I. Pravni okvir

A. Međunarodno pravo

B. Pravo Unije

1. Direktiva „o staništima”

2. Direktiva „o pticama”

C. Poljsko pravo

1. Zakon o šumama

2. Uredba o zahtjevima dobre prakse

3. Zakon o zaštiti prirode

4. Zakon o informiranju o okolišu

5. Zakon o zaštiti okoliša

II. Predsudski postupak

III. Postupak pred Sudom

IV. O tužbi

A. Prvi prigovor

1. Povreda odredaba o zaštiti vrsta

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

2. Povreda odredaba o zaštiti staništa

a) Argumentacija stranaka

b) Ocjena Suda

B. Drugi prigovor

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

a) Prigovor nedopuštenosti drugog prigovora

b) O povredi obveze

Troškovi

1

Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da je:

2

Članak 6. Arhuške konvencije, naslovljen „Sudjelovanje javnosti u odlučivanju o određenim djelatnostima”, u stavku 1. predviđa:

„Svaka je stranka:

3

U članku 9. te konvencije, naslovljenom „Pristup pravosuđu”, određuje se:

„[…]

2.   U okviru svojeg domaćeg zakonodavstva, svaka je stranka dužna osigurati da pripadnici zainteresirane javnosti

3.   Osim i bez obzira na postupke ocjene navedene u stavcima 1. i 2. ovoga članka, svaka je stranka dužna osigurati pripadnicima javnosti, koji udovoljavaju mjerilima, ako ih ima, utvrđenima domaćim zakonodavstvom, pristup administrativnim ili sudbenim postupcima kojima se osporavaju činjenja i nečinjenja privatnih osoba i tijela vlasti koji su u suprotnosti s odredbama domaćega zakonodavstva koje se odnose na okoliš.

4.   Pored stavka 1. i bez utjecaja na njega, postupci navedeni u stavcima 1., 2. i 3. ovoga članka imaju osigurati odgovarajuće i djelotvorne pravne lijekove, uključujući sudsku zabranu gdje je to prikladno, trebaju biti pravični, jednakopravni, pravodobni i ne toliko skupi da bi se time sprječavalo njihovo provođenje. Odluke prema ovom članku treba donijeti ili zabilježiti u pisanom obliku. Odluke sudova, a gdje god je to moguće, drugih tijela, moraju biti dostupne javnosti.

[…]”

4

Članak 1. Direktive „o staništima” glasi:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]”

5

Članak 2. te direktive tako glasi:

„1.   Cilj ove Direktive je doprinijeti osiguranju biološke raznolikosti putem očuvanja prirodnih staništa i divlje faune i flore na europskom području država članica na koje se Ugovor primjenjuje.

2.   Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene su održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Zajednice.

[…]”

6

Članak 6. navedene direktive predviđa:

„1.   Za posebna područja očuvanja, države članice utvrđuju potrebne mjere za očuvanje koje prema potrebi uključuju odgovarajuće planove upravljanja, posebno priređene za ta područj[a] ili integrirane u druge razvojne planove te odgovarajuće zakonske, administrativne ili ugovorne mjere koje odgovaraju ekološkim zahtjevima prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrstama iz Priloga II. koji su prisutni na tim područjima.

2.   Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo utjecati na ciljeve ove Direktive.

3.   Svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati [znatan] utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je [odgovarajuće procjene] utjecaja koje bi mogao imati na t[o] područje, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. U svjetlu zaključaka procjene utjecaja na područje i sukladno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja od šire javnosti.

4.   Ako se, unatoč negativnoj procjeni utjecaja na područje i u nedostatku drugih pogodnih mogućnosti, plan ili projekt ipak moraju provesti zbog imperativnih razloga prevladavajućeg javnog interesa, uključujući interese socijalne ili gospodarske prirode, država članica poduzima sve kompenzacijske mjere kako bi osigurala zaštitu koherentnosti mreže Natura 2000. Ona Komisiju izvješćuje o usvojenim kompenzacijskim mjerama.

Kad se u određenom području nalazi prioritetni prirodni stanišni tip i/ili prioritetna vrsta, mogu se razmatrati samo ona pitanja koja se odnose na zdravlje ljudi ili javnu sigurnost, na korisne posljedice od primarnog značaja za okoliš ili, nastavno na mišljenje Komisije, na ostale imperativne razloge prevladavajućeg javnog interesa.”

7

Članak 12. stavak 1. te direktive propisuje:

„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u Prilogu IV., točki (a) u njihovom prirodnom arealu, zabranjujući:

8

U skladu s člankom 13. stavkom 1. Direktive „o staništima”:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile sustav stroge zaštite biljnih vrsta navedenih u Prilogu IV., točki (b), zabranjujući:

9

Članak 16. te direktive predviđa:

„1.   Pod uvjetom da ne postoji zadovoljavajuća alternativa i da odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovom prirodnom arealu, države članice mogu odstupiti od odredaba članaka 12., 13., 14. i 15. točaka (a) i (b):

2.   Države članice Komisiji svake dvije godine dostavljaju izvješće, u obliku koji odredi odbor, o odstupanjima koja se primjenjuju u skladu sa stavkom 1. Komisija daje mišljenje o tim odstupanjima u roku od najviše 12 mjeseci nakon zaprimanja izvješća i obrazlaže ga odboru.

[…]”

10

Članak 1. Direktive „o pticama” glasi kako slijedi:

„1.   Ova se Direktiva odnosi na očuvanje svih vrsta divljih ptica koje prirodno obitavaju na europskom državnom području država članica na koje se primjenjuje Ugovor. Ona se odnosi na zaštitu tih vrsta, upravljanje i nadzor nad tim vrstama i njome se utvrđuju pravila o njihovom iskorištavanju.

2.   Primjenjuje se na ptice, njihova jaja, gnijezda i staništa.”

11

Člankom 4. te direktive predviđeno je:

„1.   Vrste ptica navedene u Prilogu I. predmet su posebnih mjera očuvanja koje se odnose na njihova staništa, kako bi se osiguralo njihovo preživljavanje i razmnožavanje na njihovom području raširenosti.

S tim u vezi, uzimaju se u obzir:

Trendovi i promjene populacijskih razina uzimaju se u obzir kao podloga za ocjenjivanje.

Države članice posebno klasificiraju područja koja su s obzirom na broj i veličinu najprimjerenija kao posebna zaštićena područja za očuvanje tih vrsta u okviru morskih i kopnenih zemljopisnih područja gdje se primjenjuje ova Direktiva.

2.   Države članice poduzimaju slične mjere za migracijske vrste koje se redovito pojavljuju a nisu navedene u Prilogu I., imajući na umu potrebu za njihovom zaštitom u okviru morskih i kopnenih zemljopisnih područja gdje se ova Direktiva primjenjuje s obzirom na područja za njihovo razmnožavanje, mitarenje i prezimljavanje te odmorišta duž njihovih migracijskih putova. […]

[…]

4.   U vezi s[a] zaštićenim područjima iz stavaka 1. i 2., države članice poduzimaju odgovarajuće mjere za sprečavanje onečišćavanja ili pogoršavanja stanja staništa ili bilo kakvih poremećaja koji negativno utječu na ptice u tolikoj mjeri da bi to bilo značajno s obzirom na ciljeve iz ovog članka. Države članice nastoje spriječiti onečišćavanje ili pogoršavanje stanja staništa i izvan tih zaštićenih područja.”

12

U članku 5. navedene direktive određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje članke 7. i 9. države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile opći sustav zaštite svih vrsta ptica navedenih u članku 1., posebno zabranjujući:

[…]

[…]”

13

U skladu s člankom 9. te direktive:

„1.   Države članice mogu odstupiti od odredaba iz članaka od 5. do 8., ako ne postoji drugo zadovoljavajuće rješenje, iz sljedećih razloga:

2.   Kod odstupanja iz stavka 1. moraju se navesti:

3.   Države članice svake godine šalju Komisiji izvješće o provedbi stavaka 1. i 2.

[…]”

14

Članak 6. stavak 1. ustawa o lasach (Zakon o šumama) od 28. rujna 1991. (Dz. U. iz 1991., br. 101, pozicija 444), u pročišćenoj verziji (Dz. U. iz 2018., pozicija 2129) (u daljnjem tekstu: Zakon o šumama), navodi:

„Sljedeći izrazi upotrijebljeni su u zakonu:

[…]

[…]”

15

Članak 14.b tog zakona, koji je 1. siječnja 2017. uveden člankom 2. ustawa o zmianie ustawy ochronie przyrody oraz ustawy oraz ustawy o lasach (Zakon o izmjeni Zakona o zaštiti prirode i Zakona o šumama) od 16. prosinca 2016. (Dz. U. iz 2016., pozicija 2249), glasi kako slijedi:

„1.   Vlasnici šume primjenjuju ciljeve i načela gospodarenja šumama navedene u Zakonu, osobito ispunjavaju obveze iz članka 9. stavka 1., članka 13. stavka 1. i članka 14. stavka 4. na način koji određuju, osim ako je način ispunjenja određene obveze utvrđen zakonom.

[…]

3.   Gospodarenje šumama provedeno u skladu sa zahtjevima dobre prakse u području gospodarenja šumama ne krši odredbe koje se odnose na očuvanje posebnih prirodnih resursa, formacija i sastavnica, osobito odredbe članka 51. i članka 52. [ustawa ochronie przyrodyy (Zakon o zaštiti prirode) od 16. travnja 2004. (pročišćena verzija Dz. U. iz 2018., pozicija 1614) (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti prirode)].”

16

Članak 22. Zakona o šumama predviđa:

„1.   Ministar okoliša odobrava plan gospodarenja šumama koje su u vlasništvu državne riznice i pojednostavljene planove gospodarenja šumama za šume koje su sredstva poljoprivrednog vlasništva državne riznice.

[…]

4.   Ministar okoliša nadzire provedbu planova gospodarenja šumama za šume koje su u vlasništvu državne riznice i provedbu pojednostavljenih planova gospodarenja šumama koje su dio sredstava poljoprivrednog vlasništva državne riznice.

[…]”

17

Zahtjevi dobre prakse gospodarenja šumama predviđeni su u rozporządzeniju Ministra Środowiska w sprawie wymagań dobrogj praktyki w zakresie gospodarki leśnej (Uredba ministra okoliša o zahtjevima dobre prakse gospodarenja šumama) od 18. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2017., pozicija 2408.) (u daljnjem tekstu: Uredba o zahtjevima dobre prakse).

18

Članak 1. te uredbe određuje:

„Sljedeći zahtjevi u pogledu dobre prakse gospodarenja šumama definirani su na sljedeći način:

19

Članci 48. do 50. Zakona o zaštiti prirode određuju da ministar okoliša, djelujući u suradnji s ministrom poljoprivrede, uredbom određuje, među ostalim, zaštićene biljne i životinjske vrste te vrste gljiva, zabrane koje se na njih odnose te metode njihove zaštite.

