19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

1

/

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

01.07.2013.

01

Opća, financijska i institucionalna pitanja

02

Carinska unija i slobodno kretanje robe

03

Poljoprivreda

04

Ribarstvo

05

Sloboda kretanja radnika i socijalna politika

06

Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga

07

Prometna politika

08

Politika tržišnog natjecanja

09

Porezi

10

Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala

11

Vanjski odnosi

12

Energetika

13

Industrijska politika i unutarnje tržište

14

Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata

15

Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja

16

Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura

17

Pravo poduzećâ

18

Zajednička vanjska i sigurnosna politika

19

Područje slobode, sigurnosti i pravde

20

Europa građana

i.

izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007.

U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji;

ii.

numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata.

—

Zakonodavstvo („L”),

—

Informacije i objave („C”).

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

3

L 160/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

29.05.2000.

(1)

Europska unija je postavila za cilj uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde.

(2)

Pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta zahtijeva da se prekogranični stečajni postupci trebaju odvijati učinkovito i djelotvorno, a ovu je Uredbu potrebno donijeti kako bi se postigao ovaj cilj koji spada u suradnju sudova u građanskim stvarima u smislu članka 65. Ugovora.

(3)

Aktivnosti poduzetnika sve više imaju prekogranične učinke, pa su stoga sve više uređene pravom Zajednice. Dok insolventnost takvih poduzetnika također utječe na pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, postoji i potreba za aktom Zajednice koji bi zahtijevao koordinaciju mjera koje se poduzimaju u vezi s imovinom insolventnog dužnika.

(4)

Za pravilno je funkcioniranje unutarnjeg tržišta potrebno izbjegavati poticanje stranaka da prenose svoju imovinu ili sudski postupak iz jedne države članice u drugu, u potrazi za povoljnijim pravnim položajem („forum shopping”).

(5)

Ovi se ciljevi ne mogu u dovoljnom stupnju postići na državnoj razini, te je stoga opravdano djelovanje na razini Zajednice.

(6)

U skladu s načelom proporcionalnosti, ovu Uredbu trebalo bi ograničiti na odredbe koje uređuju ovlaštenje za pokretanje stečajnih postupaka i odluke koje se donose neposredno na temelju stečajnih postupaka, te su tijesno povezane s takvim postupkom. K tomu, ova Uredba treba sadržavati odredbe u vezi s priznavanjem onih odluka i propisa koji se primjenjuju, a koji također zadovoljavaju to načelo.

(7)

Stečajni postupci, stečajne nagodbe i slični postupci izuzeti su iz područja primjene Bruxelleske konvencije o sudskoj nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (3), kako je izmijenjena konvencijama o pristupanju uz ovu Konvenciju (4).

(8)

S ciljem poboljšavanja učinkovitosti i djelotvornosti stečajnih postupaka koji imaju prekogranične učinke potrebno je i primjereno da odredbe o sudskoj nadležnosti, priznavanju i pravu koje se primjenjuje u ovom području budu sadržane u jednom pravnom aktu Zajednice, koji je obvezujući i izravno primjenjiv u državama članicama.

(9)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na stečajni postupak bilo u slučaju da je dužnik fizička ili pravna osoba, trgovac ili privatna osoba. Stečajni postupci na koje se primjenjuje ova Uredba navedeni su u prilozima. Stečajni postupci koji se tiču osiguravajućih društava, kreditnih institucija, investicijskih poduzeća koja raspolažu sredstvima ili vrijednosnim papirima trećih, te poduzeća za zajednička ulaganja trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe. Na takva se poduzeća ne bi trebala primjenjivati ova Uredba stoga što su ona predmet posebnih propisa i što nacionalna nadzorna tijela imaju široke ovlasti za postupanje.

(10)

Stečajni postupci ne uključuju nužno postupanje sudske vlasti; izrazu „sud” u ovoj Uredbi se treba dati široko značenje i treba uključivati i osobu ili tijelo koji su nacionalnim pravom ovlašteni otvarati stečajne postupke. S ciljem primjene ove Uredbe, postupci (uključujući pravne radnje i formalnosti) trebali bi biti usklađeni ne samo s odredbama ove Uredbe, nego i službeno priznati i pravovaljani u državi članici u kojoj je pokrenut stečajni postupak, pri čemu se mora raditi o cjelokupnom stečajnom postupku koji za posljedicu ima djelomično ili potpuno oduzimanje imovine dužnika i imenovanje stečajnog upravitelja.

(11)

Ova Uredba polazi od činjenice da zbog velikih razlika u materijalnom pravu nije moguće uvesti stečajni postupak s univerzalnim područjem primjene u cijeloj Zajednici. Primjena, bez izuzetaka, prava države u kojoj se pokreće takav postupak bi zbog toga često izazivala teškoće. Na primjer, to važi za vrlo različite zakone o založnom pravu u Zajednici. Nadalje, prava prvenstva koja uživaju neki vjerovnici u stečajnom postupku su u nekim slučajevima potpuno različita. Ova bi Uredba to trebala uzeti u obzir na dva različita načina. S jedne strane trebalo bi osigurati posebna pravila o mjerodavnom pravu u slučaju posebno značajnih prava i pravnih odnosa (npr. stvarnih prava i ugovora o radu). S druge strane, uz glavni stečajni postupak s univerzalnim područjem primjene trebalo bi dozvoliti i nacionalni postupak koji obuhvaća samo imovinu koja se nalazi u državi gdje se pokreće postupak.

(12)

Ova Uredba omogućuje da se glavni stečajni postupak pokrene u državi članici gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Ti postupci imaju općenito područje primjene i usmjereni su k tomu da obuhvate svu dužnikovu imovinu. Zbog zaštite različitosti interesa, ova Uredba dopušta pokretanje sekundarnih postupaka koji se odvijaju usporedo s glavnim postupcima. Sekundarni postupci se mogu pokrenuti u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan. Učinci sekundarnog postupka su ograničeni na imovinu koja se nalazi u toj državi. Obvezna pravila o koordinaciji s glavnim postupkom zadovoljavaju potrebu za jedinstvenom primjenom u Zajednici.

(13)

„Središte glavnih interesa” trebalo bi odgovarati mjestu gdje dužnik obavlja redovito poslovanje, te kao takvo može biti provjereno od trećih strana.

(14)

Ova se Uredba primjenjuje samo na postupke u kojima se središte dužnikovih glavnih interesa nalazi unutar Zajednice.

(15)

Pravila o nadležnosti iz ove Uredbe utvrđuju samo međunarodnu nadležnost, to jest, ona samo određuju državu članicu čiji sudovi mogu pokrenuti stečajni postupak. Mjesna nadležnost unutar te države članice mora se utvrditi nacionalnim pravom dotične države članice.

(16)

Sud nadležan za pokretanje glavnog stečajnog postupka treba imati mogućnost izricanja privremenih i sigurnosnih mjera od trenutka podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka. Sigurnosne mjere prije i nakon početka stečajnog postupka vrlo su važne za učinkovitost stečajnih postupaka. S tim u vezi, ova bi Uredba trebala predviđati različite mogućnosti. S jedne strane, sudu nadležnom za glavne stečajne postupke trebalo bi također biti omogućeno da odredi privremene sigurnosne mjere koje bi pokrivale imovinu koja se nalazi na području ostalih država članica. S druge strane, stečajnom upravitelju privremeno imenovanom prije pokretanja glavnog stečajnog postupka trebalo bi biti omogućeno da, u državama članicama u kojima postoji poslovni nastan dužnika, primijeni sigurnosne mjere koje su moguće prema propisima tih država.

(17)

Prije pokretanja glavnog stečajnog postupka, pravo podnošenja zahtjeva za pokretanje stečajnog postupka u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan trebalo bi biti ograničeno na domaće vjerovnike i vjerovnike s poslovnim nastanom u toj državi, ili na slučajeve gdje glavni stečajni postupak ne može biti pokrenut prema zakonu države članice gdje dužnik ima središte svojih glavnih interesa. Razlog ovom ograničenju jest namjera da se slučajevi u kojima se teritorijalni stečajni postupci zahtijevaju prije glavnog stečajnog postupka ograniče samo na one neophodno potrebne. Ako su pokrenuti glavni stečajni postupci, teritorijalni postupci postaju sekundarnima.

(18)

Nakon pokretanja glavnog stečajnog postupka, pravo podnošenja zahtjeva za pokretanje stečajnog postupka u državi članici gdje dužnik ima poslovni nastan nije ograničeno ovom Uredbom. Stečajni upravitelj u glavnom postupku ili bilo koja druga osoba ovlaštena na temelju nacionalnog prava države članice, može zahtijevati pokretanje sekundarnog stečajnog postupka.

(19)

Osim zaštite lokalnih interesa, sekundarni stečajni postupci mogu poslužiti u različite svrhe. Može biti slučajeva gdje je dužnikova stečajna masa previše složena da bi se njome upravljalo kao jedinicom, ili gdje su razlike u dotičnim pravnim sustavima tako velike da se mogu javiti poteškoće kada se djelovanje zakona države članice u kojoj se pokreće postupak proširi i na druge države gdje se imovina nalazi. Iz tog razloga, stečajni upravitelj može zatražiti pokretanje sekundarnog postupka kada je to potrebno radi učinkovitog upravljanja imovinom.

