–

za litavsku vladu, K. Dieninis i V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, u svojstvu agenata,

–

za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, J. Möller, U. Bartl, M. Hellmann, R. Kanitz, P.-L. Krüger i U. Kühne, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, I. Herranz Elizalde, u svojstvu agenta,

–

za francusku vladu, A. Daniel i A.-C. Drouant, u svojstvu agenata,

–

za mađarsku vladu, Z. Biró-Tóth i M. Z. Fehér, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. L. Kalėda i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 2. točke (l) i članka 69. stavka 5. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe R. J. R. i Registrų centras VĮ (Središnji registar, Litva) u vezi s upisom u zemljišne knjige prava vlasništva na nekretnini koja se nalazi u Litvi, koju je naslijedila osoba R. J. R.

3

Uvodne izjave 7., 8., 18., 67. i 71. Uredbe br. 650/2012 glase:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. te uredbe, naslovljen „Područje primjene”, određuje:

„1.   Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje [se] na porezne, carinske ili upravne stvari.

2.   Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

[…]

5

Poglavlje VI. navedene uredbe, naslovljeno „Europska potvrda o nasljeđivanju”, sadržava članke 62. do 73.

6

U skladu s člankom 62. te uredbe, naslovljenim „Uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju”:

„1.   Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.

2.   Korištenje Potvrde nije obvezno.

3.   Potvrda ne nadomješta unutarnje isprave koje se u državama članicama koriste za slične svrhe. Međutim, jednom kada je izdana za korištenje u drugoj državi članici, Potvrda također stvara učinke navedene u članku 69. u državama članicama čija su je tijela izdala u skladu s ovim poglavljem.”

7

Članak 63. Uredbe br. 650/2012, naslovljen „Svrha Potvrde”, glasi kako slijedi:

„1.   Potvrdu mogu koristiti nasljednici […] koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici […].

2.   Potvrda se može koristiti [osobito] za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:

[…]”

8

Članak 67. te uredbe, naslovljen „Izdavanje Potvrde”, u stavku 1. propisuje:

„Tijelo izdavanja izdaje Potvrdu bez odgode u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tijelo koristi obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2.”

9

Članak 68. te uredbe, naslovljen „Sadržaj Potvrde”, određuje:

„Potvrda mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koj[u] se izdaje:

[…]

[…]”

10

Članak 69. Uredbe br. 650/2012, naslovljen „Učinci potvrde”, predviđa:

„1.   Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.

2.   Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, […] predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.

[…]

5.   Potvrda je valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantnom upisniku države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l).”

11

Članak 1. stavak 5. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 1329/2014 оd 9. prosinca 2014. o uspostavi obrazaca iz Uredbe (EU) br. 650/2012 (SL 2014., L 359, str. 30. i ispravci SL 2015., L 142, str. 34. i SL 2016., L 9, str. 14.), glasi:

„Za Europsku potvrdu o nasljeđivanju iz članka 67. stavka 1. Uredbe [br. 650/2012] koristi se obrazac određen u Prilogu 5. kao Obrazac V.”

12

U tom obrascu V. iz Priloga 5. toj provedbenoj uredbi navedeni su prilozi koji se mogu uključiti u Europsku potvrdu o nasljeđivanju. Među tim prilozima nalazi se Prilog IV., naslovljen „Status i prava nasljednika ili više njih”.

13

Točka 9. tog priloga IV. sadržava napomenu „Imovina koja je pripala nasljedniku i za koju je zatraženo potvrđivanje (molimo navesti imovinu i naznačiti sve bitne pojedinosti za identifikaciju)”.

14

Lietuvos Respublikos nekilnojamojo turto registro įstatymas Nr. I‑1539 (Zakon Republike Litve br. I‑1539 o zemljišnim knjigama) od 24. rujna 1996. (Žin., 1996., br. 100‑2261), kako je izmijenjen Zakonom br. XII‑1833 od 23. lipnja 2015. (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), u svom članku 5. stavku 2. propisuje da je tijelo koje vodi zemljišne knjige odgovorno, u skladu sa zakonom, za točnost i zaštitu podataka prikupljenih u tim knjigama. U skladu s tom odredbom, to je tijelo odgovorno samo za usklađenost podataka upisanih u navedene knjige s dokumentima na temelju kojih su ti podaci u njih upisani.