20

Članci 51. i 52. tog zakona predviđaju moguće zabrane koje se odnose na zaštićene životinjske i biljne vrste.

21

Članak 56. navedenog zakona predviđa mogućnost da nadležna tijela dopuste aktivnosti koje su predmet zabrana iz članaka 51. i 52. tog zakona.

22

Članak 44. ustawa o udostępnianiu informacji o środowisku i jego ochronie, udziale społeczeństwa w ochronie środowiska oraz o ocenach oddziaływania na środowisko (Zakon o informacijama o okolišu i njegovoj zaštiti, sudjelovanju javnosti u zaštiti okoliša i u studijama o utjecaju na okoliš), od 3. listopada 2008. (konsolidirana verzija Dz. U. iz 2018., pozicija 2018) (u daljnjem tekstu: Zakon o informacijama o okolišu) daje organizacijama za zaštitu okoliša pravo na sudjelovanje u postupku koji zahtijeva sudjelovanje javnosti, pravo na podnošenje pravnog lijeka u upravnom postupku protiv odluke donesene u okviru postupka koji zahtijeva sudjelovanje javnosti kao i pravo na podnošenje tužbe upravnom sudu protiv takve odluke.

23

U skladu s člankom 323. ustawa – Prawo ochrony środowiska (Zakon o zaštiti okoliša), od 27. travnja 2001. (konsolidirana verzija Dz. U. iz 2019., pozicija 1396) (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti okoliša):

„1.   Svaka osoba kojoj izravno prijeti šteta ili koja je pretrpjela štetu zbog nezakonitog nanošenja štete okolišu može od subjekta odgovornog za prijetnju ili štetu zahtijevati da ponovno uspostavi zakonito stanje i poduzme preventivne mjere, posebno uvođenjem postrojenja ili opreme namijenjene sprečavanju prijetnje ili štete; ako je to nemoguće ili pretjerano otežano, može zahtijevati prestanak djelatnosti koja je dovela do prijetnje ili štete.

2.   Ako se prijetnja ili šteta odnose na okoliš kao opće dobro, zahtjev iz stavka 1. mogu podnijeti državna riznica, jedinica lokalne uprave i organizacija za zaštitu okoliša.”

24

Komisija je 20. prosinca 2011. pokrenula postupak EU Pilot [spis EUPR(2011) 2856] te je od poljskih tijela zatražila pojašnjenja o izuzeću, predviđenom poljskim propisima, od obveza iz Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama” u pogledu djelatnosti u području gospodarenja šumama. S obzirom na rješenja koja su predložila ta tijela, Komisija je odlučila okončati postupak EU Pilot.

25

Uzimajući u obzir informacije i pritužbe koje su joj podnesene nakon toga, Komisija je smatrala da je povreda prava Unije dokazana. Osim toga, istaknula je da se poljskim pravom organizacijama za zaštitu okoliša ne jamči mogućnost osporavanja planova gospodarenja šumama upravnim i sudskim putem, čime se krši obveza osiguranja sudske zaštite prava koja tim organizacijama dodjeljuju Direktiva „o staništima” i Direktiva „o pticama”.

26

Komisija je 20. srpnja 2018. Republici Poljskoj uputila pismo opomene u kojem je tvrdila, kao prvo, da je Republika Poljska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavaka 1. i 2., članka 12. stavka 1. točaka (a) do (d), članka 13. stavka 1. točke (a), članka 16. stavka 1. Direktive „o staništima” i članka 4. stavka 1., članka 5. točaka (a), (b) i (d) i članka 9. Direktive „o pticama” time što je u nacionalni sustav uvela odredbe u skladu s kojima gospodarenje šumama na temelju zahtjeva dobre prakse ne krši nijednu odredbu o očuvanju prirode iz Direktive „o pticama” i Direktive „o staništima”. Kao drugo, navedena institucija tvrdila je da je Republika Poljska, time što je organizacije za zaštitu okoliša spriječila da pred sudom osporavaju planove gospodarenja šumama koji mogu imati znatan utjecaj na područje Natura 2000 i, slijedom toga, isključivši iz djelotvorne sudske zaštite prava tih organizacija koja proizlaze iz članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” u pogledu tih planova, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima”, u vezi s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a, člankom 47. Povelje i člankom 6. stavkom 1. točkom (b) te člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije.

27

Republika Poljska je 20. rujna 2018. odgovorila na to pismo opomene.

28

Komisija je 26. srpnja 2019. izdala obrazloženo mišljenje, koje je Republika Poljska zaprimila istoga dana, u kojem je ta institucija zadržala prigovore iznesene u pismu opomene te je od Republike Poljske zatražila da u roku od dva mjeseca od primitka navedenog obrazloženog mišljenja donese potrebne mjere kako bi postupila u skladu s tim mišljenjem.

29

Republika Poljska odgovorila je na obrazloženo mišljenje 26. rujna 2019. osporavajući povrede koje je navela Komisija, pri čemu je u pogledu prvog prigovora koji je Komisija istaknula najavila buduće donošenje novih odredbi radi razjašnjavanja stanja u zakonodavstvu koje je na snazi.

30

Budući da nije bila zadovoljna tim odgovorom, Komisija je odlučila podnijeti ovu tužbu.

31

Dopisom od 7. srpnja 2022. Komisija je, u odgovoru na pitanja koja je postavio Sud, obavijestila Sud da je navođenje – u zahtjevima koji se odnose na njezin prvi prigovor sadržanima u tužbi u njezinoj verziji na jeziku postupka – članka 13. stavka 1. točaka (a) i (d) Direktive „o staništima” i članka 16. stavka 1. Direktive „o pticama” samo posljedica pogreške u pisanju te je tužbeni zahtjev ispravila na način da se u njemu ne bi trebalo upućivati na te odredbe, nego na članak 13. stavak 1. točku (a) Direktive „o staništima” i članak 9. stavak 1. Direktive „o pticama”.

32

U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je predmet tužbe podnesene na temelju članka 258. UFEU‑a određen u predsudskom postupku koji je predviđen tom odredbom te da se, posljedično, Komisijino obrazloženo mišljenje i tužba moraju temeljiti na istovjetnim prigovorima (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., Komisija/Cipar, C‑515/14, EU:C:2016:30, t. 12.).

33

Taj zahtjev odgovara svrsi predsudskog postupka koji se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sastoji od toga da se državi članici o kojoj je riječ omogući da, s jedne strane, ispuni svoje obveze koje ima na temelju prava Unije i, s druge strane, učinkovito iskoristi svoja sredstva obrane protiv Komisijinih prigovora (vidjeti u tom smislu presudu od 8. ožujka 2022., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (Borba protiv prijevara umanjenjem vrijednosti), C‑213/19, EU:C:2022:167, t. 131. i navedena sudska praksa).

34

U ovom slučaju valja utvrditi, s jedne strane, da je Komisija, kako u pismu opomene, obrazloženom mišljenju tako i u argumentaciji iznesenoj u tužbi, dosljedno navodila članak 13. stavak 1. točku (a) Direktive „o staništima” i članak 9. stavak 1. Direktive „o pticama”, a da pritom nije uputila na pogrešne odredbe navedene u tužbenom zahtjevu u njegovoj verziji na jeziku postupka. S druge strane, taj navod ni na koji način nije naveo Republiku Poljsku u zabludu jer se ta država članica, kako u svojem odgovoru na tužbu, tako i u svojem odgovoru na repliku, sustavno pozivala na članak 13. stavak 1. točku (a) Direktive „o staništima” i na članak 9. stavak 1. Direktive „o pticama”.

35

Iz toga proizlazi da je Republika Poljska očito bila u mogućnosti u potpunosti iznijeti svoja sredstva obrane u odnosu na Komisijine prigovore, i to kako u okviru predsudskog postupka tako i u okviru tužbe, a da pogreške u pisanju istaknute u točki 31. ove presude nisu ni na koji način utjecale na prava obrane navedene države članice.

36

S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da prvi prigovor iz Komisijine tužbe treba tumačiti na način da se odnosi na članak 6. stavke 1. i 2., članak 12. stavak 1. točke (a) do (d), članak 13. stavak 1. točku (a) i članak 16. stavak 1. Direktive „o staništima”, kao i na članak 4. stavak 1., članak 5. točke (a), (b) i (d) te članak 9. stavak 1. Direktive „o pticama”.

37

Svojim prvim prigovorom Komisija u biti tvrdi da uvođenje u poljsko pravo odredbe prema kojoj gospodarenje šumama koje se provodi na temelju zahtjeva dobre prakse ne krši nijednu odredbu o očuvanju prirode koja je dio zahtjeva predviđenih Direktivom „o pticama” i Direktivom „o staništima”, čini pogrešno prenošenje prethodno navedenih odredbi tih direktiva.

38

Što se tiče zaštite vrsta, Komisija u svojoj tužbi podsjeća na to da članci 12. i 13. Direktive „o staništima” i članak 5. Direktive „o pticama” predviđaju obvezu uspostave sustavâ stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u točki (a) Priloga IV. Direktivi „o staništima” i biljnih vrsta navedenih u točki (b) Priloga IV. toj direktivi kao i obvezu zaštite divljih ptica u skladu s Direktivom „o pticama”. Osim toga, iako se člankom 16. Direktive „o staništima” i člankom 9. Direktive „o pticama” omogućuje odstupanje od navedenih obveza, ta odstupanja, prema sudskoj praksi Suda, treba usko tumačiti.

39

Komisija smatra da poljski propis ne ispunjava zahtjeve pravilnog prenošenja i ne pruža pravni okvir za usklađeni sustav zabrana i odstupanja koji je u skladu s navedenim odredbama dviju direktiva.

40

U tom pogledu, što se tiče članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama, kojim se predviđa da gospodarenje šumama provedeno u skladu sa zahtjevima dobre prakse ne krši odredbe Zakona o zaštiti prirode, Komisija osobito ističe da Uredba o zahtjevima dobre prakse ne predviđa uvjet iz članka 16. stavka 1. Direktive „o staništima”, prema kojem aktivnost ne smije štetiti „održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovom prirodnom arealu”.

41

U tom okviru Komisija tvrdi da se tom uredbom ne predviđa nikakva zabrana ili obveza prestanka radova gospodarenja šumama na tim područjima u slučaju otkrivanja zaštićenih vrsta.

42

Osim toga, suprotno zahtjevima iz članka 16. stavka 1. Direktive „o staništima” i članka 9. stavka 1. Direktive „o pticama”, Uredbom o zahtjevima dobre prakse ne predviđa se da je odstupanje od pravila o zaštiti vrsta moguće samo ako ne postoji „zadovoljavajuća alternativa”.

43

Tom se uredbom također ne predviđa nikakva obveza primjene nekog od razloga za odstupanje iz članka 16. Direktive „o staništima” ili članka 9. Direktive „o pticama”.