(20)

Glavni stečajni postupak i sekundarni postupci ipak mogu doprinositi djelotvornoj realizaciji ukupne imovine samo ako su svi usporedni neriješeni postupci usklađeni. Tu je glavni uvjet da razni stečajni upravitelji moraju blisko surađivati, posebno u razmjeni dovoljne količine podataka. Kako bi se osigurala značajnija uloga glavnog stečajnog postupka, stečajnom upravitelju u takvom postupku trebalo bi se osigurati više mogućnosti za intervenciju u sekundarne stečajne postupke koji se vode istodobno. Na primjer, on bi trebao imati mogućnost predlagati plan restrukturiranja ili stečajne nagodbe, ili tražiti odlaganje realizacije imovine u sekundarnom stečajnom postupku.

(21)

Svaki vjerovnik koji ima stalno uobičajeno boravište, domicil ili registrirano sjedište u Zajednici, trebao bi imati pravo na podnošenje svojih zahtjeva u svakom stečajnom postupku u Zajednici koji se odnosi na dužnikovu imovinu. Ovo bi se također trebalo primjenjivati i na porezna tijela i institucije socijalnog osiguranja. Međutim, kako bi se osigurao jednak položaj vjerovnika, raspodjela sredstava mora biti usklađena. Svaki bi vjerovnik trebao imati mogućnost zadržati ono što je dobio tijekom stečajnog postupka, ali bi trebao imati pravo sudjelovanja u raspodjeli ukupne imovine u drugom stečajnom postupku samo ako su vjerovnici s istim položajem dobili jednak dio svojih potraživanja.

(22)

Ova bi Uredba trebala osigurati hitno priznavanje sudskih odluka u vezi s pokretanjem, vođenjem i okončanjem stečajnih postupaka koji spadaju u njezino područje primjene, te sudskih odluka donesenih u izravnoj vezi s takvim stečajnim postupcima. Automatsko priznavanje bi trebalo stoga značiti da se učinci pripisani postupku na temelju prava države u kojoj su postupci pokrenuti protežu na sve ostale države članice. Priznanje sudskih odluka koje su donijeli sudovi država članica trebalo bi se temeljiti na načelu međusobnog povjerenja. U tom smislu, razlozi za nepriznavanje trebali bi biti smanjeni na najmanju potrebnu mjeru. Ovo je također osnova na kojoj se treba rješavati svaki spor između dva suda država članica koji imaju nadležnost za pokretanje glavnog stečajnog postupka. Odluka suda koji prvi pokrene stečajni postupak trebala bi se priznavati u ostalim državama članicama, bez mogućnosti tih država članica da preispituju takvu odluku suda.

(23)

Za pitanja koja pokriva, ova Uredba trebala bi propisivati jedinstvena pravila o sukobu zakona koja zamjenjuju, unutar njihovog područja primjene, nacionalna pravila međunarodnog privatnog prava. Osim ako nije drugačije određeno, mjerodavni propis je onaj države članice u kojoj se pokreće postupak (lex concursus). Ovo pravilo o sukobu zakona treba jednako važiti i za glavni postupak i za lokalne postupke; lex concurcus uređuje sve učinke stečajnog postupka, postupovne kao i materijalne, na osobe i pravne odnose kojih se to tiče. On određuje sve uvjete za pokretanje, vođenje i okončanje stečajnog postupka.

(24)

Automatsko priznavanje stečajnog postupka za koji redovno važi propis države u kojoj se postupak pokreće može se kositi s pravilima prema kojima se poduzimaju pravne radnje u ostalim državama članicama. Kako bi se omogućilo otvaranje postupka, zaštitu podataka i pravnu sigurnost u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci, trebalo bi osigurati cijeli niz izuzetaka od općeg pravila.

(25)

Postoji osobita potreba za pravom na odstupanje od propisa države u kojoj se postupak pokreće u slučaju stvarnih prava, a zato što su ona od velike važnosti kod odobrenja kredita. Osnovu, važenje i opseg takvih stvarnih prava trebalo bi stoga redovito određivati prema lex situs, te na njih ne bi trebalo utjecati pokretanje stečajnog postupka. Nositelju stvarnih prava trebalo bi stoga biti omogućeno dodatno jamstvo za ostvarivanje prava na izdvajanje ili odvojeno namirenje. Ako za imovinu vrijede stvarna prava prema pravilima te države, lex situs, a glavni se postupak vodi u drugoj državi članici, stečajnom upravitelju u glavnom postupku trebalo bi biti omogućeno da traži pokretanje sekundarnog postupka u području nadležnosti gdje nastaju stvarna prava ako dužnik tamo ima poslovni nastan. Ako sekundarni postupak nije pokrenut, višak od prodaje imovine koju pokrivaju stvarna prava mora biti plaćen stečajnom upravitelju u glavnom postupku.

(26)

Čak i ako prema propisima države u kojoj se pokreće postupak nije dozvoljena kompenzacija, vjerovnik bi ipak trebao imati pravo na kompenzaciju ako je to moguće prema propisima koji važe za tražbinu insolventnog dužnika. Na taj način, kompenzacija služi kao jamstvo na temelju zakonskih odredaba na koje se vjerovnik kojega se to tiče može osloniti u vrijeme kada nastaje tražbina.

(27)

Postoji i potreba za posebnom zaštitom u slučaju platnih sustava i financijskih tržišta. Na primjer, ovo se odnosi na dogovore o zatvaranju pozicija i netiranju koji se nalaze u takvim sustavima, kao i na prodaju vrijednosnica i na jamstva osigurana za takve poslove koji su uređeni Direktivom 98/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o konačnom namirenju u plaćanjima i namirenju u trgovini vrijednosnicama (5). Jedino pravo koje vrijedi za takve transakcije trebalo bi biti ono koje važi za dotični sustav ili tržište. Cilj ove odredbe je da, u slučaju insolventnosti poslovnog partnera, spriječi mogućnost izmjene mehanizama za poslove plaćanja i namirenja koji su osigurani u sustavima plaćanja i kompenzacije ili na reguliranim financijskim tržištima država članica. Direktiva 98/26/EZ sadrži posebne odredbe koje imaju prednost pred općim pravilima u ovoj Uredbi.

(28)

S ciljem zaštite zaposlenika i radnog odnosa, posljedice stečajnog postupka na nastavak ili okončanje radnog odnosa i prava i obveze svih strana u takvom odnosu moraju se urediti pravom koje se primjenjuje na ugovor, u skladu s općim pravilima o koliziji prava. Bilo koja druga pitanja o stečajnom pravu, kao što su ona o tomu jesu li tražbine zaposlenika zaštićene pravima prvenstva i koji status mogu imati ta prava prvenstva, trebalo bi odrediti pravom države u kojoj se postupak pokreće.

(29)

Zbog poslovnih razloga glavnina sadržaja odluke o pokretanju postupka trebala bi biti objavljena u ostalim državama članicama na zahtjev stečajnog upravitelja. Ako u državi članici koje se to tiče postoji poslovni nastan, može postojati uvjet obveznog objavljivanja. Međutim, objavljivanje ni u kom slučaju ne može biti preduvjet za priznavanje stranog postupka.

(30)

Postoji mogućnost da neke zainteresirane osobe nemaju saznanja o pokrenutim postupcima, te postupaju u dobroj vjeri na način koji je protivan novonastaloj situaciji. Kako bi se zaštitile takve osobe koje dužniku plaćaju jer nemaju saznanja da su u drugoj državi pokrenuti postupci, i kada bi ustvari trebali plaćati stečajnom upravitelju u drugoj državi, trebalo bi osigurati da takva plaćanja imaju učinak pokrića duga.

(31)

Ova Uredba trebala bi uključiti priloge koji se odnose na organizaciju stečajnog postupka. Kako se ti prilozi odnose isključivo na zakonodavstvo država članica, postoje posebni i opravdani razlozi da Vijeće pridržava pravo izmjene tih priloga kako bi se uzele u obzir bilo kakve izmjene domaćeg prava u državama članicama.

(32)

Ujedinjena Kraljevina i Irska su, u skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, navele svoju želju za sudjelovanjem u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(33)

Danska, u skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, koja je stoga ne obvezuje, niti se na nju primjenjuje,

(a)

„stečajni postupak” znači cjelokupni stečajni postupak iz članka 1. stavka 1. Ti su postupci navedeni u Prilogu A;

(b)

„stečajni upravitelj” znači svaka osoba ili tijelo čija je funkcija upravljanje imovinom ili likvidacija imovine oduzete dužniku, ili nadzor nad njegovim poslovanjem. Te osobe i tijela su navedeni u Prilogu C;

(c)

„likvidacijski postupak” znači stečajni postupak u smislu točke (a) i ima za posljedicu realizaciju dužnikove imovine, uključujući i kada je postupak okončan stečajnom nagodbom ili drugom mjerom za prekidanje insolventnosti, ili kada je okončan zbog nedostatnosti imovine. Ovi su postupci navedeni u Prilogu B;

(d)

„sud” znači sudsko ili drugo nadležno tijelo države članice ovlašteno za pokretanje stečajnog postupka ili donošenje odluka tijekom takvog postupka;

(e)

„sudska odluka” u vezi s pokretanjem stečajnog postupka ili imenovanjem stečajnog upravitelja uključuje i odluku svakog suda ovlaštenog za pokretanje takvog postupka ili imenovanje stečajnog upravitelja;

(f)

„vrijeme pokretanja postupka” znači vrijeme kada sudska odluka o pokretanju takvog postupka stupa na snagu, bilo da se radi o konačnoj sudskoj odluci ili ne;

(g)

„država članica u kojoj se nalazi imovina” znači u slučaju:

(h)

„poslovni nastan” znači svako mjesto poslovanja gdje dužnik obavlja stalnu gospodarsku aktivnost koja uključuje ljudske resurse i dobra.

