Službeni list Europske unije |
1977-0588 doi:10.3002/19770588.2013.13.011.hrv |
|
Hrvatsko izdanje |
13. Industrijska politika i unutarnje tržište Svezak 011 Posebno izdanje 2013. |
|
Referenca |
|
Sadržaj |
|
|||
Godina |
SL |
Stranica |
|
|
||
|
|
Uvodna napomena |
||||
1996 |
L 186 |
28 |
|
|
31996L0037 |
|
|
|
Direktiva Komisije 96/37/EZ od 17. lipnja 1996. o prilagodbi tehničkom napretku Direktive Vijeća 74/408/EEZ u odnosu na unutarnju opremu motornih vozila (čvrstoća sjedala i njihovih sidrišta) (1) |
||||
1996 |
L 236 |
35 |
|
|
31996L0056 |
|
|
|
|||||
1999 |
L 334 |
41 |
|
|
31999L0101 |
|
|
|
Direktiva Komisije 1999/101/EZ od 15. prosinca 1999. o prilagodbi tehničkom napretku Direktive Vijeća 70/157/EEZ u odnosu na dopuštenu razinu buke i ispušni sustav motornih vozila (1) |
||||
2000 |
L 087 |
22 |
|
|
32000L0004 |
|
|
|
|||||
2000 |
L 106 |
1 |
|
|
32000L0007 |
|
|
|
|||||
2003 |
L 066 |
26 |
|
|
32003L0015 |
|
|
|
Direktiva 2003/15/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. veljače 2003. o izmjeni Direktive Vijeća 76/768/EEZ o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kozmetičke proizvode (1) |
||||
2003 |
L 304 |
1 |
|
|
32003R2003 |
|
|
|
Uredba (EZ) br. 2003/2003 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o gnojivima (1) |
||||
|
|
|
||||
|
(1) Tekst značajan za EGP |
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
1 |
/ |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
01.07.2013. |
Uvodna napomena
U skladu s člankom 52. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, potpisanog 9. prosinca 2011., tekstovi akata institucija donesenih prije pristupanja koje su te institucije sastavile na hrvatskom jeziku od dana pristupanja vjerodostojni su pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. Tim se člankom također predviđa da se tekstovi objavljuju u Službenom listu Europske unije ako su tekstovi na sadašnjim jezicima tako objavljeni.
U skladu s tim člankom objavljuje se posebno izdanje Službenog lista Europske unije na hrvatskom jeziku, koje sadržava tekstove obvezujućih općih akata. To izdanje obuhvaća akte usvojene u razdoblju od 1952. godine do dana pristupanja.
Objavljeni tekstovi podijeljeni su na 20 poglavlja koja slijede raspored iz Registra važećeg zakonodavstva Europske unije, i to:
01 |
Opća, financijska i institucionalna pitanja |
02 |
Carinska unija i slobodno kretanje robe |
03 |
Poljoprivreda |
04 |
Ribarstvo |
05 |
Sloboda kretanja radnika i socijalna politika |
06 |
Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga |
07 |
Prometna politika |
08 |
Politika tržišnog natjecanja |
09 |
Porezi |
10 |
Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala |
11 |
Vanjski odnosi |
12 |
Energetika |
13 |
Industrijska politika i unutarnje tržište |
14 |
Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata |
15 |
Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja |
16 |
Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura |
17 |
Pravo poduzećâ |
18 |
Zajednička vanjska i sigurnosna politika |
19 |
Područje slobode, sigurnosti i pravde |
20 |
Europa građana |
Spomenuti registar, koji vodi Ured za publikacije, dostupan je na internetu (eur-lex.europa.eu) na službenim jezicima Europske unije. Bibliografskoj bilješci svakog akta može se pristupiti putem registra, gdje se mogu pronaći upućivanja na posebno izdanje i na ostale analitičke metapodatke.
Akti objavljeni u posebnom izdanju, uz određene iznimke, objavljuju se u obliku u kojem su bili objavljeni u Službenom listu na izvornim službenim jezicima. Stoga pri uporabi posebnog izdanja treba uzeti u obzir naknadne izmjene, prilagodbe ili odstupanja koje su usvojile institucije, Europska središnja banka ili su predviđene u Aktu o pristupanju.
Iznimno, kad se opsežni tehnički prilozi poslije zamijene novim prilozima, navodi se samo upućivanje na posljednji akt koji zamjenjuje prilog. Takav je slučaj u pojedinim aktima koji sadržavaju popise carinskih oznaka (poglavlje 02), aktima o prijevozu opasnih tvari, aktima o pakiranju i označivanju tih tvari (poglavlja 07 i 13) te nekima od protokola i priloga Sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru.
Također, Pravilnik o osoblju objavljuje se kao pročišćeni tekst koji obuhvaća sve izmjene do kraja 2012. godine. Daljnje izmjene objavljuju se u izvornom obliku.
Posebno izdanje sadržava dva sustava numeracije stranica:
i. |
izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007. U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji; |
ii. |
numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata. |
Do lipnja 1967. numeracija stranica u Službenom listu počinjala je iznova svake godine. Od tada nadalje svaki broj Službenog lista počinje na prvoj stranici.
Od 1. siječnja 1968. Službeni list podijeljen je na dva dijela:
— |
Zakonodavstvo („L”), |
— |
Informacije i objave („C”). |
Od 1. veljače 2003. prijašnje ime „Službeni list Europskih zajednica” promijenjeno je, na temelju Ugovora iz Nice, u „Službeni list Europske unije”.
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
3 |
31996L0037
L 186/28 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
17.06.1996. |
DIREKTIVA KOMISIJE 96/37/EZ
od 17. lipnja 1996.
o prilagodbi tehničkom napretku Direktive Vijeća 74/408/EEZ u odnosu na unutarnju opremu motornih vozila (čvrstoća sjedala i njihovih sidrišta)
(Tekst značajan za EGP)
KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,
uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (1), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 95/54/EZ (2), a posebno njezin članak 13. stavak 2.,
uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 74/408/EEZ od 22. srpnja 1974. o usklađivanju zakonodavstava država članica (čvrstoća sjedala i njihovih sidrišta) (3), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 81/577/EEZ (4), a posebno njezin članak 5.,
budući da je Direktiva 74/408/EEZ jedna od zasebnih direktiva postupka EEZ homologacije koji je bio uveden Direktivom 70/156/EEZ; budući da se posljedično odredbe Direktive 70/156/EEZ u odnosu na sustave vozila, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice primjenjuju i na ovu Direktivu;
budući da se posebno u skladu s člankom 3. stavkom 4. i člankom 4. stavkom 3. Direktive 70/156/EEZ zahtjeva da svaka zasebna Direktiva sadrži priložen opisni dokument u kojem se navode relevantne točke Priloga I. toj Direktivi te da također sadrži certifikat o homologaciji na temelju Priloga VI. navedenoj Direktivi kako bi se homologacija mogla računalno obraditi;
budući da je moguće dalje prilagoditi ovu Direktivu u svjetlu tehničkoga napretka kako bi se poboljšala zaštita putnika u motornim vozilima s obzirom na čvrstoću sjedala i ugradbu naslona za glavu, prema zahtjevima za usklađenost s tehničkim odredbama Pravilnika 17.04 Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu, a posebno vezano uz visinu naslona za glavu definiranu u seriji 05 izmjena toga Pravilnika;
budući da je također moguće zahtijevati ugradnju naslona za glavu na vanjska prednja sjedala u vozilima kategorija M1, N1 i M2 bruto težine do 3 500 kg kako bi se rizik od vratnih povreda prilikom udara u stražnji dio vozila sveo na najmanju moguću mjeru;
budući da je postupak za određivanje H-točke sjedala prikazan u Prilogu III. Direktivi Vijeća 77/649/EEZ (5), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 90/630/EEZ (6) pa ga shodno tome nije nužno ponovno navesti u ovoj Direktivi; budući da se upućuje na Direktivu Vijeća 74/60/EEZ (7), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 78/632/EEZ (8) i na Direktivu Vijeća 78/932/EEZ (9);
budući da se ubuduće treba uzeti u obzir razvoj zahtjeva za čvrstoću sjedala specifičnih za vozila M2, utemeljeno na iskustvu i istraživanju nesreća. Budući da ubuduće treba uzeti u obzir ponašanje sjedala u uvjetima kombiniranog opterećenja kada sigurnosno vezani putnik sjedi sprijeda i nevezani putnik sjedi odostraga; budući da u naredne dvije godine treba provesti istraživački program s ciljem razvoja novog ispitnog postupka statike sjedala koji bi osiguravao jednaku razinu sigurnosti kad se usporedbi s postojećim dinamičkim ispitivanjem;
budući da se ubuduće treba uzeti u obzir daljnje poboljšanje zaštite koju pružaju nasloni za glavu, prema pregledu uzoraka povreda, uključujući moguće uvođenje povrede vrata kao kriterija za zaštitne performanse vozila, pomoću primjene ispitne lutke Hybrid III;
budući da stupanje na snagu izmjene Direktive Vijeća 77/541/EEZ (10), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Vijeća 90/628/EEZ (11), kojom se zahtijevaju sigurnosni pojasevi u vozilima kategorija M2 i M3 ovisi o prilagodbi tehničkome napretku Direktive Vijeća 76/115/EEZ (12), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 90/629/EEZ (13), o sidrištima za sigurnosne pojaseve i o ovoj Direktivi o čvrstoći sjedala;
budući da su odredbe ove Direktive u skladu s mišljenjem Odbora za prilagodbu tehničkom napretku osnovanog Direktivom 70/156/EEZ,
DONIJELA JE OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
1. Naslov Direktive 74/408/EEZ mijenja se i glasi: „Direktiva Vijeća 74/408/EEZ o motornim vozilima s obzirom na sjedala, njihova sidrišta i naslone za glavu.”
2. Članci Direktive 74/408/EEZ mijenjaju se kako slijedi:
(1) |
Članak 1. na kraju glasi: „… uz iznimku tračnih vozila i poljoprivrednih i šumarskih traktora te svih pokretnih strojeva.”; |
(2) |
Članak 2. glasi: „… na osnovi čvrstoće sjedala ili njihovih sidrišta, niti dodijeliti EEZ homologaciju tipa ni nacionalnu homologaciju tipa za sjedalo na osnovi njegove čvrstoće i sposobnosti zaštite putnika, ako oni zadovoljavaju zahtjeve iz Priloga II. ili Priloga III., ovisi koji se primjenjuje, kada vozilo spada u kategoriju M i opremljeno je sigurnosnim pojasevima, i zahtjeve iz Priloga IV. kada vozilo spada u kategoriju M2 ili M3 i nije opremljeno sigurnosnim pojasevima ili u kategoriju N. Kategorije vozila definirane su u Prilogu II.A Direktivi 70/156/EEZ.”; |
(3) |
Članak 3. glasi: „… na osnovi čvrstoće sjedala ili njihovih sidrišta niti zabraniti prodaju, stavljanje u uporabu ni korištenje nekog sjedala na osnovi njegove čvrstoće i sposobnosti zaštite putnika, ako oni zadovoljavaju zahtjeve postavljene u prilozima ovisno o kategoriji kojoj vozilo pripada kako je određeno u članku 2.”; |
(4) |
U članku 4. riječi „Prilog I., točka 2.2.” zamjenjuju se s „Prilog II., točka 2.2., Prilog III. točka 2.3. ili Prilog III. točka 2.4., ovisno koji je primjenjiv”; |
(5) |
U članku 5. riječi „prilozi od I. do IV.” zamjenjuju se s „prilozi”. |
3. Prilozi Direktivi 74/408/EEZ izmjenjuju se u skladu s Prilogom ovoj Direktivi.
Članak 2.
1. S učinkom od 1. siječnja 1997. ni jedna država članica ne smije na osnovi sjedala, sidrišta i naslona za glavu:
— |
odbiti dodijeliti za tip motornog vozila ili za tip sjedala EZ homologaciju tipa ni nacionalnu homologaciju tipa, ni |
— |
zabraniti registraciju, prodaju ni stavljanje u uporabu vozila ni prodaju ili stavljanje u uporabu sjedala, |
ako sjedala, njihova sidrišta i nasloni za glavu zadovoljavaju zahtjeve Direktive 74/408/EEZ kako je izmijenjena ovom Direktivom.
2. S učinkom od 1. listopada 1999. za vozila kategorije M2 čija najveća dopuštena masa ne prelazi 3 500 kg, a za sva druga vozila od 1. listopada 1997. države članice:
— |
više ne dodjeljuju EZ homologaciju, i |
— |
mogu odbiti dodjelu nacionalne homologacije, |
za tip vozila na osnovi sjedala, sidrišta i naslona za glavu i za tip sjedala ako nisu ispunjeni zahtjevi Direktive 74/408/EEZ kako je izmijenjena ovom Direktivom.
3. S učinkom od 1. listopada 2001. za vozila kategorije M2 čija je najveća dopuštena masa do 3 500 kg, a za sva druga vozila u kategoriji M i N1 od 1. listopada 1999., države članice:
— |
smatraju potvrde o sukladnosti koje su priložene novim vozilima u skladu s odredbama Direktive 70/156/EEZ nevažećima u smislu članka 7. stavka 1. te Direktive, |
— |
mogu odbiti registraciju, prodaju i stavljanje u uporabu novih vozila koja nemaju potvrdu o sukladnosti u skladu s Direktivom 70/156/EEZ, i |
— |
mogu odbiti prodaju i stavljanje u uporabu novih sjedala, |
iz razloga koji se odnose na sjedala, njihova sidrišta i naslona za glavu ako zahtjevi Direktive 74/408/EEZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom, nisu ispunjeni.
4. S učinkom od 1. listopada 1999. zahtjevi Direktive 74/408/EEZ o sjedalima kao sastavnim dijelovima, kako je izmijenjena ovom Direktivom, primjenjuju se u smislu članka 7. stavka 2. Direktive 70/156/EEZ.
Članak 3.
U roku od dvije godine od datuma spomenutog u članku 4., Komisija će provesti reviziju sljedećih stavki:
— |
jednakovrijednosti statičkog ispitivanja sjedala u smislu Priloga III., |
— |
zahtjeva vezano uz naslone za glavu u smislu Priloga II., |
— |
zahtjeva vezano uz specifičnu čvrstoću sjedala u vozilima M2, |
— |
zahtjeva vezano uz čvrstoću sjedala pri kombiniranom opterećenju, |
— |
primjenjivosti sigurnosnih pojaseva na sjedala postavljena poprijeko s obzirom na smjer vožnje. |
Na osnovi rezultata revizije može se predložiti daljnja izmjena Direktive u skladu s postupkom utvrđenim u članku 13. Direktive 70/156/EEZ.
Članak 4.
1. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom do 31. prosinca 1996. i o tome odmah obavješćuju Komisiju.
Kada države članice donose ove odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.
2. Države članice Komisiji dostavljaju tekstove glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.
Članak 5.
Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Članak 6.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 17. lipnja 1996.
Za Komisiju
Martin BANGEMANN
Član Komisije
(1) SL L 42, 23.2.1970., str. 1.
(2) SL L 266, 8.11.1995., str. 1.
(3) SL L 221, 12.8.1974., str. 1.
(4) SL L 209, 29.7.1981., str. 34.
(5) SL L 267, 19.10.1977., str. 1.
(6) SL L 341, 6.12.1990., str. 20.
(7) SL L 38, 11.2.1974., str. 2.
(8) SL L 206, 29.7.1978., str. 26.
(9) SL L 325, 20.1.1978., str. 1.
(10) SL L 220, 29.8.1977., str. 95.
(11) SL L 341, 6.12.1990., str. 1.
(12) SL L 24, 30.1.1976., str. 6.
(13) SL L 341, 6.12.1990., str. 14.
PRILOG
Između članaka i Priloga I. umeće se sljedeći popis priloga:
„POPIS PRILOGA
PRILOG I.: |
Administrativne odredbe za EEZ homologaciju tipa. |
Dodatak 1.: Opisni dokument (vozilo)
Dodatak 2.: Certifikat o EEZ homologaciji tipa (vozilo)
Dodatak 3.: Opisni dokument (sastavni dio)
Dodatak 4.: Certifikat o EEZ homologaciji tipa (sastavni dio)
Dodatak 5.: Uzorak oznake EEZ homologacije tipa
PRILOG II.: |
Područje primjene, definicije i zahtjevi za vozila kategorije M1. |
Dodatak 1.: Ispitivanja i upute za uporabu
Dodatak 2.: Postupak ispitivanja za provjeru rasipanja energije
Dodatak 3.: Metoda za ispitivanje sidrišta sjedala
PRILOG III.: |
Područje primjene, definicije i zahtjevi za određena vozila kategorija M2 i M3. |
Dodatak 1.: Postupci ispitivanja za sjedala i/ili sidrišta
Dodatak 2.: Postupak ispitivanja za sidrišta u vozilu
Dodatak 3.: Mjerenja koja treba obaviti
Dodatak 4.: Određivanje kriterija prihvatljivosti
Dodatak 5.: Zahtjevi vezano uz statičko ispitivanje
Dodatak 6.: Zahtjevi vezano uz apsorpciju energije
PRILOG IV.: |
Opće specifikacije za vozila koja nisu obuhvaćena prilozima II. i III.” |
Umeće se novi Prilog I. kako slijedi:
„
PRILOG I.
ADMINISTRATIVNE ODREDBE ZA EEZ HOMOLOGACIJU TIPA
1. Zahtjev za EEZ homologaciju tipa vozila
1.1. Zahtjev za EEZ homologaciju tipa vozila kategorije M ili N s obzirom na sjedala, njihova sidrišta i njihove naslone za glavu ili vozila kategorije M2 ili M3 s obzirom na sidrišta, prema članku 3. stavku 4. Direktive 70/156/EEZ mora podnijeti proizvođač vozila.
1.2. Uzorak za opisni dokument dan je u Dodatku 1. ovom Prilogu.
Tehničkoj službi koja je odgovorna za provedbu ispitivanja za homologaciju tipa mora se dostaviti sljedeće:
1.3.1. jedno vozilo koje predstavlja tip vozila za koje je zatražena homologacija i, ako je zatraženo, bitan dio strukture vozila;
1.3.2. za vozila koja su obuhvaćena Prilogom II. ili Prilogom III., jedan dodatni komplet tipa sjedala koja se ugrađuju u vozilo zajedno s njihovim sidrištima;
za vozila kategorije M1, kategorije M2 s najvećom masom koja ne prelazi 3 500 kg i kategorije N1, sa sjedalima koja su opremljena ili pripravljena za opremanje naslonima za glavu, dodatno zahtjevima iz točaka 1.3.1. i 1.3.2.:
1.3.3.1. u slučaju odvojivih naslona za glavu: jedan dodatni komplet tipa sjedala koja se ugrađuju u vozilo, opremljenih naslonima za glavu, zajedno s njihovim sidrištima;
1.3.3.2. u slučaju zasebnih naslona za glavu: jedan dodatni komplet tipa sjedala koja se ugrađuju u vozilo zajedno s njihovim sidrištima, jedan dodatni komplet odgovarajućih naslona za glavu i dio strukture vozila na koji se postavlja naslon za glavu ili cijelu strukturu.
2. Zahtjev za EEZ homologaciju tipa sjedala kao sastavnog dijela
2.1. Zahtjev za EEZ homologaciju tipa sjedala kao sastavnog dijela prema članku 3. stavku 4. Direktive 70/156/EEZ mora podnijeti proizvođač sjedala.
2.2. Uzorak opisnog dokumenta dan je u Dodatku 3. ovom Prilogu.
Tehničkoj službi koja je odgovorna za provedbu ispitivanja za homologaciju tipa mora se dostaviti sljedeće:
2.3.1. tri uzorka tipa sjedala za koje je zatražena homologacija. Svako sjedalo mora biti jasno i neizbrisivo označeno trgovačkim nazivom ili oznakom proizvođača i oznakom tipa.
3. Dodjeljivanje EEZ homologacije tipa
3.1. Ako su zadovoljeni postavljeni zahtjevi tada se EEZ homologacija tipa prema članku 4. stavku 3. i ako je primjenjivo, članku 4. stavku 4. Direktive 70/156/EEZ mora dodijeliti.
Uzorak certifikata o EEZ homologaciji tipa dan je u:
3.2.1. Dodatku 2. za prijave navedene u točki 1.;
3.2.2. Dodatku 4. za prijave navedene u točki 2.
3.3. Homologacijski broj u skladu s Prilogom VII. Direktivi 70/156/EEZ mora se dodijeliti svakom tipu vozila ili svakom tipu sjedala koji je homologiran. Ista država članica ne smije dodijeliti isti broj drugom tipu vozila ili drugom tipu sjedala.
4. Preinake tipa i izmjene homologacija
4.1. U slučaju preinaka tipa koji je homologiran prema ovoj Direktivi primjenjuju se odredbe članka 5. Direktive 70/156/EEZ.
5. Sukladnost proizvodnje
5.1. Opće je pravilo da mjere za osiguravanje sukladnosti proizvodnje moraju biti poduzete u skladu s odredbama navedenima u članku 10. Direktive 70/156/EEZ.
6. Označivanje
6.1. Svako sjedalo koje je sukladno homologiranom tipu, koji je prema ovoj Direktivi homologiran kao sastavni dio, mora imati oznaku EEZ homologacije tipa.
Ta se oznaka sastoji od:
6.2.1. pravokutnika oko slova ‚e’, iza kojega se nalazi razlikovni broj ili slova države članice koja je dodijelila homologaciju:
1 za Njemačku
2 za Francusku
3 za Italiju
4 za Nizozemsku
5 za Švedsku
6 za Belgiju
9 za Španjolsku
11 za Ujedinjenu Kraljevinu
12 za Austriju
13 za Luksemburg
17 za Finsku
18 za Dansku
21 za Portugal
23 za Grčku
IRL za Irsku
6.2.2. ‚osnovnog homologacijskog broja’, u blizini pravokutnika, sadržanog u odjeljku 4. homologacijskog broja navedenog u Prilogu VII. Direktivi 70/156/EEZ, kojemu prethode dva broja koja označuju redni broj dodijeljen najnovijoj glavnoj tehničkoj izmjeni Direktive 74/408/EEZ na dan kad je EEZ homologacija tipa dodijeljena. U ovoj Direktivi taj redni broj slijeda je 00;
6.2.3. dodatnog simbola ‚D’ smještenog iznad pravokutnika kojim se označava da je dinamičko ispitivanje (da su dinamička ispitivanja) u skladu s Dodatkom 1. Prilogu III. obavljeno (obavljena) u sklopu homologacije sjedala.
6.3. Oznaka EEZ homologacije tipa mora biti pričvršćena za sjedalo ili sjedala na način da je neizbrisiva i jasno čitljiva.
6.4. Primjer oznake EEZ homologacije tipa prikazan je u Dodatku 5.
Dodatak 1.
Opisni dokument br …
prema Prilogu I. Direktivi 70/156/EEZ (1) o EEZ homologaciji tipa vozila s obzirom na njegova sjedala, sidrišta i naslone za glavu, Direktiva 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ
Sljedeći podaci, ako se primjenjuju, moraju biti dostavljeni u tri primjerka s popisom priloženih dokumenata. Svi crteži moraju biti dostavljeni u prikladnom mjerilu i dovoljno podrobni na formatu A4 ili presavijeni na taj format. Ako su priložene, fotografije moraju prikazivati potrebne pojedinosti.
Ako sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice imaju elektroničko upravljanje, podaci o njihovim značajkama moraju biti dodani.
0. Opći podaci
0.1. Marka (trgovački naziv proizvođača):
0.2. Tip i opći trgovački opis(i):
Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu (b):
0.3.1. Mjesto te oznake:
0.4. Kategorija vozila (c):
0.5. Naziv i adresa proizvođača:
0.8. Adresa (adrese) pogona za sklapanje:
1. Opće konstrukcijske značajke vozila
1.1. Fotografije i/ili crteži vozila predstavnika tipa:
9. Karoserija
9.1. Tip karoserije:
9.2. Materijali i metode konstrukcije:
Unutarnja oprema
Sjedala
9.10.3.1. Broj:
9.10.3.2. Položaj i raspored:
9.10.3.3. Masa:
Značajke: za sjedala, koja nemaju EEZ homologaciju tipa kao sastavni dijelovi, opis i crteži
9.10.3.4.1. sjedala i njihovih sidrišta:
9.10.3.4.2. sustava za namještanje:
9.10.3.4.3. sustava za pomicanje i učvršćenje (blokiranje položaja):
9.10.3.4.4. sidrišta sigurnosnih pojaseva (ako su uključeni u konstrukciju sjedala):
9.10.3.4.5. dijelova vozila koji su upotrijebljeni kao sidrišta:
Koordinate ili crtež R točke (x)
9.10.3.5.1. Vozačevo sjedalo:
9.10.3.5.2. Sva ostala sjedala:
Osnovni kut naslona sjedala
9.10.3.6.1. Vozačevo sjedalo:
9.10.3.6.2. Sva ostala sjedala:
Raspon namještanja sjedala
9.10.3.7.1. Vozačevo sjedalo:
9.10.3.7.2. Sva ostala sjedala:
Nasloni za glavu
9.10.4.1. Tip(ovi) naslona za glavu: ugrađeni/odvojivi/zasebni (1)
9.10.4.2. Broj(evi) EEZ homologacije tipa, ako je (su) na raspolaganju:
Za naslone za glavu koji još nisu homologirani
9.10.4.3.1. Podroban opis naslona za glavu, posebno s tehničkim podacima o vrsti materijala za oblaganje i, kada je primjenjivo, o položaju i specifikaciji oslonaca i sidrišta za tip ili tipove sjedala za koja je zatražena homologacija:
Za slučaj ‚zasebnog’ naslona za glavu
9.10.4.3.2.1. Detaljan opis područja konstrukcije na koje je predviđeno da se ugradi naslon za glavu:
9.10.4.3.2.2. Crteži s dimenzijama bitnih dijelova konstrukcije i naslona za glavu:
Datum, predmet
U slučaju zahtjeva s obzirom na sjedala, njihova sidrišta i, ako je primjenjivo, njihove naslone za glavu, treba navesti sve prethodno navedene točke, osim točke 9.10.3.4.5.
U slučaju zahtjeva s obzirom na sidrišta sjedala vozila kategorije M2 ili M3, trebaju se navesti sve točke od 0. do 0.8, točke 1., 1.1., od 9. do 9.2., 9.10.3.4. i 9.10.3.4.5.
Dodatak 2.
UZORAK
(najveći format: A4 (210 × 297 mm))
CERTIFIKAT O EEZ HOMOLOGACIJI TIPA
Izjava se odnosi na
— |
homologaciju (2) |
— |
proširenje homologacije (2) |
— |
odbijanje homologacije (2) |
— |
povlačenje homologacije (2) |
tipa vozila/sastavnog dijela/zasebne tehničke jedinice (2) s obzirom na Direktivu 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ.
Broj homologacije:
Razlog za proširenje:
Odjeljak I.
0.1. Marka (trgovački naziv proizvođača):
0.2. Tip i opći trgovački opis(i):
Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu/sastavnom dijelu/zasebnoj tehničkoj jedinici (2) (3)
0.3.1. Mjesto te oznake:
0.4. Kategorija vozila (4):
0.5. Naziv i adresa proizvođača:
0.7. Mjesto i način postavljanja oznake EEZ homologacije na sastavnim dijelovima i zasebnim tehničkim jedinicama:
0.8. Adresa (adrese) pogona za sklapanje:
Odjeljak II.
1. Dodatni podaci (prema potrebi) (vidjeti Dopunu)
2. Tehnička služba koja je odgovorna za provedbu ispitivanja:
3. Datum izvještaja o ispitivanju:
4. Broj izvještaja o ispitivanju:
5. Napomene (ako ih ima) (vidjeti Dopunu):
6. Mjesto:
7. Datum:
8. Potpis:
9. Priložen je popis opisne dokumentacije pohranjene u tijelu nadležnom za homologaciju, koji se može dobiti na zahtjev.
Dopuna certifikatu o EEZ-homologaciji tipa br …
o EEZ-homologaciji tipa vozila s obzirom na Direktivu 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ
Dodatni podaci
1.1. Marka i tip sjedala koja imaju EEZ homologaciju tipa kao sastavni dijelovi (ako postoje):
1.2. Za svaki red sjedala: pojedinačno/klupa, pričvršćen/prilagodljiv, pričvršćen naslon/prilagodljiv naslon, prilagodljiv kut naslona/kosi naslon (5)
1.3. Položaj i raspored sjedala (sjedala koja imaju EEZ homologaciju tipa i ostala sjedala):
1.4. Sjedala, ako postoje, u koja su uključena sidrišta sigurnosnih pojaseva:
1.5. Za svako sjedalo: tip naslona za glavu, ako postoje, integrirani/odvojivi/zasebni (5)
1.6. Sažet opis tipa vozila s obzirom na sidrišta sjedala i najmanji razmak između sidrišta (u slučaju homologacija dodijeljenih s obzirom na sjedala vozila kategorije M2 i M3):
5. Napomene:
Dodatak 3.
Opisni dokument br …
o EEZ homologaciji tipa sjedala kao sastavnih dijelova na temelju
Direktive 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ
Sljedeći podaci, ako se primjenjuju, moraju biti dostavljeni u tri primjerka s popisom. Svi crteži moraju biti dostavljeni u prikladnom mjerilu i dovoljno detaljni na formatu A4 ili presavijeni na taj format. Ako su priložene, fotografije moraju prikazivati potrebne pojedinosti.
Ako sustavi, sastavni dijelovi ili zasebne tehničke jedinice imaju elektroničko upravljanje, moraju se priložiti i podaci o njihovim značajkama.
0. OPĆI PODACI
0.1. Marka (trgovački naziv proizvođača):
0.2. Tip i opći trgovački opis(i):
0.5. Naziv i adresa proizvođača:
0.7. Mjesto i način postavljanja oznake EEZ homologacije na sastavnim dijelovima i zasebnim tehničkim jedinicama:
0.8. Adresa (adrese) pogona za sklapanje:
1. Opis naprave
Značajke: opis i nacrti
1.1.1. sjedala i njegovih dijelova za pričvršćenje:
1.1.2. sustava za namještanje:
1.1.3. sustava za pomicanje i učvršćenje (blokiranje položaja):
1.1.4. sidrišta sigurnosnih pojaseva (ako su uključeni u konstrukciju sjedala):
1.1.5. najmanjeg razmaka između točaka pričvršćenja:
1.1.6. naslona za glavu, ako postoje:
1.2. Koordinate ili crtež R točke (x):
1.3. Raspon namještanja sjedala:
Datum, predmet
Dodatak 4.
UZORAK
(najveći format: A4 (210 × 297 mm))
CERTIFIKAT O EEZ HOMOLOGACIJI TIPA
Izjava se odnosi na
— |
homologaciju tipa (6), |
— |
proširenje homologacije tipa (6), |
— |
odbijanje homologacije tipa (6), |
— |
povlačenje homologacije tipa (6) |
tipa vozila/sastavnog dijela/zasebne tehničke jedinice (6) s obzirom na Direktivu 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ.
Broj EEZ homologacije tipa:
Razlog za proširenje:
Odjeljak I.
0.1. Marka (trgovački naziv proizvođača):
0.2. Tip i opći trgovački opis(i):
Identifikacijska oznaka tipa, ako je postavljena na vozilu/sastavnom dijelu/zasebnoj tehničkoj jedinici (6) (7):
0.3.1. Mjesto te oznake:
0.4. Kategorija vozila (8):
0.5. Naziv i adresa proizvođača:
0.7. Mjesto i način postavljanja oznake EEZ homologacije na sastavnim dijelovima i zasebnim tehničkim jedinicama:
0.8. Adresa (adrese) pogona za sklapanje:
Odjeljak II.
1. Dodatni podaci (kada je primjenjivo) (vidjeti Dopunu)
2. Tehnička služba koja je odgovorna za provedbu ispitivanja:
3. Datum izvještaja o ispitivanju:
4. Broj izvještaja o ispitivanju:
5. Napomene (ako ih ima) (vidjeti Dopunu)
6. Mjesto:
7. Datum:
8. Potpis:
9. Priložen je popis opisne dokumentacije pohranjene u tijelu nadležnom za homologaciju, koja se može dobiti na zahtjev.
Dopuna certifikatu o EEZ-homologaciji tipa br …
o EEZ-homologaciji tipa sjedala kao sastavnoga dijela s obzirom na Direktivu 74/408/EEZ kako je zadnje izmijenjena Direktivom 96/37/EZ
Dodatni podaci
1.1. Sažet opis tipa sjedala, njegovih dijelova za pričvršćenje te njegovih sustava za namještanje, pomicanje i učvršćenje sjedala uključujući najmanju udaljenost između točaka pričvršćenja:
1.3. Položaj i raspored sjedala:
1.4. Sjedala, ako postoje, u koja su uključena sidrišta sigurnosnih pojaseva:
1.5. Tip naslona za glavu, ako postoji: ugrađeni/odvojivi/zasebni (9)
Napomene:
Ispitivanje apsorpcije energije stražnjega dijela naslona sjedala: da/ne (9)
5.1.2. Nacrti koji prikazuju područje stražnjega dijela naslona sjedala provjerenog za rasipanje energije:
Sjedalo homologirano u skladu s točkom 3.2.1. Priloga III. (dinamičko ispitivanje): da/ne (9)
5.2.1. ispitivanje 1.: da/ne (9)
5.2.2. ispitivanje 2.: da/ne (9)
5.2.3. Opis pojaseva i sidrišta upotrijebljenih za 2. ispitivanje:
5.2.4. Tip pomoćnog sjedala upotrijebljenog za 2. ispitivanje (ako je različit od homologiranog tipa):
Sjedalo homologirano u skladu s točkom 3.2.2. Priloga III. (statičko ispitivanje): da/ne (9)
5.3.1. Ispitivanje u skladu s Dodatkom 5.: da/ne (9)
5.3.2. Ispitivanje u skladu s Dodatkom 6.: da/ne (9)
Dodatak 5.
Uzorak oznake EEZ homologacije tipa
Sjedalo koje ima gornju oznaku EEZ homologacije tipa je naprava koja je homologirana u Španjolskoj (e9) pod osnovnim homologacijskim brojem 0148 na temelju ove Direktive (00). Upotrijebljeni brojevi služe samo kao primjer.
”
Umeće se novi Prilog II. kako slijedi:
„
PRILOG II.
PODRUČJE PRIMJENE, DEFINICIJE I ZAHTJEVI ZA VOZILA KATEGORIJE M1
1. Područje primjene
1.0. Zahtjevi iz ovog Priloga primjenjuju se na vozila kategorije M1.
1.1. Zahtjevi iz ovog Priloga ne primjenjuju se na sklopiva sjedala, sjedala okrenuta bočno ili prema natrag ili na bilo koji naslon za glavu postavljen na takva sjedala.
1.2. Naslone za glavu homologirane u skladu sa zahtjevima Direktive 78/392/EEZ treba smatrati usklađenima s primjenjivim zahtjevima ove Direktive.
1.3. Stražnje dijelove sjedala smještene u području 1 ili stražnje dijelove naslona za glavu koji zadovoljavaju zahtjeve iz točke 5.7. Priloga I. Direktivi 74/60/EEZ (koja se odnosi na unutarnju opremu) treba smatrati usklađenima s odgovarajućim zahtjevima ove Direktive.
2. Definicije
Za potrebe ovog Priloga
2.1. ‚Homologacija vozila’ znači homologacija tipa vozila s obzirom na čvrstoću sjedala i njihovih sidrišta, izvedbu stražnjih dijelova naslona sjedala i značajke naslona za glavu;
2.2. ‚Tip vozila’ znači motorna vozila koja se međusobno bitno ne razlikuju u odnosu na:
2.2.1. strukturu, oblik, dimenzije, materijale i masu sjedala, pri čemu se sjedala smiju razlikovati u presvlaci i boji; razlike do 5 % u masi homologiranog tipa sjedala ne smatraju se značajnima;
2.2.2. tip i dimenzije sustava za namještanje, pomicanje i učvršćenje naslona sjedala, sjedala i njihovih dijelova;
2.2.3. tip i dimenzije sidrišta sjedala;
2.2.4. dimenzije, okvir, materijal i ispunu naslona za glavu, pri čemu se smiju razlikovati u boji i presvlaci;
2.2.5. tip i dimenzije dijelova za pričvršćenje naslona za glavu te značajke dijela vozila za koji je naslon za glavu pričvršćen, u slučaju zasebnoga naslona za glavu;
2.3. ‚Sjedalo’ znači struktura koja može i ne mora biti cjelovita sa strukturom vozila, zajedno s opremom, namijenjena za sjedenje jedne odrasle osobe. Ovaj pojam obuhvaća pojedinačno sjedalo ili dio klupe za sjedenje namijenjen za sjedenje jedne osobe;
2.4. ‚Klupa za sjedenje’ znači struktura zajedno s opremom, namijenjena za sjedenje više od jedne odrasle osobe;
2.5. ‚Sidrište’ znači sustav kojim je sklop sjedala učvršćen za strukturu vozila, uključujući i pripadne dijelove strukture vozila;
2.6. ‚Sustav za namještanje’ znači naprava pomoću koje se sjedalo ili njegovi dijelovi mogu namjestiti u položaj koji odgovara obliku i građi korisnika sjedala. Ta naprava posebno treba omogućiti:
2.6.1. uzdužno namještanje;
2.6.2. namještanje po visini;
2.6.3. kutno namještanje;
2.7. ‚Sustav za pomicanje’ znači naprava koja omogućuje da se sjedalo ili jedan od njegovih dijelova pomakne ili zakrene, bez čvrstog međupoložaja, dopuštajući lak pristup prostoru iza sjedala;
2.8. ‚Sustav za učvršćenje’ znači naprava koja osigurava da sjedalo i njegovi dijelovi ostanu u uporabnom položaju;
2.9. ‚Sklopivo sjedalo’ znači pomoćno sjedalo koje je obično sklopljeno, a namijenjeno je za povremenu uporabu;
2.10. ‚Poprečna ravnina’ znači uspravna ravnina okomita na srednju uzdužnu ravninu vozila;
2.11. ‚Uzdužna ravnina’ znači ravnina usporedna sa srednjom uzdužnom ravninom vozila;
2.12. ‚Naslon za glavu’ znači naprava kojoj je svrha ograničiti pomak prema natrag glave odrasle osobe u vozilu u odnosu na njegov torzo kako bi se u slučaju nesreće smanjila opasnost od ozljede vratnih kralježaka;
2.12.1. ‚Integrirani naslon za glavu’ znači naslon za glavu oblikovan od gornjega dijela naslona sjedala. Nasloni za glavu koji zadovoljavaju odredbe u točkama 2.12.2. i 2.12.3. dolje navedenima, ali koji se mogu odvojiti od sjedala ili strukture vozila samo uz uporabu alata ili djelomičnim ili potpunim skidanjem navlake sjedala, zadovoljavaju ovdje navedene (postojeće) zahtjeve;
2.12.2. ‚Odvojivi naslon za glavu’ znači naslon za glavu koji se sastoji od dijela odvojivog od sjedala, oblikovanog i izvedenog za umetanje i sigurno prihvaćanje (učvršćenje) u strukturu naslona sjedala;
2.12.3. ‚Zasebni naslon za glavu’ znači naslon za glavu koji se sastoji od dijela zasebnog od sjedala, oblikovanog za umetanje i/ili sigurno učvršćenje u strukturu vozila;
2.13. ‚Točka R’ znači referencijska točka sjedala određena u Prilogu III. Direktivi 77/649/EEZ;
2.14. ‚Referencijska crta’ znači crta na lutki koja je načinjena prema slici 1.
3. Zahtjevi
3.1. Naslon za glavu mora biti ugrađen na svako prednje vanjsko sjedalo svakoga vozila kategorije M1. (Sjedala opremljena naslonima za glavu, koja su namijenjena za postavljanje na drugim položajima za sjedenje i u drugim kategorijama vozila, mogu biti homologirana prema ovom Prilogu).
3.2. Opći zahtjevi koji se primjenjuju na sva sjedala
3.2.1. Svaki predviđeni sustav za namještanje i pomicanje mora sadržavati i sustav za učvršćenje, koji mora djelovati automatski. Sustavi za učvršćenje naslona za ruke ili drugih naprava za povećanje udobnosti nisu potrebni osim ako prisutnost takvih naprava ne povećava rizik od ozljede osoba u vozilu u slučaju sudara.
3.2.2. Uređaj za upravljanje otpuštanjem naprave navedene u točki 2.7. mora biti smješten s vanjske strane sjedala blizu vrata. Taj uređaj mora biti lako dostupan čak i osobi u vozilu na sjedalu neposredno iza tog sjedala.
3.2.3. Stražnji dijelovi sjedala smješteni u području 1, koje je određeno u točki 8.1.1. Dodatka 1., moraju zadovoljiti ispitivanje rasipanja energije u skladu sa zahtjevima Dodatka 2. (10)
3.2.3.1. Smatra se da je ovaj zahtjev zadovoljen ako tijekom ispitivanja prema postupku navedenom u Dodatku 2. veličina usporenja modela glave ne prelazi iznos od 80 g u neprekidnom trajanju duljem od 3 ms. Osim toga, tijekom ispitivanja ne smiju se pojaviti nikakvi opasni bridovi, a oni ne smiju ostati ni nakon ispitivanja.
3.2.3.2. Zahtjevi iz točke 3.2.3. ne primjenjuju se na stražnja sjedala ili na sjedala okrenuta leđima jedno drugome.
3.2.4. Površine stražnjih dijelova sjedala ne smiju imati opasne neravnine ili oštre bridove koji mogu povećati rizik od ozljede ili težinu ozljede osoba u vozilu (10). Ovaj zahtjev smatra se zadovoljenim ako površine stražnjih dijelova sjedala, ispitanih u skladu s odredbama navedenima u Dodatku 1., imaju polumjer zakrivljenosti ne manji od:
— |
2,5 mm u području 1, |
— |
5,0 mm u području 2, |
— |
3,2 mm u području 3. |
Ta područja određena su u točki 8.1. Dodatka 1.
3.2.4.1. Ovaj zahtjev ne primjenjuje se na:
— |
dijelove pojedinih područja koji imaju izbočine manje od 3,2 mm u odnosu na okolnu površinu, a koje moraju imati zaobljene bridove, osiguravajući da visina izbočina nije veća od polovine njezine širine, |
— |
stražnja sjedala i sjedala okrenuta leđima jedno drugome, |
— |
stražnje dijelove sjedala koji se nalaze ispod vodoravne ravnine koja prolazi kroz najnižu R točku u svakome redu sjedala. (Ako se redovi sjedala nalaze na različitim visinama, tada ravnina, počevši od stražnjega reda prema naprijed, treba biti zakrenuta prema gore ili dolje oblikujući uspravnu stepenicu koja prolazi kroz R točku reda sjedala neposredno ispred), |
— |
dijelove kao što su ‚savitljiva žičana mreža’. |
3.2.4.2. U području 2, određenom u točki 8.1.2. Dodatka 1., površine smiju imati polumjer zakrivljenosti manji od 5 mm, ali ne manji od 2,5 mm, ako zadovoljavaju ispitivanje rasipanja energije propisano u Dodatku 2. Osim toga, te površine moraju biti obložene i podstavljene da bi se izbjegao izravni dodir glave sa strukturom okvira sjedala.
3.2.4.3. Ako gore navedena područja sadrže dijelove koji su obloženi materijalom mekšim od tvrdoće 50 Shore A, prethodni zahtjevi, osim onih koji se odnose na ispitivanje rasipanja energije u skladu sa zahtjevima iz Dodatka 2., smiju se primijeniti samo na krute dijelove.
3.2.5. Tijekom ispitivanja ili nakon ispitivanja propisanih u točkama 2. i 3. Dodatka 1. ne smiju se pojaviti nikakva oštećenja na okviru sjedala ili na sidrištu sjedala, na sustavima za namještanje i pomicanje ili na njihovim napravama za učvršćenje. Trajne deformacije, uključujući lomove, smiju biti prihvaćene ako ne povećavaju rizik od ozljede u slučaju sudara i mogu izdržati propisana opterećenja.
3.2.6. Tijekom ispitivanja propisanih u stavku 3. Dodatka 1. ne smije doći do otpuštanja sustava za učvršćenje.
3.2.7. Nakon ispitivanja, sustavi za pomicanje namijenjeni omogućavanju ili olakšavanju ulaska osobama u vozilo moraju biti u radnom stanju; mora ih biti moguće, najmanje jednom, otpustiti i oni moraju dopustiti pomicanje sjedala ili dijela sjedala za koji su namijenjeni.
3.2.8. Za sve druge sustave za pomicanje, kao i za sustave za namještanje te njihove sustave za učvršćenje ne zahtijeva se da budu u radnom stanju.
3.2.9. U slučaju sjedala s naslonima za glavu smatra se da su uvjeti vezano uz čvrstoću naslona sjedala i njegovih naprava za učvršćenje zadovoljeni kako su navedeni u točki 2. ako se, nakon ispitivanja u skladu s točkom 4.3.6. ne pojavi ni jedan lom na sjedalu ni na naslonu sjedala; u protivnome, mora se dokazati da je sjedalo sposobno zadovoljiti zahtjeve navedene u točki 2.
3.2.10. U slučaju sjedala (klupa za sjedenje) s više sjedećih mjesta nego je naslona za glavu, mora se provesti ispitivanje opisano u točki 2.
3.3. Posebni zahtjevi za sjedala koja su opremljena ili koja su pripravljena za opremanje naslonima za glavu.
3.3.1. Postojanje naslona za glavu ne smije biti dodatni izvor opasnosti za osobe u vozilu. Posebno, naslon za glavu ne smije ni u jednom položaju uporabe imati bilo kakvu opasnu neravninu ili oštar brid koji povećava rizik od ozljede ili ozbiljnost ozljede osoba u vozilu.
3.3.2. Dijelovi prednje i stražnje strane naslona za glavu smješteni u području 1, kako je određeno u točki 8.1.1.3. Dodatka 1., moraju zadovoljiti zahtjeve ispitivanja apsorpcije energije.
3.3.2.1. Smatra se da je ovaj zahtjev zadovoljen ako tijekom ispitivanja prema postupku navedenom u Dodatku 2. usporenje modela glave ne prelazi iznos od 80 g u neprekidnom trajanju duljem od 3 ms. Osim toga, tijekom ispitivanja ne smiju se pojaviti nikakvi opasni bridovi, a oni ne smiju ostati ni nakon ispitivanja.
3.3.3. Dijelovi prednje i stražnje strane naslona za glavu smješteni u području 2, kako je određeno u točki 8.1.2. Dodatka 1., moraju biti tako obloženi i podstavljeni da je onemogućen bilo kakav izravan dodir glave s dijelovima strukture te da zadovoljavaju zahtjeve iz točke 3.2.4., koji se primjenjuju za stražnje dijelove sjedala koji se nalaze u području 2.
3.3.4. Zahtjevi iz točaka 3.3.2. i 3.3.3. ne primjenjuju se na dijelove stražnjih strana naslona za glavu namijenjenih postavljanju na sjedala iza kojih nije predviđeno ni jedno sjedalo.
3.3.5. Naslon za glavu mora biti tako pričvršćen za sjedalo ili za strukturu sjedala da ni jedan kruti i opasni dio ne izađe iz navlake naslona za glavu ili iz njegova pričvršćenja za naslon sjedala pod pritiskom modela glave tijekom ispitivanja.
3.3.6. U slučaju sjedala s naslonom za glavu, odredbe iz točke 3.2.3. mogu se, nakon suglasnosti tehničke službe, smatrati ispunjenima ako sjedalo s naslonom za glavu zadovoljava odredbe iz točke 3.3.2.
3.4. Visina naslona za glavu
3.4.1. Visina naslona za glavu mora biti mjerena kako je opisano u točki 5. Dodatka 1.
3.4.2. Za naslone za glavu koji se ne mogu namještati po visini, visina ne smije biti manja od 800 mm (11) za prednja sjedala i ne manja od 750 mm (12) za ostala sjedeća mjesta.
3.4.3. Za naslone za glavu koji se mogu namještati po visini:
3.4.3.1. visina ne smije biti manja od 800 mm (12) za prednja sjedala i ne manja od 750 mm (12) za ostala sjedišta; ta vrijednost mora biti ostvarena u položaju između najvišeg i najnižeg mogućeg položaja namještanja;
3.4.3.2. ne smije postojati položaj uporabe koji ima visinu manju od 750 mm (12);
3.4.3.3. u slučaju sjedala koja nisu prednja sjedala, nasloni za glavu smiju biti takvi da mogu biti postavljeni u položaj koji ima visinu manju od 750 (12) mm, ako je takav položaj jasno prepoznatljiv osobama u vozilu kao položaj koji nije za uporabu naslona za glavu;
3.4.3.4. u slučaju prednjih sjedala, nasloni za glavu smiju biti takvi da se automatski postavljaju, ako sjedalo nije zauzeto, u položaj koji ima visinu manju od 750 mm (13), ako je osigurano da se nasloni za glavu automatski vrate u položaj uporabe čim sjedalo bude zauzeto.
3.4.4. Dimenzije navedene gore u točkama 3.4.2. i 3.4.3.1. smiju biti smanjene da bi se osigurao odgovarajući slobodan prostor između naslona za glavu i unutarnje površine krova, prozora ili bilo kojega dijela strukture vozila; međutim, taj slobodni prostor ne smije biti veći od 25 mm. U slučaju sjedala opremljenih sustavima za pomicanje i/ili namještanje, ova se odredba mora primijeniti za sve položaje sjedala. Nadalje, iznimno od odredbe iz točke 3.4.3.2, ne smije postojati ni jedan položaj uporabe koji ima visinu manju od 700 mm.
3.4.5. Iznimno od zahtjeva za visinu navedenih u točkama 3.4.2, 3.4.3.1. i 3.4.3.2, visina bilo kojeg naslona za glavu namijenjenog za postavljanje na stražnja središnja sjedala ili stražnja središnja sjedišta ne smije biti manja od 700 mm.
3.5. U slučaju sjedala koje je moguće opremiti naslonom za glavu, odredbe iz točaka 3.2.3. i 3.3.2. moraju biti provjerene.
3.5.1. Visina dijela naprave na koji se glava naslanja, mjerena kako je opisano u točki 5. Dodatka 1., ne smije biti manja od 100 mm u slučaju naslona za glavu koji se mogu namještati po visini.
3.6. U slučaju naprave koja se ne može namještati po visini, otvor između naslona sjedala i naslona za glavu ne smije biti veći od 60 mm. Ako se naslon za glavu može namještati po visini tada on u svojem najnižem položaju mora biti na razmaku ne većem od 25 mm od vrha naslona sjedala. U slučaju sjedala ili klupa za sjedenje koji se mogu namještati po visini i koji su opremljeni zasebnim naslonima za glavu, ovaj zahtjev mora biti provjeren za sve položaje sjedala ili klupe za sjedenje.
3.7. U slučaju naslona za glavu koji su dio naslona sjedala, područje koje treba razmatrati je:
— |
iznad ravnine okomite na referencijsku crtu na visini 540 mm od točke R; |
— |
između dviju uspravnih uzdužnih ravnina koje prolaze na 85 mm sa svake strane referencijske crte. U tom području dopušteno je jedan ili više otvora koji, bez obzira na njihov oblik, mogu imati razmak ‚a’ veći od 60 mm kad ih se mjeri kako je opisano u točki 7. Dodatka 1., pod uvjetom da su nakon dodatnog ispitivanja prema točki 4.3.3.2. Dodatka 1. zahtjevi iz točke 3.10. još uvijek zadovoljeni. |
3.8. U slučaju naslona za glavu koji se mogu namještati po visini, jedan ili više otvora, koji bez obzira na njihov oblik mogu imati razmak ‚a’ veći od 60 mm kad ih se mjeri kako je opisano u točki 7. Dodatka 1., dopušteno je na dijelu naprave koji služi kao naslon za glavu, pod uvjetom da su nakon dodatnog ispitivanja prema točki 4.3.3.2. Dodatka 1. zahtjevi iz točke 3.10. još uvijek zadovoljeni.