15

Članak 22. tog zakona uređuje pravne osnove za upis u zemljišne knjige stvarnih prava na nekretninama, tereta koji utječu na takva prava i pravnih činjenica. U tom članku nalazi se popis isprava koje potvrđuju nastanak stvarnih prava na nekretninama ili pravnih činjenica, na temelju kojih su ta prava, tereti koji utječu na njih ili te pravne činjenice upisani u zemljišne knjige, pri čemu su u njemu navedene, među ostalim, odluke tijela javne vlasti, pravne radnje, presude, rješenja i odluke sudova kao i potvrde kojima se potvrđuje nasljedno pravo.

16

Članak 23. navedenog zakona određuje pravila za podnošenje prijedloga za upis stvarnih prava na nekretninama, tereta koji utječu na takva prava i pravnih činjenica. On u svom stavku 2. predviđa da se uz prijedlog moraju podnijeti dokumenti kojima se potvrđuje nastanak stvarnog prava, tereta koji utječu na to pravo ili pravne činjenice čiji se upis predlaže. U članku 23. stavku 3. određeno je da dokumenti na temelju kojih se stvarna prava na nekretninama, tereti koji utječu na takva prava kao i pravne činjenice potvrđuju, nastaju, prestaju, prenose ili opterećuju moraju biti u skladu sa zakonskim zahtjevima i sadržavati podatke potrebne za upis u zemljišne knjige. Na temelju navedenog članka 23. stavka 4., dokumenti na temelju kojih se predlaže taj upis moraju biti čitljivo napisani i sadržavati puna imena, prezimena, pravne nazive, adrese, identifikacijske brojeve osoba povezanih s navedenim upisom te jedinstveni broj nepokretne dotične imovine, a koji se dodjeljuje u skladu s Lietuvos Respublikos nekilnojamojo turto kadastro nuostataiem (Pravilnik o katastru Republike Litve).

17

Prema članku 29. Zakona o zemljišnim knjigama tijelo koje vodi zemljišne knjige odbit će u taj upisnik upisati stvarna prava na nekretnini, terete koji utječu na takva prava i pravne činjenice, ako se tijekom razmatranja prijedloga za upis utvrdi da dokument na temelju kojeg je predložen upis nije u skladu sa zahtjevima tog zakona ili da navedeni prijedlog ili dokument podnesen tom tijelu ne sadržava podatke iz Nekilnojamojo turto registro nuostataia (Pravilnik o zemljišnim knjigama), a koji su potrebni za identifikaciju nepokretne imovine ili osoba koje stječu stvarna prava.

18

U točki 14.2.2. Pravilnika o zemljišnim knjigama, koji je donio Lietuvos Respublikos vyriausybės nutarimas Nr. 379 „Dėl Nekilnojamojo turto registro nuostatų patvirtinimo” (Uredba Vlade Republike Litve br. 379. o odobrenju Uredbe o registru nekretnina) od 23. travnja 2014. (TAR, 2014., br. 2014‑4930), navedeno je da su podaci za identifikaciju nekretnine katastarsko područje, katastarska općina i katastarski broj zemljišne čestice, jedinstveni (identifikacijski) broj zemljišne čestice, jedinstveni (identifikacijski) broj zgrade, i jedinstveni (identifikacijski) broj stana ili prostorija.

19

Tužitelj iz glavnog postupka, osoba R. J. R., boravi u Njemačkoj.

20

Dana 6. prosinca 2015. preminula je njegova majka (u daljnjem tekstu: umrla) čije se uobičajeno boravište tada također nalazilo u Njemačkoj. Tužitelj iz glavnog postupka, njezin jedini nasljednik, bezuvjetno je prihvatio nasljedstvo umrle u Njemačkoj. Obratio se nadležnom njemačkom sudu kako bi pribavio Europsku potvrdu o nasljeđivanju jer je ovo nasljedstvo obuhvaćalo imovinu koja se nije nalazila samo u Njemačkoj, nego i u Litvi.

21

Amtsgericht Bad Urach (Općinski sud u Bad Urachu, Njemačka) izdao je 24. rujna 2018. tužitelju iz glavnog postupka, s jedne strane, potvrdu o nasljeđivanju br. 1 VI 174/18, u kojoj je bilo navedeno da je osoba G. R., koja je preminula 10. svibnja 2014., svoju imovinu ostavila umrloj, svojem jedinom nasljedniku, i, s druge strane, Europsku potvrdu o nasljeđivanju br. 1 VI 175/18, u kojoj je bilo navedeno da je umrla svoju imovinu ostavila tužitelju iz glavnog postupka, koji je bio njezin jedini nasljednik i koji je bezuvjetno prihvatio nasljedstvo.

