(1)

Unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem se slobodno kretanje robe osigurava u skladu s Ugovorima. Količinska ograničenja uvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom zabranjeni su među državama članicama. Ta zabrana obuhvaća sve nacionalne mjere koje mogu, izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu robom unutar Unije. Slobodno kretanje robe na unutarnjem tržištu osigurano je usklađivanjem pravila na razini Unije kojima se utvrđuju zajednički zahtjevi u pogledu stavljanja određene robe na tržište ili, u pogledu robe ili aspekata robe koji nisu u potpunosti obuhvaćeni pravilima Unije o usklađivanju, primjenom načela uzajamnog priznavanja kako ga je utvrdio Sud Europske unije.

(2)

Načelo uzajamnog priznavanja koje dobro funkcionira ključna je dopuna usklađivanju pravila na razini Unije, osobito uzimajući u obzir to da mnoga roba ima i usklađene i neusklađene aspekte.

(3)

Prepreke slobodnom kretanju robe među državama članicama mogu se nezakonito stvoriti ako, u nedostatku pravila Unije o usklađivanju koja obuhvaćaju robu ili određene aspekte robe, nadležno tijelo države članice primjenjuje nacionalna pravila na robu koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici, kojima se iziskuje da roba ispunjava određene tehničke zahtjeve, na primjer zahtjeve povezane s nazivom, oblikom, veličinom, težinom, sastavom, izgledom, označivanjem ili pakiranjem. Primjena takvih pravila na robu koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici mogla bi biti protivna člancima 34. i 36. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), čak i ako se pravila primjenjuju na svu robu bez razlike.

(4)

Načelo uzajamnog priznavanja proizlazi iz sudske prakse Suda Europske unije. Prema tom načelu države članice ne smiju na svojem državnom području zabraniti prodaju robe koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici, čak i ako je ta roba, uključujući robu koja nije dobivena proizvodnim postupkom, proizvedena u skladu s različitim tehničkim pravilima. No načelo uzajamnog priznavanja nije apsolutno. Države članice mogu ograničiti stavljanje na tržište robe koja je zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici ako su takva ograničenja opravdana zbog razloga utvrđenih u članku 36. UFEU-a ili na temelju drugih prevladavajućih razloga od javnog interesa, priznatih u sudskoj praksi Suda Europske unije poveznoj sa slobodnim kretanjem robe, i ako su ta ograničenja proporcionalna cilju koji se nastoji ostvariti. Ovom se Uredbom nameće obveza jasnog obrazlaganja zbog čega je pristup tržištu ograničen ili uskraćen.

(5)

Koncept prevladavajućih razloga od javnog interesa novi je koncept koji je Sud Europske unije razvio u svojoj sudskoj praksi u vezi s člancima 34. i 36. UFEU-a. Ako među državama članicama postoje legitimne razlike, takvim bi se prevladavajućim razlozima moglo opravdati to što nadležna tijela primjenjuju nacionalna tehnička pravila. Međutim, administrativne odluke uvijek moraju biti obrazložene, legitimne, prikladne i moraju poštovati načelo proporcionalnosti te nadležno tijelo mora donijeti odluku s najmanjim mogućim ograničenjima. Kako bi se poboljšalo funkcioniranje unutarnjeg tržišta robe nacionalna tehnička pravila trebala bi biti primjerena svrsi i njima se ne bi trebale stvarati nerazmjerne netarifne prepreke. Nadalje, administrativne odluke o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu u odnosu na robu koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici ne smiju se temeljiti samo na tome da se robom koja se ocjenjuje legitimni javni cilj koji država članica nastoji ostvariti ispunjava na drukčiji način od načina na koji se taj cilj robom ispunjava u toj državi članici. Kako bi pomogla državama članicama Komisija bi trebala pružiti neobvezujuće smjernice u vezi sa sudskom praksom Suda Europske unije o konceptu prevladavajućih razloga od javnog interesa i o načinu primjene načela uzajamnog priznavanja. Nadležna tijela trebala bi imati priliku pridonijeti smjernicama i dati povratne informacije o njima.

