—

za T. Isbir, S. Hermann, Rechtsanwalt,

—

za njemačku vladu, K. Petersen i A. Wiedmann kao i T. Henze, u svojstvu agenata,

—

za austrijsku vladu, A. Posch, u svojstvu agenta,

—

za poljsku vladu, B. Majczyna i M. Szpunar, u svojstvu agenata,

—

za švedsku vladu, C. Stege i A. Falk, u svojstvu agenata,

—

za norvešku vladu, P. Wennerås, u svojstvu agenta,

—

za Europsku komisiju, F. Bulst i J. Enegren, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. drugog podstavka točke c) Direktive 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL 1997, L 18, str. 1., s izmjenama SL 2007, L 301, str. 28. i L 310, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, Poglavlje 5., Svezak 5., str. 127.).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora koji je pokrenuo T. Isbir, zaposlenik u sektoru industrijskog čišćenja, protiv svog poslodavca DB Services GmbH (u daljnjem tekstu: DB Services), poduzeća člana grupe Deutsche Bahn AG, u kojemu se raspravlja o elementima koje valja uzeti u obzir za utvrđivanje minimalne plaće zainteresirane stranke.

3

Članak 3. Direktive 96/71 pod nazivom „Uvjeti zaposlenja” u stavcima 1. i 8. propisuje sljedeće:

„1.   Države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća iz članka 1. stavka 1. radnicima upućenima na njihovo državno područje jamče uvjete zaposlenja u odnosu na sljedeća pitanja, koja su u državi članici u kojoj se obavlja posao određena:

Za potrebe ove Direktive, pojam minimalnih plaća iz stavka 1. točke c) određen je nacionalnim pravom i/ili praksom države članice na čije je državno područje radnik upućen.

[…]

8.   ‚Kolektivni ugovori ili arbitražni pravorijeci proglašeni univerzalno primjenjivima’ znači kolektivni ugovori ili arbitražni pravorijeci kojih se moraju pridržavati sva poduzeća na zemljopisnom području i u predmetnoj struci ili industriji.

[...]”

4

Zakon o obveznim radnim uvjetima kod prekograničnog pružanja usluga (Gesetz über zwingende Arbeitsbedingungen bei grenzüberschreitenden Dienstleistungen – Arbeitnehmer‑Entsendegesetz), u verziji kako je objavljeno 25. travnja 2007. koja je stupila na snagu 1. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: AEntG 2007.), u unutarnje njemačko pravo prenosi Direktivu 96/71 kao i kasnije izmjene prava Unije, osobito one koje proizlaze iz Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL L 376, str. 36) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, Poglavlje 13., Svezak 47., str. 160.).

5

Članak 1. AEntG‑a 2007. sadrži odredbe koje uređuju načine primjene kolektivnih ugovora na strane poslodavce u slučaju upućivanja radnika u Njemačku.

6

Peti zakon o stvaranju kapitala (Fünftes Vermögensbildungsgesetz) od 4. ožujka 1994. obvezuje poslodavca da obavlja uplate u novcu koje omogućuju stvaranje kapitala za račun radnika.

7

Oblici ulaganja koje predviđa navedeni zakon su, na primjer, ugovor o štednji s ulaganjem u vrijednosne papire ili drugim oblicima ulaganja u vlasničke instrumente, troškovi radnika koji se odnose na gradnju, stjecanje, popravljanje ili nadogradnju stambene nekretnine kao i troškovi povezani s ugovorom o životnom osiguranju u obliku kapitalizirane štednje ili o rentnom životnom osiguranju. U tom okviru, radnik o kojemu je riječ može raspolagati predmetnim uplatama samo nakon isteka razdoblja blokade od više godina, koja je različito uređena ovisno o obliku ulaganja.

8

Uplate koje doprinose akumulaciji kapitala subvencionira država, barem za neke oblike ulaganja.

9

Kolektivni ugovor o naknadama radnicima i naučnicima DB Services Nord GmbH (Entgelttarifvertrag für die Arbeitnehmer und Auszubildenden der DB Services Nord GmbH) od 16. prosinca 2004. (u daljnjem tekstu: ETV DB Services Nord) sadrži uvjete obračuna osobnog dohotka na području usluga u zgradama i u prometu.

10

ETV DB Services Nord, koji je trebao prestati važiti do 30. lipnja 2007., održan je na snazi sve do 31. ožujka 2008.

11

ETV DB Services Nord za grupu A3 predvidio je satnice u iznosu od 7,56 eura.

12

Stranke navedenog kolektivnog ugovora predvidjele su da će, počevši od 1. travnja 2008., satnica za tu grupu A3 iznositi 7,90 eura.

