19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

1

---

---

/

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

01.07.2013.

---

Uvodna napomena

U skladu s člankom 52. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, potpisanog 9. prosinca 2011., tekstovi akata institucija donesenih prije pristupanja koje su te institucije sastavile na hrvatskom jeziku od dana pristupanja vjerodostojni su pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. Tim se člankom također predviđa da se tekstovi objavljuju u Službenom listu Europske unije ako su tekstovi na sadašnjim jezicima tako objavljeni.

U skladu s tim člankom objavljuje se posebno izdanje Službenog lista Europske unije na hrvatskom jeziku, koje sadržava tekstove obvezujućih općih akata. To izdanje obuhvaća akte usvojene u razdoblju od 1952. godine do dana pristupanja.

Objavljeni tekstovi podijeljeni su na 20 poglavlja koja slijede raspored iz Registra važećeg zakonodavstva Europske unije, i to:

01	Opća, financijska i institucionalna pitanja
02	Carinska unija i slobodno kretanje robe
03	Poljoprivreda
04	Ribarstvo
05	Sloboda kretanja radnika i socijalna politika
06	Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
07	Prometna politika
08	Politika tržišnog natjecanja
09	Porezi
10	Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala
11	Vanjski odnosi
12	Energetika
13	Industrijska politika i unutarnje tržište
14	Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
15	Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja
16	Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura
17	Pravo poduzećâ
18	Zajednička vanjska i sigurnosna politika
19	Područje slobode, sigurnosti i pravde
20	Europa građana

Spomenuti registar, koji vodi Ured za publikacije, dostupan je na internetu (eur-lex.europa.eu) na službenim jezicima Europske unije. Bibliografskoj bilješci svakog akta može se pristupiti putem registra, gdje se mogu pronaći upućivanja na posebno izdanje i na ostale analitičke metapodatke.

Akti objavljeni u posebnom izdanju, uz određene iznimke, objavljuju se u obliku u kojem su bili objavljeni u Službenom listu na izvornim službenim jezicima. Stoga pri uporabi posebnog izdanja treba uzeti u obzir naknadne izmjene, prilagodbe ili odstupanja koje su usvojile institucije, Europska središnja banka ili su predviđene u Aktu o pristupanju.

Iznimno, kad se opsežni tehnički prilozi poslije zamijene novim prilozima, navodi se samo upućivanje na posljednji akt koji zamjenjuje prilog. Takav je slučaj u pojedinim aktima koji sadržavaju popise carinskih oznaka (poglavlje 02), aktima o prijevozu opasnih tvari, aktima o pakiranju i označivanju tih tvari (poglavlja 07 i 13) te nekima od protokola i priloga Sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru.

Također, Pravilnik o osoblju objavljuje se kao pročišćeni tekst koji obuhvaća sve izmjene do kraja 2012. godine. Daljnje izmjene objavljuju se u izvornom obliku.

Posebno izdanje sadržava dva sustava numeracije stranica:

i.

izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007. U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji;

ii.	numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata.

Do lipnja 1967. numeracija stranica u Službenom listu počinjala je iznova svake godine. Od tada nadalje svaki broj Službenog lista počinje na prvoj stranici.

Od 1. siječnja 1968. Službeni list podijeljen je na dva dijela:

—	Zakonodavstvo („L”),

—	Informacije i objave („C”).

Od 1. veljače 2003. prijašnje ime „Službeni list Europskih zajednica” promijenjeno je, na temelju Ugovora iz Nice, u „Službeni list Europske unije”.

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

3

---

42000A0922(03)

---

L 239/63

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

27.11.1990.

---

SPORAZUM O PRISTUPANJU TALIJANSKE REPUBLIKE

Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisanoj u Schengenu 19. lipnja 1990.

KRALJEVINA BELGIJA, SAVEZNA REPUBLIKA NJEMAČKA, FRANCUSKA REPUBLIKA, VELIKO VOJVODSTVO LUKSEMBURG i KRALJEVINA NIZOZEMSKA, stranke Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama potpisanoj u Schengenu 19. lipnja 1990., dalje u tekstu „Konvencije iz 1990.”, s jedne strane,

i TALIJANSKA REPUBLIKA, s druge strane,

uzimajući u obzir da je dvadeset sedmog studenoga tisuću devetsto devedesete u Parizu potpisan Protokol o pristupanju Talijanske Republike Schengenskom sporazumu od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama,

na osnovi članka 140. Konvencije iz 1990,

SPORAZUMJELI SU SE KAKO SLIJEDI:

Članak 1

Talijanska Republika pristupa Konvenciji iz 1990.

Članak 2.

1.   Službenici koji se spominju u članku 40. stavku 4. Konvencije iz 1990. u Talijanskoj Republici su: službenici kriminalističke policije Polizia di Stato (državne policije), Arma dei Carabinieri, službenici kriminalističke policije Guardia di Finanza (financijske policije), s obzirom na njihovu nadležnost u pitanjima krivotvorenja novca, nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima, trgovine oružjem i eksplozivom, nedopuštenog transporta toksičnog i opasnog otpada, kao i carinski službenici pod uvjetima postavljenima u odgovarajućim bilateralnim sporazumima o kojima je riječ u članku 40 stavku 6 Konvencije iz 1990, s obzirom na njihove ovlasti u pitanjima nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima, trgovine oružjem i eksplozivom i nedopuštenog transporta toksičnog i opasnog otpada.

2.   Tijelo koje se spominje u članku 40. stavku 5. Konvencije iz 1990. u Talijanskoj Republici je Direzione Centrale della Polizia Criminale (Središnja uprava kriminalističke policije) pri Ministarstvu unutarnjih poslova.

Članak 3.

1.   Službenici koji se spominju u članku 41. stavku 7. Konvencije iz 1990. u Talijanskoj Republici su: službenici kriminalističke policije Polizia di Stato (državne policije), Arma dei Carabinieri, službenici kriminalističke policije Guardia di Finanza (financijska policija), s obzirom na njihovu nadležnost u pitanjima krivotvorenja novca, nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima, trgovine oružjem i eksplozivom, nedopuštenog transporta toksičnog i opasnog otpada, kao i carinski službenici, pod uvjetima postavljenim u odgovarajućim bilateralnim sporazumima o kojima je riječ u članku 41. stavku 10. Konvencije iz 1990., s obzirom na njihovu nadležnost u pitanjima nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima, trgovine oružjem i eksplozivom i nedopuštenog transporta toksičnog i opasnog otpada.

2.   Istodobno s potpisivanjem ovog Sporazuma Vlada Francuske Republike i Vlada Talijanske Republike, svaka napose, donosi deklaraciju kojom se, na osnovi članka 41 stavaka 2., 3. i 4. Konvencije iz 1990, određuju postupci za gonjenje na njihovu području.

Članak 4.

Nadležno Ministarstvo koje se spominje u članku 65. stavku 2. Konvencije iz 1990. u Talijanskoj Republici je Ministarstvo pravosuđa.

Članak 5.

1.   Ovaj Sporazum podliježe ratifikaciji, prihvaćanju ili potvrđivanju. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili potvrđivanju polažu se pri Vladi Velikog Vojvodstva Luksemburga, koja o tome obavješćuje sve ugovorne stranke.

2.   Ovaj Sporazum stupa na snagu prvog dana drugog mjeseca od polaganja posljednje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili potvrđivanju, a najranije na dan kada stupa na snagu Konvencija iz 1990.

3.   Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburga obavješćuje svaku od ugovornih stranaka o datumu stupanja na snagu.

Članak 6.

1.   Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburga prosljeđuje Vladi Talijanske Republike ovjerenu presliku Konvencije iz 1990. na nizozemskom, francuskom i njemačkom jeziku.

2.   Tekst Konvencije iz 1990. sastavljen na talijanskom jeziku dodan je ovom Sporazumu i vjerodostojan je pod jednakim uvjetima kao i izvorni tekstovi Konvencije iz 1990. sastavljeni na nizozemskom, francuskom i njemačkom jeziku.

---

ZAVRŠNI AKT

I.   Istodobno s potpisivanjem Sporazuma o pristupanju Talijanske Republike Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Belgijsko-luksemburške gospodarske unije, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisanoj u Schengenu 19. lipnja 1990., Talijanska je Republika potpisala Završni akt, Zapisnik i Zajedničku izjavu ministara i državnih tajnika, koji su potpisani u isto vrijeme kada i Konvencija iz 1990.

Talijanska Republika je potpisala Zajedničke izjave primivši na znanje unilateralne izjave sadržane u njima.

Vlada Velikog Vojvodstva Luksemburga prosljeđuje vladi Talijanske Republike ovjerenu presliku Završnog akta, Zapisnik i Zajedničku izjavu ministara i državnih tajnika, koji su potpisani u isto vrijeme kada i Konvencija iz 1990, na nizozemskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Tekstovi Završnog akta, Zapisnika i Zajedničke izjave ministara i državnih tajnika koji su potpisani u isto vrijeme kada i Konvencija iz 1990, sastavljeni na talijanskom jeziku, dodati su ovom Završnom aktu i vjerodostojni su pod jednakim uvjetima kao i izvorni tekstovi sastavljeni na nizozemskom, francuskom i njemačkom jeziku.

II.   Istodobno s potpisivanjem Sporazuma o pristupanju Talijanske Republike Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Belgijsko-luksemburške gospodarske unije, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama potpisanom u Schengenu 19. lipnja 1990. ugovorne stranke su usvojile sljedeće izjave:

1.

Zajednička izjava o članku 5. Sporazuma o pristupanju   Države potpisnice, prije stupanja na snagu Sporazuma o pristupanju, obavješćuju jedna drugu o svim okolnostima koje bi mogle značajno utjecati na područja obuhvaćena Konvencijom iz 1990. kao i na stupanje na snagu Sporazuma o pristupanju.   Ovaj Sporazum o pristupanju ne stupa na snagu sve dok se u svim državama potpisnicama Sporazuma o pristupanju ne ispune preduvjeti za provedbu Konvencije iz 1990. kao i dok kontrole na vanjskim granicama ne postanu učinkovite.

2.

Zajednička izjava o članku 9. stavku 2. Konvencije iz 1990.   Ugovorne stranke određuju da u trenutku potpisivanja Sporazuma o pristupanju Talijanske Republike Konvenciji iz 1990. zajednički sustav viza o kojem je riječ u članku 9. stavku 2. Konvencije iz 1990. označava zajednički sustav koji pet stranaka potpisnica spomenute Konvencije primjenjuju od 19. lipnja 1990.

3.

Zajednička izjava o zaštiti podataka   Ugovorne stranke primaju na znanje da se Vlada Talijanske Republike, prije ratifikacije Sporazuma o pristupanju Konvenciji iz 1990, obvezuje poduzeti sve neophodne korake kako bi osigurala da talijansko zakonodavstvo bude dopunjeno u skladu s Konvencijom Vijeća Europe o zaštiti pojedinaca pri automatskoj obradi osobnih podataka od 28. siječnja 1981. kao i u skladu s Preporukom br. R (87) 15 od 17. rujna 1987. Odbora ministara Vijeća Europe kojom se uređuje korištenje osobnih podataka od strane policijskog sektora kako bi se osigurala puna primjena odredbi članaka 117 i 126 Konvencije iz 1990. kao i ostalih odredbi spomenute Konvencije koje se odnose na zaštitu osobnih podataka u svrhu postizanja one razine zaštite koja je u skladu s relevantnim odredbama Konvencije iz 1990.

---

ZAJEDNIČKA IZJAVA O ČLANCIMA 2. I 3. SPORAZUMA O PRISTUPANJU TALIJANSKE REPUBLIKE KONVENCIJI O PROVEDBI SCHENGENSKOG SPORAZUMA OD 14. LIPNJA 1985.

Istodobno s potpisivanjem Sporazuma o pristupanju Talijanske Republike provedbenoj konvenciji Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama potpisanom u Schengenu 19. lipnja 1990. ugovorne stranke izjavljuju da članak 2. stavak 1. i članak 3. stavak 1. spomenutog Sporazuma ne dovodi u pitanje ovlasti koje na osnovi talijanskog zakona ima Guardia di Finanza, a izvršava ih na talijanskom državnom području.

---

IZJAVA MINISTARA I DRŽAVNIH TAJNIKA

Dvadeset devetog studenoga tisuću devetsto devedesete predstavnici vlada Kraljevine Belgije, Francuske Republike, Talijanske Republike, Velikog Vojvodstva Luksemburga i Kraljevine Nizozemske potpisali su u Parizu Sporazum o pristupanju Talijanske Republike Konvenciji o provedbi Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Ekonomske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama, potpisanom u Schengenu 19. lipnja 1990.

Oni su primili na znanje da je predstavnik Vlade Talijanske Republike izrazio potporu Deklaraciji koju su 19. lipnja 1990. donijeli ministri i državni tajnici kao predstavnici vlada Kraljevine Belgije, Savezne Republike Njemačke, Francuske Republike, Velikog Vojvodstva Luksemburga i Kraljevine Nizozemske kao i odluci, potvrđenoj istog dana, a u vezi s Konvencijom o provedbi Schengenskog sporazuma.

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

9

---

32001R2414

---

L 327/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

07.12.2001.

---

UREDBA VIJEĆA (EZ) br. 2414/2001

od 7. prosinca 2001.

o izmjeni Uredbe (EZ) br. 539/2001 o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica i onih država čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 62. stavak 2. točku (b) podtočku i.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (1),

budući da:

(1)

Uredba (EEZ) br. 539/2001 (2) uključuje Rumunjsku u treće zemlje čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize, ali uvjetuje izuzeće od podnošenja zahtjeva za vizu u slučaju rumunjskih državljana o odluci koju će naknadno donijeti Vijeće. Ta će odluka biti donesena na temelju izvješća kojeg Komisija treba prezentirati Vijeću najkasnije do 30. lipnja 2001. i koji treba biti popraćen odgovarajućim preporukama.

(2)

U svojem izvješću od 29. lipnja 2001., Komisija bilježi neosporiv napredak Rumunjske u pogledu ilegalne imigracije iz te zemlje, njezine vizne politike i kontrole njezinih granica. Komisija također navodi obveze koje je Rumunjska preuzela u ovom području. Komisija zaključuje izvješće preporukom Vijeću da rumunjski državljani budu izuzeti od obveze posjedovanja vize od 1. siječnja 2002.

(3)	Kako bi se na rumunjske državljane primijenilo izuzeće od obveze posjedovanja vize, trebalo bi izbrisati odredbe Uredbe (EZ) br. 539/2001 koje privremeno sadrže uvjet vize.

(4)

Na temelju članka 1. Protokola o poziciji Ujedinjene Kraljevine i Irske, koji se nalazi u prilozima Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Irska i Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluju u donošenju ove Uredbe. Posljedično, ne dovodeći u pitanje članka 4. tog Protokola, odredbe ove Uredbe ne primjenjuju se na Irsku niti na Ujedinjenu Kraljevinu.

(5)

S obzirom na Republiku Island i Kraljevinu Norvešku, ova Odluka predstavlja nadogradnju odredbi schengenske pravne stečevine koja potpada pod područje koje se spominje u članku 1.(B) Odluke Vijeća 1999/437/EZ od 17. svibnja 1999. o određenim aranžmanima za primjenu Sporazuma sklopljenog između Vijeća Europske unije i Republike Islanda te Kraljevine Norveške o pridruživanju tih dviju država, provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (3),

DONIJELO JE OVU UREDBU:

Članak 1.

Uredba (EZ) br. 539/2001 ovim se mijenja kako slijedi:

1.	Dvanaesta uvodna izjava zamjenjuje se sljedećim: „(12) Ovom se Uredbom u cijelosti usklađuje popis trećih zemalja čiji državljani moraju posjedovati vize za prelazak vanjskih granica država članica i onih čiji državljani su izuzeti od te obveze.”

2.	Članak 1. stavak 2. zamjenjuje se sljedećim: „Državljani trećih zemalja na popisu u Prilogu II. izuzimaju se od obveze iz stavka 1. u slučaju boravka u ukupnom trajanju ne dužem od tri mjeseca.”

3.	Članak 8. zamjenjuje se sljedećim: „Članak 8. Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.”

4.	Iz Priloga II. briše se kako slijedi: — asterisk kraj Rumunjske; — bilješka koja se poziva na članak 8. stavak 2.

Članak 2.

Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.

---

(1)  Mišljenje od 29. studenoga 2001. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(2)  SL L 81, 21.3.2001., str. 1.

(3)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

11

---

32004D0844

---

L 365/27

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

09.11.2004.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 9. studenoga 2004.

o uvođenju obrasca za traženje pravne pomoći na temelju Direktive Vijeća 2003/8/EZ o unapređenju pristupa pravosuđu u prekograničnim sporovima utvrđivanjem minimalnih zajedničkih pravila o pravnoj pomoći u takvim sporovima

(priopćena pod brojem dokumenta C(2004) 4285)

(2004/844/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 2003/8/EZ od 27. siječnja 2003. godine o unapređenju pristupa pravosuđu u prekograničnim sporovima utvrđivanjem minimalnih zajedničkih pravila o pravnoj pomoći u takvim sporovima (1), a posebno njezin članak 16. stavak 1.,

nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom osnovanim člankom 17. stavkom 1. Direktive 2003/8/EZ,

budući da:

(1)	Člankom 16. stavkom 1. Direktive 2003/8/EZ propisuje se da Komisija uvodi standardni obrazac zahtjeva za pravnu pomoć i za prosljeđivanje takvih zahtjeva.

(2)	Standardni obrazac za prosljeđivanje zahtjeva za pravnu pomoć između sudskih vlasti država članica uveden je Odlukom Komisije C(2003) 1829 (2).

(3)	Standardni obrazac zahtjeva za pravnu pomoć treba uvesti najkasnije do 30. studenoga 2004., na temelju drugog podstavka članka 16. stavka 2. Direktive 2003/8/EZ. Stoga bi taj obrazac trebalo uvesti ovom Odlukom.

(4)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o stajalištu Danske priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska, koju ne obvezuje Direktiva 2003/8/EZ, nije obvezana ovom Odlukom i ne mora je primjenjivati,

ODLUČILA JE:

Članak 1.

Standardni obrazac za podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć prema Direktivi 2003/8/EZ naveden je u Prilogu.

Članak 2.

Ova je Odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 26, 31.1.2003., str. 41.

(2)  Odluka još nije objavljena u Službenom listu.

---

PRILOG

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

19

---

32005L0085

---

L 326/13

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

01.12.2005.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 2005/85/EZ

od 1. prosinca 2005.

o minimalnim normama koje se odnose na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 63. stavak 1. točku (1) podtočku (d),

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da:

(1)	Zajednička politika o azilu, uključujući Zajednički europski sustav azila sastavni dio je cilja Europske unije koji se odnosi na postupnu uspostavu područja sloboda, sigurnosti i pravde otvorenog za one koji, prisiljeni okolnostima, legitimno traže zaštitu u Zajednici.

(2)

Europsko vijeće se na svojem sastanku u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. suglasilo da će raditi na osnivanju Zajedničkog europskoga sustava azila, koji će se temeljiti na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. (Ženevska konvencija) i njenog dopunskog Protokola iz New Yorka od 31. siječnja 1967. (Protokol), na taj način potvrđujući načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement) i osiguravajući da nijedna osoba ne bude vraćena u zemlju u kojoj je progonjena.

(3)

U zaključcima iz Tamperea predviđa se da bi Zajednički europski sustav azila kratkoročno trebao uključivati zajedničke norme za pravedne i učinkovite postupke vezane uz azil u državama članicama, a dugoročno pravila Zajednice koja vode do uspostave zajedničkog postupka u pitanju azila u Europskoj zajednici.

(4)	Minimalne norme utvrđene u ovoj Direktivi o postupcima priznavanja ili ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama predstavljaju prvu mjeru vezano uz postupke azila.

(5)	Glavni cilj ove Direktive je uvođenje minimalnog okvira Zajednice koji se odnosi na postupke priznavanja i ukidanja statusa izbjeglica.

(6)	Usklađivanjem pravila o postupcima za priznavanje i ukidanje statusa izbjeglica trebalo bi se pomoći ograničavanju sekundarnih kretanja tražitelja azila između država članica, ako su spomenuta kretanja uzrokovana razlikama između pravnih okvira.

(7)

U samoj je prirodi minimalnih standarda da bi države članice trebale biti u mogućnosti uvesti ili zadržati povoljnije odredbe za državljane treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji traže međunarodnu zaštitu od određene države članice, ako se smatra da se spomenuti zahtjev temelji na činjenici da je osoba na koju se odnosi zahtjev izbjeglica u smislu članka 1A Ženevske konvencije.

(8)	Ova Direktiva poštuje temeljna prava i slijedi načela koja su posebno priznata Poveljom o temeljnim pravima Europske unije.

(9)	S obzirom na postupanje s osobama koje ulaze u opseg ove Direktive države članice podliježu obvezama u skladu s instrumentima međunarodnog prava čije su stranke i koji zabranjuju diskriminaciju.

(10)	Od ključne je važnosti da se odluke o svim zahtjevima za azil donose na temelju činjenica i da ih u prvom stupnju donose tijela čije osoblje posjeduje odgovarajuće znanje ili prolazi potrebno osposobljavanje vezano uz problematiku azila i izbjeglica.

(11)

U interesu je država članica i tražitelja azila da se što prije donese odluka o zahtjevima za azil. Organizacija obrade zahtjeva za azil je prepuštena državama članicama, tako da one mogu, u skladu sa svojim nacionalnim potrebama, dati prednost ili ubrzati obradu određenog zahtjeva uzimajući u obzir norme iz ove Direktive.

(12)	Pojam javnog poretka može uključivati i presudu za počinjenje teškog kaznenog djela.

(13)

Radi pravilnog raspoznavanja onih osoba koje trebaju zaštitu kao izbjeglice u smislu članka 1. Ženevske konvencije svakome tražitelju, uz određene iznimke, trebalo bi omogućiti učinkoviti pristup postupcima, suradnju i pravilno komuniciranje s nadležnim tijelima kako bi mogao predočiti relevantne činjenice u vezi sa svojim slučajem, te dostatna postupovna jamstva da bi u svim fazama postupka mogao štititi svoje interese. Osim toga, tijekom postupka razmatranja zahtjeva za azil tražitelju bi se trebalo osigurati barem pravo boravka u očekivanju odluke nadležnog tijela, pravo na usluge prevoditelja radi izlaganja svog slučaja tijekom eventualnog saslušanja od nadležnih tijela, mogućnost komuniciranja s predstavnikom Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) ili s bilo kojom drugom organizacijom koja djeluje u ime UNHCR-a, pravo na odgovarajuće priopćenje odluke, činjenično i pravno obrazloženje spomenute odluke, mogućnost savjetovanja s pravnim ili drugim savjetnikom te pravo na obaviještenost o vlastitom pravnom položaju u odlučujućim dijelovima postupka na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije.

(14)	Osim toga, trebalo bi predvidjeti posebna postupovna jamstva za maloljetnike bez pratnje s obzirom na njihovu ranjivost. U ovim okolnostima dobrobit bi djeteta trebala biti najvažniji kriterij za države članice.

(15)

Ako tražitelj azila ponovno podnese zahtjev bez iznošenja novih dokaza ili navoda, obveza država članica da provedu novi potpuni postupak razmatranja smatrala bi se nerazmjernom. U tim slučajevima države bi članice trebale imati mogućnost odabira između postupaka koji uključuju iznimke od jamstava koja obično uživa tražitelj.

(16)

Velik broj zahtjeva za azil se podnosi na granici ili u tranzitnoj zoni države članice prije nego što se odluči o ulasku tražitelja. Države članice bi trebale biti u mogućnosti zadržati postojeće postupke, prilagođene posebnom položaju ovih tražitelja na granici. U ovim bi se okolnostima trebala odrediti zajednička pravila o mogućim iznimkama u odnosu na jamstva koja obično uživaju tražitelji azila. Postupci na granici bi se trebali primjenjivati uglavnom na one tražitelje koji ne zadovoljavaju uvjete za ulazak na državno područje država članica.

(17)

Ključni kriterij prilikom utvrđivanja utemeljenosti zahtjeva za azil je sigurnost tražitelja u njegovoj zemlji podrijetla. Ako se neka treća zemlja može smatrati sigurnom zemljom podrijetla, državama članicama bi se trebalo omogućiti da je označe kao sigurnu i pretpostave da je ona sigurna za odnosnog tražitelja, osim ako on ne izloži ozbiljne protudokaze.

(18)	S obzirom na ostvareni stupanj usklađenosti uvjeta prema kojima se državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva priznaje status izbjeglica, trebalo bi utvrditi zajedničke kriterije za označivanje trećih zemalja kao sigurnih zemalja podrijetla.

(19)

Ako Vijeće ocjeni da određena država podrijetla ispunjava ove kriterije te je sukladno tome uključi u minimalni zajednički popis sigurnih zemalja podrijetla, koji će se usvojiti sukladno ovoj Direktivi, države bi članice trebale biti obavezne razmotriti zahtjeve osoba s državljanstvom odnosne države ili zahtjeve osoba bez državljanstva koje su prethodno imale uobičajeno boravište u toj državi, na temelju oborive presumpcije o sigurnosti spomenute države. U svjetlu političkog značaja određivanja sigurnih država podrijetla, a posebno u svjetlu učinka ocjene o poštovanju ljudskih prava u državi podrijetla i njenih posljedica na politiku Europske unije u području vanjskih odnosa, svaku odluku o izradi ili izmjenama spomenutog popisa Vijeće donosi nakon savjetovanja s Europskim parlamentom.

(20)	Zahvaljujući svome statusu država kandidatkinja za pristup Europskoj uniji i napretku ostvarenom u tome smislu Bugarska i Rumunjska se, u svrhu ove Direktive do datuma pristupa Europskoj uniji, smatraju sigurnim državama podrijetla.

(21)

Označivanje treće zemlje kao sigurne države podrijetla u svrhu ove Direktive ne može predstavljati apsolutno jamstvo sigurnosti državljana odnosne zemlje. Po samoj svojoj prirodi ocjena na kojoj se temelji ovo označivanje može uzeti u obzir jedino opće građanske, pravne i političke okolnosti u toj državi kao i činjenicu jesu li osobe odgovorne za progone, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje stvarno podvrgnute sankcijama, ako proglašene krivima. Stoga je važno da se oznaka određene države kao sigurne ne smatra važećom za tražitelja koji dokaže da postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se određena država ne može smatrati sigurnom u njegovom posebnom slučaju.

(22)

Države bi članice trebale ispitati osnovanost svih zahtjeva tj. ocijeniti ako tražitelj ispunjava uvjete za priznanje statusa izbjeglice u skladu s Direktivom Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim mjerilima prema kojim se državljanima treće zemlje ili osobama bez državljanstva priznaje status izbjeglica ili osoba koje na drugi način trebaju međunarodnu zaštitu te o sadržaju odobrene zaštite (4), osim ako ova Direktiva predviđa drukčije, a posebno u slučaju kada se opravdano pretpostavlja da će druga država provesti ispitni postupak ili osigurati dostatnu zaštitu. Posebno, države članice ne bi trebale biti obavezne ocijeniti utemeljenost zahtjeva za azil, ako je prva država azila tražitelju već prije dodijelila status izbjeglice ili na drugi način osigurala dostatnu zaštitu, a tražitelj će biti ponovno primljen u tu zemlju.

(23)

Isto tako države članice ne bi trebale biti obavezne ocijeniti utemeljenost zahtjeva za azil, ako se opravdano može očekivati da zbog veze s trećom zemljom, kako je određeno zakonom države članice, podnositelj zatraži zaštitu u toj trećoj zemlji. Države članice postupaju na toj osnovi jedino ako taj određeni tražitelj može biti siguran u toj trećoj zemlji. Radi izbjegavanja sekundarnih kretanja tražitelja azila trebalo bi utvrditi zajednička načela na temelju kojih će države članice smatrati ili označavati treće zemlje kao sigurne.

(24)

U odnosu na određene europske treće zemlje koje ispunjavaju izrazito visoke standarde u području ljudskih prava i zaštite izbjeglica, državama bi članicama trebalo dopustiti da ne razmatraju ili ne razmatraju u cijelosti zahtjeve za azil podnesene od osoba koje ulaze na njihovo državno područje iz spomenutih europskih trećih zemalja. S obzirom na moguće posljedice za tražitelja zbog ograničenog ili neprovedenog razmatranja zahtjeva, ova primjena načela sigurne treće zemlje se ograničava na slučajeve koji uključuju treće zemlje za koje se Vijeće uvjerilo da ispunjavaju visoke standarde sigurnosti kako je određeno ovom Direktivom. Odluke o ovim pitanjima Vijeće donosi nakon savjetovanja s Europskim parlamentom.

(25)	Iz same prirode zajedničkih standarda za oba načela sigurne treće zemlje, kako je određeno ovom Direktivom, proizlazi da praktični učinak ovih načela ovisi o dopuštenju navedene treće zemlje da odnosni tražitelj stupi na njezino državno područje.

(26)

Odnosno na ukidanje statusa izbjeglica, države bi članice trebale osigurati da osobe koje uživaju status izbjeglica budu pravilno obaviještene o mogućem preispitivanju njihovog statusa te da im se omogući iznošenje vlastitog stajališta prije nego što nadležna tijela donesu osnovanu odluku o ukidanju njihovog statusa. Međutim, od ovih se jamstava može odstupiti ako razlozi za prestanak statusa izbjeglica nisu vezani uz promjenu uvjeta na kojima se temeljilo priznanje statusa.

(27)

Sukladno osnovnom načelu prava Zajednice odluke o zahtjevima za azil i ukidanju statusa izbjeglica podliježu učinkovitom pravnom sredstvu pred sudom u smislu članka 234. Ugovora. Učinkovitost pravnog sredstva, s obzirom na razmatranje relevantnih činjenica, ovisi o upravnom i pravosudnom sustavu svake države članice u cjelini.

(28)	U skladu s člankom 64. Ugovora ova Direktiva ne utječe na izvršavanje obveza koje države članice imaju u odnosu na održavanje javnog poretka te zaštitu unutarnje sigurnosti.

(29)	Ova Direktiva ne uključuje postupke koje uređuje Uredba Vijeća (EZ) br. 343/2003 od 18. veljače 2003. kojom se uspostavljaju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je državljanin treće zemlje predao u jednoj od država članica (5).

(30)	Provedba ove Direktive bi se trebala redovito ocjenjivati najmanje svake dvije godine.

(31)

Budući da države članice ne mogu zadovoljavajuće ostvariti cilj ove Direktive, to jest utvrditi minimalne norme za postupke priznavanja ili ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama, i budući da se ovaj cilj, zbog opsega i učinka djelovanja, može bolje ostvariti na razini Zajednice, Zajednica može usvojiti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, kako je predviđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti, kako je predviđeno u istom članku, ova se Direktiva ograničuje na ono što je nužno za postizanje ovog cilja.

(32)	U skladu s člankom 3. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, koji se nalazi u dodatku Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Ujedinjena Kraljevina je u pismu od 24. siječnja 2001. izrazilo svoju želju za sudjelovanjem u usvajanju i primjeni ove Direktive.

(33)	U skladu s člankom 3. Protokola o položaju Ujedinjene Kraljevine i Irske, koji se nalazi u dodatku Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Irska je u pismu od 14. veljače 2001. izrazila svoju želju za sudjelovanjem u usvajanju i primjeni ove Direktive.

(34)	U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Danske, koji se nalazi u dodatku Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u usvajanju ove Direktive koja za nju nije obvezujuća niti ona podliježe njezinoj primjeni,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Svrha

Svrha je ove Direktive utvrditi minimalne norme za postupke priznavanja ili ukidanja statusa izbjeglica u državama članicama.

Članak 2.

Definicije

U svrhu ove Direktive:

(a)	„Ženevska konvencija” znači Konvencija od 28. srpnja 1951. o statusu izbjeglica, kako je je izmijenjena Protokolom iz New Yorka od 31. siječnja 1967.;

(b)

„zahtjev” ili „zahtjev za azil” znači zahtjev koji preda državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva i koji se može shvatiti kao zahtjev za međunarodnom zaštitom od države članice u skladu sa Ženevskom konvencijom. Svaki zahtjev za međunarodnom zaštitom se smatra zahtjevom za azil, osim ako dotična osoba izričito zatraži drugu vrstu zaštite, za koju se može predati poseban zahtjev;

(c)	„tražitelj” ili „tražitelj azila” znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja je podnijela zahtjev za azil, o kojem još nije donesena konačna odluka;

(d)

„konačna odluka” znači odluka o priznavanju statusa izbjeglice državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva na temelju Direktive 2004/83/EZ, koja više ne podliježe pravnom sredstvu u okviru poglavlja V. ove Direktive bez obzira na činjenicu da se na temelju spomenutog pravnog sredstva tražiteljima omogućuje da ostanu u dotičnim državama članicama u očekivanju njenog ishoda, podložno Prilogu III. ovoj Direktivi;

(e)	„nadležno tijelo” znači svako kvazisudsko ili upravno tijelo u državi članici koje je odgovorno za razmatranje zahtjeva za azil i nadležno za donošenje prvostupanjskih odluka o tim slučajevima, podložno Prilogu I.;

(f)	„izbjeglica” znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ispunjava zahtjeve iz članka 1. Ženevske konvencije, kako je određeno u Direktivi 2004/83/EZ;

(g)	„status izbjeglice” znači priznavanje državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva kao izbjeglice od strane države članice;

(h)

„maloljetnik bez pratnje” znači osoba mlađa od osamnaest godina koja se pri ulasku na državno područje država članica nalazi bez pratnje odrasle osobe, koja je po zakonu ili običaju odgovorna za maloljetnika, sve dok takva odrasla osoba ne postane njegov stvarni skrbnik; izraz uključuje maloljetnika koji je ostao bez pratnje nakon što je ušao na državno područje država članica;

(i)

„zastupnik” znači osoba koja djeluje u ime organizacije i koja u svojstvu skrbnika po zakonu zastupa maloljetnika bez pratnje, osoba koja djeluje u ime nacionalne organizacije koja je odgovorna za zaštitu i dobrobit maloljetnika, ili svaki drugi odgovarajući zastupnik koji je imenovan za osiguranje interesa maloljetnika;

(j)	„ukidanje statusa izbjeglice” znači odluka nadležnog tijela o povlačenju, prestanku ili odbijanju produljenja statusa izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ;

(k)	„ostati u državi članici” znači ostati na državnom području, uključujući na granici ili tranzitnoj zoni, države članice u kojoj je podnesen ili se trenutačno razmatra zahtjev za azil.

