(1)

Unija je sebi za cilj postavila održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde.

(2)

Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima u Uniji temelji se na načelu uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka, a to se načelo od sastanka Europskog vijeća u Tampereu održanog 15. i 16. listopada 1999. obično naziva temeljem pravosudne suradnje u kaznenim stvarima u Uniji.

(3)

Zamrzavanje i oduzimanje predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima među najučinkovitijim su sredstvima u borbi protiv kriminala. Unija je predana osiguravanju učinkovitijeg utvrđivanja, oduzimanja i ponovne uporabe imovine stečene kaznenim djelom, u skladu sa „Stockholmskim programom – otvorena i sigurna Europa koja služi svojim građanima i štiti ih” (2).

(4)

Budući da je kriminal često prekogranične prirode, učinkovita prekogranična suradnja od ključne je važnosti za zamrzavanje i oduzimanje predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

(5)

Trenutačni pravni okvir Unije u vezi s uzajamnim priznavanjem naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje sastoji se od okvirnih odluka Vijeća 2003/577/PUP (3) i 2006/783/PUP (4).

(6)

Iz izvješćâ Komisije o provedbi okvirnih odluka 2003/577/PUP i 2006/783/PUP proizlazi da postojeći sustav za uzajamno priznavanje naloga za zamrzavanje i oduzimanje nije potpuno učinkovit. Te okvirne odluke nisu se ujednačeno provodile i primjenjivale u državama članicama, što je dovelo do nedovoljnog uzajamnog priznavanja i neoptimalne prekogranične suradnje.

(7)

Pravni okvir Unije za uzajamno priznavanje naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje ne ide ukorak s nedavnim zakonodavnim promjenama na razini Unije i na nacionalnoj razini. Osobito, u Direktivi 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća (5) utvrđena su minimalna pravila o zamrzavanju i oduzimanju imovine. Ta se minimalna pravila odnose na oduzimanje predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, uključujući slučajeve bolesti ili bijega osumnjičenika ili optuženika, kada je već pokrenut kazneni postupak u vezi s kaznenim djelom, prošireno oduzimanje i oduzimanje od treće strane. Ta se minimalna pravila odnose i na zamrzavanje imovine s ciljem mogućeg naknadnog oduzimanja. Pravnim okvirom za uzajamno priznavanje trebale bi biti obuhvaćene i vrste naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje iz te direktive.

(8)

U postupku donošenja Direktive 2014/42/EU Europski parlament i Vijeće u izjavi su naveli su da je učinkovit sustav zamrzavanja i oduzimanja u Uniji neodvojivo povezan s uzajamnim priznavanjem naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje koje dobro funkcionira. Uzimajući u obzir potrebu za uspostavom sveobuhvatnog sustava zamrzavanja i oduzimanja predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, Europski parlament i Vijeće pozvali su Komisiju da predstavi zakonodavni prijedlog o uzajamnom priznavanju naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje.

(9)

U svojoj komunikaciji od 28. travnja 2015. naslovljenoj „Europski program sigurnosti” Komisija je navela da smatra da se pravosudna suradnja u kaznenim stvarima oslanja na učinkovite prekogranične instrumente i da je uzajamno priznavanje presuda i sudskih odluka ključan element sigurnosnog okvira. Komisija je podsjetila i da treba poboljšati uzajamno priznavanje nalogâ za zamrzavanje i nalogâ za oduzimanje.

(10)

U svojoj komunikaciji od 2. veljače 2016. o Akcijskom planu za jačanje borbe protiv financiranja terorizma Komisija je istaknula da je važno osigurati da se kriminalcima koji financiraju terorizam oduzme imovina. Komisija je navela da je s ciljem suzbijanja aktivnosti organiziranog kriminala kojima se financira terorizam od ključne važnosti da se tim kriminalcima oduzme imovinska korist ostvarena kaznenim djelima. U tu svrhu, kako je navela Komisija, potrebno je osigurati da se sve vrste nalogâ za zamrzavanje i nalogâ za oduzimanje u najvećem mogućem opsegu izvršavaju u cijeloj Uniji primjenom načela uzajamnog priznavanja.

(11)

Kako bi se osiguralo učinkovito uzajamno priznavanje nalogâ za zamrzavanje i nalogâ za oduzimanje, pravila o priznavanju i izvršavanju tih naloga trebala bi se utvrditi pravno obvezujućim i izravno primjenjivim aktom Unije.

(12)

Važno je olakšati uzajamno priznavanje i izvršenje nalogâ za zamrzavanje i nalogâ za oduzimanje uspostavom pravila kojima se državu članicu obvezuje da bez dodatnih formalnosti prizna naloge za zamrzavanje i naloge za oduzimanje koje je u okviru postupaka u kaznenim stvarima izdala druga država članica te da te naloge izvrši na svojem državnom području.

(13)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na sve naloge za zamrzavanje i sve naloge za oduzimanje izdane u okviru postupaka u kaznenim stvarima. „Postupak u kaznenim stvarima” autonoman je pojam prava Unije kako ga tumači Sud Europske unije, neovisno o sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Tim se pojmom stoga obuhvaćaju sve vrste naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje koji su izdani slijedom postupaka u vezi s kaznenim djelom, a ne samo nalozi obuhvaćeni Direktivom 2014/42/EU. Njime se obuhvaćaju i druge vrste naloga izdanih bez pravomoćne osuđujuće presude. Iako je moguće da takvi nalozi ne postoje u pravnom sustavu države članice, dotična država članica trebala bi moći priznati i izvršiti takav nalog koji je izdala druga država članica. Postupcima u kaznenim stvarima također bi se moglo obuhvatiti kaznene istrage koje provode policija i druga tijela kaznenog progona. Nalozi za zamrzavanje i nalozi za oduzimanje koji su izdani u okviru postupaka u građanskim ili upravnim pitanjima trebali bi biti isključeni iz područja primjene ove Uredbe.

(14)

Ovom Uredbom trebali bi biti obuhvaćeni nalozi za zamrzavanje i nalozi za oduzimanje povezani s kaznenim djelima obuhvaćenima Direktivom 2014/42/EU te nalozi za zamrzavanje i nalozi za oduzimanje povezani s drugim kaznenim djelima. Kaznena djela obuhvaćena ovom Uredbom stoga ne bi trebala biti ograničena samo na osobito teška kaznena djela s prekograničnim elementima jer člankom 82. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) nije propisano takvo ograničenje za mjere kojima se utvrđuju pravila i postupci za osiguravanje uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim stvarima.

(15)

Suradnja između država članica koja se temelji na načelu uzajamnog priznavanja i na neposrednom izvršenju sudskih odluka pretpostavlja sigurnost da će se odluke koje je potrebno priznati i izvršiti uvijek donositi u skladu s načelima zakonitosti, supsidijarnosti i proporcionalnosti. Takva suradnja također pretpostavlja da će biti očuvana prava osoba na koje se nalog za zamrzavanje ili nalog za oduzimanje odnosi. Među takve osobe na koje se nalog odnosi, a može se raditi o fizičkim ili pravnim osobama, trebala bi se ubrajati osoba protiv koje je izdan nalog za zamrzavanje ili nalog za oduzimanje ili osoba koja je vlasnik imovine obuhvaćene tim nalogom, kao i bilo koja treća strana na čija se prava u pogledu te imovine nalogom izravno utječe, što uključuje bona fide treće strane. O tome utječe li se nalogom za zamrzavanje ili nalogom za oduzimanje izravno na takve treće strane trebalo bi odlučiti u skladu s pravom države izvršenja.

(16)

Ovom Uredbom ne mijenja se obveza poštovanja temeljnih prava i pravnih načela utvrđenih u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji (UEU).

(17)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i načela priznata u Povelji Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („EKLJP”). To obuhvaća načelo da se zabranjuje diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasno ili etničko podrijetlo, vjeroispovijest, spolna orijentacija, državljanstvo, jezik, politička uvjerenja ili invaliditet. Ova Uredba trebala bi se primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima.

(18)

Postupovna prava utvrđena u direktivama 2010/64/EU (6), 2012/13/EU (7), 2013/48/EU (8), (EU) 2016/343 (9), (EU) 2016/800 (10) i (EU) 2016/1919 (11) Europskog parlamenta i Vijeća trebala bi se primjenjivati, unutar područja primjene tih direktiva, na kaznene postupke obuhvaćene ovom Uredbom u pogledu država članica koje te direktive obvezuju. U svakom slučaju, na sve postupke obuhvaćene ovom Uredbom trebale bi se primjenjivati zaštitne mjere u okviru Povelje. Temeljne zaštitne mjere u kaznenim postupcima utvrđene u Povelji posebno bi se trebale primjenjivati na postupke u kaznenim stvarima koji nisu kazneni postupci, a koji su obuhvaćeni ovom Uredbom.

(19)

Dok bi se pravilima o slanju, priznavanju i izvršenju naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje trebala osigurati učinkovitost postupka povrata imovine stečene kaznenim djelom, trebaju se poštovati i temeljna prava.

(20)

Pri ocjeni dvostruke kažnjivosti nadležno tijelo države izvršenja trebalo bi provjeriti bi li činjenični elementi na kojima se temelji predmetno kazneno djelo, kako su navedeni u potvrdi o zamrzavanju ili potvrdi o oduzimanju koje je podnijelo nadležno tijelo države izdavanja, sami po sebi podlijegali kaznenopravnoj sankciji i u državi izvršenja u slučaju da su se dogodili u toj državi u trenutku donošenja odluke o priznavanju naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje.

(21)

Tijelo izdavatelj trebalo bi osigurati da se pri izdavanju naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje poštuju načela nužnosti i proporcionalnosti. Na temelju ove Uredbe nalog za zamrzavanje ili nalog za oduzimanje trebalo bi izdati i poslati tijelu izvršitelju u drugoj državi članici samo ako ga je bilo moguće izdati i upotrebljavati u isključivo domaćem slučaju. Tijelo izdavatelj trebalo bi biti odgovorno za procjenu nužnosti i proporcionalnosti takvih naloga u svakom pojedinom slučaju s obzirom na to da se priznavanje i izvršenje naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje ne bi trebalo odbiti na temelju razloga koji nisu predviđeni u ovoj Uredbi.

(22)

U nekim slučajevima nalog za zamrzavanje može izdati tijelo koje je odredila država izdavanja i koje je nadležno da u kaznenim stvarima izda ili izvrši nalog za zamrzavanje u skladu s nacionalnim pravom, a koje nije sudac, sud ili javni tužitelj. U takvim bi slučajevima, prije slanja tijelu izvršitelju, sudac, sud ili javni tužitelj trebali potvrditi nalog za zamrzavanje.

(23)

Države članice trebale bi moći dati izjavu u kojoj se navodi da bi im tijelo izdavatelj, pri slanju potvrde o zamrzavanju ili potvrde o oduzimanju s ciljem priznavanja i izvršenja naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje, trebalo poslati izvornik naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje ili njegovu ovjerenu presliku zajedno s potvrdom o zamrzavanju ili potvrdom o oduzimanju. Države članice trebale bi obavijestiti Komisiju kada daju ili povuku takvu izjavu. Komisija bi te informacije trebala staviti na raspolaganje svim državama članicama i Europskoj pravosudnoj mreži (EJN), kako je predviđena Odlukom Vijeća 2008/976/PUP (12). EJN bi te informacije trebao objaviti na internetskim stranicama iz te odluke.

(24)

Tijelo izdavatelj trebalo bi potvrdu o zamrzavanju ili potvrdu o oduzimanju, zajedno s nalogom za zamrzavanje ili nalogom za oduzimanje, ako je to primjenjivo, poslati ili izravno tijelu izvršitelju ili središnjem tijelu države izvršenja, kako je primjenjivo, bilo kojim sredstvom kojim se omogućuje pisani zapis u uvjetima kojima se tijelu izvršitelju omogućuje da utvrdi vjerodostojnost potvrde ili naloga, kao što su preporučena pošta ili sigurni sustav elektroničke pošte. Tijelo izdavatelj trebalo bi moći iskoristiti sve odgovarajuće kanale ili sredstva za slanje, uključujući sigurni telekomunikacijski sustav EJN-a, Eurojust ili druge kanale kojima se koriste pravosudna tijela.

(25)

Kada tijelo izdavatelj ima opravdane razloge za pretpostavku da osoba protiv koje je izdan nalog za zamrzavanje ili nalog za oduzimanje koji se odnosi na novčani iznos ima imovinu ili prihod u državi članici, ono bi potvrdu o zamrzavanju ili potvrdu o oduzimanju u vezi s tim nalogom trebalo poslati toj državi članici. Na toj osnovi potvrda bi se primjerice mogla poslati državi članici u kojoj fizička osoba protiv koje je izdan nalog ima boravište ili, ako ta osoba nema trajnu adresu, u kojoj ona ima uobičajeno boravište. Ako je nalog izdan protiv pravne osobe, potvrda bi se mogla poslati državi članici u kojoj ta pravna osoba ima domicil.

(26)

Za administrativno slanje i primanje potvrda u vezi s nalozima za zamrzavanje i nalozima za oduzimanje države članice trebale bi moći odrediti jedno ili više središnjih tijela ako je to potrebno zbog strukture njihova unutarnjeg pravnog sustava. Takva središnja tijela mogla bi također pružati administrativnu potporu, imati koordinacijsku ulogu i pomagati u prikupljanju statističkih podataka, čime se olakšava i promiče uzajamno priznavanje naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje.

(27)

U slučaju da se potvrda o oduzimanju, povezana s nalogom za oduzimanje koji se odnosi na novčani iznos, šalje u više država izvršenja, država izdavanja trebala bi nastojati izbjeći situaciju u kojoj se oduzima više imovine nego što je potrebno i u kojoj bi ukupni iznos dobiven od izvršenja naloga premašivao najveći iznos koji je u njemu naveden. U tu bi svrhu tijelo izdavatelj između ostaloga trebalo u potvrdi o oduzimanju navesti vrijednost imovine, ako je poznata, u svakoj od država izvršenja, tako da tijela izvršitelji mogu to uzeti u obzir, trebalo bi održavati potrebne kontakte s tijelima izvršiteljima, kao i voditi dijalog s njima, u vezi s imovinom koju treba oduzeti te bi trebalo odmah obavijestiti odgovarajuće tijelo izvršitelja ili tijela izvršitelje ako smatra da postoji opasnost da bi moglo doći do oduzimanja kojim se premašuje najveći iznos. Eurojust bi prema potrebi i u okviru svojih nadležnosti mogao imati koordinacijsku ulogu kako bi se izbjeglo prekomjerno oduzimanje.

(28)

Države članice trebalo bi poticati da daju izjavu u kojoj se navodi da bi one, kao države izvršenja, prihvatile potvrde o zamrzavanju, potvrde o oduzimanju ili obje vrste potvrda na jednom ili više službenih jezika Unije koji nisu njihovi službeni jezici.

