(1)

Uredba (EZ) br. 539/2001 (2) Europskog parlamenta i Vijeća značajno je izmijenjena nekoliko puta (3). Radi jasnoće i racionalnosti tu bi uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Ovom Uredbom predviđa se potpuno usklađivanje u pogledu trećih zemalja čiji državljani podliježu zahtjevu posjedovanja vize za prelazak vanjskih granica država članica (dalje u tekstu i „obveza posjedovanja vize”) i onih čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva.

(3)

Utvrđivanje trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu ili su izuzeti od tog zahtjeva trebalo bi se provoditi na temelju pažljive pojedinačne ocjene različitih kriterija. Ta bi se ocjena trebala provoditi periodično i mogla bi dovesti do zakonodavnih prijedloga o izmjeni Priloga I. ovoj Uredbi, u kojem se navodi popis trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica, i Priloga II. ovoj Uredbi, u kojem se navodi popis trećih zemalja čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize pri prelasku vanjskih granica država članica za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana, unatoč tome što u posebnim okolnostima postoji mogućnost izmjena tih priloga koje se posebno odnose na neku zemlju, na primjer kao ishod procesa liberalizacije viznog režima ili kao krajnja posljedica privremene suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize.

(4)

Sastav popisa trećih zemalja iz priloga I. i II. trebao bi biti i ostati dosljedan kriterijima utvrđenima ovom Uredbom. Upućivanja na treće zemlje za koje se situacija u pogledu tih kriterija promijenila trebalo bi premjestiti iz jednog priloga u drugi.

(5)

Razvoji događaja u međunarodnom pravu kojima se uzrokuju promjene u statusu ili imenu određenih zemalja ili subjekata trebali bi se odraziti u prilozima I. i II.

(6)

Kako Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru (4) izuzima državljane Islanda, Lihtenštajna i Norveške od obveze posjedovanja vize, te zemlje ne bi trebale biti uvrštene u popis iz Priloga II.

(7)

Švicarska ne bi trebala biti uvrštena u popis iz Priloga II. jer se Sporazumom između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba (5), predviđa slobodno kretanje bez viza za državljane Švicarske i država članica.

(8)

U odnosu na osobe s priznatim statusom izbjeglice i na osobe bez državljanstva, ne dovodeći u pitanje obveze iz međunarodnih ugovora potpisanih od strane država članica, a posebno Europskog sporazuma o ukidanju viza za izbjeglice Vijeća Europe, potpisanog u Strasbourgu 20. travnja 1959., odluka o obvezi posjedovanja vize ili izuzeću od te obveze trebala bi se temeljiti na trećoj zemlji u kojoj te osobe imaju boravište i koja je izdala njihove putne isprave. Međutim, s obzirom na razlike u nacionalnom pravu koje se primjenjuje na osobe s priznatim statusom izbjeglice i na osobe bez državljanstva, države članice trebale bi moći odlučiti treba li te kategorije osoba izuzeti ako je treća zemlja u kojoj te osobe imaju boravište i koja je izdala njihove putne isprave treća zemlja čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize.

(9)

U skladu s Uredbom (EZ) br. 1931/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (6) izuzeće od obveze posjedovanja vize trebalo bi utvrditi za nositelje dozvole za pogranični promet.

(10)

Države članice trebale bi imati mogućnost predvidjeti izuzeća od obveze posjedovanja vize za nositelje određenih putovnica koje nisu redovne putovnice.

(11)

U određenim slučajevima kada su opravdana posebna pravila za vizu, države članice trebale bi imati mogućnost izuzeti određene kategorije osoba od obveze posjedovanja vize ili za njih uvesti tu obvezu u skladu s međunarodnim javnim pravom ili običajima.

(12)

Države članice trebale bi imati mogućnost izuzeti od obveze posjedovanja vize osobe s priznatim statusom izbjeglice, sve osobe bez državljanstva, kako one koje su obuhvaćene Konvencijom Ujedinjenih naroda o statusu osoba bez državljanstva od 28. rujna 1954. tako i one osobe koje nisu obuhvaćene tom konvencijom, te učenike koji su na školskom izletu, u slučaju da osobe iz tih kategorija imaju boravište u trećoj zemlji koja je uvrštena u popis iz Priloga II. ovoj Uredbi.

(13)

Rješenja koja upravljaju izuzećima od obveze posjedovanja vize u potpunosti bi trebala odražavati stvarnu praksu. Određene države članice odobravaju izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane trećih zemalja koje su uvrštene u popis trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica te koji su pripadnici oružanih snaga koji putuju u sklopu misije Organizacije sjevernoatlantskog ugovora (NATO) ili Partnerstva za mir. Zbog pravne sigurnosti ta izuzeća, koja se temelje na međunarodnim obvezama koje su izvan prava Unije, trebala bi se navesti u ovoj Uredbi.