44

U tom pogledu, Komisija podsjeća na to da je, kad je riječ o zabranama predviđenima člankom 12. stavkom 1. točkama (a) i (c) Direktive „o staništima”, u skladu sa sudskom praksom Suda, uvjet koji se odnosi na namjerno hvatanje ili ubijanje primjeraka tih vrsta iz te odredbe također ispunjen kad je počinitelj radnje i samo pristao na mogućnost takvog hvatanja ili ubijanja (vidjeti u tom smislu presudu od 4. ožujka 2021., Föreningen Skydda Skogen, C‑473/19 i C‑474/19, EU:C:2021:166, t. 51. i navedenu sudsku praksu). To tumačenje vrijedi i za članak 5. točke (b) i (d) Direktive „o pticama”.

45

Osim toga, Komisija upućuje na dopis predsjednika uprave državnih šuma od 6. ožujka 2018. upućen voditeljima regionalnih uprava državnih šuma, u kojem je predsjednik uprave utvrdio da, iako je primjena odredbi Uredbe o zahtjevima dobre prakse dobrovoljna, u slučaju djelatnosti koje su protivne tim odredbama, vlasnik šume ipak mora u svakom pojedinom slučaju ishoditi odstupanje, odnosno suglasnost tijela nadležnog za očuvanje prirode za provedbu predmetnih radnji. Prema mišljenju Komisije, tim se dopisom potvrđuje da je cilj članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama utvrditi opće izuzeće od obveze traženja pojedinačnih odstupanja.

46

U svojem odgovoru na tužbu Republika Poljska odgovara da, u skladu s člancima 48. do 50. Zakona o zaštiti prirode, ministar okoliša uredbom definira biljne i životinjske vrste te vrste gljiva koje pripadaju različitim kategorijama zaštite, koje zahtijevaju određivanje područja zaštite njihovih utočišta ili staništa (i, kad je riječ o životinjama, i njihovih mjesta za razmnožavanje ili redovitu prisutnost), i koje su, u skladu s tim zakonom, zaštićene primjerenim zabranama predviđenima člancima 51. i 52. tog zakona. U skladu s tim odredbama, posebno vrijedne vrste zaštićene su u skladu s uredbama ministra nadležnog za okoliš u području zaštite vrsta.

47

Uvođenje u poljski pravni poredak zahtjeva dobre prakse u području gospodarenja šumama nije izmijenilo načela koja proizlaze iz članaka 48. do 50. Zakona o zaštiti prirode i provedbenih uredbi kojima se predviđaju zabrane u pogledu strogo zaštićenih vrsta.

48

Što se tiče Uredbe o zahtjevima dobre prakse, potrebno ju je ispitati u kontekstu odredaba Zakona o informacijama o okolišu i ustawa o zapobieganiu szkodom w środowisku ich naprawie (Zakon o sprečavanju i naknadi štete nanesene okolišu) od 13. travnja 2007. (pročišćena verzija Dz. U. iz 2020., pozicija 2187.) (u daljnjem tekstu: Zakon o sprečavanju i naknadi štete nanesene okolišu). Obveza zadržavanja populacija vrsta u povoljnom stanju očuvanosti proizlazi iz odredbi navedenih zakona. Stoga, činjenica da se Uredbom o zahtjevima dobre prakse izričito ne predviđa uvjet prema kojem predmetna aktivnost ne smije štetiti „održavanju populacija […] vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu” ne čini je protivnom relevantnim odredbama Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”.

49

Komisijinu argumentu u skladu s kojim Uredba o zahtjevima dobre prakse ne predviđa nikakvu obvezu prekida radova gospodarenja šumama na predmetnim lokacijama proturječi tekst stavka 1. točke 3. te uredbe.

50

U slučaju utvrđenja područja zaštićenih vrsta, vlasnik šume obvezan je izmijeniti djelatnosti gospodarenja šumama primjenjujući mjere ograničavanja kako bi izbjegao usmrćivanje, uništavanje ili namjerno uznemiravanje. Ako vlasnik šume želi obavljati djelatnosti gospodarenja šumama u području ili na mjestu koje je određeno kao područje zaštićene vrste, dužan je dobiti pojedinačno odstupanje u skladu s općim uvjetima koji proizlaze iz članka 56. Zakona o zaštiti prirode, pri čemu ti uvjeti odražavaju uvjete predviđene u članku 16. Direktive „o staništima” i članku 9. Direktive „o pticama”.

51

Republika Poljska dodaje da se Uredbom o zahtjevima dobre prakse predviđa dodatna zaštita vrsta u odnosu na onu predviđenu općim zakonskim odredbama. Naime, moguće je da se primjerak zaštićene vrste uspostavi na novom životnom staništu nakon izrade plana zadataka očuvanja posebnog područja Natura 2000. U takvom slučaju, zahvaljujući posjetima na terenu, vlasnik šume mogao bi čak izbjeći nenamjerne štetne učinke.

52

Budući da članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama ne odstupa od odredbi direktiva kojima se utvrđuju zahtjevi u području zaštite vrsta, nije nužno da Uredba o zahtjevima dobre prakse sadržava uvjete i elemente navedene u članku 16. Direktive „o staništima” i u članku 9. Direktive „o pticama”.

53

Što se tiče dopisa predsjednika uprave državnih šuma od 6. ožujka 2018., na koji se poziva Komisija, Republika Poljska tvrdi da taj dopis ne sadržava obvezujuće tumačenje članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama.

54

U odgovoru na Komisijin argument koji se temelji na presudi od 4. ožujka 2021., Föreningen Skydda Skogen (C‑473/19 i C‑474/19, EU:C:2021:166), ta država članica odgovara da djelatnosti gospodarenja šumama u užem smislu nisu radnje koje se sastoje od namjernog uništavanja ili ubijanja primjeraka zaštićenih vrsta.

55

Osim toga, Komisija nije dokazala da je tijelo koje je donijelo Uredbu o zahtjevima dobre prakse željelo da dođe do ulova ili usmrćivanja zaštićene životinjske vrste ili da je barem prihvatilo mogućnost takvog ulova ili usmrćivanja.

56

U svojoj replici Komisija ističe da argument Republike Poljske prema kojem se Uredba o zahtjevima dobre prakse primjenjuje i da je treba ispitati zajedno s odredbama odgovarajućih zakona u području okoliša nema osnove ni u odredbama te uredbe ni u praksi koja se odnosi na njezinu primjenu.

57

Što se tiče mogućnosti izmjene radova gospodarenja šumama, na koju se poziva Republika Poljska, Komisija napominje da promjena načina provedbe radova kada su zaštićene vrste utvrđene u predmetnom području ne jamči da te djelatnosti neće dovesti do poremećaja ili do usmrćivanja primjeraka tih zaštićenih vrsta.

58

U odgovoru na argument Republike Poljske u pogledu presude od 4. ožujka 2021., Föreningen Skydda Skogen (C‑473/19 i C‑474/19, EU:C:2021:166), Komisija tvrdi da operatori koji obavljaju djelatnosti gospodarenja šumama mogu biti svjesni postojanja opasnosti od uništavanja staništa ili vrsta i mogu prihvatiti taj rizik.

59

U svojem odgovoru na repliku Republika Poljska ponavlja da je ministar okoliša odredio zabrane za određene vrste na temelju članaka 48., 49. i 50. Zakona o zaštiti prirode. Međutim, budući da članak 14.b Zakona o šumama ne upućuje na navedene odredbe Zakona o zaštiti prirode, ne može se tvrditi da je Republika Poljska povrijedila zabrane iz članaka 12. i 13. Direktive „o staništima” i članka 5. Direktive „o pticama”.

60

Osim toga, nijednom odredbom Uredbe o zahtjevima dobre prakse nije predviđeno odstupanje od zabrana iz članaka 12. i 13. Direktive „o staništima” ili članka 5. Direktive „o pticama”. Stoga nije potrebno da se u toj uredbi navedu zahtjevi koji proizlaze iz članka 16. Direktive „o staništima” i članka 9. Direktive „o pticama”.

61

Ta država članica smatra da Komisija zahtjev koji se odnosi na izmjenu radova tumači na preopćenit i pogrešan način time što ga predstavlja kao zahtjev koji može dovesti do poremećaja ili uništavanja lokaliteta za razmnožavanje ili odmor.

62

Republika Poljska dodaje da postoji više načina izmjene radova, koji uvelike ovise o položaju, uvjetima područja, trajanju radova, sastavu vrsta, šumskoj pokrivenosti i, osobito, predmetu zaštite i biologiji predmetne vrste.

63

Kad je riječ o presudi od 4. ožujka 2021., Föreningen Skydda Skogen (C‑473/19 i C‑474/19, EU:C:2021:166), Republika Poljska tvrdi, s jedne strane, da djelatnosti gospodarenja šumama nisu akti ubijanja ili namjernog hvatanja u smislu te presude. S druge strane, u skladu sa stavkom 1. točkom 3. Uredbe o zahtjevima dobre prakse, ako vlasnik šume otkrije, osobito u okviru inspekcije zemljišta, zaštićenu vrstu, dužan je poduzeti mjere za izmjenu svojih početnih djelatnosti na način da se ne dopusti namjerno hvatanje ili ubijanje. Ta su pravila u skladu s navedenom presudom.

64

Što se tiče, kao prvo, Direktive „o staništima”, valja podsjetiti na to da njezin članak 12. stavak 1. obvezuje države članice da poduzmu potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u toj odredbi, u njihovu prirodnom arealu, zabranjujući djelatnosti koje se nabrajaju u navedenoj odredbi u njezinim točkama (a) do (d).

65

Konkretnije, članak 12. stavak 1. Direktive „o staništima” u točki (a) propisuje zabranu svih oblika namjernog hvatanja ili ubijanja primjeraka tih vrsta u divljini, u točki (b), zabranu namjernog uznemiravanja tih vrsta, posebno u vrijeme razmnožavanja, podizanja mladih, hibernacije i migracije, u točki (c), zabranu namjernog uništavanja ili uzimanja jaja iz divljine i u točki (d) zabranu oštećivanja ili uništavanja lokaliteta za razmnožavanje ili odmor.

66

Članak 13. stavak 1. točka (a) te direktive propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile sustav stroge zaštite biljnih vrsta navedenih u toj odredbi, zabranjujući namjerno branje, skupljanje, rezanje, vađenje s korijenom ili namjerno uništavanje takvih biljaka u njihovom prirodnom arealu u divljini.

67

Istodobno, u članku 16. stavku 1. Direktive „o staništima” navodi se da, pod uvjetom da ne postoji zadovoljavajuća alternativa i da odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu, države članice mogu odstupiti od odredaba članaka 12. i 13. te direktive u slučajevima nabrojanima u članku 16. stavku 1. točkama (a) do (e).