22

Dana 15. ožujka 2019. tužitelj iz glavnog postupka podnio je Središnjem registru, državnom tijelu zaduženom, među ostalim, za vođenje katastra i zemljišnih knjiga u Litvi, prijedlog kako bi u te knjige upisao svoje pravo vlasništva na nekretninama koje su umrloj pripadale u Litvi. U prilog svojem prijedlogu podnio je potvrdu o nasljeđivanju i Europsku potvrdu o nasljeđivanju, spomenute u prethodnoj točki ove presude.

23

Odlukom od 20. ožujka 2019. Odsjek zemljišno knjižnog odjela u Tauragėu Službe središnjeg registra za upravljanje zemljišnim knjigama, odbio je taj prijedlog uz obrazloženje da ta Europska potvrda o nasljeđivanju ne sadržava podatke potrebne za identifikaciju nekretnine, predviđene Zakonom o zemljišnim knjigama, to jest da u njoj nije navedena imovina koju je naslijedio tužitelj iz glavnog postupka.

24

Potonji je protiv te odluke o odbijanju podnio žalbu Povjerenstvu za rješavanje sporova pri Središnjem registracijskom uredu središnjeg registra, koje je odlukom 9. svibnja 2019. potvrdilo navedenu odluku o odbijanju.

25

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je tužbu protiv tih odluka Regionų apygardos administracinio teismo Klaipėdos rūmai (Okružni upravni sud u Klaipėdi, Litva), koji je presudom od 30. prosinca 2019. odbio tu tužbu kao neosnovanu.

26

Tužitelj iz glavnog postupka podnio je žalbu protiv te presude Lietuvos vyriausiasis administracinis teismasu (Vrhovni upravni sud Litve), sudu koji je uputio zahtjev. Taj sud smatra da se u sporu koji se pred njim vodi javljaju pitanja o tumačenju Uredbe br. 650/2012.

27

Taj sud upućuje na to da je Europska potvrda o nasljeđivanju, na temelju članka 69. stavka 5. Uredbe br. 650/2012, valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantan upisnik države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l) te uredbe, to jest da ta potvrda ne utječe na primjenu članka 1. stavka 2. točke (l). Prema mišljenju navedenog suda, potonja odredba, koja iz područja primjene navedene uredbe isključuje bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, podrazumijeva da ishođenje Europske potvrde o nasljeđivanju samo po sebi ne dovodi do neprimjenjivosti uvjeta za upis u zemljišne knjige koji su utvrđeni pravom države članice u kojoj se nalazi imovina.

28

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev naglašava da su isprave koje mogu poslužiti kao temelj za upis stvarnih prava na nekretninama u zemljišne knjige u Litvi navedene u članku 22. Zakona o zemljišnim knjigama i da su u članku 23. stavcima 2. do 4. tog zakona kogentno određene informacije i podaci koje te isprave moraju potvrđivati. Tvrdi da Središnji registar djeluje samo na temelju ovlasti koje su mu povjerene zakonom koji mu ne priznaje ovlast da sam utvrdi doseg prava vlasništva niti ovlast prikupljanja informacija i dokaza koji potvrđuju postoje li određene činjenice.

29

Taj sud navodi da slijedom toga i primjenom pravnih pravila litavskog prava, informacije potrebne za upis u zemljišne knjige mogu biti pružene samo u ispravama navedenima u članku 22. Zakona o zemljišnim knjigama i da Središnji registar, u slučaju da su pružene informacije nepotpune, nije ovlašten uzeti u obzir informacije koje nisu navedene u tim ispravama.

30

Navedeni sud dodaje da Europsku potvrdu o nasljeđivanju, kako bi mogla proizvesti svoje učinke, treba sastaviti uporabom obrasca V. iz Priloga 5. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014. Slijedom toga, ako su informacije na koje se odnose primjenjive odredbe Uredbe br. 650/2012 i Provedbene uredbe br. 1329/2014 pružene u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju, ona će se u Litvi smatrati valjanom ispravom na temelju koje bi se prijenos imovine upisao u zemljišne knjige, kao što je to predviđeno člankom 69. stavkom 5. Uredbe br. 650/2012.