Članak 3.

Područje primjene

1.   Ova Direktiva se primjenjuje na sve zahtjeve za azil, koji su predani na državnom području država članica, uključujući granične prijelaze ili tranzitne zone, te na ukidanje statusa izbjeglice.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na zahtjeve za diplomatski ili teritorijalni azil koji se predaju predstavnicima država članica.

3.   Ako države članice koriste ili uvedu postupak prema kojem se zahtjevi za azil ispituju kao zahtjevi na temelju Ženevske konvencije i kao zahtjevi za druge vrste međunarodne zaštite osigurane u okolnostima definiranim u članku 15. Direktive 2004/83/EZ, one primjenjuju ovu Direktivu tijekom cijelog postupka.

4.   Države članice mogu donijeti odluku o primjeni ove Direktive u postupcima odlučivanja o zahtjevima za sve vrste međunarodne zaštite.

Članak 4.

Odgovorna tijela

1.   Za sve postupke države članice imenuju nadležno tijelo koje je odgovorno za primjereno razmatranje zahtjeva u skladu s ovom Direktivom, a posebno njenim člankom 8. stavkom 2. i člankom 9.

U skladu s člankom 4. stavkom 4. Uredbe (EZ) br. 343/2003 zahtjeve za azil predane u jednoj državi članici tijelima druge države članice koje tamo provode nadzor nad useljavanjem, rješava država članica na čijem je državnom području podnesen zahtjev.

2.   Međutim, države članice mogu predvidjeti drugo odgovorno tijelo u sljedeće svrhe:

(a)

za rješavanje zahtjeva u kojima se razmatra premještaj tražitelja u drugu državu sukladno pravilima kojima se utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, sve dok se ne obavi transfer ili zatražena država ne odbije preuzeti ili primiti natrag tražitelja;

(b)	za donošenje odluke o zahtjevu u smislu odredaba o nacionalnoj sigurnosti pod uvjetom da se prije donošenja odluke zatraži mišljenje nadležnog tijela o tome ispunjava li tražitelj uvjete za priznavanje statusa izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ;

(c)	za provedbu prethodnog ispitivanja sukladno članku 32. pod uvjetom da navedeno tijelo ima pristup spisu o prethodnome zahtjevu tražitelja;

(d)	za rješavanje zahtjeva u okviru postupaka koji su predviđeni u člankom 35. stavkom 1.;

(e)	za odbijanje dozvole ulaska u okviru postupka iz članka 35. stavaka 2.-5., ovisno o uvjetima i kako je određeno u istim člancima;

(f)	radi utvrđivanja nastoji li tražitelj ući ili je ušao u državu članicu iz sigurne treće zemlje sukladno članku 36. ovisno o uvjetima i kako je određeno u tom članku.

3.   Ako se tijela imenuju u skladu sa stavkom 2., države članice osiguravaju da osoblje takvih tijela posjeduje odgovarajuće znanje ili prolazi potrebno osposobljavanje kako bi ispunilo svoje obveze u provedbi ove Direktive.

Članak 5.

Povoljnije odredbe

Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije norme za postupke priznavanja ili ukidanja statusa izbjeglica u onoj mjeri u kojoj su spomenute norme usklađene s ovom Direktivom.

POGLAVLJE II.

TEMELJNA NAČELA I JAMSTVA

Članak 6.

Pristup postupku

1.   Države članice mogu zatražiti da se zahtjevi za azil podnose osobno i/ili na određenom mjestu.

2.   Države članice osiguravaju da svaka poslovno sposobna, punoljetna osoba ima pravo podnijeti zahtjev za azil u vlastito ime.

3.   Države članice mogu predvidjeti da tražitelj podnese zahtjev u ime svojih uzdržavanika. U tim slučajevima države članice osiguravaju da punoljetni uzdržavanici daju pristanak za podnošenje zahtjeva u njihovo ime, dok u suprotnome slučaju imaju mogućnost same podnijeti zahtjev u vlastito ime.

Pristanak se traži u trenutku podnošenja zahtjeva ili najkasnije tijekom usmenog saslušanja odraslog uzdržavanika.

4.   U svom nacionalnom zakonodavstvu države članice mogu odrediti:

(a)	slučajeve u kojima maloljetnik može podnijeti zahtjev u vlastito ime;

(b)	slučajeve u kojima zahtjev za azil maloljetnika bez pratnje mora podnijeti zastupnik, kako je predviđeno u članku 17. stavku 1. točki (a);

(c)	slučajeve u kojima se smatra da podnošenje zahtjeva za azil predstavlja istodobno i zahtjev za azil neoženjenog/neudatog maloljetnika.

5.   Države članice osiguravaju da su tijela kojima će se vjerojatno obratiti osobe koje žele podnijeti zahtjev za azil, sposobna savjetovati spomenutu osobu o načinu i mjestu podnošenja tog zahtjeva i/ili mogu zatražiti od tih tijela da proslijede zahtjev nadležnome tijelu.

Članak 7.

Pravo ostanka u državi članici u očekivanju razmatranja zahtjeva

1.   Tražitelji smiju ostati u državi članici isključivo u svrhu postupka sve dok ovlašteno tijelo donese odluku u skladu s prvostupanjskim postupcima navedenim u poglavlju III. Ovo pravo ostanka ne predstavlja pravo na dozvolu boravka.

2.   Države članice mogu napraviti iznimku jedino ako se, u skladu s člancima 32. i 34., naknadni zahtjevi neće dalje razmatrati ili ako će se osoba predati ili, prema potrebi, sukladno obvezama u skladu s europskim uhidbenim nalogom (6) ili drukčije izručiti drugoj državi članici, trećoj zemlji ili međunarodnim kaznenim sudovima.

Članak 8.

Uvjeti za razmatranje zahtjeva

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 23. stavak 4. točku (i) države članice osiguravaju da se zahtjevi za azil ne odbacuju i ne izuzimaju od razmatranja jedino zbog što nisu podneseni u najkraćem mogućem roku.

2.   Države članice osiguravaju da ovlašteno tijelo donosi odluke o zahtjevima za azil nakon što provede odgovarajuće razmatranje. U tu svrhu države članice osiguravaju:

(a)	pojedinačno, objektivno i nepristrano razmatranje i odluku o zahtjevima;

(b)

da se iz različitih izvora, kao što je Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR), pribave precizni i ažurirani podaci o općoj situaciji koja prevladava u državama podrijetla tražitelja za azil i, prema potrebi, u državama njihova tranzita, te da spomenuti podaci budu dostupni osoblju koje je odgovorno za razmatranje zahtjeva i donošenje odluke;

(c)	da osoblje koje razmatra zahtjeve i donosi odluke posjeduje odgovarajuće znanje s obzirom na relevantne norme koje se primjenjuju u području azila i prava izbjeglica.

3.   Tijela navedena u poglavlju V., preko ovlaštenog tijela, tražitelja ili na drugi način, imaju pristup općim informacijama navedenima u stavku 2. točki (b), koje su potrebne za izvršenje njihove zadaće.

4.   Države članice mogu predvidjeti pravila za prenošenje dokumenata koji su relevantni za obradu zahtjeva.

Članak 9.

Zahtjevi za donošenje odluke nadležnog tijela

1.   Države članice osiguravaju da se o zahtjevima za azil dostavi pisana odluka.

2.   Države članice, također, osiguravaju da odluka o odbijanju zahtjeva sadrži pisano obrazloženje činjeničnih i pravnih razloga te uputu o pravnom lijeku za pobijanje negativne odluke.

Kod odluke kojom se prema nacionalnom zakonodavstvu i zakonodavstvu Zajednice tražitelju priznaje status koji osigurava jednaka prava i povlastice kao i status izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ, države članice ne moraju navesti razloge odbijanja statusa izbjeglice. U tim slučajevima države članice osiguravaju da se razlozi odbijanja statusa izbjeglice navedu u spisu tražitelja i da tražitelj, na zahtjev, ima pravo uvida u taj spis.

Osim toga, države članice ne moraju, u pisanom obliku, dostaviti informacije o načinima pobijanja negativne odluke, ako se radi o odluci u vezi s kojom je tražitelj u prethodnoj fazi bio obaviješten o ovim informacijama u dostupnom pisanom ili elektroničkom obliku.

3.   U svrhu članka 6. stavka 3. i ako se zahtjev temelji na istim razlozima, države članice mogu donijeti samo jednu odluku koja obuhvaća sve uzdržavanike.

Članak 10.

Jamstva za tražitelje azila

1.   S obzirom na postupke predviđene u poglavlju III. države članice osiguravaju da svi tražitelji azila uživaju sljedeća jamstva:

(a)

informacije o postupku, njihovim pravima i obvezama tijekom postupka te moguće posljedice u slučaju neispunjavanja obveza i izbjegavanja suradnje s vlastima dostavljaju se na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju. Tražitelje se obavješćuje o rokovima i sredstvima koja im stoje na raspolaganju za ispunjavanje obveze podnošenja elemenata iz članka 4. Direktive 2004/83/EZ. Ove se informacije dostavljaju pravovremeno kako bi se tražiteljima omogućilo da iskoriste svoja prava zajamčena u ovoj Direktivi i ispune obveze iz članka 11.;

(b)

za iznošenje svojeg slučaja pred nadležnim tijelima, prema potrebi im se osiguravaju usluge prevoditelja. Države članice smatraju da je nužno osigurati ove usluge barem u trenutku kada ovlašteno tijelo pozove tražitelja na usmeno saslušanje kako je navedeno u člancima 12. i 13., i kada se bez ovih usluga ne može osigurati odgovarajuća komunikacija. U tom slučaju i u ostalim slučajevima kada nadležna tijela pozovu tražitelja, ove se usluge financiraju iz javnih fondova;

(c)	ne uskraćuje im se mogućnost komuniciranja s UNHCR-om ili bilo kojom drugom organizacijom koja na državnom području države članice djeluje u ime UNHCR-a sukladno sporazumu s tom državom članicom;

(d)	odluka ovlaštenog tijela o njihovom zahtjevu za azil se dostavlja u razumnom roku. Ako pravni ili drugi savjetnik pravno zastupa tražitelja, države članice mogu odabrati da obavijest o odluci dostave zastupniku umjesto tražitelju azila;

(e)

o ishodu odluke nadležnog tijela obavješćuje ih se na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju, ako im ne pomaže ili ih ne zastupa pravni ili drugi savjetnik i ako nije dostupna besplatna pravna pomoć. Dostavljene informacije uključuju uputu o pravnom lijeku za pobijanje negativne odluke u skladu s člankom 9. točkom 2.

2.   S obzirom na postupke propisane u poglavlju V., države članice osiguravaju da svi tražitelji azila uživaju jamstva ekvivalentna onima navedenim u stavku 1 točkama (b), (c) i (d) ovog članka.

Članak 11.

Obveze tražitelja azila

1.   Države članice mogu tražiteljima azila nametnuti obvezu suradnje s nadležnim tijelima u onoj mjeri u kojoj je ta obveza nužna za obradu zahtjeva.

2.   Države članice mogu posebno predvidjeti:

(a)	obvezu tražitelja azila da se jave nadležnim tijelima ili da se pojave pred njima osobno, bez odlaganja ili u određeno vrijeme;

(b)	obvezu tražitelja azila da predaju dokumente koje su važni za rješavanje zahtjeva, kao što je putovnica;

(c)	obvezu tražitelja azila da u najkraćem roku obavijeste nadležno tijelo o trenutačnom mjestu boravišta ili adresi i svakoj promjeni adrese. Države članice mogu predvidjeti da se sva priopćenja dostavljaju na posljednje mjesto boravišta ili adresu koju je tražitelj naveo;

(d)	mogućnost da nadležna tijela pretraže tražitelja i predmete koje ima sa sobom;

(e)	mogućnost da nadležna tijela fotografiraju tražitelja; i

(f)	mogućnost da nadležna tijela snime usmene izjave tražitelja pod uvjetom da ga se o tome prethodno obavijesti.

Članak 12.

Usmeno saslušanje

1.   Prije nego što nadležno tijelo donese odluku, tražitelju azila daje se mogućnost usmenog saslušanja o zahtjevu za azil pred osobom koja je sukladno nacionalnom zakonodavstvu nadležna za vođenje takvog saslušanja.

Države članice mogu, također, omogućiti usmeno saslušanje svakom odraslom uzdržavaniku spomenutom u članku 6. stavku 3.

U nacionalnom zakonodavstvu države članice mogu odrediti slučajeve u kojima se maloljetniku daje mogućnost usmenog saslušanja.

2.   Usmeno saslušanje se može izbjeći u slučaju kada:

(a)	nadležno tijelo može donijeti pozitivnu odluku na temelju raspoloživih dokaza; ili

(b)	nadležno tijelo se već susrelo s tražiteljem kako bi mu pomoglo pri ispunjavanju zahtjeva i pružilo ključne informacije vezano uz zahtjev u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2004/83/EZ; ili

(c)	na temelju potpunog razmatranja podataka dostavljenih od tražitelja nadležno tijelo smatra da je zahtjev neutemeljen, u slučajevima kada se primjenjuju okolnosti navedene u članku 23. stavku 4. točkama (a), (c), (g), (h) i (j).

3.   Usmeno saslušanje se može izbjeći i kada ono nije moguće iz praktičnih razloga, a posebno kada nadležno tijelo smatra da tražitelj azila nije sposoban ili nije u mogućnosti biti saslušan zbog trajnih okolnosti na koje ne može utjecati. U slučaju sumnje države članice mogu zatražiti potvrdu liječnika ili psihologa.

Ako država članica tražitelju azila ili, prema potrebi, uzdržavanoj osobi ne osigura usmeno saslušanje sukladno ovom stavku, poduzimaju se razumni napori kako bi se tražitelju ili uzdržavaniku omogućilo da dostave daljnje informacije.

4.   Izostanak usmenog saslušanja u skladu s ovim člankom ne sprečava nadležno tijelo da donese odluku o zahtjevu za azil.

5.   Izostanak usmenog saslušanja sukladno stavku 2. točkama (b) i (c) te stavku 3. nema negativni utjecaj na odluku ovlaštenog tijela.

6.   Bez obzira na članak 20. stavak 1. prilikom odlučivanja o zahtjevu za azil države članice mogu uzeti u obzir činjenicu da se tražitelj nije pristupio usmenom saslušanju, osim u slučaju kada su za to postojali dobri razlozi.

Članak 13.

Uvjeti usmenog saslušanja

1.   Usmeno se saslušanje obično održava bez prisustva članova obitelji, osim u slučaju kada nadležno tijelo smatra da je za odgovarajuće ispitivanje potrebna prisutnost ostalih članova obitelji.

2.   Usmeno saslušanje se odvija u uvjetima koji osiguravaju odgovarajuću povjerljivost.

3.   Države članice poduzimaju odgovarajuće korake kako bi osigurale da se usmena saslušanja održavaju u uvjetima koji omogućuju tražiteljima da iscrpno iznesu razloge na kojima se temelje njihovi zahtjevi. U tu svrhu države članice:

(a)	osiguravaju da osoba koja vodi saslušanje posjeduje odgovarajuća znanja da uzme u obzir osobne ili opće okolnosti vezano uz zahtjev, uključujući kulturno podrijetlo ili ugroženost tražitelja, u onoj mjeri u kojoj je to moguće; i

(b)

odabiru prevoditelja koji je sposoban osigurati odgovarajuću komunikaciju između tražitelja i osobe koja vodi saslušanje. Komunikacija se ne mora nužno odvijati na jeziku koji odgovara tražitelju azila ako postoji drugi jezik za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumije i na kojem je u stanju komunicirati.

4.   Države članice mogu predvidjeti pravila koja uređuju prisutnost trećih strana prilikom usmenog saslušanja.

5.   Ovaj se članak također primjenjuje na sastanke navedene u članku 12. stavku 2. točki (b).

Članak 14.

Status izvješća o usmenom saslušanju u okviru postupka

1.   Države članice osiguravaju da se o svakom usmenom saslušanju sastavi pisano izvješće, koji u najmanjoj mjeri sadrži ključne informacije vezane uz zahtjev, kako ih je predstavio tražitelj, u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 2004/83/EZ.

2.   Države članice tražiteljima osiguravaju pravodobni pristup izvješću o usmenom saslušanju. Ako se pristup odobri tek nakon donošenja odluke, države članice u najkraćem roku osiguravaju pristup ovom izvješću kako bi se omogućila priprema i pravovremeno ulaganje pravnog lijeka.

3.   Države članice mogu od tražitelja zatražiti odobrenje sadržaja izvješća o usmenom saslušanju.

Ako tražitelj odbije odobriti sadržaj izvješća, razlozi takvog odbijanja navode se u spisu tražitelja.

Odbijanje tražitelja da odobri sadržaj izvješća ne sprečava ovlašteno tijelo da donese odluku o njegovom zahtjevu.

4.   Ovaj se članak također primjenjuje na sastanak naveden u članku 12. stavku 2. točki (b).

Članak 15.

Pravo na pravnu pomoć i zastupanje

1.   Tražiteljima azila države članice na vlastiti trošak omogućuju učinkovito savjetovanje s pravnim ili drugim savjetnikom, koji je kao takav dopušten ili priznat sukladno nacionalnom pravu, o pitanjima koja se odnose na zahtjev za azil.

2.   U slučaju negativne odluke nadležnog tijela države članice osiguravaju da se, na zahtjev, dodijeli besplatna pravna pomoć i/ili zastupanje, podložno odredbama iz stavka 3.

3.   Države članice mogu u svojem nacionalnom zakonodavstvu predvidjeti da sa besplatna pravna pomoć i/ili zastupanje dodjeljuju:

(a)	samo za postupke pred sudom u skladu s poglavljem V., a ne za naknadne žalbe ili preispitivanja predviđene pravom država članica, uključujući ponovna ročišta za žalbu koja slijedi nakon naknadne žalbe ili preispitivanja; i/ili

(b)	samo onim tražiteljima koji ne raspolažu dostatnim sredstvima; i/ili

(c)	isključivo pravnim ili drugim savjetnicima koji su u nacionalnom pravu posebno određeni za pružanje pravne pomoći i/ili zastupanje tražitelja azila; i/ili

(d)	samo ako će žalba ili preispitivanje vjerojatno imati pozitivni ishod.

Države članice osiguravaju da se pravna pomoć i/ili zastupanje koji se dodjeljuju prema točki (d), ne ograničuju proizvoljno.

4.   Države članice mogu odrediti pravila o načinima podnošenja i rješavanja zahtjeva za pravnu pomoć i/ili zastupanje.

5.   Države članice mogu također:

(a)	odrediti novčana i/ili vremenska ograničenja za pružanje besplatne pravne pomoći i/ili zastupanja, pod uvjetom da ta ograničenja proizvoljno ne ograničavaju pristup pravnoj pomoći i/ili zastupanju;

(b)	predvidjeti da, u pogledu naknada i ostalih troškova, tretman tražitelja ne bude povoljniji u odnosu na tretman koji se obično osigurava vlastitim državljanima vezano uz pravnu pomoć.

6.   Države članice mogu zatražiti cjelokupni ili djelomični povrat odobrenih troškova ako se tražiteljevo financijsko stanje znatno popravi ili ako je odluka o odobrenju te pomoći donesena na temelju lažnih informacija koje je tražitelj dao.

Članak 16.

Opseg pravne pomoći i zastupanja

1.   Države članice osiguravaju da pravni ili drugi savjetnik, koji je kao takav dopušten ili priznat sukladno nacionalnom pravu i koji pruža pomoć ili zastupa tražitelja azila prema uvjetima nacionalnog zakonodavstva, ima pravo na pristup informacijama iz spisa tražitelja, koje bi mogle biti predmet ispitivanja od strane tijela navedenih u poglavlju V., u onoj mjeri u kojoj su te informacije relevantne za rješavanje zahtjeva.

Države članice mogu napraviti iznimku u slučaju da bi otkrivanje podataka ili izvora moglo ugroziti nacionalnu sigurnost, sigurnost organizacija ili osoba koje pružaju informacije ili sigurnost osoba na koje se odnose spomenute informacije, ili u slučaju kada bi se mogli ugroziti interesi istrage vezani uz razmatranje zahtjeva za azil od strane nadležnog tijela države članice ili međunarodni odnosi država članica. U ovim se slučajevima tijelima iz poglavlja V. omogućuje pristup informacijama ili izvorima u pitanju, osim ako se spomenuti pristup isključuje zbog nacionalne sigurnosti.

2.   Države članice osiguravaju da pravni ili drugi savjetnik, koji pruža pomoć ili zastupa tražitelja za azil, ima pristup zatvorenim prostorima, kao što su objekti pritvora i tranzitne zone, u svrhu savjetovanja tražitelja. Države članice mogu jedino ograničiti mogućnost posjećivanja tražitelja u zatvorenim prostorima gdje je spomenuto ograničenje, na temelju nacionalnog zakonodavstva, objektivno nužno radi sigurnosti, javnog poretka ili administrativnog upravljanja tim prostorom ili kako bi se osiguralo učinkovito razmatranje zahtjeva, pod uvjetom da se time strogo ne ograničava ili ne onemogućuje pristup pravnom ili drugom savjetniku.

3.   Države članice mogu predvidjeti pravila koja se odnose na prisutnost pravnih ili drugih savjetnika prilikom svih saslušanja u okviru postupka, ne dovodeći u pitanje ovaj članak ili članak 17. stavak 1. točku (b).

4.   Države članice mogu predvidjeti da se tražitelju dozvoli da na usmeno saslušanje dovede pravnog ili drugog savjetnika, koji je kao takav dopušten ili priznat sukladno nacionalnom zakonodavstvu.

Države članice mogu zahtijevati prisutnost tražitelja prilikom usmenog saslušanja, čak i kada ga sukladno uvjetima nacionalnog zakonodavstva zastupa spomenuti pravni ili drugi savjetnik, i mogu zahtijevati da tražitelj osobno odgovori na postavljena pitanja.

Odsustvo pravnog ili drugog savjetnika nije prepreka nadležnom tijelu da održi usmeno saslušanje tražitelja.

Članak 17.

Jamstva za maloljetnike bez pratnje

1.   S obzirom na sve postupke predviđene u ovoj Direktivi i ne dovodeći u pitanje odredbe iz članaka 12. i 14. države članice:

(a)

čim prije poduzimaju mjere kako bi osigurale da prilikom rješavanja zahtjeva maloljetnika bez pratnje zastupa i/ili mu pruža pomoć zastupnik. Ovaj zastupnik može, također, biti zastupnik iz članka 19. Direktive 2003/9/EZ od 27. siječnja 2003. o utvrđivanju minimalne norme za prihvat tražitelja azila (7);

(b)

osiguravaju da zastupnik ima mogućnost obavijestiti maloljetnika bez pratnje o značenju i mogućim posljedicama usmenog saslušanja i, prema potrebi, načinu pripreme za usmeno saslušanje. Države članice omogućuju zastupniku da prisustvuje saslušanju, postavlja pitanja ili daje komentare u granicama koje odredi službena osoba koja vodi saslušanje.

Države članice mogu zahtijevati da maloljetnik bez pratnje bude prisutan prilikom saslušanja, čak i ako je prisutan njegov zastupnik.

2.   Države članice se mogu uzdržati od imenovanja zastupnika ako:

(a)	je vjerojatno da će maloljetnik bez pratnje postati punoljetan prije donošenja prvostupanjske odluke: ili

(b)	maloljetnik bez pratnje može besplatno koristiti usluge pravnog ili drugog savjetnika, kojem je kao takvom sukladno nacionalnom pravu dopušteno izvršavati gore spomenute zadaće zastupnika; ili

(c)	je maloljetnik bez pratnje bio ili je oženjen/udan.

3.   U skladu sa zakonima i propisima na snazi od 1. prosinca 2005. države članice se, također, mogu uzdržati od imenovanja zastupnika ako je maloljetnik bez pratnje napunio 16 godina ili je stariji, osim ako nije u stanju braniti svoj zahtjev bez zastupnika.

4.   Države članice osiguravaju da:

(a)	prilikom usmenog saslušanja maloljetnika bez pratnje vezano uz njegov zahtjev za azil, kako je navedeno u člancima 12., 13. i 14., saslušanje vodi službena osoba koja posjeduje potrebno znanje o posebnim potrebama maloljetnika;

(b)	službena osoba s potrebnim znanjem o posebnim potrebama maloljetnika pripremi odluku nadležnog tijela o zahtjevu maloljetnika bez pratnje.

5.   U okviru razmatranja zahtjeva za azil države članice mogu provoditi zdravstvene preglede kako bi se utvrdila dob maloljetnika bez pratnje.

U slučajevima kada se obavljaju zdravstveni pregledi države članice osiguravaju da:

(a)

se maloljetnike bez pratnje, prije rješavanja njihovih zahtjeva za azil i na jeziku za koji se opravdano pretpostavlja da ga razumiju, obavijesti o mogućnosti utvrđivanja njihove dobi na temelju zdravstvenog pregleda. To podrazumijeva informacije o načinima pregleda i mogućim posljedicama rezultata zdravstvenog pregleda na rješavanje zahtjeva za azil, kao i o posljedicama odbijanja maloljetnika bez pratnje da se podvrgne zdravstvenom pregledu;

(b)	maloljetnici bez pratnje i/ili njihovi zastupnici daju pristanak na obavljanje pregleda za određivanje dobi dotičnih maloljetnika; i

(c)	odluka o odbijanju zahtjeva za azil maloljetnika bez pratnje, koji je odbio podvrgnuti se zdravstvenom pregledu, ne temelji se isključivo na tom razlogu odbijanja.

Činjenica da je maloljetnik bez pratnje odbio podvrgnuti se zdravstvenom pregledu nije prepreka nadležnom tijelu da donese odluku o zahtjevu za azil.

6.   Prilikom provedbe ovog članka države članice trebaju prvenstveno uzeti u obzir dobrobit djeteta.

Članak 18.

Zadržavanje

1.   Države članice ne zadržavaju osobu isključivo zato što se radi o tražitelju azila.

2.   U slučaju zadržavanja tražitelja azila države članice osiguravaju da im se omogući ubrzano sudsko preispitivanje.

Članak 19.

Postupak u slučaju povlačenja zahtjeva

1.   U onoj mjeri u kojoj države članice u okviru nacionalnog prava predviđaju mogućnost izričitog povlačenja zahtjeva, ako tražitelj azila izričito povuče svoj zahtjev za azil, države članice osiguravaju da nadležno tijelo donese odluku o obustavi postupka ili odbijanju zahtjeva.

2.   Države članice mogu, također, odrediti da nadležno tijelo može odlučiti o obustavi postupka bez donošenja odluke. U tom slučaju države članice osiguravaju da ovlašteno tijelo unese bilješku u spis tražitelja.

Članak 20.

Postupak u slučaju implicitnog povlačenja ili odustajanja od zahtjeva

1.   Ako postoje opravdani razlozi na temelju kojih se može smatrati da je tražitelj azila implicitno povukao ili odustao od zahtjeva za azil, države članice osiguravaju da nadležno tijelo donese odluku o obustavi postupka ili odbacivanju zahtjeva, budući da tražitelj nije ostvario svoje pravo na status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ.

Države članice mogu pretpostaviti da je tražitelj implicitno povukao zahtjev za azil ili da je od njega odustao, posebno kada se utvrdi da:

(a)

se nije odazvao na zahtjeve da dostavi informacije koje su bitne za njegov zahtjev u smislu članka 4. Direktive 2004/83/EZ ili nije pristupio usmenom saslušanju kako je predviđeno člancima 12., 13. i 14., osim ako u razumnom roku tražitelj dokaže da je taj propust uzrokovan okolnostima koje su izvan njegovog utjecaja;

(b)	je pobjegao ili bez dopuštenja napustio mjesto na kojem je boravio ili bio zadržan a da nije u razumnom roku stupio u kontakt s nadležnim tijelom, ili da nije u razumnom roku izvršio dužnosti javljanja ili druge obveze za kontaktiranjem.

U svrhu provedbe ovih odredbi države članice mogu odrediti vremenska ograničenja ili smjernice.

2.   Države članice osiguravaju da tražitelj koji se ponovno javi nadležnom tijelu nakon što se donese odluka o obustavi, kako je navedeno u stavku 1. ovog članka, može zatražiti obnovu svog postupka, osim ako je zahtjev riješen sukladno člancima 32. i 34.

Države članice mogu predvidjeti rok nakon kojeg više nije moguće obnoviti postupak tražitelja.

Države članice osiguravaju da se spomenuta osoba ne udalji suprotno načelu zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement).

Države članice mogu dopustiti da nadležno tijelo nastavi s postupkom u fazi u kojoj je bio obustavljen.

Članak 21.

Uloga UNHCR-a

1.   Države članice UNHCR-u omogućuju:

(a)	pristup tražiteljima azila, uključujući one u pritvoru i tranzitnim zonama u zračnim lukama i lučkim pristaništima;

(b)	pristup informacijama o pojedinačnim zahtjevima za azil, tijeku postupka i donesenim odlukama pod uvjetom da tražitelj azila da svoj pristanak;

(c)	da u okviru izvršavanja svojih nadzornih nadležnosti sukladno članku 35. Ženevske konvencije, u svakoj fazi postupka svim nadležnim tijelima iznese svoja stajališta o pojedinačnim zahtjevima za azil.

2.   Stavak 1. se, također, primjenjuje na organizacije koje na državnom području odnosne države članice djeluju u ime UNHCR-a sukladno sporazumu s tom državom članicom.

Članak 22.

Prikupljanje informacija o pojedinačnim zahtjevima

1.   U svrhu ispitivanja pojedinačnih zahtjeva države članice ne smiju:

(a)	navodnim sudionicima progona tražitelja azila izravno otkriti informacije o pojedinačnim zahtjevima za azil ili samu činjenicu da je taj zahtjev podnesen;

(b)

od navodnih sudionika progona ne pribaviti nikakvu informaciju tako da se te osobe izravno obavijeste o činjenici da je odnosni tražitelj podnio zahtjev, te tako da se ugrozi fizički integritet tražitelja i njegovih uzdržavanika ili sloboda i sigurnost njegovih članova obitelji koji još uvijek žive u državi podrijetla.

POGLAVLJE III.

PRVOSTUPANJSKI POSTUPCI

ODJELJAK I.

Članak 23.

Ispitni postupak

1.   Države članice rješavaju zahtjeve za azil tijekom ispitnog postupka u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

2.   Države članice osiguravaju da se navedeni postupak završi u najkraćem mogućem roku ne dovodeći u pitanje prikladnost i cjelovitost ispitnog postupka.

Države članice osiguravaju da ako se odluka ne može donijeti u roku od šest mjeseci, tražitelj:

(a)	bude obaviješten o kašnjenju; ili da

(b)	na vlastiti zahtjev dobije informacije o vremenskom okviru unutar kojeg može očekivati donošenje odluke o njegovom zahtjevu. Ova informacija ne obvezuje državu članicu prema tražitelju da donese odluku u spomenutom roku.

3.   Države članice mogu dati prednost ili požuriti rješavanje određenog zahtjeva u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II., uključujući slučaj u kojem postoje izvjesni izgledi da je zahtjev osnovan ili kada tražitelj ima posebne potrebe.