68

Kao drugo, što se tiče Direktive „o pticama”, njezin članak 5. propisuje da, ne dovodeći u pitanje članke 7. i 9. te direktive, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi uspostavile opći sustav zaštite svih vrsta ptica navedenih u članku 1. navedene direktive i među ostalim sadržava zabranu djelatnosti navedenih u točkama (a) do (e) navedenog članka 5.

69

Konkretnije, navedeni članak 5. Direktive „o pticama” u točki (a) propisuje zabranu namjernog ubijanja ili hvatanja ptica, bez obzira na korištenu metodu, u točki (b), zabranu namjernog uništavanja ili oštećivanja njihovih gnijezda i jaja te uklanjanje njihovih gnijezda, u točki (d), zabranu namjernog uznemiravanja, osobito tijekom razdoblja razmnožavanja ili podizanja mladunčadi, u mjeri u kojoj je to uznemiravanje značajno s obzirom na ciljeve iz te direktive.

70

Istodobno, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive „o pticama”, države članice mogu odstupiti od njezinih članaka 5. do 8. ako ne postoji drugo zadovoljavajuće rješenje zbog razloga navedenih u prvoj odredbi.

71

Kad je riječ o Direktivi „o staništima”, Sud je, s jedne strane, presudio da članci 12., 13. i 16. te direktive čine usklađenu cjelinu pravnih pravila kojima je cilj osigurati zaštitu populacija dotičnih vrsta, tako da svako odstupanje koje nije u skladu s tom direktivom krši zabrane iz njezinih članaka 12. ili 13. kao i pravilo prema kojem se odstupanja mogu odobriti u skladu s člankom 16. te direktive (presuda od 20. listopada 2005., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑6/04, EU:C:2005:626, t. 112.).

72

Osim toga, naglašavajući da su ugrožena staništa i vrste dio prirodne baštine Europske unije, tako da je donošenje mjera očuvanja obveza svih država članica na temelju zajedničke odgovornosti, Sud je pojasnio da su države članice, u okviru te direktive kojom se utvrđuju složena i tehnička pravila u području prava okoliša, osobito dužne osigurati da njihovo zakonodavstvo namijenjeno osiguranju prenošenja navedene direktive bude jasno i precizno (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2012., Komisija/Poljska, C‑46/11, neobjavljenu, EU:C:2012:146, t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu).

73

S druge strane, što se tiče Direktive „o pticama”, Sud je presudio da kriterije na temelju kojih države članice mogu odstupiti od zabrana predviđenih tom direktivom treba prenijeti u obliku dovoljno jasnih i preciznih nacionalnih odredbi s obzirom na to da je točnost prenošenja od posebne važnosti u području u kojem je upravljanje zajedničkom baštinom povjereno državama članicama za njihovo državno područje (presuda od 26. siječnja 2012., Komisija/Poljska, C‑192/11, neobjavljena, EU:C:2012:44, t. 56.).

74

U ovom predmetu valja primijetiti da, u skladu s člankom 14.b stavkom 3. Zakona o šumama, gospodarenje šumama provedeno u skladu sa zahtjevima dobre prakse u području gospodarenja šumama ne krši odredbe koje se odnose na očuvanje posebnih prirodnih resursa, formacija i sastavnica, osobito odredbe članka 51. i članka 52. Zakona o zaštiti prirode.

75

Navedeni Zakon o zaštiti prirode u poljski pravni poredak prenosi odredbe Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”. Konkretnije, odredbe članaka 51. i 52. tog zakona predviđaju zabrane koje se odnose na zaštićene životinjske i biljne vrste te su, prema Republici Poljskoj, donesene, među ostalim, u svrhu provedbe članaka 12. i 13. Direktive „o staništima” i članka 5. Direktive „o pticama”.

76

U tom pogledu valja utvrditi da je članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama općenito sastavljen i ima vrlo širok doseg. Naime, ta odredba, u skladu sa svojim tekstom, čini pretpostavku u skladu s kojom gospodarenje šumama koje se provodi u skladu sa stavkom 1. Uredbe o zahtjevima dobre prakse među ostalim ne povređuje navedene članke 51. i 52. U tim okolnostima, ona omogućuje, pod uvjetom poštovanja navedenih zahtjeva, da se općenito odstupi od odredbi nacionalnog prava kojima se prenose članci 12. i 13. Direktive „o staništima” i članak 5. Direktive „o pticama” u svrhu provedbe radnji u okviru takvog gospodarenja šumama, kada te radnje podrazumijevaju činjenje zabranjeno potonjim odredbama.

77

Što se tiče tvrdnje Republike Poljske prema kojoj gospodarenje šumama ne obuhvaća djelatnosti koje uključuju takve zabranjene radnje, valja utvrditi da je člankom 14.b stavkom 3. Zakona o šumama moguće općenito odobriti djelatnosti gospodarenja šumama, i u slučajevima kada one mogu podrazumijevati radnje zabranjene na temelju nacionalnih odredbi kojima se provode članci 12. i 13. Direktive o staništima i članak 5. Direktive „o pticama”, osobito one koje se sastoje od namjernog ubijanja ili uništavanja primjeraka zaštićenih vrsta.

78

U tom pogledu, Sud je već presudio da se zabrane iz članka 12. stavka 1. točaka (a) do (c) Direktive „o staništima” mogu primjenjivati na aktivnost, kao što je to djelatnost gospodarenja šumama, čija je svrha očito različita od hvatanja ili ubijanja, uznemiravanja životinjskih vrsta ili namjernog uništavanja ili uzimanja jaja (presuda od 4. ožujka 2021., Föreningen Skydda Skogen, C‑473/19 i C‑474/19, EU:C:2021:166, t. 53.).

79

Slijedom toga, nacionalna tijela mogu tumačiti i primjenjivati članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama kao odstupanje od svih poljskih odredbi kojima se prenose odredbe Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”, a osobito onih kojima se provode članci 12. i 13. Direktive „o staništima” i članak 5. Direktive „o pticama”.

80

Nadalje, valja utvrditi da članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama, kao i stavak 1. Uredbe o zahtjevima dobre prakse, ne odgovaraju uvjetima propisanima u članku 16. Direktive „o staništima” i članku 9. Direktive „o pticama” koje države članice moraju ispuniti ako žele odstupiti osobito od članaka 12. i 13. Direktive „o staništima” i članka 5. Direktive „o pticama”.

81

Naime, usporedba između, s jedne strane, teksta stavka 1. Uredbe o zahtjevima dobre prakse, u kojem se nabrajaju ti zahtjevi, i, s druge strane, slučajeva u kojima države članice mogu odstupiti od odredaba Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”, u skladu s člankom 16. stavkom 1. točkama (a) do (e) Direktive „o staništima” i člankom 9. stavkom 1. točkama (a) do (c) Direktive „o pticama”, omogućuje da se utvrdi da navedeni zahtjevi ne odgovaraju navedenim slučajevima iz tih dviju direktiva.

82

U tom pogledu, uvjet predviđen u članku 16. Direktive „o staništima”, u skladu s kojim ne postoji zadovoljavajuća alternativa i u skladu s kojim odstupanje ne šteti održavanju populacija dotičnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti u njihovu prirodnom arealu, ne nalazi se u Uredbi o zahtjevima dobre prakse, a da pritom za potrebe potonjeg utvrđenja nije relevantno bi li poštovanje svih tih zahtjeva omogućilo održavanje predmetnih vrsta u povoljnom stanju očuvanosti, kao što se čini da Republika Poljska u biti tvrdi. Isto tako, uvjet iz članka 9. Direktive „o pticama”, kojim se predviđa da ne postoji drugo zadovoljavajuće rješenje, nije predviđen odredbama navedene uredbe.

83

Osim toga, kao što je to Komisija pravilno istaknula, stavak 1. Uredbe o zahtjevima dobre prakse ne sadržava nikakvo upućivanje na razloge za odstupanje navedene u članku 16. stavku 1. Direktive „o staništima” i članku 9. stavku 1. Direktive „o pticama”.

84

Naposljetku, iako Republika Poljska također tvrdi da druge poljske zakonske odredbe omogućuju ispunjavanje uvjeta za odstupanje iz članka 16. Direktive „o staništima” i članka 9. Direktive „o pticama”, čak i pod pretpostavkom da se ta okolnost dokaže, u takvom slučaju postoji proturječnost između, s jedne strane, općeg odstupanja predviđenog člankom 14.b stavkom 3. Zakona o šumama i, s druge strane, tih drugih zakonodavnih odredbi koje su navodno primjenjive.

85

Proturječnost između različitih nacionalnih odredbi ne samo da podrazumijeva povredu načela pravne sigurnosti, nego također može dovesti u zabludu upravna tijela zadužena za provedbu odredaba direktive Unije u pogledu načina primjene sustava zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2012., Komisija/Poljska, C‑192/11, neobjavljenu, EU:C:2012:44, t. 58.).

86

Štoviše, u ovom se slučaju pokazalo kako je ta opasnost stvarna, kao što to proizlazi iz dopisa predsjednika uprave državnih šuma od 6. ožujka 2018., upućenog voditeljima regionalnih uprava državnih šuma, koji je Komisija navela, iz kojeg proizlazi da je predsjednik uprave polazio od pretpostavke da vlasnik šume nije obvezan ishoditi odstupanje za šumske djelatnosti koje su u skladu sa zahtjevima dobre prakse.

87

U tim okolnostima valja utvrditi da je poljski zakonodavac donošenjem članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama, kojim se predviđa da gospodarenje šumama provedeno u skladu sa zahtjevima dobre prakse u području gospodarenja šumama ne krši odredbe o očuvanju posebnih prirodnih resursa, formacija i sastavnica, povrijedio svoje obveze koje proizlaze iz članka 12. stavka 1., članka 13. stavka 1. točke (a) i članka 16. stavka 1. Direktive „o staništima” te članka 5. točaka (a), (b) i (d) i članka 9. stavka 1. Direktive „o pticama”.

88

Kad je riječ o zaštiti staništa, Komisija u svojoj tužbi podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Direktive „o staništima” i članak 4. stavak 1. Direktive „o pticama” predviđaju donošenje mjera očuvanja za posebna područja. Međutim, primjena članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama i Uredbe o zahtjevima dobre prakse znači da u Poljskoj više nije potrebno donijeti ni provesti zaštitne mjere u pogledu tih područja, čime se krše navedene odredbe Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”.

89

U tom je pogledu Sud presudio da nacionalne odredbe koje nisu utvrđene i primijenjene na posebna područja ne mogu ispuniti zahtjeve i osigurati koristan učinak članka 6. stavka 1. Direktive „o staništima” jer mjere očuvanja posebnog područja trebaju biti potpune, jasne i precizne (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, neobjavljenu, EU:C:2020:1047, t. 77. i 85.).