31

Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da je Europska potvrda o nasljeđivanju o kojoj je riječ u glavnom postupku sastavljena upotrebom obrasca V. i da sadržava Prilog IV. tom obrascu koji potvrđuje status i prava nasljednika. Dodaje međutim da u točki 9. tog Priloga IV. nisu pružene nikakve informacije kako bi se identificirala imovina dodijeljena nasljedniku za koju je zatraženo potvrđivanje.

32

Taj sud ističe da iz argumenata koje je iznio tužitelj iz glavnog postupka kao i iz sudske prakse njemačkih sudova koju on navodi proizlazi da tijelo koje je izdalo tu Europsku potvrdu o nasljeđivanju nije te informacije propustilo pružiti zbog nepažnje. Tvrdi da tužitelj iz glavnog postupka ističe, među ostalim, da je njemačko nasljedno pravo uređeno načelom univerzalne sukcesije i da se, slijedom toga, na temelju tog prava u slučaju kad postoji samo jedan nasljednik cjelokupna imovina umrlog prenosi na njega, a imovinu za nasljeđivanje nije moguće navesti ili odrediti na bilo koji drugi način. Stoga, prema njegovu mišljenju, njemački sudovi u skladu s ustaljenom sudskom praksom ne primjenjuju članak 68. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 koji propisuje da se u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navodi dio svakog nasljednika te, ako je to potrebno, popis prava i/ili imovine za svakog nasljednika.

33

Uzimajući u obzir ciljeve koji se žele postići uspostavom Europske potvrde o nasljeđivanju, a osobito onaj da se nasljeđivanja s prekograničnim implikacijama unutar Unije moraju riješiti brzo, skladno i učinkovito, sud koji je uputio zahtjev postavlja si pitanje o tumačenju članka 1. stavka 2. točke (l) i članka 69. stavka 5. Uredbe br. 650/2012, osobito što se tiče odnosa između tih odredbi i odredbi nacionalnog prava države članice u kojoj se nalazi imovina za nasljeđivanje o kojoj je riječ, a koje uređuje pretpostavke za upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

34

U tim je okolnostima Lietuvos vyriausiasis administracinis teismas (Vrhovni upravni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 1. stavak 2. točku (l) i članak 69. stavak 5. Uredbe [br. 650/2012] tumačiti na način da im se ne protive odredbe prava države članice u kojoj se nalazi nepokretna imovina o kojoj je riječ, prema kojima se pravo vlasništva može upisati [u] zemljišne knjige na temelju Europske potvrde o nasljeđivanju samo ako su svi podaci potrebni za taj upis navedeni u toj potvrdi?”

35

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, prijedlog tužitelja iz glavnog postupka za upis u litavske zemljišne knjige njegova prava vlasništva na imovini koja se nalazi u Litvi odbijen je uz obrazloženje da Europska potvrda o nasljeđivanju podnesena u prilog tom prijedlogu ne sadržava podatke koji se odnose na tu imovinu. U tim okolnostima, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, postavljeno pitanje valja preoblikovati kako bi se odnosilo i na članak 68. Uredbe br. 650/2012, s obzirom na to da se taj članak, kao što to proizlazi iz samog njegova naslova, odnosi upravo na sadržaj takve potvrde. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a osobito iz obrazloženja odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, izvede one elemente prava Unije koje treba tumačiti uzimajući u obzir predmet spora (vidjeti u tom smislu presudu od 16. studenoga 2021., Governor of Cloverhill Prison i dr., C‑479/21 PPU, EU:C:2021:929, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

36

Tako sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita treba li članak 1. stavak 2. točku (l), članak 68. točku (l) i članak 69. stavak 5. Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da im se protivi pravni propis države članice koji predviđa da se prijedlog za upis nekretnine u zemljišne knjige te države članice može odbiti ako je jedini dokument podnesen u prilog tom prijedlogu Europska potvrda o nasljeđivanju u kojoj ta nekretnina nije identificirana.

37

Najprije valja podsjetiti na to da članak 1. Uredbe br. 650/2012, nakon što je u stavku 1. definirao njezino područje primjene, u stavku 2. iscrpno navodi pitanja koja su isključena iz tog područja primjene, među kojima se u tom članku 1. stavku 2. točki (l) nalazi „bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik”.