(a)

stečajni postupak prema stavku 1. ne može se pokrenuti zbog uvjeta propisanih pravom države članice na čijem se državnom području nalazi dužnikovo središte glavnih interesa; ili

(b)

pokretanje teritorijalnog stečajnog postupka zahtijeva vjerovnik koji ima domicil, uobičajeno boravište ili sjedište u državi članici na čijem državnom području se nalazi poslovni nastan, ili čija tražbina proizlazi iz poslovanja tog poslovnog nastana.

(a)

protiv kojih se dužnika dozvoljava stečajni postupak s obzirom na njihovu sposobnost;

(b)

imovinu koja čini dio mase i postupanje s imovinom koju dužnik pribavi ili koja je na njega prenesena nakon pokretanja stečajnog postupka;

(c)

ovlasti dužnika i stečajnog upravitelja;

(d)

pretpostavke za kompenzaciju;

(e)

učinke stečajnog postupka po važeće ugovore gdje je dužnik jedna od ugovornih stranaka;

(f)

učinke stečajnog postupka na postupke pokrenute od strane pojedinačnih vjerovnika, s izuzetkom parnica u tijeku;

(g)

tražbine koje će se prijaviti u vezi s dužnikovom stečajnom masom i postupanje s tražbinama koje su proistekle nakon pokretanja stečajnog postupka;

(h)

pravila koja uređuju prijavljivanje, verifikaciju i priznavanje tražbina;

(i)

pravila koja uređuju raspodjelu sredstava od realizacije imovine, razvrstavanje tražbina i prava vjerovnika koji su dobili djelomičnu naknadu nakon pokretanja postupka u slučaju insolventnosti na temelju stvarnih prava ili kroz kompenzaciju;

(j)

uvjete i učinke okončanja stečajnog postupka, posebno kod stečajne nagodbe;

(k)

prava vjerovnika nakon okončanja stečajnog postupka;

(l)

tko snosi troškove nastale tijekom stečajnog postupka;

(m)

pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike.

(a)

pravo na raspolaganje imovinom ili davanje na raspolaganje, te dobivanje naknade od sredstava ili prihoda od te imovine, posebno na temelju založnog prava ili hipoteke;

(b)

isključivo pravo na podmirenje tražbine, posebno pravo u vezi s tražbinom osiguranom založnim pravom ili ustupanjem potraživanja na temelju jamstva;

(c)

pravo zahtijevanja imovine i/ili traženja naknade od strane onoga tko je posjeduje ili koristi suprotno željama ovlaštenika;

(d)

stvarno pravo na ovlašteno korištenje imovine.

—

je za navedenu radnju mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut, i

—

u tom se slučaju te radnje ni na koji način ne smiju osporiti sukladno tom pravu.

—

nepokretnu imovinu, ili

—

brod ili zrakoplov koji podliježe upisu u javni registar, ili

—

vrijednosnice čije postojanje pretpostavlja upis u registar utvrđen zakonom,

(a)

stečajni upravitelj u glavnom postupku;

(b)

bilo koja druga osoba ili tijelo ovlašteno da zatraži pokretanje stečajnog postupka na temelju prava države članice na čijem je državnom području zatraženo pokretanje sekundarnog stečajnog postupka.

—

na zahtjev stečajnog upravitelja u glavnom postupku,

—

na vlastitu inicijativu, na zahtjev vjerovnika ili na zahtjev stečajnog upravitelja u sekundarnom postupku ako se ta mjera više ne čini opravdana, posebno što se tiče interesa vjerovnika u glavnom postupku ili u sekundarnom postupku.

(a)

Konvenciju između Belgije i Francuske o nadležnosti, valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Parizu 8. srpnja 1899.;

(b)

Konvenciju između Belgije i Austrije o stečaju, stečajnim nagodbama i obustavi plaćanja (s Dodatnim protokolom od 13. lipnja 1973.), potpisanu u Bruxellesu 16. srpnja 1969.;

(c)

Konvenciju između Belgije i Nizozemske o teritorijalnoj nadležnosti, stečaju i valjanosti i provedivosti odluka, arbitražnih odluka i vjerodostojnosti isprava, potpisanu u Bruxellesu 28. ožujka 1925.;

(d)

Ugovor između Njemačke i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisan u Beču 25. svibnja 1979.;

(e)

Konvenciju između Francuske i Austrije o nadležnosti, priznavanju i provedivosti odluka o stečaju, potpisanu u Beču 27. veljače 1979.;

(f)

Konvenciju između Francuske i Italije o provedivosti odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Rimu 3. lipnja 1930.;

(g)

Konvenciju između Italije i Austrije o stečaju i stečajnim nagodbama, potpisanu u Rimu 12. srpnja 1977.;

(h)

Konvenciju između Kraljevine Nizozemske i Savezne Republike Njemačke o međusobnom priznavanju i provedivosti odluka i drugih ovršnih isprava u građanskim i trgovačkim predmetima, potpisanu u Haagu 30. kolovoza 1962.;

(i)

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Belgije koja propisuje uzajamnu provedivost odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, s Protokolom, potpisanu u Bruxellesu 2. svibnja 1934.;

(j)

Konvenciju između Danske, Finske, Norveške, Švedske i Islanda o stečaju, potpisanu u Kopenhagenu 7. studenoga 1933.;

(k)

Europsku konvenciju o određenim međunarodnim vidovima stečaja, potpisanu u Istanbulu 5. lipnja 1990.

(a)

u bilo kojoj državi članici, dok je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem proizlaze iz konvencije koju je ta država zaključila s jednom ili više trećih zemalja prije stupanja na snagu ove Uredbe;

(b)

u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske, dok god je to suprotno obvezama koje u vezi sa stečajem i likvidacijom insolventnih društava proizlaze iz dogovora s Commonwealthom koji postoje u vrijeme stupanja na snagu ove Uredbe.

—

Het faillissement/La faillite

—

Het gerechtelijk akkoord/Le concordat judiciaire

—

De collectieve schuldenregeling/Le règlement collectif de dettes

—

Das Konkursverfahren

—

Das gerichtliche Vergleichsverfahren

—

Das Gesamtvollstreckungsverfahren

—

Das Insolvenzverfahren

—

Πτω'χευση

—

Η ειδικη' εκκαθα'ριση

—

Η προσωρινη' διαχει'ριση εταιρι'ας. Η διοι'κηση και η διαχει'ριση των πιστωτω'ν

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Η υπαγωγη' επιχει'ρησης υπο' επι'τροπο με σκοπο' τη συ'ναψη συμβιβασμου' με τους πιστωτές

—

Concurso de acreedores

—

Quiebra

—

Suspensión de pagos

—

Liquidation judiciaire

—

Redressement judiciaire avec nomination d’un administrateur

—

Compulsory winding up by the court

—

Bankruptcy

—

The administration in bankruptcy of the estate of persons dying insolvent

—

Winding-up in bankruptcy of partnerships

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation of a Court)

—

Arrangements under the control of the court which involve the vesting of all or part of the property of the debtor in the Official Assignee for realisation and distribution

—

Company examinership

—

Fallimento

—

Concordato preventivo

—

Liquidazione coatta amministrativa

—

Amministrazione straordinaria

—

Amministrazione controllata

—

Faillite

—

Gestion contrôlée

—

Concordat préventif de faillite (par abandon d’actif)

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Het faillissement

—

De surséance van betaling

—

De schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Das Konkursverfahren

—

Das Ausgleichsverfahren

—

O processo de falência

—

Os processos especiais de recuperação de empresa, ou seja:

—

Konkurssi/konkurs

—

Yrityssaneeraus/företagssanering

—

Konkurs

—

Företagsrekonstruktion

—

Winding up by or subject to the supervision of the court

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation of a court)

—

Administration

—

Voluntary arrangements under insolvency legislation

—

Bankruptcy or sequestration

—

Het faillissement/La faillite

—

Das Konkursverfahren

—

Das Gesamtvollstreckungsverfahren

—

Das Insolvenzverfahren

—

Πτω'χευση

—

Η ειδικη' εκκαθα'ριση

—

Concurso de acreedores

—

Quiebra

—

Suspensión de pagos basada en la insolvencia definitiva

—

Liquidation judiciaire

—

Compulsory winding up

—

Bankruptcy

—

The administration in bankruptcy of the estate of persons dying insolvent

—

Winding-up by or subject to the supervision of the court

—

Winding-up in bankruptcy of partnerships

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation by the court)

—

Arrangements under the control of the court which involve the vesting of all or part of the property of the debtor in the Official Assignee for realisation and distribution

—

Fallimento

—

Liquidazione coatta amministrativa

—

Faillite

—

Régime spécial de liquidation du notariat

—

Het faillissement

—

De schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Das Konkursverfahren

—

O processo de falência

—

Konkurssi/konkurs

—

Konkurs

—

Winding up by or subject to the supervision of the court

—

Creditors’ voluntary winding up (with confirmation by the court)

—

Bankruptcy or sequestration

—

De curator/Le curateur

—

De commissaris inzake opschorting/Le commissaire au sursis

—

De schuldbemiddelaar/Le médiateur de dettes

—

Konkursverwalter

—

Vergleichsverwalter

—

Sachwalter (nach der Vergleichsordnung)

—

Verwalter

—

Insolvenzverwalter

—

Sachwalter (nach der Insolvenzordnung)