3.9. Širina naslona za glavu mora biti takva da osigurava prikladan oslonac za glavu osobi koja normalno sjedi. Kako je određeno prema postupku opisanom u točki 6. Dodatka 1., naslon za glavu mora pokriti područje koje se proteže do ne manje od 85 mm na svaku stranu od uspravne srednje ravnine sjedala za koje je naslon za glavu namijenjen.
3.10. Naslon za glavu i njegovo sidrište moraju biti takvi da je najveći pomak glave prema natrag X, koji dopušta naslon za glavu i koji je mjeren u skladu sa statičkim postupkom navedenim u točki 4.3. Dodatka 1., manji od 102 mm.
3.11. Naslon za glavu i njegovo sidrište moraju biti dovoljno čvrsti da bez loma podnesu opterećenje navedeno u točki 4.3.6. Dodatka 1. U slučaju naslona za glavu koji je dio naslona sjedala, zahtjevi iz ove točke moraju se primijeniti na dijelove strukture naslona sjedala smještene iznad ravnine okomite na referencijsku crtu na visini 540 mm od točke R.
3.12. Ako se naslon za glavu može namještati, ne smije biti moguće podignuti ga iznad najveće visine namještanja, osim postupkom oslobađanja od strane korisnika razvidno drugačijim od bilo kojeg zahvata potrebnog za njegovo namještanje.
3.13. Smatra se da čvrstoća naslona sjedala i njegovih naprava za učvršćenje zadovoljava zahtjeve navedene u točki 2. Dodatka 1. ako se, nakon ispitivanja u skladu s točkom 4.3.6. Dodatka 1., ne pojavi ni jedan lom na sjedalu ili naslonu sjedala; u protivnom, mora biti dokazano da sjedalo može zadovoljiti zahtjeve ispitivanja navedene u točki 2. Dodatka 1.
Dodatak 1.
Ispitivanja i upute za uporabu
1. Opće odredbe koje se primjenjuju na sva ispitivanja
1.1. Naslon sjedala, ako se može namještati, mora biti učvršćen u položaju koji odgovara nagibu prema natrag i to tako da referencijska crta torza lutke prikazane na slici 1., tvori s vertikalom kut koji je što je moguće bliži iznosu od 25°, ako proizvođač nije drugačije naveo.
1.2. Ako su sjedalo, njegov mehanizam za učvršćenje i njegova ugradba istovjetni ili simetrični u odnosu na drugo sjedalo u vozilu, tehnička služba može ispitati samo jedno takvo sjedalo.
1.3. U slučaju sjedala s naslonima za glavu koji se mogu namještati, ispitivanja moraju biti zaključena s naslonima za glavu postavljenima u najnepovoljniji položaj (općenito u najviši položaj) koji dopuštaju njihovi sustavi za namještanje.
2. Ispitivanje čvrstoće naslona sjedala i njegovih sustava za namještanje
2.1. Sila koja daje moment od 530 Nm u odnosu na točku R mora djelovati uzdužno i prema natrag na gornji dio okvira naslona sjedala preko sastavnoga dijela koji oponaša leđa lutke. U slučaju klupe za sjedenje, kada je dio ili čitav noseći okvir (uključujući i onaj naslona za glavu) zajednički za više od jednog sjedišta, ispitivanje se mora obaviti istodobno za sva ta sjedišta.
3. Ispitivanje čvrstoće sidrišta sjedala te sustava za namještanje, učvršćenje i pomicanje
3.1. Uzdužno vodoravno usporenje u iznosu ne manjem od 20 g u trajanju od 30 ms i u smjeru prema naprijed mora se primijeniti na cijelu školjku, ili reprezentativni dio školjke vozila u skladu za zahtjevima iz točke 1. Dodatka 3.
3.2. Uzdužno usporenje u skladu sa zahtjevima iz točke 3.1. mora se primijeniti u smjeru prema natrag.
3.3. Zahtjevi iz točaka 3.1. i 3.2. moraju biti provjereni za sve položaje sjedala. U slučaju sjedala opremljenih naslonom za glavu koji se može namještati, ispitivanje se mora provesti s naslonima za glavu postavljenim u najnepovoljniji položaj (općenito u najviši položaj) koji dopuštaju njihovi sustavi za namještanje. Tijekom ispitivanja sjedalo mora biti tako postavljeno da ni jedan vanjski čimbenik ne može spriječiti otpuštanje sustava za učvršćenje.
Smatra se da su ovi uvjeti ispunjeni ako je sjedalo ispitano nakon što je namješteno u sljedeće položaje:
— |
uzdužno namještanje je učvršćeno jedan urez ili 10 mm prema natrag od najizbočenijega prednjeg uobičajenog položaja za vožnju ili položaja uporabe kako ga je odredio proizvođač (za sjedala s neovisnim namještanjem po visini, jastuk sjedišta mora biti postavljen u svoj najviši položaj); |
— |
uzdužno namještanje je učvršćeno jedan urez ili 10 mm prema naprijed od najizbočenijega stražnjeg uobičajenog položaja za vožnju ili položaja uporabe kako ga je odredio proizvođač (za sjedala s neovisnim namještanjem po visini, jastuk sjedišta mora biti postavljen u svoj najniži položaj) i, po potrebi, u skladu sa zahtjevima iz točke 3.4. |
3.4. U slučajevima kada je raspored sustava za učvršćenje takav da bi, u položaju sjedala drugačijem od onih određenih u točki 3.3, raspodjela sila na naprave za učvršćenje i sidrišta sjedala mogla biti manje povoljna od one kod konfiguracije određene u točki 3.3, ispitivanja se moraju obaviti za manje povoljnu poziciju sjedišta.
3.5. Uvjeti ispitivanja iz točke 3.1. smatraju se zadovoljenima ako su, na zahtjev proizvođača, oni zamijenjeni ispitivanjem sudarom s čvrstom zaprekom kompletnog vozila u voznome stanju, kako je navedeno u točki 2. Dodatka 3. ovog Priloga. U ovom slučaju, sjedalo mora biti namješteno za najnepovoljnije uvjete raspodjele naprezanja u sustavu sidrenja kako je to predviđeno u točkama 1.1., 3.3. i 3.4.
4. Ispitivanje značajki naslona za glavu
4.1. Ako se naslon za glavu može namještati, on mora biti postavljen u najnepovoljniji položaj (općenito u najviši položaj) koji omogućuje njegov sustav za namještanje.
4.2. U slučaju klupe za sjedenje, kada je dio ili čitavi noseći okvir (uključujući i onaj naslona za glavu) zajednički za više od jednog sjedišta, ispitivanje se mora obaviti istodobno za sva ta sjedišta.
4.3. Ispitivanje
4.3.1. Sve crte, uključujući projekcije referencijske crte, moraju biti nacrtane u uspravnoj srednjoj ravnini sjedala ili sjedećega mjesta koje se razmatra (vidjeti sliku 2).
4.3.2. Pomaknuta referencijska crta određena je primjenom - na dijelu koji oponaša leđa lutke, prikazanom na slici 2 - početne sile koja daje moment prema natrag oko točke R u iznosu od 373 Nm.
4.3.3. Pomoću kuglastoga modela glave promjera 165 mm uspostavlja se početna sila koja daje moment od 373 Nm oko točke R, a ta sila djeluje pod pravim kutom na pomaknutu referencijsku crtu na udaljenosti od 65 mm ispod vrha naslona za glavu; referencijska se crta zadržava u njezinom pomaknutom položaju na način određen u skladu sa zahtjevima iz točke 4.3.2.
4.3.3.1. Ako postojanje otvora sprečava primjenu sile propisane u točki 4.3.3. na udaljenosti od 65 mm od vrha naslona za glavu, udaljenost se može smanjiti tako da os sile prolazi kroz središnju crtu sastavnog dijela okvira koji je najbliži otvoru.
4.3.3.2. U slučaju opisanom u točkama 3.7. i 3.8. Priloga II., ispitivanje mora biti ponovljeno za svaki otvor, uporabom kugle promjera od 165 mm, primjenjujući silu:
— |
koja prolazi kroz težište najmanjega presjeka otvora, uzduž poprečnih ravnina usporednih s referencijskom crtom, i |
— |
koja daje moment od 373 Nm oko točke R. |
4.3.4. Određuje se tangenta Y na kuglastu formu modela glave, paralelna s pomaknutom referencijskom crtom.
4.3.5. Mjeri se udaljenost X, predviđena u točki 3.10. Priloga II., između tangente Y i pomaknute referencijske crte.
4.3.6. Za provjeru učinkovitosti naslona za glavu, početno opterećenje određeno u točkama 4.3.3. i 4.3.3.2. povećano je do 890 N ako do loma sjedala ili naslona sjedala ne dođe prije.
5. Određivanje visine naslona glave
5.1. Sve crte, uključujući projekcije referencijske crte, moraju biti nacrtane u uspravnoj srednjoj ravnini sjedala ili sjedećega mjesta koje se razmatra; presjek te ravnine sa sjedalom određuje obris naslona za glavu i obris naslona sjedala (vidjeti sliku 1.a).
5.2. Ispitna lutka opisana u Prilogu III. Direktivi 77/649/EEZ mora biti smještena u uobičajeni položaj na sjedalu.
5.3. Projekcija referencijske crte ispitne lutke se zatim nacrta na predmetnom sjedalu u ravnini određenoj u točki 4.3.1.
Okomito na referencijsku crtu nacrta se tangenta S na vrh naslona za glavu.
5.4. Udaljenost ‚h’ od točke R do tangente S je visina koja mora biti uzeta u obzir pri primjeni zahtjeva iz točke 3.4. Priloga II.
6. Određivanje širine naslona za glavu (vidjeti sliku 1.b)
6.1. Ravnina S1, okomita na referencijsku crtu i smještena 65 mm ispod tangente S određene u točki 5.3., određuje presjek naslona za glavu omeđen rubnom crtom C.
6.2. Širina naslona za glavu koju treba uzeti u obzir pri primjeni zahtjeva iz točke 3.9. Priloga II. je razmak ‚L’ izmjeren u ravnini S1 između vertikalnih uzdužnih ravnina p i p'.
6.3. Širinu naslona za glavu treba, ako je potrebno, također odrediti i u ravnini okomitoj na referencijsku crtu 635 mm iznad točke R sjedala; ova udaljenost se mjeri uzduž referencijske crte.
7. Određivanje dimenzije „a’ otvora naslona za glavu (vidjeti sliku 3.)
7.1. Dimenzija ‚a’ se određuje pomoću kugle promjera 165 mm, za svaki otvor i u odnosu na prednju stranu naslona za glavu.
7.2. Kugla mora dodirivati otvor u točki površine otvora koja dopušta najveće ulaženje kugle, pri čemu nije primijenjeno opterećenje.
7.3. Razmak između dviju točaka dodira kugle s otvorom predstavlja veličinu ‚a’ koja se uzima u obzir pri ocjenjivanju odredbi iz točaka 3.7. i 3.8. Priloga II.
8. Ispitivanja za provjeru rasipanja energije na naslonu sjedala i naslonu za glavu
8.1. Površine stražnjih dijelova sjedala koje treba ispitati su one smještene u područjima određenima dolje koja se mogu dodirnuti kuglom promjera 165 mm kad je sjedalo ugrađeno u vozilo.
8.1.1. Područje 1
8.1.1.1. U slučaju zasebnih sjedala bez naslona za glavu, ovo područje uključuje stražnji dio naslona sjedala između uzdužnih uspravnih ravnina smještenih na 100 mm sa svake strane uzdužne srednje ravnine svakog označenog vanjskog sjedišta (sjedećega mjesta) koje odredi proizvođač i iznad ravnine okomite na referencijsku crtu 100 mm ispod vrha naslona sjedala.
8.1.1.2. U slučaju klupa za sjedenje bez naslona za glavu, ovo područje se proteže između uzdužnih uspravnih ravnina smještenih na 100 mm sa svake strane uzdužne srednje ravnine svakog označenog vanjskog sjedećega mjesta koje odredi proizvođač i iznad ravnine okomite na referencijsku crtu 100 mm ispod vrha naslona sjedala.
8.1.1.3. U slučaju sjedala ili klupa za sjedenje s naslonima za glavu, ovo područje se proteže između uzdužnih uspravnih ravnina koje su na udaljenosti od 70 mm sa svake strane uzdužne srednje ravnine predmetnog sjedala ili sjedećega mjesta, a smješteno je iznad ravnine okomite na referencijsku crtu koja je na 635 mm od točke R. Za potrebe ispitivanja, naslon za glavu, ako se može namještati, mora biti postavljen u najnepovoljniji položaj (općenito najviši položaj) koji dopušta njegov sustav za namještanje.
8.1.2. Područje 2
8.1.2.1. U slučaju sjedala ili klupa za sjedenje bez naslona za glavu te sjedala ili klupa za sjedenje s odvojivim ili zasebnim naslonima za glavu, područje 2 se proteže iznad ravnine okomite na referencijsku crtu 100 mm udaljenu od vrha naslona sjedala, uz iznimku dijelova područja 1.
8.1.2.2. U slučaju sjedala ili klupa za sjedenje s ugrađenim naslonima za glavu, područje 2 se proteže iznad ravnine okomite na referencijsku crtu 440 mm udaljenu od točke R predmetnog sjedala ili sjedećega mjesta, uz iznimku dijelova područja 1.
8.1.3. Područje 3
8.1.3.1. Područje 3 je određeno kao dio naslona sjedala ili klupe za sjedenje smješteno iznad vodoravnih ravnina određenih u trećoj alineji točke 3.2.4.1. ovog Priloga, bez dijelova koji se nalaze u području 1 i području 2.
9. Istovrijedne metode ispitivanja
Ako se upotrebljava metoda ispitivanja drugačija od one određene gore u točkama 2., 3. i 4. te u Dodatku 2., njezina se istovrijednost mora dokazati.
UPUTE ZA UPORABU
Za sjedala opremljena naslonima za glavu koji se mogu namještati, proizvođači moraju osigurati upute kako rukovati, namještati, učvrstiti i, po potrebi, ukloniti naslone za glavu.
Dodatak 2.
Postupak ispitivanja za provjeru rasipanja energije
1. Ugradba, ispitna naprava, zapisni uređaji i postupak
1.1. Uspostava
1.1.1. Sjedalo kakvo je ugrađeno u vozilo mora biti čvrsto vezano za ispitni stol pomoću dijelova za pričvršćenje koje je predvidio proizvođač, tako da ostane u mirnom stanju tijekom udarca.
1.1.2. Naslon sjedala, ako se može namještati, mora biti učvršćen kako je određeno u točki 1.1. Dodatka 1.
1.1.3. Ako je sjedalo opremljeno naslonom za glavu, tada naslon za glavu mora biti ugrađen na naslon sjedala na isti način kao i u vozilu. Kad je naslon za glavu zaseban, on mora biti pričvršćen za dio strukture vozila za koji je uobičajeno pričvršćen.
1.1.4. Ako se naslon za glavu može namještati, on mora biti postavljen u najnepovoljniji položaj koji dopušta naprava za namještanje.
1.2. Ispitna naprava
1.2.1. Ovu napravu čini njihalo čija je osovina njihanja uležištena kugličnim ležajevima i čija reducirana masa (14) u središtu udarca iznosi 6,8 kg. Donji se kraj njihala sastoji od krutoga modela glave promjera 165 mm, čije je središte identično središtu udarca njihala.
1.2.2. Model glave mora biti opremljen s dva akcelerometra i napravom za mjerenje brzine, koji su sposobni mjeriti zahtijevane vrijednosti u smjeru udarca.
1.3. Zapisni uređaji
Zapisni uređaji koji se upotrebljavaju moraju biti takvi da se mjerenja mogu obavljati sa sljedećim stupnjevima točnosti:
1.3.1. Ubrzanje
točnost: ± 5 % od stvarne vrijednosti
frekvencijski razred kanala podataka: razred 600 koji odgovara normi ISO 6487 (1987.);
osjetljivost poprečne osi: ≤ 5 % od najniže točke na ljestvici.
1.3.2. Brzina
točnost: ± 2,5 % stvarne vrijednosti;
osjetljivost: 0,5 km/h.
1.3.3. Zapisivanje vremena
Uređaji moraju omogućiti zapisivanje djelovanja tijekom njegova trajanja i mogućnost očitanja zapisanih vrijednosti unutar jedne tisućinke sekunde;
početak udarca u trenutku prvog dodira između modela glave i uzorka koji se ispituje mora biti naveden u zapisima koji se upotrebljavaju za analizu ispitivanja.
1.4. Postupak ispitivanja
1.4.1. Ispitivanja na naslonima sjedala
Sa sjedalom postavljenim kako je naznačeno u točki 1.1. ovog Dodatka, smjer udarca odostrag prema naprijed mora biti postavljen u uzdužnoj ravnini pod kutom od 45° od vertikale.
Točke udarca u području 1 kako je određeno u točki 8.1.2. Dodatka 1. ili, ako je potrebno, u području 2 kako je određeno u točki 8.1.2. Dodatka 1., odabire ispitni laboratorij na površinama koje imaju polumjer zakrivljenosti manji od 5 mm.
1.4.2. Ispitivanja na naslonima za glavu
Naslon za glavu mora biti opremljen i namješten kako je naznačeno u točki 1.1. ovog Dodatka. Udarci se moraju izvesti na točkama koje odabire ispitni laboratorij u području 1 kako je određeno u točki 8.1.1. Dodatka 1., a moguće i u području 2 kako je određeno u točki 8.1.2. Dodatka 1., na površinama koje imaju polumjer zakrivljenosti manji od 5 mm.
1.4.2.1. Za stražnju stranu smjer udarca odostraga prema naprijed mora biti u uzdužnoj ravnini pod kutom od 45° od vertikale.
1.4.2.2. Za prednju stranu smjer udarca sprijeda prema natrag mora biti vodoravan u uzdužnoj ravnini.
1.4.2.3. Prednje, odnosno stražnje zone su omeđene vodoravnom ravninom koja je tangencijalna na vrh naslona za glavu kako je određeno u točki 5. Dodatka 1.
1.4.3. Model glave mora udarati ispitni uzorak brzinom od 24,1 km/h; ova se brzina postiže pomoću same pogonske energije ili korištenjem dodatne pogonske naprave.
2. Rezultati
Stupanj usporenja određuje se kao srednja vrijednost očitanja sa zapisa dvaju decelerometara.
3. Istovrijedni postupci
(vidjeti točku 9. Dodatka 1. ovom Prilogu).
Dodatak 3.
Metoda za ispitivanje čvrstoće sidrišta sjedala i njihovih sustava za namještanje, učvršćenje (blokiranje položaja) i pomicanje
1. Ispitivanje otpornosti na učinke tromosti
1.1. Sjedala koja se ispituju moraju biti ugrađena u karoseriju vozila za koju su konstruirana. Karoserija vozila mora biti čvrsto pričvršćena na ispitnim kolicima kako je propisano u sljedećim točkama.
1.2. Postupak upotrijebljen za pričvršćenje karoserije vozila na ispitnim kolicima ne smije za posljedicu imati pojačavanje sidrišta sjedala.
1.3. Sjedala i njihovi dijelovi moraju biti namješteni i učvršćeni kako je propisano u točki 1.1. i u jednom od položaja opisanih u točki 3.3. ili 3.4. Dodatka 1. ovom Prilogu.
1.4. Ako sjedala u skupini nemaju bitnih međusobnih razlika u smislu točke 2.2. ovog Priloga, tada se ispitivanja propisana u točkama 3.1. i 3.2. Priloga 1. mogu obaviti s jednim sjedalom namještenim u njegovom najizbočenijem prednjem položaju i s drugim sjedalom namještenim u njegovom najizbočenijem stražnjem položaju.
1.5. Usporenje ispitnih kolica mjeri se kanalima podataka frekvencijskog razreda (CFC) 60 koji odgovaraju značajkama međunarodne norme ISO 6487 (1980.).
2. Ispitivanje sudara cijelog vozila s čvrstom zaprekom
2.1. Zapreka se mora sastojati od bloka armiranog betona dimenzija najmanje 3 m širine, najmanje 1,5 m visine i najmanje 0,6 m debljine. Prednja strana mora biti okomita na završni dio ispitne staze (po kojoj se gibaju ispitna kolica) i mora biti pokrivena šperpločama debljine 19 ± 1 mm. Najmanje 90 tona zemlje mora biti nabijeno iza bloka od armiranog betona. Zapreka od armiranog betona i zemlje može biti zamijenjena zaprekama koje imaju jednaku prednju površinu, osiguravajući da one daju istovrijedne rezultate.
2.2. U trenutku sudara vozilo se mora gibati slobodno. Ono mora prići zapreci u smjeru okomitom na sudarnu stijenu; najveće dopušteno bočno odstupanje između uspravne središnje crte prednje strane vozila i uspravne središnje crte sudarne stijene smije biti ± 30 cm; u trenutku sudara vozilo više ne smije biti izloženo djelovanju bilo kakve dodatne naprave za upravljanje ili pogon. Brzina sudara mora biti između 48,3 km/h i 53,1 km/h.
2.3. Sustav napajanja gorivom mora biti napunjen vodom do mase koja je jednaka masi 90 % punoga spremnika goriva, kako je odredio proizvođač.
2.3.1. Svi ostali sustavi (kočenja, hlađenja itd.) mogu biti prazni; u ovom slučaju mase tekućina se izravnavaju.
Slika 1.a
Slika 1.b
Slika 2.
Slika 3.
Određivanje dimenzije ‚a’ otvora naslona za glavu
Napomena: Presjek A-A treba napraviti u točki područja otvora koja dopušta najveće ulaženje kugle bez primjene bilo kakvog opterećenja.
Napomena: Presjek A-A treba napraviti u točki područja otvora koja dopušta najveće ulaženje kugle bez primjene bilo kakvog opterećenja.
”
Umeće se novi Prilog III. kako slijedi:
„
PRILOG III.
PODRUČJE PRIMJENE, DEFINICIJE I ZAHTJEVI ZA ODREĐENA VOZILA KATEGORIJA M2 I M3
1. Područje primjene
1.1. Ovaj se Prilog primjenjuje na sjedala vozila kategorija M2 i M3, osim vozila tih kategorija koja su konstruirana za gradsku uporabu i stajaće putnike, s obzirom na:
1.1.1. svako putničko sjedalo namijenjeno za ugradnju okrenuto prema naprijed;
1.1.2. sidrišta sjedala predviđena u vozilu i namijenjena za opremanje sjedalima naznačenima u točki 1.1. ili drugim tipom sjedala koji bi mogao biti postavljen na ta sidrišta.
1.2. Vozila kategorije M2 mogu biti homologirana prema Prilogu II. kao alternativi ovom Prilogu.
1.3. Vozila kod kojih se na neka sjedala primjenjuju izuzeća predviđena u točki 5.5.4. Priloga I. Direktivi 76/115/EEZ moraju biti homologirana prema ovom Prilogu.
1.4. Ispitivanja opisana u ovom Prilogu mogu se primijeniti i na druge dijelove vozila (uključujući sjedala okrenuta prema natrag), kako je navedeno u točki 3.1.10. Priloga I. Direktivi 77/541/EEZ i točki 4.3.7. Priloga I. Direktivi 76/115/EEZ.
2. Definicije
U smislu ovog Priloga:
2.1. ‚Homologacija sjedala’ znači homologacija tipa sjedala kao sastavnoga dijela vezano uz zaštitu osoba na sjedalima okrenutima prema naprijed s obzirom na njihovu čvrstoću i konstrukciju naslona sjedala;
2.2. ‚Homologacija vozila’ znači homologacija tipa vozila s obzirom na čvrstoću dijelova strukture vozila za koja se sjedala pričvršćuju te s obzirom na ugradnju sjedala;
2.3. ‚Tip sjedala’ znači sjedala koja se međusobno bitno ne razlikuju u odnosu na sljedeće značajke koje bi mogle utjecati na njihovu čvrstoću i njihovu agresivnost:
2.3.1. Struktura, oblik, dimenzije i materijal dijelova koji podnose opterećenje;
2.3.2. Tipovi i dimenzije sustava za namještanje i učvršćenje naslona sjedala;
2.3.3. Dimenzije, struktura i materijal dijelova za pričvršćenje i podupiranje (npr. noge);
2.4. ‚Tip vozila’ znači vozila koja se međusobno bitno ne razlikuju u odnosu na:
— |
konstrukcijske značajke relevantne za ovu Direktivu, i |
— |
tip ili tipove sjedala koji imaju EZ homologaciju tipa sjedala kao sastavnih dijelova koji su postavljeni u vozilo, ako postoje. |
2.5. ‚Sjedalo’ znači struktura koja će biti pričvršćena u strukturu vozila, uključujući njezine dijelove za namještanje i pričvršćenje, namijenjena za uporabu u vozilu i za sjedenje jedne ili više odraslih osoba;
2.6. ‚Pojedinačno sjedalo’ znači sjedalo koje je konstruirano i izrađeno za smještaj jednoga putnika;
2.7. ‚Dvostruko sjedalo’ znači sjedalo konstruirano i izrađeno za smještaj dvaju putnika jedan uz drugoga; dva sjedala jedno uz drugo, koja nisu međusobno povezana, treba smatrati da su dva pojedinačna sjedala;
2.8. ‚Red sjedala’ znači sjedalo konstruirano i izrađeno za smještaj triju ili više putnika jedan uz drugoga; nekoliko pojedinačnih ili dvostrukih sjedala poredanih jedno uz drugo ne treba smatrati redom sjedala;
2.9. ‚Jastuk sjedala’ znači dio sjedala koji je postavljen gotovo vodoravno i koji je oblikovan za podupiranje putnika koji sjedi;
2.10. ‚Naslon sjedala’ znači dio sjedala koji je gotovo uspravan, namijenjen za podupiranje leđa, ramena i, po mogućnosti, glave putnika;
2.11. ‚Sustav za namještanje’ znači naprava pomoću koje se sjedalo ili njegovi dijelovi mogu namjestiti u položaj koji odgovara korisniku sjedala;
2.12. ‚Sustav za pomicanje’ znači naprava koja omogućuje da se kut sjedala ili jednog od njegovih dijelova može pomaknuti bočno ili uzdužno, bez čvrstog međupoložaja sjedala ili jednoga od njegovih dijelova, da bi se olakšao pristup putnicima;
2.13. ‚Sustav za učvršćenje’ znači naprava koja osigurava da sjedalo i njegovi dijelovi ostanu u položaju uporabe;
2.14. ‚Sidrište’ znači dio poda ili karoserije vozila za koji sjedalo može biti učvršćeno;
2.15. ‚Dijelovi za pričvršćenje’ znači vijci i drugi sastavni dijelovi koji se upotrebljavaju za pričvršćenje sjedala za vozilo;
2.16. ‚Kolica’ znači ispitna oprema izrađena i upotrijebljena za dinamičku reprodukciju cestovne nesreće koja uključuje frontalni sudar;
2.17. ‚Pomoćno sjedalo’ znači sjedalo za lutku ugrađeno na kolica iza sjedala koje se ispituje. Ovo sjedalo mora biti reprezentativni uzorak sjedala koje će se upotrijebiti u vozilu iza sjedala koje se ispituje;
2.18. ‚Referencijska ravnina’ znači ravnina koja prolazi kroz točke dodira peta lutke i upotrebljava se za određivanje točke H i stvarnog kuta torza za sjedeći položaj u motornim vozilima;
2.19. ‚Referencijska visina’ znači visina vrha sjedala iznad referencijske ravnine;
2.20. ‚Lutka’ znači lutka koja odgovara specifikacijama za Hybrid II ili III (15);
2.21. ‚Referencijsko područje’ znači prostor između dviju uspravnih uzdužnih ravnina 400 mm međusobno udaljenih i simetričnih s obzirom na točku H, koji je određen zakretanjem iz uspravnog u vodoravni položaj naprave opisane u Prilogu II. Direktivi 74/60/EEZ. Naprava mora biti smještena kako je opisano u tom Prilogu i postavljena na najveću duljinu od 840 mm.
2.22. ‚Pojas s tri točke’ za potrebe ove Direktive uključuje i pojaseve s više od tri točke sidrenja.
2.23. ‚Razmaknutost sjedala’ znači vodoravni razmak između uzastopnih sjedala u nizu, mjeren od prednje strane naslona sjedala na jednom sjedalu do stražnje strane naslona sjedala ispred njega, na visini od 620 mm iznad poda.
3. Zahtjevi vezani uz sjedala
3.1. Svaki tip sjedala mora biti podvrgnut ispitnim zahtjevima iz Dodatka 1. (dinamičko ispitivanje) ili iz dodataka 5. i 6. (statičko ispitivanje) ovisno o zahtjevu proizvođača.
3.2. Ispitivanja koja je tip sjedala zadovoljio moraju se upisati u Dopunu cetrtifikata o EEZ homologaciji tipa (Dodatak 4. Prilogu I.).
3.3. Svaki predviđeni sustav za namještanje i pomicanje mora sadržavati i sustav za učvršćenje, koji mora djelovati automatski.
3.4. Za sustave za namještanje i učvršćenje ne zahtijeva se da budu u potpunom radnom stanju nakon ispitivanja.
3.5. Naslon za glavu mora biti ugrađen na svako prednje vanjsko sjedalo svakog vozila kategorije M2 s najvećom masom koja ne prelazi 3 500 kg; nasloni za glavu ugrađeni u takva vozila moraju ispunjavati zahtjeve iz ovog Priloga ili iz Direktive 78/932/EEZ.
4. Zahtjevi za sidrišta sjedala određenog tipa vozila
4.1. Sidrišta sjedala u vozilu moraju biti u stanju izdržati:
4.1.1. ispitivanje opisano u Dodatku 2.;
4.1.2. ili, ako je sjedalo ugrađeno na dio konstrukcije vozila koji se ispituje, ispitivanja propisana u Dodatku 1. Sjedalo ne mora biti homologirano sjedalo ako je osigurano da ono zadovoljava zahtjeve točke 3.2.1. gore navedenog Dodatka.
4.2. Dozvoljena je trajna deformacija sidrišta ili površine oko njega, uključujući i lom, pod uvjetom da su sidrišta izdržala propisanu silu tijekom cijelog propisanog razdoblja.
4.3. Ako postoji više od jednoga tipa sidrišta u vozilu, svaka inačica sidrišta mora se ispitati da bi se dobila homologacija za vozilo.
4.4. Može se primijeniti jedno ispitivanje da bi se istodobno homologiralo i sjedalo i vozilo.
4.5. U slučaju vozila kategorije M3 za sidrišta sjedala se smatra da zadovoljavaju zahtjeve iz točaka 4.1. i 4.2. ako su sidrišta sigurnosnih pojaseva odgovarajućih sjedećih mjesta postavljena izravno na sjedala koja će se ugraditi i ako ta sidrišta pojaseva zadovoljavaju zahtjeve Direktive 76/115/EEZ, ako je potrebno i s izuzećem predviđenim u točki 5.5.4. njezinog Priloga I.
5. Zahtjevi za ugradbu sjedala u tip vozila
5.1. Sva ugrađena sjedala okrenuta prema naprijed moraju biti homologirana prema zahtjevima iz točke 3. ovog Priloga pod sljedećim uvjetima:
5.1.1. sjedalo mora imati referencijsku visinu od najmanje 1 m; te
5.1.2. točku H sjedala neposredno iza njega, na visini manjoj od 72 mm iznad točke H dotičnog sjedala ili, ako je sjedalo neposredno iza na visini većoj od 72 mm, tada se sjedalo ispituje i homologira za ugradnju na tom položaju.
5.2. Ako je sjedalo homologirano prema Dodatku 1., primjenjuju se ispitivanja 1. i 2. osim:
5.2.1. Ispitivanje 1. se ne primjenjuje ako o stražnju stranu sjedala ne može udariti nevezani putnik (tj. ako neposredno iza sjedala koje se ispituje nema sjedala okrenutog prema naprijed).
5.2.2. Ispitivanje 2. se ne primjenjuje
5.2.2.1. ako nevezani putnik ne može udariti o stražnju stranu sjedala; ili
5.2.2.2. ako je sjedalo iza opremljeno pojasom s tri točke sa sidrištima koja u cijelosti zadovoljavaju Direktivu 76/115/EEZ (bez izuzeća); ili
5.2.2.3. ako sjedalo ispunjava zahtjeve iz Dodatka 6. ovom Prilogu.
5.3. Ako je sjedalo homologirano prema dodacima 5. i 6. primjenjuju se sva ispitivanja osim:
5.3.1. Ispitivanje iz Dodatka 5. se ne primjenjuje ako nevezani putnik ne može udariti o stražnju stranu sjedala (tj. ako neposredno iza sjedala koje se ispituje nema sjedala okrenutog prema naprijed).
5.3.2. Ispitivanje iz Dodatka 6. se ne primjenjuje
5.3.2.1. ako stražnja strana sjedala ne može biti udarena od nevezanog putnika; ili
5.3.2.2. ako je sjedalo iza opremljeno pojasom s tri točke sa sidrištima koja u cijelosti zadovoljavaju Direktivu 76/115/EEZ (bez izuzeća).
Dodatak 1.
Postupci ispitivanja za sjedala u skladu s točkom 3. i/ili za sidrišta u skladu s točkom 4.1.2.
1. Zahtjevi
1.1. Ispitivanjima se utvrđuje:
1.1.1. da li sjedalo (sjedala) ispred osobe (osoba) i/ili uporaba sigurnosnog pojasa ispravno zadržavaju osobu (osobe) na sjedalu.
1.1.1.1. Ovaj se zahtjev smatra zadovoljenim ako gibanje prema naprijed bilo kojega dijela trupa i glave lutke ne prelazi preko poprečne uspravne ravnine smještene 1,6 m od točke R pomoćnog sjedala;
1.1.2. da osoba (osobe) na sjedalu nije (nisu) ozbiljno ozlijeđena (ozlijeđene).
1.1.2.1. Ovaj se zahtjev smatra zadovoljenim ako su dolje navedeni biomehanički kriteriji prihvatljivosti za lutku opremljenu instrumentima, određeni u skladu s Dodatkom 4., ispunjeni, odnosno:
1.1.2.1.1. kriterij prihvatljivosti za glavu (HAC) je manji od 500;
1.1.2.1.2. kriterij prihvatljivosti za prsni koš (ThAC) je manji od 30 g izuzevši za razdoblja koja su ukupno zbrojena manja od 3 ms (g = 9,81 m/s2);
1.1.2.1.3. kriterij prihvatljivosti za bedrenu kost (FAC) je manji od 10 kN te da vrijednost od 8 kN nije prekoračena za razdoblja koja ukupno iznose više od 20 ms;
1.1.3. sjedalo i dijelovi za ugradbu sjedala dovoljno su čvrsti. Ovaj se zahtjev smatra zadovoljenim ako:
1.1.3.1. se ni jedan dio sjedala, dijelova za ugradbu sjedala ili pribora sjedala potpuno ne odvoji tijekom ispitivanja;
1.1.3.2. sjedalo ostane čvrsto zadržano, čak ako su jedno ili više sidrišta djelomično odvojeni, te ako svi sustavi za učvršćenje ostanu zabravljeni tijekom cijelog ispitivanja;
1.1.3.3. nakon ispitivanja ni jedan strukturni dio sjedala ili pribora sjedala nema bilo kakav lom odnosno oštre ili šiljate rubove ili uglove koji bi vjerojatno mogli prouzročiti neku tjelesnu ozljedu.
1.2. Svi dijelovi opreme koji čine dio naslona sjedala ili njegov pribor moraju biti takvi da nije vjerojatno da bi mogli prouzročiti bilo kakvu tjelesnu ozljedu putnika tijekom sudara. Ovaj će se zahtjev smatrati zadovoljenim ako bilo koji dio koji se može dodirnuti kuglom promjera 165 mm ima polumjer zakrivljenosti od najmanje 5 mm.
1.2.1. Ako je bilo koji gore spomenuti dio opreme i pribora izrađen od materijala tvrdoće manje od 50 Shore A na krutoj podlozi, zahtjevi navedeni u točki 3.3. primjenjuju se samo na krutoj podlozi.
1.2.2. Dijelovi naslona sjedala kao što su naprave za namještanje sjedala i pribora ne podliježu ni jednom zahtjevu iz točke 3.3., ako se u položaju mirovanja nalaze ispod vodoravne ravnine koja je 400 mm iznad referencijske ravnine, čak ako korisnik sjedala može doći u dodir s njima.
2. Priprema sjedala koje se ispituje
2.1. Sjedalo koje se ispituje mora biti ugrađeno:
2.1.1. na ispitnu platformu koja je reprezentativni uzorak karoserije vozila, ili
2.1.2. na krutu ispitnu platformu.
2.2. Sidrište na ispitnoj platformi predviđeno za ispitno sjedalo (sjedala) mora biti istovjetno ili imati jednake značajke kao i sidrište upotrijebljeno u vozilu (vozilima) za koje je sjedalo namijenjeno.
2.3. Sjedalo koje se ispituje mora biti cjelovito s ispunom i presvlakom te sa svim priborom. Ako sjedalo ima stol, on mora biti zaklopljen.
2.4. Ako se može namještati bočno, sjedalo mora biti postavljeno u položaj najveće bočne razmaknutosti.
2.5. Ako se može namještati, naslon sjedala mora biti namješten tako da rezultirajući nagib torza lutke upotrijebljene za određivanje točke H i stvarnoga kuta torza za sjedeći položaj u motornim vozilima bude što je moguće bliže nagibu koji preporuča proizvođač za uobičajenu uporabu ili, ako takva određena preporuka proizvođača ne postoji, što je moguće bliže 25o prema natrag u odnosu na vertikalu.
2.6. Ako je naslon sjedala opremljen naslonom za glavu koji se može namještati po visini, tada naslon za glavu mora biti u svojemu najnižem položaju.
2.7. Sigurnosni pojasevi homologiranog tipa koji su u skladu s Direktivom 77/541/EEZ i ugrađeni na sidrišta postavljena prema Direktivi 76/115/EEZ moraju biti postavljeni na pomoćno sjedalo i na sjedalo koje se ispituje.
3. Dinamička ispitivanja
3.0. Ispitivanje 1.
3.1. Ispitnu platformu treba ugraditi na kolica.
3.2. Pomoćno sjedalo
Pomoćno sjedalo može biti istoga tipa kao i sjedalo koje se ispituje i mora biti postavljeno usporedno i neposredno iza sjedala koje se ispituje, oba sjedala moraju biti na istoj visini, namještena istovjetno i razmaknuta 750 mm.
3.2.1. Ako se upotrebljava pomoćno sjedalo različitoga tipa, tada to treba biti navedeno u Dodatku certifikatu o EEZ homologaciji tipa (Dodatak 4. Prilogu I.).
3.3. Ispitna lutka
Ispitna lutka mora biti postavljena iza svakoga sjedećega mjesta sjedala koje se ispituje kako slijedi:
3.3.1. Ispitna lutka mora se namjestiti neprivezano na pomoćnom sjedalu tako da njezina ravnina simetrije odgovara ravnini simetrije dotičnog sjedećeg mjesta.
3.3.2. Ruke ispitne lutke moraju ležati na njezinim bedrima s laktovima koji dodiruju naslon sjedala; noge moraju biti potpuno protegnute i ako je moguće, usporedne; pete moraju dodirivati pod.
3.3.3. Svaka ispitna lutka mora biti postavljena na sjedalo prema sljedećem postupku:
3.3.3.1. Ispitna lutka mora biti namještena na sjedalo što je moguće bliže željenom položaju.
3.3.3.2. ravnu krutu plohu veličine 76 mm × 76 mm treba nasloniti što je moguće niže nasuprot prednje strane torza lutke.
3.3.3.3. ravnu plohu treba pritisnuti vodoravno na torzo lutke silom između 25 i 35 daN:
3.3.3.3.1. torzo se treba povući za ramena prema naprijed do uspravnoga položaja, potom položiti natrag uz naslon sjedala. Ovaj se postupak ponavlja dvaput;
3.3.3.3.2. bez micanja torza, glava lutke mora biti smještena u takav položaj da platforma koja nosi mjerne instrumente postavljene u glavi bude vodoravna i da je središnja sagitalna ravnina glave usporedna s uzdužnom ravninom simetrije vozila;
3.3.3.4. ravnu površinu treba pažljivo otkloniti;
3.3.3.5. ispitnu lutku treba pomaknuti prema naprijed na sjedalu i ponoviti gore opisani postupak postavljanja;
3.3.3.6. ako je potrebno, treba ispraviti položaj donjih udova;
3.3.3.7. postavljeni mjerni instrumenti ne smiju ni na koji način utjecati na gibanje ispitne lutke tijekom sudara;
3.3.3.8. temperatura sustava mjernih instrumenata treba se stabilizirati prije ispitivanja i održavati koliko je god moguće unutar područja između 19 °C i 26 °C.
3.4. Simulacija sudara
3.4.1. Brzina sudara ispitnih kolica mora biti između 30 i 32 km/h.
3.4.2. Usporavanje ispitnih kolica tijekom ispitivanja sudara mora biti u skladu s odredbama prikazanima na slici 1. dolje. Osim za razdoblja koja ukupno iznose manje od 3 ms, razdoblje usporavanja kolica mora ostati između graničnih krivulja prikazanih na slici 1.
3.4.3. Nadalje, prosječno usporavanje treba se održavati između 6,5 i 8,5 g.
3.5. Ispitivanje 2.
3.5.1. Ispitivanje 1. mora se ponoviti s ispitnom lutkom koja sjedi u pomoćnom sjedalu; lutka se treba zadržati pomoću sigurnosnih pojaseva opremljenih i namještenih u skladu s uputama proizvođača. Broj točaka sidrenja sigurnosnog pojasa za potrebe 2. ispitivanja mora biti upisan u Dodatku certifikatu o homologaciji tipa sjedala (Dodatak 4. Prilogu I.).
3.5.2. Pomoćno sjedalo mora biti istoga tipa kao i sjedalo koje se ispituje ili različitoga tipa, a pojedinosti o njemu moraju se upisati u Dodatku certifikatu o homologaciji tipa (Dodatak 4. Prilogu I.).
3.5.3. Ispitivanje 2. može se primijeniti i na dijelove vozila koji nisu sjedalo, kako je navedeno u točki 3.1.10. Direktive 77/541/EEZ i točki 4.3.7. Direktive 76/115/EEZ.
3.5.4. U slučaju kad se 2. ispitivanje obavlja ispitnom lutkom koja je privezana pojasom s tri točke, a kriteriji za ozljeđivanje nisu prekoračeni, smatra se da je pomoćno sjedalo zadovoljilo zahtjeve koji se odnose na, pri statičkom ispitivanju, opterećenja i gibanje gornjega sidrišta tijekom ispitivanja određenog u Direktivi 76/115/EEZ s obzirom na ovu ugradbu.
Slika 1.
Dodatak 2.
Postupak ispitivanja za sidrišta vozila u skladu s točkom 4.1.1.
1. Ispitna naprava
1.1. Kruta konstrukcija koja je dovoljno reprezentativna za sjedalo namijenjeno za uporabu u vozilu pričvršćena je sredstvima za pričvršćenje (svornjaci, vijci itd.) koje osigurava proizvođač.
1.2. Ako se nekoliko tipova sjedala, koji se međusobno razlikuju s obzirom na razmak između prednjeg i stražnjeg kraja njihovih nogu, može ugraditi na ista sidrišta, ispitivanje se mora provesti s najkraćim podnožjem. To podnožje mora biti upisano u certifikat o homologaciji tipa.
2. Postupak ispitivanja
2.1. Treba primijeniti silu F:
2.1.1. na visini od 750 mm iznad referencijske ravnine i na uspravnoj crti na kojoj se nalazi geometrijsko središte površine koju omeđuje poligon koji kao vrhove ima različite točke sidrenja ili, ako je primjenjivo, krajnja sidrišta sjedala, omeđena krutom konstrukcijom kako je određeno u točki 1.1.;
2.1.2. u vodoravnom smjeru i usmjerenu na prednji dio vozila;
2.1.3. sa što je moguće kraćim zastojem i u trajanju od najmanje 0,2 s.
2.2. Silu F treba odrediti ili
2.2.1. pomoću formule: F = (5 000 ± 50) × i
gdje je: F dan u N, a i predstavlja broj sjedećih mjesta sjedala za koje se ispitivana sidrišta homologiraju; ili, ako to zatraži proizvođač,
2.2.2. u skladu s reprezentativnim opterećenjima izmjerenima tijekom dinamičkih ispitivanja kako je opisano u Dodatku 1.
Dodatak 3.
Mjerenja koja treba provesti
1. Sva potrebna mjerenja moraju se provesti mjernim sustavima koji odgovaraju specifikacijama međunarodne norme ISO 6487 pod nazivom ‚Tehnika mjerenja u ispitivanjima sudara: Instrumentacija’, koja je objavljena 1987.
2. Dinamičko ispitivanje
2.1. Mjerenja koja treba obaviti na ispitnim kolicima
Značajke usporavanja kolica trebaju se izmjeriti iz ubrzanja mjerenih na krutom okviru kolica, mjernim sustavima s kanalima podataka frekvencijskog razreda (CFC) 60.
2.2. Mjerenja koja treba obaviti na ispitnim lutkama
Očitanja mjernih naprava moraju se zapisati pomoću nezavisnih kanala podataka sljedećeg frekvencijskog razreda (CFC):
2.2.1. Mjerenja u glavi ispitne lutke
Rezultanta troosnog ubrzanja koje se odnosi na težište (γr) (16) mora se izmjeriti kanalima podataka frekvencijskoga razreda (CFC) 600.
2.2.2. Mjerenja u prsnom košu ispitne lutke
Rezultanta ubrzanja u težištu treba se izmjeriti kanalima podataka frekvencijskog razreda (CFC) 180.
2.2.3. Mjerenja u bedrenoj kosti ispitne lutke
Uzdužna tlačna sila treba se izmjeriti kanalima podataka frekvencijskog razred (CFC) 600.
Dodatak 4.
Određivanje kriterija prihvatljivosti
1. Kriterij prihvatljivosti za glavu (HAC)
1.1. Ovaj kriterij prihvatljivosti (HAC) izračunan je na osnovi rezultante troosnog ubrzanja izmjerenog u skladu s Dodatkom 3. točkom 2.2.1. pomoću sljedećega izraza:
u kojem su t1 i t2 bilo koje vrijednosti vremena tijekom ispitivanja, HAC je najveća vrijednost za vremensko razdoblje t1 i t2. Vrijednosti t1 i t2 iskazane su u sekundama.
2. Kriterij prihvatljivosti za prsni koš (ThAC)
2.1. Ovaj je kriterij određen pomoću apsolutne vrijednosti rezultantnog ubrzanja, iskazanog u g i mjerenog u skladu s Dodatkom 3. točkom 2.2.2. i pomoću vremena ubrzanja, iskazanog u milisekundama (ms).
3. Kriterij prihvatljivosti za bedrenu kost (FAC)
3.1. Ovaj je kriterij određen pomoću tlačnog opterećenja iskazanog u kN, koje se prenosi uzdužno na svaku bedrenu kost ispitne lutke i koje je mjereno u skladu s Dodatkom 3. točkom 2.2.3. te pomoću trajanja tlačnog opterećenja, iskazanog u milisekundama (ms).
Dodatak 5.
Zahtjevi statičkog ispitivanja i postupak
1. Zahtjevi
1.1. Zahtjevima za sjedala koja se ispituju u skladu s ovim Dodatkom utvrđuje se:
1.1.1. je li sjedala ispred ispravno zadržavaju osobe na sjedalu iza;
1.1.2. da korisnici sjedala nisu ozbiljno ozlijeđeni; te
1.1.3. jesu li sjedalo i sidrišta sjedala dovoljno čvrsti.
1.2. Zahtjevi iz točke 1.1.1. smatraju se zadovoljenim ako najveći pomak središnje točke primjene svake sile propisane u točki 2.2.1., mjeren u vodoravnoj ravnini i u uzdužnoj srednjoj ravnini relevantnoga sjedećega mjesta, ne prekoračuje iznos od 400 mm.
1.3. Zahtjevi iz točke 1.1.2. smatraju se zadovoljenim ako su postignute sljedeće značajke:
1.3.1. Najveći pomak središnje točke primjene svake od sila propisanih u točki 2.2.1., mjeren kako je opisano u točki 1.2., nije manji od 100 mm.
1.3.2. Najveći pomak središnje točke primjene svake od sila propisanih u točki 2.2.2., mjeren kako je opisano u točki 1.2., nije manji od 50 mm.
1.3.3. Svi dijelovi opreme koji čine dio naslona sjedala ili njegov pribor moraju biti takvi da nije vjerojatno da bi mogli prouzročiti bilo kakvu tjelesnu ozljedu putnika tijekom sudara. Ovaj se zahtjev smatra zadovoljenim ako bilo koji dio koji se može dodirnuti kuglom promjera 165 mm ima polumjer zakrivljenosti od najmanje 5 mm.
1.3.4. Ako je bilo koji gore spomenuti dio opreme i pribora izrađen od materijala tvrdoće manje od 50 Shore A na krutoj podlozi, zahtjevi navedeni u točki 1.3.3. primjenjuju se samo na krutoj podlozi.
1.3.5. Dijelovi naslona sjedala kao što su naprave za namještanje sjedala i pribora ne podliježu ni jednom zahtjevu iz točke 1.3.3., ako se u položaju mirovanja nalaze ispod vodoravne ravnine koja je 400 mm iznad referencijske ravnine, čak ako korisnik sjedala može doći u dodir s njima.
1.4. Zahtjevi iz točke 1.1.3. smatraju se zadovoljenim ako:
1.4.1. ni jedan dio sjedala, dijelova za ugradbu sjedala ili pribora sjedala ne postane potpuno odvojen tijekom ispitivanja;
1.4.2. sjedalo ostane čvrsto zadržano, čak ako su jedno ili više sidrišta djelomično odvojeni, te ako svi sustavi za učvršćenje ostanu zabrtvljeni tijekom cijeloga trajanja ispitivanja;
1.4.3. nakon ispitivanja ni jedan strukturni dio sjedala ili pribora sjedala nije polomljen i nema oštre ili šiljate rubove ili uglove koji bi lako mogli prouzročiti neku tjelesnu ozljedu.
2. Statička ispitivanja
2.1. Ispitna naprava
2.1.1. Ispitna se naprava sastoji od cilindričnih površina s polumjerom zakrivljenosti jednakim 82 (± 3) mm i širine:
2.1.1.1. najmanje jednake širini naslona svakoga sjedećeg mjesta sjedala koje se ispituje za gornji model;
2.1.1.2. jednake 320 (- 0 + 10 mm) za donji oblik prikazan na slici 1. ovog Dodatka.
2.1.2. Površina koja se nalazi nasuprot dijelovima sjedala mora biti izrađena od materijala tvrdoće ne manje od 80 Shore A.
2.1.3. Svaka cilindrična površina mora biti opremljena najmanje jednim pretvornikom sile sposobnim mjeriti sile koje djeluju u smjeru određenom u točki 2.2.1.1.
2.2. Postupak ispitivanja
2.2.1. Ispitna sila do
mora se uspostaviti uporabom naprave, koja je u skladu s točkom 2.1., na stražnji dio sjedala koji odgovara svakom sjedećem mjestu sjedala.
2.2.1.1. Smjer djelovanja sile mora biti položen u uspravnoj srednjoj ravnini dotičnoga sjedećeg mjesta; on mora biti vodoravan i usmjeren od stražnjeg prema prednjemu dijelu sjedala.
2.2.1.2. Ovaj smjer mora biti smješten na visini H1, koja mora biti između 0,70 m i 0,80 m iznad referencijske ravnine. Točnu visinu određuje proizvođač.
2.2.2. Ispitna sila do
mora se uspostaviti istodobno na stražnji dio sjedala koji odgovara svakom sjedećem mjestu sjedala u istoj uspravnoj ravnini i u istom smjeru na visini H2, koja mora biti između 0,45 m i 0,55 m iznad referencijske ravnine, uz uporabu naprave u skladu s točkom 2.1. Točnu visinu određuje proizvođač.
2.2.3. Ispitni modeli moraju biti, što je više moguće, u dodiru sa stražnjom stranom sjedala tijekom djelovanja sila navedenih u točkama 2.2.1. i 2.2.2. Moraju se moći okretati u vodoravnoj ravnini.
2.2.4. Ako se sjedalo sastoji od više od jednoga sjedećeg mjesta, sile koje odgovaraju svakom sjedištu moraju djelovati istodobno i mora biti onoliko gornjih i donjih ispitnih modela koliko je i sjedišta.