4.   Države članice mogu, također, predvidjeti da se u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II. daje prednost postupku rješavanja zahtjeva ili da ga se požuruje ako:

(a)	je tražitelj prilikom podnošenja zahtjeva i navođenja činjenica iznio samo one okolnosti koja nisu od važnosti ili su od zanemarujućeg značaja za razmatranje osnovanosti priznavanja statusa izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ; ili

(b)	tražitelj očito ne ispunjava uvjete za izbjeglicu ili za priznavanje statusa izbjeglice u državi članici sukladno Direktivi 2004/83/EZ; ili

(c)	zahtjev za azil smatra se neosnovanim jer: i. tražitelj dolazi iz sigurne države podrijetla u smislu članka 29., 30. i 31.; ili ii. zemlja, koja nije država članica, smatra se sigurnom trećom zemljom za tražitelja ne dovodeći u pitanje članak 28. stavak 1.; ili

(d)	tražitelj je obmanuo nadležna tijela davanjem lažnih informacija ili dokumenata ili prešućivanjem relevantnih informacija ili dokumenata u vezi sa svojim identitetom i/ili državljanstvom, koji bi mogli negativno utjecati na odluku; ili

(e)	tražitelj je podnio drugi zahtjev za azil navodeći druge osobne podatke; ili

(f)

tražitelj nije dostavio informacije na temelju kojih se, uz razumni stupanj sigurnosti, može utvrditi njegov identitet ili državljanstvo, ili je vjerojatno da je u zloj namjeri uništio ili uklonio osobne ili putne isprave koje bi mogle doprinijeti utvrđivanju njegovog identiteta ili državljanstva; ili

(g)	iskaz tražitelja je nedosljedan, kontradiktoran, nevjerodostojan ili nedostatan, zbog čega je očito neuvjerljiva njegova tvrdnja o tome da je žrtva progona u smislu Direktive 2004/83/EZ; ili

(h)	tražitelj je podnio naknadni zahtjev koji ne sadrži nove, bitne elemente u odnosu na njegove posebne okolnosti ili na stanje u njegovoj državi podrijetla; ili

(i)	bez opravdanog razloga tražitelj nije podnio zahtjev ranije, ako je bio u mogućnosti; ili

(j)	tražitelj podnosi zahtjev s očitom namjerom da odgodi ili onemogući provedbu prijašnje ili skorašnje odluke o njegovom udaljavanju; ili

(k)	bez opravdanog razloga tražitelj nije ispunio obveze iz članka 4. stavaka 1. i 2. Direktive 2004/83/EZ ili iz članka 11. stavka 2. točke (a) i članka 20. stavka 1. ove Direktive; ili

(l)	tražitelj je nezakonito stupio na državno područje države članice ili nezakonito produljio svoj boravak i, bez opravdanog razloga, se nije javio nadležnim tijelima i/ili u najkraćem mogućem roku podnio zahtjev za azil s obzirom na okolnosti njegovog ulaska; ili

(m)	tražitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost ili javni poredak države članice, ili je prisilno protjeran iz ozbiljnih razloga državne sigurnosti i javnog poretka sukladno nacionalnom zakonodavstvu; ili

(n)	tražitelj odbija ispuniti obvezu uzimanja otisaka prstiju, koji se uzimaju u skladu s relevantnim zakonodavstvom Zajednice i/ili država članica; ili

(o)	zahtjev je podnio neoženjen maloljetnik, na kojeg se primjenjuje članak 6. stavak 4. točka (c), nakon što je odbijen zahtjev roditelja koji za njega odgovara(ju), i on ne sadrži nove, bitne elemente u odnosu na njegove posebne okolnosti ili na stanje u njegovoj državi podrijetla.

Članak 24.

Posebni postupci

1.   Iznimno od načela i jamstava iz poglavlja II. države članice mogu predvidjeti sljedeće posebne postupke:

(a)	prethodno ispitivanje u svrhu rješavanja zahtjeva koji ulaze u okvir utvrđen u odjeljku IV.;

(b)	postupke u svrhu rješavanja zahtjeva koji ulaze u okvir utvrđen u odjeljku V.

2.   Države članice mogu, također, predvidjeti odstupanje u odnosu na odjeljak VI.

ODJELJAK II.

Članak 25.

Nedopušteni zahtjevi

1.   Osim slučajeva u kojima se zahtjev ne ispituje u skladu s Uredbom (EZ) br. 343/2003, države članice nisu obvezne razmatrati zadovoljenje uvjeta za status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ ako se zahtjev tražitelja smatra nedopuštenim sukladno ovom članku.

2.   Zahtjev za azil države članice mogu smatrati nedopuštenim sukladno ovom članku, ako:

(a)	je druga država članica već priznala status izbjeglice;

(b)	se zemlja, koja nije država članica, smatra prvom državom azila za tražitelja sukladno članku 26.;

(c)	se zemlja, koja nije država članica, smatra sigurnom trećom zemljom za tražitelja sukladno članku 27.;

(d)	je tražitelju omogućeno da ostane u državi članici iz drugih razloga, na temelju kojih mu je priznat status koji osigurava ekvivalentna prava i povlastice kao i status izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ;

(e)	je tražitelju omogućeno da ostane u državi članici iz drugih razloga, koji ga štite od prisilnog udaljenja ili vraćanja u očekivanju ishoda postupka za priznanje statusa sukladno točki (d);

(f)	je tražitelj podnio identični zahtjev nakon konačne odluke;

(g)	uzdržavanik tražitelja podnese zahtjev, nakon što je u skladu s člankom 6. stavkom 3. dala svoj pristanak da njezin slučaj bude dio zahtjeva, koji je podnesen u njeno ime, i ne postoje nikakve činjenice u vezi sa situacijom uzdržavanika, koje bi opravdale odvojeni zahtjev.

Članak 26.

Pojam prve države azila

Određena zemlja se smatra prvom državom azila za određenog tražitelja azila, ako:

(a)	je tražitelju u toj zemlji priznat status izbjeglice i još uvijek može iskoristiti tu zaštitu; ili

(b)	na drugi način uživa dovoljnu zaštitu u toj zemlji, uključujući povlastice od načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement);

pod uvjetom da će biti ponovno primljen u tu zemlju.

Prilikom uporabe pojma prve države azila za posebne okolnosti tražitelja azila države članice mogu uzeti u obzir članak 27. stavak 1.

Članak 27.

Pojam sigurne treće zemlje

1.   Države članice mogu primijeniti pojam sigurne treće zemlje jedino kada se nadležna tijela uvjere da će se u odnosnoj trećoj zemlji s tražiteljem azila postupati u skladu sa sljedećim načelima:

(a)	život i sloboda nisu ugroženi na temelju rase, vjere, državljanstva, pripadnosti određenim društvenim skupinama ili političkog mišljenja;

(b)	poštuje se načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement) u skladu sa Ženevskom konvencijom;

(c)	poštuje se zabrana udaljavanja, kojim bi se kršilo pravo na slobodu od mučenja i okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana, kako je utvrđeno međunarodnim pravom; i

(d)	postoji mogućnost podnošenja zahtjeva za dobivanje statusa izbjeglice i, ako se utvrdi da se radi o izbjeglici, mogućnost zaštite u skladu sa Ženevskom konvencijom.

2.   Primjena pojma sigurne treće zemlje podložna je pravilima utvrđenima u nacionalnom zakonodavstvu, koja uključuju:

(a)	pravila koja zahtijevaju vezu između tražitelja azila i određene treće zemlje, na temelju kojih bi bilo smisleno da ta osoba ode u tu zemlju;

(b)

metodološka pravila koja nadležnim tijelima omogućuju da utvrde kako se pojam sigurne treće zemlje može primijeniti na određenu državu ili na određenog tražitelja. Ova metodologija uključuje pojedinačno razmatranje sigurnosti države za određenog tražitelja i/ili nacionalnu oznaku država koje se mogu smatrati općenito sigurnim;

(c)

pravila u skladu s međunarodnim pravom kojima se omogućuje pojedinačno razmatranje sigurnosti treće zemlje za dotičnog tražitelja i koja, kao minimum, tražitelju omogućuju pobijanje uporabe pojma sigurne treće zemlje zbog opasnosti da bude izložen mučenju, okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

3.   Kod primjene odluke koja se isključivo temelji na ovom članku, države članice trebaju:

(a)	o tome obavijestiti tražitelja; i

(b)	tražitelju pribaviti dokument kojim se nadležna tijela treće zemlje, na jeziku te države, obavješćuju da sadržaj zahtjeva nije bio ispitan.

4.   Ako treća zemlja tražitelju azila ne dopusti ulazak na njezino državno područje, države članice osiguravaju dostupnost postupka u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

5.   Države članice redovito obavješćuju Komisiju o državama na koje se, u skladu s odredbama iz ovog članka, primjenjuje spomenuti pojam.

ODJELJAK III.

Članak 28.

Neosnovani zahtjevi

1.   Ne dovodeći u pitanje članke 19. i 20., određeni zahtjev za azil države članice mogu smatrati neosnovanim jedino ako nadležno tijelo utvrdi da tražitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice sukladno Direktivi 2004/83/EZ.

2.   U slučajevima iz članka 23. stavka 4. točke (b) i slučajevima neosnovanih zahtjeva za azil na koje se primjenjuje bilo koja okolnost iz članka 23. stavka 4. točaka (a) i od (c) do (o), države članice mogu, također, određeni zahtjev smatrati očito neosnovanim ako je tako određeno nacionalnim zakonodavstvom.

Članak 29.

Minimalni zajednički popis trećih zemalja koje se smatraju sigurnim državama podrijetla

1.   Na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom, Vijeće kvalificiranom većinom usvaja minimalni zajednički popis trećih zemalja koje države članice u skladu s Prilogom II. smatraju sigurnim državama podrijetla.

2.   Na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom, Vijeće može kvalificiranom većinom izmijeniti minimalni zajednički popis dodavanjem ili brisanjem trećih zemalja u skladu s Prilogom II. Komisija ispituje svaki zahtjev Vijeća ili države članice za iznošenjem prijedloga izmjena minimalnog zajedničkog popisa.

3.   Prilikom izrade prijedloga sukladno stavcima 1. ili 2. Komisija koristi informacije dobivene od država članica, vlastite informacije i, prema potrebi, informacije dobivene od UNHCR-a, Vijeća Europe i ostalih relevantnih međunarodnih organizacija.

4.   Kada Vijeće zatraži od Komisije dostavu prijedloga za brisanje treće zemlje s minimalnog zajedničkog popisa, obveza država članica u odnosu na tu treću zemlju u skladu s člankom 31. stavkom 2. obustavlja se počevši od dana nakon odluke Vijeća o zahtjevu za pripremu ovog prijedloga.

5.   Kada država članica zatraži od Komisije da Vijeću iznese prijedlog za brisanje treće zemlje sa minimalnog zajedničkog popisa, navedena država članica pisanim putem obavješćuje Vijeće o zahtjevu dostavljenom Komisiji. Obveza ove države članice u odnosu na treću zemlju u skladu s člankom 31. stavkom 2. suspendira se počevši od dana nakon dostave priopćenja Vijeću.

6.   Europski parlament se obavješćuje o suspenzijama sukladno stavcima 4. i 5.

7.   Suspenzije sukladno stavcima 4. i 5. prestaju nakon tri mjeseca, osim ako prije isteka ovog razdoblja Komisija dostavi prijedlog o povlačenju treće zemlje sa minimalnog zajedničkog popisa. U svakom slučaju ove suspenzije prestaju kada Vijeće odbije prijedlog Komisije za povlačenje treće zemlje s popisa.

8.   Na zahtjev Vijeća Komisija obavješćuje Europski parlament i Vijeće o tome je li stanje u državi, koja je na minimalnom zajedničkom popisu, još uvijek u skladu s Prilogom II. Prilikom podnošenja svojeg izvješća Komisija može iznijeti preporuke ili prijedloge koje smatra prikladnima.

Članak 30.

Nacionalno određivanje trećih zemalja kao sigurnih država podrijetla

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 29. države članice mogu zadržati ili donijeti propise koji u skladu s Prilogom II. omogućuju da se na nacionalnoj razini odrede treće zemlje, osim onih koje se nalaze na minimalnom zajedničkom popisu, kao sigurne zemlje podrijetla u svrhu rješavanja zahtjeva za azil. To uključuje mogućnost da se jedan dio države odredi kao siguran, ako su u tom dijelu ispunjeni uvjeti iz Priloga II.

2.   Odstupajući od stavka 1. države članice mogu zadržati propise na snazi od 1. prosinca 2005., koji omogućuju da se na nacionalnoj razini odrede treće zemlje, osim onih koje se nalaze na minimalnom zajedničkom popisu, kao sigurne države podrijetla u svrhu rješavanja zahtjeva za azil, ako utvrde da osobe u navedenim trećim zemljama neće općenito biti izložene:

(a)	progonu u skladu s definicijom iz članka 9. Direktive 2004/83/EZ; ni

(b)	mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju.

3.   Države članice mogu, također, zadržati propise na snazi od 1. prosinca 2005., koji omogućuju da se na nacionalnoj razini odredi sigurni dio zemlje, ili zemlja ili dio zemlje koji je siguran za određenu skupinu osoba u toj zemlji, ako su u odnosu na taj dio ili tu skupinu ispunjeni uvjeti iz Priloga II.

4.   Prilikom ocjenjivanja toga je li neka zemlja sigurna zemlja podrijetla u skladu sa stavcima 2. i 3., države članice uzimaju u obzir pravno stanje, primjenu prava i opće političke okolnosti u navedenoj trećoj zemlji.

5.   Ocjenjivanje toga je li neka zemlja sigurna zemlja podrijetla u skladu s ovim člankom, temelji se na različitim izvorima informacija, uključujući posebno informacije od ostalih država članica, UNHCR-a, Vijeća Europe i ostalih relevantnih međunarodnih organizacija.

6.   Države članice izvještavaju Komisiju o zemljama koje su označene kao sigurne zemlje podrijetla u skladu s ovim člankom.

Članak 31.

Pojam sigurne zemlje podrijetla

1.   Treća zemlja koja je u skladu s člankom 29. ili 30. određena kao sigurna zemlja podrijetla, nakon pojedinačnog ispitivanja zahtjeva se može smatrati sigurnom zemljom podrijetla za određenog tražitelja azila isključivo ako:

(a)	tražitelj ima državljanstvo te zemlje; ili

(b)	tražitelj je osoba bez državljanstva, a prije je imao uobičajeno boravište u toj zemlji;

i nije iznio nikakve ozbiljne razloge na temelju kojih se ta zemlja ne može smatrati sigurnom zemljom podrijetla s obzirom na njegove posebne okolnosti i u smislu njegovog zahtjeva za status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ.

2.   U skladu sa stavkom 1. države članice smatraju zahtjev za azil neosnovanim, ako je treća zemlja određena kao sigurna sukladno članku 29.

3.   Države članice u nacionalnom zakonodavstvu utvrđuju daljnja pravila i načine primjene pojma sigurne zemlje podrijetla.

ODJELJAK IV.

Članak 32.

Naknadni zahtjev

1.   Ako osoba koja je zatražila azil u državi članici podnese naknadne navode ili podnese naknadni zahtjev u istoj državi članici, ta država članica može razmotriti spomenute naknadne iskaze ili elemente naknadnog zahtjeva u okviru rješavanja prethodnog zahtjeva ili u okviru razmatranja odluke u fazi rješavanja prilikom preispitivanja ili žalbe, u onoj mjeri u kojoj nadležna tijela mogu uzeti u obzir i razmotriti sve elemente na kojima se temelje daljnji navodi ili naknadni prigovori u ovom okviru.

2.   Države članice mogu primijeniti posebni postupak spomenut u stavku 3., ako osoba podnese naknadni zahtjev za azil:

(a)	nakon što je prethodni zahtjev povučen ili se od njega odustalo na temelju članka 19. ili 20.;

(b)	nakon što je donesena odluka o prethodnom zahtjevu. Države članice mogu, također, odlučiti o primjeni ovog postupka isključivo nakon donošenja konačne odluke.

3.   Naknadni zahtjev za azil je najprije predmet prethodnog ispitivanja o tome jesu li se nakon povlačenja prethodnog zahtjeva ili nakon odluke o zahtjevu iz stavka 2. točke (b) ovog članka pojavili ili je tražitelj iznio nove elemente ili spoznaje u vezi s razmatranjem ispunjava li tražitelj uvjete za status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ.

4.   Ako se nakon prethodnog ispitivanja navedenog u stavku 3. ovog članka pojave ili tražitelj iznese nove elemente ili nalaze koji znatno povećavaju vjerojatnost da tražitelj ispunjava uvjete za status izbjeglice u skladu s Direktivom 2004/83/EZ, zahtjev se dalje ispituje u skladu s poglavljem II.

5.   U skladu s nacionalnim zakonodavstvom države članice mogu dalje ispitivati zahtjev ako postoje drugi razlozi za ponovno otvaranje postupka.

6.   Države članice mogu donijeti odluku o daljnjem ispitivanju zahtjeva jedino ako tražitelj, bez svoje krivnje, u prethodnom postupku nije bio u stanju potvrditi okolnosti iz stavaka 3., 4. i 5. ovog članka, a posebno izvršiti svoje pravo na učinkovito pravno sredstvo u skladu s člankom 39.

7.   Postupak naveden u ovom članku može se, također, primijeniti u slučaju kada uzdržavanik podnese zahtjev nakon što je u skladu s člankom 6. stavkom 3. pristao da njegov slučaj bude dio zahtjeva podnesenog u njegovo ime. U tom se slučaju prethodno ispitivanje prema stavku 3. sastoji od ispitivanja činjenica koje se odnose na situaciju uzdržavanika koja opravdava odvojeni zahtjev.

Članak 33.

Nedolazak

Države članice mogu zadržati ili usvojiti postupak predviđen u članku 32., ako se tražitelj koji je uložio naknadni zahtjev namjerno ili iz grubog nemara ne uputi u prihvatni centar ili ne dođe nadležnim tijelima u određeno vrijeme.

Članak 34.

Postupovna pravila

1.   Države članice osiguravaju da tražitelji azila, čiji je zahtjev predmet prethodnog ispitivanja sukladno članku 32., uživaju jamstva predviđena u članku 10. stavku 1.

2.   U nacionalnom pravu države članice mogu utvrditi pravila za prethodno ispitivanje sukladno članku 32. Ova pravila mogu, među ostalim:

(a)	obvezati odnosnog tražitelja da navede činjenice i dostavi dokaze koji opravdavaju novi postupak;

(b)	zahtijevati od odnosnog tražitelja da u određenom roku nakon njihova saznanja dostavi nove informacije;

(c)	dozvoliti da se prethodno ispitivanje provede isključivo na temelju pisanih navoda bez usmenog saslušanja.

Tražitelju azila ovi uvjeti ne onemogućuju pristup novom postupku ni dovode do stvarnog ukidanja ili ozbiljnog ograničenja tog pristupa.

3.   Države članice osiguravaju da:

(a)	se tražitelja azila na odgovarajući način obavijesti o ishodu prethodnog ispitivanja te, u slučaju da se zahtjev više neće dalje ispitivati, o razlozima takvog postupanja i mogućnostima ulaganja pravnog sredstva ili preispitivanja navedene odluke;

(b)	ako se primjenjuje jedna od okolnosti iz članka 32. stavka 2., u najkraćem mogućem roku ovlašteno tijelo dalje rješava naknadni zahtjev u skladu s odredbama iz poglavlja II.

ODJELJAK V.

Članak 35.

Postupci na granici

1.   U skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II. države članice mogu predvidjeti postupke kako bi se na graničnim prijelazima i u tranzitnim zonama države članice donijela odluka o zahtjevima koji su predani na tim mjestima.

2.   Međutim, ako postupci iz stavka 1. ne postoje, sukladno odredbama iz ovog članka i u skladu sa zakonima ili propisima na snazi od 1. prosinca 2005. države članice mogu zadržati postupke koji odstupaju od temeljnih načela i jamstava opisanih u poglavlju II., kako bi se na graničnom prijelazu ili u tranzitnim zonama donijela odluka o dozvoli ulaska na njihovo državno područje za tražitelje azila koji koji su stigli i predali zahtjev za azil na tim mjestima.

3.   Postupcima iz stavka 2. se posebno osigurava da odnosne osobe:

(a)	smiju ostati na granici ili u tranzitnim zonama države članice ne dovodeći u pitanje članak 7.;

(b)	budu neposredno obaviještene o svojim pravima i obvezama kako je opisano u članku 10. stavku 1. točki (a);

(c)	prema potrebi, imaju pristup uslugama prevoditelja kako je opisano u članku 10. stavku 1. točki (b);

(d)	prije nego što u ovakvim postupcima nadležno tijelo donese odluku, vezano uz njihov zahtjev za azil budu saslušane od osoba koje posjeduju odgovarajuće znanje o relevantnim normama koje se primjenjuju u području azila i prava izbjeglica kako je opisano u člancima 12., 13. i 14.;

(e)	mogu konzultirati pravnog ili drugog savjetnika koji je kao takav dopušten ili priznat sukladno nacionalnom zakonodavstvu kako je opisano u članku 15. stavku 1.; i

(f)	u slučaju maloljetnika bez pratnje imaju imenovanog zastupnika kako je opisano u članku 17. stavku 1., osim ako se primjenjuje članak 17. stavak 2. ili 3.

Osim toga, ako nadležno tijelo odbije izdati dozvolu ulaska, ono navodi činjeničnu i pravnu osnovu na temelju koje se zahtjev za azil smatra neosnovan ili nedopušten.

4.   Države članice osiguravaju da se u okviru postupaka predviđenih u stavku 2. odluka donese u razumnom roku. Ako se odluka ne donese u razdoblju od četiri tjedna, tražitelju azila odobrava se ulazak na državno područje države članice, kako bi se njegov zahtjev riješio u skladu s ostalim odredbama iz ove Direktive.

5.   U slučaju posebnih dolazaka ili dolazaka velikog broja državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva koji podnose zahtjeve za azil na granici ili u tranzitnim zonama, zbog čega je praktično nemoguće primijeniti odredbe iz stavka 1. ili odredbe o posebnom postupku utvrđene u stavcima 2. i 3., ovi se postupci mogu, također, primijeniti na mjestima i u razdoblju u kojem su ti državljani treće zemlje ili osobe bez državljanstva redovno smješteni na lokacijama blizu granice ili tranzitne zone.

ODJELJAK VI.

Članak 36.

Pojam europske sigurne treće zemlje

1.   Države članice mogu predvidjeti da se razmatranje zahtjeva za azil i sigurnosti tražitelja s obzirom na njegove posebne okolnosti sukladno poglavlju II ne provodi ili ne provodi u potpunosti, u slučaju kada nadležno tijelo na temelju činjenica utvrdi da tražitelj azila pokušava nezakonito ući ili je nezakonito ušao na njihovo državno područje iz sigurne treće zemlje sukladno stavku 2.

2.   U svrhu iz stavka 1. određena treća zemlja može se smatrati sigurnom trećom zemljom isključivo ako:

(a)	je ratificirala i poštuje odredbe Ženevske konvencije bez ikakvih zemljopisnih ograničenja;

(b)	postoji zakonski propisani postupak za priznavanje azila;

(c)	je ratificirala Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i poštuje njezine odredbe, uključujući norme koje se odnose na učinkovita pravna sredstva; i

(d)	ju je kao takvu označilo Vijeće sukladno stavku 3.

3.   Na prijedlog Komisije i nakon savjetovanja s Europskim parlamentom, Vijeće kvalificiranom većinom usvaja ili mijenja zajednički popis trećih zemalja, koje se u svrhu stavka 1. smatraju sigurnim trećim zemljama.

4.   Zainteresirane države članice u nacionalnim zakonima utvrđuju načine provedbe odredaba iz stavka 1. i posljedice odluka sukladno ovim odredbama u skladu s načelom zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement)prema Ženevskoj konvenciji, te predviđaju iznimke od primjene ovog članka iz humanitarnih ili političkih razloga ili zbog međunarodnog javnog prava.

5.   Prilikom provedbe odluke koja se temelji isključivo na ovom članku, zainteresirane države članice:

(a)	o tome obavješćuju tražitelja; i

(b)	tražitelju pribavljuju dokument kojim se nadležna tijela treće zemlje, na jeziku te države, obavješćuju da sadržaj zahtjeva nije bio ispitan.

6.   Ako sigurna treća zemlja odbije ponovno primiti tražitelja azila, države članice osiguravaju dostupnost postupka u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II.

7.   Države članice koje su odredile treće zemlje kao sigurne države u skladu s nacionalnim zakonodavstvom na snazi od 1. prosinca 2005. i na temelju kriterija iz stavka 2. točaka (a), (b) i (c), mogu primjenjivati stavak 1. na spomenute treće zemlje sve dok Vijeće ne usvoji zajednički popis sukladno stavku 3.

POGLAVLJE IV.

POSTUPCI ZA UKIDANJE STATUSA IZBJEGLICE

Članak 37.

Ukidanje statusa izbjeglice

Države članice osiguravaju da postupak za ukidanje statusa izbjeglice određenoj osobi može početi kada se pojave novi elementi ili spoznaje koji pokazuju da postoje razlozi za ponovno razmatranje valjanosti njegovog statusa izbjeglice.

Članak 38.

Postupovna pravila

1.   Države članice osiguravaju da, kada nadležno tijelo razmatra mogućnost ukidanja statusa izbjeglice državljanu treće zemlje ili osobi bez državljanstva u skladu s člankom 14. Direktive 2004/83/EEZ, odnosna osoba uživa sljedeća jamstva:

(a)	pisanu obavijest o tome da nadležno tijelo ponovno ispituje valjanost njezinog statusa izbjeglice i o razlozima ponovnog ispitivanja; i

(b)	mogućnost da na usmenom saslušanju u skladu s člankom 10. stavkom 1. točkom (b) i člancima 12., 13. i 14. ili u pisanoj izjavi navede razloge na temelju kojih joj ne bi smo biti ukinut status izbjeglice.

Osim toga, države članice osiguravaju da u okviru ovakvog postupka:

(c)	nadležno tijelo pribavi precizne i ažurirane podatke iz različitih izvora, kao što je UNHCR, o općoj situaciji koja prevladava u zemljama podrijetla dotičnih osoba; i

(d)

kada se informacije o pojedinačnom slučaju prikupljaju u svrhu ponovnog ispitivanja statusa izbjeglice, od sudionika progona ne smije se pribaviti nikakva informacija tako da se te osobe izravno obavijeste o činjenici da se ponovno ispituje status izbjeglice odnosne osobe te tako da se ugrozi fizički integritet osobe i njegovih uzdržavanika, ili sloboda i sigurnost njezinih članova obitelji koji još uvijek žive u zemlji podrijetla.

2.   Države članice osiguravaju da se odluka nadležnog tijela o ukidanju statusa izbjeglice dostavi u pisanom obliku. Ova odluka sadrži obrazloženje činjeničnih i pravnih razloga te pisanu uputu o pravnom lijeku.

3.   Kada nadležno tijelo donese odluku o ukidanju statusa izbjeglice, članak 15. stavak 2., članak 16. stavak 1. i članak 21. jednako se primjenjuju.

4.   Odstupajući od stavaka 1., 2. i 3. ovog članka države članice mogu odlučiti da status izbjeglice prestaje po samom zakonu u slučaju prestanka u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkama od (a) do (d) Direktive 2004/83/EZ ili ako se izbjeglica nedvosmisleno odrekla priznatog statusa izbjeglice.

POGLAVLJE V.

ŽALBENI POSTUPCI

Članak 39.

Pravo na učinkovito pravno sredstvo

1.   Države članice osiguravaju da tražitelji azila imaju pravo na učinkovito pravno sredstvo pred sudom protiv sljedećeg:

(a)

odluke donesene u vezi s njihovim zahtjevima za azil, uključujući odluku: i. kojom se zahtjev smatra nedopuštenim sukladno članku 25. stavku 2.; ii. donesenu na granici ili u tranzitnim zonama države članice kako je opisano u u članku 35. stavku 1.; iii. o neprovođenju ispitivanja sukladno članku 36.;

(b)	odbijanja ponovnog otvaranja ispitivanja zahtjeva nakon njene obustave sukladno člancima 19. i 20.;

(c)	odluke o prekidu rješavanja naknadnog zahtjeva sukladno člancima 32. i 34.;

(d)	odluke kojom se odbija ulazak u okviru postupaka predviđenih u članku 35. stavku 2.;

(e)	odluke o ukidanju statusa izbjeglice sukladno članku 38.

2.   Države članice predviđaju rokove i ostala potrebna pravila kako bi tražitelj mogao iskoristiti svoje pravo na učinkovito pravno sredstvo sukladno stavku 1.

3.   U skladu sa svojim međunarodnim obvezama države članice, prema potrebi, predviđaju pravila koja se odnose na:

(a)	pitanje ima li pravno sredstvo u skladu sa stavkom 1. učinak da se tražiteljima omogući ostanak u odnosnoj državi članici u očekivanju ishoda njihovih zahtjeva;

(b)	mogućnost pravnog sredstva ili zaštitnih mjera, kada pravno sredstvo u skladu sa stavkom 1. nema takav učinak da se tražiteljima omogući ostanak u dotičnoj državi članici u očekivanju ishoda njihovih zahtjeva. Države članice mogu, također, predvidjeti pravno sredstvo po službenoj dužnosti; i

(c)	osnove za pobijanje odluke prema članku 25. stavku 2. točki (c) u skladu s metodologijom koja se primjenjuje prema članku 27. stavku 2. točkama (b) i (c).

4.   Države članice mogu odrediti rokove unutar kojih sudovi ispituju odluku nadležnog tijela sukladno stavku 1.

5.   Ako je tražitelju dodijeljen status koji prema nacionalnom zakonodavstvu i zakonodavstvu Zajednice osigurava ista prava i povlastice kao i status izbjeglice na temelju Direktive 2004/83/EZ, može se smatrati da tražitelj ima na raspolaganju učinkovito pravno sredstvo ako na temelju nedovoljnog interesa tražitelja za nastavak postupka sud odluči da je pravno sredstvo sukladno stavku 1. neprihvatljivo ili vjerojatno neuspješno.

6.   U nacionalnom zakonodavstvu države članice mogu, također, utvrditi uvjete prema kojima se može pretpostaviti da je tražitelj implicitno povukao ili odustao od pravnog sredstva sukladno stavku 1., zajedno s pravilima o pripadajućem postupku.

POGLAVLJE VI.

OPĆE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 40.

Pobijanje od strane javnih tijela

Ova Direktiva ne utječe na mogućnost da tijela javne vlasti pobijaju upravne i/ili sudske odluke, kako je predviđeno u nacionalnom zakonodavstvu.

Članak 41.

Povjerljivost

Države članice osiguravaju da su tijela koja provode ovu Direktivu obvezana načelom povjerljivosti, kako je definirano u nacionalnom zakonodavstvu, u odnosu na sve informacije koje pribave tijekom svog rada.

Članak 42.

Izvješće

Najkasnije 1. prosinca 2009. Komisija izvještava Europski parlament i Vijeće o provedbi ove Direktive u državama članicama i predložiti sve potrebne izmjene. Države članice Komisiji dostavljaju sve podatke koji su potrebni za izradu ovog izvješća. Nakon predstavljanja izvješća Komisija izvještava Europski parlament i Vijeće o provedbi ove Direktive u državama članicama najmanje svake dvije godine.

Članak 43.

Prenošenje

Države članice donose zakone i ostale propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. prosinca 2007. Što se tiče članka 15., države članice donose zakone i ostale propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. prosinca 2008. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kad države članice donesu ove mjere, one prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja utvrđuju države članice.

Države članice Komisiji dostavljaju tekst odredaba nacionalnih propisa koji donose u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 44.

Prijelazno razdoblje

Države članice primjenjuju zakone i ostale propise određene u članku 43. na zahtjeve za azil koji su podneseni nakon 1. prosinca 2007. i na postupke ukidanja statusa izbjeglice počevši od 1. prosinca 2007.

Članak 45.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

Članak 46.

Adresati

Ova je Direktiva upućena državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice.

---

(1)  SL C 62, 27.2.2001., str. 231. i

SL C 291, 26.11.2002., str. 143.

(2)  SL C 77, 28.3.2002., str. 94.

(3)  SL C 193, 10.7.2001., str. 77. Mišljenje doneseno nakon neobvezatnih konzultacija.

(4)  SL L 304, 30.9.2004., str. 12.

(5)  SL L 50, 25.2.2003., str. 1.

(6)  Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL L 190, 18.7.2002., str. 1.).

(7)  SL L 31, 6.2.2003., str. 18.

---

PRILOG I.

Definicija „nadležnog tijela”

Prilikom provedbe odredaba ove Direktive, ako se budu i dalje primjenjivale odredbe iz članka 17. stavka 1. Akta o izbjeglicama iz 1996. (s izmjenama), Irska može smatrati da:

—	„nadležno tijelo” predviđeno u članku 2. točki (e) ove Direktive označava Ured povjerenstva za zahtjeve izbjeglica, ako se odnosi na rješavanje treba li se ili ne treba određenog tražitelja proglasiti izbjeglicom; i

—	„prvostupanjske odluke” predviđene u članku 2. točki (e) ove Direktive uključuju preporuke Povjerenstva za zahtjeve izbjeglica o tome treba li se ili ne treba određenog tražitelja proglasiti izbjeglicom.

Irska obavješćuje Komisiju o svim izmjenama odredaba iz članka 17. stavka 1. Akta o izbjeglicama iz 1996. (sa izmjenama).

---

PRILOG II.

Određivanje sigurnih zemalja podrijetla u svrhu članka 29. i članka 30. stavka 1.

Država se smatra sigurnom zemljom podrijetla ako se na temelju pravnog položaja, primjene prava u demokratskom sustavu i općih političkih okolnosti može dokazati da općenito i redovito nema nikakvih progona prema definiciji iz članka 9. Direktive 2004/83/EZ, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, kažnjavanja ni prijetnje zbog nediskriminirajućeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Prilikom donošenja ove ocjene treba, među ostalim, uzeti u obzir mjeru u kojoj se osigurava zaštita od progona ili zlostavljanja kroz:

(a)	odgovarajuće državne zakone i propise te način njihove primjene;

(b)	poštovanje prava i sloboda utvrđenih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima i/ili Konvenciji protiv mučenja, a posebno prava od kojih se ne može odstupiti sukladno članku 15. stavku 2. spomenute Europske konvencije;

(c)	poštovanje načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement)sukladno Ženevskoj konvenciji;

(d)	sustav učinkovitih pravnih sredstava protiv kršenja ovih prava i sloboda.

---

PRILOG III.

Definicija „tražitelja” ili „tražitelja azila”

Prilikom provedbe odredaba ove Direktive, ako se budu i dalje primjenjivale odredbe iz Ley 30/1992 de Régimen jurídico de las Administraciones Públicas y del Procedimiento Administrativo Común od 26. studenoga 1992. i Ley 29/1998 reguladora de la Jurisdicción Contencioso-Administrativa od 13. srpnja 1998., Španjolska može smatrati da u svrhu poglavlja V. definicija „tražitelja” ili „tražitelja azila” iz članka 2. točke (c) ove Direktive uključuje recurrente, kako je utvrđeno u gore spomenutim zakonima.