(6)

U Zaključcima Vijeća za konkurentnost o politici jedinstvenog tržišta iz prosinca 2013. istaknuto je da bi radi poboljšanja okvirnih uvjeta za poduzeća i potrošače na jedinstvenom tržištu trebalo na odgovarajući način primijeniti sve relevantne instrumente, uključujući uzajamno priznavanje. Vijeće je pozvalo Komisiju da izvijesti o slučajevima u kojima je funkcioniranje načela uzajamnog priznavanja i dalje neodgovarajuće ili problematično. U Zaključcima o politici jedinstvenog tržišta iz veljače 2015. Vijeće za konkurentnost pozvalo je Komisiju da poduzme korake kako bi se osiguralo djelotvorno funkcioniranje načela uzajamnog priznavanja i iznese odgovarajuće prijedloge u tu svrhu.

(7)

Uredba (EZ) br. 764/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (3) donesena je kako bi se olakšala primjena načela uzajamnog priznavanja utvrđivanjem postupaka za smanjenje mogućnosti stvaranja nezakonitih prepreka slobodnom kretanju robe koja je već zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici. Unatoč donošenju te uredbe, još uvijek postoje mnogi problemi u pogledu primjene načela uzajamnog priznavanja. Evaluacija provedena od 2014. do 2016. pokazala je da načelo uzajamnog priznavanja ne funkcionira kako bi trebalo te da Uredba (EZ) br. 764/2008 ima ograničen učinak u olakšavanju primjene tog načela. Alati i postupovna jamstva uspostavljeni tom uredbom nisu ispunili svoj cilj poboljšanja primjene načela uzajamnog priznavanja. Na primjer, mreža kontaktnih točaka za proizvode koja je uspostavljena radi pružanja informacija gospodarskim subjektima o primjenjivim nacionalnim pravilima i primjeni načela uzajamnog priznavanja jedva je poznata među gospodarskim subjektima ili je oni gotovo i ne koriste. Nacionalna tijela ne surađuju dovoljno u okviru te mreže. Zahtjev u pogledu obavješćivanja o administrativnim odlukama o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu rijetko se poštuje. Kao rezultat toga, prepreke slobodnom kretanju robe na unutarnjem tržištu i dalje postoje.

(8)

Uredba (EZ) br. 764/2008 ima nekoliko nedostataka te bi je stoga trebalo preispitati i poboljšati. Radi jasnoće Uredbu (EZ) br. 764/2008 trebalo bi zamijeniti ovom Uredbom. Ovom bi se Uredbom trebali utvrditi jasni postupci za osiguravanje slobodnog kretanja robe koja se zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici te za osiguravanje toga da se slobodno kretanje može ograničiti samo ako države članice za to imaju legitimne razloge od javnog interesa te toga da je ograničenje opravdano i proporcionalno. Ovom bi Uredbom također trebalo osigurati da i gospodarski subjekti i nacionalna tijela poštuju postojeća prava i obveze koji proizlaze iz načela uzajamnog priznavanja.

(9)

Ovom se Uredbom ne bi trebalo dovoditi u pitanje daljnje usklađivanje, prema potrebi, uvjeta za stavljanje robe na tržište radi poboljšanja funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

(10)

Trgovinske prepreke mogu također proizići iz drugih vrsta mjera obuhvaćenih područjem primjene članaka 34. i 36. UFEU-a. Te mjere mogu, na primjer, uključivati tehničke specifikacije sastavljene za potrebe postupaka javne nabave ili zahtjeve u pogledu upotrebe službenih jezika u državama članicama. Međutim, takve mjere ne bi trebale predstavljati nacionalna tehnička pravila u smislu ove Uredbe te ne bi trebale biti obuhvaćene njezinim područjem primjene.