(29)

Tijelo izvršitelj trebalo bi priznati naloge za zamrzavanje i naloge za oduzimanje te poduzeti mjere potrebne za njihovo izvršenje. Donošenje odluke o priznavanju i izvršenju naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje, kao i samo zamrzavanje ili oduzimanje, trebali bi se provesti jednako brzo i trebalo bi im dati jednaku prednost kao i kod sličnih domaćih slučajeva. Trebalo bi utvrditi rokove, koje bi trebalo računati u skladu s Uredbom Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 (13), kako bi se osiguralo brzo i učinkovito donošenje odluke o priznavanju naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje te njihovo brzo i učinkovito izvršenje. U pogledu naloga za zamrzavanje tijelo izvršitelj trebalo bi započeti poduzimati konkretne mjere potrebne za izvršenje tih naloga najkasnije 48 sati nakon donošenja odluke o njihovu priznavanju i izvršenju.

(30)

Pri izvršavanju naloga za zamrzavanje tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj trebali bi voditi računa o povjerljivosti istrage. Tijelo izvršitelj posebno bi trebalo jamčiti povjerljivost činjenica i sadržaja naloga za zamrzavanje. Time se ne dovodi u pitanje obveza da se osobe na koje se nalog odnosi obavijesti o izvršenju naloga za zamrzavanje u skladu s ovom Uredbom.

(31)

Priznavanje i izvršenje naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje ne bi se trebalo odbiti na temelju razloga koji nisu predviđeni u ovoj Uredbi. Ovom bi se Uredbom tijelima izvršiteljima trebalo dopustiti ne priznati ili ne izvršiti naloge za oduzimanje na temelju načela ne bis in idem, na temelju pravâ osobe na koju se nalog odnosi ili na temelju prava na sudjelovanje na raspravi u sudskom postupku.

(32)

Ovom bi se Uredbom tijelima izvršiteljima trebalo dopustiti ne priznati ili ne izvršiti naloge za oduzimanje ako se osoba protiv koje je izdan nalog za oduzimanje nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo nalogom za oduzimanje povezanim s pravomoćnom osuđujućom presudom. To bi trebao biti razlog za odbijanje priznavanja ili izvršenja samo u slučaju suđenja na kojima je donesen nalog za oduzimanje povezan s pravomoćnom osuđujućom presudom, a ne u slučaju postupaka u kojima je donesen nalog za oduzimanje koji se ne temelji na osuđujućoj presudi. Međutim, kako bi se mogao primijeniti takav razlog, trebalo bi biti održano jedno ili više saslušanja. Taj se razlog ne bi trebao primijeniti ako se odgovarajućim nacionalnim postupovnim pravilima ne predviđaju saslušanja. Takva nacionalna postupovna pravila trebala bi biti u skladu s Poveljom i EKLJP-om, posebno u pogledu prava na pošteno suđenje. To je, primjerice, slučaj ako se postupak vodi u pojednostavnjenom obliku nakon pisanog postupka, u cijelosti ili djelomično, ili kod postupka kod kojeg nije predviđeno saslušanje.

(33)

U iznimnim okolnostima trebalo bi biti moguće odbiti priznavanje ili izvršenje naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje ako bi se takvim priznavanjem ili izvršenjem državu izvršenja spriječilo da primijeni svoja ustavna pravila koja se odnose na slobodu tiska ili slobodu izražavanja u drugim medijima.

(34)

Stvaranje područja slobode, sigurnosti i pravde unutar Unije temelji se na uzajamnom povjerenju i pretpostavci usklađenosti drugih država članica s pravom Unije i, posebno, s temeljnim pravima. Međutim, u iznimnim situacijama, kada postoje ozbiljni razlozi za pretpostavku da bi, na temelju specifičnih i objektivnih dokaza, izvršenje naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje, u posebnim okolnostima slučaja, podrazumijevalo očito kršenje relevantnog temeljnog prava kako je utvrđeno u Povelji, tijelo izvršitelj trebalo bi moći odlučiti ne priznati i ne izvršiti dotični nalog. Temeljna prava koja bi trebala biti relevantna u tom smislu jesu posebice pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na pošteno suđenje i pravo na obranu. Pravo na vlasništvo u načelu ne bi trebalo biti relevantno jer zamrzavanje i oduzimanje imovine nužno podrazumijeva zadiranje u pravo osobe na vlasništvo te zato što su potrebne zaštitne mjere u tom smislu već predviđene u pravu Unije, među ostalim i u ovoj Uredbi.

(35)

Prije nego što donese odluku o odbijanju priznavanja ili izvršenja naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje, na temelju bilo kojeg razloga za nepriznavanje ili neizvršenje, tijelo izvršitelj trebalo bi se savjetovati s tijelom izdavateljem kako bi dobilo sve potrebne dodatne informacije.

(36)

Pri razmatranju zahtjeva koji je tijelo izvršitelj podnijelo u pogledu ograničavanja razdoblja tijekom kojeg bi imovina trebala biti zamrznuta, tijelo izdavatelj u obzir bi trebalo uzeti sve okolnosti tog slučaja, a osobito pitanje bi li daljnje trajanje naloga za zamrzavanje moglo prouzročiti neopravdanu štetu u državi izvršenja. Tijelo izvršitelj potiče se na to da se s tijelom izdavateljem savjetuje u pogledu tog pitanja prije nego što mu uputi formalni zahtjev.

(37)

Tijelo izdavatelj trebalo bi obavijestiti tijelo izvršitelja kada tijelo u državi izdavanja primi novčani iznos koji je uplaćen u odnosu na nalog za oduzimanje, pri čemu se podrazumijeva da bi se državu izvršenja trebalo obavijestiti samo ako iznos uplaćen u odnosu na nalog utječe na preostali iznos koji treba oduzeti na temelju tog naloga.

(38)

Tijelo izvršitelj trebalo bi imati mogućnost odgode izvršenja naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje, posebno kada bi se njegovim izvršenjem mogla ugroziti kaznena istraga u tijeku. Čim razlozi za odgodu prestanu postojati, tijelo izvršitelj trebalo bi poduzeti mjere potrebne za izvršenje naloga.

(39)

Nakon izvršenja naloga za zamrzavanje te slijedom donošenja odluke o priznavanju i izvršenju naloga za oduzimanje, tijelo izvršitelj trebalo bi, u mjeri u kojoj je to moguće, obavijestiti njemu poznate osobe na koje se nalog odnosi o takvom izvršenju ili o takvoj odluci. U tu bi svrhu tijelo izvršitelj trebalo poduzeti sve razumne napore radi utvrđenja identiteta tih osoba, provjere kako doći do njih te obavješćivanja tih osoba o izvršenju naloga za zamrzavanje ili o odluci o priznavanju i izvršenju naloga za oduzimanje. U izvršavanju te obveze tijelo izvršitelj moglo bi od tijela izdavatelja zatražiti pomoć, primjerice kada se čini da osobe na koje se nalog odnosi imaju boravište u državi izdavanja. Obvezom koja na temelju ove Uredbe proizlazi za tijelo izvršitelja u pogledu pružanja informacija osobama na koje se nalog odnosi ne dovodi se u pitanje bilo kakva obveza tijela izdavatelja za pružanje informacija osobama na temelju prava države izdavanja, primjerice u pogledu izdavanja naloga za zamrzavanje ili postojećih pravnih sredstava u skladu s pravom države izdavanja.

(40)

Tijelo izdavatelj trebalo bi se bez odgode obavijestiti o nemogućnosti izvršenja naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje. Do takve nemogućnosti moglo bi doći zato što je imovina već oduzeta, nestala je, uništena je ili se ne nalazi na lokaciji koju je navelo tijelo izdavatelj ili zato što lokacija imovine nije dovoljno precizno opisana iako je provedeno savjetovanje između tijela izvršitelja i tijela izdavatelja u tom pogledu. U takvim okolnostima tijelo izvršitelj više ne bi trebalo biti dužno izvršiti taj nalog. Međutim, ako tijelo izvršitelj naknadno dobije informacije koje mu omogućuju utvrđivanje lokacije imovine, trebalo bi moći izvršiti nalog bez potrebe za slanjem nove potvrde u skladu s ovom Uredbom.

(41)

Kada je zbog prava države izvršenja pravno nemoguće izvršiti nalog za zamrzavanje ili nalog za oduzimanje, tijelo izvršitelj trebalo bi stupiti u kontakt s tijelom izdavateljem kako bi raspravili o toj situaciji i pronašli rješenje. Takvo rješenje moglo bi se sastojati u tome da tijelo izdavatelj povuče dotični nalog.

(42)

Čim se dovrši izvršenje naloga za oduzimanje, tijelo izvršitelj o rezultatima izvršenja trebalo bi obavijestiti tijelo izdavatelja. Ako je to izvedivo u praksi, tijelo izvršitelj pritom bi tijelo izdavatelja također trebalo obavijestiti o imovini ili novčanom iznosu koji su oduzeti, kao i o ostalim pojedinostima koje smatra relevantnima.

(43)

Izvršenje naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje trebalo bi biti uređeno pravom države izvršenja i jedino bi tijela te države trebala biti nadležna za odlučivanje o postupcima izvršenja. Prema potrebi, tijelo izdavatelj i tijelo izvršitelj trebali bi moći pozvati Eurojust ili EJN da u okviru svoje nadležnosti pruže pomoć u vezi s pitanjima povezanima s izvršenjem naloga za zamrzavanje i naloga za oduzimanje.

(44)

Pravilna primjena ove Uredbe pretpostavlja blisku komunikaciju među uključenim nadležnim nacionalnim tijelima, posebno u slučajevima istodobnog izvršenja naloga za oduzimanje u više država članica. Nadležna nacionalna tijela trebala bi se stoga uzajamno savjetovati kad god je to potrebno, izravno ili prema potrebi putem Eurojusta ili EJN.

(45)

U prekograničnim slučajevima ne bi trebalo dovoditi u pitanje prava žrtava na naknadu štete i povrat. U pravilima o raspolaganju zamrznutom ili oduzetom imovinom prednost bi se trebala davati naknadi štete i povratu imovine žrtvama. Pojam „žrtve” treba tumačiti u skladu s pravom države izdavanja, a njime bi trebalo moći biti predviđeno da za potrebe ove Uredbe žrtva može biti i pravna osoba. Ovom Uredbom ne bi se trebala dovoditi u pitanje pravila o naknadi štete i povratu imovine žrtvama u nacionalnim postupcima.

(46)

Ako je tijelo izvršitelj obaviješteno o odluci koju je izdalo tijelo izdavatelj ili drugo nadležno tijelo u državi izdavanja, prema kojoj treba izvršiti povrat zamrznute imovine žrtvi, tijelo izvršitelj trebalo bi poduzeti potrebne mjere kako bi se osiguralo da se dotična imovina zamrzne i što je prije moguće vrati žrtvi. Tijelo izvršitelj trebalo bi moći prenijeti imovinu državi izdavanja kako bi država izdavanja mogla izvršiti povrat imovine žrtvi ili je prenijeti izravno žrtvi ako država izdavanja za to da svoju suglasnost. U pogledu obveze povrata zamrznute imovine žrtvi trebali bi biti ispunjeni sljedeći uvjeti: pravo žrtve na imovinu ne bi smjelo biti osporavano, što znači da se prihvaća da je žrtva zakoniti vlasnik imovine i ne postoje ozbiljne tvrdnje kojima se to dovodi u pitanje; imovina ne bi smjela biti potrebna kao dokaz u kaznenim postupcima u državi izvršenja; i ne bi se smjelo dovoditi u pitanje prava osoba na koje se nalog odnosi, a osobito prava bona fide trećih strana. Tijelo izvršitelj trebalo bi izvršiti povrat zamrznute imovine žrtvi samo ako su ti uvjeti ispunjeni. Ako tijelo izvršitelj smatra da ti uvjeti nisu ispunjeni, ono bi se trebalo savjetovati s tijelom izdavateljem, primjerice kako bi od njega zatražilo dodatne informacije ili raspravilo situaciju kako bi se pronašlo rješenje. U slučaju nemogućnosti pronalaska rješenja tijelo izvršitelj trebalo bi moći odlučiti ne izvršiti povrat zamrznute imovine žrtvi.

(47)

Svaka država članica trebala bi razmotriti uspostavu nacionalnog središnjeg ureda odgovornog za upravljanje zamrznutom imovinom s ciljem mogućega naknadnog oduzimanja, kao i za upravljanje oduzetom imovinom. Zamrznuta imovina i oduzeta imovina mogle bi biti prioritetno namijenjene za projekte iz područja izvršavanja zakonodavstva i sprječavanja organiziranog kriminala kao i za druge projekte od javnog interesa ili društvene koristi.

(48)

Svaka država članica trebala bi razmotriti uspostavu nacionalnog fonda kojim bi se jamčila odgovarajuća naknada štete žrtvama kaznenih djela, poput obitelji policijskih službenika i javnih službenika koji su izgubili život ili zadobili trajni invaliditet pri obavljanju dužnosti. Države članice mogle bi u tu svrhu namijeniti dio oduzete imovine.

(49)

Države članice ne bi trebale imati mogućnost jedna od druge potraživati naknadu troškova nastalih primjenom ove Uredbe. Međutim, kada su za državu izvršenja nastali veliki ili izvanredni troškovi, primjerice zbog činjenice da je imovina zamrznuta tijekom duljeg razdoblja, tijelo izdavatelj trebalo bi razmotriti svaki prijedlog tijela izvršitelja o podjeli troškova.

(50)

Kako bi se u budućnosti moglo riješiti uočene probleme u pogledu sadržaja potvrda iz prilogâ ovoj Uredbi što je brže moguće, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenja akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi s izmjenom tih potvrda. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (14). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(51)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, odnosno uzajamno priznavanje i izvršenje nalogâ za zamrzavanje i nalogâ za oduzimanje, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega ili učinaka djelovanja on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

(52)

Odredbe Okvirne odluke 2003/577/PUP već su zamijenjene Direktivom 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća (15) u pogledu zamrzavanja dokaza za države članice koje obvezuje ta direktiva. Odredbe Okvirne odluke 2003/577/PUP u pogledu zamrzavanja imovine trebalo bi zamijeniti ovom Uredbom među državama članicama koje ona obvezuje. Okvirnu odluku 2006/783/PUP također bi trebalo zamijeniti ovom Uredbom među državama članicama koje ona obvezuje. Odredbe Okvirne odluke 2003/577/PUP u pogledu zamrzavanja imovine, kao i odredbe Okvirne odluke 2006/783/PUP, trebale bi se stoga i dalje primjenjivati ne samo među državama članicama koje ova Uredba ne obvezuje, već i između svake države članice koju ova Uredba ne obvezuje i svake države članice koju ova Uredba obvezuje.

(53)

Pravni oblik ovog akta ne bi trebao predstavljati presedan za buduće pravne akte Unije u području uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka u kaznenim stvarima. Odabir pravnog oblika za buduće pravne akte Unije trebalo bi pažljivo procijeniti na pojedinačnoj osnovi, uzimajući u obzir, među ostalim čimbenicima, djelotvornost pravnog akta te načela proporcionalnosti i supsidijarnosti.

(54)

Države članice trebale bi osigurati da, u skladu s Odlukom Vijeća 2007/845/PUP (16), njihovi uredi za oduzimanje imovinske koristi međusobno surađuju u svrhu olakšavanja praćenja i utvrđivanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ili druge imovine povezane s kaznenim djelom koji mogu postati predmetom naloga za zamrzavanje ili naloga za oduzimanje.