U svrhu izvršavanja svojeg prava na učinkovito pravno sredstvo iz poglavlja V. recurrente ostvaruje pravo na ista jamstva kao i „tražitelj” ili „tražitelj azila”, kako je određeno u ovoj Direktivi.

Španjolska obavješćuje Komisiju o svim relevantnim izmjenama gore spomenutih zakona.

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

41

---

22006A1021(01)

---

L 292/2

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.06.2006.

---

SPORAZUM

između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške

EUROPSKA UNIJA,

s jedne strane, i

REPUBLIKA ISLAND

i

KRALJEVINA NORVEŠKA,

s druge strane,

dalje u tekstu „ugovorne stranke”,

U ŽELJI za poboljšanjem suradnje pravosudnih tijela u kaznenim stvarima između država članica Europske unije i Islanda i Norveške, ne dovodeći u pitanje pravila kojima se štiti osobna sloboda,

SMATRAJUĆI DA sadašnji odnosi među ugovornim strankama zahtijevaju usku suradnju u borbi protiv kriminala,

IZRAŽAVAJUĆI uzajamno povjerenje u ustroj i funkcioniranje svojih pravnih sustava te u sposobnost svih ugovornih stranaka da zajamče pravedno suđenje,

SMATRAJUĆI DA su Island i Norveška izrazili želju za sklapanjem sporazuma s državama članicama Europske unije koji bi im omogućio ubrzavanje mjera izručenja osumnjičenika i osuđenika te za primjenom postupka predaje s državama članicama Europske unije,

SMATRAJUĆI DA i Europska unija smatra poželjnim provođenje takvog sporazuma,

SMATRAJUĆI DA je, stoga, primjereno osnovati sustav za takav postupak predaje,

SMATRAJUĆI DA su sve države članice Europske unije, kao i Kraljevina Norveška i Republika Island potpisnice niza konvencija u području izručenja, uključujući i Europsku konvenciju o izručenju od 13. prosinca 1957. i Europsku konvenciju o suzbijanju terorizma od 27. siječnja 1977. Nordijske države imaju jednoobrazne zakone o izručenju sa zajedničkim shvaćanjem izručenja,

SMATRAJUĆI DA bi trebalo očuvati, ako nije moguće povećati, razinu suradnje prema Konvenciji EU-a od 10. ožujka 1995. o pojednostavnjenom postupku izručenja i Konvenciji EU-a od 27. rujna 1996. o izručenju,

SMATRAJUĆI DA odluke o izvršenju uhidbenog naloga kako je definiran ovim Sporazumom moraju podlijegati dostatnim kontrolama, što znači da bi pravosudna tijela države u kojoj je tražena osoba uhićena trebala donijeti odluku o njegovoj ili njezinoj predaji,

SMATRAJUĆI DA bi se uloga središnjih vlasti u izvršenju uhidbenog naloga kako je definiran ovim Sporazumom trebala ograničiti na praktičnu i administrativnu pomoć,

SMATRAJUĆI DA se ovim Sporazumom poštuju temeljna prava, a posebno Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

Ovim se Sporazumom ne sprječava državu da primijeni svoja ustavna pravila o zakonitom postupanju, slobodi udruživanja, slobodi tiska, slobodi izražavanja u drugim medijima i borcima za slobodu,

SMATRAJUĆI DA se nijedna osoba ne bi trebala predati državi u kojoj postoji ozbiljna opasnost da će on ili ona biti podvrgnuti smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni,

SMATRAJUĆI DA bi, budući da su sve države ratificirale Konvenciju Vijeća Europe od 28. siječnja 1981. o zaštiti pojedinaca obzirom na automatsku obradu osobnih podataka, trebalo zaštititi osobne podatke obrađene u kontekstu provođenja ovog Sporazuma u skladu s načelima navedene Konvencije,

SPORAZUMJELE SU SE:

POGLAVLJE 1.

OPĆA NAČELA

Članak 1.

Predmet i svrha

1.   Ugovorne stranke obvezuju se da će, u skladu s odredbama ovog Sporazuma, poboljšati postupak predaje u svrhu kaznenog progona ili izvršavanja kazne između država članica Europske unije, s jedne strane, i Kraljevine Norveške i Republike Islanda, s druge strane, uzimajući u obzir, kao minimalne standarde, odredbe Konvencije od 27. rujna 1996. o izručenju između država članica Europske unije.

2.   Ugovorne stranke obvezuju se da će, u skladu s odredbama ovog Sporazuma, osigurati da se sustav izručenja između država članica Europske unije, s jedne strane, i Kraljevine Norveške i Republike Islanda, s druge strane, temelji na mehanizmu predaje na temelju uhidbenog naloga u skladu s odredbama ovog Sporazuma.

3.   Ovim se Sporazumom ne mijenjaju obveze poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela kako su ugrađeni u Europsku konvenciju o ljudskim pravima ili, u slučaju izvršenja od strane pravosudnih tijela države članice, obveze poštovanja načela iz članka 6. Ugovora o Europskoj uniji.

4.   Ništa u ovom Sporazumu ne bi se trebalo tumačiti kao zabrana odbijanja predaje neke osobe za koju je izdan uhidbeni nalog kako je definiran ovim Sporazumom kada postoje razlozi da se na temelju objektivnih elemenata vjeruje da je navedeni uhidbeni nalog izdan u svrhu kaznenog progona ili kažnjavanja neke osobe na temelju njegova ili njezina spola, rasne ili vjerske pripadnosti, etničkog podrijetla, nacionalnosti, jezika, političkih mišljenja ili seksualne orijentacije, ili da bi položaj te osobe mogao biti ugrožen iz bilo kojeg od tih razloga.

Članak 2.

Definicije

1.   „Ugovorne stranke” znači Europska unija i Kraljevina Norveška i Republika Island.

2.   „Država članica” znači država članica Europske unije.

3.   „Država” znači država članica Europske unije, Kraljevina Norveška ili Republika Island.

4.   „Treća država” znači svaka država osim država definiranih u stavku 3.

5.   „Uhidbeni nalog” znači sudska odluka koju izdaje država s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države, u smislu vođenja kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode.

Članak 3.

Opseg

1.   Uhidbeni se nalog može izdati za djela kažnjiva pravom države koja izdaje uhidbeni nalog kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u maksimalnom trajanju od najmanje 12 mjeseci ili, kada je izrečena kazna ili donesena mjera oduzimanja slobode, u trajanju od najmanje četiri mjeseca.

2.   Ne dovodeći u pitanje stavke 3. i 4., predaja ovisi o uvjetu da djela za koje je izdan uhidbeni nalog predstavljaju kaznena djela prema pravu države koja taj nalog provodi, bez obzira na to koji su njegovi sastavni elementi i bez obzira na to kako je opisano.

3.   Podložno članku 4., članku 5. stavku 1. točkama od (b) do (g), člancima 6., 7. i 8., država ni u kom slučaju ne odbija izvršenje uhidbenog naloga koji je izdan zbog ponašanja bilo koje osobe koja pridonosi počinjenju od strane skupine osoba sa zajedničkim ciljem jednoga ili većeg broja kaznenih djela u području terorizma iz članaka 1. i 2. Europske konvencije o suzbijanju terorizma i iz članaka 1., 2., 3. i 4. Okvirne odluke od 13. lipnja 2002. o borbi protiv terorizma, nedopuštene trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima ili kaznenih djela ubojstva, nanošenja teške tjelesne ozljede, otmice, nezakonitog oduzimanja slobode, uzimanja talaca i silovanja koji su kažnjivi kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode u maksimalnom trajanju od najmanje 12 mjeseci, čak i onda kada ta osoba ne sudjeluje u stvarnom počinjenju predmetnog kaznenog djela ili predmetnih kaznenih djela; takav se doprinos smatra namjernim i danim u znanju da će njegovo ili njezino sudjelovanje doprinijeti ostvarenju kriminalnih aktivnosti cijele organizacije.

4.   Norveška i Island, s jedne strane, i Europska unija u ime bilo koje svoje države članice, s druge strane, mogu dati izjavu u smislu da se, na temelju uzajamnosti, uvjet dvostruke kažnjivosti iz stavka 2. ne primjenjuje prema uvjetima iznesenima dalje u tekstu. Sljedeća kaznena djela, ako se u državi koja izdaje uhidbeni nalog kažnjavaju zatvorskom kaznom ili se za njih donosi mjera oduzimanja slobode u maksimalnom trajanju od najmanje tri godine i kako su definirana pravom države koja izdaje uhidbeni nalog, prema odredbama ovog Sporazuma i bez provjeravanja dvostruke kažnjivosti kaznenog djela, dovode do predaje na temelju uhidbenog naloga:

—	sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji,

—	terorizam,

—	trgovanje ljudima,

—	spolno iskorištavanje djece i dječja pornografija,

—	nezakonita trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima,

—	nezakonita trgovina oružjem, streljivom i eksplozivnim tvarima,

—	korupcija,

—	prijevare, uključujući i prijevare koje ugrožavaju financijske interese Europskih zajednica u smislu Konvencije od 26. srpnja 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica,

—	pranje prihoda stečenog kaznenim djelom,

—	krivotvorenje novca, uključujući euro,

—	računalni kriminalitet,

—	kaznena djela protiv okoliša, uključujući ilegalnu trgovinu ugroženim životinjskim i biljnim vrstama,

—	olakšavanje neovlaštenog prelaska državne granice i boravka,

—	ubojstvo, teška tjelesna ozljeda,

—	nezakonita trgovina ljudskim organima i tkivom,

—	otmica, protupravno oduzimanje slobode i uzimanje talaca,

—	rasizam i ksenofobija,

—	organizirana ili oružana pljačka,

—	nezakonita trgovina kulturnim dobrima, uključujući antikvitetima i umjetničkim djelima,

—	prijevare,

—	reketarenje i iznuda,

—	krivotvorenje i piratstvo proizvoda,

—	krivotvorenje i trgovina administrativnim ispravama,

—	krivotvorenje različitih oblika sredstava plaćanja,

—	nezakonita trgovina hormonskim tvarima i ostalim stimulansima rasta,

—	nezakonita trgovina nuklearnim ili radioaktivnim tvarima,

—	trgovina ukradenim vozilima,

—	silovanje,

—	podmetanje požara,

—	kaznena djela u nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda,

—	protupravno oduzimanje zrakoplova ili plovila,

—

sabotaža.

Članak 4.

Razlozi za obvezno neizvršavanje uhidbenog naloga

Države uvode obvezu pravosudnog tijela koje izvršava uhidbeni nalog da odbije izvršiti uhidbeni nalog u sljedećim slučajevima:

1)	ako je kazneno djelo zbog kojeg je izdan uhidbeni nalog predmet amnestije u državi izvršenja, a ta je država nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom;

2)

ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u nekoj državi za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, ta kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena;

3)	ako osoba protiv koje je izdan uhidbeni nalog više ne može, zbog svoje dobi, kazneno odgovarati za kaznena djela na kojima se temelji uhidbeni nalog, u skladu s pravom države izvršenja.

Članak 5.

Ostali razlozi za neizvršenje uhidbenog naloga

1.   Države mogu uvesti obvezu ili mogućnost pravosudnog tijela izvršenja uhidbenog naloga da odbije izvršiti uhidbeni nalog u sljedećim slučajevima:

(a)

ako, u jednom od slučajeva iz članka 3. stavka 2., djelo zbog kojega je izdan uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo u skladu s pravom države izvršenja; unatoč tome, u odnosu na davanja, poreze, carine i razmjenu valuta, izvršenje uhidbenog naloga ne može se odbiti na temelju činjenice da pravo države izvršenja ne propisuje istu vrstu davanja ili poreza ili da ne sadrži istu vrstu pravila s obzirom na davanja, poreze i carine te propise o razmjeni valuta kao pravo države u kojoj je izdan uhidbeni nalog;

(b)	ako je protiv osobe koja je predmet uhidbenog naloga u tijeku kazneni progon u državi izvršenja zbog istog djela zbog kojeg je izdan uhidbeni nalog;

(c)	ako su pravosudna tijela države izvršenja odustala od kaznenog progona zbog kaznenog djela zbog kojeg je izdan uhidbeni nalog ili su odlučila obustaviti postupak, ili ako je traženoj osobi u nekoj državi zbog istih kaznenih djela izrečena pravomoćna presuda koja sprečava daljnji kazneni postupak;

(d)	ako je nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne tražene osobe, u skladu s pravom države izvršenja, a ta kaznena djela ulaze u nadležnost te države u skladu s njezinim kaznenim pravom;

(e)

ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istih kaznenih djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude, kazna izdržana ili je u tijeku izdržavanje kazne, ili ako presuda više ne može biti izvršena u skladu s pravom države u kojoj je presuda izrečena;

(f)	ako je uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi izvršenja ili je njezin državljanin, a ta država obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojeg domaćeg prava;

(g)

ako se uhidbeni nalog odnosi na kaznena djela koja su: i. u skladu s pravom države izvršenja, u cijelosti ili djelomice počinjena na državnom području države izvršenja ili na mjestu koje se smatra takvim; ili ii. počinjena izvan državnog područja države izdavateljice uhidbenog naloga, a pravo države izvršenja ne omogućuje progon zbog istih kaznenih djela ako su počinjena izvan njezina državnog područja.

2.   Svaka država izvješćuje Glavno tajništvo Vijeća o razlozima za neizvršenje iz stavka 1. za koje je uvela obvezu svojih pravosudnih tijela izvršenja uhidbenog naloga da odbiju izvršiti uhidbeni nalog. Glavno tajništvo primljene informacije stavlja na raspolaganje svim državama i Komisiji.

Članak 6.

Izuzimanje političkih kaznenih djela

1.   Izvršenje se ne smije odbiti zbog toga što država izvršenja uhidbenog naloga može smatrati da je to kazneno djelo političko kazneno djelo, kazneno djelo povezano s političkim kaznenim djelom ili kazneno djelo nadahnuto političkim motivima.

2.   Međutim, Norveška i Island, s jedne strane, te Europska unija u ime svih svojih država članica, s druge strane, mogu dati izjavu u smislu da će se stavak 1. primjenjivati samo u odnosu na:

(a)	kaznena djela iz članaka 1. i 2. Europske konvencije o suzbijanu terorizma;

(b)	kaznena djela urote ili udruživanja – koja odgovaraju opisu ponašanja iz članka 3. stavka 3. –s ciljem počinjenja jednog kaznenog djela ili većeg broja kaznenih djela iz članaka 1. i 2. Europske konvencije o suzbijanju terorizma; i

(c)	članke 1., 2., 3. i 4. Okvirne odluke od 13. lipnja 2002. o borbi protiv terorizma.

3.   Kada država koja je već dala izjavu iz stavka 2. ili država u čije je ime takva izjava dana izda uhidbeni nalog, država izvršenja uhidbenog naloga može primijeniti načelo uzajamnosti.

Članak 7.

Izuzimanje u vezi s državljanstvom

1.   Izvršenje uhidbenog naloga ne može se odbiti zbog toga što je tražena osoba državljanin države izvršenja.

2.   Norveška i Island, s jedne strane, te Europska unija u ime svih svojih država članica, s druge strane, mogu dati izjavu u smislu da se državljani neće predavati ili da će takva predaja biti odobrena samo pod određenim navedenim uvjetima.

3.   Kada država koja je već dala izjavu iz stavka 2. ili država u čije je ime takva izjava dana izda uhidbeni nalog, bilo koja država može pri izvršenju uhidbenog naloga primijeniti načelo uzajamnosti.

Članak 8.

Jamstva koja mora, u nekim slučajevima, pružiti država izdavateljica naloga

Izvršenje uhidbenog naloga, koje obavlja pravosudno tijelo izvršenja, može, u skladu s pravom države izvršenja, biti podložno sljedećim uvjetima:

1)

ako je uhidbeni nalog izdan u svrhe izvršenja presude ili naloga za oduzimanje slobode na temelju sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika, a osobi o kojoj riječ poziv na sud nije bio osobno dostavljen ili nije na neki drugi način bila obaviještena o datumu i mjestu saslušanja na temelju kojega je donesena odluka u odsutnosti, predaja osobe može biti podložna uvjetu da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog pruži odgovarajuća jamstva da će ta osoba imati mogućnost zatražiti obnovu postupka u državi koja izdaje uhidbeni nalog i mogućnost prisustvovati na suđenju;

2)

ako je kazneno djelo zbog kojeg je izdan uhidbeni nalog kažnjivo doživotnom kaznom zatvora ili doživotnom mjerom oduzimanja slobode, izvršenje spomenutog uhidbenog naloga može biti podložno uvjetu da država koja izdaje uhidbeni nalog da osiguranje koje država izvršenja smatra dovoljnim, da će preispitati izrečene kazne ili mjere, na zahtjev ili najkasnije nakon dvadeset godina, ili da će poticati primjenu odredaba o mjerama pomilovanja, koje osoba može zatražiti u skladu s pravom ili praksom države koja izdaje uhidbeni nalog, s ciljem neizvršavanja takve kazne ili mjere;

3)

ako je osoba koja je predmet uhidbenog naloga izdanog u svrhe progona državljanin ili ima boravište u državi izvršenja, predaja te osobe može biti podložna uvjetu da ta osoba, nakon saslušanja, bude vraćena državi izvršenja kako bi u njoj izdržala zatvorsku kaznu ili mjeru oduzimanja slobode koja joj je izrečena u državi koja izdaje uhidbeni nalog.

Članak 9.

Utvrđivanje nadležnih pravosudnih tijela

1.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.

2.   Pravosudna tijelo izvršenja je pravosudno tijelo države koja izvršava uhidbeni nalog koje je nadležno za izvršavanje uhidbenog naloga na temelju prava te države. U trenutku obavješćivanja iz članka 38. stavka 1. može se odrediti ministar pravosuđa kao nadležno tijelo za izvršenje uhidbenog naloga, bez obzira na to je li ministar pravosuđa pravosudno tijelo prema nacionalnom pravu te države.

3.   Ugovorne stranke jedna drugu obavješćuju o svojim nadležnim tijelima.

Članak 10.

Sudjelovanje središnjeg tijela

1.   Ugovorne stranke mogu jedna drugu obavijestiti o središnjem tijelu svake države koja je već imenovala takva tijela ili, u slučaju da pravni sustav relevantne države to omogućuje, o većem broju središnjih tijela koja pomažu nadležnim pravosudnim tijelima.

2.   Pritom ugovorne stranke mogu naznačiti da je (su), kao rezultat ustroja unutarnjeg pravosudnog sustava relevantne države, središnje(-a) tijelo(-a) odgovorno(-a) za administrativno slanje i primanje uhidbenog naloga, te ostale službene korespondencije koja se na to odnosi. Ovi su podaci obvezni za sva tijela države izdavateljice uhidbenog naloga.

Članak 11.

Sadržaj i oblik uhidbenog naloga

1.   Uhidbeni nalog sadrži sljedeće informacije, u skladu s obrascem sadržanim u Prilogu ovom Sporazumu:

(a)	identitet i državljanstvo tražene osobe;

(b)	ime, adresu, brojeve telefona i telefaksa te adrese za elektroničku poštu pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog;

(c)	dokaz o postojanju izvršive presude, uhidbenog naloga ili druge izvršive sudske odluke s istim učinkom, obuhvaćene odredbama članaka 2. i 3.;

(d)	prirodu i pravni opis kaznenog djela, posebno u vezi s odredbama članka 3.;

(e)	opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe;

(f)	izrečenu kaznu, ako postoji pravomoćna presuda, ili sve propisane kazne za kazneno djelo u skladu s pravom države izdavateljice uhidbenog naloga;

(g)	ako je moguće, ostale posljedice počinjenja kaznenog djela.

2.   Uhidbeni nalog mora biti preveden na službeni jezik ili na jedan od službenih jezika države izvršenja. Svaka ugovorna stranka može, u trenutku zaključenja ovog Sporazuma ili kasnije, izjaviti da će prihvatiti prijevod na jedan ili više drugih službenih jezika te države.

POGLAVLJE 2.

POSTUPAK PREDAJE

Članak 12.

Slanje uhidbenog naloga

1.   Ako je poznato mjesto na kojem se nalazi tražena osoba, pravosudno tijelo koje ga izdaje može uhidbeni nalog poslati izravno pravosudnom tijelu izvršenja.

2.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može, u svakom slučaju, izdati upozorenje o traženoj osobi putem Schengenskog informacijskog sustava (SIS).

Takvo upozorenje šalje se u skladu s relevantnim odredbama prava Europske unije u Schengenskom informacijskom sustavu za određene osobe s ciljem njihove predaje. Upozorenje u Schengenskom informacijskom sustavu, praćeno informacijama iz članka 11. stavka 1., jednako je vrijedno kao i uhidbeni nalog.

3.   U prijelaznom razdoblju, sve dok SIS ne bude sposoban za prenošenje svih informacija iz članka 11., upozorenje je jednakovrijedno kao i uhidbeni nalog do trenutka kad pravosudno tijelo izvršenja ne primi izvornik u propisanom i valjanom obliku.

Članak 13.

Detaljni postupak slanja uhidbenog naloga

1.   Ako pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog ne zna koje je nadležno pravosudno tijelo izvršenja, ono traži potrebne informacije, s ciljem dobivanja tih informacija od države izvršenja.

2.   Ako nije moguće služenje SIS-om, pravosudno tijelo koje izdaje nalog može uhidbeni nalog poslati putem Međunarodne organizacije kriminalističke policije (Interpola).

3.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog može ga proslijediti bilo kojim sigurnim sredstvom koje omogućuje pisani trag pod uvjetima koji državi izvršenja omogućuju provjeru vjerodostojnosti.

4.   Sve poteškoće povezane sa slanjem ili vjerodostojnošću bilo koje isprave potrebne za izvršenje uhidbenog naloga rješavaju se u izravnim kontaktima između uključenih pravosudnih tijela ili, ako je potrebno, uključivanjem središnjih tijela država.

5.   Ako tijelo koje primi uhidbeni nalog nije nadležno za postupanje u skladu s njim, automatski ga šalje nadležnom tijelu svoje države i o tome obavještava pravosudno tijelo koje ga je izdalo.

Članak 14.

Prava tražene osobe

1.   Ako je tražena osoba uhićena, nadležno pravosudno tijelo izvršenja, u skladu s nacionalnim pravom, tu osobu obavještava o uhidbenom nalogu i o njegovu sadržaju te o mogućnosti njezina pristanka na predaju pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog.

2.   Tražena osoba koja je uhićena u svrhe izvršenja uhidbenog naloga ima pravo na pravnog zastupnika i tumača u skladu s nacionalnim pravom države izvršenja.

Članak 15.

Zadržavanje osobe

Ako je osoba uhićena na temelju uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja odlučuje hoće li zadržati traženu osobu, u skladu s pravom države izvršenja. Uhićena osoba u svakom trenutku može biti privremeno puštena na slobodu u skladu s domaćim pravom države izvršenja, pod uvjetom da nadležno tijelo te države poduzme sve mjere koje smatra potrebnima kako bi spriječilo bijeg te osobe.

Članak 16.

Pristanak na predaju

1.   Ako uhićena osoba izjavi da pristaje na predaju, njezin pristanak i, ako je potrebno, izričito odricanje od prava na „pravilo specijalnosti” iz članka 30. stavka 2., izjavljuje se pred pravosudnim tijelom izvršenja, u skladu s domaćim pravom države izvršenja.

2.   Svaka država donošenjem potrebnih mjera osigurava da taj pristanak i, ako je potrebno, odricanje od prava na „pravilo specijalnosti” iz stavka 1., budu izjavljeni na način koji pokazuje da ga je uhićena osoba dala dragovoljno i posve svjesna njegovih posljedica. U tu svrhu, tražena osoba ima pravo na pravnog zastupnika.

3.   Pristanak i, ako je potrebno, odricanje iz stavka 1., službeno se bilježe u skladu s postupkom koji propisuje domaće pravo države.

4.   U načelu, pristanak se ne može opozvati. Svaka država može propisati da pristanak i, ako je potrebno, odricanje, mogu biti opozvani u skladu s pravilima primjenjivim u njezinu domaćem pravu. U tom slučaju, razdoblje od dana davanja pristanka do dana opoziva ne uzima se u obzir pri izračunavanju rokova iz članka 20. Norveška i Island, s jedne strane, i Europska unija u ime svih svojih država članica, s druge strane, mogu u vrijeme obavješćivanja iz članka 38. stavka 1. dati izjavu u kojoj naznačuju da žele pribjeći ovoj mogućnosti te u kojoj navode postupke koji omogućuju opoziv pristanka i sve izmjene tih postupaka.

Članak 17.

Saslušanje tražene osobe

Ako uhićena osoba ne pristaje na predaju, u skladu s odredbama članka 16., ona ima pravo na saslušanje pred pravosudnim tijelom izvršenja, u skladu s pravom države izvršenja.

Članak 18.

Odluka o predaji

1.   Pravosudno tijelo izvršenja odlučuje, u rokovima i pod uvjetima utvrđenim ovim Sporazumom, treba li osoba biti predana.

2.   Ako pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 4., 6., 8. te s odredbama članka 11., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 20.

3.   Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u bilo koje doba može pravosudnom tijelu izvršenja poslati sve korisne dodatne informacije.

Članak 19.

Odluka u slučaju postojanja više zahtjeva

1.   Ako su dvije ili više država izdale europske uhidbene naloge ili uhidbene naloge u odnosu na istu osobu, odluku o tome koji će uhidbeni nalog biti izvršen donosi pravosudno tijelo izvršenja, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno težinu i mjesto počinjenja predmetnih kaznenih djela, vrijeme izdavanja uhidbenih naloga te je li uhidbeni nalog izdan u svrhe progona ili u svrhe izvršenja zatvorske kazne ili mjere oduzimanja slobode.

2.   Pravosudno tijelo izvršenja države članice može zatražiti savjet Eurojusta pri donošenju odluke iz stavka 1.

3.   U slučaju sukoba između uhidbenog naloga i zahtjeva za izručenje koje je podnijela treća država, odluku o davanju prednosti uhidbenom nalogu ili zahtjevu za izručenje donosi nadležno tijelo države izvršenja, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno one iz stavka 1. te okolnosti iz primjenjive konvencije.

4.   Odredbe ovog članka ne dovode u pitanje obveze država u skladu sa Statutom Međunarodnog kaznenog suda.

Članak 20.

Rokovi i postupci za donošenje odluke o izvršenju uhidbenog naloga

1.   Uhidbeni nalog obrađuje se i izvršava kao žurni predmet.

2.   U slučajevima u kojima tražena osoba pristaje na vlastitu predaju, pravomoćna odluka o izvršenju uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 10 dana nakon njezina pristanka.

3.   U ostalim slučajevima, pravomoćna odluka o izvršenju uhidbenog naloga trebala bi biti donesena u roku od 60 dana od uhićenja tražene osobe.

4.   Ako, u posebnim slučajevima, uhidbeni nalog ne može biti izvršen u rokovima iz stavaka 2. ili 3., pravosudno tijelo izvršenja o tome odmah obavještava pravosudno tijelo koje je izdalo uhidbeni nalog, navodeći razloge kašnjenja. U tom slučaju, rok može biti produljen za dodatnih 30 dana.

5.   Europska unija u ime svih svojih država članica može, u vrijeme obavješćivanja iz članka 38. stavka 1., dati izjavu u kojoj se naznačuje u kojim se slučajevima stavci 3. i 4. ne primjenjuju. Norveška i Island mogu primijeniti uzajamnost u odnosu na predmetne države članice.

6.   Sve dok pravosudno tijelo izvršenja ne donese konačnu odluku o uhidbenom nalogu, ono osigurava ispunjavanje materijalnih preduvjeta potrebnih za učinkovitu predaju tražene osobe.

7.   Svako odbijanje izvršenja uhidbenog naloga mora biti obrazloženo.

Članak 21.

Stanje do donošenja odluke

1.   Ako je uhidbeni nalog izdan u svrhe vođenja kaznenog progona, pravosudno tijelo izvršenja mora:

(a)	pristati na saslušanje tražene osobe u skladu s odredbama članka 22.;

(b)	ili pristati na privremeni transfer tražene osobe.

2.   Uvjeti i trajanje privremenog transfera utvrđuju se uzajamnim sporazumom između pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja.

3.   U slučaju privremenog transfera, tražena osoba mora imati mogućnost povratka u državu izvršenja kako bi prisustvovala ročištima koja su dio postupka njezine predaje.

Članak 22.

Saslušanje osobe prije donošenja odluke

1.   Tražena osoba saslušava se pred pravosudnim tijelom, uz pomoć osobe određene u skladu s pravom države čiji sud izdaje uhidbeni nalog.

2.   Tražena osoba saslušava se u skladu s pravom države izvršenja, u skladu s uvjetima utvrđenim međusobnim sporazumom pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog i pravosudnog tijela izvršenja.

3.   Nadležno pravosudno tijelo izvršenja može odrediti drugo pravosudno tijelo svoje države za sudjelovanje pri saslušanju kako bi se osigurala ispravna primjena odredaba ovog članka i uvjeta koji su njime propisani.

Članak 23.

Povlastice i imuniteti

1.   Ako tražena osoba uživa povlasticu ili imunitet s obzirom na nadležnost ili na izvršenje u državi izvršenja, rokovi iz članka 20. ne počinju teći osim, i počevši od tog dana, ako je pravosudno tijelo izvršenja dobilo obavijest o ukidanju povlastice ili imuniteta.

2.   Država izvršenja osigurava ispunjavanje materijalnih preduvjeta za učinkovitu predaju tražene osobe, ako ona više ne uživa povlasticu ili imunitet.

3.   Ako je za ukidanje povlastice ili imuniteta nadležno tijelo države izvršenja, pravosudno tijelo izvršenja zahtijeva od tog tijela da se odmah posluži svojim ovlastima. Ako je za ukidanje povlastice ili imuniteta nadležno tijelo druge države ili međunarodna organizacija, zahtjev za izvršavanje njihovih ovlasti šalje pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog.

Članak 24.

Sukob međunarodnih obveza

Ovaj Sporazum ničim ne utječe na obveze države izvršenja ako je tražena osoba izručena toj državi iz treće države i ako je ta osoba zaštićena odredbama sporazuma prema kojem je ta osoba izručena, a one se odnose na pravilo specijalnosti. Država izvršenja poduzima sve mjere potrebne za neodložno podnošenje zahtjeva za pristanak države iz koje je osoba izručena, kako bi ona mogla biti predana državi članici koja je izdala uhidbeni nalog. Rokovi iz članka 20. počinju teći tek od dana prestanka primjene tih pravila o specijalnosti.

Do donošenja odluke države iz koje je tražena osoba izručena, država izvršenja osigurat će materijalne preduvjete potrebne za njezinu učinkovitu predaju.

Članak 25.

Obavijest o odluci

Pravosudno tijelo izvršenja bez odlaganja obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog o odluci u vezi s djelovanjem koje treba poduzeti na temelju uhidbenog naloga.

Članak 26.

Rokovi za predaju osobe

1.   Tražena se osoba predaje što je moguće ranije, na datum koji dogovaraju oba tijela o kojima je riječ.

2.   Osoba se predaje najkasnije deset dana nakon donošenja pravomoćne odluke o izvršenju uhidbenog naloga.

3.   Ako je predaja tražene osobe u roku predviđenom u stavku 2. spriječena okolnostima na koje ne može utjecati nijedna od država članica, pravosudno tijelo izvršenja i pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog odmah međusobno stupaju u kontakt i dogovaraju novi datum za predaju. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana nakon dogovorenog novog datuma.

4.   Predaja može biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe. Izvršenje uhidbenog naloga obavlja se odmah po nestanku tih razloga. Pravosudno tijelo izvršenja odmah obavještava pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog i dogovara novi datum predaje. U tom slučaju, predaja se obavlja u roku od deset dana od novog dogovorenog datuma.

5.   Po isteku rokova iz stavaka 2. i 4., osoba se pušta na slobodu ako se još nalazi u pritvoru.

Članak 27.

Odgođena ili uvjetovana predaja

1.   Pravosudno tijelo izvršenja može, nakon donošenja odluke o izvršenju uhidbenog naloga, odgoditi predaju tražene osobe kako bi se protiv nje mogao voditi kazneni progon u državi izvršenja, ili, ako je ona već osuđena, kako bi mogla na njezinu državnom području izdržati kaznu izrečenu za kazneno djelo na koje se ne odnosi uhidbeni nalog.

2.   Umjesto odgode predaje, pravosudno tijelo izvršenja može privremeno predati traženu osobu državi koja izdaje uhidbeni nalog pod uvjetima koji se utvrđuju zajedničkim sporazumom između pravosudnog tijela izvršenja i pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog. Sporazum se sastavlja u pisanom obliku, a njegovi su uvjeti obvezujući za sva tijela države koja izdaje uhidbeni nalog.

Članak 28.

Tranzit

1.   Svaka država omogućuje tranzit preko svojeg državnog područja tražene osobe koja se predaje, pod uvjetom da je obaviještena o:

(a)	identitetu i državljanstvu osobe protiv koje je izdan uhidbeni nalog;

(b)	postojanju uhidbenog naloga;

(c)	vrsti i zakonskom opisu kaznenog djela;

(d)	opisu činjeničnog stanja u vezi s kaznenim djelom, uključujući datum i mjesto njegova počinjenja.

