(1)

Unija je sebi za cilj postavila održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde, čiji je nosivi stup uzajamno priznavanje sudskih odluka u građanskim i kaznenim stvarima.

(2)

Unija se zalaže za zaštitu žrtava kaznenih djela i uspostavu minimalnih standarda s tim u vezi, a Vijeće je donijelo Okvirnu odluku 2001/220/PUP od 15. ožujka 2001. o položaju žrtava u kaznenom postupku (4). U okviru Stockholmskog programa – otvorena i sigurna Europa u službi i zaštiti građana (5), koji je Europsko vijeće donijelo na svojem sastanku održanom 10. i 11. prosinca 2009., od Komisije i država članica je zatraženo da razmotre kako poboljšati zakonodavstvo i praktične mjere potpore za zaštitu žrtava, uz poklanjanje posebne pozornosti, kao prioritet, potpori svim žrtvama i priznavanju svih žrtava, uključujući žrtava terorizma.

(3)

Člankom 82. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predviđeno je utvrđivanje minimalnih pravila primjenjivih u državama članicama za olakšavanja uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka te policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima s prekograničnim elementima, posebno s obzirom na prava žrtava kaznenih djela.

(4)

U svojoj rezoluciji od 10. lipnja 2011. o planu za jačanje prava i zaštite žrtava, posebno u kaznenom postupku (6) („Budimpeštanski plan”), Vijeće je navelo da na razini Unije treba poduzeti djelovanja radi jačanja prava, potpore i zaštite žrtava kaznenih djela. S tim ciljem te u skladu s navedenom rezolucijom, ova Direktiva ima za cilj revidirati i dopuniti načela navedena u Okvirnoj odluci 2001/220/PUP i poduzeti daljnje značajne korake prema višoj razini zaštite žrtava u cijeloj Uniji, posebno u okviru kaznenog postupka.

(5)

Rezolucijom Europskog parlamenta od 26. studenoga 2009. o uklanjanju nasilja nad ženama (7) od država članice je zatraženo da unaprijede svoja nacionalna prava i politika za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i na djelovanje radi suzbijanja uzroka nasilja nad ženama, a posebno primjenom preventivnih mjera, te je njome od Unije zatraženo da zajamči pravo na pomoć i potporu svim žrtvama nasilja.

(6)

U svojoj je rezoluciji od 5. travnja 2011. o prioritetima i nacrtu novog okvira politike EU-a za suzbijanje nasilja nad ženama (8) Europski parlament predložio strategiju suzbijanja nasilja nad ženama, obiteljskog nasilja i sakaćenja ženskih spolnih organa kao temelj za buduće zakonodavne instrumente kaznenog prava protiv rodno uvjetovanog nasilja, uključujući okvir za borbu protiv nasilja nad ženama (politika, sprečavanje, zaštita, kazneni progon, skrb i partnerstvo) za kojim treba uslijediti akcijski plan Unije. Međunarodna pravila u tom području uključuju Konvenciju Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) usvojenu 18. prosinca 1979., preporuke i odluke Odbora CEDAW i Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji od 7. travnja 2011.

(7)

Direktivom 2011/99/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o europskom nalogu za zaštitu (9) uspostavlja se mehanizam za uzajamno priznavanje zaštitnih mjera u kaznenim stvarima između država članica. Direktiva 2011/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o sprečavanju i suzbijanju trgovanja ljudima i zaštiti njegovih žrtava (10) i Direktiva 2011/93/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o suzbijanju seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja djece te dječje pornografije (11) bave se, između ostalog, posebnim potrebama posebnih kategorija žrtava trgovanja ljudima, seksualnog zlostavljanja djece, seksualnog iskorištavanja djece i dječje pornografije.

(8)

Okvirnom odlukom Vijeća 2002/475/PUP od 13. lipnja 2002. o suzbijanju terorizma (12) prepoznato je da terorizam predstavlja jednu od najtežih povreda načela na kojima se temelji Unija, uključujući načelo demokracije, te je njome potvrđeno da terorizam između ostalog predstavlja i prijetnju slobodnom ostvarivanju ljudskih prava.

(9)

Kazneno djelo predstavlja nedopušteno djelo protiv društva, kao i povredu pojedinačnih prava žrtava. Stoga bi žrtve kaznenih djela trebalo prepoznati i prema njima postupati s poštovanjem, na osjećajan i profesionalan način bez diskriminacije bilo koje vrste utemeljene na bilo kojoj osnovi poput rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih obilježja, jezika, religije ili uvjerenja, političkog ili nekog drugog uvjerenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi, spola, spolnog izražavanja, spolnog identiteta, seksualnog usmjerenja, boravišnog statusa ili zdravlja. U svim kontaktima s nadležnim tijelom koje postupa u okviru kaznenog postupka i svim službama koje dolaze u kontakt sa žrtvama, poput službi za potporu žrtvama ili službi za popravljanje štete, trebalo bi uzeti u obzir osobnu situaciju i neposredne potrebe, dob, spol, moguću invalidnost i zrelost žrtava kaznenih djela, pri tome potpuno poštujući njihovu tjelesnu, umnu i moralnu nepovredivost. Žrtve kaznenih djela trebalo bi zaštititi od sekundarne i ponovljene viktimizacije, od zastrašivanja i odmazde, one bi trebale dobiti odgovarajuću potporu radi olakšavanja oporavka te bi im trebalo omogućiti dostatan pristup pravosuđu.