(55)

U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, Ujedinjena Kraljevina obavijestila je da želi sudjelovati u donošenju i primjeni ove Uredbe.

(56)

U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(57)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

(1)

Uredba (EZ) br. 539/2001 (2) Europskog parlamenta i Vijeća značajno je izmijenjena nekoliko puta (3). Radi jasnoće i racionalnosti tu bi uredbu trebalo kodificirati.

(2)

Ovom Uredbom predviđa se potpuno usklađivanje u pogledu trećih zemalja čiji državljani podliježu zahtjevu posjedovanja vize za prelazak vanjskih granica država članica (dalje u tekstu i „obveza posjedovanja vize”) i onih čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva.

(3)

Utvrđivanje trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu ili su izuzeti od tog zahtjeva trebalo bi se provoditi na temelju pažljive pojedinačne ocjene različitih kriterija. Ta bi se ocjena trebala provoditi periodično i mogla bi dovesti do zakonodavnih prijedloga o izmjeni Priloga I. ovoj Uredbi, u kojem se navodi popis trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica, i Priloga II. ovoj Uredbi, u kojem se navodi popis trećih zemalja čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize pri prelasku vanjskih granica država članica za boravke od najviše 90 dana unutar bilo kojeg razdoblja od 180 dana, unatoč tome što u posebnim okolnostima postoji mogućnost izmjena tih priloga koje se posebno odnose na neku zemlju, na primjer kao ishod procesa liberalizacije viznog režima ili kao krajnja posljedica privremene suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize.

(4)

Sastav popisa trećih zemalja iz priloga I. i II. trebao bi biti i ostati dosljedan kriterijima utvrđenima ovom Uredbom. Upućivanja na treće zemlje za koje se situacija u pogledu tih kriterija promijenila trebalo bi premjestiti iz jednog priloga u drugi.

(5)

Razvoji događaja u međunarodnom pravu kojima se uzrokuju promjene u statusu ili imenu određenih zemalja ili subjekata trebali bi se odraziti u prilozima I. i II.

(6)

Kako Sporazum o Europskom gospodarskom prostoru (4) izuzima državljane Islanda, Lihtenštajna i Norveške od obveze posjedovanja vize, te zemlje ne bi trebale biti uvrštene u popis iz Priloga II.

(7)

Švicarska ne bi trebala biti uvrštena u popis iz Priloga II. jer se Sporazumom između Europske zajednice i njezinih država članica, s jedne strane, i Švicarske Konfederacije, s druge strane, o slobodnom kretanju osoba (5), predviđa slobodno kretanje bez viza za državljane Švicarske i država članica.

(8)

U odnosu na osobe s priznatim statusom izbjeglice i na osobe bez državljanstva, ne dovodeći u pitanje obveze iz međunarodnih ugovora potpisanih od strane država članica, a posebno Europskog sporazuma o ukidanju viza za izbjeglice Vijeća Europe, potpisanog u Strasbourgu 20. travnja 1959., odluka o obvezi posjedovanja vize ili izuzeću od te obveze trebala bi se temeljiti na trećoj zemlji u kojoj te osobe imaju boravište i koja je izdala njihove putne isprave. Međutim, s obzirom na razlike u nacionalnom pravu koje se primjenjuje na osobe s priznatim statusom izbjeglice i na osobe bez državljanstva, države članice trebale bi moći odlučiti treba li te kategorije osoba izuzeti ako je treća zemlja u kojoj te osobe imaju boravište i koja je izdala njihove putne isprave treća zemlja čiji su državljani izuzeti od obveze posjedovanja vize.

(9)

U skladu s Uredbom (EZ) br. 1931/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (6) izuzeće od obveze posjedovanja vize trebalo bi utvrditi za nositelje dozvole za pogranični promet.

(10)

Države članice trebale bi imati mogućnost predvidjeti izuzeća od obveze posjedovanja vize za nositelje određenih putovnica koje nisu redovne putovnice.

(11)

U određenim slučajevima kada su opravdana posebna pravila za vizu, države članice trebale bi imati mogućnost izuzeti određene kategorije osoba od obveze posjedovanja vize ili za njih uvesti tu obvezu u skladu s međunarodnim javnim pravom ili običajima.

(12)

Države članice trebale bi imati mogućnost izuzeti od obveze posjedovanja vize osobe s priznatim statusom izbjeglice, sve osobe bez državljanstva, kako one koje su obuhvaćene Konvencijom Ujedinjenih naroda o statusu osoba bez državljanstva od 28. rujna 1954. tako i one osobe koje nisu obuhvaćene tom konvencijom, te učenike koji su na školskom izletu, u slučaju da osobe iz tih kategorija imaju boravište u trećoj zemlji koja je uvrštena u popis iz Priloga II. ovoj Uredbi.

(13)

Rješenja koja upravljaju izuzećima od obveze posjedovanja vize u potpunosti bi trebala odražavati stvarnu praksu. Određene države članice odobravaju izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane trećih zemalja koje su uvrštene u popis trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica država članica te koji su pripadnici oružanih snaga koji putuju u sklopu misije Organizacije sjevernoatlantskog ugovora (NATO) ili Partnerstva za mir. Zbog pravne sigurnosti ta izuzeća, koja se temelje na međunarodnim obvezama koje su izvan prava Unije, trebala bi se navesti u ovoj Uredbi.

(14)

Potpuni vizni reciprocitet cilj je kojemu bi Unija trebala stremiti na proaktivan način u svojim odnosima s trećim zemljama te na taj način doprinijeti poboljšanju vjerodostojnosti i dosljednosti vanjske politike Unije.

(15)

Trebalo bi predvidjeti mehanizam Unije kojim se omogućuje provedba načela reciprociteta ako jedna od trećih zemalja koje su uvrštene u popis iz Priloga II. odluči uvesti obvezu posjedovanja vize za državljane jedne ili više država članica. Tim mehanizmom trebalo bi predvidjeti solidarnu reakciju Unije u slučaju da takva treća zemlja primjenjuje obvezu posjedovanja vize za državljane barem jedne države članice.

(16)

Nakon primitka obavijesti države članice da treća zemlja koja je uvrštena u popis iz Priloga II. primjenjuje obvezu posjedovanja vize za državljane te države članice, sve države članice trebale bi zajednički reagirati te na taj način izraziti reakciju Unije na situaciju koja utječe na Uniju u cjelini te koja njezine građane podvrgava različitom postupanju.

(17)

Kako bi se osigurala primjerena uključenost Europskog parlamenta i Vijeća u drugoj fazi primjene mehanizma reciprociteta, a s obzirom na posebno osjetljivu političku prirodu suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane treće zemlje koja je uvrštena u popis iz Priloga II. i njezine horizontalne posljedice za države članice, za zemlje pridružene Schengenu i za samu Uniju, a posebno za njihove vanjske odnose i za ukupno funkcioniranje schengenskog prostora, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u vezi s određenim elementima mehanizma reciprociteta. Dodjeljivanjem takve ovlasti Komisiji uzima se u obzir potreba za političkom raspravom o politici Unije o vizama u schengenskom prostoru. To također odražava potrebu za osiguranjem dostatne transparentnosti i pravne sigurnosti u primjeni mehanizma reciprociteta na sve državljane dotične treće zemlje, posebno odgovarajućom privremenom izmjenom Priloga II. ovoj Uredbi. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (7). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(18)

Ova Uredba trebala bi predvidjeti mehanizam privremene suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za treću zemlju koja je uvrštena u popis iz Priloga II. („mehanizam suspenzije”) u izvanrednoj situaciji koja zahtijeva hitnu reakciju kako bi se uklonile poteškoće s kojima je suočena najmanje jedna država članica, uzimajući u obzir cjelokupni utjecaj izvanredne situacije na Uniju u cjelini.

(19)

Kako bi se osigurala učinkovita primjena mehanizma suspenzije i određenih odredaba mehanizma reciprociteta, a osobito da bi se omogućilo da se svi relevantni čimbenici i moguće posljedice primjene tih mehanizama primjereno uzmu u obzir, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji u vezi s utvrđivanjem kategorija državljana dotične treće zemlje na koje bi se trebala primjenjivati privremena suspenzija izuzeća od obveze posjedovanja vize u okviru mehanizma reciprociteta te utvrđivanjem pripadajućeg trajanja te suspenzije, kao i u u vezi s mehanizmom suspenzije. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (8). Za donošenje takvih provedbenih akata trebalo bi koristiti postupak ispitivanja.

(20)

Potrebno je izbjegavati i spriječiti svaku zlouporabu koja proizlazi iz izuzeća od obveze posjedovanja vize za kratkotrajne boravke državljana treće zemlje kada oni predstavljaju prijetnju javnom poretku (ordre public) i unutarnjoj sigurnosti dotične države članice.

(21)

Mehanizam suspenzije trebao bi omogućiti državama članicama slanje obavijesti o okolnostima zbog kojih bi se izuzeće moglo suspendirati i Komisiji omogućiti aktiviranje mehanizma suspenzije na vlastitu inicijativu.

(22)

Upotrebu mehanizma suspenzije posebno bi trebalo olakšati kratkim referentnim razdobljima i rokovima, čime bi se postupak ubrzao, a mogući razlozi za suspenziju trebali bi uključivati smanjenje suradnje na ponovnom prihvatu kao i znatno povećanje rizika za javni poredak ili unutarnju sigurnost država članica. To smanjenje suradnje na ponovnom prihvatu trebalo bi obuhvaćati znatno povećanje stope odbijenih zahtjeva za ponovni prihvat, među ostalim državljana trećih zemalja koji su prošli kroz dotičnu treću zemlju, ako se sporazumom o ponovnom prihvatu koji su sklopile Unija ili država članica i ta treća zemlja predviđa takva obveza ponovnog prihvata. Komisija bi također trebala moći aktivirati mehanizam suspenzije u slučaju da treća zemlja ne surađuje u pogledu ponovnog prihvata, posebno ako su dotična treća zemlja i Unija sklopile sporazum o ponovnom prihvatu.

(23)

Za potrebe mehanizma suspenzije znatno povećanje podrazumijeva povećanje iznad granične vrijednosti od 50 %. Ono bi također moglo podrazumijevati manje povećanje ako bi Komisija smatrala da je to primjenjivo u određenom slučaju o kojem je dotična država članica obavijestila.

(24)

Za potrebe mehanizma suspenzije niska stopa priznavanja podrazumijeva stopu priznavanja zahtjeva za azil od oko 3 ili 4 %. Ona bi također mogla podrazumijevati višu stopu priznavanja ako bi Komisija smatrala da je to primjenjivo u određenom slučaju o kojem je dotična država članica obavijestila.

(25)

Potrebno je izbjegavati i spriječiti svaku zlouporabu izuzeća od obveze posjedovanja vize ako ono dovodi do povećanja migracijskog pritiska koji proizlazi, na primjer, iz povećanja broja neosnovanih zahtjeva za azil te ako dovodi do neosnovanih zahtjeva za boravišne dozvole.

(26)

Kako bi se osiguralo da se posebni zahtjevi koji su se upotrebljavali za procjenu primjerenosti izuzeća od obveze posjedovanja vize, odobrenog zbog uspješno zaključenog dijaloga o liberalizaciji viznog režima, i dalje ispunjavaju tijekom vremena, Komisija bi trebala pratiti stanje u dotičnim trećim zemljama. Komisija bi posebnu pozornost trebala posvetiti stanju ljudskih prava u dotičnim trećim zemljama.

(27)

Komisija bi trebala redovito izvješćivati Europski parlament i Vijeće, najmanje jednom godišnje, tijekom razdoblja od sedam godina od stupanja na snagu liberalizacije viznog režima za dotičnu treću zemlju, a nakon toga kad god Komisija smatra da je to potrebno ili na zahtjev Europskog parlamenta ili Vijeća.

(28)

Komisija bi prije donošenja bilo kakve odluke o privremenoj suspenziji izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane neke treće zemlje trebala uzeti u obzir stanje ljudskih prava u toj trećoj zemlji i moguće posljedice suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za to stanje.

(29)

Suspenzija izuzeća od obveze posjedovanja vize provedbenim aktom trebala bi obuhvatiti određene kategorije državljana dotične treće zemlje upućivanjem na relevantne vrste putnih isprava i, prema potrebi, dodatne kriterije, kao što su osobe koje prvi put putuju na državno područje država članica. Provedbenim aktom trebalo bi utvrditi kategorije državljana na koje bi se suspenzija trebala primjenjivati, uzimajući u obzir posebne okolnosti o kojima je obavijestila jedna država članica ili više njih ili o kojima je izvijestila Komisija, kao i načelo proporcionalnosti.

(30)

Kako bi se osigurala primjerena uključenost Europskog parlamenta i Vijeća u provedbi mehanizma suspenzije, s obzirom na politički osjetljivu prirodu suspenzije izuzeća od obveze posjedovanja vize za sve državljane treće zemlje koja je uvrštena u popis iz Priloga II. i njezine horizontalne posljedice za države članice i samu Uniju, a posebno za njihove vanjske odnose i za ukupno funkcioniranje schengenskog prostora, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. UFEU-a u vezi s privremenom suspenzijom izuzeća od obveze posjedovanja vize za državljane dotičnih trećih zemalja. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(31)

Kako bi se osiguralo da se viznim režimom upravlja otvoreno i da su dotične osobe obaviještene, države članice trebale bi priopćiti Komisiji i ostalim državama članicama koje mjere poduzimaju na temelju ove Uredbe. Zbog istih razloga te bi informacije također trebale biti objavljene u Službenom listu Europske unije.

(32)

Uvjeti za ulazak na državno područje država članica ili izdavanje viza ne bi trebali utjecati na pravila koja uređuju priznavanje valjanosti putnih isprava.

(33)

U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji, primjena uredbe o popisu trećih zemalja čiji državljani moraju imati vizu pri prelasku vanjskih granica i zemalja čiji su državljani izuzeti od tog zahtjeva potrebno je i odgovarajuće je sredstvo osiguravanja da zajednička vizna politika djeluje učinkovito.

(34)

Ova Uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje primjenu međunarodnih sporazuma koje je Europska zajednica sklopila prije stupanja na snagu Uredbe (EZ) br. 539/2001 iz kojih proizlazi potreba odstupanja od zajedničke vizne politike, pritom uzimajući u obzir sudsku praksu Suda Europske unije.

(35)

U pogledu Islanda i Norveške ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Vijeća Europske Unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o pridruživanju tih država provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (9), koje pripadaju području iz članka 1. točke B Odluke Vijeća 1999/437/EZ (10).

(36)

U pogledu Švicarske ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Sporazuma između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (11), koje pripadaju područjum iz članka 1. točaka B i C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2008/146/EZ (12).

(37)

U pogledu Lihtenštajna ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u smislu Protokola između Europske unije, Europske zajednice, Švicarske Konfederacije i Kneževine Lihtenštajna o pristupanju Kneževine Lihtenštajna Sporazumu između Europske unije, Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o pridruživanju Švicarske Konfederacije provedbi, primjeni i razvoju schengenske pravne stečevine (13), koje pripadaju području iz članka 1. točaka B i C Odluke 1999/437/EZ u vezi s člankom 3. Odluke Vijeća 2011/350/EZ (14).