13

Navedene stranke također su tijekom pregovora postigle sporazum o tome da za razdoblje od 1. srpnja 2007. do 31. ožujka 2008. zaposlenici dobiju dvije paušalne isplate (u daljnjem tekstu: paušalne isplate za mjesece kolovoz 2007. i siječanj 2008.), i to:

14

Kolektivni ugovor o plaćama radnika u sektoru industrijskog čišćenja (Lohntarifvertrag für die gewerblichen Beschäftigten in der Gebäudenreinigung) od 4. listopada 2003. (u daljnjem tekstu: LohnTV Gebäudenreinigung 2004.) proglašen je univerzalno primjenjivim počevši od 1. travnja 2003.

15

Članak 2. LohnTV Gebäudenreinigunga 2004. predviđao je satnicu u visini 7,87 eura.

16

Taj je propis prestao važiti 29. veljače 2008.

17

Kolektivni ugovor o minimalnim plaćama za radnike u sektoru industrijskog čišćenja na području Savezne Republike Njemačke (Tarifvertrag zur Regelung der Mindestlöhne für gewerbliche Arbeitnehmer in der Gebäudereinigung im Gebiet der Bundesrepublik Deutschland) od 9. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: TV Mindestlohn Gebäudereinigung) predviđao je minimalnu satnicu u visini 8,15 eura za radnike koji su zaposleni u kategoriji koja odgovara grupi A3.

18

Primjena TV Mindestlohn Gebäudereinigunga proširena je počevši od 1. ožujka 2008.

19

T. Isbir je zaposlenik u sektoru industrijskog čišćenja koji radi u Njemačkoj za DB Services od 1. siječnja 2004.

20

Na temelju ETV‑a DB Services Nord do 31. ožujka 2008. primio je osobni dohodak u visini satnice od 7,56 eura, a od 1. travnja 2008. u visini od 7,90 eura.

21

Zatražio je primjenu povoljnijih odredaba koje uređuju visinu satnice u sektoru industrijskog čišćenja, i to za razdoblje od 1. srpnja 2007. do 29. veljače 2008. primjenu LohnTV Gebäudenreinigunga 2004. te od 1. ožujka 2008. primjenu TV Mindestlohn Gebäudereinigunga, čija je primjena proširena na sve zaposlenike i poslodavce u tom sektoru, uključujući i one u DB Services.

22

T. Isbir je smatrao da je morao primiti satnicu u visini od 7,87 eura, a kasnije od 8,15 eura, umjesto u visini od 7,56 eura i od 7,90 eura.

23

Iako DB Services nije osporio da se od tada na njega primjenjuju odredbe LohnTV Gebäudenreinigunga 2004., a kasnije odredbe TV Mindestlohn Gebäudereinigunga, procijenio je da je T. Isbir u stvarnosti primio mnogo više od minimalne satnice čije je plaćanje zatražio, budući da je u predmetnom razdoblju i na temelju kolektivnih ugovora koji se primjenjuju na Deutsche Bahn AG primio iznose koji se moraju uključiti u minimalnu satnicu, i to:

24

Predmet postupka pred Bundesarbeitsgerichtom jest pitanje uračunavaju li se navedeni dijelovi naknade za rad u minimalnu satnicu.

25

Navedeni sud smatra da se postupak odnosi na situaciju koja je u potpunosti unutarnje prirode. Međutim, istaknuo je da, sukladno praksi Suda (presude od 17. srpnja 1997., Leur‑Bloem, C‑28/95, Zb., str. I‑4161., i od 20 svibnja 2010., Modehuis A. Zwijnenburg, C‑352/08, Zb., str. I‑4303.), kako bi se izbjegla buduća različita tumačenja, odredbe ili pojmove preuzete iz prava Unije treba jednako tumačiti neovisno o tome primjenjuju li se na situaciju koja je u potpunosti unutarnja ili prekogranična. U konkretnom slučaju, iz pripremnih radova AEntG‑a 2007. proizlazi da se pojam „minimalna plaća”, na koju se odnosi taj zakon, prema nacionalnom zakonodavcu mora jednako tumačiti bez obzira na to primjenjuje li se na situaciju koja je u cijelosti unutarnja ili na situaciju koja pripada u pravo Unije.

26

Sud koji je podnio zahtjev pita u kojoj mjeri dva iznosa navedena u točki 23. ove presude ulaze u okvir tumačenja minimalne plaće koji je, prema njegovu mišljenju, Sud već dao u svojoj presudi od 14. travnja 2005., Komisija protiv Njemačke (C‑341/02, Zb., str. I‑2733.), i prema kojem tumačenju minimalna plaća ne uključuje takve elemente naknade za rad koji mijenjaju odnos između prestacije radnika i protučinidbe koju je primio za tu prestaciju.