—

Treuhänder

—

Vorläufiger Insolvenzverwalter

—

Ο συ'νδικο

—

Ο προσωρινο'ς διαχειριστη'ς. Η διοικου'σα επιτροπη' των πιστωτω'ν

—

Ο ειδικο'ς εκκαθαριστη'ς

—

Ο επι'τροπος

—

Depositario-administrador

—

Interventor o Interventores

—

Síndicos

—

Comisario

—

Représentant des créanciers

—

Mandataire liquidateur

—

Administrateur judiciaire

—

Commissaire à l’exécution de plan

—

Liquidator

—

Official Assignee

—

Trustee in bankruptcy

—

Provisional Liquidator

—

Examiner

—

Curatore

—

Commissario

—

Le curateur

—

Le commissaire

—

Le liquidateur

—

Le conseil de gérance de la section d’assainissement du notariat

—

De curator in het faillissement

—

De bewindvoerder in de surséance van betaling

—

De bewindvoerder in de schuldsaneringsregeling natuurlijke personen

—

Masseverwalter

—

Ausgleichsverwalter

—

Sachwalter

—

Treuhänder

—

Besondere Verwalter

—

Vorläufiger Verwalter

—

Konkursgericht

—

Gestor judicial

—

Liquidatário judicial

—

Comissão de credores

—

Pesänhoitaja/boförvaltare

—

Selvittäjä/utredare

—

Förvaltare

—

God man

—

Rekonstruktör

—

Liquidator

—

Supervisor of a voluntary arrangement

—

Administrator

—

Official Receiver

—

Trustee

—

Judicial factor

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

21

L 239/427

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

14.12.1993.

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

22

L 239/441

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

07.10.1997.

1.

Doprinosi Islanda i Norveške, u daljnjem tekstu „države Sporazuma o suradnji”, troškovima postavljanja i funkcioniranja C.SIS-a:

Doprinosi država Sporazuma o suradnji odgovaraju njihovom udjelu u ukupnom bruto domaćem proizvodu ugovornih stranaka i država Sporazuma o suradnji.

Doprinosi ugovornih stranaka izračunavaju se u skladu s člankom 119. stavkom 1. Schengenske konvencije.

2.

Način izračunavanja:

3.

Rok za plaćanje doprinosa nordijskih država je 1. siječnja 1997.

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

23

L 239/452

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

21.04.1998.

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

24

L 309/24

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

01.12.2000.

(1)

Točka 1. Završnog akta Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma potpisanog 19. lipnja 1990. i odgovarajućih Završnih akata Sporazuma o pristupanju Konvenciji Kraljevine Danske, Republike Finske i Kraljevine Švedske, a koji su potpisani 19. prosinca 1996., sadrži Zajedničku deklaraciju o stupanju na snagu instrumenata u pitanju.

(2)

Trebalo bi odrediti datum od kada će se schengenska pravna stečevina primjenjivati u Danskoj, Finskoj i Švedskoj, te Islandu i Norveškoj (u daljnjem tekstu „nordijske zemlje”).

(3)

Kako bi bio u skladu s Nordijskom unijom putnih isprava, navedeni datum morat će se primijeniti na sve nordijske zemlje.

(4)

Priprema ove Odluke sastojala se od sljedećih faza. Prvo je nordijskim zemljama dostavljen cjeloviti upitnik, a njihovi odgovori su evidentirani. Nakon toga su obavljeni posjeti svim nordijskim zemljama, u skladu s postupcima koji se primjenjuju u Vijeću, radi potvrđivanja i procjene u područjima policijske suradnje i zaštite podataka. Vijeće je 29. svibnja 2000. zaključilo da je udovoljeno uvjetima u ovim područjima. U pogledu primjene schengenske pravne stečevine koja se odnosi na vize i konzularnu suradnju, ovim se posjetima pokazalo da je, osim za neke točke za koje su se nordijske zemlje obvezale pobrinuti, udovoljeno zahtjevima koji se odnose na zakonodavstvo, razinu ljudskih potencijala, obuku, infrastrukturu i materijalne resurse.

(5)

Međutim, u pogledu Schengenskog informacijskog sustava (SIS), čiji se nastavak u okviru projekta SIS 1 + treba dovršiti s probnom uporabom koja bi pokazala njegovu mogućnost funkcioniranja u 18 zemalja, trebalo bi, prije nego što se u budućnosti ukine kontrola na unutarnjim granicama poduzeti posjete radi procjene njegovog funkcioniranja.

(6)

Posjete radi procjene obavljene su u kontekstu kontrole i nadzora vanjskih granica. One su pokazale da se mogu sastaviti pozitivne bilješke o postignutom napretku. Neke su praznine ipak ostale. Stoga je potrebno provesti daljnje posjete radi procjene.

(7)

Nordijske zemlje dostavile su Vijeću popis svojih nadležnih tijela navedenih u članku 101. stavku 4. i članku 108. stavku 1. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, potpisane 19. lipnja 1990. Nordijske zemlje udovoljile su obvezama članka 114. navedene Konvencije o provedbi.

(8)

Kako bi se provjerilo ispravno djelovanje SIS-a u nordijskim zemljama, nacionalni dio Schengenskog informacijskog sustava (N.SIS) nordijskih zemalja trebao bi biti u punoj funkciji (tj. konačni korisnici trebali bi biti u mogućnosti pristupiti stvarnim podacima u svih 15 država) od 1. siječnja 2001., prije ukidanja kontrola na unutarnjim granicama.

(9)

Vijeće treba osigurati da se pravodobno postigne dogovor o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države koja će biti odgovorna za ispitivanje zahtjeva za azilom podnijetim u bilo kojoj državi članici ili na Islandu ili Norveškoj, kako je navedeno u članku 7. Sporazuma od 18. svibnja 1999.

(10)

Osim ako Vijeće ne utvrdi, po završetku posjete radi procjene koja će se obaviti nakon 1. siječnja 2001., da SIS ne funkcionira ispravno u jednoj ili više nordijskih zemalja ili da luke i zračne luke u tim zemljama ne ispunjavanju sve nužne uvjete, cjelokupna schengenska pravna stečevina će se u pogledu tih zemalja primjenjivati od 25. ožujka 2001.

(11)

Postupak naveden u članku 15. stavku 4. Sporazuma od 18. svibnja 1999. poštuje se,

(a)

sve odredbe schengenske pravne stečevine navedene u prilozima A, B, C i D Odluci Vijeća 1999/436/EZ od 20. svibnja 1999. kojom se utvrđuje, u skladu s odgovarajućim odredbama Ugovora o osnivanju Europske zajednice i Ugovora o Europskoj uniji, pravna osnova za svaku odredbu ili odluku koja predstavlja schengensku pravnu stečevinu (2) i svaki akt koji je usvojilo Vijeće koji predstavlja instrument koji je stupio na snagu i čini daljnji razvoj jedne ili više ovih odredbi, primjenjuje se na Dansku, Finsku i Švedsku, u njihovim međusobnim odnosima i u odnosima s Belgijom, Njemačkom, Grčkom, Španjolskom, Francuskom, Italijom, Luksemburgom, Nizozemskom, Austrijom i Portugalom;

(b)

sve odredbe navedene u prilozima A i B Sporazumu od 18. svibnja 1999. koji je zaključilo Vijeće Europske unije, Republika Island i Kraljevina Norveška u pogledu pridruživanja potonjih provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine, te svaki akt koji je usvojilo Vijeće koji predstavlja instrument koji je stupio na snagu i čini daljnji razvoj jedne ili više ovih odredbi, primjenjuje se na Island i Norvešku, u njihovim međusobnim odnosima i odnosima s Belgijom, Danskom, Njemačkom, Grčkom, Španjolskom, Francuskom, Italijom, Luksemburgom, Nizozemskom, Austrijom, Portugalom, Finskom i Švedskom.

(a)

nisu dužne odbiti ulazak na njihovo državno područje niti protjerati državljane trećih zemalja za koje je druga država članica izdala upozorenje SIS-om u svrhu zabrane ulaska, i koji dolazi izravno iz države članice na koju se odredbe schengenske pravne stečevine već primjenjuju;

(b)

mogu dozvoliti ulazak na svoje državno područje državljanima trećih zemalja za koje je druga država članica izdala upozorenje SIS-om u svrhu zabrane ulaska, ako je nordijska zemlja odlučila takvim državljanima odobriti vizu ili drugu dozvolu boravka;

(c)

suzdržat će se od unošenja podataka pokrivenih člankom 96. Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma.