38

Članak 69. stavak 5. Uredbe br. 650/2012 propisuje da je Europska potvrda o nasljeđivanju valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantan upisnik države članice, ne dovodeći u pitanje članak 1. stavak 2. točke (k) i (l). S druge strane, članak 68. navedene uredbe predviđa da ta potvrda mora sadržavati određene podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koje se izdaje, a osobito, u skladu s točkom (l) članka 68., dio svakog nasljednika te, ako je potrebno, popis prava i/ili imovine za svakog nasljednika.

39

Stoga, kako bi se ocijenilo je li obveza da se u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju navede popis imovine koju nasljeđuje dotični nasljednik, kako je predviđena člankom 68. točkom (l) Uredbe br. 650/2012, propisana tijelu izdavanja takve potvrde ne samo u slučaju nasljeđivanja koje se odnosi na više nasljednika nego i u slučaju nasljeđivanja koje uključuje samo jednog nasljednika, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, taj članak 68. točku (l) treba tumačiti u svijetlu odnosa između članka 1. stavka 2. točke (l) i članka 69. stavka 5. te uredbe, i to s obzirom na opći kontekst u kojem se nalaze te odredbe.

40

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je Europska potvrda o nasljeđivanju autonomni instrument prava Unije čija su uporaba i učinci detaljno uređeni odredbama Uredbe br. 650/2012. Konkretno, Sud je već pojasnio da se na tu potvrdu, uspostavljenu tom uredbom, primjenjuje autonomni pravni sustav uspostavljen odredbama poglavlja VI. navedene uredbe (presuda od 21. lipnja 2018., Oberle, C‑20/17, EU:C:2018:485, t. 46.).

41

Odredbe Uredbe br. 650/2012, navedene u točki 39. ove presude, treba tumačiti s obzirom na ciljeve koji se žele postići tom uredbom, kojom se želi – kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 7. i 8. – pomoći nasljednicima i legatarima, drugim osobama bliskima umrlom i vjerovnicima nasljedstva u ostvarivanju njihovih prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije i omogućiti građanima Unije da urede svoje nasljeđivanje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2018., Oberle, C‑20/17, EU:C:2018:485, t. 49.).

42

U tu je svrhu zakonodavac Unije Uredbom br. 650/2012 uspostavio Europsku potvrdu o nasljeđivanju čiji je cilj, u skladu s uvodnom izjavom 67. te uredbe, omogućiti među ostalim nasljednicima da lako dokažu svoj status i/ili prava i svoje ovlasti u drugoj državi članici kako bi se nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama unutar Unije riješilo brzo, skladno i učinkovito.

43

U tom pogledu, članak 63. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 pojašnjava da Europsku potvrdu o nasljeđivanju mogu među ostalim koristiti nasljednici koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici. U skladu s tim člankom 63. stavkom 2. točkama (a) i (b), ta se potvrda može posebice koristiti za dokazivanje statusa i/ili prava svakog nasljednika spomenutog u navedenoj potvrdi kao i pripadnosti određene imovine koja čini dio ostavine nasljedniku/nasljednicima.

44

Što se tiče učinaka Europske potvrde o nasljeđivanju, kao što to proizlazi iz članka 69. stavka 1. i uvodne izjave 71. Uredbe br. 650/2012, ta potvrda mora proizvoditi iste učinke u svim državama članicama a da pritom nije potreban poseban postupak. U skladu s člankom 69. stavkom 2. te uredbe za navedenu potvrdu predmnijeva se da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik predmnijeva se da ima status naveden u toj potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u toj potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u istoj potvrdi. Stoga, kad je Europska potvrda o nasljeđivanju izdana nasljedniku u državi članici uobičajenog boravišta umrlog, taj je nasljednik može koristiti u drugim državama članicama u kojima se nalazi imovina umrlog.

45

Kad je konkretno riječ o slučaju u kojem je Europska potvrda o nasljeđivanju podnesena kao dokument na temelju kojeg se traži upis naslijeđene nekretnine, važno je naglasiti da članak 68. Uredbe br. 650/2012 predviđa minimum podataka koje se moraju nalaziti u toj potvrdi. Međutim, njezin sadržaj može se razlikovati od jednog do drugog slučaja ovisno o svrhama za koje se izdaje.