(38)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Ujedinjena Kraljevina ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2000/365/EZ (15); Ujedinjena Kraljevina stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(39)

Ova Uredba predstavlja razvoj odredaba schengenske pravne stečevine u kojima Irska ne sudjeluje, u skladu s Odlukom Vijeća 2002/192/EZ (16); Irska stoga ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,

(1)

Digitalizacija gospodarstva sve je brža. Informacijske i komunikacijske tehnologije više nisu poseban sektor, već temelj svih modernih inovativnih gospodarskih sustava. Elektronički podaci u središtu su tih sustava i njihovom analizom ili kombinacijom s uslugama i proizvodima može se generirati velika vrijednost. Istodobno brz razvoj podatkovnog gospodarstva i novih tehnologija kao što su umjetna inteligencija, proizvodi i usluge interneta stvari, autonomni sustavi i 5G otvaraju nova pravna pitanja u vezi s pristupom podacima i njihovoj ponovnoj upotrebi, odgovornosti, etici i solidarnosti. Trebalo bi predvidjeti poduzimanje koraka u području odgovornosti, posebno primjenom samoregulatornih kodeksa i drugih najboljih praksi, uzimajući u obzir preporuke, odluke i mjere poduzete bez ljudske interakcije duž cijelog vrijednosnog lanca obrade podataka. Takvi koraci mogli bi među ostalim uključivati odgovarajuće mehanizme za utvrđivanje odgovornosti, prenošenje odgovornosti među službama koje međusobno surađuju, osiguranje i reviziju.

(2)

Podatkovni vrijednosni lanci temelje se na različitim podatkovnim aktivnostima: stvaranju i prikupljanju podataka; objedinjavanju i organizaciji podataka; obradi podataka; analizi podataka te marketingu i distribuciji temeljenima na podacima; upotrebi i ponovnoj upotrebi podataka. Učinkovito i djelotvorno funkcioniranje obrade podataka ključna je sastavnica u svakom podatkovnom vrijednosnom lancu. Učinkovito i djelotvorno funkcioniranje obrade podataka i razvoj podatkovnog gospodarstva u Uniji priječe, međutim, dvije vrste prepreka mobilnosti podataka i jedinstvenom tržištu: zahtjevi u pogledu lokalizacije podataka koje primjenjuju nadležna tijela država članica i prakse ovisnosti o određenom pružatelju usluga u privatnom sektoru.

(3)

Sloboda poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga iz Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) vrijede i za usluge obrade podataka. Međutim određeni nacionalni, regionalni ili lokalni zahtjevi uvedeni u svrhu lokalizacije podataka na određenom području ometaju, a ponekad i sprečavaju pružanje tih usluga.

(4)

Takve prepreke za slobodno kretanje usluga obrade podataka te za pravo poslovnog nastana za pružatelje usluga proizlaze iz zahtjeva u pravima država članica da se za potrebe njihove obrade podaci lokaliziraju na određenom zemljopisnom ili državnom području. I neka druga pravila ili administrativne prakse imaju istovjetan učinak jer nameću posebne zahtjeve koji otežavaju obradu podataka izvan određenog zemljopisnog područja ili teritorija unutar Unije, kao što su zahtjevi da se upotrebljavaju tehnološka postrojenja certificirana ili odobrena u dotičnoj državi članici. Pravna nesigurnost u pogledu pitanja mjere legitimnih i nelegitimnih zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka dodatno ograničava opcije dostupne sudionicima na tržištu i javnom sektoru u pogledu lokacije obrade podataka. Ovom se Uredbom ni na koji način ne ograničava sloboda poduzeća da sklapaju ugovore kojima se određuje gdje podaci trebaju biti locirani. Ovom se Uredbom samo nastoji očuvati tu slobodu tako što se osigurava da se dogovorena lokacija može nalaziti bilo gdje u Uniji.

(5)

Istodobno je mobilnost podataka u Uniji otežana i privatnim ograničenjima: problemima pravne, ugovorne i tehničke prirode koji ometaju ili sprečavaju korisnike usluga obrade podataka da svoje podatke prenesu od jednog pružatelja usluga drugome ili natrag u vlastite sustave informacijske tehnologije (IT), posebno po okončanju ugovora s pružateljem usluge.

(6)

Kombinacija tih prepreka dovela je do nedovoljnog tržišnog natjecanja između pružatelja usluga u oblaku u Uniji, do raznih problema povezanih s ovisnosti o određenom pružatelju usluga i do velikog nedostatka mobilnosti podataka. Isto tako, politikama lokalizacije podataka umanjuje se sposobnost poduzeća koja se bave istraživanjem i razvojem da potiču suradnju između poduzeća, sveučilišta i drugih istraživačkih organizacija s ciljem podupiranja inovacija.

(7)

Radi pravne sigurnosti i radi potrebe za jednakim uvjetima poslovanja na tržištu Unije, jedinstveni skup propisa za sve sudionike na tržištu ključan je čimbenik za funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Kako bi se uklonile prepreke u trgovini i narušenost tržišnog natjecanja koji proizlaze iz razlika među nacionalnim pravima i spriječila pojava mogućih novih prepreka u trgovini i značajnog narušavanja tržišnog natjecanja, potrebno je donijeti jedinstvena pravila koja se primjenjuju u svim državama članicama.

(8)

Ova Uredba ne utječe na pravni okvir o zaštiti fizičkih osoba u pogledu obrade osobnih podataka i o poštovanju privatnog života i zaštiti osobnih podataka u elektroničkim komunikacijama te osobito na Uredbu (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (3), direktive (EU) 2016/680 (4) i 2002/58/EZ (5) Europskog parlamenta i Vijeća.

(9)

Sve rasprostranjeniji internet stvari, umjetna inteligencija i strojno učenje predstavljaju glavne izvore neosobnih podataka, primjerice kada se koriste u automatiziranim procesima industrijske proizvodnje. Neki od konkretnih primjera neosobnih podataka jesu objedinjeni i anonimizirani skupovi podataka koji se koriste za analitiku velikih podataka, podaci o preciznoj poljoprivredi koji mogu pomoći pri praćenju i optimizaciji upotrebe pesticida i vode ili podaci o potrebama održavanja za industrijske strojeve. Bude li zahvaljujući tehnološkom razvoju anonimizirane podatke moguće pretvoriti u osobne podatke, s takvim se podacima treba postupati kao s osobnim podacima te se u skladu s time treba primjenjivati Uredba (EU) 2016/679.

(10)

U skladu s Uredbom (EU) 2016/679 države članice ne mogu ni ograničavati ni zabranjivati slobodan protok osobnih podataka unutar Unije iz razloga povezanih sa zaštitom pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka. Ovom Uredbom utvrđuje se isto načelo slobodnog protoka unutar Unije za neosobne podatke, osim ako je ograničenje ili zabrana opravdana iz razloga javne sigurnosti. Uredbom (EU) br. 2016/679 i ovom Uredbom utvrđuje se koherentan skup pravila u vezi sa slobodnim protokom različitih vrsta podataka. Nadalje, ovom se Uredbom ne nameće obveza odvojenog pohranjivanja različitih vrsta podataka.

(11)

Kako bi se stvorio okvir za slobodan protok neosobnih podataka u Uniji i temelj za razvoj podatkovnog gospodarstva i jačanje konkurentnosti industrije Unije, neophodno je utvrditi jasan, sveobuhvatan i predvidiv pravni okvir za obradu podataka koji nisu osobni podaci na jedinstvenom tržištu. Pristup temeljen na načelima koji predviđa suradnju među državama članicama, kao i samoregulaciju, trebao bi osigurati dovoljnu fleksibilnost okvira za uzimanje u obzir novih potreba korisnika, pružatelja usluga i nacionalnih tijela u Uniji. Kako bi se izbjegao rizik preklapanja s postojećim mehanizmima, čime bi se izbjegla veća opterećenja i za države članice i za poduzeća, detaljna tehnička pravila ne bi trebalo uvoditi.

(12)

Ova Uredba ne bi smjela utjecati na obradu podataka ako se ona provodi kao dio aktivnosti koje su izvan područja primjene prava Unije. Osobito bi trebalo podsjetiti da je u skladu s člankom 4. Ugovora o Europskoj uniji (UEU) nacionalna sigurnost u isključivoj nadležnosti pojedine države članice.

(13)

Slobodan protok podataka u Uniji imat će važnu ulogu u ostvarenju rasta i inovacija temeljenih na podacima. Tijela javne vlasti i javnopravna tijela država članica, jednako kao i poduzeća i potrošači, mogu imati koristi od veće slobode izbora u pogledu pružatelja podatkovnih usluga, od konkurentnijih cijena i veće učinkovitosti u pogledu pružanja usluga građanima. S obzirom na velike količine podataka koje tijela javne vlasti i javnopravna tijela obrađuju, od izuzetne je važnosti da ona služe kao primjer tako što će preuzeti usluge obrade podataka te da se suzdrže od ograničenja lokalizacije podataka kad se koriste uslugama obrade podataka. Stoga bi tijela javne vlasti i javnopravna tijela trebala biti obuhvaćena ovom Uredbom. U tom pogledu načelo slobodnog protoka neosobnih podataka koje predviđa ova Uredba trebalo bi se također primjenjivati na opće i dosljedne administrativne prakse i na druge zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka u području javne nabave, ne dovodeći u pitanje Direktivu 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća (6).

(14)

Kao u slučaju Direktive 2014/24/EU, ovom se Uredbom ne dovode u pitanje zakoni i drugi propisi koji se odnose na unutarnju organizaciju država članica, a kojima se dodjeljuju ovlasti i odgovornosti za obradu podataka i upravljanje provedbom tih ovlasti tijelima javne vlasti i javnopravnim tijelima bez ugovorne naknade privatnih stranaka. Premda se tijela javne vlasti i javnopravna tijela potiče na to da vode računa o financijskim i drugim koristima od eksternalizacije vanjskim pružateljima usluga, ona mogu imati opravdane razloge za odabir samostalnog pružanja usluga ili povjeravanja posla unutarnjim izvođačima. Posljedično tomu, nijednom se odredbom u ovoj Uredbi države članice ne obvezuje na podugovaranje ili eksternalizaciju pružanja usluga koje žele samostalno pružati ili organizirati na način koji ne uključuje ugovore o javnoj nabavi.

(15)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na fizičke ili pravne osobe koje pružaju usluge obrade podataka korisnicima koji imaju boravište ili poslovni nastan u Uniji, uključujući pružatelje tih usluga koji pružaju usluge u Uniji ali nemaju poslovni nastan u njoj. Ova se Uredba stoga ne bi trebala primjenjivati na usluge obrade podataka koje se obavljaju izvan Unije i na zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka koji se odnose na te podatke.

(16)

Ovom se Uredbom ne utvrđuju pravila u vezi s određivanjem mjerodavnog prava u trgovačkim stvarima te se stoga njome ne dovodi u pitanje Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (7). Konkretno, ako pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s tom uredbom, ugovor o pružanju usluga u načelu je uređen pravom zemlje u kojoj pružatelj usluge ima uobičajeno boravište.

(17)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati na obradu podataka u najširem smislu, što obuhvaća upotrebu svih vrsta sustava IT-a, bez obzira na to jesu li oni locirani u prostorima korisnika ili eksternalizirani vanjskom pružatelju usluga. Ona bi trebala obuhvaćati obradu podataka različitih razina intenziteta, od pohrane podataka (engl. „Infrastructure-as-a-Service” (IaaS)) do obrade podataka putem platformi (engl. „Platform-as-a-Service” (PaaS)) ili u aplikacijama (engl. „Software-as-a-Service” (SaaS)).

(18)

Zahtjevi u pogledu lokalizacije podataka jasna su prepreka slobodnom pružanju usluga obrade podataka u cijeloj Uniji te funkcioniranju unutarnjeg tržišta. Kao takvi trebali bi biti zabranjeni, osim ako su opravdani iz razloga javne sigurnosti, kako je definirana pravom Unije, posebno u smislu članka 52. UFEU-a i ako zadovoljavaju načelo proporcionalnosti utvrđeno u članku 5. UEU-a. Kako bi se ostvarilo načelo slobodnog prekograničnog protoka neosobnih podataka, osiguralo brzo uklanjanje postojećih zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka i iz operativnih razloga omogućila obrada podataka na više lokacija diljem Unije, te budući da se ovom Uredbom predviđaju mjere za osiguravanje dostupnosti podataka za potrebe regulatorne kontrole, države članice bi se trebale moći pozivati samo na javnu sigurnost kao opravdanje za zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka.

(19)

Pojmom „javne sigurnosti” u smislu članka 52. UFEU-a i kako ga tumači Sud obuhvaćene su i unutarnja i vanjska sigurnost države članice, kao i pitanja javnog reda, posebno u svrhu olakšavanja istrage i otkrivanja kaznenih djela te kaznenog progona. Njime se podrazumijeva postojanje stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja utječe na jedan od temeljnih interesa društva, kao što su prijetnja funkcioniranju institucija i ključnih javnih službi i opstanku stanovništva te rizik od ozbiljnog narušavanja vanjskih odnosa ili mirnog suživota naroda, ili rizik po vojne interese. U skladu s načelom proporcionalnosti, zahtjevi u pogledu lokalizacije podataka koji su opravdani razlozima javne sigurnosti trebali bi biti primjereni postizanju željenog cilja te ne bi smjeli nadilaziti ono što je nužno za postizanje tog cilja.

(20)

Kako bi se osigurala učinkovita primjena načela slobodnog prekograničnog protoka neosobnih podataka i spriječila pojava novih prepreka neometanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, države članice trebale bi Komisiji odmah dostaviti svaki nacrt zakona koji uvodi nove zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka ili izmjene postojećeg zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka. Ti nacrti zakona trebali bi se podnositi i ocjenjivati u skladu s Direktivom (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(21)

Nadalje, kako bi se uklonile potencijalne postojeće prepreke, tijekom prijelaznog razdoblja od 24 mjeseca od datuma početka primjene ove Uredbe, države članice trebale bi provesti preispitivanje postojećih zakona i drugih propisa opće prirode kojima se utvrđuju zahtjevi u pogledu lokalizacije podataka i Komisiji dostaviti, uz obrazloženje opravdanosti, sve takve zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka za koje smatraju da su u skladu s ovom Uredbom. To bi Komisiji trebalo omogućiti da ispita sukladnost svih preostalih zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka. Komisija bi trebala moći, ako je to primjereno, davati primjedbe dotičnoj državi članici. Takve primjedbe bi mogle sadržavati preporuku o izmjeni ili ukidanju zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka.

(22)

Obveza dostavljanja postojećih zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka i nacrta zakona Komisiji, koja je uspostavljena ovom Uredbom, trebala bi se primjenjivati na regulatorne zahtjeve u pogledu lokalizacije podataka i nacrt akata opće prirode, ali ne na odluke upućene konkretnoj fizičkoj ili pravnoj osobi.