—

članci 62., 64., 65. i 92. do 119. Konvencije iz 1990. o provedbi Schengenskog sporazuma iz 1985., kako je dopunjena Sporazumima o pristupanju Italije, Španjolske, Portugala, Grčke, Austrije, Danske, Finske i Švedske,

—

Odluka Izvršnog odbora od 14. prosinca 1993. o Financijskoj uredbi o troškovima uvođenja i funkcioniranja Schengenskog informacijskog sustava (C.SIS) (SCH/Com-ex(93) 16),

—

Odluka Izvršnog odbora od 25. travnja 1997. o dodjeli ugovora za Pripremnu studiju SIS II (SCH/Com-ex(97) 2. rev. 2),

—

Odluka Izvršnog odbora od 7. listopada 1997. o doprinosima Norveške i Islanda za troškove postavljanja i funkcioniranja C.SIS-a (SCH/Com-ex(97) 18),

—

Odluka Izvršnog odbora od 7. listopada 1997. o razvoju SIS-a (SCH/Com-ex(07) 24),

—

Odluka Izvršnog odbora od 15. prosinca 1997. kojom se izmjenjuje i dopunjuje Financijska uredba o C.SIS-u (SCH/Com-ex(97) 35),

—

Odluka Izvršnog odbora od 21. travnja 1998. o C.SIS-u s vezama 15/18 (SCH/Com-ex(98) 11),

—

Odluka Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o proračunu 1999. za odjel za pomoć (SCH/Com-ex(99) 3),

—

Odluka Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o C.SIS troškovima postavljanja (SCH/Com-ex(99) 4),

—

Odluka Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o usvajanju Priručnika SIRENE (SCH/Com-ex(99) 5),

—

Deklaracija Izvršnog odbora od 18. travnja 1996. kojom se definira pojam stranac (SCH/Com-ex(96) decl. 5),

—

Deklaracija Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o strukturi SIS-a (SCH/Com-ex(99) decl. 2. rev),

—

Odluka Izvršnog odbora od 23. lipnja 1998. u pogledu povjerljive prirode određenih dokumenata (SCH/Com-ex(98) 17), u onoj mjeri u kojoj se takvi dokumenti odnose na gore navedene odredbe,

—

Odluka Izvršnog odbora od 23. lipnja 1998. o sveobuhvatnoj klauzuli za pokrivanje cjelokupne tehničke schengenske pravne stečevine (SCH/Com-ex(98) 29 rev),

—

Deklaracija Izvršnog odbora od 9. veljače 1998. o otmici maloljetnika (SCH/Com-ex(97) decl. 13. rev.2),

—

Odluka Vijeća 1999/323/EZ od 3. svibnja 1999. o donošenju Financijske uredbe kojom se reguliraju proračunski aspekti upravljanja glavnog tajnika Vijeća, u pogledu ugovora zaključenih u njegovo ime, u korist određenih država članica, koji se odnose na postavljanje i funkcioniranje „Poslužitelja odjela za pomoć” Jedinice za upravljanje u II. fazi mreže Sirene.

—

Odluka Vijeća 2000/265/EZ od 27. ožujka 2000. o donošenju Financijske uredbe kojom se reguliraju proračunski aspekti upravljanja zamjenika glavnog tajnika Vijeća, u pogledu ugovora zaključenih u njegovo ime, u korist određenih država članica, koji se odnose na postavljanje i funkcioniranje komunikacijske infrastrukture za Schengensku okolinu, „Sisnet”, kako je izmijenjena Odlukom Vijeća 2000/664/EZ od 23. listopada 2000.

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

28

C 358/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

06.12.2001.

(1)

Operativni zahtjevi i potreba za učinkovitom borbom protiv organiziranog kriminala putem Europola zahtijevaju dodavanje Monaka na popis trećih zemalja s kojima je direktor Europola ovlašten započeti pregovore.

(2)

U Odluci Vijeća od 27. ožujka 2000. godine o ovlašćivanju direktora Europola za početak pregovora o sporazumima s trećim zemljama i institucijama koje nisu povezane s EU-om (5), UNDCP (Program Ujedinjenih naroda za kontrolu droga) uvršten je na popis kao jedno od tijela koje nije povezano s Europskom unijom s kojima je direktor Europola ovlašten započeti pregovore.

(3)

Operativni zahtjevi i potreba za učinkovitom borbom protiv organiziranog kriminala putem Europola zahtijevaju da se UNDCP zamijeni s Uredom Ujedinjenih naroda za kontrolu droga i sprečavanje kriminala (ODCCP).

(4)

Odluku od 27. ožujka 2000. bi stoga trebalo izmijeniti,

U članku 2. stavku 1.:

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

29

C 362/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

06.12.2001.

(1)

Jedan od ciljeva Unije je osigurati državljanima visoki stupanj sigurnosti na području slobode, sigurnosti i pravde razvojem zajedničkih mjera među državama članicama u području policijske suradnje.

(2)

Učinkovitost suradnje u okviru Konvencije o Europolu bila bi veća kada bi Europol, unutar određenih prioritetnih područja, mogao izvršavati svoje zadatke vezano za sve aspekte međunarodnog organiziranog kriminala koji su navedeni u Prilogu Konvenciji o Europolu.

(3)

Prioritetna područja trebala bi biti definirana na temelju stalnog prikupljanja podataka o trendovima u kriminalu na državnim područjima država članica.

(4)

Ova Odluka ne dovodi u pitanje uloge Komisije i Europske središnje banke,

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

30

L 012/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

22.12.2000.

(1)

Zajednica je sebi postavila za cilj održavanje i razvoj Zajednice kao područja slobode, sigurnosti i pravde, u kojemu je osigurano slobodno kretanje osoba. Za postupnu uspostavu takvog područja, Zajednica bi trebala usvojiti, između ostalog, mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima, koja je potrebna za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(2)

Određene razlike između nacionalnih propisa kojima su uređeni nadležnost i priznavanje sudskih odluka sprečavaju ispravno djelovanje unutarnjeg tržišta. Nužno je da države članice koje ova Uredba obvezuje usvoje propise za ujedinjavanje pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima te za pojednostavljivanje formalnosti s ciljem brzog i jednostavnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka.

(3)

Ovo područje pripada u područje pravosudne suradnje u građanskim stvarima u smislu članka 65. Ugovora.

(4)

U skladu s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti, na način opisan u članku 5. Ugovora, ciljeve ove Uredbe ne mogu postići države članice, nego ih može bolje postići Zajednica. Ova je Uredba ograničena na minimum potreban za njihovo postizanje i ne prelazi ono što je potrebno za tu svrhu.

(5)

Države članice su 27. rujna 1968., djelujući u skladu s odredbama članka 293. četvrte alineje Ugovora, sklopile Konvenciju iz Bruxellesa o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena Konvencijama o pristupanju novih država članica toj Konvenciji (dalje u tekstu „Konvencija iz Bruxellesa”) (4). Države članice i države članice EFTA-e sklopile su 16. rujna 1988. Konvenciju iz Lugana o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, a riječ je o usporednoj konvenciji uz Konvenciju iz Bruxellesa iz 1968. Obje su konvencije revidirane, a Vijeće je odobrilo sadržaj revidiranih tekstova. Trebalo bi osigurati kontinuitet rezultata postignutih tom revizijom.

(6)

Kako bi se postigao cilj slobodnog protoka sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potrebno je i prikladno da pravila kojima je uređena nadležnost i priznavanje sudskih odluka te njihovo izvršenje budu uređena pravno obvezujućim i izravno primjenjivim pravnim instrumentom Zajednice.

(7)

Područje primjene ove Uredbe mora pokrivati sve najvažnije građanske i trgovačke stvari, osim nekih točno utvrđenih predmeta.

(8)

Mora postojati veza između postupaka na koje se primjenjuje ova Uredba i državnog područja država članica koje ova Uredba obvezuje. Shodno tome, zajednički propisi o nadležnosti sudova trebali bi se, u načelu, primjenjivati u slučajevima kad tuženik ima domicil u jednoj od tih država članica.

(9)

U odnosu na tuženika bez domicila u državi članici, u pravilu se primjenjuju nacionalni propisi o nadležnosti primjenjivi na državnom području države članice pred čijim se sudom vodi postupak, a u odnosu na tuženika s domicilom u državi članici koja nije obvezana ovom Uredbom mora se i dalje primjenjivati Konvencija iz Bruxellesa.

(10)

U svrhe slobodnog kretanja sudskih odluka, sudske odluke donesene u državi članici koja je obvezana ovom Uredbom moraju se priznavati i izvršavati u drugoj državi članici obvezanoj ovom Uredbom, čak i ako dužnik ima domicil u trećoj zemlji.

(11)

Propisi o nadležnosti moraju biti izuzetno predvidljivi i utemeljeni na načelu da se nadležnost uglavnom utvrđuje prema domicilu tuženika, pri čemu takva nadležnost mora uvijek postojati, osim u nekim točno određenim slučajevima, u kojima je zbog predmeta spora ili autonomije stranaka opravdana neka druga poveznica. Domicil pravne osobe mora biti autonomno utvrđen kako bi zajednička pravila bila transparentnija i kako bi se izbjegli sukobi nadležnosti.

(12)

Osim domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti, utemeljene na bliskoj vezi između suda i postupka ili radi olakšavanja ispravnog suđenja.

(13)

Kad je riječ o osiguranju, potrošačkim ugovorima i zapošljavanju, slabija strana u sporu trebala bi biti zaštićena propisima o nadležnosti tako da oni više pogoduju zadovoljavanju njezinih interesa nego što to omogućuju opći propisi.

(14)

Autonomija stranaka ugovora koji se ne odnosi na osiguranje, potrošnju ili zapošljavanje, ako je dopuštena samo ograničena autonomija za određivanje nadležnosti sudova, mora se poštovati, ali uz poštovanje isključivih nadležnosti utvrđenih ovom Uredbom.

(15)

U interesu skladnog zadovoljavanja pravde potrebno je smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude. Mora postojati jasan i učinkovit mehanizam za rješavanje slučajeva litispendencije i povezanih postupaka te za sprečavanje problema koji proizlaze iz razlika među državama članicama s obzirom na utvrđivanje trenutka od kojega se predmet smatra neriješenim. U svrhe ove Uredbe, taj bi se trenutak trebao autonomno utvrđivati.

(16)

Uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Zajednice opravdava da sudske odluke donesene u nekoj državi članici automatski budu priznate bez potrebe bilo kakvog postupka osim u slučajevima njihova osporavanja.