Država u čije je ime dana izjava sukladno članku 7. stavku 2. u smislu da se njezini državljani neće predavati ili da će takva predaja biti odobrena samo u određenim navedenim uvjetima može, pod istim tim uvjetima, odbiti tranzit svojih državljana preko svog državnog područja ili ga podvrći istim tim uvjetima.

2.   Ugovorne stranke se međusobno obavješćuju o tijelu koje su odredile u svakoj od tih država za primanje zahtjeva za odobravanje tranzita i potrebnih dokumenata, te sve ostale službene korespondencije koja se odnosi na zahtjev za odobravanje tranzita.

3.   Zahtjev za odobravanje tranzita i informacije iz stavka 1. mogu se poslati tijelu imenovanom u skladu s odredbama stavka 2. bilo kojim sredstvom koje ostavlja pisani trag. Država tranzita svoju odluku šalje na isti način.

4.   Ovaj Sporazum ne primjenjuje se u slučaju prijevoza zrakoplovom bez predviđenog slijetanja prije odredišta. Unatoč tome, ako dođe do nepredviđenog slijetanja, država koja izdaje uhidbeni nalog tijelu imenovanom u skladu s odredbama stavka 2. pruža informacije iz stavka 1.

5.   Ako je riječ o tranzitu osobe koja mora biti izručena državi iz treće države, odredbe ovog članka primjenjuju se mutatis mutandis. U tom slučaju izraz „uhidbeni nalog”, kako je definiran ovim Sporazumom, smatra se izrazom „zahtjev za izručenje”.

POGLAVLJE 3.

UČINCI PREDAJE

Članak 29.

Uračunavanje vremena zadržavanja u državi izvršenja

1.   Država koja izdaje uhidbeni nalog oduzima ukupno vrijeme zadržavanja na temelju izvršenja uhidbenog naloga od ukupnog vremena oduzimanja slobode koje mora biti izvršeno u državi koja izdaje uhidbeni nalog na temelju zatvorske kazne ili mjere oduzimanja slobode.

2.   U tu svrhu, sve informacije o trajanju zadržavanja tražene osobe na temelju uhidbenog naloga, pravosudno tijelo izvršenja ili središnje tijelo određeno u skladu s člankom 10. pružaju pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog u trenutku predaje osobe.

Članak 30.

Mogućnost kaznenog progona zbog drugih kaznenih djela

1.   Norveška i Island, s jedne strane, i Europska unija u ime bilo koje države članice, s druge strane, mogu jedna drugoj poslati obavijest da se, s obzirom na odnose prema drugim državama na koje se odnosi ista obavijest, smatra da postoji suglasnost za kazneni progon, izricanje presude i zadržavanje u svrhe izvršavanja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije predaje osobe, a razlikuje se od onog zbog kojega je ta osoba predana, osim ako u posebnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja ne odluči drugačije u svojoj odluci o predaji.

2.   Osim u slučajevima iz stavaka 1. i 3., protiv predane osobe ne može se voditi kazneni progon i ne može joj se izreći presuda ili na drugi način oduzeti sloboda zbog kaznenog djela koje je počinjeno prije njezine predaje, a razlikuje se od onog zbog kojega je predana.

3.   Stavak 2. ne primjenjuje se u sljedećim slučajevima:

(a)	ako je osoba imala mogućnost napustiti državno područje države kojoj je predana, a nije to učinila u roku od 45 dana nakon puštanja, ili se vratila na njezino državno područje nakon što ga je bila napustila;

(b)	ako kazneno djelo nije kažnjivo kaznom zatvora ili mjerom oduzimanja slobode;

(c)	ako se na temelju kaznenog postupka ne mogu primijeniti mjere oduzimanja slobode;

(d)	ako bi toj osobi mogla biti izrečena kazna ili mjera koja ne uključuje oduzimanje slobode, posebno novčana kazna ili mjera koja ju zamjenjuje, čak i ako ta kazna ili mjera može dovesti do ograničavanja njezine osobne slobode;

(e)	ako je osoba pristala na predaju, ako je primjenjivo, a istodobno je odustala od pozivanja na pravilo specijalnosti u skladu s odredbama članka 16.;

(f)

ako je osoba, nakon njezine predaje, izričito odustala od prava na pozivanje na pravilo specijalnosti u odnosu na pojedinačna kaznena djela koja su prethodila njezinoj predaji. Izjava o odustajanju daje se pred nadležnim pravosudnim tijelima države koja izdaje uhidbeni nalog i bilježi se u skladu s domaćim pravom te države. Izjava o odustajanju sastavlja se na način koji omogućuje da se jasno vidi da ju je osoba dala dragovoljno i da je u potpunosti svjesna njezinih posljedica. U tu svrhu, osoba ima pravo na pravnog zastupnika;

(g)	ako je pravosudno tijelo izvršenja, koje je predalo traženu osobu, dalo pristanak u skladu sa stavkom 4.

4.   Zahtjev za pristanak predaje se pravosudnom tijelu izvršenja, uz informacije iz članka 11. stavka 1., te uz prijevod iz članka 11. stavka 2. Pristanak se daje ako je kazneno djelo zbog kojeg se traži pristanak i samo uvjetovano predajom u skladu s odredbama ovog Sporazuma. Pristanak se odbija iz razloga iz članka 4., a inače može biti odbijeno samo zbog razloga iz članka 5. ili 6. stavka 2., te članka 7. stavka 2. Odluka se donosi najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva.

U slučajevima iz članka 8., država koja izdaje uhidbeni nalog mora pružiti jamstva u skladu s odredbama tog članka.

Članak 31.

Predaja ili naknadno izručenje

1.   Norveška i Island, s jedne strane, i Europska unija u ime bilo koje države članice, s druge strane, mogu obavijestiti jedna drugu da, u odnosima s drugim državama članicama na koje se odnosi ista obavijest, pristaju na predaju osobe državi koja nije država izvršenja, na temelju uhidbenog naloga izdanog zbog kaznenog djela počinjenog prije predaje osobe, osim ako u pojedinačnom slučaju pravosudno tijelo izvršenja izjavi drugačije u svojoj odluci o predaji.

2.   U svakom slučaju, osoba koja je na temelju uhidbenog naloga predana državi koja ga je izdala može, bez pristanka države izvršenja, biti predana državi koja nije država članica izvršenja na temelju uhidbenog naloga koji je izdan zbog kaznenog djela počinjenog prije njezine predaje u sljedećim slučajevima:

(a)	ako je tražena osoba imala mogućnost napustiti državno područje države kojoj je predana, a nije to učinila u roku od 45 dana nakon puštanja, ili se vratila na njezino državno područje nakon što ga je napustila;

(b)

ako tražena osoba pristaje biti predana državi koja nije država izvršenja na temelju uhidbenog naloga. Pristanak se daje pred nadležnim pravosudnim tijelima države koja izdaje uhidbeni nalog i bilježi se u skladu s nacionalnim pravom te države. Izjava o pristanku sastavlja se na način koji omogućuje da se jasno vidi da ju je osoba dala dragovoljno i da je u potpunosti svjesna njezinih posljedica. U tu svrhu, osoba ima pravo na pravnog zastupnika;

(c)	ako tražena osoba ne može koristiti pravilo specijalnosti, u skladu s odredbama članka 30. stavka 3. točaka (a), (e), (f) i (g).

3.   Pravosudno tijelo izvršenja pristaje na predaju tražene osobe drugoj državi u skladu sa sljedećim pravilima:

(a)	zahtjev za pristanak podnosi se u skladu s odredbama članka 12., uz informacije iz članka 11. stavka 1. i prijevod iz članka 11. stavka 2.;

(b)	pristanak se daje ako je kazneno djelo zbog kojega se pristanak zahtijeva i samo uvjetovano predajom u skladu s odredbama ovog Sporazuma;

(c)	odluka se donosi najkasnije 30 dana od dana primitka zahtjeva;

(d)	pristanak se odbija zbog razloga iz članka 4., a inače može biti odbijen samo zbog razloga iz članka 5 ili 6. stavka 2. ili članka 7. stavka 2.

U slučajevima iz članka 8., država koja izdaje uhidbeni nalog mora pružiti jamstva propisana odredbama tog članka.

4.   Neovisno o stavku 1., osoba koja je predana na temelju uhidbenog naloga ne izručuje se trećoj državi bez pristanka nadležnog tijela države koja je osobu predala. Takav se pristanak pruža u skladu s konvencijama koje obvezuju tu državu te u skladu s odredbama njezina domaćega prava.

Članak 32.

Predaja imovine

1.   Na zahtjev pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog ili na vlastitu inicijativu, pravosudno tijelo izvršenja, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, oduzima i predaje imovinu koja:

(a)	može biti potrebna kao dokaz; ili

(b)	koju je tražena osoba stekla počinjenjem kaznenog djela.

2.   Imovina iz stavka 1. predaje se čak i ako se uhidbeni nalog ne može izvršiti zbog smrti ili bijega tražene osobe.

3.   Ako imovina iz stavka 1. može biti oduzeta ili konfiscirana na državnom području države izvršenja, ta je država može, ako je imovina potrebna zbog povezanosti s kaznenim postupkom koji je u tijeku, privremeno zadržati ili predati državi koja izdaje uhidbeni nalog pod uvjetom da imovina bude vraćena.

4.   Poštuju se sva prava koja stječu država izvršenja ili treće stranke u vezi s imovinom spomenutom u stavku 1. Ako takva prava postoje, država koja je izdala uhidbeni nalog imovinu vraća državi izvršenja bez zaračunavanja troškova, odmah po završetku kaznenog postupka.

Članak 33.

Troškovi

1.   Troškove nastale na državnom području države izvršenja pri izvršavanju uhidbenog naloga snosi ta država.

2.   Sve ostale troškove snosi država koja je izdala uhidbeni nalog.

POGLAVLJE 4.

OPĆE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 34.

Odnos prema drugim pravnim instrumentima

1.   Ne dovodeći u pitanje njihovu primjenu u odnosima između država i trećih država, ovaj Sporazum, od njegovog stupanja na snagu, zamjenjuje sve odgovarajuće odredbe sljedećih konvencija, primjenjivih na područje izručenja u odnosima između Norveške i Islanda, s jedne strane, te država članica, s druge strane:

(a)

Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., njezina dodatnog protokola od 15. listopada 1975., njezina drugog dodatnog protokola od 17. ožujka 1978. te Europske konvencije o suzbijanju terorizma od 27. siječnja 1977., s obzirom na pitanja koje se odnose na izručenje kako je izmijenjena Protokolom iz 2003. godine jednom kad on stupi na snagu;

(b)	glave III. poglavlja 4. Konvencije od 19. lipnja 1990. kojom se provodi Schengenski sporazum od 14. lipnja 1985. o postupnom ukidanju kontrola na zajedničkim granicama;

(c)	odredaba u vezi sa Schengenskim sporazumom konvencija EU-a o izručenju iz 1995. i 1996. u onoj mjeri u kojoj su one na snazi.

2.   Države mogu nastaviti primjenjivati bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore koji su na snazi u trenutku zaključenja ovog Sporazuma u onoj mjeri u kojoj ti sporazumi ili dogovori omogućuju da ciljevi ovog Sporazuma budu prošireni i produbljeni te ako dodatno pojednostavljuju ili olakšavaju postupke predaje osoba u odnosu na koje je izdan uhidbeni nalog. Ugovorne stranke međusobno se obavješćuju o svim takvim sporazumima ili dogovorima.

3.   Države mogu sklopiti bilateralne ili multilateralne sporazume ili dogovore nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma ako takvi sporazumi ili dogovori omogućuju da odredbe ovog Sporazuma budu produbljene ili proširene i ako dodatno pojednostavljuju ili olakšavaju predaju osoba u odnosu na koje je izdan uhidbeni nalog, posebno utvrđivanjem rokova kraćih od onih iz članka 20., proširivanjem popisa kaznenih djela iz članka 3. stavka 4., dodatnim ograničavanjem razloga za odbijanje iz članaka 4. i 5., ili spuštanjem praga iz članka 3. stavaka 1. i 4.

Sporazumi i dogovori spomenuti u podstavku 1. ni u kojem slučaju ne utječu na odnose s državama koje nisu njihove stranke.

Ugovorne stranke se također međusobno obavješćuju o svim takvim novim sporazumima ili dogovorima iz prvog podstavka, i to u roku od tri mjeseca od potpisivanja.

4.   Kada se konvencije ili sporazumi iz stavka 1. primjenjuju na područja država ili na područja za čije je vanjske odnose ta država odgovorna, a na koje se ne primjenjuje ovaj Sporazum, tim instrumentima se nastavljaju uređivati odnosi između tih područja i drugih država.

Članak 35.

Prijelazna odredba

1.   Zahtjevi za izručenjem zaprimljeni prije dana stupanja ovog Sporazuma na snagu i dalje se uređuju postojećim instrumentima u vezi s izručenjem. Zahtjevi koji se zaprime nakon tog datuma uredit će se ovim Sporazumom.

2.   Norveška i Island, s jedne strane, i Europska unija u ime svih svojih država članica, s druge strane, mogu u vrijeme obavješćivanja predviđenog člankom 38. stavkom 1. dati izjavu u kojoj se naznačuje da će ta država, kao država koja izvršava uhidbeni nalog, nastaviti primjenjivati sustav izručenja koji se primjenjivao i prije stupanja ovog Sporazuma na snagu u pogledu kaznenih djela počinjenih prije datuma koji se navodi u ovom Sporazumu. Taj datum ne smije biti nakon stupanja ovog Sporazuma na snagu. Navedena izjava može se povući u bilo koje doba.

Članak 36.

Rješavanje sporova

Sve sporove između Islanda ili Norveške i neke države članice Europske unije s obzirom na tumačenje ili primjenu ovog Sporazuma bilo koja od stranaka u tom sporu može uputiti na sastanak predstavnika vlada država članica Europske unije i Islanda i Norveške s ciljem njihova rješavanja unutar šest mjeseci.

Članak 37.

Sudska praksa

Kako bi postigle svoj cilj ostvarivanja što je moguće jednoobraznije primjene i tumačenja odredaba ovog Sporazuma, ugovorne stranke neprestano prate razvoj sudske prakse Suda Europskih zajednica, kao i razvoj sudske prakse nadležnih sudova Islanda i Norveške u pogledu ovih odredaba te u pogledu odredaba o sličnim instrumentima predaje. U tom se cilju uspostavlja mehanizam osiguravanja redovite uzajamne razmjene takve sudske prakse.

Članak 38.

Obavješćivanje, izjave, stupanje na snagu

1.   Ugovorne stranke međusobno se obavješćuju o dovršenju postupaka neophodnih za izražavanje njihovog pristanka na obvezujuću narav ovog Sporazuma.

2.   Prilikom obavješćivanja prema stavku 1. ugovorne stranke izvršavaju sva obavješćivanja i daju sve izjave koji su predviđeni člankom 5. stavkom 2., člankom 9. stavkom 3., člankom 28. stavkom 2. te člankom 34. stavkom 2. ovog Sporazuma, a mogu izvršiti sva obavješćivanja i dati sve izjave koji su predviđeni člankom 3. stavkom 4., člankom 6. stavkom 2., člankom 7. stavkom 2., člankom 10. stavkom 1., člankom 11. stavkom 2., člankom 16. stavkom 4., člankom 20. stavkom 5., člankom 30. stavkom 1., člankom 31. stavkom 1. i člankom 35. stavkom 2. ovog Sporazuma. Izjave ili obavješćivanja iz članka 9. stavka 3. i članka 28. stavka 2. mogu se izmijeniti, dok se one iz članka 5. stavka 2., članka 6. stavka 2., članka 7. stavka 2., članka 10. stavka 1., članka 16. stavka 4., članka 20. stavka 5., članka 34. stavka 2. i članka 35. stavka 2. mogu bilo kada povući.

3.   Kada Europska unija izvrši takvo obavješćivanje ili da takvu izjavu, dužna je naznačiti na koje se od njezinih država članica ta izjava primjenjuje.

4.   Ovaj Sporazum stupa na snagu prvog dana trećeg mjeseca nakon što glavni tajnik Vijeća Europske unije utvrdi da su ispunjeni svi formalni zahtjevi u vezi s davanjem pristanka ugovornih stranaka na ovaj Sporazum.

Članak 39.

Pristupanje

Pristupanje novih država članica Europskoj uniji stvara prava i obveze prema ovom Sporazumu između tih novih država članica i Islanda i Norveške.

Članak 40.

Zajedničko preispitivanje

Ugovorne su stranke suglasne da će najkasnije pet godina od stupanja ovog Sporazuma na snagu obaviti zajedničko preispitivanje Sporazuma, posebno izjava prema članku 3. stavku 4., članku 6. stavku 2., članku 7. stavku 2. i članku 20. stavku 5. ovog Sporazuma. Ako se izjave iz članka 7. stavka 2. ne obnove, one prestaju važiti pet godina od stupanja ovog Sporazuma na snagu. Preispitivanje se posebno odnosi na praktičnu provedbu, tumačenje i razvijanje ovog Sporazuma, a može obuhvatiti i pitanja kao što su posljedice daljnjeg razvijanja Europske unije vezane uz predmet ovog Sporazuma.

Članak 41.

Otkaz Sporazuma

1.   Ovaj Sporazum mogu otkazati sve ugovorne stranke. U slučaju da ovaj Sporazum otkažu Island ili Norveška, on i dalje ostaje na snazi između Europske unije i one ugovorne stranke koja ga nije otkazala.

2.   Otkaz ovog Sporazuma na temelju stavka 1. stupa na snagu šest mjeseci od deponiranja obavijesti o otkazu. Postupci radi rješavanja zahtjeva za predajom koji do tada još nisu riješeni dovršavaju se sukladno odredbama ovog Sporazuma.

Članak 42.

Depozitar

1.   Glavni tajnik Vijeća Europske unije djeluje kao depozitar ovog Sporazuma.

2.   Depozitar objavljuje informacije o svim izvršenim obavješćivanjima ili danim izjavama u vezi s ovim Sporazumom.

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

54

---

32006F0783

---

L 328/59

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

06.10.2006.

---

OKVIRNA ODLUKA VIJEĆA 2006/783/PUP

od 6. listopada 2006.

o primjeni načela međusobnog priznavanja naloga za oduzimanje

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, a posebno njegov članak 31. stavak 1. točku (a) i članak 34. stavak 2. točku (b),

uzimajući u obzir inicijativu Kraljevine Danske (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

budući da:

(1)	Europsko je vijeće na sastanku u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. naglasilo da bi načelo uzajamnog priznavanja trebalo postati temelj pravosudne suradnje u građanskim i kaznenim stvarima unutar Unije.

(2)

U skladu sa stavkom 51. zaključaka Europskog vijeća iz Tamperea, pranje novca je sama srž organiziranog kriminala i trebalo bi ga iskorijeniti kad god se pojavi; Europsko je vijeće odlučno osigurati poduzimanje konkretnih mjera kako bi se pratila, zamrznula, zaplijenila i oduzela imovinska korist ostvarena kaznenim djelom. S time u vezi, u stavku 55. zaključaka Europsko vijeće poziva na približavanje kaznenog prava i postupaka o pranju novca (npr. praćenje, zamrzavanje i oduzimanje sredstava).

(3)

Sve države članice ratificirale su Konvenciju Vijeća Europe od 8. studenoga 1990. o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda ostvarenih kaznenim djelom (Konvencija iz 1990.). Konvencija obvezuje potpisnice da priznaju i provode nalog za oduzimanje koji je podnijela neka druga strana ili da svojim nadležnim tijelima podnesu zahtjev radi pribavljanja naloga za oduzimanje te, ako je nalog odobren, da ga provedu. Stranke mogu odbiti zahtjeve za oduzimanje ,između ostalog, ako kazneno djelo na koje se zahtjev odnosi ne bi bilo kazneno djelo na temelju zakona stranke kojoj je zahtjev podnesen, ili ako na temelju prava stranke kojoj je zahtjev podnesen oduzimanje nije predviđeno za vrstu kaznenog djela na koje se zahtjev odnosi.

(4)

Dana 30. studenoga 2000. Vijeće je donijelo program mjera za provedbu načela uzajamnog priznavanja odluka u kaznenim stvarima, dajući prvenstvo (mjere 6. i 7.) donošenju instrumenta koji na zamrzavanje dokaza i imovine primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja. Nadalje, u skladu sa stavkom 3.3. programa, cilj je, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, poboljšati provođenje u jednoj državi članici naloga za oduzimanje izdanog u drugoj državi članici, između ostalog, u svrhu naknade žrtvi kaznenog djela, uzimajući u obzir Konvenciju iz 1990. Radi postizanja ovog cilja, ova Okvirna odluka unutar svojeg područja primjene smanjuje razloge za odbijanje izvršenja i među državama članicama sprečava svaki sustav pretvorbe naloga za oduzimanje u nacionalni nalog.

(5)

Okvirnom odlukom Vijeća 2001/500/PUP (3) utvrđuju se odredbe o pranju novca, utvrđivanju, praćenju, zapljeni i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarenih kaznenim djelom. Na temelju te Okvirne odluke, države članice su također obvezne ne tražiti i ne podupirati rezerve u pogledu članka 2. Konvencije iz 1990. ako se kazneno djelo kažnjava lišavanjem slobode ili mjerom oduzimanja slobode od najviše jedne godine.

(6)	Konačno, dana 22. srpnja 2003., Vijeće je donijelo Okvirnu odluku 2003/577/PUP o izvršenju naloga za zamrzavanje imovine ili dokaza u Europskoj uniji (4).

(7)

Glavni motiv za organizirani kriminal je financijska dobit. Stoga se svaki pokušaj sprječavanja i suzbijanja toga kriminala, kako bi bio djelotvoran, mora usredotočiti na praćenje, zamrzavanje, zapljenu i oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Nije dovoljno samo osigurati uzajamno priznavanje u Europskoj uniji privremenih zakonskih mjera poput zamrzavanja i zaplijene. Djelotvorna kontrola gospodarskog kriminala također iziskuje uzajamno priznavanje naloga za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

(8)

Svrha je ove Okvirne odluke olakšati suradnju između država članica u pogledu uzajamnog priznavanja i izvršenja naloga za oduzimanje imovine kako bi se državu članicu obvezalo da na svome području priznaje i provodi naloge za oduzimanje koje je izdao sud nadležan za kaznene stvari neke druge države članice. Ova je Okvirna odluka povezana s Okvirnom odlukom Vijeća 2005/212/PUP od 24. veljače 2005. o oduzimanju novca, predmeta i imovine stečenih kaznenim djelom (5). Svrha te Okvirne odluke je osigurati da sve države članice imaju učinkovita pravila koja uređuju oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, između ostalog, u odnosu na teret dokaza u pogledu izvora imovine koju posjeduje osoba osuđena za kazneno djelo organiziranog kriminala.

(9)

Suradnja između država članica na temelju načela uzajamnog priznavanja i neposrednog izvršenja sudskih odluka pretpostavlja sigurnost da će se odluke koje je potrebno priznati i prisilno provesti uvijek donositi u skladu s načelima zakonitosti, supsidijarnosti i proporcionalnosti. Ona također pretpostavlja da će biti očuvana prava dana strankama ili zainteresiranim trećim stranama u dobroj vjeri. U tom je kontekstu potrebno voditi računa o tome da se spriječi usvajanje nepoštenih zahtjeva pravnih ili fizičkih osoba.

(10)	Pravilno praktično djelovanje ove Okvirne odluke pretpostavlja čvrstu povezanost uključenih nacionalnih nadležnih tijela, posebno u slučajevima istovremenog izvršenja naloga za oduzimanje u više od jedne države članice.

(11)	Izrazi „imovinska korist” i „predmeti” koji se koriste u ovoj Okvirnoj odluci dovoljno su široko definirani da obuhvate predmete kaznenih djela uvijek kada je to potrebno.

(12)	Kada postoje sumnje u pogledu lokacije imovine koja je predmetom naloga za oduzimanje, države bi članice trebale uporabiti sva raspoloživa sredstva kako bi utvrdile pravu lokaciju te imovine, uključujući uporabu svih raspoloživih informacijskih sustava.

(13)

Okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela koje priznaje članak 6. Ugovora o Europskoj uniji i odražava Povelja o temeljnim pravima Europske unije, a posebno njeno poglavlje VI. Ništa se u ovoj Okvirnoj odluci ne može protumačiti kao zabrana odbijanja da se oduzme imovina za koju je izdan nalog za oduzimanje kada postoje objektivni razlozi za vjerovanje da je nalog za oduzimanje bio izdan u svrhu progona ili kažnjavanja osobe na temelju njezinog spola, rase, vjeroispovijesti, etničkog podrijetla, nacionalnosti, jezika, političkog mišljenja ili spolne orijentacije, ili da se na položaj te osobe može utjecati zbog bilo kojeg od tih razloga.

(14)	Ova Okvirna odluka nijednu državu članicu ne sprečava da primjeni svoja ustavna pravila u pogledu zakonitog postupanja, slobode udruživanja, slobode tiska i slobode izražavanja u drugim medijima.

(15)	Ova se Okvirna odluka ne bavi povratom imovine zakonitom vlasniku.

(16)	Ova Okvirna odluka ne dovodi u pitanje namjenu za koju će države članice uporabiti iznose dobivene njezinom primjenom.

(17)	Ova Okvirna odluka ne utječe na izvršavanje odgovornosti država članica u pogledu očuvanja zakona i reda te zaštite unutarnje sigurnosti u skladu s člankom 33. Ugovora o Europskoj uniji,

DONIJELO JE OVU OKVIRNU ODLUKU:

Članak 1.

Cilj

1.   Svrha je ove Okvirne odluke donijeti pravila na temelju kojih država članica na svojem državnom području priznaje i provodi nalog za oduzimanje koji je izdao sud nadležan za kaznene stvari druge države članice.

2.   Ova Okvirna odluka nema za učinak izmjenu obveze poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela koje sadrži članak 6. Ugovora o Europskoj uniji te sve obveze sudskih tijela u tome pogledu ostaju nepromijenjene.

Članak 2.

Definicije

Za potrebe ove Okvirne odluke:

(a)	„država izdavanja” znači država članica u kojoj je sud izdao nalog za oduzimanje u okviru kaznenog postupka;

(b)	„država izvršenja” znači država članica kojoj je poslan nalog za oduzimanje radi njegovog izvršenja;

(c)	„nalog za oduzimanje” znači konačna sankcija ili mjera koju je izrekao sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili djelima i koji rezultira konačnim oduzimanjem imovine;

(d)

„imovina” znači svaka imovina, materijalna ili nematerijalna, pokretna i nepokretna, te pravne isprave i instrumenti koji dokazuju pravo na tu imovinu ili interes u njoj, za koju je sud države izdavanja odlučio da: i. je imovinska korist od kaznenog djela ili da je jednaka punoj vrijednosti ili dijelu vrijednosti te koristi; ili ii. predstavlja predmet toga kaznenog djela; ili iii. podliježe oduzimanju kao rezultat primjene proširenih ovlasti oduzimanja u državi izdavanja utvrđenih člankom 3. stavcima 1. i 2. Okvirne odluke 2005/212/PUP; ili iv. podliježe oduzimanju na temelju svih drugih odredaba koje se odnose na proširene ovlasti oduzimanja na temelju prava države izdavanja;

(e)	„imovinska korist ostvarena kaznenim djelom” znači svaka ekonomska korist ostvarena kaznenim djelima. Može se sastojati od bilo kakvog oblika imovine;

(f)	„predmeti” znači sva imovina koja se koristi ili je namijenjena za korištenje, na bilo koji način, bilo u cijelosti ili djelomično, za izvršenje jednog ili više kaznenih djela;

(g)	„kulturni predmeti koji čine dio nacionalnog kulturnog nasljeđa” definiraju se u skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/7/EEZ od 15. ožujka 1993. o povratu kulturnih predmeta nezakonito odnesenih s državnog područja države članice (6);

(h)	kada kazneni postupak koji vodi do naloga za oduzimanje uključuje glavno kazneno djelo kao i pranje novca, „kazneno djelo” navedeno u članku 8. stavku 2. točki (f) znači glavno kazneno djelo.

Članak 3.

Određivanje nadležnih tijela

1.   Svaka država članica obavješćuje Glavno tajništvo Vijeća koje tijelo ili tijela su na temelju njenog prava nadležna u skladu s ovom Okvirnom odlukom kada je ta država članica:

—	država izdavanja, ili

—	država izvršenja.

2.   Bez obzira na članak 4. stavke 1. i 2., svaka država članica može odrediti, ako je to potrebno kao rezultat organizacije njenog unutarnjeg sustava, jedno ili više središnjih tijela odgovornih za administrativno slanje i primanje naloga za oduzimanje i za pomoć nadležnim tijelima.

3.   Glavno tajništvo Vijeća državama članicama i Komisiji stavlja na raspolaganje primljene informacije.

Članak 4.

Slanje naloga za oduzimanje

1.   Nalog za oduzimanje, zajedno s potvrdom iz stavka 2., čiji je standardni oblik prikazan u Prilogu, može se u slučaju naloga za oduzimanje novčanog iznosa poslati nadležnom tijelu države članice kada nadležno tijelo države izdavanja ima opravdane razloge za uvjerenje da fizička ili pravna osoba protiv koje je nalog za oduzimanje izdan u toj državi ima imovinu ili prihod.

U slučaju naloga za oduzimanje određenih dijelova imovine, nalog za oduzimanje i potvrda se mogu poslati nadležnom tijelu države članice kada nadležno tijelo države izdavanja ima opravdane razloge za uvjerenje da se u toj državi nalazi imovina obuhvaćena nalogom za oduzimanje.

Ako ne postoje opravdani razlozi koji bi državi izdavanja omogućili da odredi državu članicu kojoj bi nalog za oduzimanje mogao biti poslan, nalog za oduzimanje može se poslati nadležnom tijelu države članice u kojoj fizička ili pravna osoba protiv koje je nalog za oduzimanje izdan ima uobičajeno boravište odnosno registrirano sjedište.

2.   Nadležno tijelo države izdavanja izravno šalje nalog za oduzimanje ili njegovu ovjerenu presliku, zajedno s potvrdom, tijelu države izvršenja koje je nadležno za izvršenje naloga bilo kojim sredstvom koje omogućuje zapis pod uvjetima koji državi izvršenja omogućuju da utvrdi vjerodostojnost. Izvornik naloga za oduzimanje ili njegova ovjerena preslika te izvornik potvrde šalju se državi izvršenja ako ona to zatraži. Sva se službena komunikacija odvija izravno između navedenih nadležnih tijela.

3.   Nadležno tijelo države izdavanja potpisuje potvrdu i potvrđuje točnost njenog sadržaja.

4.   Ako tijelo nadležno za izvršenje naloga za oduzimanje nije poznato nadležnom tijelu države izdavanja, potonje nastoji svim načinima, pa tako i putem kontaktnih točaka Europske sudske mreže, dobiti informacije od države izvršenja.

5.   Kada tijelo države izvršenja koja dobije nalog za oduzimanje nije nadležno za priznavanje naloga i poduzimanje potrebnih mjera za njegovo izvršenje, ono po službenoj dužnosti šalje nalog tijelu nadležnom za njegovo izvršenje i o tome uredno obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja.

Članak 5.

Slanje naloga za oduzimanje jednoj ili više država izvršenja

1.   Podložno stavcima 2. i 3., nalog za oduzimanje se na temelju članka 4. može poslati samo jednoj državi izvršenja odjednom.

2.   Nalog za oduzimanje koji se tiče specifičnih dijelova imovine može se poslati više od jednoj državi izvršenja u isto vrijeme u slučajevima kada:

—	nadležno tijelo države izdavanja ima opravdane razloge za uvjerenje da se različiti dijelovi imovine obuhvaćeni nalogom za oduzimanje nalaze u različitim državama izvršenja,

—	oduzimanje određenog dijela imovine obuhvaćenog nalogom za oduzimanje obuhvaća aktivnosti u više od jedne države izvršenja, ili

—	nadležno tijelo države izdavanja ima opravdane razloge za uvjerenje da se određeni dio imovine obuhvaćen nalogom za oduzimanje nalazi u jednoj od dvije ili više određenih država izvršenja.

3.   Nalog za oduzimanje novčanog iznosa može se poslati više od jednoj državi izvršenja u isto vrijeme kada nadležno tijelo države izdavanja smatra da za to postoji specifična potreba, na primjer kada:

—	predmetna imovina nije bila zamrznuta na temelju Okvirne odluke Vijeća 2003/577/PUP, ili

—	vrijednost imovine koja se može oduzeti u državi izdavanja i bilo kojoj državi izvršenja vjerojatno nije dovoljna za izvršenje punog iznosa obuhvaćenog nalogom za oduzimanje.

Članak 6.