(11)

Nacionalna se tehnička pravila ponekad u pojedinoj državi članici provode putem postupka prethodnog odobrenja, u okviru kojega se mora dobiti službeno odobrenje nadležnog tijela prije nego što se roba ondje može staviti na tržište. Sâmo postojanje postupka prethodnog odobrenja ograničava slobodno kretanje robe. Stoga, kako bi takav postupak bio opravdan u pogledu temeljnog načela slobodnog kretanja robe na unutarnjem tržištu, on mora biti usmjeren na ostvarivanje cilja od javnog interesa priznatog pravom Unije te mora biti proporcionalan i nediskriminirajući. Usklađenost takvog postupka s pravom Unije treba procjenjivati s obzirom na razmatranja utvrđena u sudskoj praksi Suda Europske unije. Stoga bi administrativne odluke o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu koje se temelje isključivo na tom razlogu što roba nema valjano prethodno odobrenje trebalo isključiti iz područja primjene ove Uredbe. Međutim, prilikom podnošenja zahtjeva za obvezno prethodno odobrenje robe, svaku administrativnu odluku o odbijanju zahtjeva na temelju nacionalnog tehničkog pravila koje se primjenjuje u državi članici trebalo bi donijeti isključivo u skladu s ovom Uredbom kako bi podnositelj zahtjeva mogao iskoristiti postupovnu zaštitu koja se ovom Uredbom predviđa. Isto vrijedi za dobrovoljno prethodno odobrenje robe, ako ono postoji.

(12)

Važno je pojasniti da vrste robe obuhvaćene ovom Uredbom uključuju poljoprivredne proizvode. Pojam „poljoprivredni proizvodi” obuhvaća proizvode ribarstva, kako je predviđeno u članku 38. stavku 1. UFEU-a. Kako bi se lakše utvrdilo koje vrste robe podliježu ovoj Uredbi, Komisija bi trebala ocijeniti izvedivost i prednosti daljnje razrade indikativnog popisa proizvoda za uzajamno priznavanje.

(13)

Također je važno pojasniti da pojam „proizvođač” ne uključuje samo proizvođača robe, već i osobe koje proizvode robu koja nije dobivena proizvodnim postupkom, uključujući poljoprivredne proizvode, kao i osobe koje se predstavljaju kao proizvođači robe.

(14)

Odluke nacionalnih sudova kojima se ocjenjuje zakonitost slučajeva u kojima, zbog primjene nacionalnog tehničkog pravila, robi koja se zakonito stavlja na tržište u jednoj državi članici nije dopušten pristup tržištu u drugoj državi članici te odluke nacionalnih sudova kojima se izriču sankcije trebalo bi isključiti iz područja primjene ove Uredbe.

(15)

Kako bi mogla imati koristi od načela uzajamnog priznavanja, roba mora biti zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici. Trebalo bi pojasniti da, kako bi se roba mogla smatrati robom koja je zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici, roba mora biti u skladu s odgovarajućim pravilima koja se primjenjuju u toj državi članici te mora biti dostupna krajnjim korisnicima u toj državi članici.

(16)

Kako bi se podigla osviještenost nacionalnih tijela i gospodarskih subjekata o načelu uzajamnog priznavanja, države članice trebale bi razmotriti uvođenje jasnih i nedvosmislenih „klauzula o jedinstvenom tržištu” u svoja nacionalna tehnička pravila radi olakšavanja primjene tog načela.

(17)

Dokazi koji se zahtijevaju kako bi se dokazalo da se roba zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici znatno se razlikuju među državama članicama. To uzrokuje nepotrebna opterećenja, kašnjenja i dodatne troškove za gospodarske subjekte te sprječava nacionalna tijela da pravodobno dobiju informacije potrebne za ocjenu robe. To može omesti primjenu načela uzajamnog priznavanja. Stoga je ključno olakšati gospodarskim subjektima dokazivanje da se njihova roba zakonito stavlja na tržište u drugoj državi članici. Gospodarski subjekti trebali bi ostvariti korist od vlastite izjave s pomoću koje se nadležnim tijelima pružaju sve potrebne informacije o robi i njezinoj usklađenosti s pravilima koja se primjenjuju u toj drugoj državi članici. Upotrebom dobrovoljnih izjava nacionalna tijela ne bi se trebalo sprječavati u donošenju administrativnih odluka o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu, pod uvjetom da su takve odluke proporcionalne i opravdane te da se njima poštuje načelo uzajamnog priznavanja i da su usklađene s ovom Uredbom.