2.2.5. Početni položaj svakoga sjedišta za svaki od ispitnih modela određuje se dovođenjem ispitnih naprava u dodir sa sjedalom sa silom koja je veličine od najmanje 20 N.
2.2.6. Sile navedene u točkama 2.2.1. i 2.2.2. moraju se uspostaviti što je brže moguće i trebaju se održavati zajedno na utvrđenim vrijednostima, bez obzira na deformaciju, u trajanju od najmanje 0,2 sekunde.
2.2.7. Ako se ispitivanje obavlja s jednom ili više sila, ali ne sa svim silama većima od onih utvrđenih u točkama 2.2.1. i 2.2.2. i ako sjedalo zadovoljava zahtjeve, ispitivanje se smatra zadovoljavajućim.
Slika 1.
Dodatak 6.
Tehničke značajke apsorpcije energije stražnje strane naslona sjedala za vozila kategorije M2 i M3
1. Dijelovi stražnje strane naslona sjedala koji se nalaze u referencijskoj zoni, kako je određeno u točki 2.21. ovog Priloga, moraju se provjeriti na zahtjev proizvođača u skladu sa svim zahtjevima apsorpcije energije navedenima u Prilogu III. Direktivi 74/60/EEZ. U tu svrhu, sav pričvršćeni pribor sjedala mora se ispitati u svim položajima uporabe, osim stolova koji moraju biti u zaklopljenom položaju.
2. Ovo ispitivanje mora se navesti u Dodatku certifikatu o EEZ homologaciji tipa sjedala (Dodatak 4. Prilogu I.). Moraju se priložiti nacrti koji prikazuju područje stražnje strane naslona sjedala, koje je provjereno ispitivanjem rasipanja energije.
3. Ovo ispitivanje može se primijeniti i na druge dijelove vozila osim na sjedalo (točka 3.5.3. Dodatka 1.).
”
Umeće se novi Prilog IV. kako slijedi:
„PRILOG IV.
OPĆE SPECIFIKACIJE ZA VOZILA KOJA NISU OBUHVAĆENA PRILOZIMA II. I III.
1. Općenito
1.1. Zahtjevi navedeni u ovom Prilogu primjenjuju se na vozila kategorija N1, N2 ili N3 te na vozila kategorija M2 i M3 koja nisu obuhvaćena Prilogom III.
2. Opće specifikacije
2.1. Sjedala i klupe za sjedenje moraju biti čvrsto pričvršćeni za vozilo.
2.2. Pokretna sjedala i klupe za sjedenje moraju se automatski zakočiti u svim predviđenim položajima.
2.3. Nasloni sjedala koji se mogu namještati moraju se moći zakočiti u svim predviđenim položajima.
2.4. Sva sjedala koja se mogu prevrnuti prema naprijed ili koja imaju preklopive naslone moraju se automatski zakočiti u uobičajenom položaju.
2.5. Naslon za glavu mora biti ugrađen na svako prednje vanjsko sjedalo svakoga vozila kategorije M2 s najvećom masom koja ne prelazi 3 500 kg te svakog vozila kategorije N1; nasloni za glavu ugrađeni u takva vozila moraju zadovoljiti zahtjeve Priloga II. ili Direktive 78/932/EEZ.”
(1) Brojevi i bilješke u ovom opisnom dokumentu odgovaraju Prilogu I. Direktivi 70/156/EEZ. Izostavljene su točke koje nisu primjenjive za ovu Direktivu.
(2) Prekrižiti nepotrebno.
(3) Ako identifikacijska oznaka tipa sadrži znakove koji nisu bitni za opis vozila, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice, koji su obuhvaćeni ovim certifikatom o EEZ homologaciji tipa, tada takve znakove treba u dokumentaciji prikazati simbolom ‚?’ (npr. ABC??123??).
(4) Kako je određeno u Prilogu II.A Direktivi 70/156/EEZ
(5) Prekrižiti nepotrebno.
(6) Prekrižiti nepotrebno.
(7) Ako identifikacijska oznaka tipa sadrži znakove koji nisu bitni za opis vozila, sastavnog dijela ili zasebne tehničke jedinice, koji su obuhvaćeni ovim certifikatom o EEZ homologaciji tipa, tada takve znakove treba u dokumentaciji prikazati znakom ‚?’ (npr. ABC??123??).
(8) Kako je određeno u Prilogu II.A Direktivi 70/156/EEZ
(9) Prekrižiti nepotrebno.
(10) Smatra se da su vozila kategorije M1 u skladu s odredbama točaka 3.2.3. i 3.2.4. ovog Priloga ako ispunjavaju uvjete Direktive 74/60/EEZ.
(11) Do 1.10.1999. za nove tipove vozila, a do 1.10.2001. za sva vozila treba primjenjivati vrijednost od 750 mm.
(12) Do 1.10.1999. za nove tipove vozila, a do 1.10.2001. za sva vozila treba primjenjivati vrijednost od 700 mm.
(13) Do 1.10.1999. za nove tipove vozila, a do 1.10.2001. za sva vozila treba primjenjivati vrijednost od 700 mm.
(14) Odnos reducirane mase ‚mr’ njihala i ukupne mase ‚m’ njihala na razmaku ‚a’ između središta udarca i osi okretanja (njihanja) te na razmaku ‚l’ između težišta i osi okretanja izražen je jednadžbom: mr = m·l/a.
(15) Tehničke specifikacije i detaljni nacrti Hybrida II i III, koji odgovaraju glavnim mjerama 50 % muških osoba Sjedinjenih Američkih Država, a specifikacije za njezino podešavanje za ovo ispitivanje su pohranjene kod Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i mogu se dobiti na uvid na zahtjev pri tajništvu Gospodarske komisije za Europu, Palais des Nations, Ženeva, Švicarska.
(16) Iskazano u g (= 9,81 m/s2) je skalarna vrijednost koja je izračunana u skladu sa sljedećom formulom:
γr 2 = γl 2 + γν 2 + γt 2
gdje je: |
γl= vrijednost trenutačnog uzdužnog ubrzanja, γν= vrijednost trenutačnog vertikalnog ubrzanja, γt= vrijednost trenutačnog poprečnog ubrzanja. |
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
47 |
31996L0056
L 236/35 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
03.09.1996. |
DIREKTIVA 96/56/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 3. rujna 1996.
o izmjeni Direktive 67/548/EEZ o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih tvari
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 100.a,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),
u skladu s postupkom predviđenim u članku 189.b Ugovora (3),
budući da se kratica „EEZ” pojavljuje u nekim odredbama Direktive Vijeća 67/548/EEZ od 27. lipnja 1967. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih tvari (4);
budući da je člankom G Ugovora o Europskoj uniji naziv „Europska ekonomska zajednica” zamijenjen nazivom „Europska zajednica”; budući da kratica „EZ” stoga treba zamijeniti kraticu „EEZ” u gore spomenutim odredbama;
budući da gospodarski subjekti obično raspolažu velikim zalihama naljepnica; budući da se neke opasne tvari koje su valjano označene naljepnicom koja nosi kraticu „EEZ” mogu skladištiti na mjestima proizvodnje relativno duže vremena prije nego što se stave na tržište; budući da bi takva promjena kratice takvim subjektima mogla prouzročiti dodatne troškove; budući da zbog toga treba utvrditi prihvatljivo razdoblje u kojem se ipak mogu staviti na tržište opasne tvari čije naljepnice nose „EEZ broj” i riječi „EEZ naljepnica”;
budući da Direktivu 67/548/EEZ treba izmijeniti na odgovarajući način,
DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
Direktiva 67/548/EEZ mijenja se kako slijedi:
(a) |
u članku 21. stavku 2. pojam „EEZ broj” ovime se zamjenjuje pojmom „EZ broj”; |
(b) |
u članku 23. stavku 2. točki (f) pojam „EEZ broj” ovime se zamjenjuje pojmom „EZ broj”, a pojam „EEZ naljepnica” pojmom „EZ naljepnica”. |
Međutim, države članice dopuštaju stavljanje na tržište tvari čije naljepnice nose „EEZ broj” i riječi „EEZ naljepnica” do 31. prosinca 2000.
Članak 2.
Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. lipnja 1998. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.
Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.
Članak 3.
Ova Direktiva stupa na snagu trećeg dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Članak 4.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 3. rujna 1996.
Za Europski parlament
Predsjednik
K. HÄNSCH
Za Vijeće
Predsjednik
I. YATES
(1) SL C 73, 13.3.1996., str. 20.
(2) Mišljenje doneseno 28. veljače 1996. (SL C 153, 28.5.1996., str. 1.).
(3) Mišljenje Europskog parlamenta od 13. veljače 1996. (SL C 65, 4.3.1996., str. 26.). Zajedničko stajalište Vijeća od 4. ožujka 1996. (SL C 134, 6.5.1996., str. 9.) i Odluka Europskog parlamenta od 22. svibnja 1996. (SL C 166, 10.6.1996., str. 60.).
(4) SL L 196, 16.8.1967., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 94/69/EZ (SL L 381, 31.12.1994., str. 1.) i Aktom o pristupanju iz 1994.
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
48 |
31999L0101
L 334/41 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
15.12.1999. |
DIREKTIVA KOMISIJE 1999/101/EZ
od 15. prosinca 1999.
o prilagodbi tehničkom napretku Direktive Vijeća 70/157/EEZ u odnosu na dopuštenu razinu buke i ispušni sustav motornih vozila
(Tekst značajan za EGP)
KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,
uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (1), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća 98/91/EZ (2), a posebno njezin članak 13. stavak 2.,
uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 70/157/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na dopuštenu razinu buke i ispušni sustav motornih vozila (3), kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 96/20/EZ (4), a posebno njezin članak 3.,
budući da:
(1) |
U okviru EZ homologacije tipa ispušnih sustava kao zasebnih tehničkih jedinica (zamjenski ispušni sustavi) iznimno je teško odabrati vozilo koje zadovoljava sadašnje zahtjeve. Iz tog razloga treba prilagoditi definiciju reprezentativnog vozila kako bi se osiguralo da dostavljeno vozilo zadovoljava zahtjeve o proizvodnoj sukladnosti koji se odnose na dopuštenu razinu buke. |
(2) |
Potrebno je ažurirati određene upute uvedene Direktivom Vijeća 92/97/EEZ (5) o izmjeni Direktive 70/157/EEZ. |
(3) |
Mjere predviđene ovom Direktivom su u skladu s mišljenjem Odbora za prilagodbu tehničkom napretku, uspostavljenog prema Direktivi 70/156/EEZ, |
DONIJELA JE OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
Prilozi II. i III. Direktivi 70/157/EEZ mijenjaju se u skladu s Prilogom ovoj Direktivi.
Članak 2.
1. Od 1. travnja 2000. države članice ne smiju, iz razloga koji se odnose na dopuštenu razinu buke ili ispušni sustav:
— |
odbiti dodijeliti EZ homologaciju ni nacionalnu homologaciju za tip vozila ili ispušnog sustava, ili |
— |
zabraniti registraciju, prodaju ni stavljanje u uporabu vozila, ni prodaju ni stavljanje u uporabu ispušnih sustava, |
ako vozila ili ispušni sustavi udovoljavaju zahtjevima Direktive 70/157/EEZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom.
2. Od 1. listopada 2000. države članice:
— |
više ne dodjeljuju EZ homologaciju tipa, i |
— |
odbijaju nacionalnu homologaciju |
za tip vozila i ispušnog sustava ako nisu ispunjeni zahtjevi Direktive 70/157/EEZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom.
3. Neovisno o stavku 2., za potrebe zamjenskih dijelova države članice i dalje odobravaju EZ homologaciju tipa i dozvoljavaju prodaju ili stavljanje u uporabu ispušnih sustava u skladu s prijašnjim inačicama Direktive 70/157/EEZ, pod uvjetom da su spomenuti ispušni sustavi:
— |
namijenjeni za ugradnju u vozila koja su već u uporabi, i |
— |
zadovoljavaju zahtjeve spomenute Direktive koji su se primjenjivali u trenutku prve registracije vozila. |
Članak 3.
1. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s odredbama ove Direktive najkasnije do 31. ožujka 2000. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.
One te odredbe primjenjuju s učinkom od 1. travnja 2000.
Kada države članice donose ove odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.
2. Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.
Članak 4.
Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Članak 5.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 15. prosinca 1999.
Za Komisiju
Erkki LIIKANEN
Član Komisije
(1) SL L 42, 23.2.1970., str. 1.
(2) SL L 11, 16.1.1999., str. 25.
(3) SL L 42, 23.2.1970., str. 16.
(4) SL L 92, 13.4.1996., str. 23.
(5) SL L 371, 19.12.1992., str. 1.
PRILOG
1. |
Prilog II. Direktivi 70/157/EEZ mijenja se kako slijedi:
|
2. |
Prilog Direktivi 70/157/EEZ mijenja se kako slijedi:
|
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
50 |
32000L0004
L 087/22 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
28.02.2000. |
DIREKTIVA 2000/4/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 28. veljače 2000.
o izmjeni Direktive Vijeća 74/60/EEZ o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na unutarnju opremljenost motornih vozila (unutarnji dijelovi prostora za putnike osim unutarnjih retrovizora, razmještaja upravljačkih naprava, krova ili pomičnog krova, naslona i stražnjeg dijela sjedala)
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),
u skladu s postupkom utvrđenim u članku 251. Ugovora (3),
budući da:
(1) |
Poželjno je u Direktivu Vijeća 74/60/EEZ (4) unijeti zahtjeve koji se tiču stakla s električnim upravljanjem s ciljem uklanjanja opasnosti za djecu do koje može doći prilikom zatvaranja prozora; slični zahtjevi se trebaju primijeniti na pomične krovove i pregradne stijene s električnim upravljanjem; u tu svrhu treba promijeniti naslov i područje primjene Direktive 74/60/EEZ. |
(2) |
Direktiva 74/60/EEZ jedna je od zasebnih direktiva postupka EZ homologacije tipa koji je uspostavljen Direktivom Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (5); odredbe utvrđene u Direktivi 70/156/EEZ koje se odnose na vozila, sustave, sastavne dijelove i zasebne tehničke jedinice primjenjuju se na Direktivu 74/60/EEZ. |
(3) |
Posebno članak 3. stavak 4. i članak 4. stavak 3. Direktive 70/156/EEZ zahtijevaju da svaka posebna direktiva ima priložen opisni dokument koji sadrži relevantne točke Priloga I. Direktivi 70/156/EEZ i certifikat o homologaciji tipa temeljen na Prilogu VI. Direktivi 70/156/EEZ kako bi homologacija tipa mogla biti kompjuterizirana. |
(4) |
Važno je da vozila u kategorijama osim M1, a posebno ona u kategorijama M2 i N1 mogu u najranijoj prilici osigurati vozaču i putnicima, točnije djeci, stupanj sigurnosti utvrđen Direktivom 74/60/EEZ; s tim ciljem treba omogućiti proširenje područja primjene Direktive 74/60/EEZ kako bi obuhvatilo takva vozila u skladu s postupcima određenim u članku 13. Direktive 70/156/EEZ. |
(5) |
Izmjena Direktive 74/60/EEZ odnosi se samo na njezine administrativne odredbe i stakla, pomične krovove i/ili pregradne stijene s električnim upravljanjem; stoga nije potrebno poništiti postojeće homologacije dodijeljene pod Direktivom 74/60/EEZ niti spriječiti registraciju, prodaju i stavljanje u uporabu novih vozila, koja nemaju ugrađena stakla, pomične krovove i/ili pregradne stijene koje pokrivaju takve homologacije. |
(6) |
U skladu s načelom proporcionalnosti, kako je određeno u članku 5. stavku 3. Ugovora, mjere koje sadrži ova Direktiva ne prelaze ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva iz Ugovora, |
DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
Direktiva 74/60/EEZ ovime se mijenja kako slijedi:
1. |
Naslov se zamjenjuje sljedećim: „Direktiva Vijeća 74/60/EEZ od 17. prosinca 1973. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na unutarnju opremljenost motornih vozila.” |
2. |
Članci 1., 2. i 3. zamjenjuju se sljedećim: „Članak 1. U smislu ove Direktive, ‚vozilo’ znači bilo koje vozilo kako je definirano člankom 2. Direktive 70/156/EEZ. Članak 2. Nijedna država članica ne smije odbiti dodjelu EZ homologacije tipa ili nacionalne homologacije tipa vozila iz razloga koji se odnosi na unutarnju opremljenost vozila ako ova zadovoljavaju zahtjeve navedene u prilozima. Članak 3. Nijedna država članica ne smije odbiti registraciju ili zabraniti prodaju i uporabu vozila iz razloga koji se odnosi na unutarnju opremljenost vozila ako ova zadovoljavaju zahtjeve navedene u prilozima.” |
3. |
Članci 4. i 5. se brišu. |
4. |
Prilozi se izmjenjuju u skladu s Prilogom ovoj Direktivi. |
Članak 2.
1. Od 8. travnja 2001., države članice ne smiju iz razloga koji se odnosi na unutarnju opremljenost motornih vozila,
— |
odbiti, s obzirom na tip vozila, dodijeliti EZ homologaciju tipa ili nacionalnu homologaciju tipa, ili |
— |
zabraniti registraciju, prodaju ili stavljanje u uporabu vozila, |
ako vozila zadovoljavaju zahtjeve Direktive 74/60/EEZ.
2. Od 8. travnja 2002., države članice više ne dodijeljuju EZ homologaciju tipa za novi tip vozila iz razloga koji se odnosi na unutarnju opremljenost motornih vozila ako nisu zadovoljeni zahtjevi Direktive 74/60/EEZ.
3. Od 8. travnja 2003. države članice:
— |
potvrde o sukladnosti koje se prilažu novim vozilima u skladu s odredbama Direktive 70/156/EEZ smatraju nevaljanima u svrhu članka 7. stavka 1. te Direktive, i |
— |
mogu odbiti registraciju, prodaju i stavljanje u uporabu novih vozila koja nemaju priloženu potvrdu o sukladnosti osim ako se ne poziva na članak 8. stavak 2. Direktive 70/156/EEZ, |
iz razloga koji se odnosi na unutarnju opremljenost motornih vozila, ako su vozila opremljena staklima, pomičnim krovovima i/ili pregradnim stijenama s električnim upravljanjem, a nisu zadovoljeni zahtjevi Direktive 74/60/EEZ.
4. Ova Direktiva ne ukida homologacije za tipove vozila koja nisu opremljena staklima, pomičnim krovovima i/ili pregradnim stijenama s električnim upravljanjem prethodno dodijeljene pod Direktivom 74/60/EEZ niti sprečava proširenja takvih homologacija pod uvjetima Direktive pod kojom su prvotno dodijeljene.
Članak 3.
1. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 8. travnja 2001. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.
2. Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.
3. Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnoga prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.
Članak 4.
Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Članak 5.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 28. veljače 2000.
Za Europski parlament
Predsjednica
N. FONTAINE
Za Vijeće
Predsjednik
J. PINA MOURA
(1) SL C 149, 15.5.1998., str. 10.
(2) SL C 407, 28.12.1998., str. 56.
(3) Mišljenje Europskog parlamenta od 9. veljače 1999. (SL C 150, 28.5.1999., str. 26.), Zajedničko stajalište Vijeća od 28. listopada 1999. (SL C 346, 2.12.1999., str. 17.) i Odluka Europskog parlamenta od 3. veljače 2000.
(4) SL L 38, 11.2.1974., str. 2. Direktiva kako je izmijenjena Direktivom Komisije 78/632/EEZ (SL L 206, 29.7.1978., str. 26.).
(5) SL L 42, 23.2.1970., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 98/91/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 11, 16.1.1999., str. 25.).
PRILOG
IZMJENE PRILOGA DIREKTIVI 74/60/EEZ
1. |
Popis sljedećih priloga umetnut je između članaka i Priloga I.: „POPIS PRILOGA
|
2. |
Prilog I. mijenja se kako slijedi:
|
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
60 |
32000L0007
L 106/1 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
20.03.2000. |
DIREKTIVA 2000/7/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 20. ožujka 2000.
o brzinomjerima za motorna vozila na dva ili tri kotača i o izmjeni Direktive 92/61/EEZ o homologaciji tipa motornih vozila na dva ili tri kotača
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegov članak 95.,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),
u skladu s postupkom utvrđenim u članku 251. Ugovora (3),
budući da:
(1) |
Sigurnost cestovnog prometa temeljni je cilj Zajednice koji zahtijeva praćenje i provjeru brzine pomoću brzinomjera s ciljem podizanja svijesti, posebno kod mladih ljudi, o potrebi ispravnog ponašanja u cestovnom prometu. |
(2) |
Tehničko zakonodavstvo o sigurnosti u cestovnom prometu treba donijeti povezano, u obliku „paketa” direktiva, tako da poveća javnu svijest o doprinosu Europske unije povećanju sigurnosti u cestovnom prometu. |
(3) |
U svakoj državi članici motorna vozila na dva ili tri kotača moraju s obzirom na brzinomjere imati određene tehničke značajke utvrđene obvezatnim odredbama koje se razlikuju od jedne do druge države članice; takve razlike predstavljaju zapreku trgovini unutar Zajednice. |
(4) |
Takve se zapreke u djelovanju unutarnjeg tržišta mogu ukloniti usvajanjem jednakih zahtjeva u svim državama članicama umjesto njihovih postojećih pravila i propisa. |
(5) |
Ova se Direktiva dodaje zasebnim direktivama koje moraju biti zadovoljene u skladu s člankom 4. Direktive Vijeća 92/61/EEZ od 30. lipnja 1992. o homologaciji tipa motornih vozila na dva ili tri kotača (4). |
(6) |
Potrebno je uvođenje usklađenih zahtjeva za brzinomjere u vozilima na dva ili tri kotača kako bi se za svaki tip tih vozila omogućila primjena homologacije tipa i postupaka homologacije koji su utvrđeni Direktivom 92/61/EEZ. |
(7) |
U skladu s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti navedenima u članku 5. Ugovora, države članice ne mogu dostatno ostvariti cilj predviđenog djelovanja, to jest homologaciju tipa Zajednice za tip vozila, te ga se, s obzirom na raspon i utjecaj predviđenog djelovanja može na bolji način ostvariti na razini Zajednice. Ova se Direktiva ograničava na najmanju mjeru potrebnu za ostvarivanje toga cilja i ne prelazi ono što je potrebno za tu svrhu. |
(8) |
Za lakši pristup tržištima država nečlanica očito je potrebno uspostaviti ujednačenost između zahtjeva ove Direktive i zahtjeva Pravilnika br. 39 Gospodarske komisije UN-a za Europu (u daljnjemu tekstu: „Pravilnik UNECE br. 39”). |
(9) |
Države članice Europske unije moraju se što je prije moguće dogovoriti o izmjeni Pravilnika UNECE br. 39 radi njegova usklađivanja s odredbama ove Direktive. |
(10) |
Sukladno tome treba izmijeniti Direktivu 92/61/EEZ, |
DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
1. Ova se Direktiva primjenjuje na brzinomjere tipova vozila opisanih u članku 1. Direktive 92/61/EEZ.
2. Vozila koja su obuhvaćena područjem primjene Direktive 92/61/EEZ moraju biti opremljena brzinomjerom koji je u skladu s Prilogom ovoj Direktivi.
Članak 2.
Postupci za dodjelu homologacije tipa sastavnoga dijela s obzirom na brzinomjer tipa motornog vozila na dva ili tri kotača i uvjeti za slobodno kretanje takvih vozila su kako su utvrđeni redom u poglavljima II. i III. Direktive 92/61/EEZ.
Članak 3.
U skladu s člankom 11. Direktive 92/61/EEZ, ovime se potvrđuje istovrijednost između zahtjeva utvrđenih u ovoj Direktivi i u Pravilniku UNECE br. 39, u posljednjoj verziji koja je usvojena u Zajednici.
Nadležna tijela država članica koja dodjeljuju homologaciju tipa moraju prihvaćati homologacije i homologacijske oznake tipa, dodijeljene u skladu sa zahtjevima navedenoga Pravilnika UNECE br. 39 unutar područja primjene toga Pravilnika, umjesto odgovarajućih homologacija i homologacijskih oznaka tipa dodijeljenih u skladu sa zahtjevima ove Direktive.
Članak 4.
Izmjene koje su bitne radi uzimanja u obzir izmjene Pravilnika UNECE br. 39 i za prilagodbu Priloga tehničkom napretku donijet će se u skladu s postupkom navedenim u članku 13. Direktive Vijeća 70/156/EEZ od 6. veljače 1970. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na homologaciju tipa motornih vozila i njihovih prikolica (5).
Članak 5.
Direktiva 92/61/EEZ mijenja se kako slijedi:
1. |
U rubrici br. 45. Priloga I. „Brzinomjer i odometar za motocikle, motorne tricikle i četverocikle” mijenja se u „Brzinomjer” i oznaka „CONF” u „SD”. |
2. |
Prilog II.A mijenja se kako slijedi:
|
3. |
U rubrici br. 10.12. Priloga III.B „Brzinomjer i odometar za motocikle, motorne tricikle i četverocikle” mijenja se u „Brzinomjer” i oznaka „CONF” u „SD”. |
Članak 6.
1. Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. siječnja 2001. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.
Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine toga upućivanja određuju države članice.
2. Države članice Komisiji dostavljaju tekst odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.
3. Od 1. siječnja 2001. države članice ne smiju dalje zabranjivati, s obzirom na brzinomjere, prvo stavljanje u uporabu vozila koja zadovoljavaju zahtjeve ove Direktive.
4. Države članice primjenjuju zahtjeve utvrđene u prvom podstavku stavka 1. od 1. srpnja 2001., osim za mopede, na koje će se ti zahtjevi primjenjivati od 1. srpnja 2002.
Članak 7.
Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Članak 8.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 20. ožujka 2000.
Za Europski parlament
Predsjednica
N. FONTAINE
Za Vijeće
Predsjednik
J. GAMA
(1) SL C 212, 8.7.1998., str. 7.
(2) SL C 40, 15.2.1999., str. 1.
(3) Mišljenje Europskog parlamenta od 12. siječnja 1999. (SL C 104, 14.4.1999., str. 19.) potvrđeno 27. listopada 1999., Zajedničko stajalište Vijeća od 20. svibnja 1999. (SL C 232, 13.8.1999., str. 1.) i Odluka Europskog parlamenta od 27. listopada 1999. (još nije objavljena u Službenom listu).
(4) SL L 225, 10.8.1992., str. 72. Direktiva kako je izmijenjena Aktom o pristupanju iz 1994.
(5) SL L 42, 23.2.1970., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 98/91/EZ (SL L 11, 16.1.1999., str. 25.).
PRILOG
1. Definicije
U smislu ove Direktive:
„Tip vozila s obzirom na njegov brzinomjer”
znači vozila koja se međusobno bitno ne razlikuju, posebno s obzirom na sljedeće:
1.1.1. oznaku veličine guma odabranih između guma koje se uobičajeno ugrađuju;
1.1.2. ukupni prijenosni omjer do brzinomjera, uključujući svaki dodatak za redukciju prijenosa;
1.1.3. tip brzinomjera koji je određen:
1.1.3.1. dopuštenim odstupanjima mjernog mehanizma brzinomjera,
1.1.3.2. tehničkom stalnicom brzinomjera,
1.1.3.3. rasponom pokazanih brzina.
„Gume za uobičajenu ugradnju” znači tip(ovi) guma koje je za određeni tip vozila namijenio njegov proizvođač i naveo u opisnom dokumentu navedenom u Prilogu II. Direktivi 92/61/EEZ.
Zimske gume ne smatraju se gumama za uobičajenu ugradnju.
„Uobičajeni radni tlak” znači tlak puhanja zračnice u hladnome stanju koji je odredio proizvođač vozila uvećan za 0,2 bara.
„Brzinomjer” znači dio uređaja koji je namijenjen da u svakome trenutku pokazuje vozaču brzinu njegova vozila.
„Dopušteno odstupanje mjernog mehanizma brzinomjera” znači točnost samog brzinomjera izraženu kao gornju i donju granicu pokazivanja brzine u rasponu ulaznih podataka za brzinu.
„Tehnička stalnica mjernog mehanizma brzinomjera” znači omjer između broja okretaja ili impulsa u minuti i određene pokazane brzine.
„Masa u voznome stanju” znači masa prema definiciji u napomeni (d)(2) Priloga II. Direktivi 92/61/EEZ.
2. Zahtjevi
2.1. Brojčanik brzinomjera mora biti postavljen u izravnom vidnom polju vozača te mora biti jasno čitljiv i po danu i u noći. Raspon naznačenih brzina mora biti dovoljno velik da obuhvati najveću brzinu koju je naveo proizvođač za taj tip vozila.
2.2. Kad brzinomjer ima ljestvicu umjesto digitalnog očitavanja, za razliku od brojčanog prikaza, ljestvica mora imati jasnu podjelu.
2.2.1. U slučaju brzinomjera namijenjenih za motocikle ili motorne tricikle, podjela mora biti po 1, 2, 5 ili 10 km/h. Brzina mora biti prikazana prema sljedećem:
2.2.1.1. kad najveća vrijednost na ljestvici ne prelazi 200 km/h, odsječci između brojčano označenih vrijednosti brzine ne smiju prelaziti 20 km/h;
2.2.1.2. kad najveća vrijednost na ljestvici prelazi 200 km/h, odsječci između brojčano označenih vrijednosti brzine prikazanih na ljestvici ne smiju prelaziti 30 km/h.
2.2.2. U slučaju brzinomjera namijenjenih za mopede, ljestvica mora prikazivati najveću brzinu koja ne prelazi 80 km/h; podjela mora biti po 1, 2, 5 ili 10 km/h, a odsječci između označenih vrijednosti brzine prikazanih na ljestvici ne smiju prelaziti 10 km/h.
Dodatno, ljestvica mora jasno prikazivati brzinu 45 km/h (ili 25 km/h u slučaju sporih mopeda).
2.2.3. kad je vozilo namijenjeno prodaji u državi članici u kojoj se upotrebljava britanski sustav jedinica, na brzinomjeru moraju biti označene mph (milje na sat) s podjelom ljestvice po 1, 2, 5 ili 10 mph. Odsječci između brojčano označenih vrijednosti brzine ne smiju prelaziti 20 mph i moraju početi s 10 mph ili 20 mph.
2.2.4. odsječci između brojčano prikazanih vrijednosti brzina ne moraju biti jednaki.
2.3. Točnost brzinomjera će se ispitati u skladu sa sljedećim postupkom:
2.3.1. vozilo treba opremiti gumama za uobičajenu ugradnju prema definiciji u točki 1.2. Ispitivanje treba provesti za sve tipove brzinomjera koje je proizvođač naveo za ugradnju;
2.3.2. opterećenje osovine kotača koji pogoni brzinomjer mora odgovarati masi u voznome stanju;
2.3.3. referentna temperatura brzinomjera mora biti 296 K ± 5 K;
2.3.4. tijekom svakog ispitivanja tlak guma mora biti jednak uobičajenom radnom tlaku, kao što je navedeno u točki 1.3;
2.3.5. vozilo će se ispitati pri sljedećim brzinama:
Najveća brzina (Vmax) koju je naveo proizvođač vozila (km/h) |
Brzina pri ispitivanju (km/h) |
Vmax ≤ 45 |
80 % Vmax |
45 < Vmax ≤ 100 |
40 i 80 % Vmax (ako je brzina pri ispitivanju ≥ 55) |
100 < Vmax ≤ 150 |
40, 80 i 80 % Vmax (ako je brzina pri ispitivanju ≥ 100) |
150 < Vmax |
40, 80 i 120 |
2.3.6. točnost mjernog uređaja koji se upotrebljava za mjerenje stvarne brzine vozila mora biti najmanje ± 0,5 %;
2.3.6.1. ako se mjerenja provode na ispitnoj stazi, njezina površina mora biti ravna i suha te osiguravati potrebno prianjanje;
2.3.6.2. ako se za mjerenje upotrebljava dinamometar s valjcima, promjer valjaka mora biti najmanje 2 m. U slučaju brzinomjera koji su namijenjeni za mopede, ispitivanja se mogu provoditi na valjcima čiji je promjer najmanje 400 mm;
2.3.7. pokazana brzina nikada ne smije biti manja od stvarne brzine. Pri ispitnim brzinama koje su navedene u točki 2.3.5., između brzine V1 očitane na brzinomjeru i stvarne brzine V2 mora postojati sljedeći odnos:
0 ≤ (V1 – V2) ≤ 0,1·V2 + 4 km/h.
3. Sukladnost proizvodnje
3.1. Sukladnost proizvodnje provjerava se na temelju odredbi Priloga VI. Direktivi 92/61/EEZ.
3.2. Smatra se da će proizvodni modeli ispunjavati zahtjeve ove Direktive ako je pod uvjetima navedenima u točkama 2.3.1. – 2.3.6. odnos između brzine V1 očitane na brzinomjeru i stvarne brzine V2 sljedeći:
0 ≤ (V1 – V2) ≤ 0,1·V2 + 4 km/h za mopede
i
0 ≤ (V1 – V2) ≤ 0,1·V2 + 8 km/h za motocikle i tricikle.
Dodatak 1.
OPISNI DOKUMENT
s obzirom na ugradnju brzinomjera na tip motornog vozila na dva ili tri kotača
(prilaže se uz zahtjev za homologaciju kad je podnesen odvojeno od zahtjeva za homologaciju tipa vozila)
Br. narudžbe (dodjeljuje podnositelj zahtjeva)
Zahtjev za homologaciju s obzirom na ugradnju brzinomjera na motorna vozila na dva ili tri kotača mora sadržavati podatke dane u sljedećim točkama dijela A Priloga II. Direktivi 92/61/EEZ:
|
0.1. |
|
0.2. |
|
0.5. |
|
0.6. |
|
2.1. |
|
2.1.1. |
|
4.7. — 4.7.8. |
|
5.2. |
|
5.2.2. |
Dodatak 2.
CERTIFIKAT O HOMOLOGACIJI TIPA
s obzirom na ugradnju brzinomjera na tip motornog vozila na dva ili tri kotača
OBRAZAC
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
66 |
32003L0015
L 066/26 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
27.02.2003. |
DIREKTIVA 2003/15/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 27. veljače 2003.
o izmjeni Direktive Vijeća 76/768/EEZ o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kozmetičke proizvode
(Tekst značajan za EGP)
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (2),
u skladu s postupkom predviđenim u članku 251. Ugovora u svjetlu zajedničkog teksta kojeg je odobrio Odbor za mirenje 3. prosinca 2002. (3),
budući da:
(1) |
Direktiva Vijeća 76/768/EEZ (4) je sveobuhvatno uskladila nacionalna zakonodavstva koja se odnose na kozmetičke proizvode i glavni im je cilj zaštita javnog zdravlja. Kako bi se ocijenila sigurnost kozmetičkih proizvoda u tu svrhu je i nadalje prijeko potrebno provoditi određena toksikološka ispitivanja. |
(2) |
Protokol o zaštiti i dobrobiti životinja, koji je Amsterdamskim ugovorom dodan Ugovoru o osnivanju Europske zajednice, predviđa kako Zajednica i države članice moraju pri provedbi politike Zajednice posvetiti punu pažnju zahtjevima za dobrobit životinja, posebno s obzirom na unutarnje tržište. |
(3) |
Direktiva Vijeća 86/609/EEZ od 24. studenoga 1986. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica u odnosu na zaštitu životinja koje se koriste u pokusne i druge znanstvene svrhe (5), utvrdila je zajednička pravila za uporabu životinja u pokusne svrhe unutar Zajednice i odredila uvjete pod kojima se ti pokusi moraju provoditi na području država članica. Posebno članak 7. te Direktive zahtijeva da se pokusi na životinjama zamijene alternativnim metodama ako takve metode postoje i ako su znanstveno zadovoljavajuće. Direktivom Vijeća 93/35/EEZ od 14. lipnja 1993., o šestoj izmjeni Direktive 76/768/EEZ o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na kozmetičke proizvode (6), uvedene su posebne odredbe kako bi se u sektoru kozmetike olakšao razvoj i uporaba alternativnih metoda u kojima se ne rabe žive životinje. Međutim, te odredbe se odnose samo na alternativne metode u kojima se ne rabe životinje, a ne uzimaju u obzir alternativne metode koje su razvijene kako bi se smanjio broj životinja koje se rabe u pokusima ili kako bi se smanjila njihova patnja. Zbog toga, kako bi se životinjama koje se rabe za ispitivanje kozmetičkih proizvoda u Zajednici pružila optimalna zaštita za vrijeme dok se zabrana ispitivanja na životinjama i zabrana prodaje kozmetičkih proizvoda koji su ispitani na životinjama u potpunosti ne provede, te odredbe moraju biti izmijenjene tako da se osigura sustavna uporaba alternativnih metoda koje smanjuju broj životinja ili smanjuju prouzročenu patnju, u slučajevima kada puna zamjena alternativnim metodama još nije dostupna, kako predviđa članak 7. stavak 2. i stavak 3. Direktive 86/609/EEZ, kada te metode nude potrošačima jednaku razinu zaštite kao i uobičajene metode koje se namjeravaju zamijeniti. |
(4) |
U skladu s Direktivom 86/609/EEZ i Direktivom 93/35/EEZ bitno je da se kao cilj postigne ukidanje pokusa na životinjama za ispitivanja kozmetičkih proizvoda i da zabrana takvih pokusa postane učinkovita na području država članica. Kako bi se osiguralo potpuno uvođenje te zabrane, možda je potrebno da Komisija predloži daljnje izmjene Direktive 86/609/EEZ. |
(5) |
Trenutačno su na razini Zajednice sustavno usvojene samo alternativne metode koje je znanstveno potvrdio Europski centar za potvrdu alternativnih metoda (ECVAM) ili Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), primjenjive u čitavom kemijskom sektoru. Međutim, sigurnost kozmetičkih proizvoda i njihovih sastojaka može se osigurati uporabom alternativnih metoda koje ne trebaju nužno biti primjenjive u svim uporabama kemijskih sastojaka. Zbog toga treba poticati uporabu takvih metoda u cijeloj kozmetičkoj industriji i osigurati njihovo usvajanje na razini Zajednice, ako takve metode nude potrošačima jednaku razinu zaštite. |
(6) |
Sigurnost gotovih kozmetičkih proizvoda može već biti osigurana na temelju znanja o sigurnosti sastojaka koje ti proizvodi sadrže. Stoga se odredbe koje zabranjuju pokuse na životinjama mogu uključiti u Direktivu 76/768/EEZ. Komisija mora utvrditi smjernice, kako bi posebno malom i srednjem poduzetništvu olakšala primjenu metoda koje ne rabe životinje za ocjenu sigurnosti gotovih kozmetičkih proizvoda. |
(7) |
Postupno će biti moguće osigurati sigurnost sastojaka koji se rabe u kozmetičkim proizvodima, uporabom alternativnih metoda u kojima se ne rabe životinje i koje će biti potvrđene na razini Zajednice, ili će biti odobrene kao znanstveno potvrđene od strane ECVAM-a i uzimajući u obzir razvoj potvrđivanja unutar OECD-a. Nakon savjetovanja sa Znanstvenim odborom za kozmetičke i neprehrambene proizvode široke potrošnje (SCCNFP) glede primjenjivosti potvrđenih alternativnih metoda na područje kozmetičkih proizvoda, Komisija mora odmah objaviti potvrđene ili odobrene metode koje su priznate kao metode koje se mogu primijeniti na takve sastojke. Kako bi se postigao najveći mogući stupanj zaštite životinja, mora se odrediti krajnji rok za uvođenje konačne zabrane. |
(8) |
Komisija mora utvrditi vremenski raspored krajnjih rokova za zabranu trgovanja kozmetičkim proizvodima, konačne formulacije, sastojke ili kombinacije sastojaka koji su bili ispitivani na životinjama i za zabranu svakog ispitivanja koje se trenutačno provodi na životinjama, do najviše šest godina od stupanja ove Direktive na snagu. Međutim, s obzirom na činjenicu da se još ne razmatraju alternative za ispitivanja koja se odnose na toksičnost višekratnih doza, toksičnost za razmnožavanje i toksikokinetiku, uputno je da za zabranu trgovanja kozmetičkim proizvodima za koje se rabe ta ispitivanja krajnji rok bude deset godina od datuma stupanja na snagu ove Direktive. Komisija treba biti ovlaštena da na temelju godišnjih izvješća prilagođava vremenske rasporede krajnjih rokova unutar gore spomenutih najdužih rokova. |
(9) |
Bolja koordinacija sredstava na razini Zajednice pridonijet će povećanju znanstvenih saznanja koja su neophodna za razvoj alternativnih metoda. U tom smislu je bitno da Zajednica nastavi i poveća svoje napore i poduzme mjere potrebne za promicanje istraživanja i razvoja novih alternativnih metoda u kojima se ne rabe životinje, posebno unutar svojega Šestog okvirnog programa, kako je određeno u Odluci 1513/EZ/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (7). |
(10) |
Potrebno je poticati države nečlanice da priznaju alternativne metode razvijene u Zajednici. Kako bi se postigao taj cilj, Komisija i države članice bi trebale poduzeti sve odgovarajuće korake kako bi olakšale da OECD prihvati takve metode. Komisija bi trebala također nastojati, u okviru sporazuma o suradnji u Europskoj zajednici, postići da budu priznati rezultati ispitivanja sigurnosti provedenih u Zajednici koji su dobiveni alternativnim metodama, kako bi se osigurao neometani izvoz kozmetičkih proizvoda koji su ispitani takvim metodama i kako bi se spriječilo ili izbjeglo da države nečlanice zahtijevaju ponavljanje takvih ispitivanja na životinjama. |
(11) |
Na kozmetičkom proizvodu bi trebalo omogućiti stavljanje izjave kako pri njegovu razvoju nisu provođena ispitivanja na životinjama. Komisija bi trebala, savjetujući se s državama članicama, razraditi smjernice kako bi osigurala da se pri stavljanju izjava primjenjuju zajednički kriteriji i da je postignuto usklađeno razumijevanje izjava, i posebno da takve izjave ne obmanjuju potrošača. Pri razradi takvih smjernica Komisija mora uzeti u obzir stajališta mnogih malih i srednjih poduzetnika koji čine većinu proizvođača koji ne ispituju proizvode na životinjama, odgovarajućih nevladinih organizacija kao i potrebu potrošača da mogu praktično razlikovati proizvode na temelju kriterija o ispitivanju na životinjama. |
(12) |
U svojem mišljenju od 25. rujna 2001. SCCNFP je obrazložio kako se tvari razvrstane prema Direktivi Vijeća 67/548/EEZ od 27. lipnja 1967. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na razvrstavanje, pakiranje i označivanje opasnih tvari (8) kao karcinogenih (osim tvari koje su karcinogene samo ako se inhaliraju), mutagenih ili toksičnih za razmnožavanje, kategorije 1 ili 2, i tvari jednakog mogućeg djelovanja, ne smiju namjerno dodati kozmetičkim proizvodima i kako se tvari razvrstane prema Direktivi 67/548/EEZ kao karcinogene, mutagene ili toksične za razmnožavanje, kategorije 3, i tvari jednakog mogućeg djelovanja ne smiju namjerno dodati kozmetičkim proizvodima, osim ako se može dokazati da njihove koncentracije ne predstavljaju opasnost za zdravlje potrošača. |
(13) |
S obzirom na posebne opasnosti koje tvari, razvrstane kao karcinogene, mutagene ili toksične za razmnožavanje, kategorije 1, 2 i 3, mogu prema Direktivi 67/548/EEZ imati na ljudsko zdravlje, njihova se uporaba treba zabraniti u kozmetičkim proizvodima. Tvar razvrstana u kategoriju 3 smije se rabiti u kozmetičkim proizvodima ako ju je ocijenio SCCNFP i ustanovio da je prihvatljiva za uporabu u kozmetičkim proizvodima. |
(14) |
Kako bi se poboljšala informacija koja se daje potrošačima, na kozmetičkim se proizvodima treba točnije označiti njihov rok trajanja. |
(15) |
Ustanovljeno je kako su neke tvari važni uzročnici kontaktne alergijske reakcije kod potrošača osjetljivih na mirise. Kako bi se takvim potrošačima osigurala odgovarajuća informacija, potrebno je izmijeniti odredbe Direktive 76/768/EEZ i zahtijevati da se prisutnost tih tvari spomene na popisu sastojaka. Ta informacija će poboljšati dijagnosticiranje kontaktnih alergija kod takvih potrošača i omogućiti im da izbjegnu uporabu kozmetičkih proizvoda koje ne podnose. |
(16) |
SCCNFP je za niz tvari ustanovio kako bi mogle biti uzročnici alergijskih reakcija i bit će potrebno ograničiti njihovu uporabu i/ili odrediti za njih neke uvjete. |
(17) |
Mjere potrebne za provedbu ove Direktive trebaju biti donesene u skladu s Odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. o utvrđivanju postupaka za izvršavanje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji (9). |
(18) |
Odredbama ove Direktive nadomještaju se odredbe Direktive 93/35/EEZ o zabrani stavljanja na tržište kozmetičkih proizvoda koji sadrže sastojke ili kombinacije sastojaka ispitivane na životinjama. Stoga je, zbog pravne sigurnosti uputno primjenjivati članak 1. stavak 1. ove Direktive počevši od 1. lipnja 2002., uz puno poštivanje načela legitimnih očekivanja, |
DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:
Članak 1.
Direktiva 76/768/EEZ ovime se mijenja kako slijedi:
1. |
Briše se članak 4. stavak 1. točka (i); |
2. |
dodaju se sljedeći članci: „Članak 4.a 1. Ne dovodeći u pitanje opće obveze koje proizlaze iz članka 2., države članice zabranjuju:
Komisija utvrđuje sadržaj Priloga IX. najkasnije do 11. rujna 2004. u skladu s postupkom iz članka 10. stavka 2. i nakon savjetovanja sa Znanstvenim odborom za kozmetičke i neprehrambene proizvode široke potrošnje (SCCNFP). 2. Komisija, nakon savjetovanja s SCCNFP-om i s Europskim centrom za potvrđivanje alternativnih metoda (ECVAM) i uz obvezno uzimanje u obzir razvoj potvrđivanja unutar OECD-a, izrađuje vremenski raspored za provedbu odredbi pod stavkom 1. točkama (a), (b) i (d), uključujući i krajnje rokove za postupno ukidanje raznih ispitivanja. Rasporedi će biti dostupni javnosti najkasnije do 11. rujna 2004. i dostavljeni Europskom parlamentu i Vijeću. Vremensko razdoblje za provedbu u vezi sa stavkom 1. točkama (a), (b) i (d) ograničava se na najviše šest godina nakon stupanja na snagu Direktive 2003/15/EZ. (2.1.) U vezi s ispitivanjima koja se odnose na toksičnost višekratnih doza, toksičnost za razmnožavanje i toksikokinetiku, za koja se alternative još ne razmatraju, razdoblje za provedbu stavka 1. točaka (a) i (b) ograničava se na najviše deset godina nakon stupanja na snagu Direktive 2003/15/EZ. (2.2.) Komisija će proučiti moguće tehničke poteškoće pri usklađivanju sa zabranom ispitivanja, posebno onih koja se odnose na toksičnost višekratnih doza, toksičnost za razmnožavanje i toksikokinetiku, za koja se alternative još ne razmatraju. Podaci o privremenim i konačnim rezultatima tih studija trebaju biti dio godišnjih izvješća koja se podnose prema članku 9. Na temelju godišnjih izvješća i nakon savjetovanja sa subjektima navedenima u stavku 2., vremenski rasporedi izrađeni u skladu sa stavkom 2. smiju se prilagoditi u roku od najviše šest godina kako je navedeno u stavku 2. ili u roku od deset godina kako je navedeno u stavku 2.1. (2.3.) Komisija će proučiti napredak i poštivanje krajnjih rokova kao i moguće tehničke poteškoće pri uvođenju zabrane. Podaci o privremenim i konačnim rezultatima tih ispitivanja Komisije trebaju biti dio godišnjih izvješća koja se podnose prema članku 9. Ako se u studijama najkasnije dvije godine prije isteka najduljeg vremenskog razdoblja navedenog u stavku 2.1. zaključi da se iz tehničkih razloga jedno ili više ispitivanja navedenih u stavku 2.1. neće razviti niti će se potvrditi prije isteka vremenskog razdoblja navedenog u stavku 2.1., Komisija će obavijestiti o tome Europski parlament i Vijeće i podnijeti zakonski prijedlog u skladu s člankom 251. Ugovora. (2.4.) U iznimnim okolnostima, kada se pojavi ozbiljna zabrinutost u vezi sa sigurnošću nekog postojećeg kozmetičkog sastojka, država članica može zahtijevati od Komisije da odobri odstupanje od stavka 1. Zahtjev sadrži procjenu situacije i navodi potrebne mjere. Na temelju toga Komisija može, nakon savjetovanja sa SCCNFP-om i uz obrazloženu odluku, odobriti odstupanje u skladu s postupkom navedenim u članku 10. stavku 2. To odobrenje utvrđuje uvjete povezane s tim odstupanjem u obliku posebnih ciljeva, trajanja i izvješća o rezultatima. Odstupanje se odobrava samo ako:
Odluka o odobrenju, s njom povezani uvjeti i dobiveni konačni rezultati dio su godišnjeg izvješća koje podnosi Komisija u skladu s člankom 9. 3. U smislu ovog članka:
Članak 4.b U kozmetičkim proizvodima zabranjuje se rabiti tvari razvrstane kao karcinogene, mutagene ili toksične za razmnožavanje, kategorije 1, 2 i 3 na temelju Priloga I. Direktivi 67/548/EEZ. Radi toga će Komisija donijeti potrebne mjere u skladu s postupkom navedenim u članku 10. stavku 2. Tvar razvrstana u kategoriju 3 smije se rabiti u kozmetičkim proizvodima ako ju je procijenio SCCNFP i ustvrdio da je prihvatljiva za uporabu u kozmetičkim proizvodima. |
3. |
Članak 6. stavak 1. točka (c) zamjenjuje se sljedećim:
|
4. |
Članak 6. stavak 1. točka (g) zamjenjuje se sljedećim:
|
5. |
posljednja rečenica članka 6. stavka 3. se briše i dodaje se sljedeći podstavak: „Nadalje, proizvođač ili osoba odgovorna za stavljanje proizvoda na tržište Zajednice smije na ambalaži proizvoda ili u nekom dokumentu, napomeni, na naljepnici, kolutu ili ovratniku koji prati proizvod ili se na njega odnosi, iskoristiti činjenicu da nisu izvođeni pokusi na životinjama samo ako proizvođač i njegovi dobavljači nisu izvodili ili naručili nikakva ispitivanja gotovog proizvoda ili njegovog prototipa ili bilo kojeg sastojka kojeg sadrži proizvod na životinjama, ili ako nisu rabili niti jedan sastojak koji su drugi ispitivali na životinjama u svrhu razvoja novih kozmetičkih proizvoda. Prihvaćaju se smjernice u skladu s postupkom navedenim u članku 10. stavku 2. i objavljuju u Službenom listu Europske unije. Europski parlament treba dobiti primjerke nacrta mjera dostavljenog Odboru.” |
6. |
Članak 7.a stavak 1. točka (d) zamjenjuje se sljedećim:
|
7. |
Članku 7.a stavku 1. dodaje se sljedeća točka:
|
8. |
U članku 8. stavku 2. i članku 8.a stavku 3., naslov „Znanstveni odbor za kozmetologiju” zamjenjuje se sa „Znanstveni odbor za kozmetičke i neprehrambene proizvode široke potrošnje”; |
9. |
Članci 9. i 10. zamjenjuju se sljedećim: „Članak 9. Svake godine Komisija podnosi Europskom parlamentu i Vijeću izvješće o:
Članak 10. 1. Komisiji pomaže Stalni odbor za kozmetičke proizvode. 2. Kada se poziva na ovaj stavak, primjenjuju se članci 5. i 7. Odluke 1999/468/EZ, uzimajući u obzir odredbe članka 8. Odluke. Razdoblje propisano u članku 5. stavku 6. Odluke 1999/468/EZ određeno je na tri mjeseca. 3. Odbor usvaja svoj poslovnik. |
10. |
Prilogu III., dijelu I. dodaje se sljedeće:
|
11. |
dodaje se Prilog VIII.a koji obuhvaća simbol koji predstavlja otvorenu posudicu za kremu. Komisija u skladu s postupkom navedenim u članku 10. stavku 2. treba izraditi taj simbol najkasnije do 11. rujna 2003. |
Članak 2.