27

U tim uvjetima, Bundesarbeitsgericht je odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28

Valja ponoviti da se Sud već prije proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u slučajevima kada su okolnosti u glavnom postupku izvan područja primjene prava Unije, ali odredbe tog prava učinjene su primjenjivima posredstvom nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Leur‑Bloem, točke 26. i 27.). Također, Sud je presudio da, kada nacionalno zakonodavstvo situacije koje su u cijelosti unutarnje uređuje na jednak način kao i pravo Unije kako bi se izbjegla diskriminacija državljanâ ili eventualno narušavanje tržišnog natjecanja, postoji jasan interes Europske unije da se, radi izbjegavanja budućih različitih tumačenja, odredbe ili pojmovi koji su preuzeti iz prava Unije tumače na jednak način bez obzira na okolnosti u kojima se primjenjuju (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Modehuis A. Zwijnenburg, točka 33.).

29

Sud koji je uputio zahtjev u tom je pogledu istaknuo da je nacionalni zakonodavac smatrao, kao što to proizlazi iz pripremnih radova AEntG‑a 2007., kojim je Direktiva 96/71 prenesena u unutarnje njemačko pravo, da valja na jednak način tumačiti „unutarnje situacije i situacije koje ulaze u područje primjene prava Unije, posebno one koje se odnose na prekogranično upućivanje radnika”.

30

Međutim, u takvom slučaju, i u okviru razgraničenja nadležnosti između nacionalnih sudova i Suda predviđenih u članku 267. UFEU‑a, na nacionalnom je sucu da procijeni domašaj tog upućivanja na pravo Unije, dok je nadležnost Suda ograničena samo na ispitivanje odredbi tog prava. Zapravo, uzimanje u obzir ograničenja koje je nacionalni zakonodavac mogao odrediti za primjenu prava Unije na situacije koje su isključivo unutarnje pripada u unutarnje pravo te, posljedično, u isključivu nadležnost sudova države članice. (vidjeti presudu Leur‑Bloem, citirano, točka 33.).

31

Iz izloženog proizlazi da je Sud nadležan za davanje odgovora na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

32

Svojim dvama pitanjima, koja valja sagledati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. drugi podstavak točku c) Direktive 96/71 tumačiti tako da isključuje da minimalna plaća sadrži elemente osobnog dohotka kao što su oni u glavnom postupku, koji se odnose, s jedne strane, na dvije paušalne isplate koje su dogovorene u okviru pregovaranja o kolektivnom ugovoru i, s druge strane, na doprinos usmjeren na stvaranje kapitala.

33

U tom pogledu, valja podsjetiti da je zakonodavac Unije donio Direktivu 96/71, kako to proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., s ciljem da odredi, u interesu poslodavaca i njihovih zaposlenika, uvjete rada i zaposlenja koji se primjenjuju na radni odnos u situaciji kada poduzeće sa sjedištem u određenoj državi članici privremeno upućuje radnike na područje druge države članice u okviru pružanja usluga. Iz uvodne izjave 13. iste direktive proizlazi da zakoni država članica moraju biti usklađeni kako bi se utvrdila jezgra prisilnih pravila za minimalnu zaštitu kojih se u državi domaćinu moraju pridržavati poslodavci koji onamo upućuju radnike. Navedena direktiva nije, međutim, ujednačila materijalni sadržaj prisilnih propisa za minimalnu zaštitu. Taj sadržaj stoga mogu slobodno odrediti države članice, uz poštovanje Ugovora o EZ‑u i općih načela prava Unije (presuda od 18. prosinca 2007., Laval un Partneri, C‑341/05, Zb., str. I‑11767., točke 58. do 60.).

34

S ciljem osiguranja poštovanja jezgre prisilnih propisa za minimalnu zaštitu, članak 3. stavak 1. prvi podstavak Direktive 96/71 predviđa da države članice osiguravaju da, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos, poduzeća u okviru prekograničnog pružanja usluga jamče radnicima koji su upućeni na njihovo područje uvjete rada i zaposlenja nabrojene u toj odredbi, među ostalim minimalne plaće, uključujući one uvećane za prekovremeni rad (gore navedena presuda Laval un Partneri, točka 73.).

35

S obzirom na to da Direktiva 96/71 nije usmjerena na ujednačavanje sustava određivanja uvjeta rada i zaposlenja u državama članicama, države članice slobodne su na nacionalnoj razini izabrati sustav koji nije izrijekom spomenut među onima predviđenima navedenom direktivom, pod uvjetom da isti ne sprečava pružanje usluga između država članica (gore navedena presuda Laval un Partneri, točka 68.).

36

Osim toga, valja ponoviti da članak 3. stavak 1. drugi podstavak Direktive 97/71, za potrebe te direktive, radi utvrđivanja minimalne plaće iz prvog podstavka istog stavka 1., izrijekom upućuje na nacionalno zakonodavstvo ili praksu države članice na čije je područje radnik upućen.

