Uzajamno priznavanje robe

 

SAŽETAK DOKUMENTA:

Uredba (EU) 2019/515 o uzajamnom priznavanju robe koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici EU-a

ČEMU SLUŽI OVA UREDBA?

Njezin je cilj ojačati funkcioniranje unutarnjeg tržišta poboljšanjem primjene načela uzajamnog priznavanja* u području robe i uklanjanjem neopravdanih prepreka trgovini. To se postiže na sljedeće načine:

• definiranjem prava i obveza koja proistječu iz ovog načela za nacionalne vlasti i poduzeća kada se roba prodaje u drugoj zemlji EU-a;
• osiguranjem zaštitnih mjera u slučaju kada se uzajamno priznavanje odbije u pojedinačnim slučajevima;
• jačanjem uloge nacionalnih kontaktnih točaka za proizvode kao pružatelja informacija i komunikacijskih točaka između državnih vlasti i poduzeća.

Ovim zakonskim aktom stavlja se van snage uredba (EZ) br. 764/2008.

KLJUČNE TOČKE

Načelo uzajamnog priznavanja osigurava pristup tržištu za robe koje nisu, ili su samo djelomično, predmet zakonodavstva EU o usklađivanju.

Uredba se primjenjuje na:

• sve vrste robe koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj zemlji EU-a, uključujući tu poljoprivredne proizvode i proizvode ribarstva, neovisno od toga kako se ti proizvodi proizvode i obrađuju;
• nacionalne administrativne odluke kojima se ograničava ili uskraćuje pristup takvoj robi na tržištu te zemlje.

Kada nadležno tijelo u zemlji uvoznici namjerava izvršiti procjenu robe, poduzeća mogu koristiti dobrovoljnu izjavu o uzajamnom priznavanju kako bi dokazali da se roba zakonito stavlja na tržište u drugoj zemlji EU-a.

Nacionalna tijela koja ocjenjuju uvezenu robu prema izjavi o uzajamnom priznavanju:

• odmah stupaju u kontakt s dotičnim poduzećem i objašnjavaju planirani postupak ocjene;
• dozvoljavaju distribuciju i prodaju robe dok oni provode ocjenu (osim ako postoji postupak prethodnog odobrenja za robu u njihovoj zemlji ili ako se privremeno uskrati pristup tržištu);
• prihvaćaju izjavu o uzajamnom priznavanju, zajedno s pratećim dokazima potrebnim za provjeru u njoj sadržanih informacija, kao dovoljan dokaz da se roba zakonito prodaje u drugoj zemlji EU-a. Ako izjava nije dostavljena, nadležno tijelo može zatražiti od dotičnih poduzeća da dostave dokumentaciju i informacije o obilježjima i vrsti dotične robe i njenom zakonitom stavljanju na tržište u drugoj zemlji EU-a;
• vode računa o sadržaju izvješćâ o ispitivanju ili potvrda koje je izdalo tijelo za ocjenjivanje sukladnosti i koje je dostavilo poduzeće kao dio ocjene;
• odmah obavješćuju poduzeće – i Europsku komisiju i zemlje EU-a u roku od 20 dana – ako odluče uskratiti ili ograničiti pristup tržištu za dotičnu robu;
• kada donose negativnu administrativnu odluku, izrečenu na način koji je dovoljno detaljan i obrazložen o tome zašto ograničavaju ili uskraćuju pristup tržištu, uključujući i sljedeće
  • nacionalno tehničko pravilo na kojem se temelji administrativna odluka;
  • legitimne razloge od javnog interesa kojima se opravdava primjena nacionalnog tehničkog pravila;
  • tehničke ili znanstvene dokaze koji su uzeti u obzir;
  • sažetak relevantnih argumenata koje je iznijelo dotično poduzeće;
  • dokaze kojima se pokazuje da je administrativna odluka primjerena;
  • pravna sredstva dostupna poduzeću i rokove za primjenu tih pravnih sredstava, uključujući i upotrebu besplatne usluge SOLVIT (što može podrazumijevati davanje mišljenja od strane Komisije).

Nacionalna tijela koja procjenjuju uvezenu robu mogu privremeno obustaviti njezinu prodaju ili distribuciju i pri tome odmah obavijestiti poduzeće, Komisiju i zemlje EU-a ako:

• u normalnim ili razumno predvidljivim uvjetima upotrebe roba predstavlja ozbiljan rizik za sigurnost ili zdravlje osoba ili za okoliš, uključujući rizik čiji učinci nisu trenutni, što zahtijeva brzo djelovanje nadležnog tijela; ili
• je stavljanje robe ili robe te vrste na tržište u toj zemlji EU-a općenito zabranjeno u toj zemlji EU-a zbog razlogâ javnog morala ili javne sigurnosti.

Ako SOLVIT centri ne mogu pronaći dobro rješenje u pojedinačnom slučaju pomoću postupka SOLVIT, Komisija može pomoći u rješavanju slučaja na zahtjev bilo kojeg uključenog SOLVIT centra izdavanjem mišljenja. U tu svrhu, Komisija:

• mora procijeniti je li odluka nacionalnog tijela kompatibilna s načelom uzajamnog priznavanja i zahtjevima ove uredbe;
• ako su potrebni dodatni podaci ili dokumenti, mora zatražiti od nadležnog SOLVIT centra da kontaktira poduzeće ili nadležno tijelo radi dobivanja takvih dodatnih podataka ili dokumenata;
• mora izdati mišljenje u roku od 45 dana;
• mišljenje poduzeću i nacionalnom tijelu saopćava nadležni SOLVIT centar. Komisija o svojem mišljenju obavješćuje i zemlje EU-a;
• tamo gdje je to prikladno, Komisija u svojem mišljenju mora utvrditi sva problematična pitanja koja bi trebalo riješiti u okviru predmeta SOLVIT-a ili daje preporuke za pomoć u rješavanju predmeta.

Svaka zemlja EU-a mora uspostaviti i održavati na svojem teritoriju kontaktne točke za proizvode i osigurati da imaju dostatne ovlasti i adekvatne resurse. Kontaktne točke za proizvode moraju:

• pružati informacije putem interneta o:
  • načelu uzajamnog priznavanja i primjeni ove uredbe u svojoj zemlji;
  • podacima za kontakt nadležnih tijela, uključujući pojedinosti o tijelima odgovornima za nadzor nad provedbom nacionalnih tehničkih pravila koja se primjenjuju u njihovoj zemlji;
  • informacijama o pravnim sredstvima i postupcima u svojoj državi u slučaju spora, uključujući i postupak SOLIVT-a utvrđen ovom uredbom;
• odgovoriti na sve zahtjeve tvrtki ili nacionalnih tijela za dodatnim informacijama, bez naknade i u roku od 15 radnih dana od njihova primitka;
• kada je potrebno, pomoći u organiziranju kontakata između nacionalnih tijela u vezi s postupkom ocjene prema ovoj uredbi.

Za potporu ovoj uredbi, EU može financirati sljedeće djelatnosti:

• kampanje podizanja svijesti;
• obrazovanje i osposobljavanje;
• suradnju među kontaktnim točkama za proizvode i nadležnim tijelima te tehničku i logističku podršku toj suradnji;
• prikupljanje podataka koji se odnose na funkcioniranje načela uzajamnog priznavanja i njegov učinak na jedinstveno tržište robe EU-a;
• razmjenu službenika i najboljih praksi.

Komisija mora provesti procjenu ove uredbe do 20. travnja 2025. i svake 4 godine nakon toga te podnijeti izvješće Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru.

