Predmet C‑671/13

Postupci koje su pokrenuli „Indėlių ir investicijų draudimas “ VĮ

i

Virgilijus Vidutis Nemaniūnas

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Direktive 94/19/EZ i 97/9/EZ — Sustavi osiguranja depozita i naknada štete za investitore — Štedni i investicijski instrumenti — Financijski instrument u smislu Direktive 2004/39/EZ — Isključenje osiguranja — Izravan učinak — Uvjeti za primjenu Direktive 97/9/EZ“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 25. lipnja 2015.

1. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Kreditne institucije — Sustavi osiguranja depozita — Direktiva 94/19 — Mogućnost da države članice neke deponente ili depozite isključe iz osiguranja — Pretpostavke — Mogućnost isključenja osiguranja isključivo za potvrde koje imaju sve značajke financijskog instrumenta — Nepostojanje

   (direktive Europskog parlamenta i Vijeća 94/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, čl. 1. t. 1. i čl. 7. st. 2. i Prilog I. t. 12. i 2004/39, Prilog I. Odjeljak C)

2. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Kreditne institucije — Sustavi osiguranja depozita i naknada štete za investitore — Direktive 94/19 i 97/9 — Instrumenti koji su istodobno obuhvaćeni dvjema direktivama — Mogućnost da države članice neke deponente ili depozite isključe iz osiguranja navedenih u tim direktivama — Nacionalno zakonodavstvo kojim se tražbine prema kreditnoj instituciji isključuju iz sustavâ zaštite iz direktiva 94/19 i 97/9 — Nedopuštenost

   (direktive Europskog parlamenta i Vijeća 94/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, čl. 7. st. 2. i Prilog I. t. 12. i 97/9, uv. izj. 9. i čl. 4. st. 2.)

3. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Investicijske usluge — Sustavi naknada štete za investitore — Direktiva 97/9 — Uvjeti primjene — Nacionalno zakonodavstvo koje naknadu štete podvrgava uvjetu koji nije predviđen direktivom — Nedopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 97/9, čl. 2. st. 2. i čl. 4. st. 2. i Prilog I.)

4. Akti institucija — Direktive — Izravan učinak — Pretpostavke — Posljedice

   (čl. 288. st. 3. UFEU‑a)

5. Sloboda poslovnog nastana — Sloboda pružanja usluga — Investicijske usluge — Sustavi naknada štete za investitore — Direktiva 97/9 — Uvjeti primjene — Izravan učinak — Opseg

   (čl. 288. st. 3. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 97/9)

1.  Članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 o sustavima osiguranja depozita, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, i točku 12. Priloga I. toj direktivi treba tumačiti u smislu da države članice iz osiguranja predviđenog tom direktivom mogu isključiti potvrde o depozitu koje je izdala kreditna institucija ako imaju značajke vrijednosnih papira, što je dužan utvrditi nacionalni sud, pri čemu ne mora utvrditi da ove potvrde imaju sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39 o tržištima financijskih instrumenata.

   U tom pogledu, ni članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 ni točka 12. Priloga I. toj direktivi za potrebe isključenja osiguranja depozita ne propisuju da instrumenti o kojima je riječ moraju imati sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39. Osim toga, u skladu s člankom 1. točkom 1. Direktive 94/19, definicija izraza „depozit“ za potrebe ove direktive uključuje, s jedne strane, svako potraživanje koje proizlazi iz sredstava stavljenih na račun ili iz privremenih stanja koja proizlaze iz uobičajenih bankovnih transakcija i, s druge strane, svako dugovanje dokazano potvrdom koju je izdala kreditna institucija. Iz teksta te odredbe stoga proizlazi da „depozit“, za potrebe te direktive, nije definiran s obzirom na značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39. Jednako tako, iz navedene odredbe proizlazi da je ono što obilježava drugu vrstu depozita činjenica da ih predstavlja vrijednosni papir koji se može prenositi, čime se omogućuje prijenos prava na tražbinu koje je u njemu sadržano.