(18)

Trebalo bi biti moguće da proizvođač, uvoznik ili distributer sastave izjavu o zakonitom stavljanju robe na tržište za potrebe uzajamnog priznavanja („izjava o uzajamnom priznavanju”). Proizvođač je u najboljem položaju za pružanje informacija u izjavi o uzajamnom priznavanju jer proizvođač najbolje poznaje robu i posjeduje dokaze potrebne za provjeru informacija iz izjave o uzajamnom priznavanju. Proizvođač bi trebao moći opunomoćiti ovlaštenog zastupnika za sastavljanje takvih izjava u ime proizvođača i pod odgovornošću proizvođača. Međutim, ako gospodarski subjekt u izjavi može pružiti samo informacije o zakonitosti stavljanja robe na tržište, drugi bi gospodarski subjekt trebao moći pružiti informacije o tome da se roba stavlja na raspolaganje krajnjim korisnicima u dotičnoj državi članici, pod uvjetom da taj gospodarski subjekt preuzme odgovornost za informacije koje je pružio u izjavi o uzajamnom priznavanju i da je u mogućnosti dostaviti dokaze potrebne za provjeru tih informacija.

(19)

Izjava o uzajamnom priznavanju trebala bi uvijek sadržavati točne i potpune informacije o robi. Stoga bi izjavu trebalo ažurirati kako bi se u obzir uzele promjene, primjerice promjene odgovarajućih nacionalnih tehničkih pravila.

(20)

Kako bi se osiguralo da su informacije pružene u izjavi o uzajamnom priznavanju sveobuhvatne, trebalo bi utvrditi usklađenu strukturu za takve izjave kojom bi se koristili gospodarski subjekti koji žele podnijeti takve izjave.

(21)

Važno je osigurati da izjava o uzajamnom priznavanju bude popunjena istinitim i točnim informacijama. Stoga je potrebno od gospodarskih subjekata zahtijevati da odgovaraju za informacije koje su naveli u izjavi o uzajamnom priznavanju.

(22)

Kako bi se povećala učinkovitost i konkurentnost poduzeća koja posluju u području robe koja nije obuhvaćena zakonodavstvom Unije o usklađivanju, trebalo bi biti moguće iskoristiti nove informacijske tehnologije u svrhu olakšavanja podnošenja izjave o uzajamnom priznavanju. Stoga bi gospodarskim subjektima trebalo omogućiti da svoje izjave o uzajamnom priznavanju objave putem interneta, pod uvjetom da izjava o uzajamnom priznavanju bude lako dostupna i da bude u pouzdanu formatu.

(23)

Komisija bi trebala osigurati da obrazac izjave o uzajamnom priznavanju i smjernice za njezino popunjavanje budu dostupni na jedinstvenom digitalnom pristupniku na svim službenim jezicima Unije.

(24)

Ova bi se Uredba trebala primjenjivati i na robu čiji su tek pojedini aspekti obuhvaćeni zakonodavstvom Unije o usklađivanju. Ako u skladu sa zakonodavstvom Unije o usklađivanju gospodarski subjekt mora sastaviti EU izjavu o sukladnosti kako bi dokazao usklađenost s tim zakonodavstvom, tom gospodarskom subjektu trebalo bi biti dopušteno da izjavu o uzajamnom priznavanju predviđenu ovom Uredbom priloži EU izjavi o sukladnosti.

(25)

Ako gospodarski subjekti odluče da neće upotrijebiti izjavu o uzajamnom priznavanju, nadležna tijela države članice odredišta trebala bi biti zadužena za iznošenje jasno utvrđenih zahtjeva u pogledu specifičnih informacija koje smatraju potrebnima kako bi ocijenila robu s obzirom na načelo proporcionalnosti.

(26)

Gospodarskim subjektima trebalo bi omogućiti dovoljno vremena za podnošenje dokumenata ili bilo kojih drugih informacija koje zatraži nadležno tijelo države članice odredišta ili za podnošenje bilo kojih argumenata ili primjedaba u vezi s ocjenom dotične robe.

