili ne bi imao pravo na status izbjeglice ili supsidijarnu zaštitu.

4.   Bez obzira na stavke 1. i 2., države članice mogu odbiti, umanjiti ili ukinuti povlastice navedene u njima zbog nacionalne sigurnosti ili javnog reda.

5.   Države članice mogu odlučiti da se ovaj članak također primjenjuje na druge bliske rođake koji su živjeli zajedno kao obitelj u vrijeme napuštanja države podrijetla i koje je tada u cijelosti ili uglavnom uzdržavala osoba sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite.

Članak 24.

Dozvole boravka

1.   Čim prije nakon priznanja statusa, države članice će izdati osobama sa statusom izbjeglice dozvolu boravka koja mora vrijediti barem tri godine s mogućnošću produljenja, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog reda nalažu drukčije, i ne dovodeći u pitanje članak 21. stavak 3.

Ne dovodeći u pitanje članak 23. stavak 1., dozvola boravka koja se izdaje članovima obitelji osobe sa statusom izbjeglice može vrijediti kraće od tri godine s mogućnošću produljenja.

2.   Čim prije nakon što je odobren status, države članice će izdati osobama sa statusom supsidijarne zaštite dozvolu boravka koja mora vrijediti barem godinu dana s mogućnošću produljenja, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog poretka ne nalažu drukčije.

Članak 25.

Putne isprave

1.   Države članice će izdati osobi sa statusom izbjeglice putne isprave u obliku navedenom u Dodatku Ženevske konvencije, u svrhu putovanja izvan njihovog državnog područja osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog poretka ne nalažu drukčije.

2.   Osobama sa statusom supsidijarne zaštite koji nisu u mogućnosti dobiti nacionalnu putovnicu države članice izdat će se isprave koje im omogućuju putovanje, barem kad nastanu ozbiljni humanitarni razlozi zbog kojih moraju boraviti u drugoj državi, osim ako neotklonjivi razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog poretka ne nalažu drukčije.

Članak 26.

Pravo na zapošljavanje

1.   Države članice će dopustiti osobama sa statusom izbjeglice da se zaposle ili samostalno obavljaju djelatnosti pod uvjetima koji se općenito primjenjuju na struku i na javnu službu, odmah nakon što im se odobri status izbjeglice.

2.   Države članice će osigurati da se aktivnosti kao što su mogućnosti obrazovanja odraslih povezane sa zaposlenjem, strukovna izobrazba ili praktično radno iskustvo na radnom mjestu nude osobama sa statusom izbjeglice pod jednakim uvjetima kao i državljanima.

3.   Države članice će dopustiti osobama sa statusom supsidijarne zaštite da se zaposle ili da samostalno obavljaju djelatnosti pod uvjetima koji se općenito primjenjuju na struku i javnu službu odmah nakon što im se odobri supsidijarna zaštita. Situacija na tržištu rada u državi članici može se uzeti u obzir kako bi se, među ostalim, utvrdilo moguće pravo prednosti pri zapošljavanju tijekom ograničenog vremenskog razdoblja koje se utvrđuje u skladu s nacionalnim pravom. Države članice će osigurati da osoba sa statusom supsidijarne zaštite ima pristup radnom mjestu koje joj je ponuđeno u skladu s nacionalnim pravilima o određivanju prvenstva na tržištu rada.

4.   Države članice će osigurati da osobe sa statusom supsidijarne zaštite imaju pristup aktivnostima kao što su mogućnosti obrazovanja odraslih povezane sa zaposlenjem, strukovna izobrazba ili praktično radno iskustvo na radnom mjestu, pod uvjetima o kojima odlučuje država članica.

5.   Vezano uz naknadu, pristup sustavima socijalnog osiguranja koji se odnosi na zaposlene i osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost i druge uvjete zapošljavanja primjenjuju se važeći zakoni u državama članicama.

Članak 27.

Pravo na školovanje

1.   Države članice će odobriti puno pravo na pristup obrazovnom sustavu svim maloljetnicima kojima je odobren status izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pod istim uvjetima kao i državljanima.

2.   Države članice će dopustiti odraslim osobama kojima je odobren status izbjeglice ili supsidijarne zaštite pristup općem obrazovnom sustavu, daljnjoj izobrazbi ili ponovnoj izobrazbi, pod istim uvjetima kao i državljanima trećih zemalja koji zakonito borave u zemlji.

3.   Države članice će se pobrinuti da osiguraju jednako postupanje prema osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite i državljanima u kontekstu postojećih postupaka za priznavanje stranih diploma, svjedodžbi i drugih dokaza o formalnom obrazovanju.

Članak 28.

Socijalna skrb

1.   Države članice će osigurati da osobe sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite primaju, u državi članici koja ima je odobrila takve statuse, potrebnu socijalnu pomoć koja se pruža i državljanima te države članice.

2.   Kao izuzetak od općeg pravila navedenog u stavku 1., države članice mogu ograničiti socijalnu pomoć odobrenu osoba sa statusom supsidijarne zaštite na osnovne povlastice koje se u tom slučaju pružaju na istim razinama i pod istim uvjetima dostupnosti kao i državljanima.

Članak 29.

Zdravstvena zaštita

1.   Države članice će osigurati osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite i pravo na zdravstvenu zaštitu pod istim uvjetima dostupnosti kao državljani države članice koja je odobrila takve statuse.

2.   Kao izuzetak od općeg pravila navedenog u stavku 1., države članice mogu ograničiti zdravstvenu zaštitu odobrenu osobama sa statusom supsidijarne zaštite na osnovne povlastice koje se u tom slučaju pružaju na istim razinama i pod istim uvjetima dostupnosti kao i državljanima.