90

Budući da je Uredba o zahtjevima dobre prakse vrlo općenita, ona ne ispunjava zahtjeve iz prethodne točke ove presude.

91

Prema mišljenju Komisije, postoji opasnost da će, u slučaju da se pokaže kako je predmetna djelatnost u skladu s dobrom praksom, na temelju članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama, ona biti oslobođena poštovanja načela očuvanja predmetnih područja, uključujući područja Natura 2000. Slijedom toga, postoji opasnost da se mjere očuvanja koje se mogu utvrditi u planovima očuvanja mreže Natura 2000 ne provode.

92

U skladu sa sudskom praksom Suda, države članice ne smiju odobriti intervencije koje mogu ozbiljno ugroziti ekološke značajke područja na kojima se nalaze prirodni stanišni tipovi i/ili prioritetne vrste (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2011., Komisija/Španjolska, C‑404/09, EU:C:2011:768, t. 163.).

93

Zbog tih razloga, kao i onih koje je iznijela Komisija u pogledu povrede članaka 12. i 16. Direktive „o staništima” i članaka 5. i 9. Direktive „o pticama”, koju je počinila Republika Poljska, valja utvrditi da članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama i Uredba o zahtjevima dobre prakse čine pogrešno prenošenje obveze iz članka 6. stavka 2. Direktive „o staništima” da se izbjegne pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta.

94

U svojem odgovoru na tužbu Republika Poljska odgovara da u skladu s poljskim propisom, djelatnosti gospodarenja šumama moraju biti u skladu sa zaštitnim mjerama određenima u planovima posebnih zadaća očuvanja područja Natura 2000.

95

U skladu s člankom 46. Zakona o informacijama o okolišu, svi planovi gospodarenja šumama u području Natura 2000 prije donošenja podliježu postupku strateške procjene utjecaja na okoliš, kojom se analizira razina utjecaja planiranih mjera na područje Natura 2000. U skladu s člankom 55. stavkom 2. tog zakona, projekt se može usvojiti samo ako postoje pretpostavke iz članka 34. Zakona o zaštiti prirode, u slučaju da strateška procjena utjecaja na okoliš upućuje na to da može doći do znatnog negativnog utjecaja na područje Natura 2000.

96

Cilj Uredbe o zahtjevima dobre prakse upravo je izbjegavanje sukoba s ciljevima očuvanja koji se odnose na područja Natura 2000 koji vrijede za područja zaštićenih vrsta njihovim utvrđivanjem, a zatim izmjenom djelatnosti gospodarenja šumama. Budući da navedene djelatnosti moraju biti u skladu s planovima zadaća očuvanja i planovima očuvanja područja Natura 2000, Republika Poljska ističe da se tom uredbom vlasnici šuma ne oslobađaju obveze poštovanja navedenih planova.

97

Što se tiče navodne povrede članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive „o staništima”, Komisija nije podnijela nijedan dokaz kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje te je samo zaključila da postoji „opasnost” da zaštitne mjere definirane u planovima očuvanja ne budu provedene.

98

Osim toga, u skladu sa sudskom praksom Suda, prilikom ispitivanja poštovanja članka 6. stavka 2. Direktive „o staništima” Komisija ne može ocijeniti predmetni nacionalni propis, a da pritom ne uzme u obzir normativni kontekst u kojem se nalazi. Komisija mora dokazati da mjere donesene na temelju spornog propisa doista ne omogućuju izbjegavanje narušavanja staništa (presuda od 4. ožujka 2010., Komisija/Francuska, C‑241/08, EU:C:2010:114, t. 23.).

99

Što se tiče, konkretnije, odredbi Uredbe o zahtjevima dobre prakse, Republika Poljska ističe da su one slične onima utvrđenima u planovima zadaća očuvanja za različita područja Natura 2000 i predviđaju mjere koje tako pridonose poboljšanju i očuvanju staništa kao i borbi protiv uznemiravanja vrsta. Prema tome, ta uredba osigurava bolje ostvarenje ciljeva iz članka 6. stavka 2. Direktive „o staništima”.

100

Komisija u svojoj replici tvrdi da jasan tekst kako članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama tako i Uredbe o zahtjevima dobre prakse proširuje odstupanje od mjera očuvanja u smislu članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive „o staništima” i članka 4. stavka 1. Direktive „o pticama”. Iako Republika Poljska pravilno ističe da postoje druge mjere očuvanja, ona ipak ne zauzima stajalište o opasnosti od doslovnog tumačenja odredaba koje uvode tako široko odstupanje.

101

Prema mišljenju Komisije, odstupanje predviđeno odredbama članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama i navedene uredbe proširuje se na odredbe Zakona o zaštiti prirode kojima se prenosi članak 6. stavci 1. i 2. Direktive „o staništima” i članak 4. stavak 1. Direktive „o pticama”, što je samo po sebi protivno tim dvjema direktivama. Ta institucija ističe da je učinak navedenog odstupanja taj da se prakse smatraju usklađenima s obvezom očuvanja iz članka 6. stavka 2. Direktive „o staništima” zbog puke činjenice da su u skladu s Uredbom o zahtjevima dobre prakse. Međutim, ta uredba nije dovoljna da bi se opravdalo odstupanje od odredbi Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”.

102

U svojem odgovoru na repliku Republika Poljska ističe da Komisija nije dokazala da djelatnosti gospodarenja šumama, koje su provedene na temelju Uredbe o zahtjevima dobre prakse, odstupaju od pravila utvrđenih u posebnim planovima zadaća očuvanja i posebnim planovima očuvanja područja Natura 2000. U skladu s člankom 33. stavkom 1. Zakona o zaštiti prirode, djelatnosti gospodarenja šumama na području Natura 2000 ne mogu imati znatan negativan učinak na ciljeve očuvanja tog područja. To se pravilo primjenjuje i na djelatnosti gospodarenja šumama koje se obavljaju na temelju Uredbe o zahtjevima dobre prakse.

103

U odgovoru na Komisijin argument u vezi s člankom 6. stavcima 1. i 2. Direktive „o staništima” i člankom 4. stavkom 1. Direktive „o pticama”, Republika Poljska ističe da članak 33. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti prirode izričito predviđa da je zabranjeno poduzimati sve djelatnosti koje bi mogle prouzročiti pogoršanje stanja prirodnih staništa ili staništa biljnih i životinjskih vrsta za zaštitu kojih je određeno područje Natura 2000 ili koje bi mogle ugroziti vrste za zaštitu kojih je određeno područje Natura 2000. Tekst te poljske odredbe ne ostavlja nikakve sumnje u pogledu činjenice da se ona primjenjuje i kada se djelatnosti gospodarenja šumama provode na temelju Uredbe o zahtjevima dobre prakse.

104

Najprije valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive „o staništima”, kad je riječ o posebnim područjima očuvanja, države članice utvrđuju potrebne mjere za očuvanje koje prema potrebi uključuju odgovarajuće planove upravljanja i odgovarajuće zakonske, administrativne ili ugovorne mjere koje odgovaraju ekološkim zahtjevima prirodnih stanišnih tipova i vrsta o kojima je riječ.

105

U stavku 2. tog članka 6. navodi se da države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi se u posebnim područjima očuvanja izbjeglo pogoršanje prirodnih staništa i staništa vrsta, kao i uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena, u mjeri u kojoj bi takvo uznemiravanje moglo znatno utjecati na ciljeve navedene direktive.

106

Kad je riječ o članku 4. stavku 1. Direktive „o pticama”, u njemu se navodi kako su vrste o kojima je riječ predmet posebnih mjera očuvanja koje se odnose na njihova staništa, kako bi se osiguralo njihovo preživljavanje i razmnožavanje na njihovu području raširenosti.

107

Što se tiče zaštite staništa, predviđenih u članku 6. stavcima 1. i 2. Direktive „o staništima” i članku 4. stavku 1. Direktive „o pticama”, Sud je već presudio da te odredbe, kako ne bi bile lišene svakog korisnog učinka, zahtijevaju ne samo donošenje mjera očuvanja potrebnih za održavanje povoljnog stanja očuvanosti staništa i zaštićenih vrsta unutar dotičnog područja, nego i, prije svega, njihovu djelotvornu provedbu (presuda od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 213.).

108

Osim toga, točnost prenošenja članka 6. Direktive „o staništima” kojim se predviđa zaštita staništa vrsta od posebne je važnosti kada se, kao što je to predviđeno tom direktivom, upravljanje zajedničkom baštinom povjerava državama članicama za njihovo državno područje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2020., Komisija/Grčka, C‑849/19, neobjavljenu, EU:C:2020:1047 t. 78.).

109

Međutim, valja istaknuti da je, kao što je to utvrđeno u točkama 76. i 79. ove presude, odstupanje od zahtjeva zaštite životinjskih i biljnih vrsta, predviđeno člankom 14.b stavkom 3. Zakona o šumama, općenito sročeno i ima vrlo širok doseg. Stoga ga nacionalna tijela mogu tumačiti i primjenjivati kao odstupanje od svih poljskih odredbi kojima se prenose odredbe Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”.

110

Prema tome, iako se u okviru svoje obrane poljska vlada poziva na druge poljske zakonske odredbe kojima se prenose članak 6. stavci 1. i 2. Direktive „o staništima” i članak 4. stavak 1. Direktive „o pticama”, valja utvrditi da članak 14.b stavak 3. Zakona o šumama i Uredba o zahtjevima dobre prakse ne osiguravaju potrebnu jasnoću i preciznost u pogledu prenošenja i provedbe navedenih odredbi Direktive „o staništima” i Direktive „o pticama”.

111

U tom pogledu, s obzirom na to da poljska vlada sama ističe da su ti zahtjevi „slični onima koji su definirani”, među ostalim, planovima očuvanja za različita područja Natura 2000, valja utvrditi da ta vlada ne osporava da prvi zahtjevi ne ispunjavaju u potpunosti zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive „o staništima” i članka 4. stavka 1. Direktive „o pticama”.

112

U svakom slučaju, zahtjevi dobre prakse gospodarenja šumama iz stavka 1. Uredbe o zahtjevima dobre prakse općenito se primjenjuju na šumske djelatnosti, neovisno o obilježjima područja u kojima su te djelatnosti provedene i, slijedom toga, ne uzimajući u obzir obilježja staništa i vrsta na koje oni mogu utjecati. Iz toga proizlazi da poštovanje tih zahtjeva ne može jamčiti da su ispunjeni posebni uvjeti koji proizlaze iz članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive „o staništima” i članka 4. stavka 1. Direktive „o pticama”, koji se odnose na konkretna staništa i vrste.

113

U tim okolnostima valja utvrditi da je poljski zakonodavac donošenjem članka 14.b stavka 3. Zakona o šumama, kojim se predviđa da gospodarenje šumama provedeno u skladu sa zahtjevima dobre prakse u području gospodarenja šumama ne krši odredbe o očuvanju posebnih prirodnih resursa, formacija i sastavnica, povrijedio svoje obveze koje proizlaze iz članka 6. stavaka 1. i 2. Direktive „o staništima” i članka 4. stavka 1. Direktive „o pticama”.