(17)

Na temelju istog načela uzajamnog povjerenja, postupak kojim se postiže izvršivost sudske odluke iz jedne države članice u drugoj državi članici mora biti učinkovit i brz. S tim ciljem, izjava da je sudska odluka izvršiva zapravo mora biti izdana automatski, nakon formalnih provjera podnesene dokumentacije, pri čemu ne smije postojati bilo kakva mogućnost da se sud po službenoj dužnosti pozove na bilo koji od razloga za neizvršenje u skladu s ovom Uredbom.

(18)

Unatoč tome, poštovanje prava obrane znači da tuženik mora imati mogućnost podnošenja žalbe u kontradiktornom postupku na odluku o izvršivosti, ako smatra da postoji jedan od razloga za neizvršavanje sudske odluke. Mogućnost služenja pravnim lijekom trebala bi postojati i za tužitelja ako je odbijen njegov zahtjev za donošenje odluke o izvršivosti sudske odluke.

(19)

Trebao bi biti osiguran kontinuitet između Konvencije iz Bruxellesa i ove Uredbe, pa bi s tim ciljem trebale biti donesene prijelazne odredbe. Isti kontinuitet treba biti osiguran s obzirom na tumačenje Konvencije iz Bruxellesa na Sudu Europskih zajednica, a Protokol iz 1971 (5). trebao bi i dalje biti primjenjiv i na slučajeve koji nisu riješeni u trenutku stupanja na snagu ove Uredbe.

(20)

Ujedinjena Kraljevina i Irska, u skladu s člankom 3. Protokola o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske, priloženog Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, izjavile su da žele sudjelovati u usvajanju i primjeni ove Uredbe.

(21)

Danska, u skladu s odredbama članaka 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, ne sudjeluje u usvajanju ove Uredbe pa stoga nije njome vezana niti je obvezna primjenjivati je.

(22)

Kako Konvencija iz Bruxellesa ostaje na snazi u odnosima između Danske i država članica vezanih ovom Uredbom, i Konvencija i Protokol iz 1971. i dalje se primjenjuju u odnosima između Danske i država članica vezanih ovom Uredbom.

(23)

Konvencija iz Bruxellesa i dalje se primjenjuje na državnim područjima država članica koje pripadaju teritorijalnoj primjeni te Konvencije, a koji su isključeni iz ove Uredbe u skladu s odredbama članka 299. Ugovora.

(24)

Jednako tako, zbog dosljednosti, ova Uredba ne bi trebala utjecati na pravila o nadležnosti i priznavanju sudskih odluka sadržanima u posebnim instrumentima Zajednice.

(25)

Zbog poštovanja međunarodnih obveza koje su preuzele države članice, ova Uredba ne bi trebala utjecati na konvencije koje se odnose na posebna pitanja, čije su države članice stranke.

(26)

Nužna fleksibilnost trebala bi biti osigurana osnovnim pravilima ove Uredbe kako bi se uzela u obzir posebna postupovna pravila nekih država članica. Određene odredbe Protokola, priloženog Konvenciji iz Bruxellesa, bi trebale na odgovarajući način biti uključene u ovu Uredbu.

(27)

S ciljem omogućavanja usklađenog prijelaza na nekim područjima koja su bila podložna posebnim odredbama Protokola priloženog Konvenciji iz Bruxellesa, ova Uredba propisuje, u prijelaznome razdoblju, odredbe koje uzimaju u obzir posebnu situaciju u nekim državama članicama.

(28)

Najkasnije pet godina nakon stupanja na snagu ove Uredbe, Komisija će podnijeti izvješće o njezinoj primjeni i, ako bude potrebno, predložiti njezinu prilagodbu.

(29)

Komisija će morati, na temelju izmjena koje dostavi država članica o kojoj je riječ, prilagoditi priloge od I. do IV. o pravilima nacionalne nadležnosti sudova ili nadležnih tijela te o raspoloživim pravnim lijekovima; izmjene načinjene u skladu s prilozima V. i VI. trebale bi biti usvojene u skladu s Odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (6),

(a)

status ili pravnu sposobnost fizičkih osoba, vlasnička prava koja proizlaze iz bračnih veza, oporuke i nasljeđivanje;

(b)

stečaj, postupke koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke poravnanja i slične postupke;

(c)

socijalnu sigurnost;

(d)

arbitražu.

1.

2.

u stvarima koji se odnose na obvezu uzdržavanja, pred sudovima u mjestu u kojemu osoba s pravom na uzdržavanje ima domicil ili uobičajeno boravište ili, ako je riječ o postupku povezanim s postupkom koji se odnosi na status osobe, pred sudom koji je, prema pravu tog suda, nadležan za takve postupke, osim ako se nadležnost temelji isključivo na državljanstvu neke od stranaka;

3.

u stvarima koji se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte, pred sudovima u mjestu u kojemu se dogodio štetni događaj ili bi se on mogao dogoditi;

4.

ako je riječ o privatnoj tužbi zbog odštete ili za povrat u prijašnje stanje koje se temelji na djelu zbog kojega je pokrenut kazneni postupak, na sudu na kojemu je pokrenut postupak, u onoj mjeri u kojoj taj sud ima nadležnost da vodi građanski postupak u skladu s vlastitim pravom;

5.

ako je riječ o sporu nastalom zbog djelovanja podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice, pred sudom u mjestu u kojemu se nalazi podružnica, agencija ili druga poslovna jedinica;

6.

kao osnivač, upravitelj ili korisnik trusta osnovanog na temelju zakona ili pisanim instrumentom, ili osnovanog usmenim putem i potvrđenog pisanim putem, pred sudovima države članice u kojoj trust ima domicil;

7.

ako je riječ o sporu koji se odnosi na plaćanje naknade zatražene zbog spašavanja tovara, pred sudom nadležnim za tovar o kojemu je riječ i koji je:

pod uvjetom da se ova odredba primjenjuje samo ako se tvrdi da tuženik ima prava na tovar ili da ih je imao u trenutku njegova spašavanja.

1.

ako je ona jedan od više tuženika, i pred sudom u mjestu u kojemu bilo koja od tuženih osoba ima domicil, pod uvjetom da su tužbe toliko usko povezane da ih je bolje obrađivati zajedno kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka u odvojenim postupcima;

2.

kao treća strana u postupku zbog jamstva ili u bilo kojemu postupku protiv treće strane, pred sudom na kojemu je pokrenut prvotni postupak, osim ako je postupak pokrenut isključivo s ciljem izuzimanja te osobe iz nadležnosti suda koji bi bio nadležan u njezinome slučaju;

3.

ako je riječ o protutužbi koja proizlazi iz istog ugovora ili činjeničnog stanja kao i prvotna tužba, pred sudom na kojemu je u tijeku prvotni postupak;

4.

u stvarima koji se odnose na ugovor, ako se tužba može povezivati s tužbom protiv istog tuženika u stvarima koji se odnose na stvarna prava na nekretnine, pred sudom države članice u kojoj se nalazi nekretnina.

(a)

pred sudovima države članice u kojoj ima domicil; ili

(b)

u drugoj državi članici, u slučaju postupka koji pokreće nositelj prava na osiguranje, osiguranik ili korisnik, pred sudovima u mjestu u kojemu podnositelj tužbe ima domicil;

(c)

ako je suosiguravatelj, pred sudovima države članice u kojoj je započet postupak protiv glavnog osiguravatelja.

1.

koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.

koji omogućuje nositelju prava na osiguranje, osiguraniku ili korisniku da pokrenu postupak pred sudovima koji nisu navedeni u ovom odjeljku; ili

3.

koji je sklopljen između nositelja prava na osiguranje i osiguravatelja, od kojih obojica u trenutku sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici, i koji ima za učinak prenošenje nadležnosti na sudove te države čak i ako se štetni događaj dogodio u inozemstvu, pod uvjetom da takav dogovor nije suprotan pravu te države; ili

4.

koji je sklopljen s nositeljem prava na osiguranje koji nema domicil u državi članici, osim ako je osiguranje obvezno ili se odnosi na nekretnine u državi članici; ili

5.

koji se odnosi na ugovor o osiguranju u onoj mjeri u kojoj on pokriva jedan ili više rizika opisanih u članku 14.

1.

svaki gubitak ili šteta na:

2.

svaka odgovornost, osim one za tjelesne ozljede putnika ili za gubitak ili oštećivanje njihove prtljage:

3.

svaki financijski gubitak povezan s korištenjem ili upravljanjem plovilima, postrojenjima ili zrakoplovom iz točke 1.(a), a posebno gubitak tovara ili čartera;

4.

svaki rizik ili interes povezan s bilo kojim od rizika iz točaka 1. do 3.;

5.

neovisno o odredbama točaka 1. do 4., svi „veliki rizici”, utvrđeni u Direktivi Vijeća 73/239/EEZ (7), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća 88/357/EEZ (8) i Direktivom Vijeća 90/618/EEZ (9) i mogućim kasnijim izmjenama.

(a)

je riječ o ugovoru o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene; ili

(b)

je riječ o ugovoru o zajmu s obročnom otplatom ili o ugovoru o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili

(c)

u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja se bavi trgovačkom ili profesionalnom aktivnošću u državi članici u kojoj potrošač ima domicil ili ako na bilo koji drugi način usmjerava takvu aktivnost prema toj državi članici ili prema većem broju država uključujući i tu državu članicu, a ugovor pripada u područje takvih aktivnosti.

1.

koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.

koji potrošaču omogućuje pokretanje postupka pred sudovima koji nisu navedeni u ovom odjeljku; ili

3.

koji su postigli potrošač i druga ugovorna stranka, pri čemu obje stranke imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici u trenutku postizanja dogovora, i kojim se nadležnost prenosi na sudove te države članice, pod uvjetom da takav dogovor nije u suprotnosti s pravom te države članice.