37

U tom kontekstu valja napomenuti da Direktiva 96/71 ne daje nikakve elemente za određivanje materijalnog sadržaja minimalne plaće. Određivanje njegovih konstitutivnih elemenata za primjenu te direktive ulazi stoga u područje prava države članice o kojoj je riječ, s time da njegov sadržaj, koji proizlazi iz zakonodavstva ili relevantnih nacionalnih kolektivnih ugovora ili iz tumačenja koja daju nacionalni sudovi, nema za posljedicu ograničenje slobode pružanja usluga u državama članicama.

38

U tom smislu, Sud je već odlučio da se povećanje i dodaci koji nacionalnim zakonodavstvom ili praksom države članice na čije je područje radnik upućen nisu određeni kao elementi koji se smatraju sastavnim dijelom minimalne plaće i koji mijenjaju odnos između prestacije radnika s jedne strane i protučinidbe koju on prima s druge strane, sukladno odredbama Direktive 96/71, ne mogu smatrati kao ti elementi (gore navedena presuda Komisija protiv Njemačke, točka 39.).

39

Slijedom navedenog, Sud je procijenio da je zapravo normalno da, ukoliko poslodavac traži da radnik odradi veću količinu posla ili prekovremene radne sate u posebnim uvjetima, ta dodatna prestacija bude plaćena tom radniku a da se ta isplata ne uzme u obzir prilikom izračuna minimalne plaće (presuda Komisija protiv Njemačke, gore navedeno, točka 40.).

40

Stoga je pri određivanju minimalne plaće u smislu Direktive 96/71 moguće uzeti u obzir samo elemente naknade koji ne mijenjaju odnos između prestacije radnika s jedne strane i protučinidbe koju za to prima s druge strane.

41

U okolnostima kao što su one u glavnom postupku valja prije svega navesti da paušalne isplate za mjesece kolovoz 2007. i siječanj 2008. predstavljaju, kao što je to istaknuo i sud koji je uputio zahtjev, protučinidbu za redovni rad radnika na koje se odnose, predviđenu kolektivnim ugovorom koji ima univerzalnu primjenu, odnosno ETV DB Services Nord.

42

Doista, navedene isplate izvršene su izvan razdoblja u kojemu bi se smatrale da predstavljaju isplatu za prestaciju radnika o kojima se radi. Međutim, sama ta okolnost nema utjecaja na određivanje tih naknada, ukoliko je namjera stranaka ETV DB Services Nord bila uvesti povećanje plaće kao protučinidbu za rad, imajući u vidu nacionalnu praksu koja u trenutku pregovaranja o kolektivnom ugovoru i u trenutku isteka valjanosti prethodnog kolektivnog ugovora tim paušalnim isplatama predviđa primjenu novih uvjeta obračuna plaće. Na sudu koji je uputio zahtjev je, međutim, da utvrdi odgovara li doista takva kvalifikacija namjeri stranaka kolektivnog ugovora.

43

Kao drugo, što se tiče doprinosa usmjerenog na stvaranje akumulacije kapitala, imajući u vidu njegov cilj i njegove karakteristike kako ih je izložio sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da mijenja odnos između prestacije radnika i protučinidbe u obliku naknade koju on prima za tu prestaciju.

44

Naime, iako nije odvojen od prestacije radnika, takav se doprinos razlikuje od plaće u užem smislu riječi. S obzirom na to da se stvaranjem kapitala od kojeg će radnik imati koristi u duljem ili kraćem razdoblju postiže cilj socijalne politike koji je posebno potaknut financijskim doprinosom javne vlasti, ne može se za potrebe Direktive 96/71 smatrati da se nalazi u odnosu između prestacije rada i financijske protučinidbe poslodavca. Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev jest da utvrdi je li to slučaj u glavnom postupku.

45

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti na način da članak 3. stavak 1. drugi podstavak točku c) Direktive 96/71 treba tumačiti tako da ne sprečava da minimalna plaća sadrži elemente osobnog dohotka koji ne mijenjaju odnos između prestacije radnika, s jedne strane, i protučinidbe koju on prima po osnovi naknade za tu prestaciju, s druge strane. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da utvrdi je li to slučaj i s elementima osobnog dohotka o kojima se raspravlja u glavnom postupku.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se

Zbog tih razloga Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 3. stavak 1. drugi podstavak točku c) Direktive 96/71 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga treba tumačiti tako da ne sprečava da minimalna plaća sadrži elemente osobnog dohotka koji ne mijenjaju odnos između prestacije radnika, s jedne strane, i protučinidbe koju on prima po osnovi osobnog dohotka za tu prestaciju, s druge strane. Na sudu koji je uputio zahtjev jest da utvrdi je li to slučaj i s elementima osobnog dohotka o kojima se raspravlja u glavnom postupku.