Kaznena djela

1.   Ako djela koja dovode do naloga za oduzimanjem predstavljaju jedno ili više od sljedećih kaznenih djela, kako je određeno pravom države izdavanja, i ako su u državi izdavanja kažnjiva maksimalnom kaznom zatvora od najmanje tri godine, nalog za oduzimanje dovodi do izvršenja bez provjere dvostruke kažnjivosti djela:

—	sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji,

—

terorizam

—	trgovanje ljudima,

—	spolno iskorištavanje djece i dječja pornografija,

—	nezakonita trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima,

—	nezakonita trgovina oružjem, streljivom i eskplozivnim tvarima,

—	korupcija,

—	prijevare, uključujući i prijevare koje ugrožavaju financijske interese Europskih zajednica u smislu Konvencije od 26. srpnja 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica,

—	pranje prihoda stečenog kaznenim djelom,

—	krivotvorenje novca, uključujući euro,

—	računalni kriminalitet,

—	kaznena djela protiv okoliša, uključujući ilegalnu trgovinu ugroženim životinjskim i biljnim vrstama,

—	olakšavanje neovlaštenog prelaska državne granice i boravka,

—	ubojstvo, teška tjelesna ozljeda,

—	nezakonita trgovina ljudskim organima i tkivom,

—	otmica, protupravno oduzimanje slobode i uzimanje talaca,

—	rasizam i ksenofobija,

—	organizirana ili oružana pljačka,

—	nezakonita trgovina kulturnim dobrima, uključujući antikvitetima i umjetničkim djelima,

—	prijevare,

—	reketarenje i iznuda,

—	krivotvorenje i piratstvo proizvoda,

—	krivotvorenje i trgovina administrativnim ispravama,

—	krivotvorenje različitih oblika sredstava plaćanja,

—	nezakonita trgovina hormonskim tvarima i ostalim stimulansima rasta,

—	nezakonita trgovina nuklearnim ili radioaktivnim tvarima,

—	trgovina ukradenim vozilima,

—	silovanje,

—	podmetanje požara,

—	kaznena djela u nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda,

—	protupravno oduzimanje zrakoplova ili plovila,

—

sabotaža.

2.   Vijeće može, jednoglasnom odlukom nakon savjetovanja s Europskim parlamentom i na temelju uvjeta utvrđenih u članku 39. stavku 1. Ugovora u Europskoj uniji, odlučiti da popisu iz stavka 1. u bilo kojem trenutku doda druge kategorije kaznenih djela. Vijeće razmatra, u svjetlu izvješća koje na temelju članka 22. dostavlja Komisija, treba li se popis proširiti ili izmijeniti.

3.   Država izvršenja može priznati i provesti nalog za oduzimanje za kaznena djela koja nisu obuhvaćena stavkom 1. pod uvjetom da djela koja dovode do naloga za oduzimanje predstavljaju kazneno djelo koje dopušta oduzimanje na temelju prava države izvršenja, bez obzira na njegove sastavne elemente ili način na koji je opisano u pravu države izdavanja.

Članak 7.

Priznavanje i izvršenje

1.   Nadležna tijela u državi izvršenja bez daljnjih formalnosti priznaju nalog za oduzimanje koji je poslan u skladu s člancima 4. i 5. i odmah poduzimaju sve potrebne mjere za njegovo izvršenje, osim ako nadležna tijela odluče da se pozovu na jedan od razloga za nepriznavanje i neizvršenje predviđenih u članku 8. ili na jedan od razloga za odgodu izvršenja predviđenih u članku 10.

2.   Ako se zahtjev za oduzimanje odnosi na određeni dio imovine, nadležna tijela države izdavanja i države izvršenja mogu se, ako je to predviđeno pravom tih država, sporazumjeti da oduzimanje u državi izvršenja može biti u obliku zahtjeva za isplatom novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti imovine.

3.   Ako se nalog za oduzimanje odnosi na novčani iznos, nadležna tijela države izvršenja izvršavaju nalog za oduzimanje u skladu sa stavkom 1. na bilo kojem dijelu imovine koji je u tu svrhu raspoloživ.

4.   Ako se nalog za oduzimanje odnosi na novčani iznos, nadležna tijela države izvršenja prema potrebi mijenjaju iznos koji treba oduzeti u valutu države izvršenja po deviznom tečaju važećem u trenutku izdavanja naloga za oduzimanje.

5.   Svaka država članica može u izjavi pohranjenoj pri Glavnom tajništvu Vijeća navesti da njena nadležna tijela neće priznati i provoditi naloge za oduzimanje u okolnostima kada je oduzimanje imovine bilo naloženo na temelju proširenih ovlasti oduzimanja iz članka 2. točke (d) podtočke iv. Ta se izjava može povući u svakom trenutku.

Članak 8.

Razlozi za odbijanje priznavanja i izvršenja

1.   Nadležno tijelo države izvršenja može odbiti priznati i provesti nalog za oduzimanje ako potvrda predviđena u članku 4. nije predočena, nije potpuna ili izričito ne odgovara nalogu.

2.   Nadležno pravosudno tijelo države izvršenja, kako je definirano pravom te države, također može odbiti priznati i provesti nalog za oduzimanje ako se utvrdi sljedeće:

(a)	izvršenje naloga za oduzimanje bila bi u suprotnosti s načelom ne bis in idem;

(b)

u jednom od slučajeva iz članka 6. stavka 3., nalog za oduzimanje se odnosi na djela koja ne predstavljaju kazneno djelo koje omogućuje oduzimanje na temelju zakona države izvršenja; međutim, u odnosu na poreze, pristojbe, carine i mjenjačke aktivnosti, izvršenje naloga za oduzimanje ne može se odbiti zbog toga što pravo države izvršenja ne nameće istu vrstu poreza ili pristojba ili ne sadrži istu vrstu pravila o porezima, pristojbama, carinama i mjenjačkim aktivnostima kao i pravo države izdavanja;

(c)	postoje imunitet ili privilegije na temelju prava države izvršenja koji bi spriječili izvršenje domaćeg naloga za oduzimanje na predmetnoj imovini;

(d)	prava zainteresirane strane, uključujući treće strane u dobroj vjeri, na temelju prava države izvršenja onemogućavaju izvršenje naloga za oduzimanje, uključujući i slučajeve u kojima je to posljedica primjene pravnog lijeka u skladu s člankom 9.;

(e)

u skladu s potvrdom predviđenom u članku 4. stavku 2., predmetna osoba nije se osobno pojavila i nije bila zastupana po pravnom zastupniku u postupku koji je rezultirao nalogom za oduzimanje, osim ako se u potvrdi navodi da je ta osoba osobno ili preko svojeg zastupnika nadležnog prema nacionalnom pravu bila obaviještena o postupku u skladu sa pravom države izdavanja ili da je osoba navela da ne osporava nalog za oduzimanje;

(f)

nalog za oduzimanje temelji se na kaznenom postupku u vezi s kaznenim djelima: — za koja se na temelju prava države izvršenja smatra da su u cijelosti ili djelomično počinjena na njezinom državnog području ili na mjestu ekvivalentnom njezinom državnom području, ili — koja su počinjena izvan državnog područja države izdavanja, a pravo države izvršenja ne dozvoljava da se u pogledu tih kaznenih djela pokrene sudski postupak ako su ona počinjena izvan državnog područja te države;

(g)	nalog za oduzimanje, prema mišljenju tog tijela, bio je izdan u okolnostima kada je oduzimanje imovine bilo naloženo na temelju proširenih ovlasti oduzimanja iz članka 2. točke (d) podtočke iv.;

(h)	izvršenje naloga za oduzimanje je obustavljena radi zastare u državi izvršenja, pod uvjetom da djela jesu u nadležnosti te države na temelju njenog vlastitog kaznenog prava.

3.   Ako se nadležnom tijelu države izvršenja čini da:

—	je nalog za oduzimanje bio izdan u okolnostima u kojima je oduzimanje imovine bilo naloženo na temelju proširenih ovlasti iz članka 2. točke (d) podtočke iii., i

—	nalog za oduzimanje nije obuhvaćen opcijom koju je donijela država izvršenja na temelju članka 3. stavka 2. Okvirne odluke 2005/212/PUP,

ono provodi nalog za oduzimanje najmanje u mjeri predviđenoj u sličnim domaćim slučajevima na temelju nacionalnog prava.

4.   Prije nego što nadležna tijela države izvršenja odluče odbiti priznati i provesti nalog za oduzimanje na temelju stavka 2. ili ograničiti njegovo izvršenje na temelju stavka 3., ona posvećuju posebnu pažnju savjetovanju svim prikladnim sredstvima sa nadležnim tijelima države izdavanja. Savjetovanje je obvezno kada će se odluka vjerojatno temeljiti na:

—	stavku 1.,

—	stavku 2. točkama (a), (e), (f) ili (g),

—	stavku 2. točki (d), a informacije nisu pružene na temelju članka 9. stavka 3., ili

—

stavku 3.

5.   Kada je nemoguće izvršiti nalog za oduzimanje zbog toga što je imovina koju treba oduzeti već bila oduzeta, nestala je, uništena je, ne može je se naći na lokaciji navedenoj u potvrdi ili kada lokacija imovine nije dovoljno precizno navedena, čak i nakon savjetovanja s državom izdavanja, odmah se obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja.

Članak 9.

Pravni lijekovi u državi izvršenja protiv priznanja i izvršenja

1.   Svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da svaka zainteresirana strana, uključujući treće strane u dobroj vjeri, ima pravne lijekove protiv priznanja i izvršenja naloga za oduzimanje na temelju članka 7. radi očuvanja svojih prava. Tužba se podnosi sudu države izvršenja u skladu s pravom te države. Tužba može imati suspenzivni učinak na temelju prava države izvršenja.

2.   Bitni razlozi za izdavanje naloga za oduzimanje ne mogu se osporiti pred sudom u državi izvršenja.

3.   Ako je podnesena tužba sudu u državi izvršenja, o tome se obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja.

Članak 10.

Odgoda izvršenja

1.   Nadležno tijelo države izvršenja može odgoditi izvršenje naloga za oduzimanje poslanog u skladu s člancima 4. i 5.:

(a)	ako, u slučaju naloga za oduzimanje novčanog iznosa, smatra da postoji rizik da ukupna vrijednost dobivena od izvršenja naloga može premašiti iznos naveden u nalogu za oduzimanje zbog istovremenog izvršenja naloga za oduzimanje u više od jedne države članice;

(b)	u slučaju pravnih lijekova iz članka 9.;

(c)	kada izvršenje naloga za oduzimanje može nanijeti štetu pokrenutoj kaznenoj istrazi ili postupku, sve do trenutka koji smatra razumnim;

(d)	kada se smatra potrebnim da se nalog za oduzimanje ili njegovi dijelovi prevedu o trošku države izvršenja tijekom vremena potrebnog za pribavljanje prijevoda; ili

(e)	kada je imovina već predmet postupka oduzimanja u državi izvršenja.

2.   Nadležno tijelo države izvršenja tijekom trajanja odgode poduzima sve mjere koje bi poduzelo u sličnom domaćem slučaju kako bi spriječilo da imovina više ne bude raspoloživa za izvršenje naloga za oduzimanje.

3.   U slučaju odgode na temelju stavka 1. točke (a), nadležno tijelo države izvršenja o njoj odmah obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja svim sredstvima koja omogućuju pisani zapis, a nadležno tijelo države izdavanja poštuje obveze iz članka 14. stavka 3.

4.   U slučajevima iz stavka 1. točaka (b), (c), (d) i (e), nadležno tijelo države izvršenja naloga odmah izvještava nadležno tijelo države izdavanja o odgodi, uključujući i razlozima za odgodu i, ako je to moguće, očekivanom trajanju odgode, bilo kojim sredstvom koje omogućuje pisani zapis.

Čim razlozi za odgodu prestanu postojati, nadležno tijelo države izvršenja odmah poduzima potrebne mjere za izvršenja naloga za oduzimanje i o tome obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja bilo kojim sredstvom koje omogućuje pisani zapis.

Članak 11.

Višestruki nalozi za oduzimanje

Ako nadležna tijela države izvršenja obrađuju:

—	dva ili više naloga za oduzimanje novčanog iznosa koji su izdani protiv iste fizičke ili pravne osobe, a predmetna osoba nema dovoljna sredstava u državi izvršenja koja bi omogućila izvršenja svih naloga, ili

—	dva ili više naloga za oduzimanje istog specifičnog dijela imovine,

odluku o tome koji će nalog za oduzimanje biti izvršen donosi nadležno tijelo države izvršenja u skladu sa pravom države izvršenja, vodeći računa o svim okolnostima koje mogu obuhvaćati zamrznutu imovinu, relativnu ozbiljnost i mjesto kaznenog djela, datume naloga i datume slanja naloga.

Članak 12.

Pravo koje uređuje izvršenje

1.   Ne dovodeći u pitanje stavak 3., izvršenje naloga za oduzimanje uređuje pravo države izvršenja i samo će njezina tijela biti nadležna za odlučivanje o postupcima za izvršenje i određivanje svih mjera koje se na njih odnose.

2.   U slučaju kada predmetna osoba može podnijeti dokaz o oduzimanju, u cijelosti ili djelomično, u bilo kojoj državi, nadležno tijelo države izvršenja savjetuje se s nadležnim tijelom države izdavanja odgovarajućim sredstvima. Dio iznosa, u slučaju oduzimanja dobiti ostvarene kaznenim dijelom, koji je naplaćen na temelju naloga za oduzimanje u državi koja nije država izvršenja se u potpunosti odbija od iznosa koji će se oduzeti u državi izvršenja.

3.   Nalog za oduzimanje izdan protiv pravne osobe provodi se čak i ako država izvršenja ne priznaje načelo kaznene odgovornosti pravnih osoba.

4.   Država izvršenja ne smije naložiti neke druge mjere kao zamjenu naloga za oduzimanje, uključujući kazne zatvora ili neke druge mjere koje ograničavaju slobodu osobe, kao posljedica slanja na temelju članaka 4. i 5., osim ako država izdavanja da svoj pristanak.

Članak 13.

Amnestija, oprost, preispitivanje naloga za oduzimanje

1.   Amnestiju i oprost mogu dati država izdavanja i država izvršenja.

2.   Samo država izdavanja može odlučiti o zahtjevu za preispitivanjem naloga za oduzimanje.

Članak 14.

Posljedice slanja naloga za oduzimanje

1.   Slanje naloga za oduzimanje jednoj ili više država izvršenja u skladu s člancima 4. i 5. ne ograničava pravo države izdavanja da sama izvrši nalog za oduzimanje.

2.   U slučaju slanja naloga za oduzimanje koji se odnosi na novčani iznos jednoj ili više država izvršenja, ukupna vrijednost dobivena od izvršenja ne smije premašiti maksimalan iznos naveden u nalogu za oduzimanje.

3.   Nadležno tijelo države izdavanja odmah obavješćuje nadležno tijelo predmetne države izvršenja bilo kojim sredstvom koje ostavlja pisani zapis:

(a)

ako smatra da postoji rizik izvršenja iznad maksimalnog iznosa, na primjer na temelju informacija o kojima ga je obavijestila država izvršenja na temelju članka 10. stavka 3. U slučaju primjene članka 10. stavka 1. točke (a), nadležno tijelo države izdavanje čim prije obavješćuje nadležno tijelo države izvršenja o tome je li navedeni rizik prestao postojati;

(b)	ako je cijeli nalog za oduzimanje ili jedan njegov dio bio izvršen u državi izdavanja ili u nekoj drugoj državi izvršenja. Navodi se iznos za koji nalog za oduzimanje još nije bio izvršen;

(c)	ako nakon slanja naloga za oduzimanje u skladu s člancima 4. i 5. tijelo države izdavanja primi novčani iznos koji je predmetna osoba platila dobrovoljno u vezi s nalogom za oduzimanje, primjenjuje se članak 12. stavak 2.

Članak 15.

Prestanak izvršenja

Nadležno tijelo države izdavanja odmah obavješćuje nadležno tijelo države izvršenja bilo kojim sredstvom koje omogućuje pisani zapis o svim odlukama ili mjerama zbog kojih nalog prestaje biti provediv ili se povlači iz države izvršenja zbog bilo kojeg razloga. Država izvršenja prekida izvršenje naloga čim je nadležno tijelo države izdavanja obavijesti o toj odluci ili mjeri.

Članak 16.

Raspolaganje oduzetom imovinom

1.   Država izvršenja raspolaže novcem koji je dobiven od izvršenja naloga za oduzimanje kako slijedi:

(a)	ako je iznos dobiven od izvršenja naloga za oduzimanje manji od 10 000 EUR ili ekvivalentnog iznosa, iznos se uplaćuje državi izvršenja;

(b)	u svim drugim slučajevima, država izvršenja šalje državi izdavanja 50 % iznosa koji je dobiven od izvršenja naloga za oduzimanje.

2.   Imovinom koja nije novac koja je bila dobivena od izvršenja naloga za oduzimanje raspolaže se na jedan od sljedećih načina, o kojima odlučuje država izvršenja:

(a)	imovina se može prodati. U tom se slučaju prihodom od prodaje raspolaže u skladu sa stavkom 1.;

(b)	imovina se može prenijeti državi izdavanja. Ako nalog za oduzimanje pokriva novčani iznos, imovina se može prenijeti državi izdavanja samo kada je ta država dala svoj pristanak;

(c)	kada se ne mogu primijeniti točke (a) i (b), imovinom se može raspolagati na neki drugi način u skladu s pravom države izvršenja.

3.   Neovisno o stavku 2., država izvršenja ne treba prodati ili vratiti pojedine dijelove imovine obuhvaćene nalogom za oduzimanje koji su kulturni predmeti i pripadaju nacionalnoj baštini te države.

4.   Primjenjuju se stavci 1., 2. i 3., osim ako se država izdavanja i država izvršenja nisu drukčije sporazumjele.

Članak 17.

Informacije o rezultatu izvršenja

Nadležno tijelo države izvršenja bez odlaganja obavješćuje nadležno tijelo države izdavanja svim sredstvima koja omogućuju zapis:

(a)	o slanju nadležnom tijelu naloga za oduzimanje u skladu s člankom 4. stavkom 5.;

(b)	o eventualnoj odluci da se ne prizna nalog za oduzimanje, zajedno s razlozima za odluku;

(c)	o potpunom ili djelomičnom neuspjehu izvršenja naloga zbog razloga iz članka 11., članka 12. stavaka 1. i 2. ili članka 13. stavka 1.;

(d)	čim je završeno izvršenja naloga za oduzimanje;

(e)	o primjeni alternativnih mjera u skladu s člankom 12. stavkom 4.

Članak 18.

Povrat

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 9. stavak 2., kada je država izvršenja prema svojem pravu odgovorna za štetu nanesenu jednoj od zainteresiranih stranaka iz članka 9. izvršenjem naloga za oduzimanje koji joj je bio poslan u skladu s člancima 4. i 5., država izdavanja državi izvršenja vraća sve iznose isplaćene toj stranci kao naknadu štete za koju je odgovorna, osim ako je šteta ili dio štete nastala isključivo zbog postupanja države izvršenja.

2.   Stavak 1. ne utječe na pravo država članica glede tražbina za naknadu štete fizičkih i pravnih osoba.

Članak 19.

Jezici

1.   Potvrda se prevodi na službeni jezik ili jedan od službenih jezika države izvršenja.

2.   Svaka država članica nakon donošenja ove Okvirne odluke ili kasnije može navesti u izjavi koju pohranjuje pri Glavnom tajništvu Vijeća da će prihvatiti prijevod na jedan ili više službenih jezika institucija Europskih zajednica.

Članak 20.

Troškovi

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 16., države članice ne mogu međusobno potraživati naknadu troškova koji su nastali primjenom ove Okvirne odluke.

2.   Kada je država izvršenja imala troškove koje smatra velikim ili izvanrednim, ona može državi izdavanja predložiti podjelu troškova. Država izdavanja uzima u obzir taj prijedlog na temelju detaljnih specifikacija koje je dala država izvršenja.

Članak 21.

Odnosi s drugim sporazumima i aranžmanima

Ova Okvirna odluka ne utječe na primjenu bilateralnih i multilateralnih sporazuma ili aranžmana između država članica ako ti aranžmani ili sporazumi pomažu daljnjem pojednostavnjivanju ili olakšavanju postupaka za izvršenje naloga za oduzimanje.

Članak 22.

Provedba

1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere radi poštovanja ove Okvirne odluke do 24. studenoga 2008.

2.   Države članice Glavnom tajništvu Vijeća i Komisiji dostavljaju tekst odredaba kojima se u njihovo nacionalno pravo prenose obveze koje proizlaze iz ove Okvirne odluke. Na temelju izvješća koje na temelju informacija izrađuje Komisija, Vijeće do 24. studenoga 2009. ocjenjuje u kojoj su mjeri države članice poduzele potrebne mjere radi poštovanja ove Okvirne odluke.

3.   Glavno tajništvo Vijeća obavješćuje države članice i Komisiju o izjavama danima na temelju članka 7. stavka 5. i članka 19. stavka 2.

4.   Država članica koja je iskusila opetovane poteškoće ili nedostatak aktivnosti od strane neke druge države članice u obostranom priznavanju i izvršenju naloga za oduzimanje koji nisu bili razriješeni bilateralnim savjetovanjem, može obavijestiti Vijeće radi ocjene provedbe ove Okvirne odluke na razini države članice.

5.   Države članice u svojstvu država izvršenja obavješćuju na početku kalendarske godine Vijeće i Komisiju o broju slučajeva u kojima je bio primijenjen članak 17. točka (b) i daju sažetak razloga za tu primjenu.

Do 24. studenoga 2013., Komisija na temelju primljenih informacija izrađuje izvješće koje prati sve inicijative koje bi ona mogla smatrati prikladnima.

Članak 23.

Stupanje na snagu

Ova Okvirna odluka stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europske unije.

---

(1)  SL C 184, 2.8.2002., str. 8.

(2)  Mišljenje od 20. studenoga 2002. (SL C 25 E, 29.1.2004., str. 205.).

(3)  SL L 182, 5.7.2001., str. 1.

(4)  SL L 196, 2.8.2003., str. 45.

(5)  SL L 68, 15.3.2005., str. 49.

(6)  SL L 74, 27.3.1993., str. 74. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 2001/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 187, 10.7.2001., str. 43.).

---

PRILOG

POTVRDA

iz članka 4. Okvirne odluke Vijeća 2006/783/PUP o primjeni načela međusobnog priznavanja naloga za oduzimanje

---

19/Sv. 007

HR

Službeni list Europske unije

74

---

32006R1987

---

L 381/4

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

20.12.2006.

---

UREDBA (EZ) br. 1987/2006 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 20. prosinca 2006.

o uspostavi, djelovanju i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II)

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 62. stavak 2. točku (a), članak 63. stavak 3. točku (b) i članak 66.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

djelujući u skladu s postupkom utvrđenim člankom 251. Ugovora (1),

budući da:

(1)

Schengenski informacijski sustav („SIS”) uspostavljen u skladu s odredbama glave IV. Konvencije od 19. lipnja 1990. o provođenju Schengenskog sporazuma od 14. lipnja 1985. između vlada država Gospodarske unije Beneluksa, Savezne Republike Njemačke i Francuske Republike o postupnom ukidanju kontrola na njihovim zajedničkim granicama (2) („Schengenska konvencija”) i njegov razvoj SIS 1+, predstavljaju temeljno sredstvo za primjenu odredaba schengenske pravne stečevine koja je uključena u okvir Europske unije.

(2)

Razvoj druge generacije SIS-a („SIS II”) povjeren je Komisiji na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 2424/2001 (3) i Odluke Vijeća 2001/886/PUP (4) od 6. prosinca 2001. o razvoju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II). SIS II zamijenit će SIS koji je uspostavljen Schengenskom konvencijom.

(3)

Ova Uredba predstavlja potrebnu pravnu podlogu za uređenje SIS-a II u pogledu pitanja koja su obuhvaćena područjem primjene Ugovora o osnivanju Europske zajednice („Ugovor”). Odluka Vijeća 2006/000/PUP o uspostavi, djelovanju i korištenju druge generacije Schengenskog informacijskog sustava (SIS II) (5) predstavlja potrebnu pravnu podlogu za uređenje SIS-a II u pogledu pitanja koja su obuhvaćena područjem primjene Ugovora o Europskoj uniji.

(4)	Činjenica da se pravna podloga potrebna za uređenje SIS-a II sastoji od zasebnih akata ne utječe na načelo da SIS II predstavlja jedinstveni informacijski sustav koji bi kao takav trebao djelovati. Određene odredbe ovih akata trebale bi, stoga, biti identične.

(5)	SIS II bi trebao predstavljati kompenzacijske mjere koje doprinose održavanju visoke razine sigurnosti na području slobode, sigurnosti i pravde Europske unije, tako da podupire provedbu politika vezanih uz kretanje osoba koje čine dio schengenske pravne stečevine iz glave IV. trećeg dijela Ugovora.

(6)

Potrebno je odrediti ciljeve SIS-a II, njegovu tehničku strukturu i financiranje, donijeti pravila koja se odnose na njegovo djelovanje i korištenje te utvrditi nadležnosti, kategorije podataka koji se unose u sustav, svrhu u koju se unose, kriterije za njihovo unošenje, tijela ovlaštena na pristup podacima, međusobno povezivanje znakova upozorenja i dodatna pravila o obradi podataka i zaštiti osobnih podataka.

(7)	SIS II mora uključivati središnji sustav (Središnji SIS II) i nacionalne aplikacije. Troškovi vezani uz djelovanje Središnjeg SIS-a II i s njim povezane komunikacijske infrastrukture trebali bi se financirati iz općeg proračuna Europske unije.

(8)	Potrebno je izraditi priručnik s detaljnim pravilima za razmjenu određenih dodatnih informacija vezanih uz mjere koje se poduzimaju na temelju upozorenja. Razmjenu takvih informacija trebala bi osigurati nacionalna tijela u svakoj državi članici.

(9)

U prijelaznom razdoblju, za operativno upravljanje Središnjim SIS-om II i dijelovima komunikacijske infrastrukture trebala bi biti nadležna Komisija. Međutim, s ciljem osiguranja neometanog prijelaza na SIS II, Komisija može djelomično ili u cijelosti prenijeti nadležnost na dva nacionalna tijela javnog sektora. Dugoročno gledano i na temelju procjene utjecaja koja sadrži podrobnu analizu alternativnih mogućnosti iz financijske, operativne i organizacijske perspektive, kao i zakonodavnih prijedloga Komisije, trebalo bi osnovati upravljačko tijelo koje će biti odgovorno za ove zadatke. Prijelazno razdoblje ne bi smjelo trajati dulje od pet godina od datuma početka primjene ove Uredbe.

(10)

SIS II bi trebao sadržavati upozorenja u svrhu zabrane ulaska ili boravka. Potrebno je podrobnije razmotriti usklađivanje odredbi o razlozima izdavanja upozorenja u vezi s državljanima trećih zemlja u svrhu zabrane ulaska ili boravka i pojašnjavanja njihove primjene u okviru politika azila, imigracije i povratka. Stoga bi Komisija u roku od tri godine od datuma početka primjene ove Uredbe trebala ponovno ispitati odredbe o ciljevima i uvjetima za izdavanje upozorenja u svrhu zabrane ulaska ili boravka.

(11)

Upozorenja u svrhu zabrane ulaska ili boravka ne bi se u SIS-u II trebala zadržavati dulje nego što je potrebno za ispunjavanje svrhe za koju su izdana. Upozorenja bi načelno trebalo automatski izbrisati iz SIS-a II nakon tri godine. Odluka o zadržavanju upozorenja tijekom duljeg razdoblja trebala bi se temeljiti na sveobuhvatnoj ocjeni pojedinog slučaja. Države članice trebale bi tijekom navedenog trogodišnjeg razdoblja ponovno ispitati ova upozorenja i voditi statistiku o broju upozorenja, čije je razdoblje zadržavanja bilo produljeno.

(12)

SIS II bi trebao omogućiti obradu biometrijskih podataka, koji bi mogli doprinijeti pouzdanoj identifikaciji predmetnih pojedinaca. Isto tako, SIS II bi trebao omogućiti obradu podataka onih osoba čiji je identitet zlouporabljen, kako bi se izbjegle neugodnosti zbog pogrešne identifikacije, pri čemu je potrebno primjenjivati odgovarajuće zaštitne mjere, posebno suglasnost predmetnog pojedinca i strogo ograničenje namjena za koje se ti podaci, u skladu sa zakonom, mogu obrađivati.

(13)	Državama članicama trebalo bi omogućiti da međusobno povežu upozorenja unutar SIS-a II. Uspostavljanje veza između dvaju ili više upozorenja od strane države članice ne bi smjelo utjecati na mjere koje je potrebno poduzeti, razdoblje njihovog zadržavanja ili prava na pristup upozorenjima.

(14)	Podaci obrađeni u SIS-u II u primjeni ove Uredbe ne smiju se prenositi niti davati na raspolaganje trećim zemljama, kao ni međunarodnim organizacijama.

(15)

Direktiva 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom prijenosu takvih podataka (6) primjenjuje se na obradu osobnih podataka koja se provodi u okviru primjene ove Uredbe. To uključuje imenovanje nadzornog tijela i mogućnost da države članice utvrde izuzeća i ograničenja od pojedinih prava i obveza iz navedene Direktive, uključujući prava predmetnih pojedinaca na pristup i informacije. Načela iz Direktive 95/46/EZ moraju se u ovoj Uredbi, prema potrebi, dopuniti ili razjasniti.

(16)

Uredba (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2000. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama i tijelima Zajednice i o slobodnom protoku takvih podataka (7), a posebno njezine odredbe o povjerljivosti i sigurnosti obrade, primjenjuju se na obradu osobnih podataka od strane institucija i tijela Zajednice, prilikom provođenja obveza iz operativnog upravljanja SIS-om II. Načela iz Uredbe (EZ) br. 45/2001 moraju se u ovoj Uredbi, prema potrebi, dopuniti ili razjasniti.

(17)	U pogledu povjerljivosti, na službenike ili druge djelatnike Europske zajednice koji rade na poslovima vezanim uz SIS II trebale bi se primjenjivati odgovarajuće odredbe Statuta službenika Europskih zajednica i uvjeti zapošljavanja ostalih djelatnika Europskih zajednica.

(18)

Nacionalna nadzorna tijela trebala bi nadgledati zakonitost obrade osobnih podataka koju provode države članice, dok bi Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka imenovano u skladu s Odlukom 2004/55/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. prosinca 2003. o imenovanju nezavisnog nadzornog tijela predviđenog u članku 286. Ugovora o EZ-u (8), trebalo nadgledati djelovanje institucija i tijela Zajednice u vezi s obradom osobnih podataka, u okviru ograničenih zadataka institucija i tijela Zajednice u vezi sa samim podacima.

(19)	Države članice i Komisija trebale bi pripremiti sigurnosni plan koji bi omogućio lakšu provedbu obveza u vezi sa sigurnošću te međusobno surađivati s ciljem usklađenog rješavanja sigurnosnih pitanja.

(20)

S ciljem osiguranja transparentnosti, Komisija ili, u slučaju da je osnovano, upravljačko tijelo, trebali bi svake dvije godine podnijeti izvještaj o tehničkom djelovanju Središnjeg SIS-a II i komunikacijske infrastrukture, uključujući sigurnost te o razmjeni dodatnih informacija. Komisija bi svake četiri godine trebala dati sveobuhvatnu ocjenu.

(21)

Određeni aspekti SIS-a II, kao što su tehnička pravila o unosu podataka, uključujući podatke potrebne za unose upozorenja, ažuriranje, brisanje i pretraživanje podataka, pravila o usklađenosti i prioritetu upozorenja, vezama između upozorenja i razmjeni dodatnih informacija, ne mogu, zbog svoje tehničke prirode, razine pojedinosti i potrebe za redovitim ažuriranjem, biti detaljno obuhvaćeni odredbama ove Uredbe. Stoga bi se provedbene ovlasti koje se odnose na te aspekte trebale dodijeliti Komisiji. Tehnička pravila o pretraživanju upozorenja trebala bi uzeti u obzir neometano korištenje nacionalnih aplikacija. Podložno ocjeni utjecaja od strane Komisije, potrebno je odlučiti u kojoj mjeri provedbene mjere mogu biti u nadležnosti upravljačkog tijela, nakon njegovog osnivanja.

(22)	Mjere potrebne za provedbu ove Uredbe moraju se donijeti u skladu s Odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (9).

(23)

Potrebno je donijeti prijelazne odredbe koje se odnose na upozorenja izdana u SIS-u 1+ a koja se trebaju prenijeti u SIS II. Neke odredbe schengenske pravne stečevine trebale bi se nastaviti primjenjivati tijekom ograničenog razdoblja, dok države članice ne ispitaju usklađenost tih upozorenja s novim pravnim okvirom. Prioritetno bi trebalo ispitati usklađenost upozorenja za osobe. Nadalje, pri svakoj promjeni, dodavanju, ispravljanju ili ažuriranju upozorenja, koje je preneseno iz SIS-a 1 + u SIS II, kao i pri svakom pogotku takvog upozorenja, potrebno je neodgodivo ispitati usklađenost tog upozorenja s odredbama ove Uredbe.

(24)	Potrebno je donijeti posebna pravila za dio sredstava namijenjenih za djelovanje SIS-a, koji nije dio općeg proračuna Europske unije.

(25)

Budući da države članice ne mogu u zadovoljavajućoj mjeri ostvariti ciljeve predloženih mjera, koji se odnose na uspostavu i uređenje zajedničkog informacijskog sustava, a koji se stoga zbog opsega i učinka mjera mogu bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, kao što je predviđeno u članku 5. Ugovora. Sukladno načelu proporcionalnosti iz navedenog članka, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za postizanje tih ciljeva.

(26)	Ova Uredba poštuje temeljna prava i uvažava priznata načela, posebno Poveljom o temeljnim pravima Europske unije.

(27)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola o položaju Danske koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe, koja za nju, stoga, nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje. S obzirom na to da se ova Uredba nadovezuje na schengensku pravnu stečevinu na temelju odredbi iz glave IV. 3. dijela Ugovora o osnivanju Europske zajednice, Danska će, u skladu s člankom 5. navedenog Protokola, u roku od šest mjeseci od dana donošenja ove Uredbe odlučiti hoće li ju prenijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo.