1.

pred sudovima države članice u kojoj ima domicil; ili

2.

u drugoj državi članici:

1.

koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.

koji omogućava zaposleniku da pokrene postupak pred sudovima koji nisu navedeni u ovome odjeljku.

1.

u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretnine ili najam nekretnina, sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.

Unatoč tome, u postupcima čiji su predmet najam nekretnine za privremenu osobnu uporabu, najdulje u razdoblju od šest uzastopnih mjeseci, nadležni su i sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil, pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba te da i najmodavac i najmoprimac imaju domicil u istoj državi članici;

2.

u postupcima čiji je predmet valjanost osnivanja, ništavost ili prestanak trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba, ili valjanost odluka njihovih tijela, sudovi države članice u kojoj trgovačko društvo, pravna osoba ili udruženje ima svoje sjedište. S ciljem utvrđivanja tog sjedišta, sud primjenjuje svoja pravila međunarodnog privatnog prava;

3.

u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre, sudovi države članice u kojoj se vodi registar;

4.

u postupcima koji se odnose na registriranje ili valjanost patenata, zaštitnih znakova, dizajna ili druga slična prava koja moraju biti deponirana ili registrirana, sudovi države članice u kojoj se zahtijeva deponiranje ili registriranje, u kojoj je deponiranje ili registriranje obavljeno ili se u skladu s instrumentom Zajednice ili međunarodne konvencije smatra obavljenim.

Ne dovodeći u pitanje nadležnost Europskoga patentnog ureda, u skladu s Konvencijom o dodjeli europskih patenata, potpisanom u Münchenu 5. listopada 1973., sudovi svake države članice imaju isključivu nadležnost, bez obzira na domicil, u postupcima koji se tiču registriranja ili valjanosti bilo kojega europskoga patenta dodijeljenog za tu državu;

5.

u postupcima koji se odnose na izvršenje sudskih odluka, sudovi države članice u kojoj je sudska odluka izvršena ili treba biti izvršena.

(a)

u pisanom obliku, ili se potvrđuje u pisanom obliku; ili

(b)

u obliku koji je u skladu s praksom uvriježenom među strankama; ili

(c)

u međunarodnoj trgovini u obliku koji je u skladu s običajima koji su strankama poznati ili bi im morali biti poznati, a opće su poznati u međunarodnoj trgovini i redovito ih poštuju stranke ugovora iste vrste u okviru trgovine o kojoj je riječ.

1.

u trenutku u kojemu je sudu predano pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno, pod uvjetom da tužitelj nakon tog nije odustao od poduzimanja koraka koje je trebao poduzeti za potrebe dostave pismena tuženiku; ili

2.

ako se pismeno treba dostaviti prije njegove predaje sudu, u trenutku u kojemu ga je primilo tijelo odgovorno za dostavu, pod uvjetom da tužitelj nije nakon tog odustao od poduzimanja koraka koje je morao poduzeti kako bi pismeno bilo predano sudu.

1.

ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje;

2.

ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bilo pravovremeno uručeno pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako tuženik nije započeo postupak za pobijanje sudske odluke, a mogao je to učiniti;

3.

ako je nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje;

4.

ako je nepomirljiva s prethodno donesenom sudskom odlukom u drugoj državi članici ili u trećoj zemlji, a radi se o istom predmetu između istih stranaka, pod uvjetom da prethodno donesena sudska odluka ispunjava uvjete potrebne za njezino priznavanje u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.

(a)

statutarno sjedište; ili

(b)

središnju upravu; ili

(c)

glavno mjesto poslovanja.

(a)

u Njemačkoj, sukladno odredbama članka 68. i članaka 72. do 74. Zakona o parničnom postupku (Zivilprocessordnung) koje se odnose na obavještavanje treće strane;

(b)

u Austriji, sukladno odredbama članka 21. Zakona o parničnom postupku (Zivilprocessordnung) koje se odnose na obavještavanje treće strane.

(a)

ako je postupak u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena započet nakon stupanja na snagu Konvencije iz Bruxellesa ili Konvencije iz Lugana u državi članici u kojoj je sudska odluka donesena i u državi članici u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje;

(b)

u svim drugim slučajevima, ako je nadležnost utemeljena na pravilima iz poglavlja II. ili iz konvencije sklopljene između države članice u kojoj je donesena sudska odluka i države članice u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje ili izvršenje, a koja je bila na snazi u trenutku pokretanja postupka.

—

Konvenciju između Belgije i Francuske o nadležnosti, valjanosti i izvršenju sudskih odluka, arbitražnih odluka i javnih isprava, potpisanu u Parizu 8. srpnja 1899.,

—

Konvenciju između Belgije i Nizozemske o nadležnosti, stečaju, valjanosti i izvršenju sudskih odluka, arbitražnih odluka i javnih isprava, potpisanu u Bruxellesu 28. ožujka 1925.,

—

Konvenciju između Francuske i Italije o izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Rimu 3. lipnja 1930.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Francuske Republike o međusobnom izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, s Protokolom, potpisanu u Parizu 18. siječnja 1934.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Belgije o međusobnom izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, s Protokolom, potpisanu u Bruxellesu 2. svibnja 1934.,

—

Konvenciju između Njemačke i Italije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Rimu 9. ožujka 1936.,

—

Konvenciju između Belgije i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka i javnih isprava koji se odnose na obveze uzdržavanja, potpisanu u Beču 25. listopada 1957.,

—

Konvenciju između Njemačke i Belgije o uzajamnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, arbitražnih odluka i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Bonnu 30. lipnja 1958.,

—

Konvenciju između Nizozemske i Italije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Rimu 17. travnja 1959.,

—

Konvenciju između Njemačke i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, nagodbi i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beču 6. lipnja 1959.,

—

Konvenciju između Belgije i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, arbitražnih odluka i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beču 16. lipnja 1959.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Savezne Republike Njemačke o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Bonnu 14. srpnja 1960.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beču 14. srpnja 1961., s Protokolom koji je izmjenjuje i dopunjuje, potpisan u Londonu 6. ožujka 1970.,

—

Konvenciju između Grčke i Njemačke o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka, nagodbi i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Ateni 4. studenoga 1961.,

—

Konvenciju između Belgije i Italije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka i drugih izvršnih instrumenata u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Rimu 6. travnja 1962.,

—

Konvenciju između Nizozemske i Njemačke o uzajamnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka i drugih izvršnih instrumenata u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Haagu 30. kolovoza 1962.,

—

Konvenciju između Nizozemske i Austrije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Haagu 6. veljače 1963.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Republike Italije o međusobnom priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Rimu 7. veljače 1964., s Protokolom koji je izmjenjuje i dopunjuje potpisanim u Rimu 14. srpnja 1970.,

—

Konvenciju između Francuske i Austrije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beču 15. srpnja 1966.,

—

Konvenciju između Ujedinjene Kraljevine i Kraljevine Nizozemske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka i javnih isprava u građanskim stvarima, potpisanu u Haagu 17. studenoga 1967.,

—

Konvenciju između Španjolske i Francuske o priznavanju i izvršenju sudskih i arbitražnih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Parizu 28. svibnja 1969.,

—

Konvenciju između Luksemburga i Austrije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka i javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Luxembourgu 29. srpnja 1971.,

—

Konvenciju između Italije i Austrije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, o sudskim nagodbama i o javnim ispravama, potpisanu u Rimu 16. studenoga 1971.,

—

Konvenciju između Španjolske i Italije o pravnoj pomoći, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Madridu 22. svibnja 1973.,

—

Konvenciju između Finske, Islanda, Norveške, Švedske i Danske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisanu u Kopenhagenu 11. listopada 1977.,

—

Konvenciju između Austrije i Švedske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisanu u Stockholmu 16. rujna 1982.,

—

Konvenciju između Španjolske i Savezne Republike Njemačke o priznavanju i izvršenju sudskih odluka, nagodbi i izvršnih javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Bonnu 14. studenoga 1983.,

—

Konvenciju između Austrije i Španjolske o priznavanju i izvršenju sudskih odluka, nagodbi i izvršnih javnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanu u Beču 17. veljače 1984.,

—

Konvenciju između Finske i Austrije o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisanu u Beču 17. studenoga 1986., i

—

Ugovor između Belgije, Nizozemske i Luksemburga o nadležnosti, stečaju, valjanosti i izvršenju sudskih odluka, arbitražnih odluka i javnih isprava, potpisan u Bruxellesu 24. studenoga 1961., ako je na snazi.

(a)

ova Uredba ne sprečava sud države članice koja je stranka konvencije o posebnome pravnome području, od prihvaćanja nadležnosti u skladu s tom konvencijom, čak i ako tuženik ima domicil u drugoj državi članici koja nije stranka te konvencije. Sud pred kojim se vodi postupak u svakome slučaju primjenjuje članak 26. ove Uredbe;

(b)

sudske odluke koje donese sud države članice obavljajući svoju nadležnost u skladu s odredbama konvencije o posebnome pravnome području, priznaju se i izvršavaju u drugim državama članicama u skladu s odredbama ove Uredbe.

Ako konvencija o posebnome pravnome području čije su stranke obje države članice, i ona u kojoj je donesena sudska odluka i država članica u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje i izvršenje, propisuje uvjete za priznavanje ili izvršenje sudskih odluka, takvi se uvjeti primjenjuju. U svakom slučaju, mogu se primjenjivati odredbe ove Uredbe koje se odnose na postupak priznavanja i izvršenja sudskih odluka.