Za primjenu članka 1. točke 3. u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (c), trećim podstavkom Direktive 76/768/EEZ, kao i za primjenu članka 1. točke 4. u vezi s člankom 6. stavkom 1. točkom (g), trećim podstavkom Direktive 76/768/EEZ:
Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da od 11. ožujka 2005. ni proizvođači niti uvoznici sa sjedištem u Zajednici ne stave na tržište kozmetičke proizvode koji nisu u skladu s ovom Direktivom.
Članak 3.
1. Države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 11. rujna 2004. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.
Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.
2. Države članice Komisiji dostavljaju tekst odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.
Članak 4.
Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.
Uz izuzeće od članka 3., članak 1. točka 1. primjenjuje se od 1. srpnja 2002.
Članak 5.
Ova je Direktiva upućena državama članicama.
Sastavljeno u Bruxellesu 27. veljače 2003.
Za Europski parlament
Predsjednik
P. COX
Za Vijeće
Predsjednik
M. CHRISOCHOÏDIS
(1) SL C 311 E, 31.10.2000., str. 134. i SL C 51 E, 26.2.2002., str. 385.
(2) SL C 367, 20.12.2000., str. 1.
(3) Mišljenje Europskog parlamenta od 3. travnja 2001. (SL C 21 E, 24.1.2002., str. 24.), Zajedničko stajalište Vijeća od 14. veljače 2002. (SL C 113 E, 14.5.2002., str. 109) i Odluka Europskog parlamenta od 11. lipnja 2002. (još nije objavljena u Službenom listu). Odluka Europskog parlamenta od 15. siječnja 2003. i Odluka Vijeća od 27. veljače 2003.
(4) SL L 262, 27.7.1976., str. 169. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 2002/34/EEZ (SL L 102, 18.4.2002., str. 19.)
(5) SL L 358, 18.12.1986., str. 1.
(6) SL L 151, 23.6.1993., str. 32.
(7) SL L 232, 29.8.2002., str. 1.
(8) SL 196, 16.8.1967., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 2001/59/EZ (SL L 225, 21.8.2001., str. 1.).
(9) SL L 184, 17.7.1999., str. 23.
(10) SL 196, 16.8.1967., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 2001/59/EZ (SL L 225, 21.8.2001., str. 1.).”
(11) SL L 140, 23.6.1995., str. 26.”
(12) SL L 358, 18.12.1986., str. 1.”
13/Sv. 011 |
HR |
Službeni list Europske unije |
76 |
32003R2003
L 304/1 |
SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE |
13.10.2003. |
UREDBA (EZ) br. 2003/2003 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA
od 13. listopada 2003.
o gnojivima
(Tekst značajan za EGP)
EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,
uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,
uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),
uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (2),
djelujući u skladu s postupkom predviđenim u članku 251. Ugovora (3),
budući da:
(1) |
Direktiva Vijeća 76/116 EEZ od 18. prosinca 1975. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na gnojiva (4), Direktiva Vijeća 80/876/EEZ od 15. srpnja 1980. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na jednostavna amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika (5), Direktiva Vijeća 87/94/EEZ od 8. prosinca 1986. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na postupke kontrole karakteristika, ograničenja i otpornosti na detonaciju amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika (6) i Direktiva Komisije 77/535/EEZ od 22. lipnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na metode uzorkovanja i analize gnojiva (7) su znatno izmijenjene nekoliko puta. U skladu s komunikacijom Komisije Europskom parlamentu i Vijeću „Jednostavnije zakonodavstvo za unutarnje tržište” (SLIM) i Planom djelovanja za jedinstveno tržište, ove Direktive trebaju se radi jasnoće ukinuti i zamijeniti jedinstvenim pravnim instrumentom. |
(2) |
Zakonodavstvo Zajednice o gnojivima je svojim sadržajem vrlo tehničko. Stoga je Uredba najprikladniji pravni instrument jer izravno odgovara preciznim zahtjevima proizvođača koji se moraju primijeniti istodobno i na isti način u cijeloj Zajednici. |
(3) |
U svakoj državi članici gnojiva moraju pokazati određene tehničke karakteristike utvrđene obveznim odredbama. Te odredbe, koje se pobliže odnose na sastav i definiciju tipa gnojiva, na oznake tih tipova, njihovu identifikaciju i njihovo pakiranje, razlikuju se od jedne države članice do druge. Svojim nepodudaranjem one ograničavaju trgovinu unutar Zajednice i stoga se trebaju uskladiti. |
(4) |
Države članice cilj predloženog djelovanja, odnosno osiguravanje unutarnjeg tržišta gnojiva, ne mogu dostatno ostvariti ako ne postoje zajednički tehnički kriteriji, pa se stoga taj cilj može, zbog opsega djelovanja, bolje postići na razini Zajednice, Zajednica može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti, kao što je utvrđeno u članku 5. Ugovora. U skladu s načelom proporcionalnosti, kao što je utvrđeno u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ovog cilja. |
(5) |
Nužno je na razini Zajednice utvrditi oznake, definicije i sastav određenih gnojiva (EZ gnojiva). |
(6) |
Također se trebaju odrediti pravila Zajednice o identifikaciji, sljedivosti i označivanju EZ gnojiva te o zatvaranju pakiranja. |
(7) |
Treba se utvrditi postupak na razini Zajednice koji će se provoditi u slučajevima kad država članica bude smatrala nužnim ograničiti stavljanje EZ gnojiva na tržište. |
(8) |
Za proizvodnju gnojiva vrijede različiti stupnjevi odstupanja radi proizvodne tehnologije ili osnovnih materijala. Uzorkovanje i analitički postupci također mogu odstupati. Zbog toga je nužno odobriti dozvoljena odstupanja od deklariranih udjela hranjivih tvari. U interesu korisnika u poljoprivredi, preporučuje se održavati ta odstupanja unutar uskih granica. |
(9) |
Službene kontrole usklađenosti EZ gnojiva sa zahtjevima ove Uredbe u vezi s kvalitetom i sastavom moraju se provoditi u laboratorijima koji su odobreni od država članica i prijavljeni Komisiji. |
(10) |
Amonijev nitrat je osnovni sastojak mnogih različitih proizvoda, od kojih se neki koriste kao umjetna gnojiva, a drugi kao eksplozivi. Nužno je, uzevši u obzir posebnu prirodu amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika i posljedične zahtjeve vezane uz javnu sigurnost, zdravlje i zaštitu radnika, odrediti daljnja pravila Zajednice za EZ gnojiva ovog tipa. |
(11) |
Neki od ovih proizvoda mogu biti opasni i u određenim okolnostima mogu se koristiti u svrhu koja im prvotno nije bila namijenjena. To može jako ugroziti sigurnost osoba i imovine. Zbog toga se proizvođači moraju obvezati da će poduzeti potrebne korake da do takvog korištenja ne dođe, a posebno da će osigurati sljedivost takvih gnojiva. |
(12) |
U interesu javne sigurnosti, posebno je važno na razini Zajednice odrediti karakteristike i svojstva po kojima se EZ amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika razlikuju od ostalih vrsta amonijskog nitrata koja se koriste u proizvodnji eksploziva. |
(13) |
EZ amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika moraju odgovarati određenim karakteristikama kako bi se osiguralo da su bezopasna. Proizvođači moraju osigurati da su sva amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika prošla ispitivanje otpornosti na detonaciju prije nego se ta gnojiva stave na tržište. |
(14) |
Nužno je utvrditi pravila metoda zatvorenih termalnih ciklusa, čak i ako te metode neće nužno oponašati sve uvjete koji nastaju tijekom prijevoza i skladištenja. |
(15) |
Gnojiva mogu biti zagađena tvarima koje predstavljaju potencijalni rizik za zdravlje ljudi i životinja i za okoliš. Osim mišljenja Znanstvenog odbora za toksičnost, ekotoksičnost i okoliš (SCTEE), Komisija namjerava raspraviti o problemu nenamjernog udjela kadmija u mineralnim gnojivima i, gdje je primjereno, sastaviti prijedlog za Uredbu, koji namjerava predstaviti Europskom parlamentu i Vijeću. Gdje je primjereno, slična ocjena bit će podnesena i za druge zagađivače. |
(16) |
Primjereno je utvrditi postupak, koji će poštovati svi proizvođači ili njihovi predstavnici koji žele uključiti novi tip gnojiva u Prilog I. radi korištenja oznake „EZ gnojivo”. |
(17) |
Mjere nužne za provedbu ove Uredbe trebaju se donijeti u skladu s Odlukom Vijeća 1999/468/EZ od 28. lipnja 1999. kojom se utvrđuju postupci za izvršavanje provedbenih ovlasti danih Komisiji (8). |
(18) |
Države članice trebaju odrediti kazne koje se odnose na kršenja odredaba ove Uredbe. One mogu predvidjeti da proizvođač koji krši članak 27. bude novčano kažnjen iznosom deset puta većim od tržišne vrijednosti pošiljke koja ne odgovara uvjetima. |
(19) |
Direktive 76/116/EEZ, 77/535/EEZ, 80/876/EEZ i 87/94/EEZ trebaju se staviti izvan snage, |
DONIJELI SU OVU UREDBU:
GLAVA I.
OPĆE ODREDBE
POGLAVLJE I.
Područje primjene i definicije
Članak 1.
Područje primjene
Ova Uredba primjenjuje se na proizvode koji se stavljaju na tržište kao gnojiva, označena s „EZ gnojivo”.
Članak 2.
Definicije
U smislu ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
(a) |
„Gnojivo” znači materijal čija je glavna funkcija biljkama pružiti hranjive tvari. |
(b) |
„Primarne hranjive tvari” znači samo elementi dušik, fosfor i kalij. |
(c) |
„Sekundarne hranjive tvari” znači elementi kalcij, magnezij, natrij i sumpor. |
(d) |
„Mikro-hranjive tvari” znači elementi bor, kobalt, bakar, željezo, mangan, molibden i cink, koji su nužni za rast biljaka u količinama koje su male u usporedbi s onima koje dolaze od primarnih i sekundarnih hranjivih tvari. |
(e) |
„Anorgansko gnojivo” znači gnojivo u kojem se deklarirane hranjive tvari u obliku minerala dobivaju ekstrakcijom i fizikalnim i/ili kemijskim industrijskim postupcima. Po dogovoru se među anorganska gnojiva mogu uvrstiti kalcijev cijanamid, urea i njihovi kondenzirani i pridruženi proizvodi i gnojiva koja sadrže kelirane ili kompleksne mikro-hranjive tvari. |
(f) |
„Kelirane mikro-hranjive tvari” znači mikro-hranjive tvari koje sadrže jednu od organskih molekula navedenih u odjeljku E.3.1. Priloga I. |
(g) |
„Kompleksne mikro-hranjive tvari” znači mikro-hranjive tvari koje sadrže jednu od organskih molekula navedenih u odjeljku E.3.2. Priloga I. |
(h) |
„Tip gnojiva” znači gnojiva s oznakom uobičajenog tipa, kako je navedeno u Prilogu I. |
(i) |
„Jednostavno gnojivo” znači dušično, fosfatno ili kalijevo gnojivo s navedenim udjelom samo jedne primarne hranjive tvari. |
(j) |
„Složeno gnojivo” znači gnojivo s navedenim udjelom najmanje dvije primarne hranjive tvari, a dobiva se kemijskim putem ili miješanjem, ili kombinacijom toga dvoga. |
(k) |
„Kompleksno gnojivo” znači složeno gnojivo, koje se dobiva kemijskom reakcijom, otapanjem, ili kad je u krutom stanju granulacijom, s navedenim udjelom najmanje dvije primarne hranjive tvari. U krutom stanju svaka granula sadrži sve hranjive tvari u njihovom deklariranom sastavu. |
(l) |
„Miješano gnojivo” znači gnojivo koje se dobiva suhim miješanjem nekoliko gnojiva, bez kemijske reakcije. |
(m) |
„Lisno gnojivo” znači gnojivo koje je pogodno za primjenu na i unos hranjivih tvari preko lišća usjeva. |
(n) |
„Tekuće gnojivo” znači gnojivo u obliku suspenzije ili otopine. |
(o) |
„Otopina gnojiva” znači gnojivo u tekućem obliku koje nema krute čestice. |
(p) |
„Gnojivo u suspenziji” znači dvofazno gnojivo gdje su krute čestice suspendirane u tekućoj fazi. |
(q) |
„Deklaracija” znači izjava o količini hranjivih tvari, uključujući njihove oblike i topljivost, zajamčenih unutar specificiranih odstupanja. |
(r) |
„Deklarirani udio” znači udio elementa ili njegovog oksida koji se, u skladu sa zakonodavstvom Zajednice, nalazi na etiketi EZ gnojiva ili na relevantnom pratećem dokumentu. |
(s) |
„Dozvoljeno odstupanje” znači dopušteni otklon izmjerene vrijednosti udjela hranjivih tvari od njihove deklarirane vrijednosti. |
(t) |
„Europska norma” znači CEN (Europski odbor za normizaciju) norme, koje su službeno priznate od Zajednice i čija referencija je objavljena u Službenom listu Europskih zajednica. |
(u) |
„Ambalaža” znači spremnik koji se može zapečatiti, koji se koristi za držanje, zaštitu, rukovanje i distribuciju gnojiva i ne smije sadržavati više od 1 000 kg. |
(v) |
„Rasuto stanje” znači gnojiva koja nisu pakirana kako je propisano ovom Uredbom. |
(w) |
„Stavljanje na tržište” znači dobava gnojiva, ili s povratom plaćanja ili besplatno, ili skladištenje u svrhu zaliha. Uvoz gnojiva na carinsko područje Europske zajednice smatra se stavljanjem na tržište. |
(x) |
„Proizvođač” znači fizička ili pravna osoba koja je odgovorna za stavljanje gnojiva na tržište; posebice, proizvođač, uvoznik, pakiratelj koji radi za vlastiti račun, ili bilo koja osoba koja mijenja karakteristike gnojiva, smatrat će se proizvođačem. Ipak, distributer koji ne promijeni karakteristike gnojiva, neće se smatrati proizvođačem. |
POGLAVLJE II.
Stavljanje na tržište
Članak 3.
EZ gnojivo
Gnojivo koje pripada tipu gnojiva navedenih u Prilogu I. i sukladno je uvjetima donesenim ovom Uredbom, može se označiti kao „EZ gnojivo”.
Oznaka „EZ gnojivo” ne koristi se za gnojivo koje nije u skladu s ovom Uredbom.
Članak 4.
Poslovni nastan u Zajednici
Proizvođač ima poslovni nastan u Zajednici i odgovoran je za usklađenost „EZ gnojiva” s odredbama ove Uredbe.
Članak 5.
Slobodno prometovanje
1. Ne dovodeći u pitanje članak 15. i ostalo zakonodavstvo Zajednice, države članice neće, na temelju sastava, identifikacije, označivanja i pakiranja, i ostalih odredaba sadržanih u ovoj Uredbi, zabraniti, ograničiti ili spriječiti stavljanje na tržište gnojiva označenih kao „EZ gnojiva” koja su u skladu s odredbama ove Uredbe.
2. Gnojiva koja su označena kao „EZ gnojiva” sukladno ovoj Uredbi slobodno prometuju unutar Zajednice.
Članak 6.
Obvezne izjave
1. U svrhu ispunjavanja zahtjeva iz članka 9., države članice mogu propisati da se oznake udjela dušika, fosfora i kalija u gnojivima stavljenim na tržište izraze na sljedeći način:
(a) |
dušik samo u elementarnom obliku (N); i ili |
(b) |
fosfor i kalij samo u elementarnom obliku (P, K); ili |
(c) |
fosfor i kalij samo u obliku oksida (P2O5, K2O); ili |
(d) |
fosfor i kalij i u elementarnom obliku i u obliku oksida, istodobno. |
Gdje je odlučeno da se udjeli fosfora i kalija izraze u obliku elemenata, sva upućivanja na oblik oksida u dodacima iščitavaju se kao da je u elementarnom obliku, a brojčane vrijednosti pretvaraju se uz korištenje sljedećih faktora:
(a) |
fosfor (P) = fosfor pentoksid (P2O5) × 0,436; |
(b) |
kalij (K) = kalijev oksid (K2O) × 0,830. |
2. Države članice mogu odrediti da se udio kalcija, magnezija, natrija i sumpora u sekundarnim hranjivim tvarima gnojiva i, gdje su ispunjeni uvjeti članka 17., primarnih hranjivih tvari gnojiva stavljenih na njihovo tržište izražava na sljedeći način:
(a) |
u obliku oksida (CaO, MgO, Na2O, SO3); ili |
(b) |
u elementarnom obliku (Ca, Mg, Na, S); ili |
(c) |
u oba oblika. |
Za pretvaranje udjela kalcijevog oksida, magnezijevog oksida, natrijevog oksida i sumporovog trioksida u udio kalcija, magnezija, natrija i sumpora koriste se sljedeći faktori:
(a) |
kalcij (Ca) = kalcijev oksid (CaO) × 0,715; |
(b) |
magnezij (Mg) = magnezijev oksid (MgO) × 0,603; |
(c) |
natrij (Na) = natrijev oksid (Na2O) × 0,742; |
(d) |
sumpor (S) = sumporov trioksid (SO3) × 0,400. |
Za izračunani udio oksida ili elementa, navedena brojka zaokružuje se na najbliže decimalno mjesto.
3. Države članice ne sprečavaju stavljanje „EZ gnojiva” označenog u oba oblika spomenuta u stavcima 1. i 2. na tržište.
4. Udio bora, kobalta, bakra, željeza, mangana, molibdena i cinka u jednoj ili više mikro-hranjivih tvari u „EZ gnojivima” koja pripadaju tipu gnojiva navedenih u odjeljcima A, B, C i D Priloga I. iskazuje se kad su ispunjeni sljedeći uvjeti:
(a) |
mikro-hranjive tvari dodane su najmanje u minimalnim količinama, određenima u odjeljku E.2.2. i E.2.3. Priloga I.; |
(b) |
EZ gnojivo i dalje zadovoljava uvjete odjeljaka A, B, C i D Priloga I.; |
5. Gdje su mikro-hranjive tvari normalni sastojci sirovina namijenjenih za opskrbu primarnih (N, P, K) i sekundarnih (Ca, Mg, Na, S) hranjivih tvari, mogu se iskazati, pod uvjetom da su te mikro-hranjive tvari prisutne najmanje u minimalnoj količini određenoj u odjeljcima E.2.2. i E.2.3. Priloga I.
6. Udio mikro-hranjivih tvari iskazuje se na sljedeći način:
(a) |
za gnojiva koja pripadaju tipu gnojiva navedenima u odjeljku E.1. Priloga I., u skladu s zahtjevima postavljenima u stupcu 6. ovog odjeljka; |
(b) |
za mješavinu gnojiva iz (a), a koja sadrže najmanje dvije različite mikro-hranjive tvari i udovoljavaju uvjetima odjeljka E.2.1. Priloga I. i za gnojiva koja pripadaju tipu gnojiva navedenima u odjeljcima A, B, C i D Priloga I., označujući:
|
Gdje je mikro-hranjiva tvar potpuno topljiva u vodi, deklarira se samo sadržaj topljiv u vodi.
Gdje je mikro-hranjiva tvar kemijski povezana s organskom molekulom, udio mikro-hranjive tvari prisutan u gnojivu deklarira se odmah, nakon udjela topljivog u vodi kao maseni postotak proizvoda, uz jedan od izraza „kelirano s” ili „kompleksirano s”, s imenom organske molekule, kako je određeno u odjeljku E.3. Priloga I. Ime organske molekule može se zamijeniti njezinim inicijalima.
Članak 7.
Identifikacija
1. Proizvođač dostavlja EZ gnojiva s identifikacijskim oznakama navedenima u članku 9.
2. Ako su gnojiva zapakirana, te identifikacijske oznake pojavljuju se na ambalaži ili priloženim etiketama. Ako su gnojiva u rasutom stanju, te oznake pojavljuju se na pratećim dokumentima.
Članak 8.
Sljedivost
Ne dovodeći u pitanje članak 26. stavak 3., kako bi osigurao sljedivost EZ gnojiva, proizvođač mora čuvati podatke o podrijetlu gnojiva. Ti podaci su dostupni u svrhu inspekcije država članica tako dugo dok su zalihe gnojiva na tržištu i u daljnjem razdoblju od 2 godine nakon što proizvođač prestane sa stavljanjem istog na tržište.
Članak 9.
Oznake
1. Ne dovodeći u pitanje ostala pravila Zajednice, ambalaža, etikete i prateći dokumenti iz članka 7. nose sljedeće oznake:
(a) |
Obvezna identifikacija
|
(b) |
Neobvezna identifikacija
|
Navodi iz (b) ne smiju proturječiti onima iz (a) i moraju od njih biti jasno odvojeni.
2. Sve oznake iz stavka 1. moraju se jasno odvojiti od bilo koje druge informacije na ambalaži, etiketama i pratećim dokumentima.
3. Tekuća gnojiva mogu se stavljati na tržište jedino ako proizvođač omogući odgovarajuće prateće upute koje posebno pokrivaju temperaturu skladištenja i sprečavanje nezgoda tijekom skladištenja.
4. Detaljna pravila za primjenu ovog članka donose se prema postupku iz članka 32. stavka 2.
Članak 10.
Stavljanje etiketa
1. Etikete ili oznake tiskane na ambalaži koje daju određene podatke prema članku 9. moraju biti postavljene na uočljivo mjesto. Etikete se moraju pričvrstiti na ambalažu ili bilo koji sustav koji se koristi za zatvaranje. Ako taj sustav ima pečat, taj pečat mora imati ime ili oznaku pakiratelja.
2. Oznake iz stavka 1. moraju biti i ostati neizbrisive i jasno čitljive.
3. U slučajevima gnojiva u rasutom stanju iz druge rečenice članka 7. stavka 2., kopije dokumenata koji sadrže identifikacijske oznake moraju pratiti robu i biti dostupne u svrhu inspekcije.
Članak 11.
Jezici
Etiketa, oznake na pakiranju i prateći dokumenti moraju biti na najmanje jednom nacionalnom jeziku ili jezicima država članica na čijem tržištu se prodaje EZ gnojivo.
Članak 12.
Pakiranje
U slučaju pakiranih EZ gnojiva, ambalaža mora biti zatvorena na takav način ili takvim sredstvom da, kad se otvori, pečat koji učvršćuje ili sama ambalaža budu nepopravljivo oštećeni. Mogu se koristiti vreće s ventilima.
Članak 13.
Dozvoljena odstupanja
1. Udio hranjivih tvari u EZ gnojivima mora biti usklađen s dozvoljenim odstupanjima utvrđenima u Prilogu II., čija je namjena dopuštanje otklona pri proizvodnji, uzorkovanju i analizi.
2. Proizvođač neće sustavno iskorištavati odstupanja određena u Prilogu II.
3. Nisu dozvoljena odstupanja u pogledu minimalnih i maksimalnih udjela određenih u Prilogu I.
Članak 14.
Zahtjevi kod gnojiva
Tip gnojiva može biti uvršten u Prilog I. jedino ako:
(a) |
osigurava hranjive tvari na učinkovit način; |
(b) |
su osigurane relevantne metode uzorkovanja, analiza i, ako je potrebno, ispitivanja; |
(c) |
u normalnim uvjetima korištenja nema štetni utjecaj na zdravlje ljudi, životinja i biljaka ili na okoliš. |
Članak 15.
Zaštitna klauzula
1. Kad država članica ima opravdane razloge vjerovati da određeno EZ gnojivo, iako zadovoljava sve uvjete ove Uredbe, predstavlja rizik za sigurnost ili zdravlje ljudi, životinja i biljaka ili rizik za okoliš, može privremeno zabraniti stavljanje na tržište tog gnojiva na svojem području ili ga podvrgnuti posebnim uvjetima. O tome odmah obavještava ostale države članice i Komisiju i predočava razloge svoje odluke.
2. Komisija donosi odluku o tome unutar 90 dana od primitka informacije u skladu s postupkom iz članka 32. stavka 2.
3. Odredbe ove Uredbe ne sprečavaju Komisiju ili države članice da poduzmu mjere koje su opravdane na temelju javne sigurnosti kako bi zabranile, spriječile ili ograničile stavljanje EZ gnojiva na tržište.
GLAVA II.
ODREDBE ZA ODREĐENE TIPOVE GNOJIVA
POGLAVLJE I.
Anorganska gnojiva s primarnim hranjivim tvarima
Članak 16.
Opseg
Ovo poglavlje odnosi se na anorganska gnojiva s primarnim hranjivim tvarima, kruta ili tekuća, jednostavna ili složena, uključujući i ona koja sadrže sekundarne hranjive tvari i/ili mikro-hranjive tvari, s minimalnom količinom udjela hranjivih tvari, kako je određeno u odjeljcima A, B, C, E.2.2. ili E.2.3. Priloga I.
Članak 17.
Deklaracija sekundarnih hranjivih tvari u gnojivima s primarnim hranjivim tvarima
Udio kalcija, magnezija, natrija i sumpora može se deklarirati kao udio sekundarnih hranjivih tvari u EZ gnojivima koja pripadaju tipu gnojiva navedenima u odjeljcima A, B i C Priloga I., pod uvjetom da su ti elementi prisutni u najmanje sljedećim minimalnim količinama:
(a) |
2 % kalcijevog oksida (CaO), tj. 1,4 % Ca; |
(b) |
2 % magnezijevog oksida (MgO), tj. 1,2 % Mg; |
(c) |
3 % natrijevog oksida (Na2O), tj. 2,2 % Na; |
(d) |
5 % sumporovog trioksida (SO3), tj. 2 % S. |
U takvom slučaju, dodatna oznaka, kako je određeno člankom 19. stavkom 2. točkom ii., dodaje se oznaci tipa.
Članak 18.
Kalcij, magnezij, natrij i sumpor
1. Deklaracija udjela kalcija, magnezija, natrija i sumpora u gnojivima navedenima u odjeljcima A, B i C Priloga I. izražava se na jedan od sljedećih načina:
(a) |
ukupni udio izražen kao maseni postotak gnojiva; |
(b) |
ukupni udio i udio topljiv u vodi, izraženo kao maseni postotak gnojiva, gdje topljivi dio iznosi najmanje četvrtinu ukupnog udjela; |
(c) |
kad je element potpuno topljiv u vodi, samo dio topljiv u vodi deklarira se kao maseni postotak. |
2. Osim ako nije drukčije navedeno u Prilogu I., deklaracija udjela kalcija navodi se jedino ako je topljiv u vodi i izražava se kao maseni postotak gnojiva.
Članak 19.
Identifikacija
1. Povrh obveznih identifikacijskih oznaka iz članka 9. stavka 1. točke (a), moraju se navesti oznake navedene u stavcima 2., 3., 4., 5. i 6. ovog članka.
2. Nakon označivanja tipa složenih gnojiva navodi se sljedeće:
i. |
Kemijski simboli deklariranih sekundarnih hranjivih tvari, u zagradi i nakon simbola primarnih hranjivih tvari. |
ii. |
Brojevi koji ukazuju na udio primarnih hranjivih tvari. Udio deklariranih sekundarnih hranjivih tvari navodi se u zagradi nakon udjela primarnih hranjivih tvari. |
3. Označivanje tipa gnojiva slijede samo brojke koje ukazuju na udio primarnih i sekundarnih hranjivih tvari.
4. Ako su deklarirane mikro-hranjive tvari, navode se riječi „s mikro-hranjivim tvarima” ili riječ „s” nakon koje slijedi ime ili imena i kemijski simboli prisutnih mikro-hranjivih tvari.
5. Deklarirani udio primarnih hranjivih tvari i sekundarnih hranjivih tvari navodi se kao maseni postotak izražen cijelim brojevima ili, gdje je potrebno, gdje postoji primjenljiva metoda analize, jednim decimalnim mjestom.
U gnojivima koja sadrže više od jedne deklarirane hranjive tvari, kod primarnih hranjivih tvari treba započeti ovim redom: N, P2O5 i/ili P, K2O i/ili K, a kod sekundarnih hranjivih tvari: CaO i/ili Ca, MgO i/ili Mg, Na2O i/ili Na, SO3 i/ili S.
Deklarirani udio mikro-hranjivih tvari navodi ime i simbol svake mikro-hranjive tvari, ukazujući na maseni postotak, kako je određeno u odjeljcima E.2.2. i E.2.3. Priloga I., te prema topljivosti.
6. Oblici i topljivost hranjivih tvari također se izražavaju kao maseni postotak gnojiva, osim gdje Prilog I. izričito zahtijeva da taj udio bude izražen na drugi način.
Broj decimalnih mjesta je jedan, osim za mikro-hranjive tvari, gdje je kako je određeno u odjeljcima E.2.2. i E.2.3. Priloga I.
POGLAVLJE II.
Anorganska gnojiva sa sekundarnim hranjivim tvarima
Članak 20.
Područje primjene
Ovo poglavlje odnosi se na anorganska gnojiva sa sekundarnim hranjivim tvarima, kruta ili tekuća, uključujući i ona koja sadrže sekundarne hranjive tvari i/ili mikro-hranjive tvari, s minimalnom količinom udjela hranjivih tvari, kako je određeno u odjeljcima D, E.2.2. ili E.2.3. Priloga I.
Članak 21.
Identifikacija
1. Povrh obveznih identifikacijskih oznaka iz članka 9. stavka 1. točke (a), moraju se navesti oznake navedene u stavcima 2., 3., 4. i 5. ovog članka.
2. Gdje su deklarirane mikro-hranjive tvari, navode se riječi „s mikro-hranjivim tvarima” ili riječ „s” nakon koje slijedi ime ili imena i kemijski simboli prisutnih mikro-hranjivih tvari.
3. Deklarirani udio sekundarnih hranjivih tvari navodi se kao maseni postotak, kao cijeli brojevi ili, gdje je potrebno, gdje postoji primjenljiva metoda analize, na jedno decimalno mjesto.
Gdje je prisutno više od jedne sekundarne hranjive tvari, ide se ovim redom:
|
CaO i/ili Ca, MgO i/ili Mg, Na2O i/ili Na, SO3 i/ili S. |
Deklarirani udio mikro-hranjivih tvari navodi ime i simbol svake mikro-hranjive tvari, ukazujući na maseni postotak, kako je određeno u odjeljcima E.2.2. i E.2.3. Priloga I., te prema topljivosti.
4. Oblici i topljivost hranjivih tvari također se izražavaju kao maseni postotak gnojiva, osim gdje Prilog I. izričito zahtijeva da taj udio bude izražen na drugi način.
Broj decimalnih mjesta je jedan, osim za mikro-hranjive tvari, gdje je kako je određeno u odjeljcima E.2.2. i E.2.3. Priloga I.
5. Osim ako nije drukčije navedeno u Prilogu I., deklaracija udjela kalcija navodi se jedino ako je topljiv u vodi i izražava se kao maseni postotak gnojiva.
POGLAVLJE III.
Anorganska gnojiva s mikro-hranjivim tvarima
Članak 22.
Područje primjene
Ovo poglavlje odnosi se na anorganska gnojiva s mikro-hranjivim tvarima, kruta ili tekuća, s minimalnom količinom sadržaja hranjivih tvari, kako je određeno u odjeljcima E.1. i E.2.1. Priloga I.
Članak 23.
Identifikacija
1. Povrh obveznih identifikacijskih oznaka iz članka 9. stavka 1. točke (a), navode se oznake navedene u stavcima 2., 3., 4. i 5. ovog članka.
2. Gdje gnojivo sadrži više od jedne mikro-hranjive tvari, navodi se oznaka tipa „mješavina mikro-hranjivih tvari” nakon kojih slijede imena i kemijski simboli prisutnih mikro-hranjivih tvari.
3. Za gnojiva koja sadrže samo jednu mikro-hranjivu tvar (odjeljak E.1. Priloga I.), deklarirani udio mikro-hranjive tvari mora se iskazati kao maseni postotak, kao cijeli brojevi ili, gdje je potrebno, gdje postoji primjenljiva metoda analize, na jedno decimalno mjesto.
4. Oblici i topljivost mikro-hranjivih tvari izražavaju se kao maseni postotak gnojiva, osim gdje Prilog I. izričito zahtijeva da se taj udio izrazi na drugi način.
Broj decimalnih mjesta je jedan, osim za mikro-hranjive tvari, gdje je kako je određeno u odjeljcima E.2.1. Priloga I.
5. Ispod obveznih i neobveznih deklaracija, sljedeći podaci stavljaju se na etiketu i prateće dokumente s obzirom na proizvode koji se pojavljuju u odjeljcima E.1. i E.2.1. Priloga I.:
„Koristiti samo u slučaju potvrđene potrebe. Ne prelaziti primjerenu količinu.”
Članak 24.
Pakiranje
EZ gnojiva obuhvaćena odredbama ovog poglavlja se pakiraju.
POGLAVLJE IV.
Amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika
Članak 25.
Područje primjene
U smislu ovog poglavlja, amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika, jednostavna ili složena, su proizvodi na osnovi amonijevog nitrata, koji se proizvode se kako bi se koristili kao gnojiva koja u masi sadrže više od 28 % dušika u odnosu na amonijev nitrat.
Ovaj tip gnojiva može sadržavati anorganske ili inertne tvari.
Tvari koje se koriste u proizvodnji ovog tipa gnojiva ne smiju povećati njegovu osjetljivost na toplinu ili sklonost detonaciji.
Članak 26.
Mjere sigurnosti i kontrole
1. Proizvođač osigurava da su jednostavna amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika u skladu s odredbama odjeljka 1. Priloga III.
2. Provjeravanje, analiza i ispitivanje u svrhu službenih kontrola jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika predviđeni ovim poglavljem izvršavaju se u skladu s metodama opisanim u odjeljku 3. Priloga III.
3. Da se osigura sljedivost EZ amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika koji se stavljaju na tržište, proizvođač vodi evidenciju o imenima i adresama lokacija i upraviteljima tih lokacija, gdje su gnojiva i njihove osnovne komponente proizvedeni. Ta evidencija dostupna je inspekciji država članica tako dugo dok su zalihe gnojiva na tržištu te u daljnjem razdoblju od 2 godine nakon što proizvođač prestane opskrbljavati tržište.
Članak 27.
Ispitivanje otpornosti na detonaciju
Ne dovodeći u pitanje mjere iz članka 26. proizvođač osigurava da svaki tip EZ amonijsko nitratnog gnojiva s visokim udjelom dušika stavljenih na tržište prođe ispitivanje otpornosti na detonaciju, kako je opisano u odjeljcima 2., 3. (metoda 1. točka 3.) i 4. Priloga III. ovoj Uredbi. Ovo ispitivanje mora provesti jedan od ovlaštenih laboratorija iz članka 30. stavka 1. ili članka 33. stavka 1. Proizvođači dostavljaju rezultate ispitivanja nadležnom tijelu određene države članice najmanje 5 dana prije stavljanja gnojiva na tržište ili najmanje 5 dana prije dospijeća gnojiva na granice Europske Zajednice u slučaju uvoza. Nakon toga, proizvođač i dalje mora jamčiti da su sve zalihe gnojiva koje su stavljene na tržište u stanju proći gore spomenuto ispitivanje.
Članak 28.
Pakiranje
Amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika dostupna su krajnjem korisniku samo u zapakiranom obliku.
GLAVA III.
OCJENA SUKLADNOSTI GNOJIVA
Članak 29.
Mjere kontrole
1. Države članice mogu podvrgnuti gnojiva označena kao „EZ gnojiva” službenim mjerama kontrole u svrhu potvrđivanja da su u skladu s ovom Uredbom.
Države članice mogu zaračunati pristojbe koje ne prelaze troškove ispitivanja potrebnih za takve mjere kontrole, ali to ne obvezuje proizvođače da ponove ispitivanja ili da plate za ponovna ispitivanja ako je prvo ispitivanje proveo laboratorij koji je ispunio uvjete članka 30. i ako su ispitivanja pokazala sukladnost predmetnih gnojiva.
2. Države članice osiguravaju da se uzorkovanje i analiza u svrhu službene kontrole EZ gnojiva koja pripadaju tipu gnojiva navedenih u Prilogu I. provode u skladu s metodama opisanima u Prilogu III. i IV.
3. Suglasnost s ovom Uredbom u odnosu na sukladnost tipova gnojiva i suglasnost s deklariranim udjelom hranjivih tvari i/ili deklariranog udjela izraženog prema oblicima i topljivosti takvih hranjivih tvari može se provjeriti pri službenim inspekcijama samo pomoću metoda uzorkovanja i analiza donesenih u skladu s Prilogom III. i IV. i uzimajući u obzir dozvoljena odstupanja određena u Prilogu II.
4. Prilagodba i modernizacija metoda mjerenja, uzorkovanja i analize slijedi postupak iz članka 32. stavka 2. i, kad god je moguće, koristi se europskim normama. Isti postupak primjenjuje se na donošenje pravila provedbe koja su potrebna za određivanje mjera kontrole predviđenih u ovom članku i u člancima 8., 26. i 27. ove Uredbe. Takva pravila se posebno odnose na pitanje učestalosti potrebe ponovnog provođenja ispitivanja, kao i na mjere koje su donesene kako bi osigurale da je gnojivo stavljeno na tržište jednako ispitanom gnojivu.
Članak 30.
Laboratoriji
1. Države članice će Komisiji dostaviti popis onih ovlaštenih laboratorija na svojim područjima koji su u stanju osigurati potrebne usluge za provjeravanje sukladnosti EZ gnojiva sa zahtjevima ove Uredbe. Takvi laboratoriji moraju odgovarati normama spomenutima u odjeljku B Priloga V. Takva obavijest mora se poslati do 11. lipnja 2004. i prilikom svake naknadne promjene.
2. Komisija objavljuje popis ovlaštenih laboratorija u Službenom listu Europske unije.
3. Kad država članica ima opravdane razloge vjerovati da ovlašteni laboratorij ne udovoljava normama iz stavka 1., pokreće to pitanje pred odborom iz članka 32. Ako se odbor složi da laboratorij ne udovoljava normama, Komisija uklanja ime s popisa iz stavka 2.
4. Komisija donosi odluku o tome unutar 90 dana od primitka informacije u skladu s postupkom iz članka 32. stavka 2.
5. Komisija objavljuje izmijenjeni popis u Službenom listu Europske unije.
GLAVA IV.
ZAVRŠNE ODREDBE
POGLAVLJE I.
Prilagodba Priloga
Članak 31.
Nova EZ gnojiva
1. Uvrštavanje novog tipa gnojiva u Prilog I. ovoj Uredbi donosi se u skladu s postupkom iz članka 32. stavka 2.
2. Proizvođač ili njegov predstavnik koji želi predložiti novi tip gnojiva za uvrštavanje u Prilog I. i treba dostaviti tehničku dokumentaciju u tu svrhu, čini to uzimajući u obzir tehničke dokumente iz odjeljka A Priloga V.
3. Izmjene potrebne zbog prilagodbe Priloga u svrhu tehničkog napretka donose se u skladu s postupkom iz članka 32. stavka 2.
Članak 32.
Postupak odbora
1. Komisiji pomaže odbor.
2. Prilikom pozivanja na ovaj stavak, primjenjuje se članke 5. i 7. Odluke 1999/468 EZ, uzimajući u obzir odredbe njenog članka 8.
Razdoblje navedeno u članku 5. stavku 6. Odluke 1999/468/EZ iznosi tri mjeseca.
3. Odbor donosi svoj Poslovnik.
POGLAVLJE II.
Prijelazne odredbe
Članak 33.
Mjerodavni laboratoriji
1. Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 30. stavka 1., države članice mogu tijekom prijelaznog razdoblja do 11. prosinca 2007. nastaviti primjenjivati svoje nacionalne odredbe o ovlaštenju nadležnih laboratorija kako bi osigurale potrebne usluge provjere sukladnosti EZ gnojiva sa zahtjevima ove Uredbe.
2. Države članice će Komisiji dostaviti popis ovih laboratorija, dajući detalje plana njihova ovlaštenja. Takvo izvješće mora se poslati do 11. lipnja 2004. i prilikom svake naknadne promjene.
Članak 34.
Pakiranje i stavljanje etiketa
Bez obzira na članak 35. stavak 1., označivanje, pakiranje i stavljanje etiketa na EZ gnojiva i prateće dokumente predviđene ranijim Direktivama može se nastaviti koristiti do 11. lipnja 2005.
POGLAVLJE III.
Završne odredbe
Članak 35.
Direktive stavljene izvan snage
1. Direktive 76/116/EEZ, 77/535/EEZ, 80/876/EEZ i 87/94/EEZ ovime se stavljaju izvan snage.
2. Pozivanja na Direktive stavljene izvan snage tumačit će se kao pozivanja na ovu Uredbu. Posebno, odstupanja od članka 7. Direktive 76/116/EEZ koja su bila odobrena od strane Komisije prema članku 95. stavku 6. Ugovora tumače se kao odstupanja od članka 5. sadašnje Uredbe i dalje će biti učinkovita bez obzira na stupanje na snagu ove Uredbe. U očekivanju donošenja kazni prema članku 36., države članice i dalje mogu primjenjivati sankcije zbog povreda nacionalnih pravila provodeći Direktive spomenute u stavku 1.
Članak 36.
Kazne
Države članice utvrđuju pravila o kaznama koje se primjenjuju zbog povreda odredbi ove Uredbe i poduzimaju sve mjere kako bi bile sigurne da se one provode. Predviđene kazne moraju biti učinkovite, razmjerne i odvraćajuće.
Članak 37.
Nacionalne odredbe
Države članice do 11. lipnja 2005. obavješćuju Komisiju o svakoj nacionalnoj odredbi donesenoj sukladno članku 6. stavku 1., članku 6. stavku 2., članku 29. stavku 1. i članku 36. ove Uredbe, i bez odlaganja je obavješćuju o bilo kakvim naknadnim izmjenama koje utječu na njih.
Članak 38.
Stupanje na snagu
Ova Uredba stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica, izuzimajući članak 8. i članak 26. stavak 3., koji stupaju na snagu 11. lipnja 2005.
Ova je Uredba u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama.
Sastavljeno u Luxembourgu 13. listopada 2003.
Za Europski parlament
Predsjednik
P. COX
Za Vijeće
Predsjednik
G. ALEMANNO
(1) SL C 51 E, 26.2.2002., str. 1., i SL C 227 E, 24.9.2002., str. 503.
(2) SL C 80, 3.4.2002., str. 6.
(3) Mišljenje Europskog parlamenta od 10. travnja 2002., (SL C 127 E, 29.5.2002., str. 160.), Zajedničko stajalište Vijeća od 14. travnja 2003., (SL C 153 E, 1.7.2003., str. 56.) i Odluka Europskog parlamenta od 2. rujna 2003. (još nije objavljena u Službenom listu).
(4) SL L 24, 30.1.1976., str. 21. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 98/97/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 18, 23.1.1999., str. 60.).
(5) SL L 250, 23.9.1980., str. 7. Direktiva kako je izmijenjena Direktivom 97/63/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 335, 6.12.1997., str. 15.).
(6) SL L 38, 7.2.1987., str. 1. Direktiva kako je izmijenjena Direktivom 88/126/EEZ (SL L 63, 9.3.1988., str. 12.).
(7) SL L 213, 22.8.1977., str. 1. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom 95/8/EZ (SL L 86, 20.4.1995., str. 41.).
(8) SL L 184, 17.7.1999., str. 23.
SADRŽAJ
PRILOG I. — |
Popis tipova EZ gnojiva |
A. |
Anorganska jednostavna gnojiva s primarnim hranjivim tvarima |
A.1. |
Dušična gnojiva |
A.2. |
Fosfatna gnojiva |
A.3. |
Kalijeva gnojiva |
B. |
Anorganska složena gnojiva s primarnim hranjivim tvarima |
B.1. |
NPK gnojiva |
B.2. |
NP gnojiva |
B.3. |
NK gnojiva |
B.4. |
PK gnojiva |
C. |
Anorganska tekuća gnojiva |
C.1. |
Jednostavna tekuća gnojiva |
C.2. |
Složena tekuća gnojiva |
D. |
Anorganska gnojiva sa sekundarnim hranjivim tvarima |
E. |
Anorganska gnojiva s mikro-hranjivim tvarima |
E.1. |
Gnojiva koja sadrže samo jednu mikro-hranjivu tvar |
E.1.1. |
Bor |
E.1.2. |
Kobalt |
E.1.3. |
Bakar |
E.1.4. |
Željezo |
E.1.5. |
Mangan |
E.1.6. |
Molibden |
E.1.7. |
Cink |
E.2. |
Minimalni udio mikro-hranjivih tvari, maseni postotak gnojiva |
E.3. |
Popis ovlaštenih kelirajućih i kompleksirajućih agensa za mikro-hranjive tvari: |
PRILOG II. — |
Dozvoljena odstupanja |
1. |
Apsolutna vrijednost anorganskih jednostavnih gnojiva s primarnim hranjivim tvarima u masenim postocima, izražena kao N, P2O5, K2O, MgO, Cl |
2. |
Anorganska složena gnojiva s primarnim hranjivim tvarima |
3. |
Sekundarne hranjive tvari u gnojivima |
4. |
Mikro-hranjive tvari u gnojivima |
PRILOG III. — |
Tehničke odredbe za amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika |
1. |
Karakteristike i ograničenja za jednostavna amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika |
2. |
Opis ispitivanja otpornosti na detonaciju s obzirom na amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika |
3. |
Metode provjeravanja sukladnosti s ograničenjima određenima u Prilozima III.-1. i III.-2. |
4. |
Određivanje otpornosti na detonaciju |
PRILOG IV — |
Metode uzorkovanja i analize |
A. |
Metoda uzorkovanja za kontrolu gnojiva |
1. |
Svrha i područje primjene |
2. |
Ovlašteni službenici za uzorkovanja |
3. |
Definicije |
4. |
Oprema |
5. |
Količinski zahtjevi |
6. |
Upute za uzimanje, pripremanje i pakiranje uzoraka |
7. |
Pakiranje konačnih uzoraka |
8. |
Evidencija uzorkovanja |
9. |
Odredište uzoraka |
B. |
Metode analize gnojiva |
Općenita opažanja
Općenite odredbe u vezi metoda analize gnojiva
Metoda 1. |
— Pripremanje uzorka za analizu |
Metode 2. |
— Dušik |
Metoda 2.1. |
— Određivanje amonijskog dušika |
Metoda 2.2.2. |
— Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Arndu |
Metode 2.2.1. |
— Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Ulschu |
Metoda 2.2.2. |
— Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Arndu |
Metoda 2.2.3. |
— Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Devardi |
Metoda 2.3. |
— Određivanje ukupnog dušika |
Metoda 2.3.1. |
— Određivanje ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu bez nitrata |
Metoda 2.3.2. |
— Određivanje ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu koji sadrži nitrate |
Metoda 2.3.3. |
— Određivanje ukupnog dušika u urei |
Metoda 2.4. |
— Određivanje cijanamidnog dušika |
Metoda 2.5. |
— Spektrofotometrijsko određivanje biureta u urei |
Metode 2.6. |
— Određivanje različitih oblika dušika u istom uzorku |
Metoda 2.6.1. |
— Određivanje različitih oblika dušika u istom uzorku u gnojivima koja sadrže dušik kao nitratni, amonijski, amidni i cijanamidni dušik |
Metoda 2.6.2. |
— Određivanje različitih oblika dušika u gnojivima koja sadrže dušik samo kao nitratni, amonijski i amidni dušik |
Metoda 3. |
— Određivanje zapaljivih sastojaka |
Metode 3.1. |
— Ekstrakcije |
Metoda 3.1.1. |
— Ekstrakcija fosfora topljivog u mineralnim kiselinama |
Metoda 3.1.2. |
— Ekstrakcija fosfora topljivog u 2 % mravlje kiseline (20 g po litri) |
Metoda 3.1.3. |
— Ekstrakcija fosfora topljivog u 2 % limunske kiseline (20 g po litri) |
Metoda 3.1.4. |
— Ekstrakcija fosfora koji je topljiv u neutralnom amonijevom citratu |
Metode 3.1.5. |
— Ekstrakcija lužnatim amonijevim citratom |
Metoda 3.1.5.1. |
— Ekstrakcija topljivog fosfora prema Petermannu na 65 °C |
Metoda 3.1.5.2. |
— Ekstrakcija topljivog fosfora prema Petermannu na sobnoj temperaturi |
Metoda 3.1.5.3. |
— Ekstrakcija fosfora topljivog u Joulievom lužnatom amonijevom citratu |
Metoda 3.1.6. |
— Ekstrakcija fosfora topljivog u vodi |
Metoda 3.2. |
— Određivanje ekstrahiranog fosfora (Gravimetrijska metoda uz korištenje kinolin fosfomolibdata) |
Metoda 4. |
— Kalij |
Metoda 4.1. |
— Određivanje udjela kalija topljivog u vodi |
Metoda 5. |
— |
Metoda 6. |
— Klor |
Metoda 6.1. |
— Određivanje klorida u odsustvu organskog materijala |
Metode 7. |
— Finoća usitnjavanja |
Metoda 7.1. |
— Određivanje finoće usitnjavanja (suhi postupak) |
Metoda 7.2. |
— Određivanje finoće usitnjavanja mekih prirodnih fosfata |
Metode 8. |
— Sekundarne hranjive tvari |
Metoda 8.1. |
— Ekstrakcija ukupnog kalcija, ukupnog magnezija, ukupnog natrija i ukupnog sumpora u obliku sulfata |
Metoda 8.2. |
— Ekstrakcija ukupnog sumpora prisutnog u različitim oblicima |
Metoda 8.3. |
— Ekstrakcija kalcija, magnezija, natrija i sumpora topljivih u vodi (u obliku sulfata) |
Metoda 8.4. |
— Ekstrakcija sumpora topljivog u vodi gdje je sumpor u različitim oblicima |
Metoda 8.5. |
— Ekstrakcija i određivanje elementarnog sumpora |
Metoda 8.6. |
— Manganometrijsko određivanje ekstrahiranog kalcija nakon taloženja u obliku oksalata |
Metoda 8.7. |
— Određivanje magnezija atomskom apsorpcijskom spektrometrijom |
Metoda 8.8. |
— Određivanje magnezija kompleksometrijski |
Metoda 8.9. |
— Određivanje sulfata |
Metoda 8.10. |
— Određivanje ekstrahiranog natrija |
Metode 9. |
— Mikro-hranjive tvari u koncentraciji manjoj ili jednakoj 10 % |
Metoda 9.1. |
— Ekstrakcija ukupnih mikrohranjivih tvari |
Metoda 9.2. |
— Ekstrakcija mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi |
Metoda 9.3. |
— Odstranjivanje organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva |
Metoda 9.4. |
— Određivanje mikro-hranjivih tvari u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom (općeniti postupak) |
Metoda 9.5. |
— Određivanje bora u ekstraktima gnojiva pomoću spektrometrije azometinom-H |
Metoda 9.6. |
— Određivanje kobalta u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
Metoda 9.7. |
— Određivanje bakra u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
Metoda 9.8. |
— Određivanje željeza u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
Metoda 9.9. |
— Određivanje mangana u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
Metoda 9.10. |
— Određivanje molibdena u ekstraktima gnojiva pomoću spektrometrije kompleksa s amonijevim cijanatom |
Metoda 9.11. |
— Određivanje cinka u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
Metode 10. |
— Mikro-hranjive tvari u koncentraciji većoj od 10 % |
Metoda 10.1. |
— Ekstrakcija ukupnih mikro-hranjivih tvari |
Metoda 10.2. |
— Ekstrakcija mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi |
Metoda 10.3. |
— Odstranjivanje organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva |
Metoda 10.4. |
— Određivanje mikro-hranjivih tvari u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom (općeniti postupak) |
Metoda 10.5. |
— Određivanje bora u ekstraktima gnojiva pomoću acidimetrijskog titriranja |
Metoda 10.6. |
— Određivanje kobalta u ekstraktima gnojiva gravimetrijskom metodom s 1-nitrozo-2-naftolom |
Metoda 10.7. |
— Određivanje bakra u ekstraktima gnojiva titrimetrijskom metodom |
Metoda 10.8. |
— Određivanje željeza u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom |
Metoda 10.9. |
— Određivanje mangana u ekstraktima gnojiva titriranjem |
Metoda 10.10. |
— Određivanje molibdena u ekstraktima gnojiva gravimetrijskom metodom s 8-hidroksikinolinom |
Metoda 10.11. |
— Određivanje cinka u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije |
PRILOG V.
A. |
Popis dokumenata o kojima se treba posavjetovati s proizvođačima ili njihovim predstavnicima kako bi se sastavila tehnička datoteka za novi tip gnojiva koji će se pridodati prilogu I. ovoj uredbi |
B. |
Norme ovlašćivanja koje se odnose na laboratorije nadležne za pružanje neophodne usluge provjeravanja sukladnosti EZ gnojiva sa zahtjevima ove uredbe i njezinih priloga |
PRILOG I.
POPIS TIPOVA EZ GNOJIVA
A. Anorganska jednostavna gnojiva s primarnim hranjivim tvarima
A.1. Dušična gnojiva
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Udio deklariranih hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||
1(a) |
Kalcijev nitrat (nitrat kalcijevog hidroksida) |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži kalcijev nitrat kao osnovni sastojak, a može sadržavati i amonijev nitrat |
15 % N Dušik izražen kao ukupni dušik ili kao nitratni ili amonijski dušik. Maksimalni udio amonijskog dušika: 1,5 % N |
|
Ukupni dušik Daljnji neobvezni podaci:
|
||||||||
1(b) |
Kalcijev magnezijev nitrat (nitrat kalcijevog hidroksida i magnezija) |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži kalcijev nitrat i magnezijev nitrat kao osnovne sastojke |
13 % N Dušik izražen kao nitratni dušik. Minimalni udio magnezija u obliku soli topljivih u vodi izražen kao magnezijev oksid: 5 % MgO |
|
Nitratni dušik Magnezijev oksid topljiv u vodi |
||||||||
1(c) |
Magnezijev nitrat |
Kemijski dobiven proizvod koji kao osnovni sastojak sadrži magnezijev nitrat heksahidrat |
10 % N Dušik izražen kao nitratni dušik |
Kad je na tržištu u obliku kristala, može se dodati oznaka „u kristaliziranom obliku” |
Nitratni dušik Magnezijev oksid topljiv u vodi |
||||||||
14 % MgO Magnezij izražen kao magnezijev oksid topljiv u vodi |
|||||||||||||
2(a) |
Natrijev nitrat (nitrat sode) |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži natrijev nitrat kao osnovni sastojak |
15 % N Dušik izražen kao nitratni dušik |
|
Nitratni dušik |
||||||||
2(b) |
Čilska salitra |
Proizvod pripravljen iz prirodne salitre koji sadrži natrijev nitrat kao osnovni sastojak |
15 % N Dušik izražen kao nitratni dušik |
|
Nitratni dušik |
||||||||
3(a) |
Kalcijev cijanamid |
Kemijski dobiven proizvod koji kao osnovni sastojak sadrži kalcijev cijanamid, kalcijev oksid i vjerojatno male količine amonijeve soli i uree |
18 % N Dušik izražen kao ukupni dušik, najmanje 75 % dušika je vezano u obliku cijanamida |
|
Ukupni dušik |
||||||||
3(b) |
Dušikov kalcijev cijanamid |
Kemijski dobiven proizvod koji kao svoj osnovni sastojak sadrži kalcijev cijanamid, kalcijev oksid i vjerojatno male količine amonijeve soli i uree, plus dodane nitrate |
18 % N Dušik izražen kao ukupni dušik, najmanje 75 % od dušika deklariranog kao veza u obliku cijanamida. Udio nitratnog dušika:
|
|
Ukupni dušik Nitratni dušik |
||||||||
4 |
Amonijev sulfat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev sulfat kao svoj osnovni sastojak |
20 % N Dušik izražen kao amonijski dušik |
|
Amonijski dušik |
||||||||
5 |
Amonijev nitrat ili kalcijev amonijev nitrat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev nitrat kao svoj osnovni sastojak, koji može sadržavati punila poput vapnenog kamena, kalcijevog sulfata, dolomita, magnezijevog sulfata, kieserita |
20 % N Dušik izražen kao nitratni i amonijski dušik, gdje se svaki od ta dva oblika računa kao polovica prisutnog dušika. Vidjeti Priloge III.1. i III.2. ove Uredbe, ako je potrebno. |
Označivanje „kalcijev amonijev nitrat” primjenjuje se izričito na gnojiva koja sadrže samo kalcijev karbonat (npr. vapno) i/ili magnezijev karbonat i kalcijev karbonat (npr. dolomit) uz amonijev nitrat. Minimalni udio tih karbonata mora biti 20 %, a razina čistoće najmanje 90 % |
Ukupni dušik Nitratni dušik Amonijski dušik |
||||||||
6 |
Amonijev sulfonitrat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev nitrat i amonijev sulfat kao svoj osnovni sastojak |
25 % N Dušik izražen kao amonijski i nitratni dušik. Minimalni udio nitratnog dušika: 5 % |
|
Ukupni dušik Amonijski dušik Nitratni dušik |
||||||||
7 |
Magnezijev sulfonitrat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev nitrat, amonijev sulfat i magnezijev sulfat kao osnovni sastojak |
19 % N Dušik izražen kao amonijski i nitratni dušik. Minimalni udio nitratnog dušika: 6 % |
|
Ukupni dušik Amonijski dušik |
||||||||
5 % MgO Magnezij u obliku soli topljivih u vodi, izražen kao magnezij oksid |
|
Nitratni dušik Magnezij topljiv u vodi |
|||||||||||
8 |
Magnezij-amonijev nitrat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijeve nitrate i magnezijeve složene soli (dolomitni magnezijev karbonat i/ili magnezijev sulfat) kao osnovni sastojak |
19 % N Dušik izražen kao amonijski i nitratni dušik. Minimalni udio nitratnog dušika: 6 % N |
|
Ukupni dušik Amonijski dušik Nitratni dušik |
||||||||
5 % MgO, Magnezij izražen kao ukupni magnezijev oksid |
|
Ukupni magnezijev oksid i moguće magnezijev oksid topljiv u vodi |
|||||||||||
9 |
Urea |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži karbonil diamid (karbamid) kao svoj osnovni sastojak |
44 % N Ukupni amidni dušik (uz biuret). Maksimalni udio biureta: 1,2 % |
|
Ukupni dušik, izražen kao amidni dušik |
||||||||
10 |
Krotoniliden diurea |
Proizvod dobiven reakcijom uree s krotonaldehidom Monomer |
28 % N Dušik izražen kao ukupni dušik Najmanje 25 % N od krotoniliden diuree Maksimalni udio amidnog dušika: 3 % |
|
Ukupni dušik Amidni dušik, gdje je najmanje 1 % prema težini Dušik od krotoniliden diuree |
||||||||
11 |
Izobutiliden diurea |
Proizvod dobiven reakcijom uree s izobutilaldehidom monomerički složenim Monomer |
28 % N Dušik izražen kao ukupni dušik Najmanje 25 % N od izobutiliden diuree Maksimalni udio amidnog dušika: 3 % |
|
Ukupni dušik Amidni dušik, gdje je najmanje 1 % prema težini Dušik od izobutiliden diuree |
||||||||
12 |
Urea formaldehid |
Proizvod dobiven reakcijom uree s formaldehidom i sadrži molekule urea formaldehida kao svoj osnovni sastojak Polimer |
36 % N ukupni dušik Dušik izražen kao ukupni dušik Najmanje 3/5 deklariranog udjela ukupnog dušika mora biti topljivo u vrućoj vodi Najmanje 31 % N od urea formaldehida Maksimalni udio amidnog dušika: 5 % |
|
Ukupni dušik Amidni dušik, gdje je najmanje 1 % prema težini Dušik iz formaldehid uree koji je topljiv u hladnoj vodi Dušik iz formaldehid uree koji je topljiv jedino u vrućoj vodi |
||||||||
13 |
Dušično gnojivo koje sadrži krotoniliden diureu |
Proizvod dobiven kemijski koji sadrži krotoniliden diureu i jednostavno dušično gnojivo [Popis A-1., izuzev proizvoda 3.(a), 3.(b) i 5.] |
18 % N izražen kao ukupni dušik Najmanje 3 % dušika u amonijačnom i/ili nitratnom i/ili amidnom obliku Najmanje 1/3 deklariranog udjela ukupnog dušika mora biti izvedeno iz krotoniliden diuree Maksimum udjela diureta:
|
|
Ukupni dušik Za svaki oblik iznosi najmanje 1 %:
Dušik od krotoniliden diuree |
||||||||
14 |
Dušično gnojivo koje sadrži izobutiliden diureu |
Proizvod dobiven kemijski koji sadrži izobutiliden diureu i jednostavno dušično gnojivo [Popis A-1., izuzev proizvoda 3.(a), 3.(b) i 5.] |
18 % N izražen kao ukupni dušik Najmanje 3 % dušika u amonijačnom i/ili nitratnom i/ili amidnom obliku Najmanje 1/3 deklariranog udjela ukupnog dušika mora biti izvedeno iz izobutiliden diuree Maksimum udjela diureta:
|
|
Ukupni dušik Za svaki oblik iznosi najmanje 1 %:
Dušik od izobutiliden diuree |
||||||||
15 |
Dušično gnojivo koje sadrži ureu formaldehid |
Proizvod dobiven kemijski koji sadrži formaldehid i jednostavno dušično gnojivo [Popis A-1., izuzev proizvoda 3.(a), 3.(b) i 5.] |
18 % N izražen kao ukupni dušik Najmanje 3 % dušika u amonijačnom i/ili nitratnom i/ili amidnom obliku Najmanje 1/3 deklariranog udjela ukupnog dušika mora biti izvedeno iz uree formaldehida Dušik iz uree formaldehida mora sadržavati najmanje 3/5 dušika topljivog u vrućoj vodi Maksimum udjela diureta:
|
|
Ukupni dušik Za svaki oblik iznosi najmanje 1 %:
Dušik od uree formaldehida Dušik od uree formaldehida koji je topljiv u hladnoj vodi Dušik od uree formaldehida koji je topljiv jedino u vrućoj vodi |
||||||||
16 |
Amonijev sulfat s inhibitorom nitrifikacije (dicijan-diamid) |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev sulfat i dicijan-diamid |
20 % N Dušik izražen kao ukupni dušik Minimalni udio amonijskog dušika: 18 % Minimalni udio dušika od dicijandiamida: 1,5 % |
|
Ukupni dušik Amonijski dušik Dušik od dicijandiamida Tehničke informacije (1) |
||||||||
17 |
Amonijev sulfonitrat s inhibitorom nitrifikacije (dicijan-diamid) |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev sulfonitrat i dicijan-diamid |
24 % N Dušik izražen kao ukupni dušik Minimalni udio nitratnog dušika: 3 % Minimalni udio dušika od dicijandiamida: 1,5 % |
|
Ukupni dušik Nitratni dušik Amonijski dušik Dušik od dicijandiamida Tehničke informacije (1) |
||||||||
18 |
Urea-amonijev sulfat |
Kemijski dobiven proizvod iz uree i amonijevog sulfata |
30 % N Dušik izražen kao amonijski i amidni dušik Minimalni udio amonijskog dušika: 4 % Minimalni udio sumpora izražen kao sumporni trioksid: 12 % Maksimalni udio biureta: 0,9 % |
|
Ukupni dušik Amonijski dušik Amidni dušik Sumporni trioksid topljiv u vodi |
A.2. Fosfatna gnojiva
Ako je propisan kriterij veličina čestice za osnovne sastavne materijale gnojiva koja se prodaju u zrnatom obliku (gnojiva 1, 3, 4, 5, 6 i 7), to će se utvrditi odgovarajućom analitičkom metodom.
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||
1 |
Bazična šljaka:
|
Proizvod dobiven topljenjem željeza postupkom rastapanja fosfora i sadrži kalcijeve silikofosfate kao svoje osnovne sastojke |
12 % P2O5 Fosfor izražen kao fosfor pentoksid topljiv u mineralnim kiselinama, najmanje 75 % deklariranog udjela fosfor pentoksida topljivo u 2 % limunske kiseline ili P2O5 Fosfor izražen kao fosfor pentoksid topljiv u 2 % limunske kiseline Veličina čestica:
|
|
Ukupni fosfor pentoksid (topljiv u mineralnim kiselinama) 75 % od čega (u masenim %) je topljivo u 2 % limunske kiseline (za tržište u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj) Ukupni fosfor pentoksid (topljiv u mineralnim kiselinama) i fosfor pentoksid topljiv u 2 % limunske kiseline (za tržište u Velikoj Britaniji) Fosfor pentoksid topljiv u 2 % limunske kiseline (za tržište u Njemačkoj, Belgiji, Danskoj, Irskoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Austriji) |
||||||||
2(a) |
Jednostruki superfosfat |
Proizvod dobiven reakcijom mljevenog minerala fosfata sa sumpornom kiselinom, a sadrži monokalcijev fosfat kao osnovni sastojak |
16 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u neutralnom amonijevom citratu, najmanje 93 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u vodi Ispitni uzorak: 1 g |
|
Fosfor pentoksid topljiv u neutralnom amonijevom citratu Fosfor pentoksid topljiv u vodi |
||||||||
2(b) |
Koncentrirani superfosfat |
Proizvod dobiven reakcijom mljevenog minerala fosfata sa sumpornom kiselinom i fosfornom kiselinom, a sadrži monokalcijev fosfat kao osnovni sastojak, kao i kalcijev sulfat |
25 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u neutralnom amonijevom citratu, najmanje 93 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u vodi Ispitni uzorak: 1 g |
|
Fosfor pentoksid topljiv u neutralnom amonijevom citratu Fosfor pentoksid topljiv u vodi |
||||||||
2(c) |
Trostruki superfosfat |
Proizvod dobiven reakcijom mljevenog minerala fosfata s fosfornom kiselinom, a sadrži monokalcijev fosfat kao osnovni sastojak, kao i kalcijev sulfat |
38 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u neutralnom amonijačnom citratu, najmanje 93 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u vodi Ispitni uzorak: 3 g |
|
Fosfor pentoksid topljiv u neutralnom amonijevom citratu Fosfor pentoksid topljiv u vodi |
||||||||
3 |
Djelomično topljiv kameni fosfat |
Proizvod dobiven djelomičnom otapanjem mljevenog minerala fosfata sa sumpornom kiselinom i fosfornom kiselinom, a sadrži monokalcijev fosfat, trikalcijev fosfat i kalcijev fosfat kao osnovne sastojke |
20 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u mineralnim kiselinama, najmanje 40 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u vodi Veličina čestica:
|
|
Ukupni fosfor pentoksid (topljiv u mineralnim kiselinama) Fosfor pentoksid topljiv u vodi |
||||||||
4 |
Dikalcijev fosfat |
Proizvod dobiven taloženjem rastopljene fosforne kiseline od mineralnih fosfata ili kostiju, a sadrži dikalcijev fosfat dihidrat kao osnovni sastojak |
38 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u lužini amonijaevog citrata (Petermann) Veličina čestica:
|
|
Fosfor pentoksid topljiv u lužini amonijevog citrata |
||||||||
5 |
Kalcinirani fosfat |
Proizvod dobiven tretiranjem toplinom mljevenog kamenog fosfata s mješavinom lužine i silicijeve kiseline, a sadrži alkalni kalcijev fosfat i kalcijev silikat kao osnovne sastojke |
25 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u lužini amonijevog citrata (Petermann) Veličina čestica:
|
|
Fosfor pentoksid topljiv u lužini amonijevog citrata |
||||||||
6 |
Aluminij-kalcijev fosfat |
Proizvod dobiven u amorfnom obliku tretiranjem toplinom i usitnjavanjem, a sadrži aluminijeve i kalcijeve fosfate kao osnovne sastojke |
30 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u mineralnim kiselinama, najmanje 75 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u lužini amonijevog citrata (Joulie) Veličina čestica:
|
|
Ukupni fosfor pentoksid (topljiv u mineralnim kiselinama) Fosfor pentoksid topljiv u lužini amonijevog citrata |
||||||||
7 |
Meki kameni fosfat |
Proizvod dobiven usitnjavanjem mekih minerala fosfata, a sadrži trikalcijev fosfat i kalcijev karbonat kao osnovne sastojke |
25 % P2O5 Fosfor izražen kao P2O5 topljiv u mineralnim kiselinama, najmanje 55 % deklariranog udjela P2O5 topljivo u 2 % mravlje kiseline Veličina čestica:
|
|
Ukupni fosfor pentoksid (topljiv u mineralnim kiselinama) Fosfor pentoksid topljiv u 2 % mravljoj kiselini Maseni postotak materijala koji može proći kroz sito s otvorom od 0,063 mm |
A.3. Kalijeva gnojiva
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
1 |
Kainit |
Proizvod dobiven iz sirovih kalijevih soli |
10 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačkaimena |
Kalijev oksid topljiv u vodi Magnezijev oksid topljiv u vodi |
5 % MgO Magnezij u obliku soli topljivih u vodi,izražen kao magnezijev oksid |
|||||
2 |
Obogaćena kainitna sol |
Proizvod dobiven iz sirovih kalijevih soli, obogaćen miješanjem s kalijevim kloridom |
18 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Kalijev oksid topljiv u vodi Neobvezna napomena o udjelu magnezijevog oksida topljivog u vodi gdje je više od 5 % MgO |
3 |
Muriat kalijevog karbonata |
Proizvod dobiven iz sirovih kalijevih soli, a sadrži kalijev klorid kao osnovni sastojak |
37 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Kalijev oksid topljiv u vodi |
4 |
Kalijev klorid koji sadrži magnezijeve soli |
Proizvod dobiven iz sirovih kalijevih soli s dodanim magnezijevim solima, a sadrži kalijev klorid i magnezijeve soli kao osnovne sastojke |
37 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi |
|
Kalijev oksid topljiv u vodi Magnezijev oksid topljiv u vodi |
5 % MgO Magnezij u obliku soli topljvih u vodi, izražen kao magnezijev oksid |
|
||||
5 |
Kalijev sulfat |
Kemijski dobiven proizvod iz kalijevih soli, a sadrži kalijev sulfat kao osnovni sastojak |
47 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi Maksimalni udio klorida: 3 % Cl |
|
Kalijev oksid topljiv u vodi Neobvezna napomena o udjelu klorida |
6 |
Kalijev sulfat koji sadrži magnezijevu sol |
Kemijski dobiven proizvod iz kalijevih soli, vjerojatno s dodatkom magnezijevih soli, a sadrži kalijev sulfat i magnezijev sulfat kao osnovne sastojke |
22 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Kalijev oksid topljiv u vodi Magnezijev oksid topljiv u vodi Neobvezna napomena o udjelu klorida |
8 % MgO Magnezij u obliku soli topljvih u vodi, izražen kao magnezijev oksid Maksimalni udio klorida: 3 % Cl |
|||||
7 |
Kieserit s kalijevim sulfatom |
Proizvod dobiven od Kieserita s dodatkom kalijevog sulfata |
8 % MgO Magnezij u obliku soli topljvih u vodi, izražen kao magnezijev oksid |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Magnezijev oksid topljiv u vodi Kalijev oksid topljiv u vodi Neobvezna napomena o udjelu klorida |
6 % K2O Kalij izražen kao K2O topljiv u vodi Total MgO + K2O: 20 % Maksimalni udio klorida: 3 % Cl |
B. Anorganska složena gnojiva s primarnim hranjivim tvarima
B.1. NPK gnojiva
B.1.1. |
Oznaka tipa: |
NPK gnojiva. |
|||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod dobiven kemijski ili miješanjem, bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
Udio P2O5 topljivog samo u mineralnim kiselinama ne smije prelaziti 2 %. Za ovaj tip 1, ispitni uzorak za određivanje topljivosti (2) i (3) bit će 1 g.
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „NPK gnojivo koje sadrži meki kameni fosfat” ili „NPK gnojivo koje sadrži djelomično topljivi kameni fosfat”. Za taj tip 2(a) ispitni uzorak za određivanje topljivosti (3) bit će 3 g. |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Veličina čestica osnovnih fosfatnih sastojaka:
|
|
Deklarirat će se u skladu s topljivošću (1) i (7), potonje primijenivši nakon dedukcije topljivosti u vodi. Ovaj tip gnojiva mora sadržavati:
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „NPK gnojivo s aluminij-kalcijevim fosfatom”.
Deklaracija topljivosti P2O5 mora biti dana u skladu sa sljedećim topljivostima:
|
|
B.1.2. |
Oznaka tipa: |
NPK gnojivo koje sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid (kako odgovara). |
|||||||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla, a sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid. |
||||||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci o identifikaciji gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
NPK gnojivo bez Thomasove šljake, vapnenog fosfata, aluminij-kalcijevog fosfata, djelomično topljivog kamenog fosfata i mekog kamenog fosfata mora se deklarirati u skladu s topljivošću (1), (2) ili (3):
Udio P2O5 topljivog samo u mineralnim kiselinama ne smije prelaziti 2 %. Ispitni uzorak za određivanje topljivosti (2) i (3) mora biti 1 g. |
|
B.2. NP gnojiva
B.2.1. |
Oznaka tipa: |
NP gnojiva. |
|||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci o identifikaciji gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
|
|
Udio P2O5 topljivog samo u mineralnim kiselinama ne smije prelaziti 2 %. Za ovaj tip 1, ispitni uzorak za određivanje topljivosti (2) i (3) bit će 1 g.
Deklarirat će se u skladu s topljivošću (1), (3) i (4). Ovaj tip gnojiva mora sadržavati:
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „NP gnojivo koje sadrži meki kameni fosfat” ili „NP gnojivo koje sadrži djelomično topljivi kameni fosfat”. Za taj tip 2(a) ispitni uzorak za određivanje topljivosti (3) bit će 3 g. |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Veličina čestica osnovnih fosfatnih sastojaka:
|
|
Deklarirat će se u skladu s topljivošću (1) i (7), potonje primijenivši nakon dedukcije topljivosti u vodi. Ovaj tip gnojiva mora sadržavati:
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „NP gnojivo s aluminij-kalcijevim fosfatom”.
Deklaracija topljivosti P2O5 mora biti dana u skladu sa sljedećim topljivostima:
|
|
B.2.2. |
Oznaka tipa: |
NP gnojivo koje sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid (kako odgovara). |
|||||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla, a sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid. |
||||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (postotak prema težini): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju umjetnih gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
|
|
NP gnojivo bez Thomasove šljake, vapnenog fosfata, aluminij-kalcijevog fosfata, djelomično topljivog kamenog fosfata i mekog kamenog fosfata mora se deklarirati u skladu s topljivošću (1), (2) ili (3):
Udio P2O5 topljivog samo u mineralnim kiselinama ne smije prelaziti 2 %. Ispitni uzorak za određivanje topljivosti (2) i (3) mora biti 1 g. |
|
B.3. NK gnojiva
B.3.1. |
Oznaka tipa: |
NK gnojiva. |
|||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
|
|
B.3.2. |
Oznaka tipa: |
NK gnojivo koje sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid (kako odgovara). |
|||||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla, a sadrži krotoniliden diureu ili izobutiliden diureu ili ureu formaldehid. |
||||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
|
|
B.4. PK gnojiva
Oznaka tipa: |
PK gnojiva. |
||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
Udio P2O5 topljivog samo u mineralnim kiselinama ne smije prelaziti 2 %. Za ovaj tip 1, ispitni uzorak za određivanje topljivosti (2) i (3) bit će 1 g.
Deklarirat će se u skladu s topljivošću (1), (3) i (4). Ovaj tip gnojiva mora sadržavati:
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „PK gnojivo koje sadrži meki kameni fosfat” ili „PK gnojivo koje sadrži djelomično topljivi kameni fosfat”. Za taj tip 2(a) ispitni uzorak za određivanje topljivosti (3) bit će 3 g. |
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Veličina čestica osnovnih fosfatnih sastojaka:
|
|
Deklarirat će se u skladu s topljivošću (1) i (7), potonje primijenivši nakon dedukcije topljivosti u vodi. Ovaj tip gnojiva mora sadržavati:
Ovaj tip gnojiva mora biti na tržištu pod oznakom „PK gnojivo koje sadrži aluminij-kalcijev fosfat”.
Deklaracija topljivosti P2O5 mora biti dana u skladu sa sljedećim topljivostima:
|
|
C. Anorganska tekuća gnojiva
C.1. Jednostavna tekuća gnojiva
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||
1 |
Otopina dušičnog gnojiva |
Proizvod dobiven kemijski i otapanjem u vodi, u obliku stabilnom na atmosferskom tlaku, bez dodavanja organskih hranjivih tvari biljnog i životinjskog podrijetla |
15 % N Dušik izražen kao ukupni dušik ili, ako je samo jedan oblik, nitratni dušik ili amonijski dušik ili amidni dušik Maksimalni udio biureta:
|
|
Ukupni dušik i, za svaki oblik koji ne iznosi manje od 1 %, nitratni dušik, amonijski dušik i/ili amidni dušik. Ako je udio biureta manji od 0,2 %, mogu se dodati riječi „siromašan biuretom”. |
||||||||||
2 |
Otopina gnojiva uree amonijevog nitrata |
Proizvod dobiven kemijski i otapanjem u vodi, sadrži amonijev nitrat i ureu |
26 % N Dušik izražen kao ukupni dušik, gdje se amidni dušik računa za otprilike pola prisutnog dušika. Maksimalni udio biureta: 0,5 % |
|
Ukupni dušik Nitratni dušik, amonijski dušik i amidni dušik Ako je udio biureta manji od 0,2 %, mogu se dodati riječi „siromašan biuretom”. |
||||||||||
3 |
Otopina kalcijevog nitrata |
Proizvod dobiven otapanjem kalcijevog nitrata u vodi |
8 % N Dušik izražen kao dušik ili nitratni oblik s maksimumom 1 % dušika kao amonijaka. Kalcij izražen kao CaO topljiv u vodi. |
Oznaka tipa može biti, kako je određeno, s jednom od sljedećih indikacija:
|
Ukupni dušik Kalcijev oksid topljiv u vodi za uporabu navedenu u stupcu 5 Neobvzno:
|
||||||||||
4 |
Otopina magnezijevog nitrata |
Proizvod dobiven kemijski i otapanjem magnezijevog nitrata u vodi |
6 % N Dušik izražen kao nitratni dušik |
|
Nitratni dušik Magnezijev oksid topljiv u vodi |
||||||||||
9 % MgO Magnezij izražen kao magnezijev oksid topljiv u vodi Minimum pH: 4 |
|
||||||||||||||
5 |
Suspenzija kalcijevog nitrata |
Proizvod dobiven pripremom suspenzije kalcijevog nitrata u vodi |
8 % N Dušik izražen ukupni dušik ili nitratni i amonijski dušik, maksimalni udio amonijskog dušika: 1,0 % 14 % CaO Kalcij izražen kao CaO topljiv u vodi |
Oznaka tipa može biti, kako je određeno, s jednom od sljedećih indikacija:
|
Ukupni dušik Nitratni dušik |
||||||||||
Kalcijev oksid topljiv u vodi za korištenje navedeno u stupcu 5 |
|||||||||||||||
6 |
Otopina dušičnog gnojiva s urea formaldehidom |
Proizvod dobiven kemijski i otapanjem u vodi uree formaldehida i dušičnog gnojiva s popisa A-1 ove Uredbe, uključujući proizvode 3(a), 3(b) i 5 |
18 % N izraženog kao ukupni dušik Najmanje jedna trećina deklariranog udjela ukupnog dušika mora proizaći iz uree formaldehida Maksimalni udio biureta: (amidni N + urea formaldehid N) × 0,026 |
|
Ukupni dušik Za svaki oblik koji iznosi najmanje 1 %:
Dušik iz uree formaldehida |
||||||||||
7 |
Suspenzija dušičnog gnojiva s urea formaldehidom |
Proizvod dobiven kemijski ili suspenzijom u vodi uree formaldehida i dušičnog gnojiva s popisa A-1 ove Uredbe, uključujući proizvode 3(a), 3(b) i 5 |
18 % N izraženog kao ukupni dušik Najmanje jedna trećina deklariranog udjela ukupnog dušika mora proizaći iz uree formaldehida od koje najmanje tri petine mora biti topljivo u vrućoj vodi Maksimalni udio biureta: (amidni N + urea formaldehid N) × 0,026 |
|
Ukupni dušik Za svaki oblik koji iznosi najmanje 1 %:
Dušik iz uree formaldehida Dušik iz uree formaldehida topljiv u hladnoj vodi Dušik iz uree formaldehida topljiv samo u vrućoj vodi |
C.2. Složena tekuća gnojiva
C.2.1. |
Oznaka tipa: |
Otopina NPK gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski i otapanjem u vodi, u obliku stabilnom na atmosferskom tlaku, bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) i ostali zahtjevi: |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||
|
P2O5 topljiv u vodi |
K2O topljiv u vodi |
|
P2O5 topljiv u vodi |
|
C.2.2. |
Oznaka tipa: |
Talog NPK gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod u tekućem obliku, u kojem su hranjive tvari proizašle iz supstanci i u suspenziji u vodi, i u otopini bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) i ostali zahtjevi: |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
NP gnojivo bez Thomasove šljake, vapnenog fosfata, aluminij-kalcijevog fosfata, djelomično topljivog kamenog fosfata i mekog kamenog fosfata
|
|
C.2.3. |
Oznaka tipa: |
Otopina NP gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod u tekućem obliku, u kojem su hranjive tvari proizašle iz supstanci i u talogu u vodi, i u otopini bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||
|
P2O5 topljiv u vodi |
|
|
P2O5 topljiv u vodi |
|
C.2.4. |
Oznaka tipa: |
Talog NP gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod u tekućem obliku, u kojem su hranjive tvari proizašle iz supstanci i u suspenziji u vodi, i u otopini bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju umjetnih gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||||||
|
|
|
|
NP gnojivo bez Thomasove šljake, vapnenog fosfata, aluminij-kalcijevog fosfata, djelomično topljivog kamenog fosfata i mekog kamenog fosfata |
|
C.2.5. |
Oznaka tipa: |
Otopina NP gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski i otapanjem u vodi, u obliku stabilnom na atmosferskom tlaku, bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
|
|
C.2.6. |
Oznaka tipa: |
Talog NP gnojiva. |
|||||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod u tekućem obliku, u kojem su hranjive tvari proizašle iz supstanci i u suspenziji u vodi, i u otopini bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
|
|
C.2.7. |
Oznaka tipa: |
Otopina PK gnojiva. |
|||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod nastao kemijski i otapanjem u vodi bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||
|
P2O5 topljiv u vodi |
K2O topljiv u vodi |
|
P2O5 topljiv u vodi |
|
C.2.8. |
Oznaka tipa: |
Talog PK gnojiva. |
|||
Podaci o načinu proizvodnje: |
Proizvod u tekućem obliku, u kojem su hranjive tvari proizašle iz supstanci i u talogu u vodi, i u otopini bez dodavanja organskih hranjivih tvari životinjskog ili biljnog podrijetla. |
||||
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak): |
|
Oblici, topljivost i udio hranjivih tvari koji se moraju deklarirati kako je određeno u stupcima 4, 5 i 6 Veličina čestica |
Podaci za identifikaciju gnojiva Ostali zahtjevi |
||||||||||||||||||||
N |
P2O5 |
K2O |
N |
P2O5 |
K2O |
||||||||||||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||||||||||||
|
|
K2O topljiv u vodi |
|
NP gnojivo bez Thomasove šljake, vapnenog fosfata, aluminij-kalcijevog fosfata, djelomično topljivog kamenog fosfata i mekog kamenog fosfata |
|
D. Anorganska gnojiva sa sekundarnim hranjivim tvarima
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||
1 |
Kalcijev sulfat |
Proizvod prirodnog ili industrijskog podrijetla koji sadrži kalcijev sulfat na različitim stupnjevima hidracije |
25 % CaO 35 % SO3 Kalcij i sumpor izraženi kao ukupni CaO + SO3 Finoća usitnjavanja:
|
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Ukupni sumporni trioksid Neobvezno: ukupni CaO |
||||
2 |
Otopina kalcijevog klorida |
Otopina kalcijevog klorida industrijskog podrijetla |
12 % CaO Kalcij izražen kao CaO topljiv u vodi |
|
Kalcijev oksid Neobvezno: za špricanje biljaka |
||||
3 |
Elementarni sumpor |
Razmjerno pročišćen prirodni ili industrijski proizvod |
98 % S (245 %: SO3) Sumpor izražen kao ukupni SO3 |
|
Ukupni sumporni trioksid |
||||
4 |
Kieserit |
Proizvod mineralnog podrijetla koji sadrži monohidratizirani magnezijev sulfat kao glavni sastojak |
24 % MgO 45 % SO3 Magnezij i sumpor izraženi kao magnezijev oksid topljiv u vodi i sumporni trioksid |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Magnezijev oksid topljiv u vodi Neobvezno: sumporni trioksid topljiv u vodi |
||||
5 |
Magnezijev sulfat |
Proizvod koji sadrži heptahidratizirani magnezijev sulfat kao glavni sastojak |
15 % MgO 28 % SO3 Magnezij i sumpor izraženi kao magnezijev oksid topljiv u vodi i sumporni trioksid |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Magnezijev oksid topljiv u vodi Neobvezno: sumporni trioksid topljiv u vodi |
||||
5.1 |
Otopina magnezijevog sulfata |
Proizvod dobiven otapanjem vode u magnezijevom sulfatu industrijskog podrijetla |
5 % MgO 10 % SO3 Magnezij i sumpor izraženi kao magnezijev oksid topljiv u vodi i sumporni anhidrid |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Magnezijev oksid topljiv u vodi Neobvezno: sumporni anhidrid topljiv u vodi |
||||
5.2 |
Magnezijev hidroksid |
Proizvod dobiven kemijski i ima magnezijev hidroksid kao svoj osnovni sastojak |
60 % MgO Veličina čestica: najmanje 99 % mora proći kroz sito s otvorom od 0,063 mm |
|
Ukupni magnezijev oksid |
||||
5.3 |
Suspenzija magnezijevog hidroksida |
Proizvod dobiven suspenzijom tipa 5.2 |
24 % MgO |
|
Ukupni magnezijev oksid |
||||
6 |
Otopina magnezijevog klorida |
Proizvod dobiven otapanjem magnezijevog klorida industrijskog podrijetla |
13 % MgO Magnezij izražen kao magnezijev oksid Maksimalni udio kalcija: 3 % CaO |
|
Magnezijev oksid |
E. Anorganska gnojiva s mikro-hranjivim tvarima
Napomena za pojašnjenje: Sljedeće napomene primjenjuju se na cijeli odjeljak E.
Napomena 1.: Agens keliranja može se označiti inicijalima kako je navedeno u E.3.
Napomena 2.: Ako proizvod ne ostavlja krute ostatke nakon otapanja u vodi, može biti označen riječima „za otapanje”.
Napomena 3.: Gdje je mikro-hranjiva tvar prisutna u keliranom obliku, treba se navesti pH vrijednost koja jamči prihvatljivu stabilnost keliranog dijela.
E.1. Gnojiva koja sadrže samo jednu mikro-hranjivu tvar
E.1.1. Bor
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
1 a |
Borna kiselina |
Proizvod dobiven djelovanjem kiseline na borat |
14 % B, topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Bor (B) topljiv u vodi |
1 b |
Natrijev borat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži natrijev borat kao svoj osnovni sastojak |
10 % B, topljiv u vodi |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Bor (B) topljiv u vodi |
1 c |
Kalcijev borat |
Proizvod dobiven iz kolemanita i pandermita, a sadrži kalcijev borat kao svoj osnovni sastojaka |
7 % ukupnog bora Veličina čestica: najmanje 98 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
Mogu se dodati uobičajena trgovačka imena |
Ukupni bor (B) |
1 d |
Bor etanol amin |
Proizvod dobiven reakcijom borne kiseline s etanol aminom |
8 % B, topljiv u vodi |
|
Bor (B) topljiv u vodi |
1 e |
Borno gnojivo u otopini |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 1 a i/ili 1 b i/ili 1 d |
2 % B, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati imena prisutnih elemenata |
Bor (B) topljiv u vodi |
1 f |
Borno gnojivo u suspenziji |
Proizvod dobiven taloženjem tipova 1 a i/ili 1 b i/ili 1 d u vodi |
2 % B, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati imena prisutnih elemenata |
Bor (B) topljiv u vodi |
E.1.2. Kobalt
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||
2 a |
Kobaltova sol |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži mineralne soli kobalta kao svoje osnovne sastojke |
19 % Co, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati ime mineralnog aniona |
Kobalt (Co) topljiv u vodi |
||||
2 b |
Kelirani kobalt |
Proizvod topljiv u vodi, dobiven kemijskim spajanjem kobalta s kelirajućim agensom |
2 % Co, topljiv u vodi, od čega je najmanje 8/10 deklarirane vrijednosti kelirano |
Ime kelirajućeg agensa |
Kobalt (Co) topljiv u vodi Kelirani kobalt (Co) |
||||
2 c |
Otopina kobaltovog gnojiva |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 2 a ili jednog od tipova 2 b u vodi |
2 % Co, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati:
|
Kobalt (Co) topljiv u vodi Kelirani kobalt (Co), ako je prisutan |
E.1.3. Bakar
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||
3 a |
Bakrova sol |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži mineralne soli bakra kao svoj osnovni sastojak |
20 % Cu, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati ime mineralnog aniona |
Bakar (Cu) topljiv u vodi |
||||
3 b |
Bakrov oksid |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži bakrov oksid kao svoj osnovni sastojak |
70 % ukupnog Cu Veličina čestica: najmanje 98 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
|
Ukupni bakar (Cu) |
||||
3 c |
Bakrov hidroksid |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži bakrov hidroksid kao svoj osnovni sastojak |
45 % ukupnog Cu Veličina čestica: najmanje 98 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
|
Ukupni bakar (Cu) |
||||
3 d |
Kelirani bakar |
Proizvod topljiv u vodi, dobiven kemijskim spajanjem bakra s kelirajućim agensom |
9 % Cu, topljiv u vodi, od čega je najmanje 8/10 deklarirane vrijednosti kelirano |
Ime kelirajućeg agensa |
Bakar (Cu) topljiv u vodi Kelirani bakar (Cu) |
||||
3 e |
Gnojivo bazirano na bakru |
Proizvod dobiven miješanjem tipova 3 a i/ili 3 b i/ili 3 c i/ili svakim od tipova 3 d, i ako je potrebno, punilom koje nije niti hranjiva tvar, niti je toksično |
5 % ukupnog Cu |
Oznaka mora uključivati:
|
Ukupni bakar (Cu) Bakar (Cu) topljiv u vodi, ako to iznosi najmanje ¼ ukupnog bakra Kelirani bakar (Cu) ako je prisutan |
||||
3 f |
Otopina bakrovog gnojiva |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 3 a i/ili jednog od tipova 3 b u vodi |
3 % Cu, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati:
|
Bakar (Cu) topljiv u vodi Kelirani bakar (Cu) ako je prisutan |
||||
3 g |
Bakrov oksiklorid |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži bakrov oksiklorid [Cu2Cl(OH)3] kao svoj osnovni sastojak |
50 % ukupnog Cu Veličina čestica: najmanje 98 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
|
Ukupni bakar (Cu) |
||||
3 h |
Otopina bakrovog oksiklorida |
Proizvod dobiven otapanjem tipa 3 g |
17 % ukupnog Cu |
|
Ukupni bakar (Cu) |
E.1.4. Željezo
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||||
4 a |
Željezna sol |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži mineralne soli željeza kao svoj osnovni sastojak |
12 % Fe, topljivo u vodi |
Oznaka mora uključivati ime mineralnog aniona |
Željezo (Fe) topljivo u vodi |
||||||
4 b |
Kelirano željezo |
Proizvod topljiv u vodi, dobiven kemijskom reakcijom željeza s kelirajućim agensima spomenutima u popisu Priloga I poglavlja E.3 |
5 % Fe topljivog u vodi, od čega je kelirani dio najmanje 80 % |
Ime kelirajućeg agensa |
|
||||||
4 c |
Otopina željezovog gnojiva |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 4 a i/ili jednog od tipova 4 b u vodi |
2 % Fe, topljivo u vodi |
Oznaka mora uključivati:
|
Željezo (Fe) topljivo u vodi Kelirano željezo (Fe) ako je prisutno |
E.1.5. Mangan
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||
5 a |
Manganova sol |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži mineralne soli mangana (Mn II) kao svoj osnovni sastojak |
17 % Mn, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati ime kombiniranog aniona |
Mangan (Mn) topljiv u vodi |
||||
5 b |
Kelirani mangan |
Proizvod topljiv u vodi, dobiven kemijskim spajanjem mangana s kelirajućim agensom |
5 % Mn topljivog u vodi, od čega je najmanje 8/10 deklarirane vrijednosti kelirano |
Ime kelirajućeg agensa |
Mangan (Mn) topljiv u vodi Kelirani mangan (Mn) |
||||
5 c |
Manganov oksid |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži manganove okside kao svoje osnovne sastojke |
40 % ukupnog Mn Veličina čestica: najmanje 98 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
|
Ukupni mangan (Mn) |
||||
5 d |
Gnojivo bazirano na manganu |
Proizvod dobiven miješanjem tipova 5 a i 5 c |
17 % ukupnog Mn |
Oznaka mora uključivati ime komponenti mangana |
Ukupni mangan (Mn) Mangan (Mn) topljiv u vodi ako to iznosi najmanje ¼ ukupnog mangana |
||||
5 e |
Otopina gnojiva baziranog na manganu |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 5 a i/ili jednog od tipova 5 b u vodi |
3 % Mn, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati:
|
Mangan (Mn) topljiv u vodi Kelirani mangan (Mn) ako je prisutan |
E.1.6. Molibden
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
6 a |
Natrijev molibdat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži natrijev molibdat kao svoj osnovni sastojak |
35 % Mo, topljiv u vodi |
|
Molibden (Mo) topljiv u vodi |
6 b |
Amonijev molibdat |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži amonijev molibdat kao svoj osnovni sastojak |
50 % Mo, topljiv u vodi |
|
Molibden (Mo) topljiv u vodi |
6 c |
Gnojivo bazirano na molibdenu |
Proizvod dobiven miješanjem tipova 6 a i 6 b |
35 % Mo, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati nazive sastojaka molibdena |
Molibden (Mo) topljiv u vodi |
6 d |
Otopina gnojiva baziranog na manganu |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 6 a i/ili jednog od tipova 6 b u vodi |
3 % Mo, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati naziv(e) sastojaka molibdena |
Molibden (Mo) topljiv u vodi |
E.1.7. Cink
Br. |
Oznaka tipa |
Podaci o načinu proizvodnje i osnovnim sastojcima |
Minimalni udio hranjivih tvari (maseni postotak) Podaci o izražavanju hranjivih tvari Ostali zahtjevi |
Ostali podaci o oznakama tipa |
Deklarirani udio hranjivih tvari Oblici i topljivost hranjivih tvari Ostali kriteriji |
||||
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
||||
7 a |
Cinkova sol |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži mineralnu sol cinka kao svoj osnovni sastojak |
15 % Zn, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati ime mineralnog aniona |
Cink (Zn) topljiv u vodi |
||||
7 b |
Kelirani cink |
Proizvod topljiv u vodi, dobiven kemijskim spajanjem cinka s kelirajućim agensom |
5 % Zn topljivog u vodi, od čega je najmanje 8/10 deklarirane vrijednosti kelirano |
Ime kelirajućeg agensa |
Cink (Zn) topljiv u vodi Kelirani cink (Zn) |
||||
7 c |
Cinkov oksid |
Kemijski dobiven proizvod koji sadrži cinkov oksid kao svoj osnovni sastojak |
70 % ukupnog Zn Veličina čestica: najmanje 80 % mora proći kroz sito od 0,063 mm |
|
Ukupni cink (Zn) |
||||
7 d |
Gnojivo bazirano na cinku |
Proizvod dobiven miješanjem tipova 7 a i 7 c |
30 % ukupnog Zn |
Oznaka mora uključivati ime prisutnih komponenti cinka |
Ukupni cink (Zn) Cink (Zn) topljiv u vodi ako to iznosi najmanje ¼ ukupnog cinka (Zn) |
||||
7 e |
Otopina gnojiva baziranog na cinku |
Proizvod dobiven otapanjem tipova 7 a i/ili jednog od tipova 7 b u vodi |
3 % Zn, topljiv u vodi |
Oznaka mora uključivati:
|
Cink (Zn) topljiv u vodi Kelirani cink (Zn) ako je prisutan |
E.2. Minimalni udio mikro-hranjivih tvari, maseni postotak gnojiva
E.2.1. Krute ili tekuće smjese mikro-hranjivih tvari
|
Kad je mikro-hranjiva tvar prisutna u obliku koji je |
|
isključivo mineralan |
keliran ili kompleksan |
|
Za mikro-hranjivu tvar: |
||
Bor (B) |
0,2 |
0,2 |
Kobalt (Co) |
0,02 |
0,02 |
Bakar (Cu) |
0,5 |
0,1 |
Željezo (Fe) |
2,0 |
0,3 |
Mangan (Mn) |
0,5 |
0,1 |
Molibden (Mo) |
0,02 |
— |
Cink (Zn) |
0,5 |
0,1 |
Minimalne ukupne mikro-hranjive tvari u krutoj smjesi: 5 % mase gnojiva.
Minimalne ukupne mikro-hranjive tvari u tekućoj smjesi: 2 % mase gnojiva.
E.2.2. EZ gnojiva koja sadrže primarne i/ili sekundarne hranjive tvari s mikro-hranjivim tvarima koje se stavljaju u zemlju
|
Za usjeve ili travnjake |
Za korištenje u hortikulturi |
Bor (B) |
0,01 |
0,01 |
Kobalt (Co) |
0,002 |
— |
Bakar (Cu) |
0,01 |
0,002 |
Željezo (Fe) |
0,5 |
0,02 |
Mangan (Mn) |
0,1 |
0,01 |
Molibden (Mo) |
0,001 |
0,001 |
Cink (Zn) |
0,01 |
0,002 |
E.2.3. EZ gnojiva koja sadrže primarne i/ili sekundarne hranjive tvari s mikro-hranjivim tvarima za prskanje lišća
Bor (B) |
0,010 |
Kobalt (Co) |
0,002 |
Bakar (Cu) |
0,002 |
Željezo (Fe) |
0,020 |
Mangan (Mn) |
0,010 |
Molibden (Mo) |
0,001 |
Cink (Zn) |
0,002 |
E.3. Popis ovlaštenih kelirajućih i kompleksirajućih agensa za mikro-hranjive tvari:
Sljedeći proizvodi su ovlašteni pod uvjetom da su u skladu sa zahtjevima Direktive 67/548/EEZ (2) s izmjenama.
E.3.1. Kelirajući agensi (3)
Natrijeva, kalijeva ili amonijeva kiselina ili soli:
etilendiamintetraoctene kiseline |
EDTA |
C10H16O8N2 |
dietilentriaminpentaoctene kiseline |
DTPA |
C14H23O10N3 |
[o, o]: etilendiamin-di (o-hidroksifeniloctene) kiseline |
EDDHA |
C18H20O6N2 |
[o, p]: etilendiamin-N-(o-hidroksifeniloctene) kiseline-N”-(p-hidroksifeniloctene) kiseline |
EDDHA |
C18H20O6N2 |
2-hidroksietiletilendiamintrioctena kiselina |
HEEDTA |
C10H18O7N2 |
[o,o]: etilendiamin-di (o-hidroksi-o-metilfeniloctene) kiseline |
EDDHMA |
C20H24O6N2 |
[o,p]: etilendiamin-di (o-hidroksi-p-metilfeniloctene) kiseline |
EDDHMA |
C20H24O6N2 |
[p,o]: etilendiamin-di (p-hidroksi-o-metilfeniloctene) kiseline |
EDDHMA |
C20H24O6N2 |
[2,4]: etilendiamin di-(2-hidroksi-4-karboksifeniloctene) kiseline |
EDDCHA |
C20H20O10N2 |
[2,5]: etilendiamin di-(2-karboksi-5-hidroksifeniloctene) kiseline |
EDDCHA |
C20H20O10N2 |
[5,2]: etilendiamin di-(5-karboksi-2-hidroksifeniloctene) kiseline |
EDDCHA |
C20H20O10N2 |
(1) Uz svaki paket ili pošiljku u rasutom stanju moraju se dostaviti što potpunije tehničke informacije od strane osobe koja je odgovorna za marketing. Te informacije moraju posebno omogućiti korisniku da odredi količinu i vrijeme primjene u odnosu na uzgajanu kulturu.
(2) SL L 196, 16.8.1967., str. 1.
(3) Kelirajući agensi moraju se identificirati i kvantificirati prema Europskoj normi EN 13368 dio 1. i dio 2., u mjeri u kojoj ta norma obuhvaća gornje agense.
PRILOG II.
DOZVOLJENA ODSTUPANJA
Dozvoljena odstupanja navedena u ovom Prilogu su negativne vrijednosti u masenim postocima.
Dozvoljena odstupanja s obzirom na deklarirani udio hranjive tvari kod različitih tipova EZ gnojiva su sljedeća:
1. Apsolutna vrijednost anorganskih jednostavnih gnojiva s primarnim hranjivim tvarima u masenim postocima, izražena kao N, P2O5, K2O, MgO, Cl
1.1. Dušična gnojiva
kalcijev nitrat |
0,4 |
||
kalcij-magnezijev nitrat |
0,4 |
||
natrijev nitrat |
0,4 |
||
čilska salitra |
0,4 |
||
kalcijev cijanamid |
1,0 |
||
dušični kalcijev cijanamid |
1,0 |
||
amonijev sulfat |
0,3 |
||
Amonijev nitrat ili kalcijev amonijev nitrat: |
|||
|
0,8 |
||
|
0,6 |
||
amonijev sulfat-nitrat |
0,8 |
||
magnezijev sulfonitrat |
0,8 |
||
magnezij-amonijev nitrat |
0,8 |
||
urea |
0,4 |
||
suspenzija kalcijevog nitrata |
0,4 |
||
otopina dušičnog gnojiva s urea formaldehidom |
0,4 |
||
suspenzija dušičnog gnojiva s urea formaldehidom |
0,4 |
||
urea-amonijev sulfat |
0,5 |
||
otopina dušičnog gnojiva |
0,6 |
||
otopina amonijevog nitrata i uree |
0,6 |
1.2. Fosfatna gnojiva
Thomasova šljaka: |
|||
|
0,0 |
||
|
1,0 |
Ostala fosfatna gnojiva
P2O5 otopljen u: |
(broj gnojiva u Prilogu I.) |
|
||
|
(3, 6, 7) |
0,8 |
||
|
(7) |
0,8 |
||
|
(2a, 2b, 2c) |
0,8 |
||
|
(4, 5, 6) |
0,8 |
||
|
(2a, 2b, 3) |
0,9 |
||
(2c) |
1,3 |
1.3. Kalijeva gnojiva
kainit |
1,5 |
||
obogaćena kainitna sol |
1,0 |
||
kalijev klorid: |
|||
|
1,0 |
||
|
0,5 |
||
kalijev klorid koji sadrži magnezijevu sol |
1,5 |
||
kalijev sulfat |
0,5 |
||
kalijev sulfat koji sadrži magnezijevu sol |
1,5 |
1.4. Ostale komponente
klorid |
0,2 |
2. Anorganska složena gnojiva s primarnim hranjivim tvarima
2.1. Elementi hranjivih tvari
N |
1,1 |
P2O5 |
1,1 |
K2O |
1,1 |
2.2. Ukupni negativni otkloni od deklarirane vrijednosti
binarna gnojiva |
1,5 |
trojna gnojiva |
1,9 |
3. Sekundarne hranjive tvari u gnojivima
S obzirom na deklarirani udio kalcija, magnezija, natrija i sumpora dozvoljena odstupanja su četvrtina deklariranih udjela ovih hranjivih tvari do maksimuma od 0,9 % u apsolutnim uvjetima za CaO, MgO, Na2O, i SO3, tj. 0,64 za Ca, 0,55 za Mg, 0,67 za Na i 0,36 za S.
4. Mikro-hranjive tvari u gnojivima
S obzirom na deklarirani udio mikro-hranjivih tvari dozvoljena odstupanja su:
— |
0,4 % u apsolutnim uvjetima za udio veći od 2 %, |
— |
jedna petina deklarirane vrijednosti za udio koji ne prelazi 2 %. |
S obzirom na deklarirani udio različitih oblika dušika ili deklarirane otopine fosfornog pentoksida dozvoljeno odstupanje je jedna desetina ukupnog udjela tih hranjivih tvari s maksimumom od 2 % masenih, pod uvjetom da ukupni udio te hranjive tvari ostane unutar granica određenih u Prilogu I. i gore navedenih odstupanja.
PRILOG III.
TEHNIČKE ODREDBE ZA AMONIJSKO NITRATNA GNOJIVA S VISOKIM UDJELOM DUŠIKA
1. Karakteristike i ograničenja za jednostavna amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika
1.1. Poroznost (zadržavanje ulja)
Zadržavanje ulja gnojiva, koje prvo mora proći kroz dva termalna ciklusa na temperaturi raspona od 25 do 50 °C i biti u skladu s odredbama dijela 2. odjeljka 3. ovog Priloga, ne smije prelaziti 4 % masenih.
1.2. Zapaljivi sastojci
Maseni postotak zapaljivog materijala mjerenog kao ugljik ne smije prelaziti 0,2 % kod gnojiva čiji je udio dušika najmanje 31,5 % masenih i ne smije prelaziti 0,4 % kod gnojiva čiji je udio dušika najmanje 28 %, ali manje od 31,5 % masenih.
1.3. pH
Otopina od 10 g gnojiva u 100 ml vode mora imati pH od najmanje 4,5.
1.4. Analiza veličine čestica
Najviše 5 % mase gnojiva mora proći kroz sito s otvorom od 1 mm, a najviše do 3 % mase mora proći kroz sito s otvorom od 0,5 mm.
1.5. Klor
Maksimalni udio klora određen je s 0,02 % masenih.
1.6. Teški metali
Teški metali se ne smiju dodavati namjerno i svaki njihov trag koji se pojavi u procesu proizvodnje ne smije prelaziti granicu koju je odredila Komisija.
Udio bakra ne smije biti veći od 10 mg/kg.
Za ostale teške metale granice nisu određene.
2. Opis ispitivanja otpornosti na detonaciju s obzirom na amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika
Ispitivanje se mora provesti na reprezentativnom uzorku gnojiva. Prije ispitivanja otpornosti na detonaciju, cjelokupna masa uzorka mora pet puta proći kroz termički proces i biti u skladu s odredbama dijela 3 odjeljka 3 ovog Priloga.
Gnojivo se mora podvrći ispitivanju otpornosti na detonaciju u vodoravnoj čeličnoj cijevi u sljedećim uvjetima:
— |
čelična bešavna cijev, |
— |
duljina cijevi: najmanje 1 000 mm, |
— |
nominalni vanjski promjer: najmanje 114 mm, |
— |
nominalna debljina stijenki: najmanje 5 mm, |
— |
dodatni generator: tip i masa odabranog dodatnog generatora mora biti takva da maksimalizira pritisak detonacije koji se primjenjuje na uzorak kako bi se odredila njegova osjetljivost na transmisiju detonacije, |
— |
temperatura ispitivanja: 15-25 °C, |
— |
olovni cilindri za otkrivanje detonacije: promjera 50 mm i visine 100 mm, |
— |
postavljeni u razmacima od 150 mm, podržavajući cijev vodoravno. Ispitivanje se mora provesti dvaput. Ispitivanje se smatra zaključenim ako su u oba ispitivanja jedan ili više podržavajućih glavnih cilindara bili zdrobljeni manje od 5 %. |
3. Metode provjeravanja sukladnosti s ograničenjima određenima u Prilozima III.-1. i III.-2.
Metode primjene termalnih ciklusa
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupke primjene termalnih ciklusa prije izvođenja ispitivanja zadržavanja ulja kod jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika i ispitivanja otpornosti na detonaciju za oba tipa, jednostavna i složena amonijsko nitratna gnojiva s visokim udjelom dušika.
Smatra se da metode zatvorenih termalnih ciklusa, kako je opisano u ovom odjeljku, dostatno oponašaju uvjete koji se moraju uzeti u obzir unutar područja primjene glave II., poglavlja IV., ipak, te metode ne moraju nužno oponašati sve uvjete koji nastaju tijekom transporta i skladištenja.
2. Termalni ciklusi iz Priloga III.-1.
2.1. Područje primjene
Ovaj postupak je za termalni ciklus koji se provodi prije određivanja zadržavanja ulja u gnojivu.
2.2. Načelo i definicija
U Erlenmeyerovoj tikvici zagrijati uzorak sa sobne temperature na 50 °C i zadržati na toj temperaturi u razdoblju od dva sata (stabilizirati na 50 °C). Odmah zatim treba ohladiti uzorak dok se ne postigne temperatura od 25 °C i zadržati tu temperaturu dva sata (stabilizirati na 25 °C). Kombinacija uzastopnih stabliliziranja na 50 °C i na 25 °C formira jedan termalni ciklus. Nakon što je bio podvrgnut dvama termalnim ciklusima, ispitni uzorak drži se na temperaturi od 20 ± 3 °C za određivanje vrijednosti zadržavanja ulja.
2.3. Oprema
Uobičajena laboratorijska oprema, posebno:
— |
vodene kupelji s temperaturom postavljenom na 25 (± 1) i 50 (± 1) °C, |
— |
Erlenmeyerove tikvice s individualnim kapacitetom od 150 ml. |
2.4. Postupak
Staviti svaki ispitni uzorak od 70 (± 5) grama u Erlenmeyerovu tikvicu koju se zapečati čepom.
Micati svaku tikvicu svaka dva sata iz kupke od 50 °C u kupku od 25 °C i obratno.
Zadržavati vodu u svakoj kupki na stalnoj temperaturi i pokretati ju snažnim miješanjem kako bi bili sigurni da će razina vode biti iznad razine uzorka. Zaštititi čep od kondenziranja štitnikom od pjenaste gume.
3. Termalni ciklusi koji se koriste za Prilog III.-2.
3.1. Područje primjene
Ovaj postupak je za termalni ciklus koji se provodi prije izvođenja ispitivanja sposobnosti detonacije.
3.2. Načelo i definicija
U vodonepropusnoj posudi zagrijati uzorak sa sobne temperature na 50 °C i zadržati na toj temperaturi u razdoblju od jednog sata (stabilizirati na 50 °C). Odmah zatim treba ohladiti uzorak dok se ne postigne temperatura od 25 °C i zadržati tu temperaturu jedan sat (stabilizirati na 25 °C). Kombinacija uzastopnih zagrijavanja na 50 °C i na 25 °C formira jedan termalni ciklus. Nakon što je bio podvrgnut dvama termalnim ciklusima, ispitni uzorak drži se na temperaturi od 20 ± 3 °C u očekivanju izvođenja ispitivanja sposobnosti detonacije.
3.3. Oprema
— |
Vodena kupelj s temperaturom postavljenom od 20 do 51 °C s minimalnom brzinom zagrijavanja i hlađenja od 10 °C/h ili dvije vodene kupelji, jedna s temperaturom postavljenom na 20 °C, a druga na 51 °C. Voda u kupeljima se mora stalno miješati; volumen kupelji mora biti dovoljno velik da jamči veliku cirkulaciju vode. |
— |
Nehrđajuća čelična kutija, sasvim vodonepropusna i s termoelementom u središtu. Vanjska širina kutije je 45 (± 2) mm, a debljina stijenki je 1,5 mm (vidjeti sliku 1.). Visina i duljina kutije može se odabrati kako bi odgovarala dimenzijama kade s vodom, npr. duljina 600 mm, visina 400 mm. |
3.4. Postupak
Staviti količinu gnojiva dovoljnu za jednu detonaciju u kutiju i zatvoriti poklopac. Staviti kutiju u vodenu kupelj. Zagrijati vodu na 51 °C i izmjeriti temperaturu u središtu gnojiva. Jedan sat nakon što je temperatura u središtu dosegla 50 °C, ohladiti vodu. Jedan sat nakon što je temperatura u središtu dosegla 25 °C, zagrijati vodu kako bi započeo drugi ciklus. U slučaju dvije vodene kupelji, premjestiti kutiju u drugu kadu nakon svakog razdoblja zagrijavanja/hlađenja.
Slika 1.
Određivanje zadržavanja ulja
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak za određivanje zadržavanja ulja jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
Metoda je primjenljiva i na kugličasta i na granulirana gnojiva koja ne sadrže materijale topljive u ulju.
2. Definicija
Zadržavanje ulja u gnojivu: količina ulja koju zadrži gnojivo, određena pod specifičnim uvjetima postupka, i izražena u masenim postocima.
3. Načelo
Potpuno uranjanje ispitnog uzorka u plinsko ulje u određenom razdoblju, nakon čega slijedi cijeđenje viška ulja u određenim uvjetima. Mjerenje rasta mase ispitnog uzorka.
4. Reagens
Plinsko ulje
Maksimum viskoznosti: 5 mPas na 40 °C
Gustoća: 0,8 do 0,85 g/ml na 20 °C
Udio sumpora: ≤ 1,0 % (m/m)
Pepeo: ≤ 0,1 % (m/m)
5. Oprema
Uobičajena laboratorijska oprema, i:
5.1. |
Vaga koja može mjeriti masu uz točnost od 0,01 g. |
5.2. |
Čaše kapaciteta 500 ml. |
5.3. |
Lijevak, od plastičnih materijala, po mogućnosti s cilindričnim stjenkama na gornjem dijelu, promjera otprilike 200 mm. |
5.4. |
Sito za ispitivanje, s rupicama 0,5 mm, koje odgovara lijevku (5.3.). Napomena: Veličina lijevka i sita je takva da omogućuje samo nekolicini granula da budu jedna iznad druge, a ulje se može lako cijediti. |
5.5. |
Filter-papir, snažnog filternog djelovanja, krepiran, mekan, mase 150 g/m2. |
5.6. |
Apsorbirajući papir (laboratorijske čistoće). |
6. Postupak
6.1. Provode se dva individualna postupka brzo jedan za drugim na različitim dijelovima istog ispitnog uzorka.
6.2. Odstraniti čestice manje od 0,5 mm koristeći sito (5.4.). Izvagati uz točnost od 0,01 g otprilike 50 g uzorka u čaši (5.2.). Dodati dovoljnu količinu plinskog ulja (odjeljak 4.) kako bi se potpuno prekrile kuglice i pažljivo miješati kako bi se omogućilo da površine svih kuglice budu potpuno mokre. Pokriti čašu sa satnim staklom i ostaviti da stoji jedan sat na 25 (± 2) °C.
6.3. Filtrirati cjelokupni sadržaj čaše kroz lijevak (5.3.) koji sadrži sito za ispitivanje (5.4.). Dopustiti dijelu koji se zadržao u situ da tamo ostane jedan sat kako bi se većina preostalog ulja mogla iscijediti.
6.4. Staviti dva lista filter-papira (5.5.) (oko 500 × 500 mm) jedan na drugoga na glatkoj površini; saviti četiri ruba oba filter-papira prema gore na širinu od otprilike 40 mm kako bi se spriječilo da se kuglice otkotrljaju. Staviti dva sloja apsorbirajućeg papira (5.6.) u središte tih filter-papira. Preliti cjelokupni sadržaj čaše (5.4.) preko apsorbirajućih papira i raširiti kuglice u jednakoj količini mekanom, plosnatom četkom. Nakon dvije minute podići jednu stranu papira kako bi se kuglice pomaknule na filter-papire koji se nalaze ispod te ih četkom raširiti preko njih u jednakoj količini. Staviti još jedan list filter-papira, također s rubovima okrenutima prema gore, na uzorak i kotrljati kuglice između filter-papira kružnim pokretima, uz malo pritiska. Stati nakon svakih osam kružnih pokreta kako bi podigli suprotne krajeve filter-papira i vratili u središte kuglice koje su se otkotrljale na obode. Treba se držati sljedećeg postupka: napraviti četiri kompletna kružna pokreta, najprije u smjeru kazaljke sata, a nakon toga u suprotnom smjeru. Nakon toga otkotrljati kuglice natrag prema središtu, kako je opisano iznad. Ovaj postupak treba se provesti tri puta (24 kružna pokreta, rubovi dvaput podignuti). Pažljivo staviti novi list filter-papira između donjeg lista i onoga iznad i pustiti da se kuglice otkotrljaju na novi list podižući rubove gornjeg lista. Pokriti kuglice s novim listom filter-papira i ponoviti isti postupak, kako je opisano iznad. Odmah nakon kotrljanja, isuti kuglice u tariranu posudu i ponovno izvagati do točnosti 0,01 g kako bi odredili masu količine preostalog plinskog ulja.
6.5. Ponavljanje postupka kotrljanja i ponovnog vaganja
Ako količina preostalog plinskog ulja u obroku bude veća od 2 grama, staviti dio na novi komplet filter-papira i ponoviti postupak kotrljanja, podižući uglove u skladu s odjeljkom 6.4. (dva puta osam kružnih pokreta, podižući jednom). Nakon toga ponovno izvagati taj dio.
7. Izražavanje rezultata
7.1. Metoda izračunavanja i formula
Zadržavanje ulja, iz svakog određivanja (6.1.) izraženo kao maseni postotak prosijanog ispitnog uzorka, izražava se jednadžbom:
gdje je:
|
m1 masa, u gramima, prosijanog ispitnog dijela (6.2.), |
|
m2 masa, u gramima, u skladu s odjeljkom 6.4. ili 6.5. u odnosu na rezultat zadnjeg vaganja. |
Kao rezultat uzima se aritmetička sredina dva pojedinačna određivanja.
Određivanje zapaljivih sastojaka
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak određivanja zapaljivih udjela kod jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
2. Načelo
Ugljični dioksid proizveden anorganskim punilima unaprijed se odstranjuje kiselinom. Organske tvari oksidiraju djelovanjem mješavine kromove kiseline/sumporne kiseline. Nastali ugljični dioksid apsorbira se u otopini barijevog hidroksida. Talog se otapa u otopini hidrokloridne kiseline i mjeri se dodatnim titriranjem s otopinom natrijevog hidroksida.
3. Reagensi
3.1. Kromov (VI) trioksid Cr2O3 analitičke čistoće;
3.2. Sumporna kiselina, 60 % volumnih: izliti 360 ml vode u laboratorijsku posudu od 1 litre i pažljivo dodati 640 ml sumporne kiseline (gustoća na 20 °C = 1,83 g/ml).
3.3. Srebrni nitrat: otopina 0,1 mol/l.
3.4. Barijev hidroksid
Izvagati 15 g barijevog hidroksida [Ba(OH)2.8H2O] i potpuno otopiti u vrućoj vodi. Ohladiti i premjestiti u bocu od jedne litre. Napuniti do oznake i promiješati. Filtrirati kroz naborani filter-papir.
3.5. Hidrokloridna kiselina: standardna otopina 0,1 mol/l.
3.6. Natrijev hidroksid: standardna otopina 0,1 mol/l.
3.7. Bromfenol plavo: otopina od 0,4 g po litri u vodi.
3.8. Fenolftalein: otopina od 0,2 g po litri u 60 volumnih % etanola.
3.9. Smjesa natrijevog i kalcijevog hidroksida: dimenzije čestica oko 1,0 do 1,5 mm.
3.10. Demineralizirana voda, svježe prokuhana, kako bi se odstranio ugljični dioksid.
4. Oprema
4.1. Standardna laboratorijska oprema, a posebno:
— |
filter lončić s pločom od sinteriranog stakla kapaciteta 15 ml; promjer ploče: 20 mm; ukupna visina: 50 mm; poroznost 4 (promjer pore od 5 do 15 μm), |
— |
čaša od 600 ml. |
4.2. Komprimirani dušik.
4.3. Oprema koju čine sljedeći dijelovi sastavljeni, ako je moguće, pomoću kuglastih utora (vidjeti sliku 2.).
4.3.1. |
Apsorpcijska cijev A duljine oko 200 mm i 30 mm u promjeru napunjena sa smjesom natrijevog hidroksida i vapna (3.9.), drži se na jednom mjestu sa zatvaračima od staklene vune. |
4.3.2. |
Reakcijska tikvica B od 500 ml, s drškom sa strane i s okruglim dnom. |
4.3.3. |
Vigreuxova destilacijska kolona duga oko 150 mm (C”). |
4.3.4. |
Hladilo dvostruke površine C, dugo 200 mm. |
4.3.5. |
Drechselova boca D koja služi za hvatanje svakog viška kiseline koji može prekomjerno destilirati. |
4.3.6. |
Ledena kupelj E za hlađenje Drechselove boce. |
4.3.7. |
Dvije posude za apsorpciju F1 i F2, 32 do 35 mm u promjeru, čiji razvodnik plina sadrži disk od sinteriranog stakla slabe poroznosti od 10 mm. |
4.3.8. |
Sisaljka i uređaj za reguliranje usisavanja G koji sadrži komad stakla u obliku slova T umetnutog u sklop, čija je slobodna drška povezana gumenom cijevi s finom kapilarnom cijevi i učvršćena vijčanim spojnicama. Upozorenje: Uporaba kipuće otopine kromove kiseline u uređaju pod smanjenim pritiskom je opasna i zahtijeva odgovarajuće mjere opreza. |
5. Postupak
5.1. Uzorak za analizu
Izvagati otprilike 10 g amonijevog nitrata uz točnost od 0,001 g.
5.2. Uklanjanje karbonata
Staviti uzorak za analizu u reakcijsku posudu B. Dodati 100 ml H2SO4 (3.2.). Kuglice se tope oko 10 minuta na sobnoj temperaturi. Sastaviti aparaturu kako je prikazano na slici: spojiti jedan kraj apsorpcijske cijevi (A) na izvor dušika (4.2.) preko nepovratnog ventila pod tlakom 5 do 6 mm žive, a drugi kraj na doljevnu cijev koja ulazi u reakcijsku posudu. Postaviti Vigreuxovu destilacijsku kolonu (C') i kondenzator (C) sa zalihama ohlađene vode na mjesto. Podesiti dušik tako da osigurava umjereni protok kroz otopinu, dovesti otopinu do točke vrenja i zagrijavati dvije minute. Na kraju tog dijela procesa ne bi se više trebalo pjeniti. Ako se pjeni, nastaviti zagrijavanje još 30 minuta. Pustiti da se otopina hladi najmanje 20 minuta i da kroz nju teče dušik.
Završiti sastavljanje aparature kako je prikazano na slici spajajući cijev hladila na Drechselovu bocu (D) i bocu na posude za apsorpciju F1 i F2. Dušik mora nastaviti prolaziti kroz otopinu tijekom operacije sastavljanja. Snažno uvesti 50 ml otopine barijevog hidroksida (3.4.) u svaku posudu za apsorpciju (F1 i F2).
Pustiti da tekućina s dušikom vrije oko 10 minuta. Otopina mora ostati bistra u apsorberima. Ako do toga ne dođe, postupak uklanjanja karbonata mora se ponoviti.
5.3. Oksidacija i apsorpcija
Nakon izvlačenja dušične dovodne cijevi, brzo uvesti 20 grama kromnog trioksida (3.1.) i 6 ml otopine srebrnog nitrata (3.3.) preko bočnog odvojka reakcijske posude (B). Spojiti uređaj na vakum sisaljku i podesiti protok dušika tako da stabilizirani tok plinskih mjehurića prolazi kroz apsorbere od sinteriranog stakla F1 i F2.
Grijati reakcijsku tikvicu (B) dok tekućina ne zakipi i pustiti da kipi sat i pol (1). Može biti nužno podesiti usisni ventil (G) koji kontrolira protok dušika, jer je moguće da barijev karbonat nataložen tijekom ispitivanja može blokirati diskove od sinteriranog stakla. Djelovanje je zadovoljavajuće kad otopina barijevog hidroksida u apsorberu F2 ostane bistra. U suprotnom treba ponoviti ispitivanje. Zaustaviti zagrijavanje i rastaviti uređaj. Oprati sve razvodnike (3.10.) i iznutra i izvana kako bi se odstranio barijev hidroksid i sabirnu vodu ispirati u odgovarajućem apsorberu. Postaviti razvodnike jedan iza drugoga u čašu od 600 ml, koja će se i dalje koristiti za određivanje.
Brzo filtrirati pod vakuumom najprije sadržaj apsorbera F2, a zatim apsorbera F1, koristeći filter lončić od sinteriranog stakla. Skupiti istaloženo uz ispiranje apsorbera vodom (3.10.) i oprati lončić u 50 ml te iste vode. Staviti lončić u čašu od 600 ml i dodati oko 100 ml kipuće vode (3.10.). Uliti 50 ml kipuće vode u svaki apsorber i pustiti dušik kroz razvodnike 5 minuta. Pomiješati tu vodu s onom iz čaše. Ponoviti postupak još jednom kako bi bili sigurni da su razvodnici temeljito isprani.
5.4. Mjerenje karbonata koji potječu iz organskog materijala
Dodati pet kapi fenolftaleina (3.8.) sadržaju čaše. Otopina postaje crvena. Dodavati hidrokloridnu kiselinu (3.5.) kap po kap dok ružičasta boja posve ne nestane. Dobro miješati otopinu u čaši kako bi provjerili da se ružičasta boja neće ponovno pojaviti. Dodati pet kapi bromfenol - plavo (3.7.) i titrirati hidrokloridnom kiselinom (3.5.) dok otopina ne postane žuta. Dodati još 10 ml hidrokloridne kiseline.
Zagrijati otopinu do vrenja i pustiti da vrije najviše jednu minutu. Pažljivo provjeriti da u tekućini ne ostane nikakav talog.
Pustiti da se ohladi i ponovno titrirati s otopinom natrijevog hidroksida (3.6.).
6. Slijepa proba
Provesti slijepu probu koristeći isti postupak i koristeći iste količine svih reagensa.
7. Izražavanje rezultata
Udio zapaljivih sastojaka (C), izražen kao ugljik, kao maseni postotak uzorka, očituje se formulom:
gdje je:
E |
= |
masa ispitnog uzorka u gramima |
V1 |
= |
ukupni volumen od 0,1 mol/l hidrokloridne kiseline u ml, dodane nakon promjene boje fenolftaleina, |
V2 |
= |
volumen od 0,1 mol/l otopine natrijevog hidroksida u ml koji se koristi za ponovno titriranje. |
Slika 2.
Određivanje pH vrijednosti
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak mjerenja pH vrijednosti kod jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
2. Načelo
Mjerenje pH otopine amonijevog nitrata pomoću pH-metra.
3. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida.
3.1. Pufer otopina, pH 6,88 na 20 °C
Otopiti 3,40 ± 0,01 grama kalijevog dihidrogen ortofosfata (KH2PO4) u otprilike 400 ml vode. Nakon toga otopiti 35 ± 0,01 grama dinatrijevog hidrogen ortofosfata (Na2HPO4) u otprilike 400 ml vode. Dvije otopine bez gubitka premjestiti u tikvicu od 1 000 ml, napuniti do oznake i izmiješati. Ovu otopinu držati u hermetičkoj posudi.
3.2. Pufer otopina, pH 4,00 na 20 °C
Otopiti 10,21 ± 0,01 grama kalijevog hidrogen ftalata (KHC8O4H4) u vodi, bez gubitka premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml, napuniti do oznake i izmiješati.
Ovu otopinu držati u hermetičkoj posudi.
3.3. Mogu se koristiti standardne pH otopine dostupne na tržištu.
4. Oprema
pH-metar, opremljen staklenom i kalomel elektrodom ili njihovim ekvivalentom, osjetljivosti 0,05 pH jedinica.
5. Postupak
5.1. Kalibracija pH-metra
Kalibrirati pH-metar (4) na temperaturi od 20 (± 1) °C, koristeći pufer otopine (3.1.), (3.2.) ili (3.3.). Pustiti polagano struju dušika na površinu otopine i tako je zadržati tijekom ispitivanja.
5.2. Određivanje
Izliti 100,0 ml vode na 10 (± 1) grama uzorka u čaši od 250 ml. Odstraniti netopljive dijelove filtriranjem, pretakanjem ili centrifugiranjem tekućine. Izmjeriti pH vrijednost bistre otopine na temperaturi od 20 (± 1) °C u skladu s istim postupkom kao i kod kalibracije pH-metra.
6. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultate u pH jedinicama, do najbliže 0,1 jedinice, i navesti korištenu temperaturu.
Određivanje veličine čestica
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak ispitnog prosijavanja kod jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
2. Načelo
Ispitni uzorak prosijava se kroz snop od tri sita, ručno ili mehanički. Masa preostala na svakom situ bilježi se, a postotak materijala koji prođe kroz odgovarajuće sito mora se izračunati.
3. Oprema
3.1. Sita promjera 200 mm od isprepletene žice s otvorima od 2,0 mm, 1,0 mm i 0,5 mm standardnih dimenzija. Jedan poklopac i jedan prihvatnik za sita.
3.2. Vaga koja može izvagati najmanje 0,1 gram.
3.3. Mehanička tresilica (ako je dostupna) koja je u stanju izvoditi i okomite i vodoravne pokrete na ispitnom uzorku.
4. Postupak
4.1. Uzorak podijeliti na dijelove od otprilike 100 grama.
4.2. Izvagati jedan od tih dijelova do točnosti od 0,1 grama.
4.3. Složiti snop sita uzlaznim redom; prijemnik, 0,5 mm, 1 mm, 2 mm i postaviti izvagani ispitni dio na gornje sito. Staviti poklopac na vrh snopa sita.
4.4. Protresti ručno ili strojno, koristeći i okomite i vodoravne pokrete, a ako se to radi ručno, povremeno lagano udariti. Nastaviti s ovim postupkom 10 minuta ili dok količina koja prođe kroz svako sito u jednoj minuti bude manja od 0,1 grama.
4.5. Odstraniti sita iz snopa, sakupiti preostali materijal i lagano ga iščetkati sa stražnje strane sita mekanom četkom, ako je potrebno.
4.6. Izvagati materijal preostao na svakom situ, kao i onaj skupljen na prijemniku, do količine najbliže 0,1 gramu.
5. Provjera rezultata
5.1. Mase pretvoriti u postotke ukupnih iznosa (ne iz prvotnog izračuna).
Izračunati postotak u prihvatnom dijelu (tj. < 0,5 mm): A %
Izračunati postotak preostao na situ od 0,5 mm: B %
Izračunati postotak prolaza 1,0 mm, tj. (A + B) %
Zbroj iznosa masa trebao bi biti unutar 2 % uzete početne mase.
5.2. Moraju se provesti najmanje dvije odvojene analize i individualni rezultati za A ne smiju se razlikovati više od 1,0 % apsolutno, a za B više od 1,5 % apsolutno. Ako nije tako, ponoviti ispitivanje.
6. Izražavanje rezultata
Prijaviti srednju vrijednost ovih dviju vrijednosti dobivenih za A s jedne strane i za A + B s druge.
Određivanje udjela klora (kao kloridnog iona)
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak određivanja udjela klora (kao kloridnog iona) kod čistih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
2. Načelo
Kloridni ioni otopljeni u vodi određuju se potenciometrijskim titriranjem sa srebrnim nitratom u kiselom mediju.
3. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez kloridnih iona.
3.1. Aceton p.a.
3.2. Koncentrirana nitratna kiselina (gustoća na 20 °C = 1,40 g/ml)
3.3. 0,1 mol/l standarne otopine srebrnog nitrata. Pohraniti ovu otopinu u bocu od smeđeg stakla.
3.4. 0,004 mol/l standarne otopine srebrnog nitrata – pripremiti otopinu neposredno prije upotrebe.
3.5. 0,1 mol/l standardne referentne otopine kalijevog klorida. 3,7276 grama kalijevog klorida analitičke čistoće, do točnosti od 0,1 mg, koji je prije toga bio sušen jedan sat u sušioniku na 130 °C i ohlađen u eksikatoru na sobnu temperaturu. Otopiti u malo vode, bez gubitka premjestiti otopinu u standardnu tikvicu od 500 ml, razrijediti do oznake i izmiješati.
3.6. 0,004 mol/l standardne referentne otopine kalijevog klorida – pripremiti otopinu neposredno prije upotrebe.
4. Oprema
4.1. Potenciometar sa srebrno indiciranom elektrodom i referentnom kalomel elektrodom, osjetljivosti 2 mV, u rasponu – 500 do + 500 mV.
4.2. Premosnik, koji sadrži zasićenu otopinu kalijevog nitrata, spojen na kalomel elektrodu (4.1.), na krajevima učvršćen s poroznim čepovima.
4.3. Magnetska miješalica, sa štapićem obloženim teflonom.
4.4. Mikrobireta s fino zašiljenim vrhom, podijeljena na dijelove od 0,01 ml.
5. Postupak
5.1. Standardizacija otopine srebrnog nitrata
Uzeti 5,00 ml i 10,00 ml standardne referentne otopine kalijevog klorida (3.6.) i staviti u dvije laboratorijske čaše uobičajenog kapaciteta (npr. 250 ml). Nakon toga provesti titriranje sadržaja svake čaše.
Dodati 5 ml otopine nitratne kiseline (3.2.), 120 ml acetona (3.1.) i količinu vode dostatnu da cjelokupni volumen podigne do otprilike 150 ml. Staviti magnetsku miješalicu (4.3.) u čašu i pokrenuti miješalicu. Uvesti srebrnu elektrodu (4.1.) i slobodni kraj premosnika (4.2.) u otopinu. Spojiti elektrode na potenciometar (4.1.) i nakon utvrđivanja nule na uređaju, zabilježiti vrijednost početnog potencijala.
Pomoću mikrobirete (4.4.) titrirati s 4 ili 9 ml otopine srebrnog nitrata koji odgovara standardnoj referentnoj otopini kalijevog klorida koji se koristi. Nastaviti dodavanje obroka od 0,1 ml za 0,004 mol/l otopine i obroka od 0,05 ml za 0,1 mol/l otopine. Nakon svakog dodavanja, pričekati da se potencijal stabilizira.
U prva dva stupca u tablici unijeti volumene i odgovarajuće potencijale.
U treći stupac tablice unijeti uzastopne poraste (Δ1E) potencijala E. U četvrti stupac unijeti razlike (Δ2E), pozitivne ili negativne između porasta potencijala (Δ1E). Kraj titranja odgovara dodavanju obroka od 0,1 ili 0,05 ml (V1) otopine srebrnog nitrata koja daje maksimalnu vrijednost Δ1E.
Kako bi izračunali točni volumen (Veq) otopine srebrnog nitrata koji odgovara kraju reakcije, treba koristiti formulu:
gdje je:
|
V0 je ukupni volumen, u ml, otopine srebrnog nitrata, trenutno niži od volumena koji daje maksimalni porast vrijednosti Δ1E, |
|
V1 je volumen, u ml, zadnjeg dodanog obroka otopine srebrnog nitrata (0,1 ili 0,05 ml), |
|
b je posljednja pozitivna vrijednost Δ2E, |
|
B je zbroj apsolutnih vrijednosti svih posljednjih pozitivnih vrijednosti Δ2E i prva negativna vrijednost Δ2E (vidjeti primjer u tablici 1.). |
5.2. Slijepa proba
Provesti slijepu probu i uzeti u obzir kod izračunavanja krajnjeg rezultata.
Rezultat V4 slijepe probe na reagensima u ml, prikazana je formulom:
gdje je:
|
V2 vrijednost točnog volumena (Veq) otopine srebrnog nitrata koji odgovara titriranju 10 ml standardne referentne otopine kalijevog klorida, u ml. |
|
V3 vrijednost točnog volumena (Veq) otopine srebrnog nitrata koji odgovara titriranju 5 ml standardne referentne otopine kalijevog klorida, u ml. |
5.3. Provjera ispitivanja
Slijepa proba može istodobno poslužiti kao provjera da aparatura zadovoljavajuće funkcionira i da se postupak ispitivanja točno provodi.
5.4. Određivanje
Uz točnost od 0,01 g uzeti uzorke u rasponu od 10 do 20 grama. Tu količinu staviti u čašu od 250 ml. Dodati 20 ml vode, 5 ml otopine nitratne kiseline (3.2.), 120 ml acetona (3.1.), i količinu vode dostatnu da cjelokupni volumen bude otprilike 150 ml.
Staviti štapić magnetske miješalice (4.3.) u čašu, čašu na miješalicu i pokrenuti miješalicu. Uvesti srebrnu elektrodu (4.1.) i slobodni kraj premosnika (4.2.) u otopinu. Spojiti elektrode na potenciometar (4.1.), i nakon određivanja nule na uređaju, zabilježiti vrijednost početnog potencijala.
Pomoću mikrobirete (4.4.) titrirati otopinom srebrnog nitrata, dodavanjem po 0,1 ml. Nakon svakog dodavanja, pričekati da se potencijal stabilizira.
Nastaviti titriranje, kako je naznačeno u 5.1., počevši od četvrtog stavka: „ U prva dva stupca u tablici unijeti volumene i odgovarajuće potencijale. …”
6. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat analize kao postotak klora koji se nalazi u uzorku danom na analizu. Izračunati postotak udjela klora (Cl) pomoću formule:
gdje je:
|
T koncentracija otopine srebrnog nitrata koja se koristi, u mol/l, |
|
V4 vrijednosti slijepe probe, u ml, |
|
V5 vrijednost Veq u ml, koja odgovara određenju (5.4), |
|
m masa ispitnog uzorka u gramima. |
Tablica 1.: Primjer
Volumen otopine srebrnog nitrata V (ml) |
Potencijal E (mV) |
Δ1E |
Δ2E |
4,80 |
176 |
|
|
4,90 |
211 |
35 |
+ 37 |
5,00 |
283 |
72 |
– 49 |
5,10 |
306 |
23 |
– 10 |
5,20 |
319 |
13 |
|
|
Određivanje bakra
1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak određivanja bakra kod jednostavnih amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
2. Načelo
Uzorak se otopi u razrijeđenoj hidrokloridnoj kiselini, a bakar se određuje atomskom absorpcijskom spektrofotometrijom.
3. Reagensi
3.1. Hidrokloridna kiselina (gustoća na 20 °C = 1,18 g/ml).
3.2. Hidrokloridna kiselina, otopina 6 mol/l.
3.3. Hidrokloridna kiselina, otopina 0,5 mol/l.
3.4. Amonijev nitrat.
3.5. Vodikov peroksid, 30 % m/v.
3.6. Otopina bakra (2) (osnovna): izvagati 1 gram čistog bakra, točnosti 0,001 gram, otopiti u 25 ml 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (3.2.), dodati postepeno 5 ml vodikovog peroksida (3.5.) i razrijediti do 1 litre s vodom. 1 ml ove otopine sadrži 1 000 μg bakra (Cu).
3.6.1. Otopina bakra (razrijeđena): razrijediti 10 ml osnovne otopine (3.6.) do 100 ml s vodom, a onda razrijediti 10 ml tako dobivene otopine do 100 ml s vodom, 1 ml konačno razrijeđene otopine sadrži 10 μg bakra (Cu).
Ovu otopinu pripremiti neposredno prije upotrebe.
4. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrofotometar s bakrenom svjetiljkom (324,8 nm).
5. Postupak
5.1. Pripremanje otopine za analizu
Izvagati 25 grama uzorka točnosti 0,001 gram, staviti u čašu od 400 ml, pažljivo dodati 20 ml hidrokloridne kiseline (3.1.) (može doći do snažne reakcije zbog stvaranja ugljičnog dioksida). Dodati još hidrokloridne kiseline, ako je potrebno. Kad prestane vrenje, isparavati do suhoće u parnoj kupelji, povremeno miješajući staklenim štapićem. Dodati 15 ml 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (3.2.) i 120 ml vode. Miješati staklenim štapićem koji bi trebalo ostaviti u čaši, i pokriti čašu satnim staklom. Pustiti otopinu da lagano zavrije dok otapanje ne bude gotovo, a onda ohladiti.
Premjestiti cjelokupnu količinu otopine u odmjernu tikvicu od 250 ml, uz pranje čaše s 5 ml 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (3.2.) i dvaput u 5 ml kipuće vode, napuniti do oznake s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (3.3.) i pažljivo izmiješati.
Filtrirati kroz filter-papir bez bakra (3), odbacivši prvih 50 ml.
5.2. Otopina slijepe probe
Pripraviti otopinu slijepe probe iz koje je izuzet jedino uzorak i staviti u izračun konačnih rezultata.
5.3. Određivanje
5.3.1. Pripremanje uzorka i otopina slijepe probe
Razrijediti otopinu uzorka (5.1.) i otopinu slijepe probe (5.2.) s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (3.3.) do koncentracije bakra unutar optimalnog raspona mjerenja spektrofotometrom. Obično nije potrebno razrjeđivanje.
5.3.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Razrjeđivanjem standardne otopine (3.6.1.) s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (3.3.), pripremiti najmanje pet standardnih otopina koje odgovaraju optimalnom rasponu mjerenja spektrofotometrom (0 do 5,0 mg/l Cu). Prije nego se napuni do oznake, svakoj otopini treba dodati amonijev nitrat (3.4.), kako bi se dobila koncentracija od 100 mg po ml.
5.4. Mjerenje
Postaviti spektrofotometar (4) na valnu dužinu od 324,8 nm. Koristiti oksidirajući plamen acetilen-zrak. Uzastopno poprskati, tri puta, kalibracijsku otopinu (5.3.2.), uzorak otopine i otopinu slijepe probe (5.3.1.), uz ispiranje instrumenta destiliranom vodom između svakog prskanja. Označiti kalibracijsku krivulju koristeći apsorbirajuća sredstva po svim mjerilima kao ordinate i odgovarajuće koncentracije bakra u μg/ml kao apscise.
Odrediti koncentraciju bakra u konačnim otopinama uzorka i slijepe probe uz pomoć kalibracijske krivulje.
6. Izražavanje rezultata
Izračunati udio bakra u uzorku uzimajući u obzir masu ispitnog uzorka, razrjeđivanja provedena tijekom analize i vrijednost slijepe probe. Izraziti rezultat kao mg Cu/kg.
4. Određivanje otpornosti na detonaciju
4.1. Opseg i područje primjene
Ovaj dokument definira postupak određivanja otpornosti na detonaciju kod amonijsko nitratnih gnojiva s visokim udjelom dušika.
4.2. Načelo
Ispitni uzorak zatvori se u čeličnu cijev i izloži detonacijskom šoku eksplozivnog potiskivača. Širina detonacije određuje se prema stupnju drobljenja olovnih cilindara, na kojima je za vrijeme pokusa cijev vodoravno postavljena.
4.3. Materijali
4.3.1. Plastični eksploziv koji sadrži 83 do 86 % pentrita
Gustoća: 1 500 do 1 600 kg/m3
Brzina detonacije: 7 300 do 7 700 m/s
Masa: 500 (± 1) g.
4.3.2. Sedam dužina savitljivog detonacijskog užeta bez metalnog nastavka.
Masa punjenja: 11 do 13 g/m
Dužina svakog užeta: 400 (± 2) mm.
4.3.3. Komprimirana sačma sekundarnog eksploziva, umetnuta u prijemni detonator
Eksploziv: heksogen/vosak 95/5 ili tetril, ili sličan sekundarni eksploziv, s ili bez dodanog grafita.
Gustoća: 1 500 do 1 600 kg/m3
Promjer: 19 do 21 mm
Visina: 19 do 23 mm
Središnje ulegnuće u prijemnom detonatoru: promjer 7 do 7,3 mm, dubina 12 mm.
4.3.4. Čelična bešavna cijev kako je određeno u ISO 65 – 1981 – za profesionalnu uporabu, nominalnih dimenzija DN 100 (4”)
Vanjski promjer: 113,1 do 115,0 mm
Debljina stijenke: 5,0 do 6,5 mm
Dužina: 1 005 (± 2) mm.
4.3.5. Dno
Materijal: čelik, kvalitetno zavaren
Dimenzije: 160 × 160 mm
Debljina: 5 do 6 mm
4.3.6. Šest olovnih cilindara
Promjer: 50 (± 1) mm
Visina: 100 do 101 mm
Materijali: mekano olovo, najmanje 99,5 % čistoće.
4.3.7. Čelični blok
Dužina: najmanje 1 000 mm
Širina: najmanje 150 mm
Visina: najmanje 150 mm
Masa: najmanje 300 kg ako ne postoji čvrsta baza za čelični blok.
4.3.8. Plastični ili kartonski cilindar za potiskivač.
Debljina stijenke: 1,5 do 2,5 mm
Promjer: 92 do 96 mm
Visina: 64 do 67 mm
4.3.9. Detonator (električni ili ne-električni) s inicijalnom snagom 8 do 10
4.3.10. Drvena ploča
Promjer: 92 do 96 mm. Promjer mora odgovarati unutarnjem promjeru plastičnog ili kartonskog cilindra (4.3.8.)
Debljina: 20 mm
4.3.11. Čelična palica istih dimenzija kao detonator (4.3.9.)
4.3.12. Krojačke pribadače (maksimalna duljina 20 mm)
4.4. Postupak
4.4.1. Pripremanje potiskivača za umetanje u čeličnu cijev
Postoje dvije metode uvođenja eksploziva u potiskivač, ovisno o dostupnosti opreme.
4.4.1.1. Simultano uvođenje u sedam točaka
Potiskivač spreman za uporabu prikazan je na slici 1.
4.4.1.1.1. Izbušiti rube u drvenoj ploči (4.3.10.) paralelne s osi ploče kroz središte i kroz šest točaka simetrično raspoređenih u koncentričnom krugu promjera 55 mm. Promjer rupa mora biti 6 do 7 mm (vidjeti odjeljak A-B na slici 1), ovisno o promjeru detonacijskog užeta koje se koristi (4.3.2.).
4.4.1.1.2. Izrezati šest dužina savitljivog detonacijskog užeta (4.3.2.) od kojih je svaki 400 mm duljine, izbjegavajući bilo kakav gubitak eksploziva na svakom kraju tako da se načine pravilni rezovi i odmah zapečaćujući kraj vezivom. Provući svaku od sedam dužina kroz sedam rupa na drvenoj ploči (4.3.10.) sve dok njihovi krajevi ne izvire nekoliko centimetara na drugoj strani ploče. Tada uvesti malu krojačku pribadaču (4.3.12.) transverzalno u platnenu košuljicu svake dužine užeta 5 do 6 mm od kraja i zalijepiti vezivo izvana na sve dužine u traci koja se nalazi uz pribadaču. Na kraju, povući dugački kraj svakog užeta kako bi pribadača došla u kontakt s drvenom pločom.
4.4.1.1.3. Uobličiti plastični eksploziv (4.3.1.) u oblik cilindra promjera 92 do 96 mm, ovisno o promjeru cilindra (4.3.8.). Postaviti taj cilindar uspravno na ravnu površinu i unutra staviti oblikovani eksploziv. Tada staviti drvenu ploču (4) sa sedam dužina detonacijskog užeta na vrh cilindra i potisnuti na eksploziv. Podesiti visinu cilindra (64 do 67 mm) tako da njegov najviši rub ne prelazi preko razine drveta. Na kraju, pričvrstiti cilindar na drvenu ploču, npr. sa spajalicama ili malim čavlićima, duž cijele njezine obodnice.
4.4.1.1.4. Grupirati slobodne krajeve sedam dužina detonacijskog užeta uokolo obodnice drvene palice (4.3.11.) tako da svi njegovi krajevi budu ujednačeni u običnoj okomici na drvenu palicu. Pričvrstiti ih u snop oko štapa pomoću ljepljive trake (5).
4.4.1.2. Centralno uvođenje komprimirane sačme
Potiskivač spreman za uporabu prikazan je na slici 2.
4.4.1.2.1. Pripremanje komprimirane sačme
Poduzevši sve potrebne mjere opreza, staviti 10 grama sekundarnog eksploziva (4.3.3.) u kalup promjera od 19 do 21 mm i komprimirati do pravilnog oblika i gustoće.
(Omjer promjera: visina mora biti oko 1:1)
U sredini dna kalupa nalazi se čep, 12 mm visine i 7,0 do 7,3 promjera (ovisno o promjeru detonatora koji se koristi), koji oblikuje cilindrično ulegnuće u komprimiranom naboju za kasnije uvođenje detonatora.
4.4.1.2.2. Pripremanje potiskivača
Staviti eksploziv (4.3.1.) u cilindar (4.3.8.) osovljen na ravnoj površini, zatim ga potisnuti drvenim alatom kako bi eksplozivu dali cilindrični oblik sa središnjim ulegnućem. Staviti komprimiranu sačmu u to ulegnuće. Pokriti cilindrično oblikovani eksploziv koji sadrži komprimiranu sačmu s drvenom pločom (4.3.10.) i ima središnju rupu 7,0 do 7,3 mm u promjeru za uvođenje detonatora. Pričvrstiti drvenu ploču na cilindar zajedno s poprečnom ljepljivom trakom. Osigurati da rupa izbušena u ploči i ulegnuće komprimirane sačme budu koaksijalni, i to uz uvođenje drvene palice (4.3.11.).
4.4.2. Pripremanje čeličnih cijevi za ispitivanje detonacije
Na jednom kraju čelične cijevi (4.3.4.) izbušiti dvije dijametralno suprotne rupe 4 mm u promjeru okomito kroz stjenku sa strane na udaljenosti od 4 mm od ruba.
Čeono zavariti donju ploču (4.3.5.) na suprotni kraj cijevi, potpuno ispunjavajući desni ugao dna i stijenke cijevi sa zavarenim metalom uokolo cijele njezine obodnice.
4.4.3. Punjenje i opterećivanje čelične cijevi
Vidjeti slike 1. i 2.
4.4.3.1. Ispitni uzorak, čelična cijev i potiskivač moraju biti podešeni na temperaturu od 20 (± 5) °C. 16 do 18 kg ispitnog uzorka potrebno je za dva ispitivanja detonacije.
4.4.3.2. Postaviti cijev uspravno tako da njezino kvadratno dno bude na čvrstoj, ravnoj površini, po mogućnosti betonskoj. Napuniti cijev do otprilike jedne trećine njezine visine s ispitnim uzorkom i baciti ju 10 cm okomito na pod pet puta kako bi se kuglice ili granule skupile u cijevi što je moguće gušće. Kako bi se ubrzalo sabijanje, treba vibrirati cijev udarajući stjenku čekićem od 750 do 1 000 g između bacanja sveukupno 10 puta.
Ponoviti ovu metodu opterećivanja s drugim dijelom ispitnog uzorka. Na kraju, daljnje dodavanje mora se načiniti tako da, nakon zbijanja podizanjem i bacanjem cijevi 10 puta i sveukupno 20 međuudaraca čekićem, potiskivač ispuni cijev do 70 mm od njezinog otvora.
Visina punjenja uzorka mora biti podešena u čeličnoj cijevi tako da potiskivač (4.4.1.1. ili 4.4.1.2.) koji će se uvesti kasnije bude u bliskom kontaktu s uzorkom preko cijele njegove površine.
4.4.3.3. Uvesti potiskivač u cijev tako da bude u kontaktu s uzorkom; gornja površina drvene ploče mora biti 6 mm ispod kraja cijevi. Osigurati nužni bliski kontakt između eksploziva i ispitnog uzorka dodavajući ili odstranjujući male količine uzorka. Kako je prikazano na slikama 1. i 2., razdjelne pribadače moraju biti provedene kroz rupe blizu otvorenog kraja cijevi, a njihove drške potpuno otvorene prema cijevi.
4.4.4. Postavljanje čeličnih cijevi i olovnih cilindara (vidjeti sliku 3.)
4.4.4.1. Označiti baze olovnih cilindara (4.3.6.) brojevima od 1 do 6. Staviti šest oznaka na udaljenosti 150 mm od središnje linije čeličnog bloka (4.3.7.) koji je postavljen na vodoravnoj bazi, tako da se prva oznaka nalazi najmanje 75 mm od ruba bloka. Postaviti olovni cilindar uspravno na svaku od tih oznaka, tako da se baza svakog cilindra nalazi točno u sredini svoje oznake.
4.4.4.2. Položiti čeličnu cijev pripremljenu prema 4.4.3. vodoravno na olovne cilindre tako da os cijevi bude paralelna sa središnjom linijom čeličnog bloka, a da se zavareni dio cijevi proteže 50 mm izvan olovnog cilindra br. 6. Kako bi se spriječilo da se cijev otkotrlja, postaviti male drvene klinove između vrhova olovnih cilindara i stijenke cijevi (jednog sa svake strane) ili staviti drveni križ između cijevi i čeličnog bloka.
Napomena: Osigurati da cijev bude u kontaktu sa svih šest olovnih cilindara; lagana zakrivljenost površine cijevi može se nadomjestiti rotiranjem cijevi oko njezine longitudinalne osi; ako je koji od olovnih cilindara previsok, pažljivo čekićem udarati sumnjivi cilindar dok ne bude odgovarajuće visine.
4.4.5. Priprema za detonaciju
4.4.5.1. Postaviti aparaturu u skladu s 4.4.4. u spremište ili odgovarajuće pripremljenu podzemnu lokaciju (npr. rudnik ili tunel). Osigurati da se temperatura čelične cijevi zadrži na 20 (± 5) °C prije detonacije.
Napomena: Ako takve lokacije za ispaljivanje nisu dostupne, radnja se, ako je potrebno, može obaviti u jami obloženoj betonom pokrivenoj drvenim daskama. Detonacija može prouzročiti da se komadići čelika rasprše velikom kinetičkom energijom, stoga ispaljivanje mora biti provedeno dovoljno daleko od naselja ili glavnih prometnica.
4.4.5.2. Ako se koristi potiskivač s poticanjem od sedam točaka, osigurati da detonacijska užeta budu rastegnuta kako je opisano u fusnoti na 4.4.1.1.4. i postavljena što je moguće više vodoravno.
4.4.5.3. Na kraju, odstraniti drvenu palicu i zamijeniti je detonatorom. Ne provoditi ispaljivanje sve dok opasna zona ne bude evakuirana, a osoblje koje provodi ispitivanje u zaklonu.
4.4.5.4. Detonirati eksploziv.
4.4.6. Pričekati dovoljno dugo vremena da se isparavanja (plinoviti i ponekad otrovni raspadajući produkti) rasprše, a onda pokupiti olovne cilindre i izmjeriti njihovu visinu Vernierovim kalibarskim šestarom.
Zabilježiti, za svaki od označenih olovnih cilindara, stupanj razmrvljenosti, izražen kao postotak prvotne visine od 100 mm. Ako su cilindri smrvljeni nakoso, zabilježiti najviše i najniže vrijednosti i izračunati prosjek.
4.4.7. Može se koristiti sonda za kontinuirano mjerenje brzine detonacije; sonda mora biti uvedena longitudinalno na os cijevi ili uz njezinu stijenku.
4.4.8. Trebaju se izvesti dva ispitivanja detonacije po uzorku
4.5. Izvješće o ispitivanju
Vrijednosti za sljedeće parametre moraju se predočiti u izvješću o ispitivanju za svako od ispitivanja detonacije:
— |
izmjerene stvarne vrijednosti vanjskog promjera čelične cijevi i debljine stijenke, |
— |
Brinellova čvrstoća čelične cijevi, |
— |
temperatura cijevi i uzorka neposredno prije ispaljivanja, |
— |
gustoća pakiranja (kg/m3) uzorka u čeličnoj cijevi, |
— |
visina svakog olovnog cilindra nakon ispaljivanja, uz točno određivanje odgovarajućeg broja cilindra, |
— |
metoda poticanja korištena kod potiskivača. |
4.5.1. Provjera rezultata ispitivanja
Ako je, kod svakog ispaljivanja, drobljenje najmanje jednog olovnog cilindra manje od 5 %, ispitivanje će se smatrati zaključenim, a uzorak u skladu sa zahtjevima Priloga III.2.
Slika 1.
Slika 2.
Slika 3.
(1) Vrijeme reakcije od sat i pol dovoljno je za većinu organskih supstanci uz prisutnost katalizatora srebrnog nitrata.
(2) Može se koristiti komercijalno dostupna standardna otopina bakra.
(3) Whatman 541 ili ekvivalent.
(4) Promjer ploče mora uvijek odgovarati unutarnjem promjeru cilindra.
NB: Kad je šest perifernih dužina užeta zategnuto nakon spajanja, središnje uže mora ostati lagano labavo.
PRILOG IV.
METODE UZORKOVANJA I ANALIZE
A. METODA UZORKOVANJA ZA KONTROLU GNOJIVA
UVOD
Ispravno uzorkovanje je težak postupak koji zahtijeva najveću pažnju. Potreba za dobivanje reprezentativnog uzorka za službeno ispitivanje gnojiva stoga ne može nikad biti dovoljno naglašena.
Niže navedena metoda uzorkovanja mora se primijeniti sa strogom točnošću, a provode ju stručnjaci s iskustvom u provođenju konvencionalnog postupka uzorkovanja.
1. Svrha i područje primjene
Uzorci namijenjeni za službenu kontrolu gnojiva, za kvalitetu i sastav, uzimaju se u skladu s metodama opisanima ispod. Uzorci koji tako nastanu smatrat će se reprezentativnima u odnosu na dijelove uzoraka.
2. Ovlašteni službenici za uzorkovanja
Uzorkovanje provode stručni službenici koje su za to ovlastile države članice.
3. Definicije
Uzorkovani dio: Količina proizvoda koja čini jednu jedinicu i pretpostavka je da ima jednoobrazne karakteristike.
Dodatni uzorak: Količina uzeta iz jednog dijela uzorkovanog dijela.
Skupni uzorak: Više dodatnih uzoraka uzetih iz istog uzorkovanog dijela.
Smanjeni uzorak: Reprezentativni dio skupnog uzorka, dobiven iz potonjeg postupkom redukcije.
Konačni uzorak: Reprezentativni dio smanjenog uzorka.
4. Oprema
4.1. Oprema za uzorkovanje mora biti načinjena od materijala koji ne utječe na karakteristike proizvoda koji će biti uzorkovani. Države članice mogu službeno odobriti takvu opremu.
4.2. Oprema koja se preporuča za uzorkovanje krutih gnojiva
4.2.1. Ručno uzorkovanje
4.2.1.1. |
Ravna lopata s okomitim stranama. |
4.2.1.2. |
Strelica za uzorkovanje s dugačkim razdjelnikom ili pregradama. Dimenzije strelice za uzorkovanje moraju biti pogodne za uzorkovanja (dubina spremnika, dimenzije vreće itd.) i za veličinu čestica gnojiva. |
4.2.2. Mehaničko uzorkovanje
Odobrena mehanička oprema može se koristiti za uzorkovanje gnojiva na traci.
4.2.3. Razdjeljivač
Oprema načinjena za dijeljenje uzoraka na jednake dijelove može se koristiti za uzimanje dodatnih uzoraka i za pripremu smanjenih i konačnih uzoraka.
4.3. Oprema koja se preporuča za uzorkovanje tekućih gnojiva
4.3.1. Ručno uzorkovanje
Otvorena cijev, sonda, boca ili drugi prikladni dio opreme kako bi se nasumce uzeli uzorci iz uzorkovanog dijela.
4.3.2. Mehaničko uzorkovanje
Odobrena mehanička oprema može se koristiti za uzorkovanje pomičnih tekućih gnojiva.
5. Količinski zahtjevi
5.1. Uzorkovani dio
Veličina uzorkovanog dijela mora biti takva da svaki od njegovih sastavnih dijelova može biti uzorkovan.
5.2. Dodatni uzorci
5.2.1. Rasuta kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima koji prelaze 100 kg
5.2.1.1. |
Uzorkovani dijelovi koji ne prelaze 2,5 tone:
|
5.2.1.2. |
Uzorkovani dijelovi koji prelaze 2,5 tone i dolaze do 80 tona:
|
5.2.1.3. |
Uzorkovani dijelovi koji prelaze 80 tona:
|
5.2.2. Zapakirana kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima (= nijedno pakiranje ne prelazi 100 kg)
5.2.2.1. |
Pakiranja od više od 1 kg
|
5.2.2.2. |
Pakiranja koja ne prelaze 1 kg:
|
5.3. Skupni uzorak
Potreban je jedan skupni uzorak po uzorkovanom dijelu. Sveukupna masa dodatnih uzoraka koji dopunjavaju skupni uzorak ne smije biti manja od sljedeće:
5.3.1. |
Rasuta kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima koji prelaze 100 kg: 4 kg. |
5.3.2. |
Zapakirana kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima (= pakiranjima) od kojih nijedno ne prelazi 100 kg
|
5.3.3. |
Uzorak amonijsko nitratnog gnojiva za ispitivanja u skladu s Prilogom III.2.: 75 kg. |
5.4. Konačni uzorci
Skupni uzorak daje konačne uzorke redukcijom, ako je potrebno. Zahtijeva se analiza najmanje jednog konačnog uzorka. Masa uzorka za analizu ne smije biti manja od 500 g.
5.4.1. Kruta i tekuća gnojiva
5.4.2. Uzorak amonijsko nitratnog gnojiva za ispitivanja
Skupni uzorak daje konačne uzorke redukcijom, ako je potrebno.
5.4.2.1. Minimalna masa konačnog uzorka za ispitivanja prema Prilogu III.1.: 1 kg.
5.4.2.2. Minimalna masa konačnog uzorka za ispitivanja prema Prilogu III.2.: 25 kg.
6. Upute za uzimanje, pripremanje i pakiranje uzoraka
6.1. Općenito
Uzorci se moraju uzeti i pripremiti što je brže moguće imajući na umu mjere predostrožnosti kako bi se osiguralo da ostanu tipični predstavnici gnojiva koje se uzorkuje. Instrumenti, kao i površine i spremnici čija je namjena preuzimanje uzoraka, moraju biti čisti i suhi.
U slučaju tekućih gnojiva, ako je moguće, uzorkovani dio mora se izmiješati prije uzorkovanja.
6.2. Dodatni uzorci
Dodatni uzorci moraju se uzeti nasumce po cijelom uzorkovanom dijelu i moraju biti otprilike jednake veličine.
6.2.1. Rasuta kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima koji prelaze 100 kg
Mora se napraviti zamišljena podjela obroka uzoraka na broj otprilike jednakih dijelova. Broj dijelova koji odgovara broju zahtijevanih dodatnih uzoraka u skladu s 5.2. mora biti odabran nasumce i najmanje jedan uzorak mora se uzeti iz svakog dijela. Gdje nije moguće uskladiti se za zahtjevima 5.1. kad se uzorkuju hrpe gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima koji prelaze 100 kg, uzorkovanje se mora provesti kad se uzorkovani dio premjesti (kod utovara ili istovara). U tom slučaju uzorci se moraju uzeti iz nasumce odabranih vjerojatnih dijelova, kako je definirano ranije, za vrijeme njihovog premještanja.
6.2.2. Zapakirana kruta gnojiva ili tekuća gnojiva u spremnicima (= pakiranjima) od kojih nijedno ne prelazi 100 kg
Nakon što je odabran broj pakiranja potreban za uzorkovanje kako je naznačeno u 5.2., dio sadržaja svakog pakiranja mora se odstraniti. Gdje je potrebno, uzorci će biti uzeti odvojeno nakon pražnjenja pakiranja.
6.3. Pripremanje skupnog uzorka
Dodatni uzorci moraju se izmiješati kako bi činili jedan skupni uzorak.
6.4. Pripremanje konačnog uzorka
Materijal skupnog uzorka mora se pažljivo izmiješati (3).
Ako je potrebno, skupni uzorak mora se najprije smanjiti na najmanje 2 kg (smanjeni uzorak), ili korištenjem mehaničkog razdjeljivača ili metodom četvorenja.
Nakon toga se moraju pripremiti najmanje tri konačna uzorka, otprilike iste količine, i koji odgovaraju količinskim zahtjevima 5.4. Svaki uzorak će se staviti u odgovarajući hermetički spremnik. Moraju se poduzeti sve potrebne mjere opreza kako bi se izbjegla bilo kakva promjena u karakteristikama uzorka.
Za ispitivanja iz Priloga III., odjeljaka 1. i 2., konačni uzorci moraju se držati na temperaturi između 0 °C i 25 °C.
7. Pakiranje konačnih uzoraka
Spremnici i pakiranja se važu i označuju etiketama (konačna etiketa mora biti uklopljena u pečat) na takav način da se ne mogu otvoriti bez da se uništi pečat.
8. Evidencija uzorkovanja
O svakom uzorku mora se voditi evidencija koja omogućava da se svaki uzorkovani dio nedvojbeno prepozna.
9. Odredište uzoraka
Za svaki uzorkovani dio najmanje jedan konačni uzorak mora se što prije poslati u ovlašteni analitički laboratorij ili u instituciju za ispitivanja, zajedno s informacijama potrebnima za analizu ili ispitivanje.
B. METODE ANALIZE GNOJIVA
(Vidjeti sadržaj na stranici br. 86.)
Općenita opažanja
U opisu metoda, općenita laboratorijska oprema nije točno definirana, osim što su predočene veličine tikvica i pipeta. U svim slučajevima laboratorijska oprema mora biti dobro očišćena, posebno kad se moraju određivati male količine elemenata.
Prije analize potrebno je osigurati da sva aparatura dobro radi i da se analitička tehnika pravilno provede, gdje je potrebno uz korištenje odgovarajućih kemijskih spojeva poznatog sastava (npr. amonijev sulfat, monokalijev fosfat itd.). Unatoč tomu, ako se strogo ne slijedi analitička tehnika, rezultati analiziranih gnojiva mogu ukazivati na pogrešan kemijski sastav. S druge strane, neka određivanja su empirijska i relativna za proizvode s kompleksnim kemijskim sastavom. Preporučljivo je da laboratoriji, gdje je to moguće, koriste standardna referentna gnojiva s jasno definiranim sastavom.
Općenite odredbe u vezi metoda analize gnojiva
1.
Osim ako nije drukčije određeno u metodi analize, svi reagensi moraju biti analitički čisti (p.a.). Kad se moraju analizirati mikro-hranjive tvari, čistoća reagenasa mora biti provjerena pomoću slijepe probe. Ovisno o dobivenom rezultatu, može biti potrebno provođenje daljnjeg pročišćavanja.
2.
Ako postupci otapanja, razrjeđivanja, pročišćavanja ili pranja iz metoda analize ne specificiraju prirodu otapala ili razrjeđivača, podrazumijeva se korištenje vode. Obično voda mora biti demineralizirana ili destilirana. U tim specifičnim slučajevima, kako je spomenuto u metodi analize, voda će morati biti izložena točno određenim postupcima pročišćavanja.
3.
S obzirom na opremu koja se obično koristi u laboratorijima za pregled, aparatura opisana u metodama analize ograničena je na posebne instrumente i aparaturu ili na one za koje postoje posebni zahtjevi. Ta oprema mora biti savršeno čista, prije svega kad se budu određivale male količine. Laboratorij će morati osigurati točnost svakog razvrstanog dijela staklene opreme koja se koristi prema odgovarajućim mjeriteljskim standardima.
Pripremanje uzorka za analizu
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak pripreme uzorka za analizu, uzetog iz konačnog uzorka.
2. Načelo
Pripremanje završnog uzorka dobivenog u laboratoriju je niz radnji, obično prosijavanje, usitnjavanje (mljevenje) i miješanje, koje se provodi na takav način da:
— |
s jedne strane, najmanji izvagani iznos utvrđen metodama analize bude tipični primjerak laboratorijskog uzorka, |
— |
s druge strane, finoća gnojiva ne može biti promijenjena pripremanjem do granice kod koje bi postojao značajan utjecaj na njegovu topljivost u različitim ekstrakcijskim reagensima. |
3. Oprema
Razdjeljivač uzoraka (neobvezno).
Sita s otvorima od 0,2 i 0,5 mm.
Tikvice od 250 ml, začepljene.
Porculanski tučak i stupa ili mlin.
4. Izbor postupka koji će se koristiti
Preliminarna napomena
Ako je proizvod odgovarajući, mora se sačuvati jedino tipični primjerak konačnog uzorka.
4.1. Konačni uzorci koji se ne smiju mljeti
Kalcijev nitrat, kalcijev magnezijev nitrat, natrijev nitrat, čilska salitra, kalcijev cijanamid, dušikov kalcijev cijanamid, amonijev sulfat, amonijevi nitrati od preko 30 % N, urea, bazična šljaka, prirodni fosfat izražen kao djelomično topljiv, taloženi dihidratizirani dikalcijev fosfat, vapneni fosfat, aluminijev kalcijev fosfat, meki kameni fosfat.
4.2. Konačni uzorci koji se moraju podijeliti, a i jedan dio mora biti mljeven.
To su proizvodi na kojima se provode neka određivanja bez ranijeg mljevenja (finoća mljevenja, na primjer) i ostala određivanja nakon mljevenja. Ona uključuju sva miješana gnojiva koja sadrže sljedeće sastojke fosfata: bazičnu šljaku, aluminijev kalcijev fosfat, vapneni fosfat, meki kameni fosfat i prirodni fosfat izražen kao djelomično topljiv. U tu svrhu, podijeliti konačni uzorak na dva dijela, koja su identična koliko je to moguće, koristeći razdjeljivač uzoraka ili četvorenje.
4.3. Konačni uzorci na kojima se provode sva određivanja na mljevenom proizvodu
Samo tipični primjerak konačnog uzorka mora biti mljeven. To su sva ostala gnojiva na popisu koja se ne nalaze u 4.1. i 4.2.
5. Metoda
Dio konačnog uzorka iz točke 4.2. i 4.3. snažno se prosije kroz sito s otvorima od 0,5 mm. Ostatak se grubo izbrusi kako bi se dobio proizvod u kojemu se nalazi minimum finih čestica i onda se i on prosije. Mljevenje se mora provesti u takvim uvjetima da se supstanca značajno ne zagrije. Operacija se ponavlja koliko puta je potrebno sve dok više nema ostataka i mora se izvesti što je brže moguće kako bi se spriječio bilo kakav dobitak ili gubitak sastojaka (voda, amonijak). Cijeli mljeveni i prosijani proizvod stavlja se u čistu tikvicu koja se može začepiti.
Prije nego se provede vaganje za analizu, cijeli uzorak mora biti dobro promiješan.
6. Posebni slučajevi
(a) |
Gnojiva koja sadrže mješavinu nekoliko kategorija kristala U ovom slučaju se odjeljivanje često događa. Stoga je apsolutno nužno zdrobiti i provesti uzorak kroz sito s otvorima od 0,200 mm. Na primjer: mješavina amonijevog fosfata i kalijevog nitrata. Mljevenje cijelog konačnog uzorka preporučljivo je kod ovih proizvoda. |
(b) |
Ostatak koji je teško samljeti i ne sadrži supstance gnojiva Izvagati ostatak i uzeti u obzir njegovu masu kod izračunavanja konačnog rezultata. |
(c) |
Proizvodi koji se raspadaju kod zagrijavanja Mljevenje se mora izvesti na takav način da se izbjegne bilo kakvo zagrijavanje. U tom slučaju preporučljivo je koristiti stupu za mljevenje. Na primjer: miješana gnojiva koja sadrže kalcijev cijanamid i ureu. |
(d) |
Proizvodi koji su neobično vlažni ili se mljevenjem pretvaraju u pastu Kako bi se osigurala homogenost, mora se izabrati sito koje ima najmanje otvore, a kompatibilno je s odstranjivanjem grudica rukom ili tučkom. Ovdje se može raditi o mješavinama čiji određeni sastojci sadrže kristaliziranu vodu. |
Dušik
Određivanje amonijskog dušika
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja amonijskog dušika.
2. Područje primjene
Sva dušična gnojiva, uključujući složena gnojiva, u kojima se dušik nalazi isključivo u obliku amonijevih soli ili amonijevih soli zajedno s nitratima.
Ne primjenjuje se na gnojiva koja sadrže ureu, cijanamid ili druge organske dušične spojeve.
3. Načelo
Istiskivanje amonijaka prevelikom količinom natrijevog hidroksida; destilacija; određivanje prinosa amonijaka u danom volumenu standardne sumporne kiseline i titriranje preostale količine kiseline pomoću standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina: jedan volumen HCl (d20 = 1,18 g/ml) plus jedan volumen vode
|
za varijantu a. |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2.). |
||
|
4.8. Natrijev hidroksid, otprilike 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
4.9. Otopine indikatora
4.9.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metil-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Koristiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.9.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator može se koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.10. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i ovapnjene
4.11. Amonijev sulfat za analizu
5. Oprema
5.1. Oprema za destilaciju koja se sastoji od tikvice okruglog dna odgovarajućeg kapaciteta spojene na hladilo pomoću cijevi za destilaciju sa štrcaljkom.
Različiti tipovi opreme odobreni i preporučeni za ovo određivanje prikazani su pokazujući sve dijelove konstrukcije na slikama 1., 2., 3. i 4.
5.2. Pipete od 10, 20, 25, 50, 100 i 200 ml
5.3. Odmjerna tikvica od 500 ml
5.4. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzoraka
Vidjeti metodu 1.
7. Metoda analize
7.1. Pripremanje otopine
Izvesti ispitivanje topljivosti na uzorku u vodi na sobnoj temperaturi i u mjerilu od 2 % (m/V.). Izvagati do točnosti od 0,001 g, prema naznakama u tablici 1., količinu od 5 ili 7 ili 10 g pripremljenog uzorka i staviti ga u odmjernu tikvicu od 500 ml. U skladu s rezultatima ispitivanja topljivosti, nastaviti kako slijedi:
(a) |
Proizvodi potpuno topljivi u vodi U tikvicu dodati količinu vode potrebnu za topljenje uzorka; protresti i kad je potpuno otopljen, povećati volumen i dobro promiješati. |
(b) |
Proizvodi koji nisu potpuno topljivi u vodi U tikvicu dodati 50 ml vode, a zatim 20 ml hidrokloridne kiseline (4.1.). Protresti. Ne dirati sve dok ne prestane razvoj ugljičnog dioksida. Dodati 400 ml vode i tresti pola sata rotacijskom tresilicom (5.4.). Povećati volumen vodom, miješati i filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik. |
7.2. Analiza otopine
U skladu s odabranom varijantom, staviti u prihvatnu tikvicu izmjerenu količinu standardne sumporne kiseline, kako je naznačeno u tablici 1. Dodati odgovarajuću količinu odabrane otopine indikatora (4.9.1. ili 4.9.2.) i, ako je potrebno, vodu kako bi se dobio volumen od najmanje 50 ml. Kraj produžne cijevi na hladilu mora biti ispod površine otopine.
Preciznom pipetom premjestiti, u skladu s detaljima predočenima u tablici, alikvotni dio (4) bistre otopine u destilacijsku tikvicu aparature. Dodati vodu kako bi se dobio ukupni volumen od otprilike 350 ml i nekoliko zrna plavca kako bi se kontroliralo vrenje.
Sastaviti aparaturu za destilaciju, pazeći da se izbjegne bilo kakav gubitak amonijaka, dodati sadržaju tikvice za destilaciju 10 ml koncentrirane otopine natrijevog hidroksida (4.8.) ili 20 ml reagensa u slučajevima gdje se koristilo 20 ml hidrokloridne kiseline (4.1.) kako bi se rastopio ispitni uzorak. Postepeno zagrijavati tikvicu, kako bi se izbjeglo snažno vrenje. Kad vrenje započne, destilirati brzinom od otprilike 100 ml u 10 do 15 minuta; ukupni volumen destilata trebao bi biti otprilike 250 ml (5). Kad više ne bude izgleda da će se razviti još amonijaka, spustiti prihvatnu tikvicu tako da vrh produžetka hladila bude iznad površine tekućine.
Ispitati daljnje destilate pomoću odgovarajućeg reagensa kako bi bili sigurni da je sav amonijak potpuno destilirao. Oprati produžetak hladila s malo vode i titrirati višak kiseline sa standardnom otopinom natrijevog ili kalijevog hidroksida, kako je propisano za prihvaćenu varijantu (vidjeti napomenu 2.).
Standardne otopine različitih jakosti mogu se koristiti za ponovno titriranje pod uvjetom da volumeni koji se koriste za titriranje, kako god je moguće, ne prelaze 40 do 45 ml.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti radi li aparatura ispravno i primjenjuje li se ova metoda točno, uz korištenje alikvotnog dijela svježe pripremljene otopine amonijevog sulfata (4.11.) koji sadrži maksimalnu količinu dušika kako je propisano za odabranu varijantu.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat analize kao postotak amonijskog dušika u gnojivu koje je primljeno na analizu.
9. Prilozi
Kako je navedeno u napomeni 1., u 5.1. „Oprema”, slike 1., 2., 3. i 4. odnose se na dijelove izvedbe različitih tipova opreme korištene u ovom dokumentu.
Tablica 1.
Određivanje amonijskog dušika i amonijskog i nitratnog dušika u gnojivima
Tablica vaganja, razrjeđivanja i izračunavanja koje se mora provesti za svaku varijantu a, b i c ove metode
Varijanta a
Prosječna maksimalna količina dušika koji se mora destilirati: 50 mg.
Sumporna kiselina 0,1 mol/l koja se mora staviti u prihvatnu tikvicu: 50 ml.
Ponovno titriranje s NaOH ili KOH 0,1 mol/l.
Deklaracija (% N) |
Količina za vaganje (g) |
Razrijeđenost (ml) |
Otopina uzorka za destilaciju (ml) |
Izražavanje rezultata (6) (% N = (50 - A) F) |
0 – 5 |
10 |
500 |
50 |
(50 – A) × 0,14 |
5 – 10 |
10 |
500 |
25 |
(50 – A) × 0,28 |
10 – 15 |
7 |
500 |
25 |
(50 – A) × 0,40 |
15 – 20 |
5 |
500 |
25 |
(50 – A) × 0,56 |
20 – 40 |
7 |
500 |
10 |
(50 – A) × 1,00 |
Varijanta b
Prosječna maksimalna količina dušika koji se mora destilirati: 100 mg.
Sumporna kiselina 0,2 mol/l koja se mora staviti u prihvatnu tikvicu: 50 ml.
Ponovno titriranje s NaOH ili KOH 0,2 mol/l.
Deklaracija (% N) |
Količina za vaganje (g) |
Razrijeđenost (ml) |
Otopina uzorka za destilaciju (ml) |
Izražavanje rezultata (7) (% N = (50 - A) F) |
0 – 5 |
10 |
500 |
10 |
(50 – A) × 0,14 |
5 – 10 |
10 |
500 |
50 |
(50 – A) × 0,28 |
10 – 15 |
7 |
500 |
50 |
(50 – A) × 0,40 |
15 – 20 |
5 |
500 |
50 |
(50 – A) × 0,56 |
20 – 40 |
7 |
500 |
20 |
(50 – A) × 1,00 |
Varijanta c
Prosječna maksimalna količina dušika koji se mora destilirati: 200 mg.
Sumporna kiselina 0,5 mol/l koja se mora staviti u prijemnu tikvicu: 35 ml.
Ponovno titriranje s NaOH ili KOH 0,5 mol/l.
Deklaracija (% N) |
Količina za vaganje (g) |
Razrijeđenost (ml) |
Otopina uzorka za destilaciju (ml) |
Izražavanje rezultata (8) (% N = (50 - A) F) |
0 – 5 |
10 |
500 |
200 |
(35 – A) × 0,175 |
5 – 10 |
10 |
500 |
100 |
(35 – A) × 0,350 |
10 – 15 |
7 |
500 |
100 |
(35 – A) × 0,500 |
15 – 20 |
5 |
500 |
100 |
(35 – A) × 0,700 |
20 – 40 |
5 |
500 |
50 |
(35 – A) × 1,400 |
Slika 1.
Slika 2.
Slika 3.
Slika 4.
Objašnjenje slika 1., 2., 3. i 4.
Slika 1.
(a) |
Tikvica okruglog dna, dugačkog vrata, kapaciteta 1 000 ml. |
(b) |
Cijev za destilaciju sa štrcaljkom, koja je spojena na hladilo kugličnim spojnicama (br. 18.) (kuglična spojnica za spajanje hladila može se zamijeniti odgovarajućom gumenom spojnicom). |
(c) |
Lijevak s teflonskom cjevčicom za dodavanje natrijevog hidroksida (cjevčica se također može zamijeniti gumenim spojnicom s kvačicom). |
(d) |
Hladilo sa šest kugla i s kugličnom spojnicom (br. 18.) na ulazu i na izlazu spojen s produžnom staklenom cijevi pomoću male gumene spojnice (kad gumena cijev utječe na spoj s destilacijskom cijevi, kuglična spojnica može se zamijeniti s prikladnim gumenim čepom). |
(e) |
Tikvica od 500 ml u koju se skuplja destilat. |
Oprema je načinjena od borosilikatnog stakla.
Slika 2.
(a) |
Tikvica okruglog dna, kratkog vrata, kapaciteta 1 000 ml, s kugličnim spojnicama (br. 35.). |
(b) |
Cijev za destilaciju sa štrcaljkom, opremljena kugličnom spojnicom (br. 35.) na ulazu i kugličnom spojnicom (br. 18.) na izlazu, sa strane spojena s lijevkom s teflonskom cjevčicom za dodavanje natrijevog hidroksida. |
(c) |
Hladilo sa šest kugli i s kugličnom spojnicom (br. 18.) na ulazu i na izlazu spojen s produžnom staklenom cijevi pomoću male gumene spojnice. |
(d) |
Tikvica od 500 ml u koju se skuplja destilat. |
Oprema je načinjena od borosilikatnog stakla.
Slika 3.
(a) |
Tikvica okruglog dna, dugačkog vrata, kapaciteta 750 do 1 000 ml, s ljevkastim otvorom. |
(b) |
Cijev za destilaciju sa štrcaljkom s kugličnom spojnicom (br. 18.) na izlazu. |
(c) |
Pregibna cijev s kugličnom spojnicom (br. 18.) na izlazu i s kapaljkom (na vezu s destilacijskom cijevi može se koristiti gumena cijev umjesto kuglične spojnice). |
(d) |
Kondenzator sa šest žarulja na izlazu spojen s produžnom staklenom cijevi pomoću male gumene spojnice. |
(e) |
Tikvica od 500 ml u koju se skuplja destilat. |
Oprema je načinjena od borosilikatnog stakla.
Slika 4.
(a) |
Tikvica okruglog dna, dugačkog vrata kapaciteta 1 000 ml, s ljevkastim otvorom |
(b) |
Cijev za destilaciju sa štrcaljkom i kugličnom spojnicom (br. 18.) na izlazu, sa strane spojena s lijevkom s teflonskom cijevčicom za dodavanje natrijevog hidroksida (odgovarajući gumeni čep može se koristiti umjesto kuglične spojnice; poklopac se može zamijeniti gumenom spojnicom s odgovarajućom kvačicom). |
(c) |
Hladilo sa šest kugli s kugličnom spojnicom (br. 18.) na ulazu i na izlazu spojen s produžnom staklenom cijevi pomoću male gumene spojnice (kad gumena cijev smeta za spoj s destilacijskom cijevi, kuglična spojnica može se zamijeniti s prikladnim gumenim čepom). |
(d) |
Tikvica od 500 ml u koju se skuplja destilat. |
Oprema je načinjena od borosilikatnog stakla.
Određivanje nitratnog i amonijskog dušika
Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Ulschu
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja nitratnog i amonijskog dušika redukcijom prema Ulschu.
2. Područje primjene
Sva dušična gnojiva, uključujući složena gnojiva, u kojima se dušik nalazi isključivo u obliku nitrata ili u obliku amonijaka i nitrata.
3. Načelo
Redukcija nitrata i nitrita u amonijak metalnim željezom u kiselom mediju i istiskivanje amonijaka nastalog dodavanjem viška natrijevog hidroksida: destilacija amonijaka i određivanje prinosa u poznatom volumenu standardne otopine sumporne kiseline. Titriranje viška sumporne kiseline pomoću standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Razrijediti hidrokloridnu kiselinu: jedan volumen HCl (d20 = 1,18 g/ml) u jednom volumenu vode
4.2. Sumporna kiselina: 0,1 mol/l
4.3. Otopina natrijevog ili kalijevog hidroksida, bez karbonata: 0,1 mol/l
4.4. Otopina sumporne kiseline, otprilike 30 % H2SO4 (m/v), bez amonijaka
4.5. Željezo u prahu, reducirano u vodiku (propisana količina željeza mora biti dovoljna za redukciju najmanje 0,05 g nitratnog dušika)
4.6. Otopina natrijevog hidroksida, otprilike 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
4.7. Otopine indikatora
4.7.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Upotrijebiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.7.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno.
Ovaj indikator se može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.8. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.9. Natrijev nitrat za analizu
5. Oprema
Vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1. „Pripremanje uzorka”.
7. Metoda analize
7.1. Pripremanje otopine
Vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”.
7.2. Postupak
Staviti u prihvatnu tikvicu točno izmjerenu količinu standardne sumporne kiseline, kako je naznačeno u tablici 1. metode 2.1. (varijanta a) i dodati odgovarajuću količinu odabrane otopine indikatora 4.7.1. ili 4.7.2. Kraj produžne cijevi na hladilu mora biti ispod površine standardne otopine u prihvatnoj tikvici.
Preciznom pipetom premjestiti alikvotni dio bistre otopine, u skladu s tablicom 1. metode 2.1. (varijanta a) i staviti ga u destilacijsku tikvicu aparature. Dodati 350 ml vode, 20 ml 30 % otopine sumporne kiseline (4.4.), promiješati i dodati 5 g reduciranog željeza (4.5.). Oprati vrat tikvice s nekoliko mililitara vode i u vrat tikvice staviti mali lijevak s dugim drškom. Grijati u vrućoj vodenoj kupelji jedan sat i onda oprati držak lijevka s nekoliko mililitara vode.
Pazeći da se izbjegne bilo kakav gubitak amonijaka, sadržaju tikvice za destilaciju dodati 50 ml koncentrirane otopine natrijevog hidroksida (4.6.) ili, u slučajevima gdje se 20 ml hidrokloridne kiseline (1 + 1) (4.1.) koristi za otapanje uzorka, dodati 60 ml koncentrirane otopine natrijevog hidroksida (4.6.). Sastaviti aparaturu za destilaciju. Destilirati amonijak u skladu s postupkom predočenim u metodi 2.1.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se ova metoda točno primjenjuje, uz korištenje alikvotnog dijela svježe pripremljene otopine natrijevog nitrata (4.9.) koji sadrži 0,045 do 0,050 g dušika.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat analize kao postotak nitratnog dušika ili kombiniranog amonijskog i nitratnog dušika u gnojivu koje je primljeno na analizu.
Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Arndu
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja nitratnog i amonijskog dušika redukcijom prema Arndu (modificiran za svaku od varijanti a, b i c).
2. Područje primjene
Vidjeti metodu 2.2.1.
3. Načelo
Redukcija nitrata i nitrita u amonijak u neutralnoj vodenoj otopini pomoću legure sastavljene od 60 % Cu i 40 % Mg (Arndova legura) uz prisutnost magnezijevog klorida (MgCl2).
Destilacija amonijaka i određivanje prinosa u poznatom volumenu standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Razrijediti hidrokloridnu kiselinu: jedan volumen HCl (d20 = 1,18 g/ml) plus jedan volumen vode
|
za varijantu a. |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
4.8. Otopina natrijevog hidroksida: otprilike 2 mol/l
4.9. Arndova legura za analizu: u prahu, tako da može proći kroz sito s otvorima manjima od 1 mm četvornog
4.10. Otopina magnezijevog klorida 20 %
Rastopiti 200 g magnezijevog klorida (MgCl2. 6H2O) u otprilike 600 do 700 ml vode u tikvici od jedne litre, plosnatog dna. Kako bi se spriječilo pjenušanje, dodati 15 g magnezijevog sulfata (MgSO4. 7H2O).
Nakon otapanja dodati 2 g magnezijevog oksida i nekoliko glatkih granula kamena plavca i koncentrirati otopinu do 200 ml vrenjem, što će isključiti bilo kakav trag amonijaka iz reagensa. Ohladiti, povećati volumen do jedne litre i filtrirati.
4.11. Otopine indikatora
4.11.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Rabiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.11.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator može se koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.11.3. Otopina kongo crvenog indikatora
Rastopiti 3 g kongo crvenog u jednoj litri tople vode i, ako je potrebno, filtrirati nakon hlađenja. Ovaj indikator može se koristiti, umjesto dva prije opisana, kod neutralizacije kiselih ekstrakata prije destilacije, uz korištenje 0,5 ml na 100 ml tekućine koja treba biti neutralizirana.
4.12. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.13. Natrijev nitrat za analizu
5. Oprema
Vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Metoda analize
7.1. Pripremanje otopine za analizu
Vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”.
7.2. Analiza otopine
U skladu s odabranom varijantom, staviti u prihvatnu tikvicu izmjerenu količinu standardne sumporne kiseline, kako je naznačeno u tablici 1. metode 2.1. Dodati odgovarajuću količinu odabrane otopine indikatora (4.11.1. ili 4.11.2.) i, na kraju, dovoljno vode kako bi se dobio volumen od najmanje 50 ml. Kraj produžne cijevi na hladilu mora biti ispod površine otopine.
Preciznom pipetom premjestiti, u skladu s detaljima predočenima u tablici, alikvotni dio bistre otopine u destilacijsku tikvicu.
Dodati dovoljno vode kako bi se dobio ukupni volumen od otprilike 350 ml (vidjeti napomenu 1.), 10 g Arndove legure (4.9.), 50 ml otopine magnezijevog klorida (4.10.) i nekoliko komadića kamena plavca (4.12.). Snažno povezati tikvicu sa uređajem za destilaciju. Lagano zagrijavati otprilike 30 minuta. Zatim pojačati zagrijavanje kako bi se destilirao amonijak. Nastaviti s destilacijom otprilike sat vremena. Nakon toga bi sastav taloga u tikvici trebao biti sirupast. Kad završi destilacija, titrirati količinu viška kiseline u prihvatnoj tikvici u skladu s postupkom metode 2.1.
Kad je otopina uzorka kiselina (dodatak od 20 ml HCl (4.1.) kako bi se rastopio uzorak), alikvotni dio koji se koristi za analizu neutralizira se na sljedeći način: u tikvici za destilaciju koja sadrži alikvotni dio dodati 250 ml vode, nužnu količinu jednog od indikatora (4.11.1., 4.11.2., 4.11.3.) i pažljivo protresti.
Neutralizirati s 2 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.8.) i ponovno zakiseliti s kapljicom hidrokloridne kiseline (4.1.). Tada nastaviti kako je naznačeno u 7.2. (drugi red).
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi pravi postupak, uz korištenje svježe pripremljene otopine natrijevog nitrata (4.13.) koji sadrži 0,050 do 0,150 g nitratnog dušika, ovisno o odabranoj varijanti.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 2.2.1.
Određivanje nitratnog i amonijskog dušika prema Devardi
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja nitratnog i amonijskog dušika redukcijom po Devardi (modificiran za svaku od varijanti a, b i c).
2. Područje primjene
Vidjeti metodu 2.2.1.
3. Načelo
Redukcija nitrata i nitrita u amonijak u jako lužnatoj otopini pomoću legure koja se sastoji od 45 % Al, 5 % Zn i 50 % Cu (Devardina legura). Destilacija amonijaka i određivanje prinosa u poznatom volumenu standardne sumporne kiseline; titriranje viška sumporne kiseline pomoću standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Razrijediti hidrokloridnu kiselinu: jedan volumen HCl (d = 1,18) s jednim volumenom vode
|
za varijantu a. |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
4.8. Devardina legura za analizu
U praškastom obliku, tako da 90 do 100 % može proći kroz sito s otvorima manjima od 0,25 mm četvornih, 50 do 75 % može proći kroz sito s otvorima manjima od 0,075 mm četvornih.
Preporučuju se prije zapakirane boce koje sadrže najviše 100 g.
4.9. Otopina natrijevog hidroksida, otprilike 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
4.10. Otopine indikatora
4.10.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Upotrijebiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.10.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator se može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.11. Etanol, 95 do 96 %
4.12. Natrijev nitrat za analizu
5. Oprema
Vidjeti metodu 2.1.
5.1. Aparatura za destilaciju koja se sastoji od tikvice okruglog dna odgovarajućeg kapaciteta spojene na hladilo pomoću cijevi za destilaciju sa štrcaljkom, opremljene i s odvajačem mjehurića postavljenim na prihvatnu tikvicu kako bi se spriječio bilo kakav gubitak amonijaka.
Vrsta aparature odobrene za ovo određivanje pokazana je, prikazujući sve dijelove konstrukcije, na slici 5.
5.2. Pipete od 10, 20, 25, 50, 100 i 200 ml
5.3. Odmjerna tikvica od 500 ml
5.4. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine za analizu
Vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”.
7.2. Analiza otopine
Količina nitratnog dušika prisutnog u alikvotnom dijelu otopine ne smije prelaziti maksimalnu količinu izraženu u tablici 1.
U skladu s odabranom varijantom, staviti u prihvatnu tikvicu izmjerenu količinu standardne sumporne kiseline, kako je naznačeno u tablici 1. Dodati odgovarajuću količinu odabrane otopine indikatora (4.10.1. ili 4.10.2.) i, na kraju, dovoljno vode kako bi se dobio volumen od najmanje 50 ml. Kraj produžne cijevi na hladilu mora biti ispod površine otopine. Odvajač mjehurića napuniti destiliranom vodom.
Preciznom pipetom premjestiti alikvotni dio, kako je naznačeno u tablici 1. metode 2.1. Staviti ga u tikvicu za destilaciju.
Dodati vodu kako bi se dobio ukupni volumen od 250 do 300 ml, 5 ml etanola (4.11.), i 4 g Devardine legure (4.8.) (vidjeti napomenu 2.).
Poduzimajući sve potrebne mjere opreza kako bi se spriječio gubitak amonijaka, dodati u tikvicu oko 30 ml 30 % otopine natrijevog hidroksida (4.9.) i, na kraju, u slučaju uzoraka topljivih u kiselini, dodatnu količinu dovoljnu za neutraliziranje hidrokloridne kiseline (4.1.), koja je prisutna u alikvotnom dijelu koji se analizira. Spojiti tikvicu za destilaciju na aparaturu, uz osiguranu čvrstoću svih poveznica. Pažljivo protresti tikvicu kako bi se sastojci promiješali.
Lagano zagrijavati, tako da se otpuštanje vodika značajno smanji u roku od otprilike pola sata, a tekućina zavri. Nastaviti s destilacijom, pojačavajući zagrijavanje, tako da najmanje 200 ml destilira u vremenu od otprilike 30 minuta (ne produživati destilaciju na više od 45 minuta).
Kad je destilacija završena, odspojiti prihvatnu tikvicu, pažljivo oprati produžnu cijev i odvajač kapljica, skupljajući ostatke u bocu za titriranje. Titrirati višak kiseline u skladu s postupkom u metodi 2.1.
Kad su prisutne kalcijeve soli kao kalcijev nitrat i kalcijev amonijev nitrat, prije destilacije je nužno za svaki gram uzorka prisutan u alikvotnom dijelu dodati 0,700 g natrijevog fosfata (Na2HPO4. 2H2O) kako bi se spriječilo stvaranje Ca(OH)2.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi prava metoda, uz korištenje alikvotnog dijela svježe pripremljene otopine natrijevog nitrata (4.12.) koji, u skladu s odabranom varijantom, sadrži 0,050 do 0,150 g nitratnog dušika.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 2.2.1.
Slika 5.
Određivanje ukupnog dušika
Određivanje ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu bez nitrata
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu bez nitrata.
2. Područje primjene
Isključivo za kalcijev cijanamid (bez nitrata).
3. Načelo
Po Kjeldahlovom postupku, nastali amonijski dušik istisnut je natrijevim hidroksidom, prikupljen i procijenjen u standardnoj otopini sumporne kiseline.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Razrijediti sumpornu kiselinu (d20 = 1,54 g/ml); jedan volumen sumporne kiseline (d20 = 1,84 g/ml) s jednim volumenom vode
4.2. Kalijev sulfat za analizu
4.3. Bakrov oksid (CuO): 0,3 do 0,4 g za svaku procjenu ili odgovarajuća količina bakrovog sulfat pentahidrata (CuSO4. 5H2O), od 0,95 do 1,25 g za svaku procjenu
4.4. Otopina natrijevog hidroksida, otprilike 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
|
za varijantu a (vidjeti metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
4.11. Otopine indikatora
4.11.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Koristiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.11.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj se indikator može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.12. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.13. Kalijev tiocijanat za analizu
5. Oprema
5.1. Aparatura za destilaciju, vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”
5.2. Kjeldahlova tikvica, dugog vrata, odgovarajućeg kapaciteta
5.3. Pipete od 50, 100 i 200 ml
5.4. Odmjerna tikvica od 250 ml
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine za analizu
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 1 g uzorka i staviti ga u Kjeldahlovu tikvicu. Dodati 50 ml razrijeđene sumporne kiseline (4.1.), 10 do 15 g kalijevog sulfata (4.2.) i propisani katalizator (4.3.). Polako zagrijavati kako bi uklonili vodu, pažljivo kipjeti dva sata, pustiti da se ohladi i razrijediti sa 100 do 150 ml vode. Ponovno ohladiti, premjestiti cijelu količinu otopine u odmjernu tikvicu od 250 ml, povećati volumen vodom i filtrirati kroz suhi filter u suhu tikvicu.
7.2. Analiza otopine
Pipetom premjestiti, u skladu s odabranom varijantom (vidjeti metodu 2.1.), 50, 100 ili 200 ml tako dobivene otopine i destilirati amonijak kako je opisano u metodi 2.1., uz dodavanje dovoljne količine otopine NaOH (4.4.), kako bi osigurali značajan višak.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi prava metoda, uz korištenje alikvotnog dijela svježe pripremljene otopine kalijevog cijanata (4.13.), procjenjujući koncentraciju dušika u uzorku.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat kao postotak dušika (N) sadržanog u gnojivu dobivenom na analizu.
Varijanta a: % N = (50 – A) × 0,7
Varijanta b: % N = (50 – A) × 0,7
Varijanta c: % N = (35 – A) × 0,875
Određivanje ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu koji sadrži nitrate
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja ukupnog dušika u kalcijevom cijanamidu.
2. Područje primjene
Metoda se primjenjuje na kalcijev cijanamid koji sadrži nitrate.
3. Načelo
Izravna primjena Kjeldahlove metode ne može se provesti na kalcijevim cijanamidima koji sadrže nitrate. Iz tog razloga nitratni dušik reducira se u amonijak metalnim željezom i kositrenim kloridom prije Kjeldahlovog razlaganja.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Sumporna kiselina (d20 = 1,84 g/ml)
4.2. Željezo u prahu reducirano vodikom
4.3. Kalijev sulfat, fino samljeven, za analizu
|
za varijantu a (vidjeti metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
4.10. Otopine indikatora
4.10.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Rabiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.10.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj se indikator može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.11. Otopina kositrenog klorida
Rastopiti 120 g SnCl2. 2H2O u 400 ml koncentrirane hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i doliti vodu do jedne litre. Otopina mora biti potpuno bistra i svježe pripremljena. Nužno je provjeriti reducirajuću snagu kositrenog klorida.
Rastopiti 0,5 g SnCl2. 2H2O u 2 ml koncentrirane hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i doliti vodu do 50 ml. Onda dodati 5 g Rochelleove soli (kalijev natrijev tartarat) i dovoljnu količinu natrijevog bikarbonata za analizu kako bi otopina pokazala lužnatu reakciju na probi s lakmus papirom.
Titrirati s 0,1 mol/l jodne otopine u prisutnosti otopine škroba kao indikatora.
1 ml jodne otopine 0,1 mol/l odgovara 0,01128 g SnCl2. 2H2O.
Najmanje 80 % ukupnog kositra prisutnog u tako pripremljenoj otopini mora biti u bivalentnom obliku. Za titriranje najmanje 35 ml mora se koristiti 0,1 mol/l jodne otopine.
4.12. Otopina natrijevog hidroksida koji sadrži oko 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
4.13. Standardna nitratno-amonijačna otopina
Izvagati 2,5 g kalijevog nitrata za analizu i 10,16 g amonijevog sulfata za analizu i staviti ih u odmjernu tikvicu od 250 ml. Rastopiti u vodi i doliti do 250 ml. 1 ml ove otopine sadrži 0,01 g dušika.
4.14. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
5. Oprema
Vidjeti metodu 2.3.1.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 1 g uzorka i staviti ga u Kjeldahlovu tikvicu. Dodati 0,5 g željeza u prahu (4.2.) i 50 ml otopine kositrevog klorida (4.11.), promiješati i ostaviti da stoji pola sata. Dok stoji, ponovno promiješati nakon 10 do 20 minuta. Tada dodati 10 g kalijevog sulfata (4.3.) i 30 ml sumporne kiseline (4.1.). Zakipjeti i nastaviti postupak sat vremena nakon što se pojavi bijela para. Ostaviti da se ohladi i razrijediti s 100 do 150 ml vode. Premjestiti cijelu količinu otopine u odmjernu tikvicu od 250 ml, ohladiti i povećati volumen vodom, promiješati i filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik. Nakon toga, umjesto izvlačenja suspenzije zbog primjene varijanti a, b ili c, korištene u metodi 2.1., amonijski dušik u ovoj otopini također se može izravno destilirati, nakon dodavanja dovoljne količine natrijevog hidroksida radi velikog suviška (4.12.).
7.2. Analiza otopine
Pipetom premjestiti, u skladu s varijantom a, b ili c, korištenima u metodi 2.1., 50, 100 ili 200 ml tako dobivene otopine i destilirati amonijak kako je opisano u metodi 2.1., uz obvezno dodavanje dovoljne količine otopine natrijevog hidroksida (4.12.) u tikvicu za destilaciju, radi velikog suviška.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi prava metoda, uz korištenje standardne otopine (4.13.), koja sadrži količinu amonijskog i nitratnog dušika usporedivu s količinom cijanamida i nitratnog dušika koji se nalazi u nitriranom kalcijevom cijanamidu.
U ovu svrhu staviti 20 ml standardne otopine (4.13.) u Kjeldahlovu tikvicu.
Provesti analizu u skladu s metodama opisanima u 7.1. i 7.2.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat analize kao postotak dušika (N) sadržanom u gnojivu dobivenom na analizu.
Varijanta a: % N = (50 – A) × 0,7
Varijanta b: % N = (50 – A) × 0,7
Varijanta c: % N = (35 – A) × 0,875
Određivanje ukupnog dušika u urei
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja ukupnog dušika u urei.
2. Područje primjene
Ova metoda primjenjuje se isključivo na gnojiva s ureom koja su bez nitrata.
3. Načelo
Urea se kvantitativno transformira u amonijak vrenjem u prisustvu sumporne kiseline. Tako dobiven amonijak destilira iz lužnatog medija, a destilat se skuplja u višak standardne sumporne kiseline. Višak kiseline titrira se pomoću standardne lužnate otopine.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Sumporna kiselina, koncentrirana (d20 = 1,84 g/ml)
4.2. Otopina natrijevog hidroksida, oko 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
|
za varijantu a (vidjeti metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu b (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
|||
|
za varijantu c (vidjeti napomenu 2., metodu 2.1.). |
||
|
4.9. Otopine indikatora
4.9.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Rabiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.9.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator se može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.10. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.11. Urea za analizu
5. Oprema
5.1. Aparatura za destilaciju, vidjeti metodu 2.1.„Određivanje amonijskog dušika”
5.2. Odmjerna tikvica od 500 ml
5.3. Pipete od 25, 50 i 100 ml
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 2,5 g pripremljenog uzorka, staviti ga u Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml i navlažiti s 20 ml vode. Miješati u 20 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.1.) i dodati nekoliko staklenih kuglica za sprečavanje stvaranja grudica. Za sprečavanje prskanja, staviti stakleni lijevak s dugim nastavkom u vrat tikvice. Zagrijavati, najprije polako, a onda pojačati zagrijavanje dok se ne pojavi bijela para (30 do 40 minuta).
Ohladiti i razrijediti sa 100 do 150 ml vode. Premjestiti cijelu količinu u odmjernu tikvicu od 500 ml. Pustiti da se ohladi na sobnoj temperaturi. Povećati volumen vodom, promiješati i, ako je potrebno, filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik.
7.2. Analiza otopine
Preciznom pipetom premjestiti 25, 50 ili 100 ml tako dobivene otopine u tikvicu za destilaciju, u skladu s odabranom varijantom (vidjeti metodu 2.1.). Destilirati amonijak kako je opisano u metodi 2.1., uz dodavanje dovoljne količine NaOH (d20 = 1,33 g/ml) (4.2.) u tikvicu za destilaciju, da se osigura znatan višak.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi prava metoda, uz korištenje alikvotnog dijela svježe pripremljene otopine uree (4.11.).
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat kao postotak dušika (N) sadržanog u gnojivu dobivenom na analizu.
Varijanta a: % N = (50 – A) × 1,12
Varijanta b: % N = (50 – A) × 1,12
Varijanta c: % N = (35 – A) × 1,40
Određivanje cijanamidnog dušika
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja cijanamidnog dušika.
2. Područje primjene
Mješavine kalcijevog cijanamida i kalcijevog cijanamida/nitrata.
3. Načelo
Cijanamidni dušik taloži se kao srebrni spoj i procjenjuje u talogu Kjeldahlovom metodom.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i svih dušičnih spojeva.
4.1. Ledena octena kiselina
4.2. Amonijačna otopina koja sadrži 10 % masenih plinovitog amonijaka (d20 = 0,96 g/ml)
4.3. Amonijačna srebrna otopina, prema Tollensu
Izmiješati 500 ml 10 % otopine srebrnog nitrata (AgNO3) u vodi s 500 ml 10 % amonijaka (4.2.).
Smjesu ne izlagati bez potrebe svjetlu, vrućini ili zraku. Otopina obično stoji godinama. Sve dok otopina ostane bistra, reagens je dobre kvalitete.
4.4. Koncentrirana sumporna kiselina (d20 = 1,84 g/ml)
4.5. Kalijev sulfat za analizu
4.6. Bakrov oksid (CuO): 0,3 do 0,4 g za svaku procjenu ili ekvivalent količine bakrovog sulfat pentahidrata (CuSO4. 5H2O), od 0,95 do 1,25 g za svaku procjenu
4.7. Otopina natrijevog hidroksida, otprilike 30 % NaOH (d20 = 1,33 g/ml), bez amonijaka
4.8. Sumporna kiselina: 0,1 mol/l
4.9. Otopina natrijevog ili kalijevog hidroksida: 0,1 mol/l
4.10. Otopine indikatora
4.10.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Rabiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.10.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator može se koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.11. Glatke granule kamena plavca, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.12. Kalijev tiocijanat za analizu
5. Oprema
5.1. Aparatura za destilaciju, vidjeti metodu 2.1. „Određivanje amonijskog dušika”
5.2. Odmjerna tikvica od 500 ml (npr. Stohmann)
5.3. Kjeldahlova tikvica dugog vrata, odgovarajućeg kapaciteta (300 do 500 ml)
5.4. Pipeta od 50 ml
5.5. Rotacijska treskalica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Mjere opreza
Kod korištenja bilo koje otopine amonijskog srebra moraju se nositi zaštitne naočale. Čim se na površini tekućine pojavi tanka opna, zbog mućkanja može doći do eksplozije i neophodan je najveći oprez.
7.2. Pripremanje otopine za analizu
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 2,5 g uzorka i staviti ga u malu staklenu stupu. Usitniti uzorak tri puta s vodom, izlijevajući vodu nakon svakog usitnjavanja u odmjernu tikvicu po Stohmannu od 500 ml (5.2.). Cijelu količinu uzorka premjestiti u odmjernu tikvicu po Stohmannovu od 500 ml i oprati stupu, tučak i lijevak vodom. Dodati vodu do otprilike 400 ml. Dodati 15 ml octene kiseline (4.1.). Tresti na rotacijskoj treskalici (5.5.) dva sata.
Dodati vode do 500 ml, izmiješati i filtrirati.
Analiza se mora provesti što je brže moguće.