(28)

Ova Uredba predstavlja nadogradnju schengenske pravne stečevine, u kojoj ne sudjeluje Ujedinjena Kraljevina, u skladu s Odlukom Vijeća 2000/365/EZ od 29. svibnja 2000. koja se odnosi na zahtjev Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske da sudjeluje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (10). Stoga Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje u donošenju Uredbe, koja za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(29)

Ova Uredba predstavlja nadogradnju schengenske pravne stečevine, u kojoj ne sudjeluje Irska, u skladu s Odlukom Vijeća 2002/192/EZ od 28. veljače 2002. koja se odnosi na zahtjev Irske da sudjeluje u pojedinim odredbama schengenske pravne stečevine (11). Stoga Irska ne sudjeluje u donošenju Uredbe, koja za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(30)	Ova Uredba ne dovodi u pitanje dogovor o djelomičnom sudjelovanju Ujedinjene Kraljevine i Irske u schengenskoj pravnoj stečevini kako je utvrđeno Odlukom 2000/365/EZ i Odlukom 2002/192/EZ.

(31)

Ova Uredba predstavlja nadogradnju schengenske pravne stečevine za Island i Norvešku, u smislu Sporazuma zaključenog između Vijeća Europske unije i Republike Islanda te Kraljevine Norveške o pridruživanju ovih dviju država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (12), koja je obuhvaćena područjem iz članka 1. točke G Odluke Vijeća 1999/437/EZ o određenim provedbenim propisima za primjenu tog Sporazuma (13).

(32)

Potrebno je postići dogovor koji će predstavnicima Islanda i Norveške omogućiti sudjelovanje u radu odbora koji pomažu Komisiji u ostvarivanju njezinih provedbenih ovlasti. Takav je dogovor razmatran u razmjeni pisama između Vijeća Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o odborima koji pomažu Europskoj komisiji u ostvarivanju njezinih provedbenih ovlasti (14), koji su priloženi gore navedenom Sporazumu.

(33)

Ova Uredba predstavlja nadogradnju schengenske pravne stečevine za Švicarsku, u smislu Sporazuma zaključenog između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije u pogledu pridruživanja Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine koja je obuhvaćena područjem iz članka 1. točke G Odluke 1999/437/EZ, u vezi s člankom 4. stavkom 1. odluka 2004/849/EZ (15) i 2004/860/EZ (16).

(34)	Potrebno je postići dogovor koji će predstavnicima Švicarske omogućiti sudjelovanje u radu odbora koji pomažu Komisiji u ostvarivanju njezinih provedbenih ovlasti. Takav je dogovor razmatran u razmjeni pisama između Zajednice i Švicarske, koja su priložena gore navedenom Sporazumu.

(35)	Ova Uredba predstavlja akt koji se nadovezuje na schengensku pravnu stečevinu ili je s njom na drugi način povezan, u smislu članka 3. stavka 2. Akta o pristupanju iz 2003. godine.

(36)	Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na Ujedinjenu Kraljevinu i Irsku od datuma utvrđenih u skladu s postupcima iz odgovarajućih akata o primjeni schengenske pravne stečevine u tim državama,

DONIJELI SU OVU UREDBU:

POGLAVLJE I.

OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Uspostava i opća svrha SIS-a II

1.   Ovim se uspostavlja druga generacija Schengenskog informacijskog sustava („SIS II”).

2.   Svrha je SIS-a II, u skladu s ovom Uredbom, osigurati visok stupanj sigurnosti u području slobode, sigurnosti i pravde u Europskoj uniji, uključujući održavanje javnog reda i javne sigurnosti te zaštite sigurnosti na državnim područjima država članica i primjenjivati odredbe iz glave IV. Trećeg dijela Ugovora u vezi s kretanjem osoba na njihovim državnim područjima, koristeći informacije koje se prenose putem ovog sustava.

Članak 2.

Područje primjene

1.   Ovom se Uredbom određuju uvjeti i postupci za unos i obradu upozorenja u SIS-u II, koji se odnose na državljane trećih zemalja te razmjenu dopunskih informacija i dodatnih podataka u svrhu zabrane ulaska ili boravka u državi članici.

2.   Ovom se Uredbom također propisuju odredbe o tehničkoj strukturi SIS-a II, nadležnostima država članica i upravljačkog tijela iz članka 15., općoj obradi podataka, pravima predmetnih osoba i odgovornosti.

Članak 3.

Definicije

U smislu ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

(a)	„upozorenje” znači skup podataka unesenih u SIS II koji nadležnim tijelima omogućuju identifikaciju osobe sa svrhom poduzimanja određenih mjera;

(b)

„dopunske informacije” znači informacije koje nisu pohranjene u SIS-u II, no povezane su s upozorenjima iz SIS-a II, koje se razmjenjuju: i. prilikom unošenja upozorenja, kako bi se državama članicama omogućilo da se međusobno savjetuju ili razmjenjuju informacije; ii. nakon pogotka u vezi s upozorenjem, da bi se omogućilo poduzimanje odgovarajućih mjera; iii. u slučajevima kada se potrebne mjere ne mogu poduzeti; iv. kada se radi o kvaliteti podataka SIS-a II; v. kada se radi o usklađenosti i prioritetnim postpuanjem u pogedu upozorenja; vi. kada se radi o pravu na pristup podacima;

(c)	„dodatni podaci” znači podaci pohranjeni u SIS-u II i povezani s upozorenjima SIS-a II, koji moraju biti neposredno dostupni nadležnim tijelima, kada je osoba čiji su podaci uneseni u SIS II pronađena putem pretraživanja sustava;

(d)

„državljanin treće zemlje” znači pojedinac koji nije: i. državljanin Europske unije u smislu članka 17. stavka 1. Ugovora; niti ii. državljanin treće zemlje koji, u skladu sa sporazumima između Zajednice i njezinih država članica s jedne strane, i predmetnih država s druge strane, uživa pravo na slobodu kretanja, jednako pravu koje uživaju državljani Europske unije;

(e)	„osobni podaci” znači svi podaci vezani uz identificiranu fizičku osobu ili osobu koja se može identificirati („osoba na koju se podaci odnose”); osoba koju se može identificirati je ona koju se može izravno ili neizravno identificirati;

(f)

„obrada osobnih podataka” („obrada”) znači postupak ili niz postupaka koji se provode nad osobnim podacima, putem automatiziranih sredstava ili bez njih, kao što su prikupljanje, evidentiranje, uređivanje, pohranjivanje, prilagođivanje ili mijenjanje, traženje, uvid, uporaba, otkrivanje prosljeđivanjem, širenje ili omogućivanje dostupnosti na drugi način, usklađivanje ili kombiniranje, zamrzavanje, brisanje ili uništavanje.

Članak 4.

Tehnička struktura i načini djelovanja SIS-a II

1.   SIS II se sastoji od:

(a)	središnjeg sustava („Središnji SIS II”) koji je sastavljen od: — tehničke podrške („CS-SIS”) koja sadrži bazu podataka, „baza podataka SIS II”; — jednoobraznog nacionalnog sučelja („NI-SIS”);

(b)	nacionalnog sustava („N.SIS II”) u svakoj državi članici koji sadrži nacionalne sustave podataka koji komuniciraju sa Središnjim SIS-om II. Svaki N.SIS II može sadržavati datoteku („nacionalna kopija”), koja sadrži potpunu ili djelomičnu kopiju baze podataka SIS-a II;

(c)	komunikacijske infrastrukture između CS-SIS-a i NI-SIS-a („komunikacijska infrastruktura”) koja omogućuje kodiranu virtualnu mrežu namijenjenu podacima SIS-a II i razmjeni podataka između ureda SIRENE, kako je navedeno u članku 7. stavku 2.

2.   Podaci SIS-a II unose se, ažuriraju, brišu i pretražuju putem različitih N.SIS II sustava. Nacionalna kopija dostupna je u svrhu automatiziranog pretraživanja na državnom području svake države članice koja koristi takvu kopiju. Nije moguće pretraživati datoteke N.SIS II ostalih država članica.

3.   CS-SIS koji je odgovoran za tehnički nadzor i upravljanje nalazi se u Strasbourgu (Francuska), a sigurnosna kopija CS-SIS-a koja može osigurati sve funkcije glavnog CS-SIS-a, u slučaju pada sustava, nalazi se u Sankt Johann im Pongau (Austrija).

4.   CS-SIS pruža usluge neophodne za unos i obradu podataka SIS II, uključujući pretraživanje baze podataka SIS-a II. Za države članice koje koriste nacionalne kopije CS-SIS osigurava:

(a)	ažuriranje nacionalnih kopija putem internetske veze (on-line);

(b)	usklađenost i povezanost između nacionalnih kopija i baze podataka SIS-a II;

(c)	postupak za pokretanje i obnavljanje nacionalnih kopija.

Članak 5.

Troškovi

1.   Troškovi uspostave, djelovanja i održavanja Središnjeg SIS-a II i komunikacijske infrastrukture terete opći proračun Europske unije.

2.   Ti troškovi uključuju radove vezane uz CS-SIS kojima se osigurava pružanje usluga iz članka 4. stavka 4.

3.   Troškove uspostavljanja, djelovanja i održavanja svakog N.SIS-a snosi predmetna država članica.

POGLAVLJE II.

NADLEŽNOSTI DRŽAVA ČLANICA

Članak 6.

Nacionalni sustavi

Svaka država članica odgovorna je za uspostavu, djelovanje i održavanje svojeg N.SIS-a i povezivanja svojeg N.SIS-a s NI-SIS-om.

Članak 7.

Ured N.SIS II i Ured SIRENE

1.   Svaka država članica imenuje tijelo („Ured N.SIS II”) koje ima središnju nadležnost za svoj N.SIS II. To je tijelo odgovorno za neometano djelovanje i sigurnost N.SIS-a II, osigurava pristup SIS-u II nadležnim tijelima i poduzima potrebne mjere za osiguranje usklađenosti s odredbama ove Uredbe. Svaka država članica prenosi svoja upozorenja putem Ureda N.SIS II.

2.   Svaka država članica imenuje tijelo koje osigurava razmjenu svih dopunskih informacija („Ured SIRENE”), u skladu s odredbama priručnika SIRENE, kao što je navedeno u članku 8.

Ti uredi također koordiniraju provjeravanje kvalitete informacija unesenih u SIS II. U tu svrhu imaju pristup podacima koji se obrađuju u SIS-u II.

3.   Države članice obavješćuju upravljačko tijelo o svojem uredu N.SIS II i uredu SIRENE. Upravljačko tijelo objavljuje njihov popis zajedno s popisom iz članka 31. stavka 8.

Članak 8.

Razmjena dopunskih informacija

1.   Dopunske informacije razmjenjuju se u skladu s odredbama priručnika SIRENE uporabom komunikacijske infrastrukture. Ako komunikacijska infrastruktura nije dostupna, države članice mogu koristiti druga odgovarajuće osigurana tehnička sredstva za razmjenu dopunskih informacija.

2.   Dopunske informacije koriste se isključivo u svrhu za koju su prenesene.

3.   Na zahtjeve država članica za dopunskim informacijama odgovara se u najkraćem roku.

4.   Detaljna pravila za razmjenu dopunskih informacija donose se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2. u obliku priručnika SIRENE, ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela.

Članak 9.

Tehnička sukladnost

1.   Za osiguranje brzog i učinkovitog prijenosa podataka svaka država članica pri uspostavi svog N.SIS-a II postupa u skladu s protokolima i tehničkim postupcima donesenim radi osiguranja usklađenosti svojeg N.SIS-a s CS-SIS-om. Ti protokoli i tehnički postupci donose se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2. ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela.

2.   Ako država članica koristi nacionalnu kopiju, mora osigurati, koristeći usluge koje pruža CS-SIS, da podaci pohranjeni u nacionalnoj kopiji, putem automatskog ažuriranja iz članka 4. stavka 4., budu identični i u skladu s bazom podataka SIS-a II te da pretraživanje nacionalne kopije daje jednake rezultate kao i pretraživanje u bazi podataka SIS-a II.

Članak 10.

Sigurnost – države članice

1.   Svaka država članica u vezi sa svojim N.SIS-om donosi potrebne mjere, uključujući sigurnosni plan, s ciljem:

(a)	fizičke zaštite podataka, uključujući izradu planova za zaštitu ključne infrastrukture u nepredviđenim situacijama;

(b)	zabrane pristupa neovlaštenim osobama objektima i opremi za obradu osobnih podataka (nadzor pristupa objektima i opremi);

(c)	sprečavanja neovlaštenog čitanja, kopiranja, mijenjanja ili odnošenja nosača podataka (nadzor nosača podataka);

(d)	sprečavanja neovlaštenog unosa podataka i neovlaštenog pregledavanja, mijenjanja ili brisanja pohranjenih osobnih podataka (nadzor nad pohranjivanjem);

(e)	sprečavanja neovlaštenih osoba da putem opreme za prijenos podataka koriste sustave za automatsku obradu podataka (nadzor korisnika);

(f)	osiguranja da osobe ovlaštene za korištenje sustava za automatsku obradu podataka imaju pristup samo onim podacima koji su obuhvaćeni njihovim ovlaštenjem, putem osobne i jedinstvene identifikacije korisnika i isključivo povjerljivim pristupom (nadzor nad pristupom podacima);

(g)

osiguranja da sva tijela s pravom pristupa SIS-u II ili objektima i opremi za obradu podataka uspostavljaju profile s opisom funkcija i nadležnosti osoba ovlaštenih za pristupanje, unošenje, ažuriranje, brisanje i pretraživanje podataka, kao i stavljanja tih profila na raspolaganje nacionalnim nadzornim tijelima iz članka 44. stavka 1., bez odgode i na njihov zahtjev (profili osoblja);

(h)	osiguranja mogućnosti provjere i utvrđivanja kojim se tijelima osobni podaci mogu prosljeđivati korištenjem opreme za prijenos podataka (nadzor prosljeđivanja);

(i)	osiguranja mogućnosti naknadne provjere i utvrđivanja koji su podaci uneseni u sustav za automatsku obradu podataka te kada je, tko i u koju svrhu unio te podatke u sustav (nadzor nad unosom);

(j)	sprečavanja neovlaštenog čitanja, kopiranja, mijenjanja ili brisanja osobnih podataka tijekom prijenosa osobnih podataka ili tijekom prijenosa nosača podataka, posebno putem odgovarajućih metoda kodiranja (nadzor nad prijenosom);

(k)	nadziranja učinkovitosti sigurnosnih mjera iz ovog stavka i poduzimanja potrebnih organizacijskih mjera u vezi s unutarnjim nadzorom radi osiguranja usklađenosti s ovom Uredbom (unutarnja revizija).

2.   Države članice poduzimaju mjere istovjetne mjerama iz stavka 1. koje se odnose na sigurnost i razmjenu dopunskih informacija.

Članak 11.

Povjerljivost – države članice

Svaka država članica primjenjuje svoja pravila o službenoj tajni ili druge jednakovrijedne obveze povjerljivosti na sve osobe i tijela koje rade s podacima i dopunskim informacijama SIS-a II, u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom. Ta se obveza primjenjuje i nakon što ove osobe napuste službu ili prekinu radni odnos ili nakon prestanka djelovanja tih tijela.

Članak 12.

Vođenje evidencije na nacionalnoj razini

1.   Države članice koje ne koriste nacionalne kopije moraju osigurati evidentiranje svakog pristupa i izmjene osobnih podataka unutar CS-SIS-a u svojem N.SIS-u II, u svrhu nadzora zakonitosti pretraživanja, obrade podataka, unutarnjeg nadzora i osiguranja ispravnog funkcioniranja N.SIS-a II, cjelovitosti i sigurnosti podataka.

2.   Države članice koje koriste nacionalne kopije moraju osigurati evidentiranje svakog pristupa i svih razmjena podataka SIS-a II, u svrhe navedene u stavku 1. To se ne odnosi na postupke iz članka 4. stavka 4.

3.   Zapisi posebno sadrže povijest upozorenja, datum i vrijeme prijenosa podataka, podatke koji se koriste u pretraživanju, pozivanje na prenesene podatke i naziv nadležnog tijela, odnosno ime odgovorne osobe za obradu podataka.

4.   Zapisi se mogu koristiti isključivo u svrhe navedene u stavcima 1. i 2. i brišu se najranije nakon godine dana, a najkasnije nakon tri godine od njihova nastanka. Zapisi koji sadrže povijest upozorenja brišu se u roku od jedne do tri godine nakon brisanja upozorenja.

5.   Zapisi se mogu čuvati i duže ako su potrebni za postupke nadzora koji su već u tijeku.

6.   Nadležna nacionalna tijela zadužena za provjeru zakonitosti pretraživanja te za nadzor zakonitosti obrade podataka, unutarnji nadzor i osiguranje ispravnog funkcioniranja N.SIS-a II, cjelovitosti i sigurnosti podataka, moraju imati pristup toj evidenciji u okviru svoje nadležnosti i na vlastiti zahtjev, kako bi mogli izvršavati svoje dužnosti.

Članak 13.

Unutarnji nadzor

Države članice moraju osigurati da svako tijelo koje ima pravo pristupa podacima SIS-a II poduzme mjere potrebne za usklađivanje s ovom Uredbom te da, kada je to potrebno, surađuje s nacionalnim nadzornim tijelom.

Članak 14.

Obuka osoblja

Prije nego što dobije ovlaštenje za obradu podataka pohranjenih u SIS-u II, osoblje tijela koje ima pravo pristupa SIS-u II prolazi odgovarajuću obuku o pravilima o sigurnosti i zaštiti podataka te se upoznaje sa svim odgovarajućim kaznenim djelima i kaznama.

POGLAVLJE III.

NADLEŽNOSTI UPRAVLJAČKOG TIJELA

Članak 15.

Operativno upravljanje

1.   Nakon proteka prijelaznog razdoblja, upravljačko tijelo („upravljačko tijelo”) koje se financira iz općeg proračuna Europske unije, postaje nadležno za operativno upravljanje Središnjim SIS-om II. Upravljačko tijelo osigurava, u suradnji s državama članicama, da se za Središnji SIS II u svakom trenutku koriste najbolje dostupne tehnologije, u skladu s analizom troškova i koristi.

2.   Upravljačko tijelo također je nadležno za sljedeće zadatke vezane uz komunikacijsku infrastrukturu:

(a)

nadzor;

(b)	sigurnost;

(c)	koordinaciju odnosa između država članica i pružatelja usluga.

3.   Komisija je nadležna za sve ostale zadatke vezane uz komunikacijsku infrastrukturu, a posebno za:

(a)	zadatke u vezi s provedbom proračuna;

(b)	nabavu i modernizaciju;

(c)	ugovorna pitanja.

4.   Tijekom prijelaznog razdoblja, prije no što Upravljačko tijelo preuzme svoje zadatke, za operativno upravljanje Središnjim SIS-om II nadležna je Komisija. Komisija može prenijeti taj zadaća i zadatke u vezi s provedbom proračuna, u skladu s Uredbom Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (17), nacionalnim tijelima javnog sektora u dvije različite države.

5.   Svako nacionalno tijelo javnog sektora iz stavka 4. mora ispunjavati sljedeća mjerila izbora:

(a)	dokazati da ima dugogodišnje iskustvo u upravljanju velikim informacijskim sustavima s funkcionalnostima iz članka 4. stavka 4.;

(b)	posjedovati znatno stručno znanje o djelovanju i sigurnosti informacijskog sustava s funkcionalnostima koja se mogu usporediti s onim iz članka 4. stavka 4.;

(c)	raspolagati dovoljnim brojem iskusnog osoblja s odgovarajućim stručnim znanjem i jezičnim vještinama za rad u međunarodnom okruženju kakvo zahtijeva SIS II;

(d)	imati sigurnu, posebno prilagođenu infrastrukturu, koja posebno može podržati i osigurati neprekinuto djelovanje velikih sustava informacijske tehnologije; i

(e)	njegovo upravno okruženje mora mu omogućivati pravilno provođenje zadataka i izbjegavanje bilo kakvog sukoba interesa.

6.   Prije svakog prijenosa nadležnosti iz stavka 4. te nakon toga, u redovitim razmacima, Komisija obavješćuje Europski parlament i Vijeće o uvjetima prijenosa nadležnosti, o točnom opsegu prijenosa te o tijelima na koje se nadležnost prenosi.

7.   U slučaju kada Komisija prenosi svoju nadležnost tijekom prijelaznog razdoblja sukladno stavku 4., ona osigurava da takav prijenos u potpunosti poštuje ograničenja postavljena institucionalnim sustavom utvrđenim u Ugovoru. Komisija posebno osigurava da takav prijenos ne utječe negativno na učinkovite mehanizme nadzora sukladno pravu Zajednice, bilo da se radi o mehanizmima Suda EZ-a, Revizorskog suda ili Europskog nadzornog tijela za zaštitu podataka.

8.   Operativno upravljanje Središnjim SIS-om II sastoji se od svih zadataka potrebnih za 24-satno djelovanje Središnjeg SIS-a II, 7 dana u tjednu, u skladu s ovom Uredbom, a posebno od održavanja i tehničkog razvoja potrebnog za neometano djelovanje sustava.

Članak 16.

Sigurnost

1.   Upravljačko tijelo, vezano uz Središnji SIS II, a Komisija, vezano uz komunikacijsku infrastrukturu, donose potrebne mjere, uključujući sigurnosni plan, s ciljem:

(a)	fizičke zaštite podataka, uključujući izradu planova za zaštitu ključne infrastrukture u nepredviđenim situacijama;

(b)	zabrane pristupa objektima i opremi za obradu osobnih podataka od strane neovlaštenih osoba (nadzor pristupa objektima i opremi);

(c)	sprečavanja neovlaštenog čitanja, kopiranja, mijenjanja ili odnošenja nosača podataka (nadzor nosača podataka);

(d)	sprečavanja neovlaštenog unosa podataka i neovlaštenog pregledavanja, mijenjanja ili brisanja pohranjenih osobnih podataka (nadzor nad pohranjivanjem);

(e)	sprečavanja neovlaštenih osoba da putem opreme za prijenos podataka koriste sustave za automatsku obradu podataka (nadzor korisnika);

(f)	osiguranja da osobe ovlaštene za korištenje sustava za automatsku obradu podataka imaju pristup samo onim podacima koji su obuhvaćeni njihovim ovlaštenjem, putem osobne i jedinstvene identifikacije korisnika i isključivo povjerljivim pristupom (nadzor nad pristupom podacima);

(g)

osiguranja da sva tijela s pravom pristupa SIS-u II ili objektima i opremi za obradu podataka uspostavljaju profile s opisom funkcija i nadležnosti osoba ovlaštenih za pristupanje, unošenje, ažuriranje, brisanje i pretraživanje podataka, kao i stavljanja tih profila na raspolaganje, bez odgode i na zahtjev, Europskom nadzornom tijelu za zaštitu podataka iz članka 45. (profili osoblja);

(h)	osiguranja mogućnosti provjere i utvrđivanja kojim se tijelima osobni podaci mogu prosljeđivati korištenjem opreme za prijenos podataka (nadzor prosljeđivanja);

(i)	osiguranja mogućnosti naknadne provjere i utvrđivanja koji su podaci uneseni u sustav za automatsku obradu podataka te kada je, tko i u koju svrhu unio te podatke u sustav (nadzor nad unosom);

(j)	sprečavanja neovlaštenog čitanja, kopiranja, mijenjanja ili brisanja osobnih podataka tijekom prijenosa osobnih podataka ili tijekom prijenosa nosača podataka, posebno putem odgovarajućih metoda kodiranja (nadzor nad prijenosom);

(k)	nadziranja učinkovitosti sigurnosnih mjera iz ovom stavka i poduzimanja potrebnih organizacijskih mjera u vezi s unutarnjim nadzorom radi osiguranja usklađenosti s ovom Uredbom (unutarnja revizija).

2.   Upravljačko tijelo poduzima mjere istovjetne mjerama iz stavka 1. koje se odnose na sigurnost razmjene dopunskih informacija putem komunikacijske infrastrukture.

Članak 17.

Povjerljivost – upravljačko tijelo

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 17. Statuta službenika Europskih zajednica, upravljačko tijelo na cjelokupno osoblje koje radi s podacima SIS-a II primjenjuje odgovarajuća pravila o službenoj tajni i druge jednakovrijedne obveze povjerljivosti koje odgovaraju standardima usporedivim sa standardima iz članka 11. ove Uredbe. Ta se obveza primjenjuje i nakon što ove osobe napuste službu ili prekinu radni odnos ili nakon prestanka djelovanja tih tijela.

2.   Upravljačko tijelo donosi mjere istovjetne mjerama iz stavka 1. koje se odnose na povjerljivost u pogledu razmjene dopunskih informacija putem komunikacijske infrastrukture.

Članak 18.

Vođenje evidencije na središnjoj razini

1.   Upravljačko tijelo mora osigurati evidentiranje svakog pristupa i svake izmjene osobnih podataka unutar CS-SIS-a u svrhe navedene u članku 12. stavci 1. i 2.

2.   Zapisi posebno sadrže povijest upozorenja, datum i vrijeme prijenosa podataka, podatke korištene u pretraživanju, pozivanje na prenesene podatke i naziv tijela nadležnog za obradu podataka.

3.   Zapisi se mogu koristiti isključivo u svrhe navedene u stavku 1. i brišu se najranije nakon godine dana, a najkasnije nakon tri godine od njihova nastanka. Zapisi koji sadrže povijest upozorenja brišu se u roku od jedne do tri godine nakon brisanja upozorenja.

4.   Zapisi se mogu čuvati i duže ako su potrebni za postupke nadzora koji su već u tijeku.

5.   Nadležna tijela zadužena za provjeru zakonitosti pretraživanja te za nadzor zakonitosti obrade podataka, unutarnji nadzor i osiguranje ispravnog funkcioniranja CS-SIS-a, cjelovitosti i sigurnosti podataka, moraju imati pristup toj evidenciji u okviru svoje nadležnosti i na vlastiti zahtjev, kako bi mogli izvršavati svoje dužnosti.

Članak 19.

Akcija obavješćivanja javnosti

Komisija, u suradnji s nacionalnim nadzornim tijelima i Europskim nadzornim tijelom za zaštitu podataka, vezano uz početak rada SIS-a II, obavješćuje javnost putem akcije obavješćivanja, o ciljevima, pohranjenim podacima, tijelima koja imaju pristup i pravima osoba. Nakon uspostave, upravljačko tijelo, u suradnji s nacionalnim nadzornim tijelima i Europskim nadzornim tijelom za zaštitu podataka redovito ponavlja takve akcije. Države članice, u suradnji sa svojim nacionalnim nadzornim tijelima, razvijaju i provode politike potrebne za opće informiranje svojih građana o SIS-u II.

POGLAVLJE IV.

UPOZORENJA IZDANA U VEZI S DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA RADI ZABRANE ULASKA I BORAVKA

Članak 20.

Kategorije podataka

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 8. stavak 1. ni odredbe ove Uredbe o pohrani dodatnih podataka, SIS II sadrži isključivo samo one kategorije podataka koje dostavljaju pojedine države članice, kao što se zahtijeva u svrhe utvrđene u članku 24.

2.   Za osobe za koje je izdano upozorenje, navode se samo sljedeći podaci:

(a)	prezime(na) i ime(na), prezime(na) i ime(na) dobivena kod rođenja, kao i ranije korištena prezime(na) i ime(na) te svi pseudonimi, koji se mogu unositi zasebno;

(b)	sve posebne, objektivne fizičke značajke koje nisu promjenjive;

(c)	mjesto i datum rođenja;

(d)

spol;

(e)	fotografije;

(f)	otisci prstiju;

(g)	državljanstvo (državljanstva);

(h)	je li predmetna osoba naoružana, nasilna ili u bijegu;

(i)	razlog za izdavanje upozorenja;

(j)	tijelo koje je izdalo upozorenje;

(k)	pozivanje na odluku na temelju koje je izdano upozorenje;

(l)	mjera koju je potrebno poduzeti;

(m)	veza (veze) s ostalim upozorenjima izdanim u SIS-u II u skladu s člankom 37.

3.   Tehnička pravila potrebna za unos, ažuriranje, brisanje i pretraživanje podataka iz stavka 2. utvrđuju se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2. ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela.

4.   Tehnička pravila potrebna za pretraživanje podataka iz stavka 2. slična su pravilima za pretraživanje u CS-SIS-u, u nacionalnim kopijama i u tehničkim kopijama, kako je navedeno u članku 31. stavku 2.

Članak 21.

Proporcionalnost

Prije izdavanja upozorenja, države članice utvrđuju je li pojedini slučaj primjeren, relevantan i dovoljno važan da bi se opravdalo unos upozorenja u SIS II.

Članak 22.

Posebna pravila o fotografijama i otiscima prstiju

Fotografije i otisci prstiju iz članka 20. stavka 2. točke (e) i (f) koriste se u skladu sa sljedećim odredbama:

(a)

fotografije i otisci prstiju unose se isključivo nakon posebne provjere kvalitete kojom se osigurava ispunjavanje minimalnih standarda kvalitete podataka. Specifikacija posebne provjere kvalitete utvrđuje se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2. ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela;

(b)	fotografije i otisci prstiju koriste se isključivo radi utvrđivanja identiteta državljana treće zemlje, koji je pronađen putem alfanumeričkog pretraživanja u SIS-u II;

(c)

čim postane tehnički izvedivo, otisci prstiju također se mogu koristiti za identifikaciju državljana trećih zemalja na temelju njihovih biometrijskih oznaka. Prije provedbe ove funkcije u SIS-u II, Komisija podnosi izvješće o dostupnosti i pripravnosti potrebne tehnologije, o čemu se savjetuje s Europskim parlamentom.

Članak 23.

Zahtjev za unosom upozorenja

1.   Upozorenje se ne može unijeti bez podataka iz članka 20. stavka 2. točke (a), (d), (k) i (l).

2.   Svi ostali podaci iz članka 20. stavka 2. unose se kada su dostupni.

Članak 24.

Uvjeti za izdavanje upozorenja o zabrani ulaska ili boravka

1.   Podaci o državljanima trećih država za koje je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska ili boravka unose se na temelju nacionalnog upozorenja koje se temelji na odluci nadležnog upravnog tijela ili suda, u skladu s poslovnikom utvrđenim nacionalnim pravom na temelju pojedinačne prosudbe. Žalbe na ove odluke ulažu se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom.

2.   Upozorenje se unosi kada se odluka iz stavka 1. temelji na prijetnji javnom redu ili sigurnosti ili nacionalnoj sigurnosti, koju može predstavljati prisutnost državljanina treće zemlje na državnom području države članice. Takva situacija nastaje posebno u slučaju:

(a)	državljanina treće zemlje koji je u državi članici osuđen za kazneno djelo za koje je propisana kazna oduzimanja slobode u trajanju od najmanje godinu dana;

(b)	državljanina treće zemlje za kojega postoji opravdana sumnja da je počinio teško kazneno djelo ili u vezi s kojim postoje jasne indicije o namjeri počinjenja takvog djela na području države članice.

3.   Upozorenje se također može unijeti kada se odluka iz stavka 1. temelji na činjenici da se na državljanina treće zemlje primjenjuje mjera protjerivanja, zabrane ulaska ili iseljenja, koja nije ukinuta niti obustavljena i koja sadrži ili je dopunjena zabranom ulaska ili prema potrebi zabranom boravka, na temelju nepoštivanja nacionalnih propisa o ulasku ili boravku državljana treće zemlje.

4.   Ovaj se članak ne primjenjuje na osobe iz članka 26.

5.   Komisija ocjenjuje primjenu ovog članka tri godine nakon datuma iz članka 55. stavka 2. Na temelju te ocjene, koristeći svoje pravo inicijative u skladu s Ugovorom, Komisija priprema prijedloge potrebne za provođenje prilagodbi ovog članka, radi postizanja veće razine usklađenosti mjerila za unošenje upozorenja.

Članak 25.

Uvjeti za unošenje upozorenja za državljane trećih zemalja koji uživaju pravo na slobodno kretanje unutar Zajednice

1.   Upozorenje za državljanina treće zemlje koji uživa pravo na slobodno kretanje unutar Zajednice u smislu Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu državljana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica (18) temelji se na pravilima usvojenim u provedbi te Direktive.

2.   U slučaju pogotka u skladu s člankom 24. u pogledu državljanina treće zemlje koji uživa pravo na slobodno kretanje unutar Zajednice, država članica koja je naišla na upozorenje neodgodivo se savjetuje s državom članicom koja je izdala upozorenje putem svojeg ureda SIRENE i u skladu s odredbama priručnika SIRENE, kako bi neodgodivo donijela odluku o mjerama koje je potrebno poduzeti.

Članak 26.

Uvjeti za izdavanje upozorenja za državljane trećih zemalja na koje se primjenjuje restriktivna mjera donesena u skladu s člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 25., ako su ispunjeni zahtjevi za kvalitetom podataka, upozorenja koja se odnose na državljane trećih zemalja na koje se primjenjuje restriktivna mjera u svrhu sprečavanja ulaska ili tranzita preko državnog područja države članice, koja je donesena u skladu s člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji, uključujući mjere zabrane putovanja koje je izdalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, unose se u SIS II u svrhu zabrane ulaska ili boravka.

2.   Članak 23. ne primjenjuje se na upozorenja koja su unesena na temelju stavka 1. ovog članka.

3.   Država članica koja je odgovorna za unošenje, ažuriranje i brisanje ovih upozorenja, utvrđuje se u ime svih država članica u trenutku donošenja predmetnih mjera koje se donose u skladu s člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji.

Članak 27.

Tijela koja imaju pravo pristupa upozorenjima

1.   Pristup podacima unesenima u SIS II i pravo na izravno pretraživanje tih podataka ili kopija podataka SIS-a II imaju isključivo tijela nadležna za identifikaciju državljana trećih zemalja radi:

(a)	granične kontrole u skladu s Uredbom (EZ) br. 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o Zakoniku Zajednice o pravilima prekograničnog kretanja osoba (Zakonik o schengenskim granicama) (19);

(b)	ostalih policijskih i carinskih provjera koje se provode unutar određene države članice, kao i usklađivanja takvih provjera od strane imenovanih tijela.

2.   Međutim, pravo pristupa podacima unesenima u SIS II i pravo izravnog pretraživanja tih podataka također mogu ostvariti nacionalna pravosudna tijela, uključujući tijela nadležna za pokretanje javnih progona u kaznenim postupcima i za istražne postupke koji prethode podizanju optužnice, u obavljanju svojih zadataka, kako je predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, kao i tijela koja koordiniraju njihov rad.

3.   Osim toga, pravo pristupa podacima unesenim u SIS II i podacima o dokumentima koji se odnose na osobe unesene u skladu s člankom 38. stavkom 2. točkama (d) i (e) Odluke 2006/000/PUP te pravo na izravno pretraživanje takvih podataka, mogu imati tijela nadležna za izdavanje viza, središnja tijela nadležna za ispitivanje zahtjeva za izdavanje viza i tijela nadležna za izdavanje dozvola boravka i provođenje propisa koji se odnose na državljane trećih zemalja u okviru primjene pravne stečevine Zajednice koja se odnosi na kretanje osoba. Pristup tih tijela podacima uređuje se pravom svake države članice.

4.   Tijela navedena u ovome članku unose se u popis iz članka 31. stavka 8.

Članak 28.

Opseg pristupa

Korisnici mogu pristupati isključivo onim podacima koji su im potrebni za izvršavanje njihovih zadaća.

Članak 29.

Razdoblje zadržavanja upozorenja

1.   Upozorenja unesena u SIS II na temelju ove Uredbe ne zadržavaju se duže nego što je potrebno za postizanje svrhe radi koje su bila unesena.

2.   Država članica koja je izdala upozorenje provjerava, u roku od tri godine od unošenja upozorenja u SIS II, postoji li potreba za daljnjim zadržavanjem upozorenja.

3.   Svaka država članica prema potrebi utvrđuje kraće razdoblje za provjeru, u skladu sa svojim nacionalnim pravom.

4.   Unutar razdoblja provjere, država članica koja je izdala upozorenje može, nakon sveobuhvatne pojedinačne procjene, koja se evidentira, odlučiti o produljenju čuvanja upozorenja ako se to pokaže potrebnim radi svrhe zbog koje je upozorenje bilo izdano. U tom se slučaju stavak 2. primjenjuje i na ovo produljenje. O svakom produljenju mora se obavijestiti CS-SIS.

5.   Upozorenja se automatski brišu nakon proteka roka za provjeru iz stavka 2., osim u slučaju kada je država članica koja je izdala upozorenje obavijestila CS-SIS o produljenju na temelju stavka 4. CS-SIS četiri mjeseca unaprijed automatski obavješćuje države članice o planiranom brisanju podataka iz sustava.

6.   Države članice vode statističke podatke o broju upozorenja čije je razdoblje zadržavanja produljeno, u skladu sa stavkom 4.

Članak 30.

Stjecanje državljanstva i upozorenja

Upozorenja izdana u vezi s osobom koja je stekla državljanstvo bilo koje države čiji državljani uživaju pravo na slobodno kretanje unutar Zajednice, brišu se čim država članica koja je izdala upozorenje sazna ili bude obaviještena na temelju članka 34. da je predmetna osoba stekla takvo državljanstvo.

POGLAVLJE V.

OPĆA PRAVILA ZA OBRADU PODATAKA

Članak 31.

Obrada podataka u SIS-u II

1.   Države članice mogu obrađivati podatke iz članka 20. u svrhu zabrane ulaska ili boravka na svojem državnom području.

2.   Podaci se mogu umnožavati samo iz tehničkih razloga, pod uvjetom da je takvo umnožavanje potrebno za provođenje izravnog pretraživanja od strane tijela iz članka 27. Odredbe ove Uredbe primjenjuju se na te kopije. Upozorenja koja je izdala jedna država članica ne smiju se iz njezinog N.SIS-a II prepisivati u druge nacionalne datoteke.

3.   Tehničke kopije iz stavka 2. kojima se stvaraju baze podataka koje nisu povezane s računalnim sustavom (off-line), mogu se stvarati za razdoblje koje nije dulje od 48 sati. To se razdoblje u izvanrednim okolnostima može produljiti do proteka izvanrednih okolnosti.

Ne dovodeći u pitanje prvi podstavak, izrada tehničkih kopija kojima se stvaraju baze podataka koje nisu povezane s računalnim sustavom (off-line), kojima se koriste tijela koja izdaju vize, nije dopušteno godinu dana nakon uspješnog povezivanja predmetnog tijela s komunikacijskom infrastrukturom Viznog informacijskog sustava koji će se utvrditi budućom uredbom o Viznom informacijskom sustavu (VIS) i razmjeni podataka o vizama za kratkotrajne boravke između država članica, osim kopija izrađenih isključivo za uporabu u izvanrednim okolnostima, kada mreža nije dostupna dulje od 24 sata.

Države članice čuvaju ažurirani popis takvih kopija, koji je dostupan njihovim nacionalnim nadzornim tijelima i osiguravaju primjenu odredbi ove Uredbe, a posebno njezina članka 10., u pogledu takvih kopija.

4.   Pristup podacima dozvoljen je samo u okviru nadležnosti nacionalnih tijela iz članka 27. te propisno ovlaštenom osoblju.

5.   Podaci se ne smiju koristiti u administrativne svrhe. Iznimno, podatke unesene u skladu s ovom Uredbom mogu u izvršavanju svojih zadaća koristiti tijela navedena u članku 27. stavku 3. u skladu sa zakonodavstvom pojedine države članice.

6.   Podaci uneseni u skladu s člankom 24. ove Uredbe i podaci u vezi s osobnim dokumentima uneseni na temelju članka 38. stavka 2. točaka (d) i (e) Odluke 2006/000/PUP, mogu se koristiti u skladu sa zakonodavstvom pojedine države članice u svrhe iz članka 27. stavka 3. ove Uredbe.

7.   Svaka uporaba podataka, koja nije u skladu sa stavcima od 1. do 6., smatra se zlouporabom prema nacionalnom zakonodavstvu pojedine države članice.

8.   Svaka država članica dostavlja upravljačkom tijelu popis nadležnih tijela, koji su ovlašteni za izravno pretraživanje podataka pohranjenih u SIS-u II na temelju ove Uredbe, kao i sve promjene popisa. U popisu se za svako tijelo utvrđuje koje podatke može pretraživati i u koju svrhu. Upravljačko tijelo osigurava godišnje objavljivanje tog popisa u Službenom listu Europske unije.

9.   Ako pravo Zajednice ne propisuje posebne odredbe, na podatke unesene u N.SIS-u II primjenjuje se zakonodavstvo pojedine države članice.

Članak 32.

Podaci iz SIS-a II i nacionalne datoteke

1.   Članak 31. stavak 2. ne dovodi u pitanje pravo države članice da u svojim nacionalnim datotekama čuva podatke iz SIS-a II, u vezi kojih se poduzimaju mjere na njezinom državnom području. Takvi podaci čuvaju se u nacionalnim datotekama najdulje tri godine, osim ako je posebnim odredbama nacionalnog prava omogućeno dulje razdoblje čuvanja.

2.   Članak 31. stavak 2. ne dovodi u pitanje pravo države članice da u svojim nacionalnim datotekama čuva podatke sadržane u pojedinom upozorenju koje je izdano u SIS-u II te države članice.

Članak 33.

Obavješćivanje u slučaju neprovođenja mjera za izdano upozorenje

Država članica od koje se zahtijeva poduzimanje određene mjere, a koja tu mjeru ne može poduzeti, o tome bez odlaganja obavješćuje državu članicu koja je izdala upozorenje.

Članak 34.

Kvaliteta podataka obrađenih u SIS-u II

1.   Država članica koja je izdala upozorenje odgovorna je za točnost, ažurnost i zakonitost unosa podataka u SIS II.

2.   Samo država članica koja izdaje upozorenje može mijenjati, dopunjavati, ispravljati, ažurirati ili brisati podatke koje je unijela.

3.   Ako država članica koja nije izdala upozorenje utvrdi da je neki podatak činjenično neispravan ili nezakonito pohranjen, o tome putem razmjene dopunskih informacija, obavješćuje državu članicu koja je izdala upozorenje u najkraćem roku a najkasnije deset dana nakon utvrđivanja nepravilnosti. Država članica koja je izdala upozorenje provjerava obavijest i bez odgode ispravlja ili prema potrebi briše takav podatak.

4.   Ako se države članice u roku od dva mjesece ne usuglase, država članica koja nije izdala upozorenje dostavlja predmet Europskom nadzornom tijelu za zaštitu podataka koje, zajedno s predmetnim nacionalnim nadzornim tijelima, djeluje kao posrednik.

5.   Države članice razmjenjuju dopunske informacije ako osoba iznese pritužbu da nije osoba na koju se upozorenje odnosi. Ako se provjerom utvrdi da se zaista radi o dvjema različitim osobama, osoba koja je izjavila pritužbu poučava se o odredbama iz članka 36.

6.   Kada za pojedinu osobu već postoji upozorenje u SIS-u II, država članica koja unosi novo upozorenje mora o tome postići sporazum s državom članicom koja je unijela prvo upozorenje. Sporazum se postiže na temelju razmjene dopunskih informacija.

Članak 35.

Razlikovanje osoba sa sličnim značajkama

Ako je prilikom unosa novog upozorenja očito da u SIS-u II već postoji osoba s jednakim elementima opisa identiteta, postupa se u skladu sa sljedećim postupkom:

(a)	ured SIRENE uspostavlja kontakt s tijelom koje je zatražilo unos, u svrhu razjašnjenja odnosi li se upozorenje na istu osobu ili ne;

(b)

ako se provjerom potvrdi da se u slučaju novog i postojećega upozorenja radi o istoj osobi, ured SIRENE primjenjuje postupak za unos višestrukih upozorenja iz članka 34. stavka 6. Ako se provjerom utvrdi da se radi o dvije različite osobe, ured SIRENE odobrava zahtjev za unosom novog upozorenja i dodaje elemente potrebne za izbjegavanje pogrešne identifikacije.

Članak 36.

Dodatni podaci za postupanje u slučaju zlouporabe identiteta

1.   Kada postoji mogućnost da dođe do zamjena između osobe na koju se upozorenje odnosi i osobe čiji je identitet zlouporabljen, država članica koja je unijela upozorenje dodaje upozorenju podatke o potonjoj osobi, pod uvjetom da za to dobije njezino izričito odobrenje, s ciljem izbjegavanja negativnih posljedica pogrešne identifikacije.

2.   Podaci o osobi, čiji je identitet zlouporabljen, mogu se koristiti isključivo u sljedeće svrhe:

(a)	omogućivanje nadležnom tijelu da takvu osobu razlikuje od osobe na koju se upozorenje odnosi;

(b)	omogućivanje osobi, čiji je identitet zlouporabljen, da potvrdi svoj identitet i dokaže da je njezin identitet bio zlouporabljen.

3.   U smislu ovog članka u SIS II se mogu unijeti i obrađivati samo sljedeći osobni podaci:

(a)	prezime(na) i ime(na), prezime(na) i ime(na) dobivena kod rođenja, kao i ranije korištena prezime(na) i ime(na) te svi pseudonimi, koji se mogu unositi zasebno;

(b)	sve posebne, objektivne fizičke značajke koje nisu promjenjive;

(c)	mjesto i datum rođenja;

(d)

spol;

(e)	fotografije;

(f)	otisci prstiju;

(g)	državljanstvo (državljanstva);

(h)	broj(evi) osobnih isprava i datum izdavanja.

4.   Tehnička pravila potrebna za unos i daljnju obradu podataka iz stavka 3. utvrđuju se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2., ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela.

5.   Podaci iz stavka 3. brišu se istodobno s brisanjem pripadajućeg upozorenja ili ranije, na zahtjev predmetne osobe.

6.   Samo tijela koja imaju pravo pristupa određenom upozorenju mogu imati pristup podacima iz stavka 3. Ta mogućnost postoji radi izbjegavanja pogrešne identifikacije.

Članak 37.

Veze između upozorenja

1.   Država članica može uspostaviti vezu između upozorenja koja unose u SIS II. Svrha je takvih veza uspostavljanje veza između dvaju ili više upozorenja.

2.   Stvaranje veze ne utječe na pojedinačne mjere koje se moraju poduzeti na temelju svakog od povezanih upozorenja ni na razdoblje zadržavanja svakog od povezanih upozorenja.

3.   Stvaranje veze ne utječe na pravo pristupa utvrđeno ovom Uredbom. Tijela koja nemaju pravo pristupa određenim kategorijama upozorenja ne smiju imati mogućnost vidjeti vezu s upozorenjem, kojemu nemaju pristup.

4.   Država članica uspostavlja vezu između upozorenja samo ako za to postoji jasna operativna potreba.

5.   Država članica može uspostavljati veze u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom pod uvjetom da se poštuju načela iz ovog članka.

6.   Ako država članica smatra da veza između upozorenja koju je uspostavila neka druga država članica nije u skladu s njezinim nacionalnim zakonodavstvom ili međunarodnim obvezama, može poduzeti mjere potrebne za sprječavanje pristupa vezi s njezinog državnog područja ili od strane tijela koja se ne nalaze na njezinom državnom području.

7.   Tehnička pravila za povezivanje upozorenja donose se u skladu s postupkom iz članka 51. stavka 2. ne dovodeći u pitanje odredbe akta o osnivanju upravljačkog tijela.

Članak 38.

Svrha i razdoblje zadržavanja dopunskih informacija

1.   Države članice u uredu SIRENE čuvaju pozivanje na odluke, na temelju kojih je izdano upozorenje, kako bi olakšale razmjenu dopunskih informacija.

2.   Osobni podaci iz datoteke ureda SIRENE dobiveni razmjenom informacija čuvaju se samo onoliko dugo koliko je potrebno da se ispuni svrha, zbog koje su pribavljeni. Podaci se u svakom slučaju brišu najkasnije godinu dana nakon brisanja predmetnog upozorenja iz SIS-a II.

3.   Stavak 2. ne dovodi u pitanje pravo države članice da u svojim nacionalnim datotekama čuva podatke o pojedinom upozorenju koje je ta država članica izdala ili o upozorenju u vezi s kojim su na njezinom državnom području poduzimane mjere. Trajanje razdoblja tijekom kojega se takvi podaci mogu čuvati u tim datotekama uređuje se nacionalnim zakonodavstvom.

Članak 39.

Prijenos osobnih podataka trećim stranama

Podaci obrađeni u SIS-u II na temelju ove Uredbe ne smiju se prenositi niti stavljati na raspolaganje trećim zemljama ni međunarodnim organizacijama.

POGLAVLJE VI.

ZAŠTITA PODATAKA

Članak 40.

Obrada osjetljivih kategorija podataka

Zabranjena je obrada kategorija podataka nabrojanih u članku 8. stavku 1. Direktive 95/46/EZ.

Članak 41.

Pravo pristupa podacima, ispravljanja netočnih podataka i brisanja nezakonito pohranjenih podataka

1.   Pravo osoba na pristup podacima koji se na njih odnose i koji su uneseni u SIS-u II u skladu s ovom Uredbom, ostvaruje se u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj se osobe pozivaju na to pravo.

2.   Ako nacionalno pravo to omogućuje, nacionalna nadzorna tijela odlučuju hoće li i kojim postupcima proslijediti informacije.

3.   Država članica koja nije izdala upozorenje može proslijediti informacije o takvim podacima samo ako prije toga državi članici koja je izdala upozorenje omogući da se o tome očituje. To se obavlja putem razmjene dopunskih informacija.

4.   Informacije se ne prosljeđuju osobi na koju se informacije odnose ako je to nužno zbog provođenja zakonske zadaće vezane uz upozorenje ili radi zaštite prava i sloboda trećih strana.

5.   Svaka osoba ima pravo zahtijevati da se netočni podaci u vezi s njom isprave ili da se nezakonito pohranjeni podaci u vezi s njom izbrišu.

6.   Predmetnoj osobi mora se u najkraćem roku odgovoriti, u svakom slučaju najkasnije u roku od 60 dana od datuma podnošenja zahtjeva za pristupom ili ranije ako je tako propisano nacionalnim pravom.

7.   Predmetnu osobu se obavješćuje o daljnjem tijeku događaja u vezi s ostvarivanjem njezinog prava na ispravak ili brisanje podataka u najkraćem roku, a najkasnije u roku od tri mjeseca od datuma podnošenja zahtjeva za ispravkom ili brisanjem ili ranije ako je tako propisano nacionalnim pravom.

Članak 42.

Pravo na informacije

1.   Državljani trećih zemalja na koje se odnosi upozorenje izdano u skladu s ovom Uredbom informiraju se u skladu s člancima 10. i 11. Direktive 65/46/EZ. Ta je informacija u pisanom obliku a priložena joj je kopija ili pozivanje na nacionalnu odluku na temelju koje je izdano upozorenje, kako je utvrđeno u članku 24. stavku 1.

2.   Informacija se ne pruža:

(a)	ako i. osobni podaci nisu dobiveni od predmetnog državljanina treće zemlje i ii. pružanje informacije nije moguće ili bi zahtijevalo nerazmjeran napor;

(b)	ako predmetni državljanin treće zemlje već raspolaže informacijom;

(c)	ako nacionalno pravo omogućuje ograničavanje prava na informacije, posebno s ciljem zaštite nacionalne sigurnosti, obrane, javne sigurnosti i sprečavanja, istraživanja, otkrivanja i progona kaznenih djela.

Članak 43.

Pravna zaštita

1.   Svaka osoba može sudu ili tijelu nadležnom prema zakonodavstvu bilo koje države članice podnijeti tužbu zbog ostvarivanja prava na pristup, ispravak, brisanje ili dobivanje informacija ili naknade štete, vezano uz upozorenje koje se na nju odnosi.

2.   Države članice obvezuju se da će uzajamno izvršavati pravomoćne odluke sudova ili tijela iz stavka 1., ne dovodeći u pitanje odredbe članka 48.

3.   Pravila o pravnoj zaštiti iz ovog članka Komisija će ocijeniti do 17. siječnja 2009. godine.

Članak 44.

Nadzor N.SIS-a II

1.   Tijelo ili tijela imenovana u svakoj državi članici kojima je dodijeljena nadležnost iz članka 28. Direktive 95/46/EZ („nacionalno nadzorno tijelo”) neovisno nadziru zakonitost obrade osobnih podataka u SIS-u II na svojem državnom području i njihov prijenos s njihovog državnog područja, kao i razmjenu i daljnju obradu dopunskih informacija.

2.   Nacionalno nadzorno osigurava provođenje revizije nad postupcima obrade podataka u svakom N.SIS-u II, u skladu s međunarodnim revizijskim standardima, najmanje jedanput tijekom svake četiri godine.

3.   Države članice osiguravaju svojim nacionalnim nadzornim tijelima dostatna sredstva za izvršavanje zadaća koje su im povjerene na temelju ove Uredbe.

Članak 45.

Nadzor nad upravljačkim tijelom

1.   Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka provjerava provodi li upravljačko tijelo obradu osobnih podataka u skladu s ovom Uredbom. U skladu s tim, odgovarajuće se primjenjuju dužnosti i ovlasti iz članaka 46. i 47. Uredbe (EZ) br. 45/2001.

2.   Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka osigurava da se najmanje jednom u svake četiri godine provede revizija nad djelatnostima vezanim uz obradu osobnih podataka, u skladu s međunarodnim revizorskim standardima. Izvješće o reviziji podnosi se Europskom parlamentu, Vijeću, upravljačkom tijelu, Komisiji i nacionalnim nadzornim tijelima. Upravljačko tijelo ima mogućnost davanja primjedbi prije prihvaćanja izvješća.

Članak 46.

Suradnja između nacionalnih nadzornih tijela i Europskog nadzornog tijela za zaštitu podataka

1.   Nacionalna nadzorna tijela i Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka, djelujući u okvirima svojih nadležnosti, aktivno surađuju u okviru osvojih odgovornosti i osiguravaju usklađeni nadzor nad SIS-om II.

2.   U okviru svojih nadležnosti, oni razmjenjuju informacije, pomažu si međusobno prilikom provođenja revizija i inspekcija, proučavaju poteškoće u tumačenju i primjeni ove Uredbe, proučavaju poteškoće koje nastaju kod neovisnog nadzora ili kod ostvarivanja prava osoba na koje se odnose upozorenja, izrađuju nacrte usklađenih prijedloga za zajednička rješenja svih poteškoća i promoviraju svijest o pravu na zaštitu podataka.

3.   Nacionalna nadzorna tijela i Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka u tu se svrhu sastaju najmanje dvaput godišnje. Troškove i organizaciju tih sastanaka preuzima Europsko nadzorno tijelo za zaštitu podataka. Poslovnik se donosi na prvom sastanku. Daljnje metode rada usvajaju se, prema potrebi, zajednički. Zajedničko izvješće o radu svake se dvije godine podnosi Europskom parlamentu, Vijeću, Komisiji i upravljačkom tijelu.

Članak 47.

Zaštita podataka tijekom prijelaznog razdoblja

Kada Komisija svoju nadležnost tijekom prijelaznog razdoblja prenese na neko drugo tijelo ili tijela u skladu s člankom 15. stavkom 4., ona tada Europskom nadzornom tijelu za zaštitu podataka osigurava pravo i mogućnost potpunog izvršavanja svojih zadaća, uključujući provođenje provjere na licu mjesta i ostvarivanje ostalih ovlasti dodijeljenih u skladu s člankom 47. Uredbe (EZ) br. 45/2001.

POGLAVLJE VII.

ODGOVORNOST I KAZNE

Članak 48.

Odgovornost

1.   Svaka je država članica odgovorna, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, za svaku štetu nanesenu bilo kojoj osobi korištenjem N.SIS-a II. To se odnosi i na štetu koju je uzrokovala država članica koja je izdala upozorenje, kada se radi o unosu netočnih podataka ili njihovoj nezakonitoj pohrani.

2.   Ako država članica protiv koje je podnesena tužba nije ujedno i država članica koja je izdala upozorenje, od potonje se zahtijeva da, na zahtjev, nadoknadi iznose plaćene na ime naknade štete, osim ako bi uporaba podataka od strane države članice koja zahtijeva nadoknadu predstavljala kršenje ove Uredbe.

3.   Ako država članica ne ispuni svoje obveze u skladu s ovom Uredbom i time nanese štetu SIS-u II, takva država članica odgovara za nastalu štetu, osim ako su upravljačko tijelo ili druga država članica koja sudjeluje u SIS-u II propustili poduzeti razumne korake za sprečavanje nastanka štete ili smanjivanje njezina utjecaja.

Članak 49.

Kazne

Države članice osiguravaju da se na svaku zlouporabu podataka unesenih u SIS II ili na svaku razmjenu dopunskih informacija koja je u suprotnosti s ovom Uredbom primjenjuju učinkovite, razmjerne i odvraćajuće kazne, u skladu s nacionalnim pravom.

POGLAVLJE VII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 50.

Praćenje i statistički podaci

1.   Upravljačko tijelo osigurava da se provode postupci za praćenje djelovanja SIS-a II u pogledu ciljeva povezanih s rezultatima, isplativošću, sigurnošću i kvalitetom usluge.

2.   U svrhu tehničkog održavanja, izvještavanja i vođenja statističkih podataka, upravljačko tijelo ima pristup potrebnim informacijama o postupcima obrade podataka, koji se provode u Središnjem SIS-u II.

3.   Upravljačko tijelo svake godine objavljuje statističke podatke o broju evidencija po kategoriji upozorenja, broju pogodaka po kategoriji upozorenja te broju svih pristupa SIS-u II, ukupno i za svaku državu članicu.

4.   Upravljačko tijelo podnosi Europskom parlamentu i Vijeću, dvije godine nakon početka djelovanja SIS-a II i nakon toga svake dvije godine, izvješće o tehničkom funkcioniranju Središnjeg SIS-a II i komunikacijske infrastrukture, uključujući njihovu sigurnost te dvostranu i višestranu razmjenu dopunskih informacija između država članica.

5.   Komisija poduzima, tri godine nakon početka djelovanja SIS-a II i nakon toga svake tri godine, sveobuhvatnu procjenu Središnjeg SIS-a II te dvostrane i višestrane razmjene dopunskih informacija između država članica. Takva sveobuhvatna procjena uključuje provjeru rezultata u odnosu na postavljene ciljeve, ocjenu valjanosti temeljnih načela te ocjenu primjene ove Uredbe na Središnji SIS II, sigurnost Središnjeg SIS-a II i moguće posljedice njegovog budućeg djelovanja. Komisija svoju procjenu dostavlja Europskom parlamentu i Vijeću.

6.   Države članice dostavljaju upravljačkom tijelu i Komisiji informacije potrebne za pripremu izvješća iz stavaka 3., 4. i 5.

7.   Upravljačko tijelo dostavlja Komisiji informacije potrebne za donošenje sveobuhvatnih procjena iz stavka 5.

8.   Tijekom prijelaznog razdoblja, prije nego što upravljačko tijelo preuzme svoje obveze, Komisija je odgovorna za izradu i podnošenje izvješća iz stavaka 3. i 4.

Članak 51.

Odbor

1.   Komisiji pomaže Odbor.

2.   U slučaju pozivanja na ovaj stavak, primjenjuju se članci 5. i 7. Odluke 1999/468/EZ, uzimajući u obzir odredbe njezina članka 8.

Razdoblje propisano člankom 5. stavkom 6. Odluke 1999/468/EZ iznosi tri mjeseca.

3.   Odbor počinje obavljati svoju dužnost od datuma stupanja na snagu ove Uredbe.

Članak 52.

Izmjene odredaba schengenske pravne stečevine

1.   U smislu pitanja koja su obuhvaćena područjem primjene Ugovora, ovom se Uredbom, od datuma utvrđenog u članku 55. stavku 2., zamjenjuju odredbe članka 92. do 119. Schengenske konvencije, uz iznimku njezinog članka 102. točke A.

2.   Od datuma utvrđenog u članku 55. stavku 2., ovom se Uredbom također zamjenjuju sljedeće odredbe schengenske pravne stečevine kojima se provode ti članci (20):

(a)	Odluka Izvršnog odbora od 14. prosinca 1993. o financijskom uređenju troškova postavljanja i djelovanja Schengenskog informacijskog sustava (C.SIS) (SCH/Com-ex (93) 16);

(b)	Odluka Izvršnog odbora od 7. listopada 1997. o razvoju SIS-a (SCH/Com-ex (97) 24);

(c)	Odluka Izvršnog odbora od 15. prosinca 1997. o izmjeni Uredbe o financijskom uređenju C.SIS-a (SCH/Com-ex (97) 35);

(d)	Odluka Izvršnog odbora od 21. travnja 1998. o C.SIS-u s vezama 15/18 (SCH/Com-ex (98) 11);

(e)	Odluka Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o troškovima postavljanja C.SIS-a (SCH/Com-ex (99) 4);

(f)	Odluka Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o ažuriranju priručnika SIRENE (SCH/Com-ex (99) 5);

(g)	Deklaracija Izvršnog odbora od 18. travnja 1996. kojom se definira pojam stranca (SCH/Com-ex (96) dekl. 5);

(h)	Deklaracija Izvršnog odbora od 28. travnja 1999. o strukturi SIS-a (SCH/Com-ex (99) dekl. 2 rev.);

(i)	Odluka Izvršnog odbora od 7. listopada 1997. o sudjelovanju Norveške i Islanda u troškovima postavljanja i djelovanja C.SIS-a (SCH/Com-ex (97) 18).

3.   U smislu pitanja koja su obuhvaćena područjem primjene Ugovora, pozivanje na zamijenjene članke Schengenske konvencije i relevantne odredbe schengenske pravne stečevine kojima se provode ti članci smatra se pozivanjem na ovu Uredbu.

Članak 53.

Prestanak važenja

Uredba (EZ) br. 378/2004, Uredba (EZ) br. 871/2004, Odluka 2005/451/PUP, Odluka 2005/728/PUP i Odluka 2006/628/EZ prestaju važiti s danom utvrđenim u članku 55. stavku 2.

Članak 54.

Prijelazno razdoblje i proračun

1.   Upozorenja se iz SIS-a 1 + prenose u SIS II. Države članice u najkraćem roku, a najkasnije u roku od tri godine od datuma utvrđenog u članku 55. stavku 2., osiguravaju usklađenost sadržaja upozorenja koja se prenose iz SIS-a 1 + u SIS II s odredbama ove Uredbe, dajući prednost upozorenjima na osobe. Tijekom prijelaznog razdoblja države članice mogu nastaviti primjenjivati odredbe članaka 94. i 96. Schengenske konvencije na sadržaj upozorenja koja se prenose iz SIS-a 1 + u SIS II, u skladu sa sljedećim pravilima:

(a)	u slučaju mijenjanja, dopunjavanja, ispravljanja ili ažuriranja sadržaja upozorenja koje se prenosi iz SIS-a 1 + u SIS II, države članice osiguravaju da je upozorenje u skladu s odredbama ove Uredbe od dana promjene, dopune, ispravka ili ažuriranja;

(b)	u slučaju pogotka koje se prenosi iz SIS-a 1 + u SIS II, države članice neodgodivo provjeravaju usklađenost tog upozorenja s odredbama ove Uredbe i pritom ne odgađaju mjere koje je na temelju tog upozorenja potrebno poduzeti.

2.   Odobrena proračunska sredstva, u skladu s odredbama članka 119. Schengenske konvencije, koja se ne iskoriste do datuma utvrđenog u skladu s člankom 55. stavkom 2., vraćaju se državama članicama. Iznos povrata računa se na temelju doprinosa države članice, kao što je utvrđeno Odlukom Izvršnog odbora od 14. prosinca 1993. o financijskom uređenju troškova postavljanja i djelovanja Schengenskog informacijskog sustava.

3.   Tijekom prijelaznog razdoblja iz članka 15. stavka 4., pozivanje na upravljačko tijelo iz ove Uredbe smatra se pozivanjem na Komisiju.

Članak 55.

Stupanje na snagu, primjena i prijelaz

1.   Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

2.   Primjenjuje se na države članice koje sudjeluju u SIS-u 1 + od datuma koje utvrđuje Vijeće, na temelju jednoglasne odluke svojih članova, koji predstavljaju vlade država članica, koje sudjeluju u SIS-u 1+.

3.   Datumi iz stavka 2. utvrđuju se nakon što:

(a)	se usvoje potrebne provedbene mjere;

(b)	sve države članice koje u cijelosti sudjeluju u SIS-u 1 + obavijeste Komisiju da su poduzele potrebne tehničke i pravne mjere za obradu podataka SIS-a II i razmjenu dopunskih informacija;

(c)	Komisija objavi da je uspješno provela iscrpno ispitivanje SIS-a II, koje je provela zajedno s državama članicama a pripremna tijela Vijeća potvrde rezultate ispitivanja prema kojima je kvaliteta djelovanja SIS-a II barem jednaka kvaliteti djelovanja SIS-a 1+;

(d)	Komisija poduzme potrebne tehničke mjere za povezivanje Središnjeg SIS-a II s N.SIS-om II predmetnih država članica.

4.   O rezultatima ispitivanja koja su provedena u skladu sa stavkom 3. točkom (c) Komisija obavješćuje Europski parlament.

5.   Svaka Odluku Vijeća koja je u donesena u skladu sa stavkom 2. objavljuje se u Službenom listu Europske unije.

---

(1)  Mišljenje Europskog parlamenta od 25. listopada 2006. (još nije objavljeno u Službenom listu) i Odluka Vijeća od 19. prosinca 2006. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(2)  SL L 239, 22.9.2000., str. 19., Konvencija kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1160/2005 (SL L 191, 22.7.2005., str. 18.).

(3)  SL L 328, 13.12.2001., str. 4.

(4)  SL L 328, 13.12.2001., str. 1.

(5)  SL L …

(6)  SL L 281, 23.11.1995., str. 31.

(7)  SL L 8, 12.1.2001., str. 1.

(8)  SL L 12, 17.1.2004., str. 47.

(9)  SL L 184, 17.7.1999., str. 23. Odluka kako je izmijenjena Odlukom 2006/512/EZ (SL L 200, 22.7.2006., str. 11.).

(10)  SL L 131, 1.6.2000., str. 43.

(11)  SL L 64, 7.3.2002., str. 20.

(12)  SL L 176, 10.7.1999., str. 36.

(13)  SL L 176, 10.7.1999., str. 31.

(14)  SL L 176, 10.7.1999., str. 53.

(15)  Odluka Vijeća 2004/849/EZ od 25. listopada 2004. o potpisivanju, u ime Europske unije, i privremenoj primijeni određenih odredaba Sporazuma zaključenog između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije koje se odnose na pridruživanje Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (SL L 368, 15.12.2004., str. 26.).

(16)  Oduka Vijeća 2004/860/EZ od 25. listopada 2004. o potpisivanju, u ime Europske zajednice, i privremenoj primijeni određenih odredaba Sporazuma zaključenog između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije koje se odnose na pridruživanje Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (SL L 370, 17.12.2004., str. 78.).

(17)  SL L 248, 16.9.2002., str. 1.

(18)  SL L 158, 30.4.2004., str. 77.

(19)  SL L 105, 13.4.2006., str. 1.

(20)  SL L 239, 22.9.2000., str. 439.

---