(14)

Potpuni vizni reciprocitet cilj je kojemu bi Unija trebala stremiti na proaktivan način u svojim odnosima s trećim zemljama te na taj način doprinijeti poboljšanju vjerodostojnosti i dosljednosti vanjske politike Unije.

(15)

Trebalo bi predvidjeti mehanizam Unije kojim se omogućuje provedba načela reciprociteta ako jedna od trećih zemalja koje su uvrštene u popis iz Priloga II. odluči uvesti obvezu posjedovanja vize za državljane jedne ili više država članica. Tim mehanizmom trebalo bi predvidjeti solidarnu reakciju Unije u slučaju da takva treća zemlja primjenjuje obvezu posjedovanja vize za državljane barem jedne države članice.

(16)

Nakon primitka obavijesti države članice da treća zemlja koja je uvrštena u popis iz Priloga II. primjenjuje obvezu posjedovanja vize za državljane te države članice, sve države članice trebale bi zajednički reagirati te na taj način izraziti reakciju Unije na situaciju koja utječe na Uniju u cjelini te koja njezine građane podvrgava različitom postupanju.

(17)

Kako bi se osigurala primjerena uključenost Europskog parlamenta i Vijeća u drugoj fazi primjene mehanizma reciprociteta, a s obzirom na posebno osjetljivu političku prirodu suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane treće zemlje koja je uvrštena u popis iz Priloga II. i njezine horizontalne posljedice za države članice, za zemlje pridružene Schengenu i za samu Uniju, a posebno za njihove vanjske odnose i za ukupno funkcioniranje schengenskog prostora, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u vezi s određenim elementima mehanizma reciprociteta. Dodjeljivanjem takve ovlasti Komisiji uzima se u obzir potreba za političkom raspravom o politici Unije o vizama u schengenskom prostoru. To također odražava potrebu za osiguranjem dostatne transparentnosti i pravne sigurnosti u primjeni mehanizma reciprociteta na sve državljane dotične treće zemlje, posebno odgovarajućom privremenom izmjenom Priloga II. ovoj Uredbi. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (7). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(18)

Ova Uredba trebala bi predvidjeti mehanizam privremene suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za treću zemlju koja je uvrštena u popis iz Priloga II. („mehanizam suspenzije”) u izvanrednoj situaciji koja zahtijeva hitnu reakciju kako bi se uklonile poteškoće s kojima je suočena najmanje jedna država članica, uzimajući u obzir cjelokupni utjecaj izvanredne situacije na Uniju u cjelini.

(19)

Kako bi se osigurala učinkovita primjena mehanizma suspenzije i određenih odredaba mehanizma reciprociteta, a osobito da bi se omogućilo da se svi relevantni čimbenici i moguće posljedice primjene tih mehanizama primjereno uzmu u obzir, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u vezi s utvrđivanjem kategorija državljana dotične treće zemlje na koje bi se trebala primjenjivati privremena suspenzija izuzeća od obveze posjedovanja vize u okviru mehanizma reciprociteta te utvrđivanjem pripadajućeg trajanja te suspenzije, kao i u u vezi s mehanizmom suspenzije. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (8). Za donošenje takvih provedbenih akata trebalo bi koristiti postupak ispitivanja.

(20)

Potrebno je izbjegavati i spriječiti svaku zlouporabu koja proizlazi iz izuzeća od obveze posjedovanja vize za kratkotrajne boravke državljana treće zemlje kada oni predstavljaju prijetnju javnom poretku (ordre public) i unutarnjoj sigurnosti dotične države članice.

(21)

Mehanizam suspenzije trebao bi omogućiti državama članicama slanje obavijesti o okolnostima zbog kojih bi se izuzeće moglo suspendirati i Komisiji omogućiti aktiviranje mehanizma suspenzije na vlastitu inicijativu.

(22)

Upotrebu mehanizma suspenzije posebno bi trebalo olakšati kratkim referentnim razdobljima i rokovima, čime bi se postupak ubrzao, a mogući razlozi za suspenziju trebali bi uključivati smanjenje suradnje na ponovnom prihvatu kao i znatno povećanje rizika za javni poredak ili unutarnju sigurnost država članica. To smanjenje suradnje na ponovnom prihvatu trebalo bi obuhvaćati znatno povećanje stope odbijenih zahtjeva za ponovni prihvat, među ostalim državljana trećih zemalja koji su prošli kroz dotičnu treću zemlju, ako se sporazumom o ponovnom prihvatu koji su sklopile Unija ili država članica i ta treća zemlja predviđa takva obveza ponovnog prihvata. Komisija bi također trebala moći aktivirati mehanizam suspenzije u slučaju da treća zemlja ne surađuje u pogledu ponovnog prihvata, posebno ako su dotična treća zemlja i Unija sklopile sporazum o ponovnom prihvatu.