(27)

Direktivom (EU) 2015/1535 Europskog parlamenta i Vijeća (4) zahtijeva se od država članica da Komisiju i druge države članice obavijeste o svakom nacrtu nacionalnih tehničkih propisa o svim proizvodima, među ostalim o svim poljoprivrednim proizvodima ili proizvodima ribarstva, te dostave obrazloženje u kojem navode razloge zbog kojih je donošenje tog propisa potrebno. Međutim, potrebno je osigurati da se, nakon donošenja takvog nacionalnog tehničkog propisa, načelo uzajamnog priznavanja pravilno primjenjuje na određenu robu u pojedinačnim slučajevima. Ovom bi Uredbom trebalo utvrditi postupke za primjenu načela uzajamnog priznavanja u pojedinačnim slučajevima, na primjer zahtijevajući od država članica da navedu nacionalna tehnička pravila na kojima se administrativna odluka temelji te legitimne razloge od javnog interesa kojima se opravdava primjena tog nacionalnog tehničkog pravila s obzirom na robu koja je zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici. Proporcionalnost nacionalnog tehničkog pravila temelj je za dokazivanje proporcionalnosti administrativne odluke koja se temelji na tom pravilu. Međutim, sredstva kojima treba dokazati proporcionalnost administrativne odluke trebalo bi utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju.

(28)

Budući da bi administrativne odluke o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu za robu koja je već zakonito stavljena na tržište u drugoj državi članici trebale biti iznimke od temeljnog načela slobodnog kretanja robe, nužno je osigurati da se takvim odlukama poštuju postojeće obveze koje proizlaze iz načela uzajamnog priznavanja. Stoga je primjereno uspostaviti jasan postupak za utvrđivanje stavlja li se roba zakonito na tržište u toj drugoj državi članici i, ako se zakonito stavlja na tržište, jesu li legitimni javni interesi obuhvaćeni primjenjivim nacionalnim tehničkim pravilom države članice odredišta adekvatno zaštićeni, u skladu s člankom 36. UFEU-a i sudskom praksom Suda Europske unije. Takvim bi se postupkom trebalo osigurati da su sve donesene administrativne odluke proporcionalne te da se njima poštuje načelo uzajamnog priznavanja i da su usklađene s ovom Uredbom.

(29)

Ako nadležno tijelo ocjenjuje robu prije donošenja odluke o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu, to tijelo ne bi trebalo moći donositi odluke o suspenziji pristupa tržištu, osim kada se radi o slučajevima u kojima je potrebno brzo djelovanje kako bi se spriječilo nanošenje štete sigurnosti ili zdravlju osoba ili nanošenje štete okolišu, ili kako bi se spriječilo stavljanje robe na raspolaganje ako je stavljanje takve robe na raspolaganje općenito zabranjeno zbog razloga javnog morala ili javne sigurnosti, među ostalim, na primjer, sprječavanja kriminala.

(30)

Uredbom (EZ) br. 765/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (5) utvrđuje se sustav akreditacije kojim se osigurava uzajamno prihvaćanje razine osposobljenosti tijelâ za ocjenjivanje sukladnosti. Nadležna tijela država članica stoga ne bi trebala odbiti prihvatiti izvješća o ispitivanju i potvrde koje je izdalo akreditirano tijelo za ocjenjivanje sukladnosti zbog razloga povezanih s osposobljenošću tog tijela. Nadalje, kako bi se što je više moguće izbjeglo udvostručavanje ispitivanja i postupaka koji su već provedeni u drugoj državi članici, države članice ne bi trebale odbiti prihvatiti izvješća o ispitivanju i potvrde koje su izdala druga tijela za ocjenjivanje sukladnosti u skladu s pravom Unije. Nadležna tijela trebala bi uzimati u obzir sadržaj podnesenih izvješća o ispitivanju ili potvrda.

(31)

Direktivom 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (6) određuje se da se na tržište smiju stavljati samo sigurni proizvodi te se utvrđuju obveze proizvođačâ i distributerâ u pogledu sigurnosti proizvoda. Njome se nadležna tijela ovlašćuje da zabrane sve opasne proizvode, s trenutačnim učinkom, ili da privremeno zabrane proizvode koji bi mogli biti opasni, tijekom razdoblja potrebnog za različite sigurnosne ocjene, provjere i kontrole. Tom se direktivom također opisuje postupak koji nadležna tijela trebaju slijediti radi primjene odgovarajućih mjera ako proizvodi predstavljaju rizik, kao što su mjere iz članka 8. stavka 1. točaka od (b) do (f) te direktive, te se njome također uvodi obveza državama članicama da obavješćuju Komisiju i druge države članice o takvim mjerama. Stoga bi nadležna tijela trebala moći nastaviti primjenjivati tu direktivu, a posebno članak 8. stavak 1. točke od (b) do (f) i članak 8. stavak 3. te direktive.