(10)

Ova se Direktiva ne bavi uvjetima boravka žrtava kaznenih djela na području država članica. Države članice trebale bi poduzeti potrebne mjere radi osiguravanja da prava određena u ovoj Direktivi ne budu uvjetovana boravišnim statusom žrtve na njihovom području ili državljanstvom ili nacionalnošću žrtve. Prijavljivanjem kaznenog djela i sudjelovanjem u kaznenom postupku ne nastaju nikakva prava u pogledu boravišnog statusa žrtve.

(11)

Ovom se Direktivom utvrđuju minimalna pravila. Države članice mogu proširiti prava određena u ovoj Direktivi kako bi pružile višu razinu zaštite.

(12)

Prava određena u ovoj Direktivi ne dovode u pitanje prava počinitelja. Pojam „počinitelj” odnosi se na osobu koja je osuđena za kazneno djelo. Međutim, za potrebe ove Direktive, taj se pojam također odnosi na osumnjičenu ili optuženu osobu prije bilo kakvog priznanja krivnje ili osude te ne dovodi u pitanje presumpciju nevinosti.

(13)

Ova se Direktiva primjenjuje u odnosu na kaznena djela počinjena u Uniji i na kaznene postupke koji se vode u Uniji. Njome se žrtvama kaznenih djela počinjenih izvan navedenog područja dodjeljuju prava samo u odnosu na kaznene postupke koji se vode u Uniji. Prijave podnesene nadležnim tijelima izvan Unije, poput veleposlanstava, ne dovode do primjene obveza određenih u ovoj Direktivi.

(14)

Pri primjeni ove Direktive prvenstveno se moraju uzimati u obzir interesi djece, u skladu s Poveljom o temeljnim pravima Europske unije i Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta usvojenom 20. studenoga 1989. Dijete koje je žrtva trebalo bi se smatrati punim nositeljem prava određenih u ovoj Direktivi i tretirati kao takvo te bi trebalo biti ovlašteno ostvarivati navedena prava na način kojim se uzima u obzir njegova sposobnost oblikovanja vlastitog mišljenja.

(15)

Pri primjeni ove Direktive države članice trebale bi osigurati da se žrtve s invalidnošću mogu u potpunosti koristiti pravima određenima u ovoj Direktivi, na jednakoj osnovi s drugima, uključujući olakšavanjem pristupa prostorima u kojima se vodi kazneni postupak te pristupa informacijama.

(16)

Žrtve terorizma pretrpjele su napade koji kao krajnju namjeru imaju nanošenje štete društvu. One stoga možda trebaju posebnu pažnju, potporu i zaštitu zbog posebne naravi kaznenog djela koje je nad njima počinjeno. Žrtve terorizma se mogu naći pod vrlo izraženim interesom javnosti i često trebaju društveno priznanje te postupanje s poštovanjem od strane društva. Države članice bi stoga trebale posebno uzeti u obzir potrebe žrtava terorizma i trebale bi nastojati zaštititi njihov dignitet i sigurnost.

(17)

Nasilje usmjereno protiv osobe zbog njezinog spola, spolnog identiteta ili spolnog izražavanja ili koje nerazmjerno više pogađa osobe određenog spola smatra se rodno uvjetovanim nasiljem. Ono može imati za posljedicu tjelesnu, spolnu, emocionalnu ili psihičku štetu ili ekonomski gubitak za žrtvu. Rodno uvjetovano nasilje smatra se oblikom diskriminacije i povredom temeljnih sloboda žrtve te uključuje nasilje u bliskim odnosima, spolno nasilje (uključujući silovanje, spolno zlostavljanje i uznemiravanje), trgovanje ljudima, ropstvo te različite oblike štetnih postupanja, poput prisilnih brakova, sakaćenja ženskih spolnih organa i takozvanih „zločina iz časti”. Žene koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja i njihova djeca često trebaju posebnu potporu i zaštitu zbog velikog rizika sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde povezanih s takvim nasiljem.

(18)

Kada se nasilje dogodi u bliskom odnosu, nasilje provodi osoba koja je trenutačni ili bivši bračni drug ili partner ili drugi član obitelji žrtve, bez obzira na to dijeli li počinitelj ili je dijelio isto kućanstvo sa žrtvom. Takvo nasilje moglo bi obuhvaćati tjelesno, spolno, psihičko ili ekonomsko nasilje i moglo bi imati za posljedicu tjelesnu, umnu ili emocionalnu štetu ili ekonomski gubitak. Nasilje u bliskim odnosima ozbiljan je i često skriven društveni problem koji bi mogao uzrokovati sustavnu psihičku i fizičku traumu s teškim posljedicama jer je počinitelj osoba u koju bi žrtva trebala moći imati povjerenje. Žrtve nasilja u bliskim odnosima mogu stoga imati potrebu za posebnim zaštitnim mjerama. Žene su ovom vrstom nasilja pogođene nerazmjerno više, a situacija može biti još gora ako je žena o počinitelju ovisna ekonomski, društveno ili u pogledu svojeg prava na boravak.