(23)

Kako bi se osigurala transparentnost zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka u državama članicama utvrđenih u zakonima ili drugim propisima opće prirode za fizičke ili pravne osobe, kao što su pružatelji usluga i korisnici usluga obrade podataka, svaka država članica trebala bi putem jedinstvene nacionalne kontaktne točke na internetu objavljivati informacije o tim zahtjevima i redovito ažurirati te informacije. Alternativno bi države članice trebale ažurirane informacije o takvim zahtjevima dostavljati središnjoj kontaktnoj točki uspostavljenoj nekim drugim aktom Unije. Kako bi se na odgovarajući način informiralo fizičke i pravne osobe o zahtjevima u pogledu lokalizacije podataka u cijeloj Uniji, države članice trebale bi dostaviti Komisiji adrese tih jedinstvenih kontaktnih točaka. Komisija bi te informacije trebala objaviti na vlastitim internetskim stranicama, zajedno s redovito ažuriranim konsolidiranim popisom svih zahtjeva u pogledu lokalizacije podataka koji su na snazi u državama članicama, uključujući sažete informacije o tim zahtjevima.

(24)

Zahtjevi u pogledu lokalizacije podataka često proizlaze iz nepovjerenja u prekograničnu obradu podataka, a ono proizlazi iz pretpostavke da će u tom slučaju podaci biti nedostupni za nadležna tijela države članice za potrebe npr. inspekcije i revizije u svrhe regulatorne ili nadzorne kontrole. Takav problem nepovjerenja ne može se riješiti samo uz pomoć ništavnosti ugovornih uvjeta kojima se nadležnim tijelima zabranjuje zakonit pristup podacima u svrhu izvršavanja njihovih službenih dužnosti. Zato bi se ovom Uredbom trebalo jasno odrediti da ona ne utječe na ovlasti nadležnih tijela da zahtijevaju pristup podacima u skladu sa zakonodavstvom Unije ili nacionalnim zakonodavstvom, te da se nadležnim tijelima pristup podacima ne može odbiti uz obrazloženje da se podaci obrađuju u drugoj državi članici. Nadležna tijela mogla bi uvesti funkcionalne zahtjeve kako bi olakšala pristup podacima, primjerice zahtjev prema kojem opisi sustava trebaju biti u dotičnoj državi članici.

(25)

Fizičke ili pravne osobe koje podliježu obvezama dostave podataka nadležnim tijelima mogu takve obveze ispuniti omogućavanjem i jamstvom učinkovitog i brzog elektroničkog pristupa podacima za nadležna tijela, bez obzira na čijem državnom području se podaci obrađuju. Takav pristup podacima može se osigurati putem konkretnih uvjeta u ugovorima između fizičkih ili pravnih osoba koje podliježu obvezi davanja pristupa podacima i pružatelja usluga.

(26)

Ako fizička ili pravna osoba podliježe obvezi davanja pristupa podacima i ne ispunjava te obveze, nadležno tijelo bi trebalo moći zatražiti pomoć od nadležnih tijela u drugim državama članicama. U takvim slučajevima nadležna tijela bi trebala upotrebljavati posebne instrumente za suradnju utvrđene zakonodavstvom Unije ili međunarodnim sporazumima, ovisno o predmetu u dotičnom slučaju, kao što su, u području policijske suradnje, kaznenog ili građanskog pravosuđa odnosno u administrativnim stvarima, Okvirna odluka Vijeća 2006/960/PUP (9), Direktiva 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća (10), Konvencija o kibernetičkom kriminalu Vijeća Europe (11), Uredba Vijeća (EZ) br. 1206/2001 (12), Direktiva Vijeća 2006/112/EZ (13) i Uredba Vijeća (EU) br. 904/2010 (14). U nedostatku takvih posebnih mehanizama suradnje nadležna tijela trebala bi s ciljem osiguravanja pristupa traženim podacima međusobno surađivati putem uspostavljenih jedinstvenih kontaktnih točaka.

(27)

Ako zahtjev za pomoć sadržava zahtjev za pristup tijela primatelja zahtjeva svim prostorima fizičke ili pravne osobe, uključujući svu opremu i sredstva za obradu podataka, takav pristup mora biti u skladu s pravom Unije ili nacionalnim postupovnim pravom, uključujući i pravo zahtijevanja prethodnog sudskog odobrenja za pristup objektima.

(28)

Ovom se Uredbom korisnicima ne bi smjelo omogućiti da pokušaju izbjeći primjenu nacionalnog prava. Stoga bi njome trebalo predvidjeti da države članice mogu izricati učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije korisnicima koji nadležnim tijelima onemogućuju pristup svojim podacima potrebnim za izvršavanje službenih dužnosti nadležnih tijela u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom. U hitnim slučajevima, kada korisnik zloupotrijebi svoje pravo, države članice trebale bi moći izricati strogo proporcionalne privremene mjere. Privremenim mjerama kojima se zahtijeva relokalizacija podataka na razdoblje dulje od 180 dana nakon relokalizacije odstupilo bi se od načela slobodnog kretanja podataka na dulje razdoblje te bi stoga o njima trebalo obavijestiti Komisiju radi ispitivanja njihove sukladnosti s pravom Unije.

(29)

Mogućnost prijenosa podataka bez prepreka ključni je čimbenik koji olakšava korisnikov odabir i učinkovito tržišno natjecanje na tržištima usluga obrade podataka. Stvarne ili prividne prepreke za prekogranični prijenos podataka također potkopavaju povjerenje profesionalnih korisnika u prekogranične ponude pa tako i povjerenje u unutarnje tržište. Dok pojedinačni potrošači imaju koristi od postojećeg zakonodavstva Unije, promjena pružatelja usluga nije olakšana profesionalnim korisnicima koji to učine tijekom svoje poslovne ili profesionalne aktivnosti. Usklađeni tehnički zahtjevi koji vrijede u cijeloj Uniji, neovisno o tome je li ta usklađenost postignuta tehničkim usklađivanjem, uzajamnim priznavanjem ili dobrovoljnim usklađivanjem, isto tako doprinose razvijanju konkurentnog unutarnjeg tržišta usluga obrade podataka.

(30)

Kako bi se u potpunosti iskoristile prednosti okruženja u kojem postoji slobodno tržišno natjecanje, profesionalni korisnici trebali bi moći donositi informirane odluke i lako uspoređivati pojedine komponente raznih ponuda usluga obrade podataka na tržištu, uključujući i u pogledu ugovornih uvjeta za prijenos podataka nakon prestanka ugovora. U cilju usklađivanja s potencijalom tržišta za inovacije te kako bi se u obzir uzelo iskustvo i stručno znanje pružatelja usluga i profesionalnih korisnika obrade podataka, detaljne informacije i operativne zahtjeve za prijenos podataka trebali bi definirati sudionici na tržištu samoregulacijom putem kodeksa ponašanja na razini Unije, koji bi mogli sadržavati modele ugovornih uvjeta, a Komisija bi to trebala poticati, olakšavati i nadzirati.

(31)

Kako bi promjene pružatelja usluga i prijenosi podataka zaživjeli i kako bi ih se olakšalo, takvi kodeksi ponašanja trebali bi biti sveobuhvatni i pokrivati barem ključne aspekte koji su važni tijekom postupka prijenosa podataka, i to postupke i lokaciju rezervnih kopija podataka, dostupne formate podataka te podršku, potrebnu konfiguraciju informacijske tehnologije i minimalnu širinu pojasa mreže, vrijeme potrebno prije pokretanja postupka prijenosa podataka i vrijeme tijekom kojeg će podaci ostati dostupni za prijenos te jamstva za pristup podacima u slučaju da pružatelj usluga proglasi stečaj. U kodeksima ponašanja trebalo bi također biti jasno utvrđeno da ovisnost o određenom pružatelju usluge ne predstavlja prihvatljivu poslovnu praksu, trebalo bi se omogućiti korištenje tehnologija za jačanje povjerenja te bi ih trebalo redovito ažurirati kako bi išli u korak s tehnološkim razvojem. Komisija bi se trebala pobrinuti za to da se u tom postupku provede savjetovanje sa svim relevantnim dionicima, uključujući udruženja malih i srednjih poduzeća (MSP-ovi) te novoosnovana poduzeća, korisnike i pružatelje usluga u oblaku. Komisija bi trebala ocijeniti izradu i učinkovitost provedbe takvih kodeksa ponašanja.

(32)

Ako nadležno tijelo jedne države članice želi zatražiti pomoć druge države članice kako bi dobilo pristup podacima u skladu s ovom Uredbom trebalo bi putem uspostavljene jedinstvene kontaktne točke podnijeti obrazložen zahtjev jedinstvenoj kontaktnoj točki te države članice uključujući pismeno obrazloženje razloga i pravne osnove za traženje pristupa podacima. Jedinstvena kontaktna točka uspostavljena od strane države članice od koje je zatražena pomoć trebala bi olakšati prosljeđivanje zahtjeva relevantnom nadležnom tijelu države članice od koje je zatražena pomoć. Kako bi se osigurala učinkovita suradnja, tijelo kojem je zahtjev proslijeđen trebalo bi bez odlaganja pružiti pomoć kao odgovor na upućeni zahtjev ili dati informacije o poteškoćama s kojima se suoči prilikom udovoljavanja zahtjevu za pomoć ili o razlozima za njegovo odbijanje.

(33)

Jačanje povjerenja u sigurnost prekogranične obrade podataka trebalo bi smanjiti sklonost sudionika na tržištu i javnog sektora da pribjegavaju lokalizaciji podataka kao zamjeni za sigurnost podataka. Time bi se također trebala poboljšati pravna sigurnost za poduzeća u pogledu primjenjivih sigurnosnih zahtjeva ako aktivnosti obrade podataka eksternaliziraju pružateljima usluga, uključujući one u drugim državama članicama.

(34)

Sigurnosni zahtjevi u pogledu obrade podataka koji se primjenjuju na opravdan i proporcionalan način na temelju prava Unije ili nacionalnog prava u skladu s pravom Unije u državi članici boravišta ili poslovnog nastana fizičkih ili pravnih osoba čiji su podaci u pitanju trebali bi se primjenjivati i na pohranu i ostalu obradu tih podataka u drugoj državi članici. Te fizičke ili pravne osobe takve bi zahtjeve trebale moći ispuniti ili same ili putem klauzula u ugovorima s pružateljima usluga.

(35)

Sigurnosni zahtjevi uvedeni na nacionalnoj razini trebali bi biti neophodni i proporcionalni rizicima koji postoje za sigurnost obrade podataka u području primjene nacionalnog zakonodavstva u kojem su ti zahtjevi utvrđeni.

(36)

Direktivom (EU) 2016/1148 Europskog parlamenta i Vijeća (15) utvrđene su mjere u cilju povećanja razine kibersigurnosti u Uniji. Usluge obrade podataka digitalne su usluge obuhvaćene tom direktivom. Prema toj direktivi države članice dužne su osigurati da pružatelji digitalnih usluga identificiraju rizike za sigurnost mrežnih i informacijskih sustava koje upotrebljavaju i poduzimaju odgovarajuće i proporcionalne tehničke i organizacijske mjere za upravljanje tim rizicima. Takvim mjerama trebalo bi osigurati razinu sigurnosti primjerenu postojećem riziku uzimajući u obzir sigurnost sustava i uređaja, nošenje s eventualnim incidentom, upravljanje kontinuitetom poslovanja, praćenje, reviziju i testiranje te sukladnost s međunarodnim standardima. Komisija te elemente treba detaljnije utvrditi provedbenim aktima u okviru te direktive.

(37)

Komisija bi trebala podnijeti izvješće o provedbi ove Uredbe, osobito u cilju određivanja potrebe za izmjenama s obzirom na tehnološki razvoj ili kretanja na tržištu. To bi izvješće naročito trebalo ocijeniti ovu Uredbu, prije svega njezinu primjenu na skupove podataka sastavljene od osobnih i neosobnih podataka, te provedbu izuzeća koje se odnosi na javnu sigurnost. Komisija bi prije početka primjene ove Uredbe trebala objaviti i informativne smjernice o postupanju sa skupovima podataka koji se sastoje od osobnih i neosobnih podataka kako bi poduzeća, uključujući MSP-ove, bolje razumjela interakciju između ove Uredbe i Uredbe (EU) 2016/670 i osigurala poštovanje obiju uredbi.

(38)

Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i postupa se u skladu s načelima priznatima Poveljom Europske unije o temeljnim pravima te bi je trebalo tumačiti i primjenjivati u skladu s tim pravima i načelima, uključujući prava na zaštitu osobnih podataka, slobodu izražavanja i informiranja te slobodu poslovanja

(39)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, osiguravanje slobodnog protoka podataka koji nisu osobni podaci u Uniji, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se, zbog njegova opsega i učinaka, on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,

(1)

Posljednja suštinska izmjena Direktive Vijeća 89/552/EEZ (4), koja je kasnije kodificirana Direktivom 2010/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća (5), izvršena je 2007. donošenjem Direktive 2007/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (6). Otada je došlo do znatnog i naglog razvoja tržišta audiovizualnih medijskih usluga zbog trenutačne konvergencije televizije i internetskih usluga. Tehnički razvoj omogućio je nove vrste usluga i korisničkih iskustava. Navike gledanja, posebno kod mlađih generacija, znatno su se promijenile. Iako je veliki televizijski zaslon i dalje važan uređaj za dijeljenje audiovizualnih iskustava, mnogi gledatelji prešli su na gledanje audiovizualnog sadržaja na drugim, prijenosnim uređajima. Tradicionalni televizijski sadržaj i dalje čini najveći udio prosječnog dnevnog vremena gledanja.

Međutim, nove vrste sadržaja, poput videoisječaka ili sadržaja koje generiraju korisnici sve više dobivaju na važnosti, a novi akteri, među ostalim pružatelji usluga videa na zahtjev i platformi za razmjenu videozapisa, učvrstili su svoj položaj. Ta konvergencija medija zahtijeva ažuriran pravni okvir kako bi se odrazila kretanja na tržištu i postigla ravnoteža između pristupa uslugama online sadržaja, zaštite potrošača i konkurentnosti.

(2)

Komisija je 6. svibnja 2015. donijela komunikaciju pod nazivom „Strategija jedinstvenog digitalnog tržišta za Europu” u kojoj je najavila reviziju Direktive 2010/13/EU.

(3)

Direktiva 2010/13/EU trebala bi se nastaviti primjenjivati samo na one usluge čija je glavna svrha pružanje programa u svrhu obavješćivanja, zabave ili obrazovanja. Trebalo bi smatrati i da je zahtjev glavne svrhe ispunjen ako usluga ima audiovizualni sadržaj i oblik koji su odvojivi od glavne aktivnosti pružatelja usluge, poput samostalnih dijelova online novina koji sadrže audiovizualne programe ili videozapise koje su generirali korisnici, pri čemu se može smatrati da su ti dijelovi odvojivi od njegove glavne aktivnosti. Trebalo bi smatrati da je usluga samo neodvojiv dodatak glavnoj aktivnosti kao rezultat povezanosti između audiovizualne ponude i glavne aktivnosti, kao što je pružanje vijesti u pisanom obliku. Kao takvi, kanali ili bilo koje druge audiovizualne usluge za koje uredničku odgovornost snosi pružatelj mogu se sami po sebi smatrati audiovizualnim medijskim uslugama, čak i ako se pružaju na platformi za razmjenu videozapisa čije je obilježje nepostojanje uredničke odgovornosti. U takvim slučajevima odgovornost za usklađenost s Direktivom 2010/13/EU pada na pružatelje koji snose uredničku odgovornost.

