–

za osobu IE, ona osobno,

–

za češku vladu, M. Smolek, J. Vláčil i L. Dvořáková, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, C. Hermes i M. Noll‑Ehlers, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL 1992., L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.; u daljnjem tekstu: Direktiva o staništima).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe IE, zaposlenika društva za razvoj nekretnina, i Magistrata der Stadt Wien (Gradska uprava grada Beča, Austrija) u vezi s time što je potonji donio upravnu odluku kojom se osobi IE izriče novčana kazna i, u slučaju njezina neplaćanja, zamjenska kazna oduzimanja slobode zbog toga što je u okviru projekta izgradnje nekretnine oštetila ili uništila lokalitete za razmnožavanje ili odmor vrste Cricetus cricetus (europski hrčak), koja se nalazi na popisu zaštićenih životinjskih vrsta u Prilogu IV. točki (a) te direktive.

3

Članak 2. Direktive o staništima propisuje:

„1.   Cilj ove Direktive je doprinijeti osiguranju biološke raznolikosti putem očuvanja prirodnih staništa i divlje faune i flore na europskom području država članica na koje se Ugovor primjenjuje.

2.   Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom namijenjene su održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti, prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Zajednice.

3.   Mjere poduzete u skladu s ovom Direktivom uzimaju u obzir gospodarske, socijalne i kulturne potrebe te regionalne i lokalne karakteristike.”

4

Članak 12. stavak 1. te direktive propisuje:

„Države članice poduzimaju sve potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u Prilogu IV., točki (a) u njihovom prirodnom arealu, zabranjujući:

5

Među životinjskim vrstama „od značaja za Zajednicu i kojima je potrebna stroga zaštita” navedenima na popisu u Prilogu IV. točki (a) te direktive nalazi se i Cricetus cricetus (europski hrčak).

6

Wiener Naturschutzgesetz (Zakon o zaštiti prirode savezne zemlje Beča) od 31. kolovoza 1998. (LGBl. für Wien, 45/1998, u daljnjem tekstu: WNSchG) prenosi Direktivu o staništima u nacionalno pravo za saveznu zemlju Beč (Austrija).

7

Članak 10. stavak 3. točka 4. WNSchG‑a preuzima formulacije iz članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima. Njime se, među ostalim, propisuje da je zabranjeno oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor strogo zaštićenih životinja.

8

Sankcije predviđene za povredu članka 10. stavka 3. točke 4. utvrđene su u članku 49. stavku 1. točki 5. WNSchG‑a. U skladu s potonjom odredbom, kaznit će se novčanom kaznom do 21000 eura ili, u slučaju neplaćanja, zamjenskom kaznom oduzimanja slobode do četiri tjedna i, u slučaju ponavljanja, novčanom kaznom do 35000 eura ili, u slučaju neplaćanja, zamjenskom kaznom oduzimanja slobode do šest tjedana svaka osoba koja u suprotnosti s člankom 10. stavkom 3. ili 4. WNSchG‑a ošteti ili uništi lokalitete za odmor ili razmnožavanje strogo zaštićenih životinjskih vrsta.

9

U skladu s člankom 22. stavkom 5. WNSchG‑a, nadležno tijelo može odobriti pojedinačne zahvate ako predviđena mjera, pojedinačno ili zajedno s drugim mjerama koje su zatražene od nadležnog tijela, ne ugrožava znatno cilj zaštite.

10

Prilog WNSchG‑u definira Cricetus cricetus (europski hrčak) kao strogo zaštićenu životinjsku vrstu.

11

Društvo za razvoj nekretnina, poslodavac osobe IE, poduzelo je građevinske radove na zemljištu na kojem obitava europski hrčak. Vlasnik tog zemljišta, kojemu je to bilo poznato, o tome je obavijestio to društvo za razvoj nekretnina, koje je prije početka radova odredilo stručnjaka za zaštitu okoliša. On je izradio kartu ulaza u jazbine europskog hrčka te je u određenom sektoru utvrdio jesu li jazbine nastanjene ili ne.

12

Prije izvršenja radova navedeno društvo za razvoj nekretnina uklonilo je biljni pokrov, uredilo mjesto građevinskih radova i napravilo put do gradilišta u neposrednoj blizini ulaza u jazbine europskog hrčka (u daljnjem tekstu: štetne mjere). Konkretno, svrha uklanjanja biljnog pokrova bila je postići premještanje europskog hrčka, nastanjenog na području građevinskih radova, na površine koje su bile posebno zaštićene i predviđene za njega. Međutim, od nadležnog tijela nije zatraženo prethodno odobrenje za štetne mjere i stoga ono nije dobiveno prije početka radova. Osim toga, uništena su najmanje dva ulaza u jazbine.