(19)

Osobu bi trebalo smatrati žrtvom bez obzira na to je li počinitelj identificiran, uhićen, je li protiv njega bio pokrenut kazneni progon ili je osuđen te bez obzira na obiteljski odnos između njih. Moguće je da članovi obitelji žrtava također bude nanesena šteta kao posljedica kaznenog djela. Članovima obitelji osobe čija je smrt izravno uzrokovana kaznenim djelom posebno može biti nanesena šteta kao posljedica kaznenog djela. Takvi članovi obitelji, koji su neizravne žrtve kaznenog djela, stoga bi također trebali ostvarivati korist od zaštite na temelju ove Direktive. Međutim, države članice trebale bi moći uspostaviti postupke za ograničavanje broja članova obitelji koji se mogu koristiti pravima određenima u ovoj Direktivi. U slučaju djeteta, dijete ili, osim ako to nije u interesu djeteta, nositelj roditeljske skrbi u ime djeteta, trebaju biti ovlašteni ostvarivati prava određena u ovoj Direktivi. Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje nacionalni upravni postupci potrebni za utvrđivanje da je određena osoba žrtva.

(20)

Položaj žrtava u kaznenopravnom sustavu te pitanje mogu li aktivno sudjelovati u kaznenim postupcima razlikuju se od jedne države članica do druge, ovisno o nacionalnom sustavu, i određeni su jednim ili više sljedećih kriterija: je li nacionalnim sustavom predviđen pravni status stranke u kaznenom postupku; je li žrtva prema zakonu dužna aktivno sudjelovati u kaznenom postupku, npr. u svojstvu svjedoka, ili se to od nje zahtijeva; i/ili ima li žrtva prema nacionalnom pravu pravni temelj za aktivno sudjelovanje u kaznenom postupku i želi li taj pravni temelj iskoristiti, u slučaju kada nacionalnim sustavom nije predviđeno da žrtve imaju pravni status stranke u kaznenom postupku. Države članice trebale bi odrediti koji se od ovih kriterija primjenjuju za određivanje opsega prava određenih u ovoj Direktivi kada u odgovarajućem kaznenopravnom sustavu postoje upućivanja na položaj žrtve.

(21)

Informacije i savjeti koje daju nadležna tijela, službe za potporu žrtvama i službe za popravljanje štete trebale bi se, koliko god je to moguće, pružati putem što raznovrsnijih komunikacijskih kanala i na način koji žrtva može razumjeti. Takve informacije i savjeti trebali bi se pružati na jednostavnom i razumljivom jeziku. Također bi trebalo osigurati da se tijekom postupka može razumjeti žrtvu. U tom pogledu, treba uzeti u obzir žrtvino poznavanje jezika koji se koristi za pružanje informacija, dob, zrelost, intelektualnu i emocionalnu sposobnost, pismenost te svaki umni ili tjelesni nedostatak. Posebno bi trebalo uzeti u obzir poteškoće u razumijevanju ili komunikaciji koje mogu rezultirati iz neke vrste invalidnosti, poput smetnji sluha ili govora. Ograničenja sposobnosti žrtve da prenosi informacije također bi trebalo uzeti u obzir tijekom kaznenog postupka.

(22)

Za potrebe ove Direktive trebalo bi smatrati da trenutak u kojem je prijava podnesena ulazi u okvir kaznenog postupka. Navedeno bi također trebalo obuhvatiti situacije kada nadležna tijela pokreću kazneni postupak po službenoj dužnosti kao posljedicu kaznenog djela koje je pretrpjela žrtva.

(23)

Informacije o naknadi troškova trebalo bi pružiti od trenutka prvog kontakta s nadležnim tijelom, npr. u letku u kojem se navode temeljni uvjeti za takvu naknadu troškova. Od država članica se ne bi trebalo zahtijevati da u ovoj ranoj fazi kaznenog postupka moraju odlučivati o tome ispunjava li dotična žrtva uvjete za naknadu troškova.

(24)

Prilikom prijavljivanja kaznenog dijela, žrtve bi od policije trebale dobiti pisanu potvrdu svoje prijave u kojoj se navode osnovni podatci o kaznenom djelu, poput vrste kaznenog djela, vremena i mjesta počinjenja te štete ili povrede prouzročene kaznenim djelom. Navedena bi potvrda trebala uključivati broj predmeta te vrijeme i mjesto prijavljivanja kaznenog djela kako bi mogla poslužiti kao dokaz da je kazneno djelo prijavljeno, na primjer u odnosu na zahtjeve iz osiguranja.

(25)

Ne dovodeći u pitanje pravila o rokovima zastare, odgođeno prijavljivanje kaznenog djela zbog straha od odmazde, ponižavanja ili stigmatizacije ne bi smjela imati za posljedicu odbijanje izdavanja potvrde o prijavi žrtve.

(26)

Prilikom pružanja informacija, trebalo bi navesti dovoljno detalja kako bi se osiguralo da se sa žrtvama postupa s poštovanjem i kako bi im se omogućilo donošenje odluka o njihovom sudjelovanju u postupku utemeljenih na informacijama. U tom je smislu posebno važno obavješćivanje žrtve o trenutačnom statusu postupka. To se jednako odnosi na informacije koje omogućuju žrtvi da odluči hoće li zatražiti preispitivanje odluke o nepoduzimanju kaznenog progona. Osim ako nije drukčije određeno, žrtvi bi trebalo biti moguće pružati informacije usmeno ili pismeno, uključujući elektroničkim sredstvima.

(27)

Informacije bi se žrtvi trebale dostavljati na posljednju poznatu adresu za dostavu pošte ili pomoću elektroničkih podataka za kontakt koje je žrtva priopćila nadležnom tijelu. U iznimnim slučajevima, na primjer zbog velikog broja žrtava u određenom predmetu, trebalo bi biti moguće pružati informacije putem tiska, putem službene internetske stranice nadležnog tijela ili putem sličnih komunikacijskih kanala.