114

S obzirom na sva prethodna razmatranja, osnovan je prvi prigovor, koji se temelji na povredi članka 6. stavaka 1. i 2., članka 12. stavka 1., članka 13. stavka 1. točke (a) i članka 16. stavka 1. Direktive „o staništima” kao i članka 4. stavka 1., članka 5. točaka (a), (b) i (d) te članka 9. stavka 1. Direktive „o pticama”.

115

Komisija u svojoj tužbi tvrdi da, s obzirom na to da Zakon o šumama planovima gospodarenja šumama daje samo interni karakter, prava organizacija za zaštitu okoliša nisu zajamčena. Naime, akt kojim se odobrava takav plan nema svojstvo upravne odluke, s obzirom na to da se u članku 22. stavku 1. Zakona o šumama ne upućuje na upravnu odluku, iako isti zakon izričito predviđa oblik upravne odluke u pogledu drugih akata upravnih tijela.

116

Isključivo interna priroda akata o odobravanju planova gospodarenja šumama potvrđena je sudskom praksom Naczelnog Sąda Administracyjny (Visoki upravni sud, Poljska). U svojoj presudi od 12. ožujka 2014. (IIOSK 2477/12), taj je visoki poljski sud potvrdio odbacivanje tužbe protiv plana gospodarenja šumama koji je podnijela organizacija za zaštitu okoliša kao nedopuštene jer akt ministra okoliša kojim se odobrava taj plan nije upravna odluka koja se može pobijati pred sudom.

117

U svojem rješenju od 17. listopada 2017. (II OSK 2336/17) Naczelny Sąd Administracyjny (Visoki upravni sud) na temelju istih je razloga također potvrdio odluku Wojewódzkog Sąda Administracyjny w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi, Poljska) kojom je kao nedopuštena odbačena tužba koju je Rzecznik Praw Obywatelskich (Ombudsman, Poljska) podnio protiv akta ministra nadležnog za okoliš kojim se odobrava prilog planu gospodarenja šumama.

118

Budući da je postupak odobrenja plana gospodarenja šumom stoga „interne” prirode, ne smatra se postupkom koji zahtijeva sudjelovanje javnosti. Slijedom toga, što se tiče takvih planova, organizacije za zaštitu okoliša lišene su postupovnih prava, među kojima je pravo podnošenja tužbe upravnom sudu protiv odluke donesene u okviru takvog postupka, navedenih u članku 44. stavcima 1. do 3. Zakona o informacijama o okolišu, te su ovlaštene podnositi samo očitovanja i prijedloge, u skladu s člancima 39. do 41. tog zakona.

119

Prema mišljenju Komisije, ta pravna situacija nije u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive „o staništima” i člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije kao ni s ustaljenom sudskom praksom Suda.

120

U tom pogledu Sud je presudio da organizacija za zaštitu okoliša koja ispunjava zahtjeve iz članka 2. stavka 5. te konvencije mora imati mogućnost osporavanja, u okviru pravnog sredstva iz članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije, ne samo odluke da se ne provede odgovarajuća procjena utjecaja razmatranog plana ili projekta na predmetno područje nego i, ako je potrebno, provedene procjene u dijelu u kojem sadržava nedostatke (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 58. do 61.).

121

U tom kontekstu Komisija tvrdi da planove gospodarenja šumama treba kvalificirati kao „planove ili projekte” u smislu članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” i kao „odluke” u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) Arhuške konvencije. Prema tome, članak 9. stavak 2. te konvencije primjenjiv je na planove gospodarenja šumama, što dovodi do toga da organizacije za zaštitu okoliša trebaju imati mogućnost sudjelovanja u postupcima nadzora nad tim planovima kao i mogućnost obraćanja sudu ili drugom neovisnom i nepristranom tijelu radi osiguranja zaštite njihovih prava.

122

Kad je riječ o izrazu „plan ili projekt”, u smislu članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima”, Sud je presudio da je pojam „projekt”, koji se nalazi u toj odredbi, širi od onog sadržanog u Direktivi 2011/92/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o procjeni učinaka određenih javnih i privatnih projekata na okoliš (SL 2012., L 26, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 27., str. 3.) (presuda od 7. studenoga 2018., Coöperatie Mobilisation for the Environment i dr., C‑293/17 i C‑294/17, EU:C:2018:882, t. 65. i 66.).

123

Budući da brojne djelatnosti gospodarenja šumama odgovaraju užoj definiciji „projekta” u smislu članka 1. stavka 2. točke (a) Direktive 2011/92, trebalo bi ih a fortiori kvalificirati kao „projekte” u smislu Direktive „o staništima” (vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2019., Inter‑Environnement Wallonie i Bond Beter Leefmilieu Vlaanderen, C‑411/17, EU:C:2019:622, t. 123.).

124

Kad je riječ o argumentu Republike Poljske u skladu s kojim Arhuška konvencija nije primjenjiva u ovom slučaju, Komisija podsjeća na to da, u skladu sa sudskom praksom Suda, sve mjere donesene na temelju članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” ulaze u područje primjene članka 9. stavka 2. te konvencije (presuda od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 56.).

125

Osim toga, iz presude od 14. siječnja 2021., Stichting Varkens in Nood i dr. (C‑826/18, EU:C:2021:7, t. 58.) proizlazi kako organizacije za zaštitu okoliša moraju imati pristup pravosuđu neovisno o njihovu sudjelovanju u postupku odlučivanja u vezi s predmetnim planom ili projektom.

126

U svojem odgovoru na tužbu, Republika Poljska najprije ističe kako je drugi prigovor nedopušten s obzirom na to da ne poštuje zahtjeve jasnoće i preciznosti utvrđene sudskom praksom Suda. Naime, razina zaštite koja proizlazi iz načela ekvivalentnosti i djelotvornosti, kako su utvrđena u sudskoj praksi Suda i kako se primjenjuju kad je riječ o članku 6. stavku 3. Direktive „o staništima”, u vezi s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 47. Povelje, razlikuje se od razine koja proizlazi iz članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije.

127

Osim toga, Komisija nije objasnila zašto se drugi prigovor iz njezine tužbe odnosi samo na nemogućnost organizacija za zaštitu okoliša da sudskim putem pobijaju akte o odobrenju planova gospodarenja šumama, iako iz članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije proizlazi da šira kategorija osoba, odnosno zainteresirana javnost, treba ostvarivati navedeno pravo.

128

Republika Poljska tvrdi da je drugi prigovor u svakom slučaju neosnovan.

129

U tom pogledu, ta država članica podsjeća na to da je Sud presudio da su odluke koje ulaze u područje primjene članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” obuhvaćene područjem primjene članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije samo ako su obuhvaćene člankom 6. stavkom 1. točkom (b) te konvencije, to jest samo ako se odnose na „djelatnosti” u smislu te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 57.).

130

Republika Poljska dodaje da se predmet u kojem je donesena navedena presuda odnosio na posebnu djelatnost, a ne, kao u ovom predmetu, na ocjenu dokumenata o planiranju koje čine planovi gospodarenja šumom.

131

Ta država članica smatra kako plan gospodarenja šumama čini plan, strategiju ili program te da je stoga obuhvaćen člankom 7. Arhuške konvencije. U tom pogledu treba poštovati zahtjeve iz članka 6. stavaka 3., 4. i 8. te konvencije. Nasuprot tomu, ništa ne upućuje na to da se plan gospodarenja šumama može smatrati „predloženom djelatnošću” u smislu članka 6. stavka 1. točke (b) navedene konvencije.

132

Iz toga proizlazi da je „projekt” djelovanje (provedba, intervencija), dok je „plan” dokument (plan, program) koji je određeno tijelo razradilo ili usvojilo u posebnom zakonodavnom postupku te se propisuje zakonodavnim odredbama.

133

Republika Poljska utvrđuje da, u skladu s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Arhuške konvencije, stranke te konvencije u svakom slučaju određuju je li predložena djelatnost obuhvaćena člankom 6. navedene konvencije. Međutim, ni iz prava Unije ni iz poljskog prava ne proizlazi da se ta odredba primjenjuje na planove gospodarenja šumama.

134

Navedeni planovi gospodarenja šumama ne mogu se smatrati projektima ni s funkcionalnog ni teleološkog gledišta.

135

Glavni je cilj planova gospodarenja šumama očuvanje trajnosti, kontinuiteta i održivosti šuma. Međutim, Komisija je u svojoj tužbi gospodarenje šumama pogrešno smatrala kao niz odvojenih projekata. Ta institucija razmatra pitanje sječe drveća, odnosno sječe u svrhu iskorištavanja, neovisno o budućim obnavljanjima i drugim intervencijama u okviru gospodarenja šumama, kao i ne uzimajući u obzir činjenicu da se sve te intervencije planiraju za razdoblje od deset godina te da ta razdoblja zapravo čine elemente kontinuiranog i neprekinutog procesa trajnog održavanja šuma.

136

Ta država članica zaključuje da Komisija nije dokazala da plan gospodarenja šumama čini „djelatnost” u smislu Arhuške konvencije i da je zbog toga obuhvaćen područjem primjene članka 9. stavka 2. te konvencije.

137

Što se tiče sudske prakse poljskih sudova, navedene u tužbi Komisije, Republika Poljska tvrdi da ta sudska praksa nije dovoljna da bi se potkrijepila argumentacija navedene institucije iznesena u okviru drugog prigovora.

138

Konkretnije, presude Wojewódzkog Sąda Administracyjny w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi) od 30. travnja 2009. (IV SA/Wa 2036/08) od 14. lipnja 2012. (IV SA/Wa 516/12) i od 28. siječnja 2015. (IV SA/Wa 2004/14) potvrđuju da je ministar okoliša dužan aktima kojima se odobravaju planovi gospodarenja šumama dodijeliti oblik upravne odluke.

139

Osim toga, sudskom praksom Naczelnog Sąda Administracyjny (Vrhovni upravni sud) potvrđeno je da su upravni sudovi nacionalni propis dužni tumačiti u skladu s pravom Unije. Što se tiče planova gospodarenja šumama, usklađeno tumačenje upravnih sudova moglo bi dovesti do zaključka da akt kojim se odobrava plan gospodarenja šumama ima oblik upravne odluke protiv koje organizacije za zaštitu okoliša mogu podnijeti tužbu na temelju članka 44. stavka 3. Zakona o informacijama o okolišu.

140

Republika Poljska dodaje da se, u skladu s poljskim propisima, sucu redovnog suda može podnijeti tužba kojom se u biti osporava plan gospodarenja šumama, odnosno djelatnosti izvršene radi provedbe navedenih planova.