   (t. 33., 35., 36., 40. i t. 1. izreke)

2.  Direktivu 94/19 o sustavima osiguranja depozita, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, i Direktivu 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da, kada tražbine prema kreditnoj instituciji mogu istodobno biti obuhvaćene pojmom „depozit“ u smislu Direktive 94/19 i pojmom „instrument“ u smislu Direktive 97/9, ali je nacionalni zakonodavac iskoristio mogućnost predviđenu točkom 12. Priloga I. navedenoj Direktivi 94/19 da te tražbine isključi iz sustava zaštite predviđenog potonjom direktivom, takvo isključenje ne može imati za posljedicu to da su navedene tražbine također isključene iz sustava zaštite predviđenog Direktivom 97/9, izvan uvjetâ iz njezina članka 4. stavka 2.

   U tom pogledu, s obzirom na definicije pojmova depozit i instrument, sadržane, redom, u direktivama 94/19 i 97/9, isti dužnički vrijednosni papir istodobno može biti obuhvaćen obama tim pojmovima i stoga područjem primjene tih dviju direktiva. Sustavi osiguranja predviđeni tim dvjema direktivama ispunjavaju različite uvjete, osobito u pogledu isključenja. Naime, dok se člankom 7. stavkom 2. i Prilogom I. Direktivi 94/19 propisuju isključenja koja se temelje bilo na vrsti deponenata, bilo na vrsti depozita, člankom 4. stavkom 2. Direktive 97/9 predviđaju se isključenja isključivo s obzirom na vrstu investitora. U tim okolnostima, iako se pravo Unije doista ne protivi izboru države članice da direktive 94/19 i 97/9 prenese istim zakonodavnim aktom, ipak je potrebno, kao što je to naglašeno u uvodnoj izjavi 9. Direktive 97/9, da sustav uspostavljen tim aktom ispunjava zahtjeve dviju direktiva.

   (t. 43.‑45., 47. i t. 2. izreke)

3.  Članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 2. Direktive 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da se protive nacionalnom zakonodavstvu koje mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora. Naime, takav uvjet nipošto nije propisan Direktivom 97/9 kako bi se na investitore mogao primijeniti sustav zaštite koji je njome predviđen. Nadalje, investitori imatelji takvih instrumenata nisu spomenuti među onima koji, na temelju Priloga I. Direktivi 97/9, mogu biti isključeni iz tog sustava.

   (t. 51., 52. i t. 3. izreke)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 56., 57.)

5.  Direktivu 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da je nacionalni sud, u mjeri u kojoj smatra da se na tu direktivu poziva protiv subjekta koji ispunjava uvjete da se protiv njega može pozvati na odredbe navedene direktive, dužan ne primijeniti nacionalnu odredbu kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom istom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

   Naime, Direktiva 97/9, u dijelu u kojem se odnosi na određivanje zaštićenih primjera, dovoljno je jasna, precizna i bezuvjetna da se pojedinci na nju mogu izravno pozvati protiv navedene države članice. Posljedično, u slučaju tužbe protiv subjekta kojemu je, bez obzira na njegov pravni oblik, na temelju akta javne vlasti povjereno obavljanje službe od javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima, nacionalni sud mora izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu koja nije u skladu s Direktivom 97/9 i potom ne primijeniti uvjet korištenja sredstava bez pristanka investitora prilikom utvrđivanja opsega investicija koje su obuhvaćene sustavom zaštite predviđenim tom direktivom.

   (t. 58.‑61. i t. 4. izreke)

Predmet C‑671/13

Postupci koje su pokrenuli „Indėlių ir investicijų draudimas “ VĮ

i

Virgilijus Vidutis Nemaniūnas

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Lietuvos Aukščiausiasis Teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Direktive 94/19/EZ i 97/9/EZ — Sustavi osiguranja depozita i naknada štete za investitore — Štedni i investicijski instrumenti — Financijski instrument u smislu Direktive 2004/39/EZ — Isključenje osiguranja — Izravan učinak — Uvjeti za primjenu Direktive 97/9/EZ“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 25. lipnja 2015.

1. Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Kreditne institucije – Sustavi osiguranja depozita – Direktiva 94/19 – Mogućnost da države članice neke deponente ili depozite isključe iz osiguranja – Pretpostavke – Mogućnost isključenja osiguranja isključivo za potvrde koje imaju sve značajke financijskog instrumenta – Nepostojanje

   (direktive Europskog parlamenta i Vijeća 94/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, čl. 1. t. 1. i čl. 7. st. 2. i Prilog I. t. 12. i 2004/39, Prilog I. Odjeljak C)

2. Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Kreditne institucije – Sustavi osiguranja depozita i naknada štete za investitore – Direktive 94/19 i 97/9 – Instrumenti koji su istodobno obuhvaćeni dvjema direktivama – Mogućnost da države članice neke deponente ili depozite isključe iz osiguranja navedenih u tim direktivama – Nacionalno zakonodavstvo kojim se tražbine prema kreditnoj instituciji isključuju iz sustavâ zaštite iz direktiva 94/19 i 97/9 – Nedopuštenost

   (direktive Europskog parlamenta i Vijeća 94/19, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, čl. 7. st. 2. i Prilog I. t. 12. i 97/9, uv. izj. 9. i čl. 4. st. 2.)

3. Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Investicijske usluge – Sustavi naknada štete za investitore – Direktiva 97/9 – Uvjeti primjene – Nacionalno zakonodavstvo koje naknadu štete podvrgava uvjetu koji nije predviđen direktivom – Nedopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 97/9, čl. 2. st. 2. i čl. 4. st. 2. i Prilog I.)

4. Akti institucija – Direktive – Izravan učinak – Pretpostavke – Posljedice

   (čl. 288. st. 3. UFEU‑a)

5. Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Investicijske usluge – Sustavi naknada štete za investitore – Direktiva 97/9 – Uvjeti primjene – Izravan učinak – Opseg

   (čl. 288. st. 3. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 97/9)

1.  Članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 o sustavima osiguranja depozita, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, i točku 12. Priloga I. toj direktivi treba tumačiti u smislu da države članice iz osiguranja predviđenog tom direktivom mogu isključiti potvrde o depozitu koje je izdala kreditna institucija ako imaju značajke vrijednosnih papira, što je dužan utvrditi nacionalni sud, pri čemu ne mora utvrditi da ove potvrde imaju sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39 o tržištima financijskih instrumenata.

   U tom pogledu, ni članak 7. stavak 2. Direktive 94/19 ni točka 12. Priloga I. toj direktivi za potrebe isključenja osiguranja depozita ne propisuju da instrumenti o kojima je riječ moraju imati sve značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39. Osim toga, u skladu s člankom 1. točkom 1. Direktive 94/19, definicija izraza „depozit“ za potrebe ove direktive uključuje, s jedne strane, svako potraživanje koje proizlazi iz sredstava stavljenih na račun ili iz privremenih stanja koja proizlaze iz uobičajenih bankovnih transakcija i, s druge strane, svako dugovanje dokazano potvrdom koju je izdala kreditna institucija. Iz teksta te odredbe stoga proizlazi da „depozit“, za potrebe te direktive, nije definiran s obzirom na značajke financijskog instrumenta u smislu Direktive 2004/39. Jednako tako, iz navedene odredbe proizlazi da je ono što obilježava drugu vrstu depozita činjenica da ih predstavlja vrijednosni papir koji se može prenositi, čime se omogućuje prijenos prava na tražbinu koje je u njemu sadržano.