(28)

Države članice ne bi trebale biti obvezne pružati informacije u slučajevima u kojima bi otkrivanje tih informacija moglo utjecati na pravilno postupanje u predmetu predmeta ili naštetiti određenom predmetu ili određenoj osobi ili ako one smatraju da je to protivno njihovim bitnim sigurnosnim interesima.

(29)

Nadležna tijela trebala bi osigurati da žrtve dobiju ažurirane podatke za kontakt radi informiranja o svojem predmetu, osim ako je žrtva izrazila želju da ne dobiva takve informacije.

(30)

Upućivanje na „odluku” u kontekstu prava na informaciju, usmeno i pisano prevođenje trebalo bi razumjeti samo kao upućivanje na odluku o krivnji ili odluku kojom se na drugi način završava kazneni postupak. Razloge za takvu odluku trebalo bi žrtvi pružiti putem preslike dokumenta u kojem je ta odluka sadržana ili putem kratkog sažetka razloga.

(31)

Pravo na informaciju o vremenu i mjestu održavanja postupka koji je posljedica prijave za kazneno djelo koje je pretrpjela žrtva trebalo bi se također primjenjivati na informacije o vremenu i mjestu održavanja rasprave povezane sa žalbom protiv presude u tom predmetu.

(32)

Žrtvama na zahtjev treba dati specifične informacije o puštanju na slobodu ili bijegu počinitelja, barem u slučajevima u kojima bi mogla postojati opasnost ili utvrđeni rizik štete za žrtve, osim ako postoji utvrđeni rizik štete za počinitelja koja bi bila uzrokovana obaviješću. Ako postoji utvrđeni rizik štete za počinitelja koja bi bila uzrokovana obaviješću, nadležno bi tijelo trebalo uzeti u obzir sve ostale rizike prilikom određivanja odgovarajućeg djelovanja. Upućivanje na „utvrđeni rizik štete za žrtve” trebalo bi obuhvatiti čimbenike poput prirode i težine kaznenog djela i rizika odmazde. Stoga se ono ne bi smjelo primjenjivati u situacijama u kojima su počinjena lakša kaznena djela i u kojima stoga postoji samo mali rizik štete za žrtvu.

(33)

Žrtve bi trebale dobiti informacije o možebitnom pravu na žalbu protiv odluke o puštanju počinitelja na slobodu, ako takvo pravo postoji u nacionalnom pravu.

(34)

Pravda se ne može djelotvorno ostvariti ako žrtve ne mogu na odgovarajući način objasniti okolnosti kaznenog djela i pružiti svoje dokaze na način koji je razumljiv nadležnim tijelima. Jednako je važno osigurati postupanje prema žrtvama s poštovanjem i mogućnost pristupa njihovim pravima. Stoga žrtvama treba, tijekom ispitivanja i kako bi im se omogućilo aktivno sudjelovanje u sudskim raspravama, učiniti dostupnim besplatno usmeno prevođenje, u skladu s položajem žrtve u odgovarajućem kaznenopravnom sustavu. Što se tiče ostalih aspekata kaznenog postupka, potreba za usmenim i pisanim prevođenjem može se razlikovati ovisno o konkretnim pitanjima, ulozi žrtve u odgovarajućem kaznenopravnom sustavu i njezinoj uključenosti u postupak kao i o posebnim pravima koje žrtva ima. Stoga se u tim ostalim slučajevima usmeno i pisano prevođenje mora osigurati samo u onoj mjeri u kojoj je to žrtvama potrebno radi ostvarivanja njihovih prava.

(35)

Žrtva bi trebala imati pravo osporiti odluku kojom je utvrđeno da nema potrebe za usmenim ili pisanim prevođenjem, u skladu s postupcima u nacionalnom pravu. To pravo ne povlači za sobom obvezu države članice da osigura zasebni mehanizam ili žalbeni postupak u kojem bi se takva odluka mogla pobijati i ono ne bi smjelo neopravdano produljiti kazneni postupak. Bilo bi dostatno unutarnje preispitivanje odluke u skladu s postojećim nacionalnim postupcima.

(36)

Okolnost da žrtva govori jezik koji nije široko rasprostranjen ne bi smjela, sama za sebe, biti temelj za odluku o tome da bi usmeno ili pisano prevođenje neopravdano produljilo kazneni postupak.

(37)

Potpora bi trebala biti dostupna od trenutka kada su nadležna tijela saznala za žrtvu i tijekom cijelog kaznenog postupka te još tijekom odgovarajućeg razdoblje nakon takvog postupka u skladu s potrebama žrtve i pravima određenima u ovoj Direktivi. Potporu bi trebalo osigurati na različite načine, bez pretjeranih formalnosti i dovoljnom zemljopisnom pokrivenošću u cijeloj državi članici kako bi se svim žrtvama omogućila prilika za pristupanje takvim uslugama. Žrtve koje su pretrpjele znatnu štetu zbog težine kaznenog djela mogle bi imati potrebu za uslugama specijalističkih službi za potporu.