(32)

Uredbom (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (7) uspostavlja se, među ostalim, sustav brzog uzbunjivanja za obavješćivanje o izravnim ili neizravnim rizicima za zdravlje ljudi koji potječu od hrane ili hrane za životinje. Njome se od država članica zahtijeva da putem sustava brzog uzbunjivanja odmah obavijeste Komisiju o svakoj mjeri koju donesu, čiji je cilj ograničavanje stavljanja na tržište hrane ili hrane za životinje, ili povlačenje ili opoziv s tržišta hrane ili hrane za životinje u svrhu zaštite zdravlja ljudi, a koja zahtijeva brzo djelovanje. Nadležna tijela trebala bi moći nastaviti primjenjivati tu uredbu, a posebno članak 50. stavak 3. i članak 54. te uredbe.

(33)

Uredbom (EU) 2017/625 Europskog parlamenta i Vijeća (8) uspostavlja se usklađeni okvir Unije za organizaciju službenih kontrola i za organizaciju službenih aktivnosti, osim službenih kontrola, u cijelom poljoprivredno-prehrambenom lancu, uzimajući u obzir pravila o službenim kontrolama utvrđena u Uredbi (EZ) br. 882/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (9) i u relevantnom sektorskom zakonodavstvu Unije. Uredbom (EU) 2017/625 utvrđuje se poseban postupak kako bi se osiguralo da gospodarski subjekti otklone situacije u kojima postoji neusklađenost s propisima o hrani i hrani za životinje, pravilima o zdravlju životinja ili pravilima o dobrobiti životinja. Nadležna tijela trebala bi moći nastaviti primjenjivati Uredbu (EU) 2017/625, a posebno njezin članak 138.

(34)

Uredbom (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (10) uspostavlja se usklađen okvir Unije za provedbu provjera u vezi s obvezama utvrđenima u Uredbi (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (11) u skladu s kriterijima utvrđenima u Uredbi (EZ) br. 882/2004 te se utvrđuje da države članice moraju osigurati da svaki subjekt koji ispunjava te obveze ima pravo biti obuhvaćen sustavom provjera. Nadležna tijela trebala bi moći nastaviti primjenjivati Uredbu (EU) br. 1306/2013, a posebno njezin članak 90.

(35)

U svim administrativnim odlukama koje nadležna tijela država članica donesu na temelju ove Uredbe trebalo bi navesti pravna sredstva dostupna gospodarskom subjektu kako bi on mogao, u skladu s nacionalnim pravom, podnijeti žalbu protiv odluke ili pokrenuti postupak pred nadležnim nacionalnim sudom. U administrativnoj odluci trebalo bi također uputiti na mogućnost gospodarskih subjekata da se koriste Mrežom za rješavanje problema na unutarnjem tržištu (SOLVIT) i postupkom za rješavanje problema predviđenim u ovoj Uredbi.

(36)

Djelotvorna rješenja za gospodarske subjekte koji žele imati alternativu povoljniju za poslovanje prilikom osporavanja administrativnih odluka o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu ključna su za osiguravanje ispravne i dosljedne primjene načela uzajamnog priznavanja. Kako bi se takva rješenja zajamčila, a pravni troškovi izbjegli, posebno za mala i srednja poduzeća (MSP-ovi), gospodarskim subjektima trebao bi biti dostupan izvansudski postupak za rješavanje problema.

(37)

SOLVIT je usluga koju pruža nacionalna administracija u svakoj državi članici čiji je cilj pronalazak rješenjâ za pojedince i poduzeća kada su njihova prava povrijedila javna tijela u drugoj državi članici. Načela kojima se uređuje funkcioniranje SOLVIT-a navedena su u Preporuci Komisije 2013/461/EU (12), prema kojoj svaka država članica treba uspostaviti centar SOLVIT-a koji posjeduje odgovarajuće ljudske i financijske resurse kako bi se osiguralo da centar SOLVIT-a sudjeluje u SOLVIT-u. Komisija bi trebala povećati svijest o postojanju i koristima SOLVIT-a, osobito među poduzećima.