141

Republika Poljska također pojašnjava da drugi prigovor nije osnovan ratione materiae. Naime, budući da Komisija navodi povredu članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima”, taj se prigovor mora odnositi samo na planove gospodarenja šumama koji se odnose na djelatnosti gospodarenja šumama koje mogu znatno utjecati na područja Natura 2000 i to pojedinačno ili u kombinaciji s drugim planovima i projektima i koji zbog toga trebaju biti predmet odgovarajuće procjene njihova utjecaja na navedena područja. Međutim, samo dio šuma na koje se odnose planovi gospodarenja šumama odnosi se na područja Natura 2000. U svojoj argumentaciji iznesenoj u okviru drugog prigovora Komisija ne razlikuje ta dva slučaja.

142

Komisija u svojoj replici ističe da je prigovor nedopuštenosti koji je Republika Poljska istaknula u pogledu drugog prigovora neosnovan.

143

U presudi od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK (C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 63.), Sud je priznao da se članak 47. Povelje može tumačiti u vezi s člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije. Osim toga, u presudama od 3. listopada 2019., Wasserleitungsverband Nördliches Burgenland i dr. (C‑197/18, EU:C:2019:824, t. 32.) i od 14. siječnja 2021.Stichting Varkens in Nood i dr. (C‑826/18, EU:C:2021:7, t. 64.), Sud je presudio da se samostalno značenje članka 47. Povelje primjenjuje samo prilikom ocjene opravdanosti ograničenja prava na djelotvoran pravni lijek. Međutim, predmet ovog postupka nije ograničenje tog prava, nego nepostojanje pristupa pravosuđu organizacija za zaštitu okoliša.

144

U odgovoru na argument koji je istaknula Republika Poljska, prema kojem definiciju „projekta” ili „plana” treba utvrditi u skladu s direktivama 2011/92 i 2001/42/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. lipnja 2001. o procjeni učinaka određenih planova i programa na okoliš (SL 2001., L 197, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 17.), Komisija podsjeća na to da između odobrenja plana gospodarenja šuma i intervencije u okoliš u obliku djelatnosti gospodarenja šumama ne postoji nijedna druga faza odobravanja takvih djelatnosti koja može dovesti do upravne odluke koju se pak može osporavati upravnim ili sudskim putem.

145

Što se tiče nacionalne sudske prakse na koju se Republika Poljska poziva u svojem odgovoru na tužbu u prilog svojoj tezi prema kojoj se plan gospodarenja šumama može pobijati pred sudom, Komisija ističe da se ta država članica pozvala na odluke hijerarhijski nižeg suda, dok se argumenti Komisije temelje na sudskoj praksi Naczelnog Sąda Administracyjny (Vrhovni upravni sud).

146

U svakom slučaju, mogućnost tumačenja poljskih sudova koje je u skladu s pravom Unije ne može osloboditi poljskog zakonodavca njegove obveze da ispravi neusklađenost poljskog prava s pravom Unije.

147

Što se tiče prava podnošenja pritužbi i prijedloga na temelju članka 221. poljskog Zakonika o upravnom postupku, ono ne daje mogućnost da se pred upravnim sudom izravno pobija odluka kojom se odobrava plan gospodarenja šumama.

148

Što se tiče mogućnosti podnošenja tužbe upravnom sudu protiv odluke o zahtjevima u području okoliša za projekte koji zahtijevaju procjenu njihova utjecaja na okoliš, Komisija ističe da se, u skladu s odredbama Zakona o šumama, plan gospodarenja šumama ne smatra projektom koji zahtijeva takvu procjenu i okolišnu dozvolu.

149

U odgovoru na argument Republike Poljske koji upućuje na članke 322. do 324. Zakona o zaštiti okoliša, Komisija ističe da građanskopravni postupci ne omogućuju organizacijama za zaštitu okoliša da izravno sudskim putem osporavaju plan šumskog gospodarenja. Ta vrsta tužbe odnosi se na građanskopravnu odgovornost u slučaju nanošenja štete okolišu, pri čemu redovni sud kojem je podnesena tužba ne može iz poljskog pravnog poretka ukloniti plan gospodarenja šumama koji sadržava nepravilnosti.

150

U svojem odgovoru na repliku Republika Poljska tvrdi da Komisija nije navela je li prema njezinu mišljenju moguće da isti akt, u ovom slučaju plan gospodarenja šumama, bude istodobno „određena djelatnost” iz članka 6. Arhuške konvencije, i „plan/program koji se odnosi na okoliš” iz članka 7. te konvencije. Naime, plan gospodarenja šumama treba smatrati planom koji se odnosi na okoliš, kako u smislu članka 7. Arhuške konvencije tako i članka 2. točke (a) Direktive 2001/42, kao i odredbi poljskog prava kojima se prenose ti pravni akti, odnosno osobito članka 46. Zakona o informacijama o okolišu. Međutim, u skladu s člankom 7. Arhuške konvencije, planovi i programi koji se odnose na okoliš obuhvaćeni su samo stavcima 3., 4. i 8. članka 6. te konvencije, dok su samo predložene djelatnosti obuhvaćene člankom 6. u cijelosti.

151

Republika Poljska dodaje da se članak 6. Arhuške konvencije odnosi na „određene djelatnosti”, dok plan gospodarenja šumama ne predviđa nikakvu posebnu djelatnost uz navođenje datuma i mjesta izvršenja, nego predviđa samo zadatke koje treba izvršiti u razdoblju od deset godina.

152

Ni plan gospodarenja šumama ni mjere predviđene takvim planom nisu navedene u Prilogu I. Arhuškoj konvenciji te stoga nisu obuhvaćene područjem primjene članka 6. stavka 1. točke (a) te konvencije. Što se tiče članka 6. stavka 1. točke (b) navedene konvencije, njezine su stranke ovlaštene u svakom slučaju odrediti je li predmetna djelatnost obuhvaćena tim člankom.

153

Što se tiče pravnih sredstava građanskog prava namijenjenih otklanjanju nepravilnosti planova gospodarenja šumama, Komisija nije objasnila razloge zbog kojih smatra da su ta sredstva nedostatna i zašto samo pravo na osporavanje odluka kojima se odobravaju planovi gospodarenja šumama pred upravnim sudom ispunjava zahtjeve koji proizlaze iz odredbi na koje se odnosi drugi prigovor.

154

U tom pogledu, građanski postupak omogućuje ukidanje posebnih djelatnosti gospodarenja šumama koje su bile predviđene planom gospodarenja šumama i čije je provođenje odobrio šumski okrug.

155

Najprije, valja podsjetiti na to da u okviru tužbe podnesene na temelju članka 258. UFEU‑a prigovore treba iznijeti na dosljedan i precizan način kako bi se državi članici i Sudu omogućilo da pravilno razumiju doseg povrede prava Unije koja se stavlja na teret, što je nužno kako bi ta država mogla na koristan način istaknuti navode u svoju obranu i kako bi Sud mogao provjeriti postojanje povrede obveze koja se stavlja na teret (presuda od 28. travnja 2022., Komisija/Bugarska (Ažuriranje morskih strategija), C‑510/20, EU:C:2022:324, t. 17. i navedena sudska praksa.

156

Komisijina tužba osobito mora sadržavati dosljedno i detaljno obrazloženje razloga na temelju kojih je Komisija zaključila da zainteresirana država članica nije ispunila jednu od obveza koju ima na temelju Ugovorâ (presuda od 28. travnja 2022., Komisija/Bugarska (Ažuriranje morskih strategija), C‑510/20, EU:C:2022:324, t. 18. i navedena sudska praksa).

157

U ovom predmetu Komisija je u tužbi navela da je Republika Poljska, time što je isključila mogućnost da organizacije za zaštitu okoliša pred sudom pobijaju planove gospodarenja šumama, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima”, u vezi s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a, člankom 216. stavkom 2. UFEU‑a, člankom 47. Povelje, člankom 6. stavkom 1. točkom (b) i člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije.

158

U obrazloženju drugog prigovora Komisija je naglasila vezu između te odredbe Direktive „o staništima” i navedenih odredaba Arhuške konvencije i, podredno, članka 216. stavka 2. UFEU‑a, pri čemu je uputila na sudsku praksu Suda koju ta institucija smatra relevantnom u tom pogledu.

159

U tim okolnostima ne može se tvrditi da Komisija u pogledu svoje tužbe nije ispunila svoje obveze u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 155. i 156. ove presude u pogledu navedenih odredaba Arhuške konvencije i UFEU‑a.

160

Nasuprot tomu, argumentacija iznesena u tužbi ne sadržava nikakvo upućivanje na članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a i članak 47. Povelje niti navodi, a fortiori, po čemu su te odredbe prava Unije relevantne za odlučivanje o drugom prigovoru, tako da Sud ne treba razmotriti navedene odredbe u okviru ispitivanja ove tužbe.

161

Osim toga, argument Republike Poljske koji se odnosi na navodnu nedosljednost predmeta tužbe i Komisijina rasuđivanja u okviru drugog prigovora, navedenog u točki 126. ove presude, odnosi se na ispitivanje merituma tužbe zbog povrede obveze.

162

Što se tiče argumenta Republike Poljske iz točke 127. ove presude, dovoljno je podsjetiti na to da u sustavu uspostavljenom člankom 258. UFEU‑a Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću za podnošenje tužbe zbog povrede obveze i da nije na Sudu da ocjenjuje svrsishodnost njezine provedbe (presuda od 18. studenoga 2010., Komisija/Španjolska, C‑48/10, neobjavljena, EU:C:2010:704, t. 32. i navedena sudska praksa).

163

Prema tome, Republika Poljska ne može se valjano pozivati na činjenicu da Komisija u okviru drugog prigovora nije tvrdila da u skladu s poljskim propisom zainteresirana javnost u cjelini nema pristup sudu, kako bi se taj prigovor proglasio nedopuštenim u dijelu u kojem se odnosi na organizacije za zaštitu okoliša (vidjeti po analogiji presudu od 7. svibnja 2009., Komisija/Portugal, C‑530/07, neobjavljenu, EU:C:2009:292, t. 30.).

164

U tim okolnostima treba odbiti prigovor nedopuštenosti drugog prigovora iz Komisijine tužbe, koji je istaknula Republika Poljska.

165

U skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive „o staništima”, svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj, bilo pojedinačno bilo u kombinaciji s ostalim planovima ili projektima, predmet je ocjene prihvatljivosti utjecaja koje bi mogao imati na ta područja, s obzirom na ciljeve očuvanja područja. S obzirom na zaključke procjene utjecaja na područje i podložno odredbama stavka 4., nadležna tijela državne vlasti odobravaju plan ili projekt tek nakon što se uvjere da on neće negativno utjecati na cjelovitost dotičnog područja te, ako je to potrebno, nakon dobivanja mišljenja javnosti.