(38)

Osobama koje su posebno ranjive ili koje se nalaze u situacijama koje ih izlažu posebno velikom riziku štete, poput osoba koje podliježu ponovljenom nasilju u bliskim odnosima, žrtava rodno uvjetovanog nasilja ili osoba koje su žrtve drugih vrsta kaznenih djela u državi članici čiji nisu državljani ili u kojoj nemaju boravište, trebalo bi pružiti specijalističku potporu i pravnu zaštitu. Specijalističke službe za potporu trebale bi se temeljiti na integriranom i ciljanom pristupu kojim bi posebno trebalo uzeti u obzir posebne potrebe žrtava, težine štete pretrpljene kao posljedica kaznenog djela, kao i odnos između žrtava, počinitelja, djece i njihove šire društvene okoline. Glavna zadaća ovih službi i njihovog osoblja, koji imaju važan položaj u pružanju potpore žrtvi u oporavku od i savladavanju moguće štete ili traume kao posljedice kaznenog djela, trebalo bi biti informiranje žrtava o pravima određenima u ovoj Direktivi tako da mogu donositi odluke u okruženju koje im pruža potporu i koje prema njima postupa s dostojanstvom, poštovanjem i osjetljivošću. Vrste potpore koju bi takve specijalističke službe za potporu trebale nuditi mogle bi uključivati pružanje utočišta i sigurnog smještaja, hitnu medicinsku pomoć, upućivanje na medicinski i forenzički pregled radi prikupljanja dokaza u slučajevima silovanja ili spolnog zlostavljanja, kratkoročno i dugoročno psihološko savjetovanje, skrb u slučaju traume, pravno savjetovanje, odvjetničke usluge i posebne usluge za djecu kao izravne ili neizravne žrtve.

(39)

Od službi za potporu žrtvama ne traži se da same pružaju opsežnu specijalističku i profesionalnu ekspertizu. Ako je to potrebno, službe za potporu žrtvama trebale bi pomagati žrtvama pri obraćanju postojećim službama za profesionalnu potporu, kao što su psiholozi.

(40)

Iako pružanje potpore ne bi smjelo biti ovisno o tome da žrtve podnesu prijavu za kazneno djelo nadležnom tijelu poput policije, takva tijela su često najprikladnija za informiranje žrtava o mogućnosti potpore. Države članice se stoga potiče na stvaranje prikladnih uvjeta za omogućivanje obraćanja žrtava službama za potporu žrtvama, uključujući osiguravanjem mogućnosti poštovanja kao i samog poštovanja obveza u području zaštite podataka. Ponovljena upućivanja trebalo bi izbjegavati.

(41)

Pravo žrtava na saslušanje trebalo bi smatrati ostvarenim ako je žrtvama dopušteno davati izjave ili objašnjenja u pisanom obliku.

(42)

Pravo djece kao žrtava na saslušanje u kaznenom postupku ne bi smjelo biti onemogućeno samo na temelju toga što je žrtva dijete ili na temelju dobi žrtve.

(43)

Pravo na preispitivanje odluke o nepoduzimanju kaznenog progona trebalo bi razumjeti kao upućivanje na odluke državnih odvjetnika ili istražnih sudaca ili tijela kaznenog progona poput policijskih službenika, ali ne na odluke sudova. Svako preispitivanje odluke o nepoduzimanju kaznenog progona trebala bi provesti osoba ili tijelo različiti od onog koje je donijelo prvotnu odluku, osim ako je prvotnu odluku o nepoduzimanju kaznenog progona donijelo najviše tijelo kaznenog progona, čije odluke se ne mogu preispitivati u kojem slučaju preispitivanje može provesti to isto tijelo. Pravo na preispitivanje odluke o nepoduzimanju kaznenog progona ne odnosi se na posebne postupke, poput postupka protiv članova parlamenta ili vlade, u vezi s obavljanjem njihovih službenih dužnosti.

(44)

Odluka kojom se okončava kazneni postupak trebala bi uključivati situacije u kojima državni odvjetnik odluči povući tužbu ili prekinuti postupak.

(45)

Odlukom državnog odvjetništva koja vodi do izvansudske nagodbe i na taj način do okončanja kaznenog postupka žrtvu se isključuje od prava na preispitivanje odluke državnog odvjetništva o nepoduzimanju kaznenog progona samo ako se nagodbom određuje opomena ili obveza.

(46)

Službe za popravljanje štete, uključujući na primjer medijaciju između žrtve i počinitelja, grupne obiteljske sastanke i sastanke za mirenje, mogu biti od velike koristi za žrtvu, ali zahtijevaju zaštitne mjere kako bi se spriječili sekundarna i ponovljena viktimizacija, zastrašivanje i odmazda. Takve bi službe trebale stog prvenstveno uzimati u obzir interese i potrebe žrtve, popravljajući štetu koja je nanesena žrtvi i izbjegavajući daljnju štetu. Čimbenike poput prirode i težine kaznenog djela, proizašlog stupnja traume, ponovljene povrede tjelesne, spolne ili psihičke nepovredivosti žrtve, neravnoteže odnosa moći i dobi, zrelosti ili intelektualne sposobnosti žrtve, a koji bi mogli ograničiti ili umanjiti sposobnost žrtve za izbor utemeljen na informacijama ili bi mogle ugroziti pozitivni ishod za žrtvu, trebalo bi uzeti u obzir prilikom upućivanja predmeta službama za popravljanje štete te prilikom provođenja postupka popravljanja štete. Postupak popravljanja štete trebao bi u načelu biti povjerljiv, osim ako se stranke drukčije sporazume ili ako se to zahtijeva nacionalnim pravom zbog važnijeg javnog interesa. Određene elemente, poput prijetnji ili svih drugih oblika nasilja iznesenih odnosno počinjenih tijekom postupka može se smatrati takvima da zahtijevaju objavljivanje u javnom interesu.