13

Gradska uprava grada Beča stoga je smatrala da je osoba IE, kao zaposlenik tog društva za razvoj nekretnina, odgovorna za oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za odmor ili razmnožavanje europskog hrčka te joj je, u skladu s člankom 10. stavkom 3. točkom 4. WNSchG‑a, izrekla novčanu kaznu koja se u slučaju neplaćanja može pretvoriti u kaznu oduzimanja slobode.

14

Osoba IE Verwaltungsgerichtu Wien (Upravni sud u Beču, Austrija) podnijela je tužbu kojom osporava izricanje te novčane kazne, među ostalim, zato što, s jedne strane, u trenutku provedbe štetnih mjera europski hrčci više nisu upotrebljavali jazbine i, s druge strane, te mjere nisu dovele do oštećivanja ili uništavanja lokaliteta za odmor ili razmnožavanje te životinjske vrste.

15

Sud koji je uputio zahtjev u tom se kontekstu pita o tumačenju članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima. Smatra da je potrebno točno definirati pojmove iz te odredbe poput „lokalitet za odmor”, „lokalitet za razmnožavanje”, „oštećivanje” i „uništavanje” jer povreda nacionalne odredbe kojom se prenosi članak 12. stavak 1. točka (d) te direktive može dovesti do kaznenih sankcija. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev smatra da su razmatranja Europske komisije u Smjernicama o strogoj zaštiti životinjskih vrsta od značaja za Zajednicu na temelju Direktive 92/43/EEZ o staništima (konačna verzija, veljača 2007.) neprecizna te ostavljaju veliku slobodu prilikom tumačenja navedenih pojmova.

16

U tim je okolnostima Verwaltungsgericht Wien (Upravni sud u Beču) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

17

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. točku (d) Direktive o staništima tumačiti na način da pojam „lokaliteti za odmor” iz te odredbe obuhvaća i lokalitete za odmor koje više ne nastanjuje neka od zaštićenih životinjskih vrsta iz Priloga IV. točke (a) te direktive, kao što je to Cricetus cricetus (europski hrčak).

18

Najprije valja podsjetiti na to da je cilj Direktive o staništima, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1., doprinijeti osiguranju biološke raznolikosti putem očuvanja prirodnih staništa i divlje faune i flore na europskom području država članica. Usto, u skladu s člankom 2. stavcima 2. i 3. te direktive, mjere poduzete u skladu s njome namijenjene su održavanju ili povratu u povoljno stanje očuvanosti prirodnih staništa i vrsta divlje faune i flore od interesa Unije te uzimaju u obzir gospodarske, socijalne i kulturne potrebe te regionalne i lokalne karakteristike.

19

Članak 12. stavak 1. točka (d) Direktive o staništima nalaže državama članicama da poduzmu potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite životinjskih vrsta navedenih u Prilogu IV. točki (a) te direktive u njihovu prirodnom arealu, zabranjujući oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor.

20

Kako bi se poštovala ta odredba, države članice moraju ne samo donijeti potpun zakonodavni okvir nego i provoditi konkretne i posebne zaštitne mjere. Isto tako, sustav stroge zaštite pretpostavlja donošenje usklađenih i koordiniranih preventivnih mjera. Takav sustav stroge zaštite mora, dakle, omogućiti djelotvorno izbjegavanje oštećivanja ili uništavanja lokaliteta za razmnožavanje ili odmor životinjskih vrsta navedenih u Prilogu IV. točki (a) Direktive o staništima (vidjeti u tom smislu presude od 9. lipnja 2011., Komisija/Francuska, C‑383/09, EU:C:2011:369, t. 19. do 21. i od 10. listopada 2019., Luonnonsuojeluyhdistys Tapiola, C‑674/17, EU:C:2019:851, t. 27.).

21

Osim toga, valja istaknuti da je vrsta Cricetus cricetus, koja se obično naziva „europski hrčak”, jedna od životinjskih vrsta zaštićenih Direktivom o staništima.

22

Prvo pitanje valja ispitati s obzirom na ta uvodna razmatranja.

23

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 21. studenoga 2019., Procureur‑Generaal bij de Hoge Raad der Nederlanden, C‑678/18, EU:C:2019:998, t. 31. i navedena sudska praksa).

24

Što se tiče, kao prvo, teksta članka 12. Direktive o staništima, kao što je to istaknuto u točkama 19. i 20. ove presude, tim se člankom državama članicama nalaže da poduzmu potrebne mjere za uspostavu sustava stroge zaštite zaštićenih životinjskih vrsta u njihovu prirodnom arealu. Konkretno, stavak 1. točka (d) tog članka nalaže tim državama da poduzmu potrebne mjere kojima se zabranjuje oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor tih vrsta.

25

Stoga valja utvrditi da tekst članka 12. Direktive o staništima ne pruža nikakav koristan element za potrebe definiranja pojma „lokaliteti za odmor”.

26

Što se tiče, kao drugo, konteksta te odredbe, valja istaknuti da ni članak 1. Direktive o staništima ni bilo koja druga njezina odredba ne definira taj pojam.

27

Međutim, valja podsjetiti na to da je Sud presudio da djela iz članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima ne uključuju samo namjerna djela nego i ona koja to nisu (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2005., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑6/04, EU:C:2005:626, t. 77. do 79.). Ne ograničivši zabranu navedenu u članku 12. stavku 1. točki (d) te direktive na namjerna djela, za razliku od onoga što je predviđeno za djela iz njezina članka 12. točaka (a) do (c), zakonodavac Unije pokazao je namjeru da lokalitetima za razmnožavanje ili odmor dodijeli povećanu zaštitu od radnji kojima se uzrokuje njihovo oštećivanje ili uništavanje (presuda od 10. siječnja 2006., Komisija/Njemačka, C‑98/03, EU:C:2006:3, t. 55.).

28

Osim toga, za razliku od djela iz članka 12. stavka 1. točaka (a) do (c) Direktive o staništima, zabrana iz članka 12. stavka 1. točke (d) ne odnosi se izravno na životinjske vrste, nego se njome nastoje zaštititi važni dijelovi njihovih staništa.

29

Iz toga proizlazi da je cilj stroge zaštite iz članka 12. stavka 1. točke (d) te direktive osigurati očuvanje važnih dijelova staništa zaštićenih životinjskih vrsta na način da one raspolažu bitnim preduvjetima, među ostalim, za odmor.

30

Istovjetan zaključak proizlazi iz Komisijinih Smjernica navedenih u točki 15. ove presude, u kojima se pojašnjava da lokaliteti za odmor, koji su definirani kao područja koja su bitna za preživljavanje životinja ili skupine životinja kad nisu aktivne, „moraju biti zaštićeni, čak i kada se ne upotrebljavaju, ali postoji razumna vjerojatnost da će se dotična vrsta vratiti na te […] lokalitete”.

31

Stoga valja smatrati da iz konteksta članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima proizlazi da se lokaliteti za odmor na kojima više ne obitava zaštićena životinjska vrsta ne smiju oštetiti ili uništiti ako bi se navedena vrsta mogla vratiti na te lokalitete.

32

Kao treće, što se tiče cilja Direktive o staništima, valja podsjetiti na to da, kao što je to istaknuto u točkama 18. do 20. ove presude, ona teži osiguranju stroge zaštite životinjskih vrsta, među ostalim, zabranama predviđenima u članku 12. stavku 1. (vidjeti u tom smislu presude od 10. svibnja 2007., Komisija/Austrija, C‑508/04, EU:C:2007:274, t. 109. do 112. i od 15. ožujka 2012., Komisija/Poljska, C‑46/11, neobjavljenu, EU:C:2012:146, t. 29.).

33

Sustav zaštite predviđen člankom 12. Direktive o staništima stoga mora moći djelotvorno spriječiti ugrožavanje zaštićenih životinjskih vrsta i njihovih staništa.

34

Međutim, ne bi bilo u skladu s tim ciljem uskratiti zaštitu lokalitetima za odmor zaštićene životinjske vrste ako oni više nisu nastanjeni, ali postoji dovoljno velika vjerojatnost da će se navedena vrsta vratiti na te lokalitete, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

35

Prema tome, činjenica da zaštićena životinjska vrsta više ne obitava na lokalitetu za odmor ipak ne znači da taj lokalitet ne uživa zaštitu iz članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima.

36

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 1. točku (d) Direktive o staništima treba tumačiti na način da pojam „lokaliteti za odmor” iz te odredbe obuhvaća i lokalitete za odmor koje više ne nastanjuje neka od zaštićenih životinjskih vrsta iz Priloga IV. točke (a) te direktive, kao što je to Cricetus cricetus (europski hrčak), ako postoji dovoljno velika vjerojatnost da će se navedena vrsta vratiti na te lokalitete za odmor, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

37

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. točku (d) Direktive o staništima tumačiti na način da pojam „lokaliteti za razmnožavanje” iz te odredbe obuhvaća samo točno odredivo mjesto na kojem se redovito odvijaju radnje parenja ili radnje u izravnoj vezi s razmnožavanjem dotične vrste ili i mjesto koje je apsolutno nužno za razvoj potomaka te vrste.