166

Članak 6. stavak 1. točka (a) Arhuške konvencije predviđa da je svaka stranka obvezna primjenjivati odredbe tog članka kada je riječ o odlučivanju o tome hoće li se dopustiti predložene djelatnosti poput onih navedenih u Dodatku I. U skladu s točkom (b) te odredbe, svaka je stranka također obvezna primjenjivati odredbe tog članka, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, kada je riječ o donošenju odluke o predloženim djelatnostima koje nisu navedene u Dodatku I., a koje mogu imati značajne učinke na okoliš pri čemu su stranke u svakom slučaju obvezne utvrditi podliježe li predložena djelatnost tim odredbama.

167

U skladu s člankom 9. stavkom 2. te konvencije svaka je stranka u okviru svojeg nacionalnog zakonodavstva dužna osigurati da pripadnici zainteresirane javnosti koji imaju dovoljan interes i koji dokažu povredu prava, tamo gdje to upravnopostupovno pravo stranke zahtijeva kao preduvjet, imaju pristup postupku ocjene pred sudom i/ili nekim drugim zakonski utemeljenim neovisnim i nepristranim tijelom, kako bi osporili materijalnu i postupovnu zakonitost neke odluke, čina ili propusta koji ulazi u područje primjene članka 6. navedene konvencije i, tamo gdje je to predviđeno domaćim zakonodavstvom i bez utjecaja na njegov članak 6. stavak 3., drugih odgovarajućih odredbi te konvencije.

168

Što se tiče planova gospodarenja šumama, koji su predmet drugog prigovora iz Komisijine tužbe, valja podsjetiti na to da članak 6. stavak 1. točka 6. Zakona o šumama definira takav plan kao „temeljni dokument gospodarenja šumama pripremljen za određeno područje, koji sadržava opis i procjenu stanja šuma te ciljeve, zadatke i metode gospodarenja šumama”.

169

U skladu s člankom 22. stavkom 1. Zakona o šumama, ministar okoliša odobrava plan gospodarenja šumama koje su u vlasništvu državne riznice i pojednostavnjenih planova gospodarenja šumama za šume koje su dio sredstava poljoprivrednog vlasništva državne riznice.

170

U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da je Sud već imao priliku ispitivati plan gospodarenja šumama kako je predviđen poljskim propisom, s obzirom na Direktivu „o staništima”, te je u tom pogledu primijenio zahtjeve predviđene člankom 6. stavkom 3. te direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 17. travnja 2018., Komisija/Poljska (Beloveška šuma), C‑441/17, EU:C:2018:255, t. 106. do 193.).

171

Stoga se ta odredba, koja se odnosi na „svaki plan ili projekt koji nije izravno povezan s upravljanjem područjem ili potreban za njegovo upravljanje, ali bi na njega mogao imati značajan utjecaj”, može primijeniti na planove gospodarenja šumama iz članka 22. Zakona o šumama.

172

Kad je riječ o odnosu između, s jedne strane, članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” i, s druge strane, članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije, Sud je već presudio da odluke koje nadležna tijela državne vlasti donose u okviru navedenog članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima”, odnosile se one na zahtjev za sudjelovanje u postupku odobrenja, na ocjenu potrebe okolišne ocjene utjecaja plana ili projekta na zaštićeno područje ili pak na prikladnost zaključaka izvedenih iz takve ocjene u pogledu rizika toga projekta ili plana za cjelovitost toga područja, bila ona zasebna ili uključena u odluku o odobrenju, odluke su koje ulaze u područje primjene članka 9. stavka 2. Arhuške konvencije (presuda od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 56.).

173

Naime, odluke koje su donijela nacionalna tijela koje ulaze u područje primjene članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” i ne odnose se na neku od djelatnosti navedenih u Prilogu I. Arhuškoj konvenciji, obuhvaćene su člankom 6. stavkom 1. točkom (b) te konvencije i stoga ulaze u područje primjene njezina članka 9. stavka 2. jer te odluke podrazumijevaju da nadležna tijela, prije ikakva odobrenja djelatnosti, ocjenjuju može li ona, u okolnostima slučaja, imati značajan utjecaj na okoliš (presuda od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 57.).

174

Kad je riječ o članku 9. stavku 2. Arhuške konvencije, ta odredba ograničava marginu prosudbe kojom države članice raspolažu prilikom određivanja vrsta pravnih sredstava koja su njome obuhvaćena jer je njezin cilj osiguranje „širokog pristupa pravosuđu” zainteresiranoj javnosti što uključuje organizacije za zaštitu okoliša koje ispunjavaju zahtjeve postavljene u članku 2. stavku 5. te konvencije (presuda od 8. studenoga 2016., Lesoochranárske zoskupenie VLK, C‑243/15, EU:C:2016:838, t. 58.).

175

U tom pogledu valja utvrditi da, iako Arhuška konvencija, a osobito njezin članak 6. stavak 1. točka (b), državama članicama ostavlja određenu marginu prosudbe u pogledu ispitivanja bitnih učinaka predmetne djelatnosti na okoliš, uzimajući u obzir sudsku praksu iz točaka 172. i 173. te presude, Direktiva „o staništima” konkretizira zahtjeve koje valja postaviti u pogledu važnosti učinaka na okoliš u području zaštite prirode u Europi. Negativne učinke na ciljeve očuvanja europskih područja zaštite načelno treba smatrati bitnima u smislu te odredbe Arhuške konvencije, tako da organizacije za zaštitu okoliša imaju pravo zahtijevati od nadležnih tijela da u svakom pojedinačnom slučaju provjere mogu li predložene djelatnosti imati takav bitan učinak.

176

S obzirom na prethodna razmatranja, valja zaključiti da članak 6. stavak 3. Direktive „o staništima”, u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) i člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije, predviđa obvezu Republike Poljske da osigura da organizacije za zaštitu okoliša imaju mogućnost uputiti sudu zahtjev za djelotvorno ispitivanje materijalne i postupovne zakonitosti planova gospodarenja šumama u smislu odredbi Zakona o šumama, pod uvjetom da su ti planovi obuhvaćeni člankom 6. stavkom 3. Direktive „o šumama”.

177

Osim toga, propis kojim se predviđa takav pristup sudu mora odgovarati zahtjevima jasnoće i preciznosti u području prava okoliša u skladu sa sudskom praksom Suda (vidjeti analogijom presudu od 15. ožujka 2012., Komisija/Poljska, C‑46/11, neobjavljenu, EU:C:2012:146, t. 27. i navedenu sudsku praksu).

178

U ovom slučaju, s obzirom na spis kojim raspolaže Sud, valja utvrditi da poljski propis ne ispunjava zahtjeve iz točaka 176. i 177. ove presude.

179

Konkretno, što se tiče članka 22. stavka 1. Zakona o šumama, kojim se predviđa da ministar okoliša odobrava plan gospodarenja šumama, Komisija se u svojoj tužbi pozvala na sudsku praksu Naczelnog Sąda Administracyjny (Vrhovni upravni sud) iz točaka 116. i 117. ove presude, prema kojoj taj akt o odobrenju nije upravna odluka protiv koje se može pokrenuti sudski postupak.

180

U svojem odgovoru na taj Komisijin argument Republika Poljska ne osporava postojanje navedene sudske prakse, nego se samo poziva na odluke nižeg suda, odnosno Wojewódzkog Sąda Administracyjny w Warszawie (Vojvodski upravni sud u Varšavi), koje idu u prilog mogućnosti da se pred upravnim sudom pobija odobrenje plana gospodarenja šumom koje je donio ministar okoliša.

181

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se pojedinačne ili izrazito malobrojne sudske odluke u kontekstu sudske prakse obilježene drugim pristupom ili tumačenje koje je opovrgnuo nacionalni vrhovni sud, ne mogu uzeti u obzir (vidjeti po analogiji presudu od 9. prosinca 2003., Komisija/Italija, C‑129/00, EU:C:2003:656, t. 32.).

182

U svakom slučaju, kada se nacionalni propis tumači na temelju različitih sudskih tumačenja koje je moguće uzeti u obzir, pri čemu neka tumačenja dovode do primjene navedenog zakonodavstva koje je u skladu s pravom Unije a druga do primjene koja nije u skladu s tim pravom, u najmanju ruku valja utvrditi da to zakonodavstvo nije dovoljno jasno kako bi se osigurala njegova primjena u skladu s pravom Unije (presuda od 9. prosinca 2003., Komisija/Italija, C‑129/00, EU:C:2003:656, t. 33.).

183

Osim toga, okolnost, pod pretpostavkom da je dokazana, da je praksa nacionalnih tijela prikladna za osiguranje primjene u skladu s odredbama direktive ne može sama po sebi biti jasna i precizna da bi se zadovoljili zahtjevi pravne sigurnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2012., Komisija/Poljska, C‑192/11, neobjavljenu, EU:C:2012:44, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

184

Kad je riječ o članku 323. Zakona o zaštiti okoliša, na koji se Republika Poljska pozvala u svojem odgovoru na tužbu, u skladu s kojim se, prema mišljenju te države članice, sucu redovnog suda može podnijeti tužba kojom se u biti osporavaju djelatnosti provedene radi izvršenja plana gospodarenja šumom, valja utvrditi da se, s jedne strane, tom odredbom samo daje pravo pokretanja postupka pred tim sudom svakoj osobi kojoj izravno prijeti šteta ili koja je pretrpjela štetu zbog nezakonitog narušavanja okoliša.

185

Međutim, članak 9. stavak 2. Arhuške konvencije, koji pristup pravosuđu daje članovima zainteresirane javnosti, u tom pogledu ne predviđa uvjet koji se odnosi na izravnu prijetnju nastanka štete ili povrede zbog nezakonitog narušavanja okoliša.

186

S druge strane, navedeni članak 323. Zakona o zaštiti okoliša ne predviđa mogućnost ispitivanja materijalne i postupovne zakonitosti planova gospodarenja šumama, nego samo omogućuje zahtijevanje ponovne uspostave zakonitog stanja i poduzimanje preventivnih mjera, osobito uspostavljanjem postrojenja ili opreme namijenjenih sprečavanju prijetnje ili nastanka štete. Ako se to pokaže nemogućim ili pretjerano otežanim, može se zatražiti prestanak djelatnosti koja dovodi do rizika.

187

Iz toga slijedi da se na temelju elemenata koje je Republika Poljska podnijela Sudu ne može smatrati da bi se tim pravnim lijekom mogla djelotvorno osigurati mogućnost da organizacije za zaštitu okoliša podvrgnu planove gospodarenja šumama iz članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” sudskom nadzoru u pogledu merituma i postupka donošenja tih planova.

188

S obzirom na sva prethodna razmatranja, osnovan je drugi prigovor, koji se temelji na povredi članka 6. stavka 3. Direktive „o staništima” u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (b) i člankom 9. stavkom 2. Arhuške konvencije.

189

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova i da potonja nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: