Predmet C‑4/14

Christophe Bohez

protiv

Ingrid Wiertz

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Korkein oikeus)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Pravosudna suradnja u građanskim stvarima — Uredba (EZ) br. 44/2001 — Članak 1. stavak 2. i članak 49. — Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima — Isključene stvari — Obiteljsko pravo — Uredba (EZ) br. 2201/2003 — Članak 47. stavak 1. — Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću — Sudska odluka o pravu na kontakt s djetetom kojom je određena periodična novčana kazna — Izvršenje periodične novčane kazne“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 9. rujna 2015.

1. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Područje primjene – Isključene stvari – Status i pravna sposobnost fizičkih osoba – Odluka kojom se nalaže periodična novčana kazna u okviru spora u kojem se želi ishoditi poštovanje prava na kontakt s djetetom – Isključenje iz područja primjene – Odluka koja je obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 2201/2003

   (uredbe Vijeća br. 44/2001, čl. 1. st. 2. t. (a) i br. 2201/2003)

2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Priznavanje i izvršenje – Odluka kojom se nalaže periodična novčana kazna u okviru spora u kojem se želi ishoditi poštovanje prava na kontakt – Naplata periodične novčane kazne koja pripada istom postupku izvršenja kao i odluka o pravu na kontakt s djetetom

   (Uredba Vijeća br. 2201/2003, čl. 28. st. 1., čl. 41. st. 1. i čl. 47. st. 1.)

3. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću – Uredba br. 2201/2003 – Priznavanje i izvršenje – Odluka kojom se nalaže periodična novčana kazna u okviru spora u kojem se želi ishoditi poštovanje prava na kontakt – Izvršenje – Pretpostavka – Iznos konačno utvrđen pred sudovima države članice podrijetla

   (Uredba Vijeća br. 2201/2003)

1.  Članak 1. Uredbe br. 44/2001 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se ta uredba ne primjenjuje na izvršenje periodične novčane kazne u jednoj državi članici naložene sudskom odlukom donesenom u drugoj državi članici o pravu na roditeljsku skrb i pravu na kontakt s djetetom, čija je svrha osigurati da nositelj prava na roditeljsku skrb poštuje to pravo na kontakt s djetetom.

   Naime, takva je periodična novčana kazna podredna u odnosu na glavnu obvezu nositelja prava skrbništva da surađuje u provedbi takvog prava na kontakt s djetetom dodijeljenog istom odlukom.

   Međutim, članak 1. stavak 2. točka (a) Uredbe 44/2001 iz područja primjene te uredbe izričito isključuje status fizičkih osoba, pojam koji podrazumijeva izvršavanje roditeljske odgovornosti nad djetetom.

   Posljedično, navedena je periodična novčana kazna čije se izvršenje zahtijeva podredna mjera čiji je cilj zaštita prava koje nije obuhvaćeno područjem primjene Uredbe br. 44/2001, već onim Uredbe br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba br. 1347/2000.

   (t. 35.‑37., 39., 40. i t. 1. izreke)

2.  Naplata periodične kazne koju je naložio sud države članice podrijetla koji je meritorno odlučivao o pravu na kontakt s djetetom u svrhu osiguranja ostvarenja tog prava pripada istom postupku izvršenja kao i odluka o pravu na kontakt s djetetom koje osigurava spomenuta periodična kazna i potonja se na tom temelju treba proglasiti izvršnom prema pravilima utvrđenima u Uredbi br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000.

   Naime, takva periodična novčana kazna ne može se razmatrati samostalno kao da čini samostalnu obvezu, već se treba razmatrati neodvojivo od prava na kontakt s djetetom čiju zaštitu osigurava. Na tom temelju, naplata navedene periodične novčane kazne treba pripadati istom uređenju izvršenja kao i pravo na kontakt s djetetom koje osigurava, odnosno pravilima predviđenima u članku 28. stavku 1. i članku 41. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003.

   Odvajanje uređenja izvršenja periodične novčane kazne od onoga koje se primjenjuje na pravo na kontakt s djetetom da bi potpalo pod sami postupak izvršenja, koji prema članku 47. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 uređuje nacionalno pravo države članice izvršenja, dovelo bi do toga da bi sudu te države bilo omogućeno da sam ispita postojanje povrede prava na kontakt s djetetom.

   Međutim, takva kontrola, koja bi se izvršavala prema pravilima države članice izvršenja i podrazumijevala da sud te države ocjenjuje okolnosti slučaja, bila bi protivna volji zakonodavca Unije da za odluke donesene u tom području uspostavi jedinstveno i pojednostavnjeno uređenje izvršenja koje zabranjuje svako miješanje suda izvršenja u meritum i temelji se na povjerenju u sud države podrijetla kao sud koji je određen kao nadležan za donošenje odluke o pravu na kontakt s djetetom.

   (t. 49.‑53. i t. 2. izreke)

3.  U okviru Uredbe br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, strane sudske odluke koje nalažu plaćanje periodične novčane kazne izvršne su u državi članici u kojoj se zahtijeva izvršenje samo u slučaju da je iznos konačno utvrđen pred sudovima države članice podrijetla.

   Naime, u situaciji u kojoj nositelj prava na kontakt s djetetom dodijeljenog u jednoj državi članici pozivajući se na nepoštovanje tog prava traži izvršenje periodične novčane kazne u drugoj državi članici čiji konačni iznos nije utvrdio sud države podrijetla, utvrđivanje konačnog iznosa koji treba platiti podrazumijeva nadzor nad navodnim povredama koje navodi nositelj prava kontakta s djetetom. Međutim, takav nadzor, od ključne važnosti za najbolji interes djeteta, ne podrazumijeva samo utvrđenje koliko je puta uskraćena predaja djeteta, nego i ocjenu razloga uslijed kojih je došlo do tih povreda. Samo je sud države članice podrijetla, kao sud koji je nadležan odlučivati o meritumu, ovlašten provoditi takvo ocjenjivanje.

   Posljedično, u takvom je slučaju na korisniku periodične novčane kazne da se koristi dostupnim postupovnim sredstvima u državi članici podrijetla u svrhu dobivanja naslova kojim se utvrđuje konačni iznos periodične novčane kazne.

   (t. 59.‑61. i t. 3. izreke)