(38)

SOLVIT je djelotvoran i besplatan izvansudski mehanizam za rješavanje problema. Funkcionira u kratkim rokovima i pruža praktična rješenja pojedincima i poduzećima kada naiđu na poteškoće u priznavanju, od strane javnih tijela, prava koja je pojedincima i poduzećima dodijelila Unija. Ako se gospodarski subjekt, mjerodavni centar SOLVIT-a i uključene države članice usuglase o primjerenom ishodu, daljnje djelovanje ne bi trebalo biti potrebno.

(39)

Međutim, ako se neformalnim pristupom SOLVIT-a ne postignu rezultati te i dalje postoje sumnje u pogledu usklađenosti administrativne odluke s načelom uzajamnog priznavanja, Komisiju bi trebalo ovlastiti za istraživanje tog pitanja na zahtjev bilo kojeg od uključenih centara SOLVIT-a. Nakon ocjene koju provodi Komisija, Komisija bi trebala izdati mišljenje koje se putem relevantnog centra SOLVIT-a dostavlja dotičnom gospodarskom subjektu i nadležnim tijelima te koje bi trebalo uzeti u obzir tijekom postupka SOLVIT-a. Intervencija Komisije trebala bi podlijegati roku od 45 radnih dana koji ne bi trebao obuhvaćati vrijeme koje je Komisiji potrebno za dobivanje dodatnih informacija i dokumenata koje smatra potrebnima. Ako se slučaj riješi tijekom tog roka, Komisija ne bi trebala biti dužna izdati mišljenje. Takvi slučajevi SOLVIT-a trebali bi podlijegati zasebnom radnom postupku u bazi podataka SOLVIT-a i ne bi ih trebalo uključiti u redovite statističke podatke SOLVIT-a.

(40)

Mišljenje Komisije o administrativnoj odluci o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu trebalo bi se odnositi samo na pitanje je li administrativna odluka usklađena s načelom uzajamnog priznavanja i zahtjevima ove Uredbe. Time se ne dovode u pitanje ovlasti Komisije na temelju članka 258. UFEU-a ni obveza država članica da poštuju pravo Unije, prilikom rješavanja sustavnih problema utvrđenih u pogledu primjene načela uzajamnog priznavanja.

(41)

Za unutarnje tržište robe važno je da poduzeća, a posebno MSP-ovi, mogu dobiti pouzdane i konkretne informacije o važećem pravu u određenoj državi članici. Kontaktne točke za proizvode trebale bi imati važnu ulogu u olakšavanju komunikacije između nacionalnih tijela i gospodarskih subjekata, širenjem informacija o specifičnim pravilima za proizvode te o tome kako se načelo uzajamnog priznavanja primjenjuje na državnom području njihovih država članica. Stoga je potrebno ojačati ulogu kontaktnih točaka za proizvode kao glavnih pružatelja informacija o svim pravilima povezanima s proizvodima, među ostalim o nacionalnim tehničkim pravilima obuhvaćenima uzajamnim priznavanjem.

(42)

Kako bi se olakšalo slobodno kretanje robe, kontaktne točke za proizvode trebale bi besplatno pružati razumnu količinu informacija o svojim nacionalnim tehničkim pravilima i primjeni načela uzajamnog priznavanja. Kontaktne točke za proizvode trebale bi imati adekvatnu opremu i resurse. U skladu s Uredbom (EU) 2018/1724 Europskog parlamenta i Vijeća (13) one bi trebale pružati takve informacije na internetskim stranicama te podlijegati kriterijima kvalitete utvrđenima u toj uredbi. Zadaće kontaktnih točaka za proizvode povezane s pružanjem takvih informacija, među ostalim elektroničkog primjerka nacionalnih tehničkih pravila ili internetskog pristupa nacionalnim tehničkim pravilima, trebalo bi obavljati ne dovodeći u pitanje nacionalna pravila kojima se uređuje distribucija nacionalnih tehničkih pravila. Nadalje, od kontaktnih točaka za proizvode ne bi trebalo zahtijevati dostavu primjeraka normi koje podliježu pravima intelektualnog vlasništva tijelâ ili organizacija za normizaciju, ili osiguravanje internetskog pristupa tim normama.