38

Međutim, Komisija smatra da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne obrazlaže njegovu relevantnost i da je ono hipotetsko.

39

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda, koji je uspostavljen člankom 267. UFEU‑a, samo na nacionalnom sucu pred kojim se vodi postupak i koji treba preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će uslijediti da procijeni u odnosu na posebnosti predmeta kako potrebu za prethodnom odlukom, kako bi mogao donijeti svoju odluku, tako i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Posljedično, ako se prethodna pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno obvezan donijeti odluku (vidjeti osobito presudu od 5. ožujka 2015., Banco Privado Português i Massa Insolvente do Banco Privado Português, C‑667/13, EU:C:2015:151, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

40

Iz toga slijedi da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odlučiti o pitanju koje je uputio nacionalni sud samo kad je očito da traženo tumačenje prava Unije nema nikakav odnos sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, kad je problem hipotetske naravi ili kad Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima koji su potrebni kako bi na koristan način odgovorio na pitanja koja su mu postavljena (presuda od 26. srpnja 2017., Persidera, C‑112/16, EU:C:2017:597, t. 24. i navedena sudska praksa).

41

U ovom slučaju valja istaknuti da zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava nikakvo objašnjenje relevantnosti pojma „lokalitet za razmnožavanje” za rješenje spora u glavnom postupku.

42

Naime, s jedne strane, iz elemenata spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je nesporno da su štetne mjere utjecale na lokalitete za odmor, a sud koji je uputio zahtjev samo želi znati mogu li se takvi lokaliteti također kvalificirati kao „lokaliteti za odmor” za potrebe zabrane iz članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima kad ih više ne nastanjuje europski hrčak.

43

S druge strane, odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava nikakav činjenični ili pravni element na temelju kojeg bi se moglo ocijeniti bi li i u kojoj mjeri, osim kvalifikacije dijela prirodnog staništa europskog hrčka kao „lokaliteta za odmor”, kvalifikacija tog staništa kao „lokaliteta za razmnožavanje” imala ikakva utjecaja na rješenje spora u glavnom postupku.

44

Međutim, osim činjenice da, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 40. ove presude, nije na Sudu da provjerava točnost činjeničnog okvira koji je opisao sud koji je uputio zahtjev, valja navesti, kao što to izričito proizlazi iz teksta članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima, da se zabrana svakog oštećivanja ili uništavanja alternativno odnosi na lokalitete za razmnožavanje ili lokalitete za odmor zaštićenih životinjskih vrsta i ne uspostavlja nikakvu razliku u primjeni te zabrane ovisno o dijelu prirodnog staništa.

45

Iz toga slijedi da je peto pitanje nedopušteno.

46

Svojim drugim, trećim i četvrtim te šestim, sedmim i osmim prethodnim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti se pita o tumačenju pojmova „oštećivanje” i „uništavanje” u smislu članka 12. stavka 1. točke (d) Direktive o staništima.

47

Međutim, Komisija smatra da su ta pitanja hipotetska.

48

U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su štetnim mjerama uništena dva ulaza u jazbine europskog hrčka, što znači da su jazbine u najmanju ruku oštećene.

49

Kao prvo, valja istaknuti da se članak 12. stavak 1. točka (d) Direktive o staništima alternativno odnosi na oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor zaštićenih životinjskih vrsta.

50

Kao drugo, valja primijetiti da se tom odredbom zabrana oštećivanja ili uništavanja lokaliteta za razmnožavanje ili odmor ne razlikuje ovisno o naravi štete na tim lokalitetima. U tom pogledu valja utvrditi da iz elemenata podnesenih Sudu ne proizlazi da odluka nacionalnih tijela o izricanju osobi IE novčane kazne, koja se u slučaju njezina neplaćanja može pretvoriti u kaznu oduzimanja slobode, pravi razliku u pogledu težine tako izrečene kazne ovisno o tome je li riječ o oštećivanju ili uništavanju lokaliteta za razmnožavanje ili odmor zaštićenih životinjskih vrsta.

51

Posljedično, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 40. ove presude, na drugo, treće i četvrto te šesto, sedmo i osmo pitanje nije potrebno odgovoriti.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Članak 12. stavak 1. točku (d) Direktive Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore treba tumačiti na način da pojam „lokaliteti za odmor” iz te odredbe obuhvaća i lokalitete za odmor koje više ne nastanjuje neka od zaštićenih životinjskih vrsta iz Priloga IV. točke (a) te direktive, kao što je to Cricetus cricetus (europski hrčak), ako postoji dovoljno velika vjerojatnost da će se navedena vrsta vratiti na te lokalitete za odmor, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.