Provedbeni akt

U Provedbenoj uredbi Komisije (EU) 2020/1668 utvrđuju se potrebne pojedinosti za prilagodbu informacijskog i komunikacijskog sustava za nadzor tržišta (ICSMS) u svrhe uzajamnog priznavanja.

u Provedbenoj uredbi uvodi se upotreba ICSMS-a u sljedeće svrhe:

• radi obavješćivanja o administrativnim odlukama (članak 5.);
• radi obavješćivanja o privremenim suspenzijama (članak 6.);
• radi obavješćivanja svih zemalja EU-a o mišljenjima Komisije (članak 8.);
• radi razmjene informacija između nadležnih tijela zemalja EU-a zaduženih za provjeru podataka i dokumenata koje dostavljaju poduzeća tijekom ocjene (članak 10.).

OTKAD SE OVA UREDBA PRIMJENJUJE?

Primjenjuje se od 19. travnja 2020.

POZADINA

Za više informacija vidjeti:

• Uzajamno priznavanje robe (Europska komisija).

KLJUČNI POJMOVI

GLAVNI DOKUMENT

Uredba (EU) 2019/515 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. ožujka 2019. o uzajamnom priznavanju robe koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 764/2008 (SL L 91, 29.3.2019., str. 1.–18.)

VEZANI DOKUMENTI

Uredba (EU) 2019/1020 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda i o izmjeni Direktive 2004/42/EZ i uredbi (EZ) br. 765/2008 i (EU) br. 305/2011 (SL L 169, 25.6.2019., str. 1.–44.)

Uredba (EU) 2018/1724 Europskog parlamenta i Vijeća od 2. listopada 2018. o uspostavi jedinstvenog digitalnog pristupnika za pristup informacijama, postupcima, uslugama podrške i rješavanja problema te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 (SL L 295, 21.11.2018., str. 1.–38.)

Uredba (EU) 2017/625 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2017. o službenim kontrolama i drugim službenim aktivnostima kojima se osigurava primjena propisa o hrani i hrani za životinje, pravila o zdravlju i dobrobiti životinja, zdravlju bilja i sredstvima za zaštitu bilja, o izmjeni uredaba (EZ) br. 999/2001, (EZ) br. 396/2005, (EZ) br. 1069/2009, (EZ) br. 1107/2009, (EU) br. 1151/2012, (EU) br. 652/2014, (EU) 2016/429 i (EU) 2016/2031 Europskog parlamenta i Vijeća, uredaba Vijeća (EZ) br. 1/2005 i (EZ) br. 1099/2009 i direktiva Vijeća 98/58/EZ, 1999/74/EZ, 2007/43/EZ, 2008/119/EZ i 2008/120/EZ te o stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 854/2004 i (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Vijeća 89/608/EEZ, 89/662/EEZ, 90/425/EEZ, 91/496/EEZ, 96/23/EZ, 96/93/EZ i 97/78/EZ te Odluke Vijeća 92/438/EEZ (Uredba o službenim kontrolama) (SL L 95, 7.4.2017., str. 1.–142.)

Sukcesivne izmjene i dopune Uredbe (EU) 2017/625 uključene su u izvorni tekst. Ovaj pročišćeni tekst namijenjen je isključivo dokumentiranju.

Direktiva (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. rujna 2015. o utvrđivanju postupka pružanja informacija u području tehničkih propisa i pravila o uslugama informacijskog društva (SL L 241, 17.9.2015., str. 1.–15.)

Uredba (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o financiranju, upravljanju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike i o stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 352/78, (EZ) br. 165/94, (EZ) br. 2799/98, (EZ) br. 814/2000, (EZ) br. 1290/2005 i (EZ) 485/2008 (SL L 347, 20.12.2013., str. 549.–607.)

Vidjeti pročišćeni tekst.

Uredba (EZ) br. 765/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. srpnja 2008. o utvrđivanju zahtjeva za akreditaciju i za nadzor tržišta u odnosu na stavljanje proizvoda na tržište i o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 339/93 (SL L 218, 13.8.2008., str. 30.–47.)

Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002.o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (SL L 31, 1.2.2002., str. 1.–24.)

Vidjeti pročišćeni tekst.

Direktiva 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (SL L 11, 15.1.2002., str. 4.–17.)

Vidjeti pročišćeni tekst.

Posljednje ažuriranje 27.11.2020