(4)

Uslugama platformi za razmjenu videozapisa pruža se audiovizualni sadržaj kojemu sve više pristupa šira javnost, a posebice mladi. To se ujedno odnosi i na usluge društvenih medija koje su postale važno sredstvo za dijeljenje informacija te za zabavu i obrazovanje, među ostalim osiguravanjem pristupa programima i videozapisima koje su generirali korisnici. Te usluge društvenih medija potrebno je uključiti u područje primjene Direktive 2010/13/EU jer se natječu za istu publiku i prihode kao i audiovizualne medijske usluge. Nadalje, one imaju znatan učinak i u smislu olakšavanja mogućnosti korisnika da oblikuju i utječu na mišljenja drugih korisnika. Stoga, kako bi se maloljetnici zaštitili od štetnog sadržaja, a svi građani od poticanja na mržnju, nasilje i terorizam, te bi usluge trebalo obuhvatiti Direktivom 2010/13/EU u mjeri u kojoj zadovoljavaju definiciju usluga platformi za razmjenu videozapisa.

(5)

Iako cilj Direktive 2010/13/EU nije uređenje usluga društvenih medija kao takvih, usluge društvenih medija trebalo bi obuhvatiti ako pružanje programa i videozapisa koje su generirali korisnici predstavlja jednu od osnovnih funkcionalnosti te usluge. Pružanje programâ i videozapisa koje su generirali korisnici moglo bi se smatrati jednom od osnovnih funkcionalnosti usluge društvenih medija ako audiovizualni sadržaj nije samo prateći u odnosu na aktivnosti te usluge društvenih medija ili ako ne predstavlja samo njihov manji dio. Kako bi se osigurala jasnoća, učinkovitost i dosljednost provedbe, Komisija bi, prema potrebi i nakon savjetovanja s Odborom za kontakt, trebala izdati smjernice o praktičnoj primjeni kriterija osnovne funkcionalnosti iz definicije pojma „usluge platformi za razmjenu videozapisa”. Te bi smjernice trebalo sastaviti uzimajući u obzir ciljeve interesa šire javnosti koje treba postići mjerama koje trebaju poduzeti pružatelji platformi za razmjenu videozapisa i pravo na slobodu izražavanja.

(6)

Kada odvojivi dio usluge sačinjava uslugu platformi za razmjenu videozapisa za potrebe Direktive 2010/13/EU, samo bi taj dio trebao biti obuhvaćen tom direktivom, i to samo u pogledu programa i videozapisa koje su generirali korisnici. Videoisječci koji su uključeni u urednički sadržaj elektroničkih verzija novina i časopisa te animirane slike kao što su GIF-ovi ne bi trebali biti obuhvaćeni Direktivom 2010/13/EU. Definicijom usluge platformi za razmjenu videozapisa ne bi trebalo obuhvatiti negospodarske djelatnosti, poput pružanja audiovizualnog sadržaja na privatnim internetskim stranicama i nekomercijalnih interesnih zajednica.

(7)

Kako bi se osigurala učinkovita provedba Direktive 2010/13/EU, ključno je da države članice uspostave i vode ažuriranu evidenciju pružatelja medijskih usluga i pružatelja platformi za razmjenu videozapisa u njihovoj nadležnosti i da redovito razmjenjuju tu evidenciju sa svojim nadležnim neovisnim regulatornim vlastima ili tijelima i Komisijom. Ta bi evidencija trebala uključivati informacije o kriterijima na kojima se temelji nadležnost.

(8)

Za utvrđenje nadležnosti potrebna je procjena činjeničnih stanja u odnosu na kriterije propisane u Direktivi 2010/13/EU. Ocjenjivanjem takvih činjeničnih stanja mogli bi se dobiti proturječni rezultati. U primjeni postupaka suradnje predviđenih u toj direktivi važno je da Komisija svoje nalaze može utemeljiti na pouzdanim činjenicama. Skupina europskih regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA) trebala bi stoga imati ovlasti da na zahtjev Komisije donese mišljenja o nadležnosti. Ako se Komisija u primjeni tih postupaka suradnje odluči savjetovati s ERGA-om, trebala bi o tome obavijestiti Odbor za kontakt, među ostalim o obavijestima primljenima od država članica u okviru tih postupaka suradnje te o mišljenju ERGA-e.

(9)

Postupci i uvjeti za ograničavanje slobode pružanja i primanja audiovizualnih medijskih usluga trebali bi biti isti i za linearne i nelinearne usluge.

(10)

U skladu sa sudskom praksom Suda Europske unije („Sud”), moguće je ograničiti pravo na pružanje usluga zajamčeno u Ugovoru zbog prevladavajućih razloga od interesa za širu javnost, primjerice postizanja visoke razine zaštite potrošača, pod uvjetom da su takva ograničenja opravdana, razmjerna i nužna. Stoga bi država članica trebala moći poduzeti određene mjere kako bi osigurala poštovanje svojih pravila o zaštiti potrošača koja nisu obuhvaćena područjima koja su koordinirana Direktivom 2010/13/EU. Mjere koje je država članica poduzela radi provedbe svojeg nacionalnog režima zaštite potrošača, među ostalim u odnosu na oglašavanje igara na sreću, trebale bi biti opravdane, razmjerne cilju koji se nastoji postići i nužne prema zahtjevima sudske prakse Suda. U svakom slučaju država članica primateljica ne smije poduzimati nikakve mjere kojima bi se na njezinu državnom području spriječio daljnji prijenos televizijskih emisija iz druge države članice.

(11)

Kada država članica, obavješćuje Komisiju da se neki pružatelj medijske usluge poslovno nastanio u državi članici koja ima nadležnost kako bi zaobišao stroža pravila u područjima koja se usklađuju Direktivom 2010/13/EU, a koja bi bila primjenjiva na tog pružatelja da ima poslovni nastan u državi članici koja je izvršila obavješćivanje, trebala bi u tu svrhu predočiti vjerodostojne i valjano potkrijepljene dokaze. Takvi bi dokazi trebali sadržavati niz potvrđujućih činjenica na temelju kojih se takvo zaobilaženje pravila može opravdano utvrditi.

(12)

U svojoj Komunikaciji Europskom parlamentu i Vijeću o boljoj regulativi za bolje rezultate – Agenda EU-a Komisija je naglasila da će pri razmatranju rješenja politike u obzir uzeti i regulatorna i neregulatorna sredstva oblikovana na zajedničkoj praksi i načelima za bolju samoregulaciju i koregulaciju. Niz kodeksa ponašanja utvrđenih u područjima koja se usklađuju Direktivom 2010/13/EU pokazali su se dobro oblikovanima u skladu s načelima bolje samoregulacije i koregulacije. Postojanje zakonodavne podloge smatralo se važnim čimbenikom uspjeha u promicanju usklađenosti s kodeksom samoregulacije ili koregulacije. Jednako je važno da se tim kodeksima uspostave konkretne zadaće i ciljevi kojima se omogućuje redovito, transparentno i neovisno praćenje i evaluacija ciljeva kodeksa ponašanja. U kodeksima ponašanja trebalo bi se omogućiti i učinkovito izvršenje. Ta bi se načela trebala slijediti u kodeksima samoregulacije i koregulacije donesenima u područjima koja se usklađuju Direktivom 2010/13/EU.

(13)

Iskustvo je pokazalo da i instrumenti samoregulacije i instrumenti koregulacije, primijenjeni u skladu s različitim pravnim tradicijama država članica, mogu imati važnu ulogu u osiguravanju visoke razine zaštite potrošača. Mjere usmjerene na postizanje ciljeva od interesa za širu javnost u sektoru audiovizualnih medijskih usluga, koji je u nastajanju, učinkovitije su ako ih se poduzima uz aktivnu potporu samih pružatelja usluga.

(14)

Samoregulacija predstavlja vrstu dobrovoljne inicijative koja omogućuje gospodarskim operatorima, socijalnim partnerima, nevladinim organizacijama i udrugama da donesu zajedničke smjernice, među sobom i za sebe. Odgovorni su za razvoj, praćenje i izvršavanje tih smjernica, kao i usklađenost s njima. Države članice trebale bi, u skladu sa svojim različitim pravnim tradicijama, prepoznati ulogu koju može imati učinkovita samoregulacija kao dodatak uspostavljenim zakonodavnim, pravosudnim i upravnim mehanizmima te njezin koristan doprinos postizanju ciljeva Direktive 2010/13/EU. Međutim, iako bi samoregulacija mogla biti nadopunjujuća metoda primjene pojedinih odredaba Direktive 2010/13/EU, ona ne bi trebala predstavljati zamjenu za obveze nacionalnog zakonodavca. Koregulacija pruža, u svojem minimalnom obliku, pravnu vezu između samoregulacije i nacionalnog zakonodavca u skladu s pravnim tradicijama država članica. U koregulaciji regulatornu ulogu dijele dionici i vlada ili nacionalne regulatorne vlasti ili tijela. Uloga mjerodavnih javih tijela uključuje priznavanje sustava koregulacije, reviziju njegovih postupaka i financiranje sustava. Koregulacijom bi se trebala dopustiti mogućnost državne intervencije u slučaju kada njezini ciljevi nisu postignuti. Ne dovodeći u pitanje formalne obveze država članica u vezi s prenošenjem zakonodavstva, Direktivom 2010/13/EU potiče se uporaba samoregulacije i koregulacije. No time se ne obvezuju države članice da uspostave režime samoregulacije, koregulacije, ili oboje, niti da prekinu ili ugroze postojeće inicijative za koregulaciju koje su u državama članicama već prisutne i učinkovite.

(15)

Transparentnost vlasništva medija izravno je povezana sa slobodom izražavanja kao temeljem demokratskih sustava. Informacijama koje se odnose na vlasničku strukturu pružateljâ medijskih usluga, pri čemu je posljedica takva vlasništva nadzor ili izvršavanje znatnog utjecaja nad sadržajem pruženih usluga, korisnicima se omogućuje oblikovanje utemeljenog mišljenja o takvom sadržaju. Države članice trebale bi moći utvrditi bi li i do koje bi mjere informacije o vlasničkoj strukturi pružatelja medijske usluge trebale biti dostupne korisnicima, pod uvjetom da se poštuje bit dotičnih temeljnih prava i sloboda te da su takve mjere nužne i razmjerne.

(16)

Zbog posebne prirode audiovizualnih medijskih usluga, a osobito zbog utjecaja koji te usluge imaju na način na koji ljudi oblikuju svoja mišljenja, korisnici imaju legitiman interes da saznaju tko je odgovoran za sadržaj tih usluga. Kako bi se ojačala sloboda izražavanja i time promicao medijski pluralizam i izbjegli sukobi interesa, važno je da države članice osiguraju da korisnici u svakom trenutku imaju jednostavan i izravan pristup informacijama o pružateljima medijske usluge. Svaka država članica mora donijeti svoje odluke, posebice u pogledu informacija koje se mogu pružiti o vlasničkoj strukturi i stvarnim vlasnicima.

(17)

Kako bi se poslovnim subjektima i tijelima država članica osigurale usklađenost i pravna sigurnost, pojam „poticanje na nasilje ili mržnju” trebalo bi, u odgovarajućoj mjeri, razumjeti u smislu Okvirne odluke Vijeća 2008/913/PUP (7).

(18)

Uzimajući u obzir razvoj sredstava s pomoću kojih se sadržaj širi putem elektroničkih komunikacijskih mreža, važno je zaštititi širu javnost od sadržaja kojim se potiče na terorizam. Direktivom 2010/13/EU stoga bi se trebalo osigurati da audiovizualne medijske usluge ne sadrže javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma. Kako bi se poslovnim subjektima i tijelima država članica osigurale usklađenost i pravna sigurnost, pojam „javno poticanje na počinjenje kaznenog djela terorizma” trebalo bi razumjeti u smislu Direktive (EU) 2017/541 Europskog parlamenta i Vijeća (8).

(19)

Radi omogućivanja gledateljima, uključujući roditelje i maloljetnike, da donose informirane odluke o sadržaju koji će se gledati, nužno je da pružatelji medijskih usluga daju dovoljno informacija o sadržaju koji bi mogao naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika. To bi se moglo učiniti, primjerice, sustavom opisa sadržaja, zvučnim upozorenjem, vizualnom oznakom ili bilo kojim drugim sredstvom, kojima se opisuje priroda sadržaja.

(20)

Odgovarajuće mjere za zaštitu maloljetnikâ primjenjive na usluge televizijskog emitiranja trebale bi se primjenjivati i na audiovizualne medijske usluge na zahtjev. Time bi se trebala povećati razina zaštite. Pristupom minimalnog usklađivanja državama članicama omogućuje se da razviju veću razinu zaštite za sadržaj kojim bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnikâ. Sadržaj kojim se uzrokuje najveća šteta, kojim bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnikâ, ali koji nužno ne predstavlja kazneno djelo, trebao bi podlijegati najstrožim mjerama poput šifriranja i učinkovite roditeljske kontrole, ne dovodeći u pitanje donošenje strožih mjera od strane država članica.

(21)

U Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (9) prepoznaje se da djeca zaslužuju posebnu zaštitu u pogledu obrade njihovih osobnih podataka. Uspostava mehanizama za zaštitu djece od strane pružatelja medijskih usluga neminovno vodi do obrade osobnih podataka maloljetnika. S obzirom na činjenicu da je cilj takvih mehanizama zaštita djece, osobne podatke maloljetnika obrađene u okviru tehničkih mjera za zaštitu djece ne bi trebalo upotrebljavati u komercijalne svrhe.

(22)

Osiguravanje pristupačnosti audiovizualnog sadržaja osnovni je zahtjev u kontekstu obveza preuzetih na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom. U kontekstu Direktive 2010/13/EU pojam „osobe s invaliditetom” trebalo bi tumačiti s obzirom na prirodu usluga obuhvaćenih tom direktivom, to jest audiovizualnih medijskih usluga. Pravo osoba s poteškoćama i starijih osoba na sudjelovanje i uključenost u društveni i kulturni život Unije povezano je s pružanjem pristupačnih audiovizualnih medijskih usluga. Države članice stoga bi bez nepotrebne odgode trebale osigurati da pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti aktivno nastoje učiniti sadržaj pristupačnim za osobe s invaliditetom, posebno osobe s oštećenjem vida ili sluha. Trebalo bi udovoljiti zahtjevima za pristupačnost u okviru postupnog i kontinuiranog procesa, uzimajući u obzir praktična i neizbježna ograničenja kojima bi se mogla onemogućiti potpuna pristupačnost, kao što su programi ili događanja koji se prenose u stvarnom vremenu. Kako bi se mjerio napredak koji su pružatelji medijskih usluga postigli u postupnom povećanju pristupačnosti svojih usluga osobama s oštećenjima vida ili sluha, države članice trebale bi zahtijevati da ih pružatelji medijskih usluga s poslovnim nastanom na njihovu državnom području redovito izvješćuju.