—

u Belgiji: članak 15. Građanskoga zakonika (Code civil/Burgelijk Wetboek) i članak 638. Sudskoga zakonika (Code judiciaire/Gerechtelijk Wetboek);

—

u Njemačkoj: članak 23. Zakona o parničnom postupku (Zivilprozessordnung);

—

u Grčkoj: članak 40. Zakona o parničnom postupku (Κώδικας Πολιτικής Δικονομίας);

—

u Francuskoj: članci 14. i 15. Građanskoga zakonika (Code civil);

—

u Irskoj: pravila koja omogućuju da se nadležnost temelji na pismeno kojim se pokreće postupak, koje je uručeno tuženiku tijekom njegova privremenoga boravka u Irskoj;

—

u Italiji: članci 3. i 4. Zakona 218. od 31. svibnja 1995.;

—

u Luksemburgu: članci 14. i 15. Građanskoga zakonika (Code civil);

—

u Nizozemskoj: članci 126. stavak 3. i 127. Zakona o parničnom postupku (Wetboek van Burgerlijke Rechtsvordering);

—

u Austriji: članak 99. Zakona o nadležnosti sudova (Jurisdiktionsnorm);

—

u Portugalu: članci 65. i 65.A Zakona o parničnom postupku (Código de Processo Civil) i članak 11. Zakona o postupku u sporovima iz radnih odnosa (Código de Processo de Trabalho);

—

u Finskoj: druga, treća i četvrta rečenica prvoga stavka odjeljka 3. poglavlja 10. Zakona o sudskom postupku (oikeudenkäymiskaari/rättegångsbalken);

—

u Švedskoj: prva rečenica prvoga stavka odjeljka 3. poglavlja 10. Zakona o sudskome postupku (rättegångsbalken),

—

u Ujedinjenoj Kraljevini: pravila koja omogućavaju da se nadležnost temelji na:

—

u Belgiji, „le tribunal de première instance” ili „rechtbank van eerste aanleg” ili „erstinstanzliches Gericht”,

—

u Njemačkoj, predsjednik senata „Landgericht”,

—

u Grčkoj, „Μονομελές Πρωτοδικείο”,

—

u Španjolskoj, „Juzgado de Primera Instancia”,

—

u Francuskoj, predsjednik „tribunal de grande instance”,

—

u Irskoj, „The High Court”,

—

u Italiji „Corte d’appello”,

—

u Luksemburgu, predsjednik „tribunal d’arrondissement”,

—

u Nizozemskoj, predsjednik „arrondissementsrechtbank”,

—

u Austriji, „Bezirksgericht”,

—

u Portugalu, „Tribunal de Comarca”,

—

u Finskoj, „käräjäoikeus/tingsrätt”,

—

u Švedskoj, „Svea hovrätt”,

—

u Ujedinjenoj Kraljevini:

—

u Belgiji,

—

u Saveznoj Republici Njemačkoj, „Oberlandesgericht”,

—

u Grčkoj, „Εφετείο”,

—

u Španjolskoj, „Audiencia Provincial”,

—

u Francuskoj, „cour d’appel”,

—

u Irskoj, „High Court”,

—

u Italiji, „corte d’appello”,

—

u Luksemburgu, „Cour supérieure de justice”, u svojstvu žalbenog suda za parnične postupke,

—

u Nizozemskoj:

—

u Austriji, „Bezirksgericht”,

—

u Portugalu, „Tribunal de Relação”,

—

u Finskoj, „hovioikeus/hovrätt”,

—

u Švedskoj, „Svea hovrätt”,

—

u Ujedinjenoj Kraljevini:

—

u Belgiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Nizozemskoj, kasacijska tužba,

—

u Njemačkoj, „Rechtsbeschwerde”,

—

u Irskoj, pravni lijek u vezi s pravnim pitanjem za „Supreme Court”,

—

u Austriji, „Revisionsrekurs”,

—

u Portugalu, pravni lijek u vezi s pravnim pitanjem,

—

u Finskoj, pravni lijek na „korkein oikeus/högsta domstolen”,

—

u Švedskoj, pravni lijek na „Högsta domstolen”,

—

u Ujedinjenoj Kraljevini, samo jedan pravni lijek, koji je ograničen na pravno pitanje.

19/Sv. 003

HR

Službeni list Europske unije

53

L 082/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

15.03.2001.

(1)

U skladu s Planom djelovanja Vijeća i Komisije o najboljem načinu za provođenje odredbi Amsterdamskog ugovora o izgradnji i uspostavljanju područja slobode, sigurnosti i pravde, posebno točke 19. i 51. podtočke (c), u roku od pet godina od stupanja na snagu Ugovora, trebalo bi obraditi pitanje pružanja potpore žrtvama, tako da se izradi usporedni pregled sustava naknade za žrtve i ocijeni provodljivost mjera u Europskoj uniji.

(2)

Komisija je Europskom parlamentu, Vijeću i Gospodarskom i socijalnom odboru 14. srpnja 1999. predočila komunikaciju pod naslovom „Žrtve kaznenih djela u Europskoj uniji: razmišljanja o standardima i mjerama”. Europski parlament je odobrio Rezoluciju o komunikaciji Komisije 15. lipnja 2000.

(3)

Prema zaključcima Europskog vijeća sa sastanka u Tampereu 15. i 16. listopada 1999., a posebno glede njihove točke 32., utvrđeno je da bi trebalo sastaviti minimalne standarde o zaštiti žrtava kaznenih djela, a posebno o pristupu žrtve pravosuđu i o njezinom pravu na naknadu pretrpljene štete, uključujući troškove postupka. Osim toga, trebalo bi pokrenuti nacionalne programe za financiranje javnih i nevladinih mjera za pomoć žrtvama i za zaštitu žrtava.

(4)

Države članice bi trebale uskladiti svoje zakone i ostale propise u onoj mjeri koliko je to potrebno da bi se žrtvama kaznenih djela pružila visoka razina zaštite, bez obzira na to u kojoj državi članici se nalaze.

(5)

Trebalo bi uvažiti potrebe žrtava i prema žrtvama se odnositi na cjelovit i usklađen način, izbjegavajući djelomična ili nedosljedna rješenja koja mogu izazvati sekundarnu viktimizaciju.

(6)

Odredbe ove Okvirne odluke nisu stoga ograničene na zaštitu interesa žrtava u okviru samog kaznenog postupka. One pokrivaju i odgovarajuće mjere za pomoć žrtvama prije ili poslije kaznenog postupka, kojima se mogu ublažiti posljedice kaznenog djela.

(7)

Mjere za pružanje potpore žrtvama zločina, a posebno odredbe koje se odnose na naknadu i nagodbu, na zadiru u odluke u građanskom postupku.

(8)

Potrebno je uskladiti propise i praksu glede položaja i glavnih prava žrtve, posebno u odnosu na pravo žrtve na njezino osobno dostojanstvo, pravo na davanje i primanje informacija, pravo da razumije i da se nju razumije, pravo na zaštitu u svakoj fazi postupka, pravo na uvažavanje njezinog nepovoljnog položaja uvjetovanog time što ne živi u istoj državi članici u kojoj je počinjeno kazneno djelo.

(9)

Međutim, odredbama sadržanim u ovoj Okvirnoj odluci državi članici se ne nameće obveza osigurati da će se prema žrtvi postupati na isti način kao prema stranci u postupku.

(10)

Važno je uključivanje posebnih službi i organizacija za potporu žrtvama prije, tijekom i poslije kaznenog postupka.

(11)

Osobe koje dolaze u kontakt sa žrtvama trebale bi proći kroz odgovarajuće stručno usavršavanje, jer to je bitno i za žrtvu i za ostvarivanje svrhe postupka.

(12)

Trebalo bi iskoristiti postojeće mehanizme za koordinaciju kontaktnih točaka u državama članicama, bilo u okviru pravosudnog sustava ili u okviru mreže organizacija za potporu žrtvama,

(a)

„žrtva” znači fizička osoba koja je pretrpjela neku štetu, uključujući povredu fizičkog ili mentalnog integriteta, duševne boli ili materijalni gubitak izazvan djelima ili propustima koji predstavljaju povredu kaznenog prava jedne države članice;

(b)

„organizacija za potporu žrtvama” znači nevladina propisno osnovana organizacija u državi članici, koja besplatno daje potporu žrtvama kaznenih djela i koja po odgovarajućim uvjetima dopunjuje djelovanje države na tom području;

(c)

„kazneni postupak” je kazneni postupak u smislu mjerodavnog nacionalnog prava;

(d)

„postupak” u širem smislu riječi osim kaznenog postupka obuhvaća sve kontakte koje žrtva ima s organima vlasti, javnim službama ili organizacijama za potporu žrtvama u vezi sa svojim slučajem prije, tijekom ili poslije kaznenog postupka;

(e)

„nagodba u kaznenim stvarima” predstavlja postizanje sporazuma između žrtve i počinitelja kaznenog djela uz posredovanje stručne osobe prije ili tijekom kaznenog postupka.

(a)

kojoj se vrsti službe ili organizacije može obratiti za pomoć;

(b)

koju vrstu pomoći može dobiti;

(c)

gdje i kome može prijaviti kazneno djelo;

(d)

postupak koji slijedi iza podnošenja prijave i njezina uloga u tom postupku;

(e)

kako i pod kojim uvjetima može dobiti zaštitu;

(f)

u kojoj mjeri i pod kojim uvjetima žrtva ima pristup:

ako u slučajevima predviđenim u točkama i. i ii. na takvu vrstu usluge ima pravo;