(23)

Za potrebe mehanizma suspenzije znatno povećanje podrazumijeva povećanje iznad granične vrijednosti od 50 %. Ono bi također moglo podrazumijevati manje povećanje ako bi Komisija smatrala da je to primjenjivo u određenom slučaju o kojem je dotična država članica obavijestila.

(24)

Za potrebe mehanizma suspenzije niska stopa priznavanja podrazumijeva stopu priznavanja zahtjeva za azil od oko 3 ili 4 %. Ona bi također mogla podrazumijevati višu stopu priznavanja ako bi Komisija smatrala da je to primjenjivo u određenom slučaju o kojem je dotična država članica obavijestila.

(25)

Potrebno je izbjegavati i spriječiti svaku zlouporabu izuzeća od obveze posjedovanja vize ako ono dovodi do povećanja migracijskog pritiska koji proizlazi, na primjer, iz povećanja broja neosnovanih zahtjeva za azil te ako dovodi do neosnovanih zahtjeva za boravišne dozvole.

(26)

Kako bi se osiguralo da se posebni zahtjevi koji su se upotrebljavali za procjenu primjerenosti izuzeća od obveze posjedovanja vize, odobrenog zbog uspješno zaključenog dijaloga o liberalizaciji viznog režima, i dalje ispunjavaju tijekom vremena, Komisija bi trebala pratiti stanje u dotičnim trećim zemljama. Komisija bi posebnu pozornost trebala posvetiti stanju ljudskih prava u dotičnim trećim zemljama.

(27)

Komisija bi trebala redovito izvješćivati Europski parlament i Vijeće, najmanje jednom godišnje, tijekom razdoblja od sedam godina od stupanja na snagu liberalizacije viznog režima za dotičnu treću zemlju, a nakon toga kad god Komisija smatra da je to potrebno ili na zahtjev Europskog parlamenta ili Vijeća.

(28)

Komisija bi prije donošenja bilo kakve odluke o privremenoj suspenziji izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane neke treće zemlje trebala uzeti u obzir stanje ljudskih prava u toj trećoj zemlji i moguće posljedice suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za to stanje.

(29)

Suspenzija izuzeća od obveze posjedovanja vize provedbenim aktom trebala bi obuhvatiti određene kategorije državljana dotične treće zemlje upućivanjem na relevantne vrste putnih isprava i, prema potrebi, dodatne kriterije, kao što su osobe koje prvi put putuju na državno područje država članica. Provedbenim aktom trebalo bi utvrditi kategorije državljana na koje bi se suspenzija trebala primjenjivati, uzimajući u obzir posebne okolnosti o kojima je obavijestila jedna država članica ili više njih ili o kojima je izvijestila Komisija, kao i načelo proporcionalnosti.

(30)

Kako bi se osigurala primjerena uključenost Europskog parlamenta i Vijeća u provedbi mehanizma suspenzije, s obzirom na politički osjetljivu prirodu suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane treće zemlje koja je uvrštena u popis iz Priloga II. i njezine horizontalne posljedice za države članice i samu Uniju, a posebno za njihove vanjske odnose i za ukupno funkcioniranje schengenskog prostora, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi s privremenom suspenzijom izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane dotičnih trećih zemalja. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(31)

Kako bi se osiguralo da se viznim režimom upravlja otvoreno i da su dotične osobe obaviještene, države članice trebale bi priopćiti Komisiji i ostalim državama članicama koje mjere poduzimaju na temelju ove Uredbe. Zbog istih razloga te bi informacije također trebale biti objavljene u Službenom listu Europske unije.

(32)

Uvjeti za ulazak na državno područje država članica ili izdavanje viza ne bi trebali utjecati na pravila koja uređuju priznavanje valjanosti putnih isprava.

(33)

U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji, primjena uredbe o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemalja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva potrebno je i odgovarajuće je sredstvo osiguravanja da zajednička vizna politika djeluje učinkovito.

(34)

Ova Uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje primjenu međunarodnih sporazuma koje je Europska zajednica sklopila prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 539/2001 iz kojih proizlazi potreba odstupanja od zajedničke vizne politike, pritom uzimajući u obzir sudsku praksu Suda Europske unije.

(35)

U pogledu Islanda i Norveške ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Vijeća Europske Unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (9), koje pripadaju području iz članka 1. točke B Odluke Vijeća 1999/437/EZ (10).

(36)

U pogledu Švicarske ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (11), koje pripadaju područjum iz članka 1. točaka B i C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2008/146/EZ (12).

(37)

U pogledu Lihtenštajna ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Protokola između Europske unije, Europske zajednice, Švicarske Konfederacije i Kneževine Lihtenštajna o pristupanju Kneževine Lihtenštajna Sporazumu između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (13), koje pripadaju području iz članka 1. točaka B i C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2011/350/EZ (14).

(38)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2000/365/EZ (15); Ujedinjena Kraljevina stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(39)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Irska ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2002/192/EZ (16); Irska stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,