(23)

Sredstva za postizanje dostupnosti audiovizualnih medijskih usluga u okviru Direktive 2010/13/EU trebala bi, među ostalim, uključivati znakovni jezik, umetanje podnaslova za gluhe i nagluhe osobe, zvučne podnaslove i zvučni opis. Međutim, tom direktivom nisu obuhvaćene značajke ili usluge kojima se pruža pristup audiovizualnim medijskim uslugama, kao ni značajke pristupačnosti elektroničkih programskih vodiča (EPG-ovi). Stoga se tom direktivom ne dovodi u pitanje pravo Unije usmjereno na usklađivanje pristupačnosti usluga kojima se pruža pristup audiovizualnim medijskim uslugama, kao što su internetske stranice, online aplikacije i EPG-ovi, ili pružanja informacija o pristupačnosti i u pristupačnim formatima.

(24)

U nekim slučajevima možda neće biti moguće pružiti hitne informacije na način koji je pristupačan osobama s invaliditetom. Međutim, zbog takvih iznimnih slučajeva ne bi se trebalo spriječiti javno obznanjivanje hitnih informacija putem audiovizualnih medijskih usluga.

(25)

Direktivom 2010/13/EU ne dovodi se u pitanje sposobnost država članica da uvedu obveze osiguravanja primjerenog isticanja sadržaja od općeg interesa u okviru definiranih ciljeva od općeg interesa kao što su medijski pluralizam, sloboda govora i kulturna raznolikost. Takve bi obveze trebalo uvesti samo ako su potrebne radi ispunjavanja ciljeva od općeg interesa koje su jasno definirale države članice u skladu s pravom Unije. Ako države članice odluče uvesti propise o primjerenom isticanju, trebale bi poduzetnicima uvesti samo proporcionalne obveze za poduzetnike u interesu legitimnih ciljeva javne politike.

(26)

Kako bi se zaštitila urednička odgovornost pružatelja medijskih usluga i lanac audiovizualnih vrijednosti, ključno je biti u mogućnosti zajamčiti integritet programâ i audiovizualnih medijskih usluga koje pružaju pružatelji medijskih usluga. Programe i audiovizualne medijske usluge trebalo bi prenositi bez njihova skraćivanja, mijenjanja ili prekida, kao i bez prekrivanja nadodanim elementima iz komercijalnih razloga, bez izričite suglasnosti pružatelja medijskih usluga. Države članice trebale bi osigurati da za elemente nadodane prekrivanjem koje je primatelj usluge pokrenuo ili odobrio isključivo za privatnu uporabu, kao što su elementi nadodani prekrivanjem koji su rezultat usluga za pojedinačne obavijesti, nije potrebna suglasnost pružatelja medijskih usluga. Kontrolni elementi bilo kojeg korisničkog sučelja nužni za upravljanje uređajem ili pretraživanje programa, kao što su trake za glasnoću, funkcije za pretraživanje, navigacijski izbornici ili popisi kanala, ne bi trebali biti obuhvaćeni. Isto tako ne bi trebalo obuhvatiti opravdane elemente nadodane prekrivanjem, kao što su informacije o upozorenjima, informacije od interesa za širu javnost, podnaslovi ili elementi komercijalnih komunikacija nadodani prekrivanjem, koje postavi pružatelj medijskih usluga. Ne dovodeći u pitanje članak 3. stavak 3. Uredbe (EU) 2015/2120 Europskog parlamenta i Vijeća (10), ne bi trebalo obuhvatiti ni tehnike kompresije podataka kojima se smanjuje veličina datoteke ni druge tehnike prilagođavanja usluge načinu distribucije, kao što su rezolucija i kodiranje, kojima se ni na koji način ne mijenja sadržaj.

Mjere za zaštitu integriteta programa i audiovizualnih medijskih usluga trebalo bi uvesti ako su nužne radi ispunjavanja ciljeva od općeg interesa koje su jasno definirale države članice u skladu s pravom Unije. Takvim bi se mjerama poduzetnicima trebale uvesti proporcionalne obveze u interesu legitimnih ciljeva javne politike.

(27)

Uz iznimku pokroviteljstva i plasmana proizvoda, audiovizualne komercijalne komunikacije za alkoholna pića u audiovizualnim medijskim uslugama na zahtjev trebale bi biti usklađene s kriterijima primjenjivima na televizijsko oglašavanje i teletrgovinu za alkoholna pića, utvrđenima Direktivom 2010/13/EU. Detaljniji kriteriji primjenjivi na televizijsko oglašavanje i teletrgovinu za alkoholna pića ograničeni su na oglašavanje putem spotova, koje je samo po sebi odvojeno od programa i stoga isključuje druge komercijalne komunikacije koje su povezane s programom ili su sastavni dio programa, kao što su pokroviteljstvo i plasman proizvoda. Iz toga proizlazi da se ti kriteriji ne bi trebali primjenjivati na pokroviteljstvo i plasman proizvoda u audiovizualnim medijskim uslugama na zahtjev.

(28)

Na nacionalnoj i međunarodnoj razini postoje određene široko prihvaćene prehrambene smjernice, poput modela za profil hranjivih tvari Regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije za Europu, s ciljem razlikovanja hrane na temelju njezina prehrambenog sastava u kontekstu televizijskog oglašavanja hrane upućenog djeci. Trebalo bi poticati države članice da osiguraju da se samoregulacija i koregulacija, među ostalim putem kodeksâ ponašanja, upotrebljavaju za učinkovito smanjenje izloženosti djece audiovizualnoj komercijalnoj komunikaciji u pogledu hrane i pića s visokim sadržajem soli, šećera, masti, zasićenih masti ili transmasnih kiselina ili koji se iz drugih razloga ne uklapaju u te nacionalne ili međunarodne prehrambene smjernice.

(29)

Slično tomu, trebalo bi poticati države članice da osiguraju uporabu kodeksa ponašanja za samoregulaciju i koregulaciju u cilju učinkovitog smanjenja izloženosti djece i maloljetnika audiovizualnim komercijalnim komunikacijama o alkoholnim pićima. Na razini Unije i na nacionalnoj razini postoje određeni sustavi za samoregulaciju ili koregulaciju u cilju odgovornog stavljanja na tržište alkoholnih pića, uključujući audiovizualne komercijalne komunikacije. Te bi sustave trebalo dodatno poticati, posebno one usmjerene na osiguravanje toga da su audiovizualne komercijalne komunikacije za alkoholna pića popraćene porukama o odgovornoj konzumaciji.

(30)

Važno je da maloljetnici budu učinkovito zaštićeni od izloženosti audiovizualnim komercijalnim komunikacijama povezanima s promicanjem kockanja. U tom kontekstu na razini Unije i na nacionalnoj razini postoji nekoliko sustava za samoregulaciju ili koregulaciju u cilju promicanja odgovornog kockanja, među ostalim u audiovizualnim komercijalnim komunikacijama.

(31)

U cilju uklanjanja prepreka slobodnom kretanju prekograničnih usluga unutar Unije nužno je osigurati učinkovitost samoregulatornih mjera i mjera koregulacije koje su posebno usmjerene na zaštitu potrošača ili javnog zdravlja.

(32)

Tržište televizijskog emitiranja razvilo se i potrebna je stoga veća fleksibilnost u pogledu audiovizualnih komercijalnih komunikacija, posebno u pogledu kvantitativnih propisa za linearne audiovizualne medijske usluge i plasman proizvoda. Pojavom novih usluga, među ostalim onih bez oglašavanja, povećao se izbor za gledatelje koji jednostavno mogu preći na alternativne ponude.

(33)

Liberalizacijom plasmana proizvoda nije ostvareno očekivano prihvaćanje tog oblika audiovizualne komercijalne komunikacije. Konkretno, općom zabranom plasmana proizvoda, iako uz neke iznimke, nije ostvarena pravna sigurnost za pružatelje medijskih usluga. Stoga bi trebalo dopustiti plasman proizvoda u svim audiovizualnim medijskim uslugama i uslugama platformi za razmjenu videozapisa, uz mogućnost iznimki.

(34)

Plasman proizvoda ne bi trebao biti dopušten u informativnim programima i programima o tekućim događajima, programima o potrošačkim pitanjima te vjerskim i dječjim programima. Osobito, dokazano je da plasman proizvoda i uključeni oglasi mogu utjecati na ponašanje djece jer djeca često nisu sposobna prepoznati komercijalni sadržaj. Stoga treba i dalje zabranjivati plasman proizvoda u dječjim programima. Programi o potrošačkim pitanjima programi su kojima se nude savjeti gledateljima ili koji uključuju ocjenjivanje u vezi s kupnjom proizvoda i usluga. Dopuštanjem plasmana proizvoda u takvim programima onemogućilo bi se jasno razlikovanje između oglašavanja i uredničkog sadržaja za gledatelje koji mogu očekivati iskrene ocjene proizvoda ili usluga u takvim programima.

(35)

Pružatelji audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev trebali bi promicati proizvodnju i distribuciju europskih djela osiguravanjem toga da njihovi katalozi sadržavaju minimalni udio europskih djela i da se ta djela dovoljno ističu. Trebalo bi se poticati označivanje audiovizualnog sadržaja koji se vodi kao europsko djelo s pomoću metapodataka kako bi takvi metapodaci bili dostupni pružateljima medijskih usluga. Isticanje uključuje promicanje europskih djela putem olakšavanja pristupa tim djelima. Isticanje se može osigurati različitim sredstvima kao što su poseban odjeljak za europska djela kojemu se može pristupiti s početne stranice usluge, mogućnost pretraživanja europskih djela u alatu za pretraživanje dostupnom u okviru te usluge, uporaba europskih djela u kampanjama te usluge ili minimalni postotak europskih djela koji se ističe u katalogu te usluge, primjerice uporabom banera ili sličnih alata.

(36)

Kako bi se osigurale primjerene razine ulaganja u europska djela, države članice trebale bi moći uvesti financijske obveze pružateljima medijskih usluga koji imaju poslovni nastan na njihovu državnom području. Te obveze mogu biti u obliku izravnih doprinosa za proizvodnju europskih djela i za stjecanje prava na njih. Države članice također bi mogle uvesti financijske doprinose koji se plaćaju u fond na temelju prihoda generiranih audiovizualnim medijskim uslugama koje se pružaju na njihovu državnom području ili su na njega usmjerene. U ovoj se Direktivi pojašnjava da je državi članici, s obzirom na izravnu povezanost između financijskih obveza i različitih kulturnih politika država članica, dopušteno i da uvede takve financijske obveze pružateljima medijskih usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici i usmjerenima na njezino državno područje. U tom bi se slučaju financijske obveze trebale naplaćivati samo na prihod nastao od publike u ciljanoj državi članici. Pružatelji medijskih usluga od kojih se traži da doprinose programima financiranja filmske produkcije u ciljanoj državi članici trebali bi bez diskriminacije moći koristiti potporu koja je dostupna u okviru odgovarajućih programa financiranja filmske produkcije za pružatelje medijskih usluga, čak i ako nemaju poslovni nastan u toj državi članici.

(37)

Trenutačno televizijske kuće više ulažu u europska audiovizualna djela nego pružatelji audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev. Stoga, ako ciljana država članica odluči uvesti financijsku obvezu televizijskoj kući koja je u nadležnosti druge države članice, u obzir bi trebalo uzeti izravne doprinose za proizvodnju europskih djela i stjecanje prava na njih, a posebno za koprodukcije, od strane te televizijske kuće, uzimajući u obzir načelo proporcionalnosti. Time se ne dovodi u pitanje nadležnost država članica da, u skladu sa svojom kulturnom politikom i ovisno o usklađenošću s pravilima o državnim potporama, uspostave razinu financijskih doprinosa koje plaćaju pružatelji medijskih usluga u okviru njihove nadležnosti.

(38)

Kada država članica na temelju svakog pojedinačnog slučaja ocjenjuje je li audiovizualna medijska usluga na zahtjev s poslovnim nastanom u drugoj državi članici usmjerena na publiku na njezinu državnom području, ona upućuje na pokazatelje poput oglasa ili drugih vrsta promidžbe usmjerenih posebno na potrošače na njezinu državnom području, glavni jezik usluge ili postojanje sadržaja ili komercijalnih komunikacija koji su posebno usmjereni na publiku u državi članici prijema.

(39)

Ako država članica pružateljima medijskih usluga uvede plaćanje financijskih doprinosa, cilj takvih doprinosa trebalo bi biti odgovarajuće promicanje europskih djela, uz izbjegavanje rizika od dvostrukih nameta pružateljima medijskih usluga. Na taj način, ako država članica u kojoj pružatelj medijskih usluga ima poslovni nastan uvede takav financijski doprinos, ona bi trebala uzeti u obzir sve financijske doprinose koje su uvele ciljane države članice.

(40)

Kako bi se osiguralo da se obvezama koje se tiču promicanja europskih djela ne ugrožava razvoj tržišta i kako bi se omogućio ulazak novih aktera na tržište, takvi se zahtjevi ne bi trebali primjenjivati na pružatelje koji nemaju znatnu prisutnost na tržištu. To se posebno odnosi na pružatelje s niskim prometom ili malom publikom. Mala publika može se utvrditi, primjerice, na temelju vremena gledanja ili prodaje, ovisno o prirodi usluge, dok bi za utvrđivanje malog prometa trebalo uzeti u obzir različite veličine audiovizualnih tržišta u državama članicama. Također bi moglo biti neprimjereno uvoditi takve zahtjeve u slučajevima u kojima, s obzirom na prirodu ili tematiku audiovizualnih medijskih usluga, to ne bi bilo izvedivo ili opravdano.

(41)

Važno je da televizijske kuće imaju veću fleksibilnost i da mogu odlučivati o tome kada umetnuti oglašavanje kako bi osigurali najveću moguću potražnju oglašivača i protok gledatelja. No u tom je smislu također nužno održati zadovoljavajuću razinu zaštite potrošača jer bi se takvom fleksibilnošću gledatelje moglo izložiti pretjeranoj količini oglašavanja u vrijeme najveće gledanosti. Posebna ograničenja trebala bi se stoga primjenjivati u razdoblju od 6:00 do 18:00 sati te od 18:00 do 24:00 sata.

(42)

Neutralni okviri razdvajaju urednički sadržaj od televizijskog oglašavanja ili spotova za teletrgovinu te pojedinačne spotove. Omogućuju gledatelju da jasno razlikuje kraj jedne vrste audiovizualnog sadržaja i početak druge. Potrebno je pojasniti da su neutralni okviri isključeni iz kvantitativnih ograničenja određenih za televizijsko oglašavanje. Svrha je toga osigurati da vrijeme iskorišteno u neutralnim okvirima ne utječe na vrijeme iskorišteno za oglašavanje i da nema negativan učinak na prihode ostvarene oglašavanjem.