   (t. 33., 35., 36., 40. i t. 1. izreke)

2.  Direktivu 94/19 o sustavima osiguranja depozita, kako je izmijenjena Direktivom 2009/14, i Direktivu 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da, kada tražbine prema kreditnoj instituciji mogu istodobno biti obuhvaćene pojmom „depozit“ u smislu Direktive 94/19 i pojmom „instrument“ u smislu Direktive 97/9, ali je nacionalni zakonodavac iskoristio mogućnost predviđenu točkom 12. Priloga I. navedenoj Direktivi 94/19 da te tražbine isključi iz sustava zaštite predviđenog potonjom direktivom, takvo isključenje ne može imati za posljedicu to da su navedene tražbine također isključene iz sustava zaštite predviđenog Direktivom 97/9, izvan uvjetâ iz njezina članka 4. stavka 2.

   U tom pogledu, s obzirom na definicije pojmova depozit i instrument, sadržane, redom, u direktivama 94/19 i 97/9, isti dužnički vrijednosni papir istodobno može biti obuhvaćen obama tim pojmovima i stoga područjem primjene tih dviju direktiva. Sustavi osiguranja predviđeni tim dvjema direktivama ispunjavaju različite uvjete, osobito u pogledu isključenja. Naime, dok se člankom 7. stavkom 2. i Prilogom I. Direktivi 94/19 propisuju isključenja koja se temelje bilo na vrsti deponenata, bilo na vrsti depozita, člankom 4. stavkom 2. Direktive 97/9 predviđaju se isključenja isključivo s obzirom na vrstu investitora. U tim okolnostima, iako se pravo Unije doista ne protivi izboru države članice da direktive 94/19 i 97/9 prenese istim zakonodavnim aktom, ipak je potrebno, kao što je to naglašeno u uvodnoj izjavi 9. Direktive 97/9, da sustav uspostavljen tim aktom ispunjava zahtjeve dviju direktiva.

   (t. 43.‑45., 47. i t. 2. izreke)

3.  Članak 2. stavak 2. i članak 4. stavak 2. Direktive 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da se protive nacionalnom zakonodavstvu koje mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora. Naime, takav uvjet nipošto nije propisan Direktivom 97/9 kako bi se na investitore mogao primijeniti sustav zaštite koji je njome predviđen. Nadalje, investitori imatelji takvih instrumenata nisu spomenuti među onima koji, na temelju Priloga I. Direktivi 97/9, mogu biti isključeni iz tog sustava.

   (t. 51., 52. i t. 3. izreke)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 56., 57.)

5.  Direktivu 97/9 o sustavima naknada štete za investitore treba tumačiti na način da je nacionalni sud, u mjeri u kojoj smatra da se na tu direktivu poziva protiv subjekta koji ispunjava uvjete da se protiv njega može pozvati na odredbe navedene direktive, dužan ne primijeniti nacionalnu odredbu kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja mogućnost primjene sustava naknade štete predviđenog tom istom direktivom uvjetuje činjenicom da je predmetna kreditna institucija prenijela ili koristila sredstva ili vrijednosne papire o kojima je riječ bez pristanka investitora.

   Naime, Direktiva 97/9, u dijelu u kojem se odnosi na određivanje zaštićenih primjera, dovoljno je jasna, precizna i bezuvjetna da se pojedinci na nju mogu izravno pozvati protiv navedene države članice. Posljedično, u slučaju tužbe protiv subjekta kojemu je, bez obzira na njegov pravni oblik, na temelju akta javne vlasti povjereno obavljanje službe od javnog interesa pod njezinim nadzorom te u tu svrhu raspolaže iznimnim ovlastima koje nadilaze pravila mjerodavna za odnose među pojedincima, nacionalni sud mora izuzeti iz primjene svaku nacionalnu odredbu koja nije u skladu s Direktivom 97/9 i potom ne primijeniti uvjet korištenja sredstava bez pristanka investitora prilikom utvrđivanja opsega investicija koje su obuhvaćene sustavom zaštite predviđenim tom direktivom.

   (t. 58.‑61. i t. 4. izreke)