3.   Države članice pružaju, pod istim uvjetima dostupnosti kao i državljanima države članice koja je odobrila status, odgovarajuću zdravstvenu zaštitu osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite koji imaju posebne potrebe, kao što su trudnice, osobe s invaliditetom, osobe koje su bile žrtve mučenja, silovanja ili drugih teških oblika duševnog, fizičkog ili seksualnog nasilja ili maloljetnici koji su bili žrtve bilo kojeg oblika zlostavljanja, zanemarivanja, iskorištavanja, mučenja, okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja ili koji su stradali u oružanom sukobu.

Članak 30.

Maloljetnici bez pratnje

1.   Čim prije nakon odobravanja statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, države članice će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da maloljetnike bez pratnje zastupa zakonski zastupnik ili, prema potrebi, tijelo odgovorno za zaštitu i dobrobit maloljetnika, ili da na bilo koji drugi način, uključujući i onaj propisan zakonom ili na temelju sudskog naloga, budu primjereno zastupani.

2.   Pri provedbi ove Direktive, države članice moraju osigurati da skrbnik ili zastupnik propisno brine o potrebama maloljetnika. Odgovarajuća tijela provode redovite procjene.

3.   Države članice se moraju pobrinuti da maloljetnici bez pratnje budu smješteni:

(a)	kod odraslih rođaka; ili

(b)	kod udomitelja; ili

(c)	u centrima specijaliziranim za smještaj maloljetnih osoba; ili

(d)	u drugim smještajnim objektima primjerenim maloljetnicima.

Pri tome se uzimaju u obzir želje djeteta u skladu s njegovom dobi i stupanjem zrelosti.

4.   Koliko god je moguće, braću i sestre treba zadržati zajedno, uzimajući u obzir najbolje interese maloljetnika u pitanju i posebno njegovu dob i stupanj zrelosti. Promjene mjesta prebivališta maloljetnika bez pratnje treba ograničiti na najmanju mjeru.

5.   Države članice će, štiteći najbolje interese maloljetnika bez pratnje, nastojati pronaći članove maloljetnikove obitelji čim prije. U slučajevima kad su život ili integritet maloljetnika ili njegove bliske rodbine ugroženi, posebno ako su oni ostali u državi podrijetla, moraju se osigurati da prikupljanje, obrada i razmjena informacija u pogledu tih osoba budu na povjerljivoj osnovi.

6.   Oni koji rade s maloljetnicima bez pratnje imaju ili stječu primjerenu izobrazbu u pogledu njihovih potreba.

Članak 31.

Pravo na smještaj

Države članice će osigurati osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite pravo na smještaj pod jednakim uvjetima kao i državljani trećih zemalja koji zakonito borave na njihovom državnom području.

Članak 32.

Sloboda kretanja unutar države članice

Države članice će dopustiti slobodno kretanje unutar svog državnog područja osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite pod istim uvjetima i uz ista ograničenja koja vrijede za državljane trećih zemalja koji zakonito borave na njihovom državnom području.

Članak 33.

Pomoć pri uključivanju u društvo

1.   Kako bi olakšale uključivanje izbjeglica u društvo, države članice uspostavljaju programe uključivanja koje smatraju primjerenim ili stvaraju preduvjete koji jamče pristup takvim programima.

2.   Ako države članice to smatraju primjerenim, mogu odobriti pristup programima uključivanja osoba sa statusom supsidijarne zaštite.

Članak 34.

Repatrijacija

Države članice mogu pružiti pomoć osobama sa statusom izbjeglice ili supsidijarne zaštite koji se žele vratiti u domovinu.

POGLAVLJE VIII.

UPRAVNA SURADNJA

Članak 35.

Suradnja

Svaka država članica određuje nacionalnu kontaktnu točku čiju adresu dostavlja Komisiji, koja je zatim dostavlja drugim državama članicama.

Države članice u suradnji s Komisijom poduzimaju sve primjerene mjere za uspostavu izravne suradnje i razmjenu informacija između nadležnih državnih tijela.

Članak 36.

Osoblje

Države članice će osigurati da državna tijela i druge organizacije koje provode ovu Direktivu prime potrebnu izobrazbu i da budu vezane načelom povjerljivosti, kako je utvrđeno nacionalnim pravom, u pogledu svih informacija koje saznaju tijekom svog rada.

POGLAVLJE IX.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 37.

Izvješća

1.   Do 10. travnja 2008. Komisija će izvijestiti Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Direktive i predložiti sve potrebne izmjene. Ovi prijedlozi izmjena odnosit će se u prvom redu na članke 15., 26. i 33. Države članice će dostaviti Komisiji sve podatke koji su korisni za izradu tog izvješća do 10. listopada 2007.

2.   Nakon dostave izvješća, Komisija će izvješćivati Europski parlament i Vijeće o primjeni ove Direktive barem svakih pet godina.

Članak 38.

Preuzimanje u nacionalno zakonodavstvo

1.   Države članice će donijeti zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 10. listopada 2006. One će o tome odmah obavijestiti Komisiju.

Kad države članice donesu ove mjere, one prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst odredaba nacionalnog prava koji donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 39.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana nakon objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 40.

Primatelji

Ova je Direktiva upućena državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL C 51 E, 26.2.2002., str. 325.

(2)  SL C 300 E, 11.12.2003., str. 25.

(3)  SL C 221, 17.9.2002., str. 43.

(4)  SL C 278, 14.11.2002., str. 44.

---