(43)

Vrijeme prijenosa dodijeljeno najavama televizijske kuće u vezi s vlastitim programima i pratećim proizvodima koji su izravno izvedeni iz tih programa ili najavama javnih službi i pozivima na dobrotvorne akcije koji se prenose besplatno, uz iznimku troškova koji nastanu za prijenos takvih poziva, ne bi se trebalo uključiti u maksimalna razdoblja trajanja prijenosa koja se mogu dodijeliti za televizijsko oglašavanje i teletrgovinu. Osim toga, mnoge televizijske kuće dio su većih grupa televizijskih kuća i emitiraju ne samo najave povezane s vlastitim programima i pratećim proizvodima koji su izravno izvedeni iz tih programa, već i one povezane s programima i audiovizualnim medijskim uslugama drugih subjekata koji pripadaju istoj grupi televizijskih kuća. Vrijeme prijenosa dodijeljeno takvim najavama također se ne bi trebalo uključiti u maksimalna razdoblja trajanja prijenosa koja se mogu dodijeliti za televizijsko oglašavanje i teletrgovinu.

(44)

Pružatelji platformi za razmjenu videozapisa obuhvaćeni Direktivom 2010/13/EU pružaju usluge informacijskog društva u smislu Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (11). Na te se pružatelje stoga primjenjuju propisi o unutarnjem tržištu utvrđeni u toj Direktivi, ako imaju poslovni nastan u državi članici. Primjereno je osigurati da se isti propisi primjenjuju na pružatelje platformi za razmjenu videozapisa koji nemaju poslovni nastan u državi članici s ciljem zaštite učinkovitosti mjera za zaštitu maloljetnika i šire javnosti utvrđenih u Direktivi 2010/13/EU i osiguravanja što je više moguće ravnopravnijih uvjeta u mjeri u kojoj ti pružatelji imaju ili matično društvo ili društvo kći s poslovnim nastanom u državi članici ili ako su ti pružatelji dio određene skupine, a drugo društvo iz te skupine ima poslovni nastan u državi članici. Stoga, definicije utvrđene u Direktivi 2010/13/EU trebale bi se temeljiti na načelima i trebale bi osigurati to da društvu bude nemoguće isključiti se iz područja primjene te direktive stvaranjem grupacije koja se sastoji od više slojeva društava osnovanih unutar ili izvan Unije. Komisiju bi trebalo obavijestiti o pružateljima u nadležnosti svake države članice na temelju pravila o poslovnom nastanu utvrđenih u Direktivama 2000/31/EZ i 2010/13/EU.

(45)

Postoje novi izazovi, posebice u vezi s platformama za razmjenu videozapisa, u okviru kojih korisnici, osobito maloljetnici, sve više konzumiraju audiovizualni sadržaj. U tom kontekstu štetan sadržaj i govor mržnje koji se pružaju u okviru usluga platformi za razmjenu videozapisa sve su veći izvor zabrinutosti. Radi zaštite maloljetnika i šire javnosti od takvog sadržaja potrebno je uspostaviti razmjerna pravila o tim pitanjima.

(46)

Komercijalne komunikacije o uslugama platformi za razmjenu videozapisa već su uređene Direktivom 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (12) kojom se zabranjuje nepoštena poslovna praksa poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču, uključujući zavaravajuću i agresivnu praksu u uslugama informacijskog društva.

U pogledu komercijalnih komunikacija u vezi s duhanom i povezanim proizvodima na platformama za razmjenu videozapisa, postojećim zabranama predviđenima u Direktivi 2003/33/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (13), kao i zabranama koje se primjenjuju na komercijalne komunikacije o elektroničkim cigaretama i spremnicima za ponovno punjenje elektroničkih cigareta u skladu s Direktivom 2014/40/EU Europskog parlamenta i Vijeća (14), osigurava se dostatna zaštita potrošača od duhana i povezanih proizvoda. S obzirom na to da se korisnici sve više oslanjaju na usluge platformi za razmjenu videozapisa kako bi pristupili audiovizualnom sadržaju, nužno je osigurati dostatnu razinu zaštite potrošača usklađivanjem, u odgovarajućoj mjeri, pravila o audiovizualnim komercijalnim komunikacijama među svim pružateljima usluga. Stoga je važno da su audiovizualne komercijalne komunikacije na platformama za razmjenu videozapisa jasno utvrđene i da podliježu skupu minimalnih kvalitativnih zahtjeva.

(47)

Pružatelj platformi za razmjenu videozapisa ne snosi uredničku odgovornost za velik udio sadržaja koji se pruža u okviru usluga platformi za razmjenu videozapisa. Međutim, ti pružatelji obično utvrđuju organizaciju sadržaja, odnosno programâ, videozapisa koje su generirali korisnici i audiovizualnih komercijalnih komunikacija, među ostalim automatskim sredstvima ili algoritmima. Stoga bi se od tih pružatelja trebalo tražiti da poduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu maloljetnika od sadržaja koji bi mogao naštetiti njihovu fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju. Od njih bi se trebalo zatražiti i da poduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu šire javnosti od sadržaja kojim se potiče na nasilje ili mržnju usmjerene protiv skupine ili člana skupine na temelju bilo kojeg od razloga navedenih u članku 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) ili čije širenje na temelju prava Unije sačinjava kazneno djelo.

(48)

S obzirom na prirodu odnosa pružateljâ prema sadržaju koji se pruža u okviru usluga platformi za razmjenu videozapisa, odgovarajuće mjere radi zaštite maloljetnika i šire javnosti trebale bi se odnositi na organizaciju sadržaja, a ne na sadržaj kao takav. Zahtjevi u tom pogledu kako su utvrđeni u Direktivi 2010/13/EU stoga bi se trebali primjenjivati ne dovodeći u pitanje članke od 12. do 14. Direktive 2000/31/EZ, kojima se predviđa izuzeće od odgovornosti za nezakonite informacije koje su prenesene, ili automatski, posredno ili privremeno pohranjene, ili su ih pohranili određeni pružatelji usluga informacijskog društva. Kod pružanja usluga obuhvaćenih člancima od 12. do 14. Direktive 2000/31/EZ, ti zahtjevi trebali bi se primjenjivati ne dovodeći u pitanje članak 15. te Direktive, kojim se zabranjuje da se tim pružateljima uvede opća obveza praćenja takvih informacija i aktivnog traženja činjenica ili okolnosti koje upućuju na nezakonite aktivnosti, pri čemu se to ne odnosi na obveze praćenja u posebnim slučajevima i, osobito, bez utjecaja na naloge nacionalnih nadležnih tijela u skladu s nacionalnim pravom.

(49)

Pružatelje usluga platformi za razmjenu videozapisa primjereno je uključiti čim je više moguće u provedbu odgovarajućih mjera koje treba poduzeti u skladu s Direktivom 2010/13/EU. Stoga bi trebalo poticati koregulaciju. Pružateljima usluga platformi za razmjenu videozapisa trebalo bi također i dalje biti dopušteno dobrovoljno poduzimanje strožih mjera u skladu s pravom Unije, uz poštovanje slobode izražavanja i informiranja te medijskog pluralizma.

(50)

Pravo na učinkovit pravni lijek i pravo na pravedno suđenje temeljna su prava utvrđena u članku 47. Povelje. Odredbe Direktive 2010/13/EU ne bi se stoga trebale tumačiti na način kojim bi se strankama uskratilo njihovo pravo pristupa pravosudnom sustavu.

(51)

Pri poduzimanju odgovarajućih mjera za zaštitu maloljetnika od štetnog sadržaja i za zaštitu šire javnosti od sadržaja kojim se potiče na nasilje, mržnju i terorizam u skladu s Direktivom 2010/13/EU, trebalo bi pažljivo uspostaviti ravnotežu primjenjivih temeljnih prava propisanih u Povelji. To se posebno i ovisno o slučaju odnosi na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života i zaštitu osobnih podataka, slobodu izražavanja i informiranja, slobodu poduzetništva, zabranu diskriminacije i prava djeteta.

(52)

Cilj je Odbora za kontakt olakšati učinkovitu provedbu Direktive 2010/13/EU i s njime bi se trebalo redovito savjetovati o svim praktičnim problemima koji proizlaze iz njezine primjene. Rad Odbora za kontakt ne bi se trebao ograničiti na postojeća pitanja u području audiovizualne politike, već bi trebao obuhvatiti i relevantan razvoj događaja u tom sektoru. Sastavljen je od predstavnika mjerodavnih nacionalnih tijela država članica. Pri imenovanju svojih predstavnika države članice potiču se na promicanje rodne ravnopravnosti u sastavu Odbora za kontakt.

(53)

Države članice trebale bi osigurati da su njihove nacionalne regulatorne vlasti ili tijela pravno odvojeni od vlade. Međutim, to ne bi trebalo spriječiti države članice da izvršavaju nadzor u skladu sa svojim nacionalnim ustavnim pravom. Trebalo bi smatrati da su nacionalne regulatorne vlasti ili tijela ostvarili traženi stupanj neovisnosti ako su te vlasti ili ta tijela, uključujući one osnovane kao javne vlasti ili tijela, funkcionalno ili stvarno neovisna o svojim vladama i drugim javnim ili privatnim tijelima. To se smatra ključnim za osiguranje nepristranosti odluka koje donose nacionalne regulatorne vlasti ili tijela. Zahtjevom za neovisnost ne bi se trebala dovoditi u pitanje mogućnost država članica da uspostave regulatorna tijela koja imaju pregled nad različitim sektorima, kao što su audiovizualni i telekomunikacijski sektor. Nacionalne regulatorne vlasti ili tijela trebali bi imati provedbene ovlasti i resurse potrebne za ispunjavanje svojih zadaća, u pogledu osoblja, stručnog znanja i financijskih sredstava. Svojim bi djelovanjem nacionalne regulatorne vlasti ili tijela uspostavljeni Direktivom 2010/13/EU trebali osigurati ostvarivanje ciljeva medijskog pluralizma, kulturne raznolikosti, zaštite potrošača, pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta i promicanja poštenog tržišnog natjecanja.

(54)

Budući da je služenje interesima pojedinaca i oblikovanje javnog mišljenja jedna od svrha audiovizualnih medijskih usluga, takvim je uslugama ključno pojedincima i društvu moći prenijeti što je moguće potpunije informacije s najvišom razinom raznovrsnosti. Ta se svrha može postići samo ako uredničke odluke nisu podložne umiješanosti države niti su pod utjecajem nacionalnih regulatornih vlasti ili tijela, koji nadilaze običnu provedbu zakona i čiji cilj nije očuvati pravno zaštićeno pravo koje treba zaštititi bez obzira na određeno mišljenje.

(55)

Na nacionalnoj razini trebali bi postojati učinkoviti žalbeni mehanizmi. Relevantno žalbeno tijelo trebalo bi biti neovisno od uključenih strana. Takvo tijelo može biti i sud. Žalbenim postupkom ne bi se trebala dovesti u pitanje podjela nadležnosti u okviru nacionalnih pravosudnih sustava.

(56)

U cilju osiguravanja usklađene primjene audiovizualnog regulatornog okvira Unije u svim zemljama članicama, Komisija je Odlukom Komisije od 3. veljače 2014. (15) uspostavila ERGA. Uloga je ERGA-e pružanje usluga tehničke stručnosti Komisiji u njezinu radu s ciljem osiguravanja usklađene provedbe Direktive 2010/13/EU u svim državama članicama i olakšavanje suradnje među nacionalnim regulatornim vlastima ili tijelima te između nacionalnih regulatornih vlasti ili tijela i Komisije.

(57)

ERGA je pozitivno je doprinijela usklađenoj regulatornoj praksi i Komisiji pružila savjete na visokoj razini o provedbenim pitanjima. Stoga je potrebno Direktivom 2010/13/EU službeno priznati i ojačati njezinu ulogu. ERGA-u bi stoga trebalo uspostaviti u skladu s tom direktivom.

(58)

Komisija bi se trebala moći slobodno savjetovati s ERGA-om o bilo kojem pitanju povezanom s audiovizualnim medijskim uslugama i platformama za razmjenu videozapisa. ERGA bi trebala pomoći Komisiji pružanjem tehničkog stručnog znanja i savjeta te omogućivanjem razmjene najbolje prakse, među ostalim o kodeksima ponašanja za samoregulaciju i koregulaciju. Posebno, Komisija bi se trebala savjetovati s ERGA-om u pogledu primjene Direktive 2010/13/EU u cilju olakšavanja njezine usklađene provedbe. Na zahtjev Komisije ERGA bi trebala pružiti neobvezujuća mišljenja o nadležnosti, mjerama kojima se odstupa od načela slobode prijema i mjerama za rješavanje problema zaobilaženja nadležnosti. ERGA bi ujedno trebala biti u mogućnosti pružiti tehničke savjete o svim regulatornim pitanjima povezanima s okvirom audiovizualnih medijskih usluga, među ostalim u području govora mržnje i zaštite maloljetnika, kao i o sadržaju audiovizualnih komercijalnih komunikacija za hranu s velikim udjelom masti, soli ili natrija i šećera.

(59)

„Medijska pismenost” odnosi se na vještine, znanje i razumijevanje koji omogućuju građanima da se učinkovito i sigurno koriste medijima. Kako bi se građanima omogućilo da pristupe informacijama te odgovorno i sigurno upotrebljavaju, kritički procjenjuju i stvaraju medijski sadržaj, oni bi trebali imati napredne vještine medijske pismenosti. Medijska pismenost ne bi se trebala ograničiti samo na učenje o alatima i tehnologijama, nego bi trebala biti usmjerena na to da građani steknu vještine kritičkog razmišljanja potrebne za prosudbu, analizu složenih stanja i prepoznavanje razlike između mišljenja i činjenica. Stoga je potrebno da i pružatelji medijskih usluga i pružatelji platformi za razmjenu videozapisa promiču razvoj medijske pismenosti u svim dijelovima društva, za građane svake dobi i za sve medije, u suradnji sa svim relevantnim dionicima i uz pomno praćenje napretka s tim u vezi.

(60)

Direktivom 2010/13/EU ne dovodi se u pitanje obveza država članica da poštuju i štite ljudsko dostojanstvo. Njome se poštuju temeljna prava i načela utvrđena ponajprije u Povelji. Direktivom 2010/13/EU posebno se nastoji osigurati potpuno poštovanje prava na slobodu izražavanja, slobodu poduzetništva, prava na sudsko preispitivanje i promicanje primjene prava djece utvrđenih u Povelji.

(61)

Svim mjerama koje države članice poduzmu na temelju Direktive 2010/13/EU trebaju se poštovati sloboda izražavanja i informiranja te medijski pluralizam, kao i kulturna i jezična raznolikost, u skladu s Konvencijom Unescoa o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izričaja.

(62)

Pravo pristupa političkim informativnim programima ključno je za očuvanje temeljne slobode primanja informacija te za osiguranje potpune i pravilne zaštite interesa gledatelja u Uniji. S obzirom na sve veću važnost audiovizualnih medijskih usluga za društvo i demokraciju, emitiranje političkih vijesti trebalo bi omogućiti prekogranično diljem Unije u najvećoj mogućoj mjeri, ne dovodeći u pitanje pravila o autorskim pravima.

(63)

Direktiva 2010/13/EU ne odnosi na propise o privatnom međunarodnom pravu, posebno na propise o nadležnosti sudova i prava koje se primjenjuje na ugovorne i neugovorne obveze.