(47)

Žrtve se ne bi trebale biti dužne snositi troškove povezane s njihovim sudjelovanjem u kaznenom postupku. Od država članica bi se trebala zahtijevati naknada samo nužnih troškova žrtava u vezi s njihovim sudjelovanjem u kaznenom postupku te se od njih ne bi se smjela zahtijevati naknada troškova pravnog zastupanja žrtve. Države članice bi također trebale moći u nacionalnom pravu propisati uvjete za naknadu troškova, poput rokova za zahtijevanje naknade, standardnih stopa za troškove boravka i putne troškove te najveći dnevni iznos za izgubljenu zaradu. Pravo na naknadu troškova u kaznenom postupku ne bi smjelo nastati u situaciji u kojoj žrtva da izjavu o kaznenom djelu. Troškovi bi se trebali nadoknađivati samo u onoj mjeri u kojoj je žrtva obvezna biti prisutna u kaznenom postupku i aktivno u njemu sudjelovati ili to nadležna tijela od nje zahtijevaju.

(48)

Imovinu koja je zaplijenjena u kaznenom postupku i u odnosu na koju se može provesti povrat trebalo bi vratiti žrtvi kaznenog djela u najkraćem mogućem roku, osim u iznimnim okolnostima, na primjer u slučaju spora o vlasništvu ili ako su posjed imovine ili sama imovina protupravni. Pravo na povrat imovine ne bi smjeo dovoditi u pitanje njezino zakonito zadržavanje za potrebe drugog pravnog postupka.

(49)

Pravo na odluku o naknadi štete od strane počinitelja i odgovarajući primjenjivi postupak trebali bi se također primjenjivati na žrtve s boravištem u državi članici koja nije država članica u kojoj je kazneno djelo počinjeno.

(50)

Obveza prosljeđivanja prijava određena u ovoj Direktivi ne bi smjela utjecati na nadležnost država članica za pokretanje postupaka i ne dovodi u pitanje pravila o sukobu nadležnosti, kako su utvrđena u Okvirnoj odluci Vijeća 2009/948/PUP od 30. studenoga 2009. o sprečavanju i rješavanju sporova o izvršavanju nadležnosti u kaznenim postupcima (13).

(51)

Ako je žrtva napustila državno područje države članice u kojoj je počinjeno kazneno djelo, ta država članica više ne bi trebala obvezna pružati pomoć, potporu i zaštitu, osim u pogledu onoga što se izravno odnosi na kazneni postupak koji ona provodi u odnosu na predmetno kazneno djelo, poput posebnih zaštitnih mjera tijekom sudskog postupka. Država članica žrtvinog boravišta trebala bi pružiti pomoć, potporu i zaštitu potrebne za oporavak žrtve.

(52)

Trebale bi biti dostupne mjere za zaštitu sigurnosti i dostojanstva žrtava i članova njihovih obitelji od sekundarne i ponovljene viktimizacije, od zastrašivanja i od odmazde, kao što su privremeni sudski nalozi ili nalozi za zaštitu ili nalozi kojima se ograničavaju slobode.

(53)

Rizik sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde od strane počinitelja ili zbog sudjelovanja u kaznenom postupku trebalo ograničiti provođenjem postupka na usklađeni način i uz poštovanje, omogućujući žrtvama uspostavu povjerenja u tijela. Interakcija s nadležnim tijelima trebala bi biti što je moguće lakša, uz istodobno ograničavanje broja nepotrebnih interakcija žrtve koje ona ima s nadležnim tijelima putem, na primjer, videosnimanja saslušanja i omogućavanjem njihovog korištenja u sudskom postupku. Djelatnicima bi trebalo omogućiti što širi raspon mjera radi sprečavanja nelagode za žrtvu tijekom sudskog postupka posebice uslijed vizualnog kontakta žrtve s počiniteljem, njegovom obitelji, osobama iz okruženja počinitelja ili publikom. U tu svrhu države članice trebalo bi potaknuti na uvođenje, posebno u odnosu na zgrade sudova i policijskih postaja, ostvarivih i praktičnih mjera kojima se omogućuje da u objekte budu uključene pogodnosti poput odvojenih ulaza i čekaonica za žrtve. Osim toga, države članice bi trebale, koliko god je to moguće, planirati kazneni postupak tako da se izbjegnu kontakti između žrtava i članova njihovih obitelji i počinitelja, na primjer pozivanjem žrtava i počinitelja na raspravu u različita vremena.

(54)

Zaštita privatnosti žrtve može biti važno sredstvo za sprečavanje sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde, a može se ostvariti nizom mjera, uključujući neobjavljivanjem ili ograničavanjem objavljivanja informacija o identitetu žrtve i o njezinom mjestu boravka. Takva zaštita je posebno važna za djecu kao žrtve te uključuje neobjavljivanje imena djeteta. Međutim, mogući su slučajevi u kojima dijete iznimno može imati koristi od objavljivanja ili čak širenja informacija u javnosti, primjerice u slučaju otmice djeteta. Mjere za zaštitu privatnosti i slike žrtava i članova njihovih obitelji moraju uvijek biti u skladu s pravom na pošteno suđenje i slobodu izražavanja, kako je priznato u člancima 6. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

(55)

Neke su žrtve tijekom kaznenog postupka posebno izložene riziku sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde od strane počinitelja tijekom kaznenog postupka. Moguće je da takav rizik proizlazi iz osobnih značajki žrtve ili vrste, prirode ili okolnosti kaznenog djela. Takav je rizik moguće djelotvorno utvrditi samo pojedinačnom procjenom, provedenom što je prije moguće. Takve bi procjene trebalo provesti za sve žrtve kako bi se utvrdilo postoji li rizik sekundarne ili ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde te koje su posebne zaštitne mjere potrebne za njih.