46

U tom pogledu, valja pojasniti da tijelo izdavanja, u skladu s člankom 67. stavkom 1. Uredbe br. 650/2012 i kao što je to Sud već presudio, mora obvezno koristiti obrazac V., predviđen u Prilogu 5. Provedbenoj uredbi br. 1329/2014 u svrhu izdavanja navedene potvrde (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 2019., Brisch, C‑102/18, EU:C:2019:34, t. 30.).

47

Imajući to u vidu, treba također podsjetiti na to da, kao što to proizlazi iz točke 38. ove presude, članak 69. stavak 5. Uredbe br. 650/2012 propisuje da je Europska potvrda o nasljeđivanju valjana isprava za upisivanje imovine za nasljeđivanje u relevantan upisnik države članice, ne dovodeći u pitanje, među ostalim, članak 1. stavak 2. točku (l) te uredbe, s obzirom na to da potonja odredba propisuje, kao što je to Sud već presudio, da je bilo koje upisivanje u upisnik prava na nepokretnoj i pokretnoj imovini, uključujući pravne zahtjeve za takav upis te učinci upisa ili neupisa takvih prava u upisnik, isključeno iz područja primjene navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2017., Kubicka, C‑218/16, EU:C:2017:755, t. 54.).

48

Činjenica da su takvi pravni zahtjevi stoga uređeni nacionalnim pravom također proizlazi iz uvodne izjave 18. Uredbe br. 650/2012, u skladu s kojom su zahtjevi za evidentiranjem u upisnik prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini isključeni iz područja primjene te uredbe tako da pravo države članice u kojoj se nalazi upisnik mora biti ono koje određuje pod kojim pravnim uvjetima i kako se evidencija mora voditi te koja su tijela, poput zemljišnoknjižnih odjela ili javnih bilježnika, zadužena za provjeru toga jesu li svi zahtjevi ispunjeni i je li predočena ili utvrđena dokumentacija dovoljna ili sadržava li potrebne podatke.

49

Slijedom toga, odredbe Uredbe br. 650/2012 o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju i, konkretno, članak 69. stavak 5. te uredbe u vezi s njezinim člankom 1. stavkom 2. točkom (l), na koji upućuje prva odredba, ne sprečavaju državu članicu u tome da utvrdi ili primijeni zahtjeve koje treba poštovati radi upisa stvarnih prava na nekretninama.

50

U tom pogledu, svaka država članica u kojoj je predviđen takav upis stvarnih prava na nekretninama slobodna je utvrditi uvjete i načine tog upisa, kao i propisati zahtjev da se svi podaci za identifikaciju nekretnine za koju je podnesen prijedlog za upis moraju dostaviti u tom prijedlogu ili u dokumentima koji su mu priloženi.

51

Slijedom toga, u situaciji u kojoj je tijelu nadležnom za upis stvarnih prava na nekretninama podnesen prijedlog za upis naslijeđene nekretnine, a da ta imovina nije identificirana u dokumentu na temelju kojeg se zahtijeva taj upis, uključujući u podnesenoj Europskoj potvrdi o nasljeđivanju, iz prethodno navedenog proizlazi da to tijelo može odbiti takav prijedlog.

52

U tom pogledu, valja istaknuti da odbijanje prijedloga za upis nekretnine u zemljišne knjige države članice, koji se temelji na Europskoj potvrdi o nasljeđivanju, uz obrazloženje da potonja ne sadržava podatke o identifikaciji te imovine ne dovodi u pitanje valjanost te potvrde kao takve u pogledu drugih podataka koje potvrđuje, poput statusa nasljednika.

53

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 1. stavak 2. točku (l), članak 68. točku (l) i članak 69. stavak 5. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da im se ne protivi pravni propis države članice koji predviđa da se prijedlog za upis nekretnine u zemljišne knjige te države članice može odbiti ako je jedini dokument podnesen u prilog tom prijedlogu Europska potvrda o nasljeđivanju u kojoj ta nekretnina nije identificirana.

54

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 2. točku (l), članak 68. točku (l) i članak 69. stavak 5. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,

treba tumačiti na način da im se:

ne protivi pravni propis države članice koji predviđa da se prijedlog za upis nekretnine u zemljišne knjige te države članice može odbiti ako je jedini dokument podnesen u prilog tom prijedlogu Europska potvrda o nasljeđivanju u kojoj ta nekretnina nije identificirana.