(43)

Suradnja nadležnih tijela ključna je za neometano funkcioniranje načela uzajamnog priznavanja i stvaranje kulture uzajamnog priznavanja. Kontaktne točke za proizvode i nacionalna nadležna tijela trebali bi stoga surađivati i razmjenjivati informacije i stručno znanje kako bi se osigurala pravilna i dosljedna primjene načela uzajamnog priznavanja i ove Uredbe.

(44)

Za potrebe obavješćivanja o administrativnim odlukama o ograničavanju ili uskraćivanju pristupa tržištu, omogućavanja komunikacije među kontaktnim točkama za proizvode te osiguravanja administrativne suradnje, potrebno je državama članicama omogućiti pristup informacijskom i komunikacijskom sustavu.

(45)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe, provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (14).

(46)

Ako je za potrebe ove Uredbe nužno obrađivati osobne podatke, takvu obradu trebalo bi provoditi u skladu s pravom Unije o zaštiti osobnih podataka. Svaka obrada osobnih podataka na temelju ove Uredbe podliježe Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (15) ili Uredbi (EU) 2018/1725 Europskog parlamenta i Vijeća (16).

(47)

Trebalo bi uspostaviti pouzdane i učinkovite mehanizme praćenja kako bi se pružile informacije o primjeni ove Uredbe i njezinu učinku na slobodno kretanje robe. Takvi mehanizmi ne bi trebali prelaziti okvire onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva.

(48)

Za potrebe povećanja svijesti o načelu uzajamnog priznavanja i osiguravanja da se ova Uredba pravilno i dosljedno primjenjuje, trebalo bi predvidjeti financiranje, od strane Unije, kampanja za povećanje svijesti, osposobljavanjâ, razmjene službenika i drugih povezanih aktivnosti s ciljem jačanja i podupiranja povjerenja i suradnje među nadležnim tijelima, kontaktnim točkama za proizvode i gospodarskim subjektima.

(49)

Kako bi se riješio problem nepostojanja točnih podataka koji se odnose na funkcioniranje načela uzajamnog priznavanja i njegov učinak na jedinstveno tržište robe, Unija bi trebala financirati prikupljanje takvih podataka.

(50)

Financijske interese Unije trebalo bi zaštititi proporcionalnim mjerama tijekom cjelokupnog ciklusa rashoda, uključujući sprječavanje, otkrivanje i ispitivanje nepravilnosti, povrat izgubljenih, pogrešno plaćenih ili nepravilno upotrijebljenih sredstava te, prema potrebi, administrativne i financijske sankcije.

(51)

Primjereno je odgoditi primjenu ove Uredbe kako bi se nadležnim tijelima i gospodarskim subjektima dalo dovoljno vremena da se prilagode zahtjevima utvrđenima u njoj.

(52)

Komisija bi trebala provesti evaluaciju ove Uredbe s obzirom na ciljeve koji se njome žele postići. Komisija bi za evaluaciju ove Uredbe trebala upotrebljavati prikupljene podatke o funkcioniranju načela uzajamnog priznavanja i njegovu učinku na jedinstveno tržište robe te informacije dostupne u informacijskom i komunikacijskom sustavu. Komisija bi trebala moći od država članica zahtijevati pružanje dodatnih informacija potrebnih za evaluaciju. U skladu s točkom 22. Međuinstitucijskog sporazuma o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (17), evaluacija ove Uredbe trebala bi se temeljiti na kriterijima učinkovitosti, djelotvornosti, relevantnosti, usklađenosti i dodane vrijednosti te bi trebala poslužiti kao osnova za procjene učinka opcija za daljnje djelovanje.

(53)

S obzirom na to da cilj ove Uredbe, odnosno osiguravanje neometane, dosljedne i pravilne primjene načela uzajamnog priznavanja, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog njegova opsega i učinaka on na bolji način može ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tog cilja,