(56)

Pojedinačnim procjenama trebalo bi uzeti u obzir osobne značajke žrtve poput njezine dobi, spola i spolnog identiteta ili izražavanja, etničke pripadnosti, rase, religije, seksualnog usmjerenja, zdravlja, invalidnosti, boravišnog statusa, poteškoća u komunikaciji, odnosa s počiniteljem ili ovisnosti o njemu te prethodnog iskustva s kaznenim djelom. Njima bi se trebalo uzeti u obzir vrstu ili prirodu i okolnosti kaznenog djela, na primjer radi li se kaznenom djelu iz mržnje, kaznenom djelu zbog neke osobine osobe ili kaznenom djelu počinjenom s diskriminatornim motivom, spolnom nasilju, nasilju u bliskom odnosu, je li počinitelj bio u nadređenom položaju, nalazi li se boravište žrtve u području obilježenom visokim stupnjem kriminaliteta ili području kojim dominiraju bande ili činjenicu da zemlja podrijetla žrtve nije država članica u kojoj je kazneno djelo počinjeno.

(57)

Žrtve trgovanja ljudima, terorizma, organiziranog kriminala, nasilja u bliskim odnosima, spolnog nasilja ili iskorištavanja, rodno uvjetovanog nasilja, kaznenih djela iz mržnje te žrtve s invalidnošću i djeca kao žrtve u visokom su postotku žrtve sekundarne i ponovljene viktimizacije, zastrašivanja i odmazde. Posebnu pažnju trebalo bi obratiti pri procjeni postoji li kod takvih žrtava rizik takve viktimizacije, zastrašivanja ili odmazde te bi trebalo s velikom vjerojatnoću pretpostaviti da će navedene žrtve imati koristi od posebnih zaštitnih mjera.

(58)

Žrtvama koje su identificirane kao žrtve podložne sekundarnoj i ponovljenoj viktimizaciji, zastrašivanju i odmazdi trebalo bi tijekom kaznenog postupka pružiti odgovarajuće mjere za njihovu zaštitu. Točnu bi prirodu takvih mjera trebalo odrediti putem pojedinačne procjene, uzimajući u obzir želju žrtve. Opseg takvih mjera trebali bi određivati ne dovodeći u pitanje prava na obranu i u skladu s pravilima o sudskoj diskrecijskoj ovlasti. Žrtvine brige i strahovi u odnosu na postupak trebali bi biti ključni čimbenik pri utvrđivanju jesu li potrebne posebne mjere za žrtvu.

(59)

Zbog neposrednih operativnih potreba i ograničenja može biti nemoguće osigurati da na primjer uvijek isti policijski službenik saslušava žrtvu; bolest, rodiljni ili roditeljski dopust primjeri su takvih ograničenja. Nadalje, prostori posebno projektirani za saslušavanje žrtava mogu primjerice biti nedostupni zbog obnove. U slučaju takvih operativnih ili praktičnih ograničenja može biti nemoguće u svakom pojedinačnom slučaju osigurati provedbu posebne mjere predviđene nakon pojedinačne procjene.

(60)

Ako u skladu u ovom Direktivom mora biti imenovan skrbnik djeteta ili zastupnik djeteta onda bi te uloge mogla obavljati ista fizička ili pravna osoba, institucija ili tijelo.

(61)

Svi službenici uključeni u kazneni postupak za koje je vjerojatno da će doći u osobni kontakt sa žrtvama trebali bi imati pristup odgovarajućem početnom i kontinuiranom osposobljavanju i sudjelovati u njemu, do razine prikladne za njihov kontakt sa žrtvama, tako da mogu prepoznati žrtve i njihove potrebe te postupati prema njima s poštovanjem, na osjećajan, stručan i nediskriminirajući način. Osobe za koje je vjerojatno da će biti uključene u pojedinačnu procjenu radi utvrđivanja posebnih potreba zaštite žrtve i određivanja njezine potrebe za posebnim zaštitnim mjerama trebali bi proći posebno osposobljavanje o tome kako provesti takvu procjenu. Države članice trebale bi osigurati takvo osposobljavanje za policijske službe i sudsko osoblje. Isto tako, na osposobljavanje bi također trebalo poticati odvjetnike, državne odvjetnike i suce te djelatnike koji žrtvama pružaju potporu ili usluge popravljanja štete. Taj zahtjev treba uključivati osposobljavanje o posebnim službama za potporu na koje bi žrtvama trebalo ukazivati ili specijalističko osposobljavanje kada je njihov rad usredotočen na žrtve s posebnim potrebama i posebno psihološko osposobljavanje, kako je to primjereno. Ovisno o slučaju, takvo osposobljavanje treba biti rodno osjetljivo. Djelovanja država članica u području osposobljavanja trebala bi biti nadopunjena smjernicama, preporukama i razmjenom najbolje prakse u skladu s Budimpeštanskim planom.

(62)

Države članice bi trebale poticati i blisko surađivati s organizacijama civilnog društva, uključujući s priznatim i aktivnim nevladinim udrugama koje rade sa žrtvama kaznenih djela, a posebno u inicijativama izrade politika, u kampanjama za informiranje i podizanje svijesti, programima istraživanja i obrazovanja te u osposobljavanju, kao i u nadziranju i provedi evaluacije utjecaja mjera potpore i zaštite žrtava kaznenih djela. Kako bi žrtve kaznenih djela dobile odgovarajuću razinu pomoći, potpore i zaštite, javne bi službe trebale djelovati usklađeno te bi trebale biti uključene na svim administrativnim razinama – na razini Unije te na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Žrtvama bi trebalo pomoći u pronalaženju nadležnih tijela i pri obraćanju njima kako bi se izbjegla ponovljena upućivanja. Države članice trebale bi razmotriti uspostavljanje „jedinstvenih točaka pristupa” ili „točaka na kojima se sve obavlja odjednom”, koje daju odgovor na višestruke potrebe žrtve koja sudjeluje u kaznenom postupku, uključujući potrebu dobivanja informacija, pomoći, potpore, zaštite i naknade štete.

(63)

Kako bi se poticalo i olakšalo prijavljivanje kaznenih djela i žrtvama omogućilo da prekinu krug ponovljene viktimizacije, ključno je da pouzdane službe za potporu budu dostupne žrtvama i da nadležna tijela budu pripravna odgovoriti na prijave žrtava s poštovanjem, na osjećajan, stručan i nediskriminirajući način. To bi moglo povećati povjerenje žrtava u kaznenopravne sustave država članica i smanjiti broj neprijavljenih kaznenih djela. Djelatnici za koje je vjerojatno da će od žrtava primati prijave kaznenih djela trebali bi biti odgovarajuće osposobljeni za olakšavanje prijavljivanja kaznenih djela te bi trebalo uspostaviti mjere za omogućivanje trećim stranama da podnose prijave, uključujući i organizacijama civilnog društva. Trebalo bi biti moguće za podnošenje prijava koristiti komunikacijske tehnologije, poput elektroničke pošte, videosnimanja ili internetskih elektroničkih obrazaca.

(64)

Sustavno i primjereno skupljanje statističkih podataka prepoznato je kao ključna sastavnica djelotvornog oblikovanja politika na području prava određenih u ovoj Direktivi. Kako bi se olakšala evaluacija primjene ove Direktive, države članice bi Komisiji trebale priopćavati odgovarajuće statističke podatke o primjeni nacionalnih postupaka na žrtve kaznenih djela, uključujući barem broj i vrstu prijavljenih kaznenih djela i, ako su takvi podaci poznati i dostupni, broj, dob i spol žrtava. Odgovarajući statistički podaci mogu uključivati podatke koje su skupila pravosudna tijela i tijela kaznenog progona te, što je više moguće, administrativne podatke koje su skupile zdravstvene službe i službe socijalnog osiguranja te javne i nevladine službe za potporu žrtvama ili službe za popravljanje štete i druge organizacije koje rade sa žrtvama kaznenih djela. Pravosudni podaci mogu uključivati informacije o prijavljenim kaznenim djelima, broju predmeta obuhvaćenih istragom i osoba protiv kojih se vodi kazneni progon i koje su osuđene. Administrativni podaci iz službi mogu uključivati, što je više moguće, podatke o tome na koji se način žrtve koriste uslugama koje pružaju vladine agencije te javne i privatne organizacije za potporu, poput broja upućivanja policije na službe za potporu žrtvama, broja žrtava koje zahtijevaju, dobiju ili ne dobiju potporu ili popravljanje štete.

(65)

Ovom se Direktivom žele izmijeniti i proširiti odredbe Okvirne odluke 2001/220/PUP. Budući da su izmjene koje treba provesti brojne i važne, tu bi Okvirnu odluku trebalo zbog jasnoće u cijelosti zamijeniti u pogledu država članica koje sudjeluju u donošenju ove Direktive.

(66)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela prepoznata Poveljom o temeljnim pravima Europske unije. Njome se posebno nastoji promicati pravo na dostojanstvo, život, tjelesnu i umnu nepovredivost, slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, pravo vlasništva, načelo nediskriminacije, načelo ravnopravnosti žena i muškaraca, prava djeteta, starijih osoba i osoba s invalidnošću te pravo na pošteno suđenje.

(67)

S obzirom na to da cilj ove Direktive, točnije uspostavu minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i mogućih učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(68)

Osobne podatke obrađene pri provedbi ove Direktive trebalo bi zaštititi u skladu s Okvirnom odlukom Vijeća 2008/977/PUP o zaštiti osobnih podataka obrađenih u okviru policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (14) te u skladu s načelima određenima u Konvenciji Vijeća Europe od 28. siječnja 1981. za zaštitu pojedinaca s obzirom na automatsku obradu osobnih podataka, koju su sve države članice ratificirale.

(69)

Ova Direktiva ne utječe na dalekosežnije odredbe sadržane u drugim aktima Unije koji se na usmjereniji način bave posebnim potrebama posebnih kategorija žrtava, poput žrtava trgovanja ljudima i žrtava seksualnog zlostavljanja djece, seksualnog iskorištavanja i dječje pornografije.

(70)

U skladu s člankom 3. Protokola (br. 21) o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske u pogledu područja slobode, sigurnosti i pravde, koji je priložen UEU-u i UFEU-u, te su države članice obavijestile o svojoj želji da sudjeluju u donošenju i primjeni ove Direktive.

(71)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola (br. 22) o stajalištu Danske, koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive, nije njome vezana niti se ona na nju primjenjuje.

(72)

Europski nadzornik za zaštitu podataka dostavio je 17. listopada 2011. mišljenje (15) na temelju članka 41. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom kretanju takvih podataka (16),