7.3. Analiza otopine
Premjestiti 50 ml filtrata u čašu od 250 ml.
Dodati otopinu amonijaka (4.2.) do lagane lužnatosti i dodati 30 ml toplog amonijevog srebrnog nitrata (4.3.) kako bi se nataložila žuta srebrna mješavina cijanamida.
Ostaviti preko noći, filtrirati i oprati talog hladnom vodom dok ne bude potpuno bez amonijaka.
Staviti filter i talog, još uvijek vlažan, u Kjeldahlovu tikvicu, dodati 10 do 15 g kalijevog sulfata (4.5.), katalizator (4.6.), u propisanim omjerima, nakon toga 50 ml vode i 25 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.4.).
Polako zagrijavati tikvicu i lagano tresti dok njezin sadržaj ne počne vreti. Pojačati zagrijavanje i vreti sve dok sadržaj tikvice ne postane bezbojan ili blijedo zelen.
Pustiti da vrije sat vremena, a onda ostaviti da se ohladi.
Premjestiti cijelu količinu tekućine iz Kjeldahlove tikvice u tikvicu za destilaciju, dodati nekoliko glatkih granula kamena plavca (4.11.) i dodati vode kako bi ukupni volumen bio otprilike 350 ml. Promiješati i ohladiti.
Destilirati amonijak u skladu s metodom 2.1., varijanta a, uz dodavanje dovoljne količine otopine NaOH (4.7.) kako bi se osigurao znatan višak.
7.4. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.5. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja analize, provjeriti da aparatura ispravno radi i da se koristi prava metoda, uz korištenje alikvotnog dijela standardne otopine kalijevog tiocijanata (4.12.), što odgovara 0,05 g dušika.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat kao postotak cijanamidnog dušika (N) sadržanog u gnojivu dobivenom na analizu.
Spektrofotometrijsko određivanje biureta u urei
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja biureta u urei.
2. Područje primjene
Ova metoda se primjenjuje isključivo na ureu.
3. Načelo
U lužnatom mediju, u prisutnosti kalij natrijevog tartarata, biureta i bivalentnog bakra iz ljubičaste bakrene mješavine. Apsorpcija otopine mjeri se pri valnoj duljini od 546nm (nanometara).
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez ugljičnog dioksida i amonijaka. Kvaliteta ove vode je posebno važna kod ovog određivanja.
4.1. Metanol
4.2. Otopina sumporne kiseline, oko 0,1 mol/l
4.3. Otopina natrijevog hidroksida, oko 0,1 mol/l
4.4. Lužnata otopina kalij natrijevog tartarata
U odmjernoj tikvici od 1 litre otopiti 40 g natrijevog hidroksida u 500 ml vode i ostaviti da se ohladi. Dodati 50 g kalij natrijevog tartarata (NaKC4H4O6. 4H2O). Doliti do oznake. Ostaviti da stoji 24 sata prije uporabe.
4.5. Otopina bakrovog sulfata
U odmjernoj tikvici od 1 litre, otopiti 15 g bakrovog sulfata pentahidrata (CuSO4. 5H2O) u 500 ml vode. Doliti do oznake.
4.6. Svježe pripremljena standardna otopina biureta
U odmjernoj tikvici od 250 ml, otopiti 0,250 g čistog biureta (9) u vodi. Doliti do 250 ml. 1 ml ove otopine sadrži 0,001 g biureta.
4.7. Otopina indikatora
U odmjernoj tikvici od 100 ml, otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola, dopuniti do 100 ml vodom. Filtrirati ako postoje neotopljeni dijelovi.
5. Oprema
5.1. Spektrometar ili fotometar s filterima koji imaju osjetljivost i preciznost koja omogućuje količini manjoj od 0,5 % T da se reproducira (10).
5.2. Odmjerne tikvice od 100, 250 i 1 000 ml
5.3. Označene pipete od 2, 5, 10, 20, 25 i 50 ml ili bireta od 25 ml, graduirana na 0,05 ml
5.4. Čaša od 250 ml
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Pripremanje kalibracijske krivulje
Prenijeti 0, 2, 5, 10, 20, 25 i 50 ml alikvotnog dijela standardne otopine biureta (4.6.) u niz od sedam odmjernih tikvica od 100 ml. Povećati volumen do otprilike 50 ml vodom, dodati jednu kap indikatora (4.7.) i neutralizirati, ako je potrebno, sumpornom kiselinom 0,1 mol/l (4.2.). Miješati u 20 ml lužnate otopine tartarata (4.4.), a onda 20 ml bakar sulfatne otopine (4.5.).
Ove otopine (4.4. i 4.5.) moraju se mjeriti s dvije precizne birete ili još bolje s pipetama.
Dodati destilirane vode do 100 ml, pomiješati i ostaviti da stoji 15 minuta na 30 (± 2) °C.
S „0” standardom otopine biureta kao referentnom otopinom, izmjeriti apsorpciju svake otopine na valnoj duljini od otprilike 546nm uz korištenje elemenata odgovarajuće valne duljine.
Nacrtati kalibracijsku krivulju, koristeći sposobnosti apsorpcije kao ordinate, a odgovarajuće količine biureta, u miligramima, kao apscise.
7.2. Pripremanje otopine za analizu
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 10 g pripremljenog uzorka; otopiti u otprilike 150 ml vode u odmjernoj tikvici od 250 ml i doliti do oznake. Filtrirati ako je potrebno.
Ako uzorak za analizu sadrži više od 0,015 g amonijskog dušika, otopiti ga, u čaši od 250 ml, u 50 ml metanola (4.1.). Smanjiti ishlapljivanjem do volumena od otprilike 25 ml. Cijelu količinu premjestiti u odmjernu tikvicu od 250 ml. Doliti vodu do oznake. Filtrirati, ako je potrebno, kroz suhi naborani filter u suhi spremnik.
Uklanjanje neprozirnosti: ako je prisutna bilo kakva koloidna tvar, tijekom filtriranja se mogu pojaviti teškoće. Otopina namijenjena za analizu u tom slučaju priprema se na sljedeći način: otopiti uzorak za analizu u 150 ml vode, dodati 2 ml 1 mol/l hidrokloridne kiseline i filtrirati otopinu kroz dva plitka, vrlo fina filtera, u odmjernu tikvicu od 250 ml. Oprati filtere vodom i povećati volumen. Nastaviti postupak u skladu s metodom opisanom u 7.3. „Određivanje”.
7.3. Određivanje
U skladu s pretpostavljenim udjelom biureta, premjestiti 25 ili 50 ml iz otopine spomenute u 7.2. pipetom, staviti tu količinu u odmjernu tikvicu od 100 ml i neutralizirati, ako je potrebno, s 0,1 mol/l reagensa (4.2. ili 4.3.), kako je određeno, koristeći metil-crveno kao indikator i dodati, istom točnošću kao kod crtanja kalibracijske krivulje, 20 ml lužnate otopine kalij natrijevog tartarata (4.4.) i 20 ml bakrove otopine (4.5.). Povećati volumen, dobro promiješati i ostaviti da stoji 15 minuta na 30 (± 2) °C.
Nakon toga provesti fotometrijsko mjerenje i izračunati količinu biureta prisutnog u urei.
8. Izražavanje rezultata
gdje je:
|
„C” masa biureta, u miligramima, očitana iz kalibracijske krivulje, |
|
„V” volumen alikvota. |
9. Dodatak
Ako je „Jo” intenzitet zračenja monokromatskih zraka (određene valne duljine), prije nego prođe kroz prozirno tijelo, a „J” intenzitet tog zračenja nakon prolaska, onda je:
— |
faktor brzine prijenosa:
|
— |
neprozirnost:
|
— |
apsorpcija:
|
— |
apsorpcija prema jedinici optičkog puta:
|
— |
koeficijent specifične apsorpcije:
|
gdje je:
s= debljina slojeva u centimetrima.
c= koncentracija miligrama u litri.
k= specifični faktor za svaku supstancu po Lambert-Beerovom zakonu.
Određivanje različitih oblika dušika u istom uzorku
Određivanje različitih oblika dušika u istom uzorku u gnojivima koja sadrže dušik kao nitratni, amonijski, amidni i cijanamidni dušik
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja bilo kojeg oblika dušika u prisutnosti bilo kojeg drugog oblika.
2. Područje primjene
Bilo koje gnojivo na koje se odnosi Prilog I., a koje sadrži dušik u različitim oblicima.
3. Načelo
3.1. Ukupni topljivi i netopljivi dušik
U skladu s popisom standardnih gnojiva (Prilog I.), ovo određivanje primjenjuje se na proizvode koji sadrže kalcijev cijanamid.
3.1.1. |
U odsutnosti nitrata, ispitni uzorak se mineralizira izravnom Kjeldahlovom razgradnjom. |
3.1.2. |
U prisutnosti nitrata, ispitni uzorak se mineralizira Kjeldahlovom razgradnjom nakon redukcije pomoću metalnog željeza i kositrenog klorida. |
U oba slučaja, amonijak se određuje u skladu s metodom 2.1.
Ako analiza pokaže da je udio netopljivog dušika veći od 0,5 %, zaključuje se da gnojivo sadrži druge oblike netopljivog dušika koji nije uvršten na popis Priloga I.
3.2. Oblici topljivog dušika
Određeni iz različitih alikvotnih dijelova uzetih iz iste otopine uzorka:
3.2.1. |
ukupni topljivi dušik:
|
3.2.2. |
ukupni topljivi dušik s izuzetkom nitratnog dušika Kjeldahlovom razgradnjom nakon eliminacije u kiselom mediju nitratnog dušika sa željeznim sulfatom, a amonijak se određuje kako je opisano u metodi 2.1.; |
3.2.3. |
nitratni dušika prema razlikama:
|
3.2.4. |
amonijski dušik:
|
3.2.5. |
amidni dušik:
|
3.2.6. |
cijanamidni dušik, taloženjem kao srebrna mješavina, dušik procijenjen u talogu Kjeldahlovom metodom |
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Kalijev sulfat za analizu
4.2. Željezni prah, reduciran vodikom (propisana količina željeza mora biti u stanju reducirati najmanje 50 mg nitratnog dušika)
4.3. Kalijev tiocijanat za analizu
4.4. Kalijev nitrat za analizu
4.5. Amonijev sulfat za analizu
4.6. Urea za analizu
4.7. Razrijediti sumpornu kiselinu 1:1 prema volumenu: 1 volumen sumporne kiseline (d20 = 1,84 g/ml) u jednom volumenu vode
4.8. Standardna otopina sumporne kiseline: 0,2 mol/l
4.9. Koncentrirana otopina natrijevog hidroksida. Vodena otopina na otprilike 30 % (m/V) NaOH, bez amonijaka
4.10. Standardna otopina natrijevog i kalijevog hidroksida: 0,2 mol/l, bez karbonata
4.11. Otopina kositrevog klorida
Otopiti 120 g SnCl2. 2H2O u 400 ml koncentrirane hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i doliti vodu do jedne litre. Otopina mora biti savršeno bistra i pripremljena odmah prije uporabe.
Nužno je provjeriti reducirajuću snagu kositrenog klorida: rastopiti 0,5 g SnCl2. 2H2O u 2 ml koncentrirane hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i dodati vodu do 50 ml. Onda dodati 5 g Rochelleove soli (kalijev natrijev tartarat) i dovoljnu količinu natrijevog bikarbonata za analizu kako bi otopina pokazala lužnatu reakciju na probi s lakmus papirom.
Titrirati s 0,1 mol/l jodne otopine u prisutnosti otopine škroba kao indikatora.
1 ml jodne otopine 0,1 mol/l odgovara 0,01128 g SnCl2. 2H2O.
Najmanje 80 % ukupnog kositra prisutnog u tako pripremljenoj otopini mora biti u bivalentnom obliku. Za titriranje najmanje 35 ml mora se koristiti 0,1 mol/l jodne otopine.
4.12. Sumporna kiselina (d20 = 1,84 g/ml)
4.13. Razrijediti hidrokloridnu kiselinu: jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) plus jedan volumen vode
4.14. Octena kiselina: 96 do 100 %
4.15. Otopina sumporne kiselina koja sadrži oko 30 % H2SO4 (m/V)
4.16. Željezni sulfat: kristalni, FeSO4. 7H2O
4.17. Standardna otopina sumporne kiseline: 0,1 mol/l
4.18. Oktanol
4.19. Zasićena otopina kalijevog karbonata
4.20. Standardna otopina natrijevog ili kalijevog hidroksida: 0,1 mol/l (bez karbonata)
4.21. Zasićena otopina barijevog hidroksida
4.22. Otopina natrijevog karbonata: na 10 % (m/V)
4.23. Hidrokloridna kiselina: 2 mol/l
4.24. Standardna otopina hidrokloridne kiseline: 0,1 mol/l
4.25. Otopina ureaze
Suspendirati 0,5 g aktivne ureaze u 100 ml destilirane vode. Uz korištenje hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.24.), podesiti pH na 5,4, izmjereno pH-metrom.
4.26. Ksantidrol
Otopina na 5 % etanola ili metanola (4.31.) (ne koristiti proizvode koji imaju visoki omjer netopljivih tvari). Otopina može stajati tri mjeseca u dobro začepljenoj boci, izvan svjetla.
4.27. Bakrov oksid (CuO): 0,3 do 0,4 g za svaku procjenu ili ekvivalent količine bakrovog sulfat pentahidrata (CuSO4. 5H2O) od 0,95 do 1,25 g za svaku procjenu
4.28. Kuglice za vrenje, oprane u hidrokloridnoj kiselini i kalcinirane
4.29. Otopine indikatora
4.29.1. Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Koristiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.29.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator može se koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.30. Indikator papiri
Plavi lakmus bromtimol (ili drugi papiri osjetljivi na pH 6 do 8).
4.31. Etanol ili metanol: otopina 95 %
5. Oprema
5.1. Aparatura za destilaciju
Vidjeti metodu 2.1.
5.2. Aparatura za procjenu amonijskog dušika u skladu s analitičkim postupkom 7.2.5.3. (vidjeti sliku 6.)
Aparatura je sastavljena od posebno oblikovanog spremnika sa staklenim vratom, vratom sa strane, poveznom cijevi sa štrcaljkom i okomitom cijevi za uvođenje zraka. Cijevi mogu biti spojene sa spremnikom pomoću jednostavnog perforiranog gumenog čepa. Važno je da cijevi na krajevima imaju odgovarajući oblik koji pomaže uvođenju zraka, jer mjehurići plina moraju biti savršeno raspršeni po cijeloj otopini koja se nalazi u spremniku i apsorberu. Najbolje rješenje su mali komadići u obliku gljive vanjskog promjera od 20 mm i šest otvora od 1 mm na rubovima.
5.3. Aparatura za procjenu amidnog dušika u skladu s metodom ureaze (7.2.6.1.)
Sastoji se od Erlemeyerove tikvice od 300 ml, s odvojenim lijevkom i malim apsorberom (vidjeti sliku 7.).
5.4. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
5.5. pH-metar
5.6. Podesiva pećnica
5.7. Stakleno posuđe:
pipete od 2, 5, 10, 20, 25, 50 i 100 ml,
Kjeldahlove tikvice dugog vrata od 300 i 500 ml,
odmjerne tikvice od 100, 250, 500 i 1 000 ml,
lončići od sinteriranog stakla, promjer pore od 5 do 15 μ,
stupe.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Analitička tehnika
7.1. Potpuno topljivi i netopljivi dušik
7.1.1. U odsutnosti nitrata
7.1.1.1. Razlaganje
Izvagati, do točnosti od 0,001 g, količinu uzorka koji sadrži najviše 100 mg dušika. Staviti ga u tikvicu aparature za destilaciju (5.1.). Dodati 10 do 15 g kalijevog sulfata (4.1.), katalizator (4.27.) i nekoliko granula za sprečavanje vrenja (4.28.). Nakon toga dodati 50 ml razrijeđene sumporne kiseline (4.7.) i dobro promiješati. Najprije lagano zagrijavati povremeno miješajući, sve dok se više ne bude stvarala pjena. Onda zagrijati tako da tekućina zavrije i ostaviti da vrije sat vremena nakon što je otopina postala bistra, sprečavajući bilo koju organsku tvar da se zalijepi na stijenke boce. Pustiti da se ohladi. Pažljivo dodati oko 350 ml vode, uz miješanje. Osigurati da topljenje bude provedeno do kraja koliko god je moguće. Pustiti da se ohladi i spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju (5.1.).
7.1.1.2. Destilacija amonijaka
U prihvatni spremnik aparata preciznom pipetom staviti 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.). Dodati indikator (4.29.1.ili 4.29.2.). Osigurati da vrh hladila bude najmanje 1 cm ispod površine otopine.
Uz poduzimanje svih mjera opreza kako bi se izbjegao bilo kakav gubitak amonijaka, u tikvicu za destilaciju pažljivo dodati dovoljno koncentrirane otopine natrijevog hidroksida (4.9.) kako bi tekućina postala jako lužnata (obično je dovoljno 120 ml; provjeriti dodavanjem nekoliko kapi fenolftaleina. Na kraju destilacije otopina u tikvici i dalje mora biti potpuno lužnata). Podesiti zagrijavanje tikvice tako da u pola sata destilira 150 ml. Završetak destilacije provjeriti indikator papirom (4.30.). Ako nije završena, destilirati još 50 ml i ponoviti ispitivanje sve dok dodatni destilat ne reagira neutralno na indikator papir (4.30.). Tada spustimo prihvatnu posudu, destilirati još nekoliko mililitara i pročistiti vrh kondenzatora. Titrirati višak kiseline standardnom otopinom kalijevog ili natrijevog hidroksida 0,2 mol/l (4.10.) dok indikator ne promijeni boju.
7.1.1.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i uzeti je u obzir kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.1.1.4. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u prihvatni spremnik (5.1.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, u gramima. |
7.1.2. U prisutnosti nitrata
7.1.2.1. Ispitni uzorak
Izmjeriti, do točnosti od 0,001 g, količinu uzorka koji ne sadrži više od 40 mg nitratnog dušika.
7.1.2.2. Redukcija nitrata
Pomiješati ispitni uzorak u maloj stupi s 50 ml vode. Premjestiti s minimalnom količinom destilirane vode u Kjeldahlovu tikvicu od 500 ml. Dodati 5 g reduciranog željeza (4.2.) i 50 ml otopine kositrenog klorida (4.11.). Protresti i ostaviti da stoji pola sata. Dok stoji, ponovno promiješati nakon 10 do 20 minuta.
7.1.2.3. Kjeldahlova razgradnja
Dodati 30 ml sumporne kiseline (4.12.), 5 g kalijevog sulfata (4.1.), propisanu količinu katalizatora (4.27.) i nekoliko granula za sprečavanje vrenja (4.28.). Lagano zagrijavati u lagano nagnutoj tikvici. Polagano pojačati zagrijavanje i često protresti otopinu kako bi mješavina ostala u suspenziji: tekućina potamni, a onda se razbistri u obliku žuto-zelenog bezvodnog taloga željeznog sulfata. Onda nastaviti zagrijavanje sat vremena nakon nastanka bistre otopine, održavajući je na laganom vrenju. Pustiti da se ohladi. Pažljivo staviti sadržaj tikvice u malo vode i malo-pomalo dodavati 100 ml vode. Pomiješati i premjestiti sadržaj tikvice u odmjernu tikvicu od 500 ml. Povećati volumen vodom. Pomiješati. Filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik.
7.1.2.4. Analiza otopine
U tikvicu aparata za destilaciju (5.1.) pipetom premjestiti alikvot koji sadrži najviše 100 mg dušika. Razrijediti do otprilike 350 ml destiliranom vodom, dodati nekoliko granula koje sprečavaju vrenje (4.28.), spojiti tikvicu na aparat za destilaciju i nastaviti s procjenom kako je opisano u 7.1.1.2.
7.1.2.5. Slijepa proba
Vidjeti 7.1.1.3.
7.1.2.6. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u prihvatni spremnik aparata (5.1.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom iz 7.1.2.4. |
7.2. Oblici topljivog dušika
7.2.1. Pripremanje otopine za analizu
Izmjeriti, do točnosti od 1 mg, 10 g uzorka i staviti ga u odmjernu tikvicu od 500 ml.
7.2.1.1. Kod gnojiva koja ne sadrže cijanamidni dušik
U tikvicu dodati 50 ml vode, a onda 20 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.13.). Protresti i ostaviti da stoji dok se ne prestane stvarati ugljični dioksid. Nakon toga dodati 400 ml vode i tresti pola sata na rotacijskoj tresilici (5.4.). Povećati volumen vodom, pomiješati i filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik.
7.2.1.2. Kod gnojiva koja sadrže cijanamidni dušik
U tikvicu dodati 400 ml vode i nekoliko kapi metil-crvenog (4.29.2.). Ako je potrebno, zakiseliti otopinu koristeći octenu kiselinu (4.14.). Dodati 15 ml octene kiseline (4.14.). Tresti dva sata na rotacijskoj tresilici (5.4.). Ako je potrebno, ponovno zakiseliti otopinu tijekom te operacije, koristeći octenu kiselinu (4.14.). Povećati volumen vodom, pomiješati i odmah filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik te odmah procijeniti cijanamidni dušik.
U oba slučaja, procijeniti različite topljive oblike dušika isti dan kad je načinjena otopina, počevši s cijanamidnim dušikom i amidnim dušikom, ako su prisutni.
7.2.2. Ukupni topljivi dušik
7.2.2.1. U odsutnosti nitrata
U Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml pipetom staviti alikvot filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.), koji sadrži najviše 100 mg dušika. Dodati 15 mg koncentrirane sumporne kiseline (4.12.), 0,4 g bakrovog oksida ili 1,25 g bakrovog sulfata (4.27.) i nekoliko granula za sprečavanje vrenja (4.28.). Najprije lagano zagrijavati kako bi započela razgradnja, a onda staviti na višu temperaturu sve dok tekućina ne postane bezbojna ili lagano zelena, a bijela para vidljiva. Nakon hlađenja, premjestiti cijelu količinu otopine u tikvicu za destilaciju, razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za vrenje (4.28.). Spojiti tikvicu na aparat za destilaciju (5.1.) i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2.
7.2.2.2. U prisutnosti nitrata
U Erlenmeyerovu tikvicu od 500 ml preciznom pipetom premjestiti alikvot filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.) koji ne sadrži više od 40 mg nitratnog dušika. U ovoj fazi analize sveukupna količina dušika nije važna. Dodati 10 ml sumporne kiseline na 30 % (4.15.), 5 g reduciranog željeza (4.2.) i odmah pokriti Erlenmeyerovu tikvicu prozirnim staklom. Lagano zagrijavati sve dok reakcija ne bude smirena, a ne snažna. U tom trenutku prestati sa zagrijavanjem i ostaviti tikvicu da stoji najmanje tri sata na sobnoj temperaturi. Uz vodu, premjestiti cijelu količinu tekućine u odmjernu tikvicu od 250 ml, ostavljajući nerastopljeno željezo – doliti vodu do oznake. Dobro promiješati i preciznom pipetom premjestiti u Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml alikvot koji sadrži najviše 100 mg dušika. Dodati 15 mg koncentrirane sumporne kiseline (4.12.), 0,4 g bakrovog oksida ili 1,25 g bakrovog sulfata (4.27.) i nekoliko granula za sprečavanje vrenja (4.28.). Najprije lagano zagrijavati kako bi započela razgradnja, a onda staviti na višu temperaturu sve dok tekućina ne postane bezbojna ili lagano zelena, a bijela para vidljiva. Nakon hlađenja, premjestiti cijelu količinu otopine u tikvicu za destilaciju, razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za sprečavanje vrenja (4.28.). Spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju (5.1.) i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2.
7.2.2.3. Slijepa proba
Vidjeti 7.1.1.3.
7.2.2.4. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u prihvatni spremnik (5.1.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom iz 7.2.2.1.ili 7.2.2.2. |
7.2.3. Potpuno topljivi dušik s iznimkom nitratnog dušika
U Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml, pipetom staviti alikvotni dio filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.), koji ne sadrži više od 50 mg dušika koji se mora odrediti. Razrijediti vodom do 100 ml, dodati 5 g željezovog sulfata (4.16.), 20 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.12.) i nekoliko granula za vrenje (4.28.). Najprije lagano zagrijavati, a onda pojačati zagrijavanje dok se ne pojavi bijela para. Nastaviti razgradnju 15 minuta. Prestati sa zagrijavanjem, uvesti bakrov oksid (4.27.) kao katalizator i ostaviti na takvoj temperaturi da se bijela para isparava sljedećih 10 do 15 minuta. Nakon hlađenja, premjestiti cijeli sadržaj Kjeldahlove tikvice u tikvicu za destilaciju na aparatu (5.1.). Razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za vrenje (4.28.). Spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju (5.1.) i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2.
7.2.3.1. Slijepa proba
Vidjeti 7.1.1.3.
7.2.3.2. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u prihvatnu posudu (5.1.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom za procjenu. |
7.2.4. Nitratni dušik
7.2.4.1. U odsutnosti kalcijevog cijanamida
Dobiva se razlikom između rezultata dobivenih u 7.2.2.4. i 7.2.3.2. i/ili rezultata dobivenih u 7.2.2.4. i zbroja rezultata dobivenih u (7.2.5.2. ili 7.2.5.5.) i (7.2.6.3. ili 7.2.6.5. ili 7.2.6.6.).
7.2.4.2. U prisutnosti kalcijevog cijanamida
Dobiva se razlikom između rezultata dobivenih u 7.2.2.4. i 7.2.3.2. i između rezultata dobivenih u 7.2.2.4. i zbroja rezultata dobivenih u (7.2.5.5.), (7.2.6.3. ili 7.2.6.5. ili 7.2.6.6.) i (7.2.7.).
7.2.5. Amonijski dušik
7.2.5.1. Samo u prisutnosti amonijskog dušika i amonijskog plus nitratnog dušika
U tikvicu za destilaciju (5.1.) preciznom pipetom premjestiti alikvotni dio filtrata (7.2.1.1.), koji sadrži najviše 100 mg amonijskog dušika. Dodati vodu kako bi se dobio ukupni volumen od 350 ml i nekoliko granula za vrenje (4.28.) kako bi se omogućilo vrenje. Spojiti tikvicu na aparat za destilaciju, dodati 20 ml otopine natrijevog hidroksida (4.9.) i destilirati kako je opisano u 7.1.1.2.
7.2.5.2. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u prihvatnu posudu (5.1.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,2 mol/l (4.8.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom za procjenu. |
7.2.5.3. U prisutnosti uree i/ili cijanamidnog dušika
U suhu tikvicu aparature (5.2.) preciznom pipetom premjestiti alikvotni dio filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.), koji sadrži najviše 20 mg amonijskog dušika. Tada sastaviti aparaturu. U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 ml, pipetom staviti 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,1 mol/l (4.17.) i dovoljno destilirane vode da bi razina tekućine bila otprilike 5 cm iznad otvora prijenosne cijevi. Kroz bočni vrat reakcijske tikvice, dodati destiliranu vodu kako bi se sadržaj povećao do 50 ml. Pomiješati. Da se izbjegne stvaranje pjene tijekom areacije, dodati nekoliko kapi oktanola (4.18.). Nakon toga, tekućinu učiniti lužnatom uz korištenje 50 ml zasićene otopine kalijevog karbonata (4.19.) i odmah početi odvajati amonijak koji se na takav način oslobodio iz hladne suspenzije. Snažno strujanje zraka potrebno na kraju (protok od otprilike tri litre u minuti) pročišćavanjem kroz boce perilice koje sadrže razrijeđenu sumpornu kiselinu i razrijeđeni natrijev hidroksid. Umjesto korištenja zraka pod tlakom također je moguće raditi i u vakuumu (vodena pumpa) pod uvjetom da je ulazna cijev hermetički spojena sa spremnikom koji se koristi za sakupljanje amonijaka. Izdvajanje amonijaka obično je gotovo nakon tri sata. Ipak, dobro je biti siguran i promijeniti prihvatnu tikvicu. Kad je postupak završen, odvojiti tikvicu od aparata, očistiti vrh cijevi i stijenke tikvice s malo destilirane vode. Titrirati višak kiseline standardnom otopinom natrijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.20.), sve dok indikator ne postane siv (4.29.1.).
7.2.5.4. Slijepa proba
Vidjeti 7.1.1.3.
7.2.5.5. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a stavlja se pipetom u Erlenmeyerovu tikvicu na aparatu (5.2.), 50 ml standardne otopine sumporne kiseline 0,1 mol/l (4.17.), |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom za analizu. |
7.2.6. Amidni dušik
7.2.6.1. Metoda ureaze
U odmjernu tikvicu od 500 ml, preciznom pipetom premjestiti alikvotni dio filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.), koji ne sadrži više od 250 mg amidnog dušika. Kako bi se nataložili fosfati, dodati malo zasićene otopine barijevog hidroksida (4.21.) sve dok se talog više ne bude pojavljivao. Nakon toga eliminirati višak barijevih iona (i bilo kojih otopljenih kalcijevih iona) pomoću otopine 10 % natrijevog karbonata (4.22.).
Ostaviti da stoji i provjeriti je li taloženje u cijelosti završeno. Dopuniti do oznake, pomiješati i filtrirati kroz naborani filter. U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 ml na aparaturi (5.3.) pipetom staviti 50 ml filtrata. Zakiseliti filtrat hidrokloridnom kiselinom 2 mol/l (4.23.), sve dok se ne dobije pH od 3,0 izmjeren pH-metrom (5.5.). Tada povećati pH na 5,4 natrijevim hidroksidom 0,1 mol/l (4.20.).
Kako bi se izbjegli gubici amonijaka tijekom razlaganja ureaze, zatvoriti Erlenmeyerovu tikvicu čepom s lijevkom za odjeljivanje i malom posudom za sakupljanje kapljica, a koja sadrži točno 2 ml standardne otopine hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.24.). Kroz lijevak za odjeljivanje dodati 20 ml otopine ureaze (4.25.) i ostaviti da stoji sat vremena na 20 do 25 °C. Nakon toga pipetom staviti 25 ml standardne otopine hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.24.) u lijevak za odjeljivanje, puštajući da teče u otopinu, a onda isprati s malo vode. Na isti način premjestiti cijelu količinu sadržaja zaštitnog spremnika u otopinu koja se nalazi u Erlenmeyerovoj tikvici. Titrirati višak kiseline standardnom otopinom natrijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.20.), sve dok se ne dobije pH od 5,4, izmjeren pH-metrom.
7.2.6.2. Slijepa proba
Vidjeti 7.1.1.3.
7.2.6.3. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, a provodi se u istim uvjetima kao i analiza, |
A |
= |
ml standardne otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom za analizu. |
(1) |
Nakon taloženja kod otopine barijevog hidroksida i natrijevog karbonata, doliti do oznake, filtrirati i neutralizirati što je brže moguće. |
(2) |
Titracijski pokus također se može provesti s indikatorom (4.29.2.), ali je tada teže primijetiti završetak titriranja. |
7.2.6.4. Gravimetrijska metoda s ksanthidrolom
U čašu od 250 ml, preciznom pipetom premjestiti alikvot filtrata (7.2.1.1. ili 7.2.1.2.), koji ne sadrži više od 20 mg uree. Dodati 40 ml octene kiseline (4.14.). Miješati staklenim štapićem jednu minutu, ostaviti svaki talog da stoji pet minuta. Filtrirati na ravnoj podlozi u čaši od 100 ml, oprati s nekoliko mililitara octene kiseline (4.14.), nakon toga, kap po kap, dodati filtratu 10 ml ksanthidrola (4.26.), neprestano miješajući staklenim štapićem. Ostaviti da stoji sve dok se ne pojavi talog i nakon tog trenutka miješati ponovno jednu ili dvije minute. Ostaviti da stoji sat i pol. Filtrirati kroz stakleni lončić za filtriranje, koji je prije toga osušen i izvagan, lagano pritišćući; tri puta oprati s 5 ml etanola (4.31.), bez eliminiranja sve octene kiseline. Staviti u sušionik i ostaviti na temperaturi od 130 °C sat vremena (ne prelaziti preko 145 °C). Ostaviti da se ohladi u eksikatoru i izvagati.
7.2.6.5. Izražavanje rezultata
gdje je
m1 |
= |
masa dobivenog taloga, u gramima, |
M2 |
= |
masa uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotnom dijelu uzetom za procjenu. |
Ispraviti za slijepu probu. Općenito govoreći, biuret se može mjeriti amidnim dušikom bez velike pogreške, jer njegov udio ostaje mali u apsolutnoj vrijednosti miješanih gnojiva.
7.2.6.6. Metoda prema razlici
Amidni dušik također se može izračunati u skladu sa sljedećom tablicom:
Primjer |
Nitratni dušik |
Amonijski dušik |
Cijanamidni dušik |
Razlika |
1 |
Odsutan |
Prisutan |
Prisutan |
(7.2.2.4.) – (7.2.5.5. + 7.2.7.) |
2 |
Prisutan |
Prisutan |
Prisutan |
(7.2.3.2.) – (7.2.5.5. + 7.2.7.) |
3 |
Odsutan |
Prisutan |
Odsutan |
(7.2.2.4.) – (7.2.5.5.) |
4 |
Prisutan |
Prisutan |
Odsutan |
(7.2.3.2.) – (7.2.5.5.) |
7.2.7. Cijanamidni dušik
Uzeti jedan alikvotni dio filtrata (7.2.1.2.), koji sadrži 10 do 30 mg cijanamidnog dušika i staviti ga u čašu od 250 ml. Nastaviti analizu u skladu s metodom 2.4.
8. Provjera rezultata
8.1. U nekim slučajevima, može se pojaviti razlika između ukupnog dušika dobivenog izravno iz izvaganog uzorka (7.1.) i ukupnog topljivog dušika (7.2.2.). Ipak, razlika ne smije biti veća od 0,5 %. Ako nije tako, gnojivo sadrži oblike netopljivog dušika koji se ne nalaze na popisu Priloga I.
8.2. Prije svake analize, provjeriti da aparatura pravilno radi i da se koristi prava metoda, sa standardnom otopinom koja uključuje različite oblike i omjere slične onima u ispitnom uzorku. Ova standardna otopina priprema se iz standardnih otopina kalijevog tiocijanata (4.3.), kalijevog nitrata (4.4.), amonijevog sulfata (4.5.) i uree (4.6.).
Slika 6.
Oprema za procjenu amonijskog dušika (7.2.5.3.)
Slika 7.
Uređaj za procjenu amidnog dušika (7.2.6.1.)
Određivanje različitih oblika dušika u gnojivima koja sadrže dušik samo kao nitratni, amonijski i amidni dušik
1. Cilj
Svrha ovog dokumenta jest odrediti pojednostavljenu metodu za određivanje različitih oblika dušika u gnojivima koja sadrže dušik samo kao nitratni, amonijski i amidni dušik.
2. Područje primjene
Ova metoda može se koristiti za sva gnojiva spomenuta u Prilogu I. koja sadrže isključivo nitratni, amonijski ili amidni dušik.
3. Načelo
Sljedeće odredbe provode se na različitim dijelovima otopine jednog uzorka:
3.1. |
Ukupni topljivi dušik:
|
3.2. |
ukupni topljivi dušik s izuzetkom nitratnog dušika Kjeldahlovom razgradnjom nakon eliminacije u kiselom mediju nitratnog dušika sa željeznim sulfatom, a amonijak se određuje kako je opisano u metodi 2.1.; |
3.3. |
nitratni dušik, prema razlikama između 3.1.2. i 3.2. ili između ukupnog topljivog dušika (3.1.2.) i zbroja amonijskog i amidnog dušika (3.4. + 3.5.); |
3.4. |
amonijski dušik, hladnom destilacijom, nakon lagane alkalinizacije; amonijak se hvata u otopini sumporne kiseline i određuje se kao u metodi 2.1.; |
3.5. |
amidni dušik, ili:
|
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Kalijev sulfat za analizu
4.2. Željezo za analizu reducirano vodikom (točno određeni iznos željeza mora biti u stanju reducirati najmanje 50 mg nitratnog dušika N)
4.3. Kalijev nitrat za analizu
4.4. Amonijev sulfat za analizu
4.5. Urea za analizu
4.6. Otopina sumporne kiseline: 0,2 mol/l
4.7. Koncentrirana otopina natrijevog hidroksida: otprilike 30 % (m/V) vodene otopine NaOH, bez amonijaka
4.8. Otopina natrijevog ili kalijevog hidroksida: 0,2 mol/l, bez karbonata
4.9. Gustoća sumporne kiseline (d20 = 1,84 g/ml)
4.10. Razrijediti hidrokloridnu kiselinu: jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) plus jedan volumen vode
4.11. Octena kiselina: 96 do 100 %
4.12. Otopina sumporne kiseline koja sadrži oko 30 % H2SO4 (m/V.), bez amonijaka
4.13. Željezov sulfat: kristalni, FeSO4. 7H2O
4.14. Titrirana otopina sumporne kiseline: 0,1 mol/l
4.15. Oktanol
4.16. Zasićena otopina kalijevog karbonata
4.17. Titrirana otopina natrijevog ili kalijevog hidroksida: 0,1 mol/l
4.18. Zasićena otopina barijevog hidroksida
4.19. Otopina natrijevog karbonata: 10 % (m/V)
4.20. Hidrokloridna kiselina: 2 mol/l
4.21. Otopina hidrokloridne kiseline: 0,1 mol/l
4.22. Otopina ureaze
Pripremiti suspenziju 0,5 g aktivne ureaze s 100 ml destilirane vode. Uz korištenje hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.21.) podesiti pH na 5,4, izmjereno pH-metrom.
4.23. Ksanthidrol
5 % -tna otopina u etanolu ili metanolu (4.28.) (ne koristiti proizvode koji imaju visoki omjer netopljivih tvari). Otopina može stajati tri mjeseca u dobro začepljenoj boci, izvan svjetla.
4.24. Katalizator
Bakrov oksid (CuO): 0,3 do 0,4 g za svako određivanje ili ekvivalent količine bakrovog sulfat pentahidrata (CuSO4. 5H2O) od 0,95 do 1,25 g za svako određivanje.
4.25. Granule za vrenje, oprane u hidrokloridnoj kiselini i povapnjene
4.26. Otopine indikatora
4.26.1. Miješani indikator
Otopina A: Otopiti 1 g metil-crvenog u 37 ml otopine natrijevog hidroksida 0,1 mol/l i doliti vodu do jedne litre.
Otopina B: Otopiti 1 g metilen-plavog u vodi i doliti do jedne litre.
Izmiješati volumen A s dva volumena B.
Ovaj indikator je ljubičast u kiseloj otopini, siv u neutralnoj otopini i zelen u lužnatoj otopini. Koristiti 0,5 ml (10 kapi) otopine ovog indikatora.
4.26.2. Otopina metil-crvenog indikatora
Otopiti 0,1 g metil-crvenog u 50 ml 95 % etanola. Doliti vode do 100 ml i filtrirati ako je potrebno. Ovaj indikator se može koristiti (četiri do pet kapi) umjesto prethodnog.
4.27. Indikator papiri
Plavi lakmus bromotimol (ili drugi papiri osjetljivi na pH 6 do 8).
4.28. Etanol ili metanol: otopina 95 %
5. Oprema
5.1. Aparatura za destilaciju
Vidjeti metodu 2.1.
5.2. Uređaj za određivanje amonijskog dušika (7.5.1.)
Vidjeti metodu 2.6.1. i sliku 6.
5.3. Aparatura za određivanje amonijskog dušika metodom ureaze (7.6.1.)
Vidjeti metodu 2.6.1. i sliku 7.
5.4. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
5.5. pH-metar
5.6. Stakleno posuđe:
pipete od 2, 5, 10, 20, 25, 50 i 100 ml,
Kjeldahlove tikvice dugog vrata od 300 i 500 ml,
odmjerne tikvice od 100, 250, 500 i 1 000 ml,
filter lončići od taljenog stakla, promjer pore, 5 do 15 μ,
stupa.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Metode
7.1. Pripremanje otopine za analizu
Izvagati, do točnosti od 1 mg, 10 g uzorka i premjestiti ga u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dodati 50 ml vode, a onda 20 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.10.). Protresti. Pustiti da miruje sve dok ne prestane ispuštanje CO2. Dodati 400 ml vode; tresti pola sata (5.4.); povećati volumen vodom, homogenizirati, filtrirati na suhom filteru u suhi spremnik.
7.2. Ukupni dušik
7.2.1. U odsutnosti nitrata
U Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml pipetom staviti dio filtrata (7.1.), koji sadrži najviše 100 mg dušika. Dodati 15 mg koncentrirane sumporne kiseline (4.9.), 0,4 g bakrovog oksida ili 1,25 g bakarovog sulfata (4.24.) i nekoliko staklenih kuglica za kontrolu vrenja. Najprije lagano zagrijavati kako bi započela reakcija, a onda staviti na višu temperaturu sve dok tekućina ne postane bezbojna ili lagano zelenkasta, a bijela para vidljiva. Nakon hlađenja, premjestiti otopinu u tikvicu za destilaciju, razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za vrenje (4.25.). Spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju (5.1.) i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2., metodi 2.6.1.
7.2.2. U prisutnosti nitrata
U Erlenmeyerovu tikvicu od 500 ml pipetom staviti dio filtrata (7.1.) koji ne sadrži više od 40 mg nitratnog dušika. U ovoj fazi analize sveukupna količina dušika nije važna. Dodati 10 ml sumporne kiseline od 30 % (4.12.), 5 g reduciranog željeza (4.2.) i odmah pokriti Erlenmeyerovu tikvicu satnim staklom. Lagano zagrijavati sve dok reakcija ne bude jaka, ali ne burna. Prestati sa zagrijavanjem i ostaviti bocu da stoji najmanje tri sata na sobnoj temperaturi. Premjestiti cijelu količinu tekućine u odmjernu tikvicu od 250 ml, zanemarujući nerastopljeno željezo. Doliti vodu do oznake. Pažljivo homogenizirati. Pipetom premjestiti u Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml dio koji sadrži najviše 100 mg dušika. Dodati 15 mg koncentrirane sumporne kiseline (4.9.), 0,4 g bakrovog oksida ili 1,25 g bakrovog sulfata (4.24.) i nekoliko staklenih kuglica za kontrolu vrenja. Najprije lagano zagrijavati kako bi započela reakcija, a onda staviti na višu temperaturu sve dok tekućina ne postane bezbojna ili lagano zelenkasta, a bijela para vidljiva. Nakon hlađenja, premjestiti otopinu u tikvicu za destilaciju, razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za vrenje (4.25.). Spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju (5.1.) i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2., metodi 2.6.1.
7.2.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.2.4. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l (4.8.), koja se koristi kod slijepe probe, a provodi se stavljanjem 50 ml titrirane 0,2 mol/l otopine sumporne kiseline u prihvatnu posudu (4.6.), |
A |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, u gramima, prisutna u alikvotu (7.2.1. ili 7.2.2.). |
7.3. Ukupni dušik osim nitratnog N
7.3.1. Analiza
U Kjeldahlovu tikvicu od 300 ml pipetom staviti alikvot filtrata (7.1.), koji ne sadrži više od 50 mg N za određivanje. Razrijediti sa 100 ml vode, dodati 5 g željezovog sulfata (4.13.), 20 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.9.) i nekoliko staklenih kuglica za kontrolu vrenja Najprije lagano zagrijavati kako bi započela reakcija, a onda jače dok se ne pojavi bijela para. Nastaviti reakciju još 15 minuta. Prestati zagrijavati, uvesti 0,4 g bakrovog oksida ili 1,25 g bakrovog sulfata (4.24.) kao katalizatora. Nastaviti zagrijavanje i zadržati prisustvo bijele pare 10 do 15 minuta. Nakon hlađenja, premjestiti cijeli sadržaj Kjeldahlove tikvice u tikvicu za destilaciju (5.1.). Razrijediti vodom do otprilike 500 ml i dodati nekoliko granula za vrenje (4.25.). Spojiti tikvicu na aparaturu za destilaciju i nastaviti određivanje kako je opisano u 7.1.1.2, metodi 2.6.1.
7.3.2. Slijepa proba
Vidjeti 7.2.3.
7.3.3. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l (4.8.), koja se koristi kod slijepe probe, a provodi se stavljanjem pipetom 50 ml titrirane 0,2 mol/l otopine sumporne kiseline (4.6.) u prihvatnu posudu, |
A |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,2 mol/l, koji se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, u gramima, prisutna u alikvotu korištenom kod određivanja. |
7.4. Nitratni dušik
Dobiva se razlikom između:
|
7.2.4. – (7.5.3 + 7.6.3.) ili |
|
7.2.4. – (7.5.3 + 7.6.5.) ili |
|
7.2.4. – (7.5.3 + 7.6.6.) |
7.5. Amonijski dušik
7.5.1. Analiza
U suhu tikvicu uređaja (5.2.) pipetom staviti obrok filtrata (7.1.) koji sadrži najviše 20 mg amonijskog N. Spojiti na uređaj. U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 ml pipetom staviti točno 50 ml titrirane 0,1 mol/l otopine sumporne kiseline (4.14.) i toliku količinu destilirane vode da razina tekućine bude otprilike 5 cm iznad otvora ulazne cijevi. Kroz bočni vrat na stjenci reakcijske tikvice uvesti destiliranu vodu kako bi se sadržaj povećao do 50 ml. Pomiješati. Za sprečavanje pjenjenja, dodati nekoliko kapi oktanola (4.15.). Nakon toga, dodati 50 ml zasićene otopine kalijevog karbonata (4.16.) i odmah početi odvajati amonijak koji se na takav način oslobodio iz hladne suspenzije. Snažan protok zraka koji je za to potreban (protok od otprilike tri litre u minuti) predhodno se pročišćava provođenjem kroz boce za pranje s razrijeđenom sumpornom kiselinom i razrijeđenim natrijevim hidroksidom. Umjesto zraka pod tlakom, također je moguće raditi i u vakuumu (vakum sisaljka) pod uvjetom da je ulazna cijev hermetički spojena sa spremnikom.
Uklanjanje amonijaka obično je gotovo nakon tri sata.
Ipak, dobro je biti siguran i promijeniti Erlenmeyerovu tikvicu. Kad je postupak završen, odvojiti Erlenmeyerovu tikvicu od uređaja, očistiti vrh ulazne cijevi i stijenke tikvice s malo destilirane vode i titrirati višak kiseline standardnom otopinom natrijevog hidroksida (4.17.).
7.5.2. Slijepa proba
Vidjeti 7.2.3.
7.5.3. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.17.), koja se koristi kod slijepe probe, a provodi se stavljanjem pipetom 50 ml titrirane 0,1 mol/l otopine sumporne kiseline (4.14.) u Erlenmeyerovu tikvicu od 300 ml na aparaturi, |
A |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l, koji se koristi za analizu (4.17.), |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotu korištenom za analizu. |
7.6. Amidni dušik
7.6.1. Metoda ureaze
U odmjernu tikvicu od 500 ml pipetom premjestiti dio filtrata (7.1.), koji ne sadrži više od 250 mg amidnog dušika. Kako bi se nataložili fosfati, dodati malo zasićene otopine barijevog hidroksida (4.18.) sve dok se talog više ne bude pojavljivao. Nakon toga eliminirati višak barijevih iona (i bilo kojih otopljenih kalcijevih iona) pomoću 10 %-tne otopine natrijevog karbonata (4.19.). Ostaviti da stoji i provjeriti je li taloženje završeno. Dopuniti do oznake, pomiješati i filtrirati kroz naborani filter. U Erlenmeyerovu tikvicu od 300 ml na uređaju (5.3.) pipetom staviti 50 ml filtrata. Zakiseliti filtrat hidrokloridnom kiselinom 2 mol/l (4.20.), sve dok se ne dobije pH od 3,0 izmjeren pH-metrom (5.5.). Tada povećati pH na 5,4 natrijevim hidroksidom 0,1 mol/l (4.17.). Kako bi se izbjegli gubici amonijaka kod hidrolize ureazom, zatvoriti Erlenmeyerovu tikvicu čepom s lijevkom za odjeljivanje i malom posudom za sakupljanje kapljica, a koja sadrži točno 2 ml standardne otopine hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.21.). Pomoću kapaljke lijevka uvesti 20 ml otopine ureaze (4.22.). Ostaviti da stoji sat vremena na 20 do 25 °C. Nakon toga odpipetirati 25 ml standardne otopine hidrokloridne kiseline 0,1 mol/l (4.21.) preko lijevka, u otopinu, pa isprati s malo vode. Na isti način premjestiti cijeli sadržaj zaštitnog spremnika u otopinu koja se nalazi u Erlenmeyerovoj tikvici. Titrirati višak kiseline standardnom otopinom natrijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.17.), sve dok se ne dobije pH od 5,4, izmjeren pH-metrom.
1. |
Nakon taloženja kod otopina barijevog hidroksida i natrijevog karbonata, doliti do oznake, filtrirati i neutralizirati što je brže moguće. |
2. |
Titriranje se također može provesti s indikatorom (4.26.), ali je tada teže primijetiti promjenu boje. |
7.6.2. Slijepa proba
Vidjeti 7.2.3.
7.6.3. Izražavanje rezultata
gdje je
a |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.17.), koja se koristi kod slijepe probe, a provodi se u potpuno istim uvjetima kao i analiza, |
A |
= |
ml titrirane otopine natrijevog ili kalijevog hidroksida 0,1 mol/l (4.17.), koja se koristi za analizu, |
M |
= |
masa ispitnog uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotu koji se koristi za analizu. |
7.6.4. Gravimetrijska metoda s ksanthidrolom
U čašu od 100 ml pipetom premjestiti dio filtrata (7.1.), koji ne sadrži više od 20 mg uree. Dodati 40 ml octene kiseline (4.11.). Miješati staklenim štapićem jednu minutu. Ostaviti bilo kakav talog da stoji pet minuta. Filtrirati, oprati s nekoliko mililitara octene kiseline (4.11.). Kap po kap, dodati filtratu 10 ml ksanthidrola (4.23.), neprestano miješajući staklenim štapićem. Ostaviti da stoji sve dok se ne pojavi talog i nakon tog trenutka miješati ponovno jednu ili dvije minute. Ostaviti da stoji sat i pol. Filtrirati kroz stakleni lijevak za filtriranje, koji je prije toga osušen i izvagan, lagano pritišćući; tri puta oprati s 5 ml etanola (4.28.), bez uklanjanja sve octene kiseline. Premjestiti u sušionik i ostaviti na temperaturi od 130 °C sat vremena (ne prelaziti preko 145 °C). Ostaviti da se ohladi u eksikatoru i izvagati.
7.6.5. Izražavanje rezultata
gdje je
m |
= |
masa dobivenog taloga, u gramima, |
M |
= |
masa uzorka, izražena u gramima, prisutna u alikvotu koji se koristi za određivanje. |
Ispraviti za slijepu probu. Općenito govoreći, biuret se može mjeriti amidnim dušikom bez velike pogreške, jer njegov udio ostaje mali u apsolutnoj vrijednosti miješanih gnojiva.
7.6.6. Metoda razlike
Amidni dušik također se može izračunati u skladu sa sljedećom tablicom:
Primjer |
Nitratni N |
Amonijski N |
Amidni N |
1 |
Odsutan |
Prisutan |
(7.2.4.) – (7.5.3.) |
2 |
Prisutan |
Prisutan |
(7.3.3.) – (7.5.3.) |
8. Provjera rezultata
Prije svake analize, provjeriti funkcioniranje uređaja i ispravnu primjenu metoda korištenih sa standardnom otopinom koja sadrži različite oblike dušika u omjerima sličnim onima u uzorku. Ova standardna otopina priprema se iz titriranih otopina kalijevog nitrata (4.3.), amonijevog sulfata (4.4.) i uree (4.5.).
Fosfor
Ekstrakcije
Ekstrakcija fosfora topljivog u mineralnim kiselinama
1. Opseg
Ovaj dokument opisuje postupak određivanja fosfora topljivog u mineralnim kiselinama.
2. Područje primjene
Primjenjuje se isključivo na fosfatna gnojiva navedena u Prilogu I.
3. Načelo
Ekstrakcija fosfora u gnojivu sa smjesom dušične i sumporne kiseline.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Sumporna kiselina (d20 = 1,84 g/ml).
4.2. Dušična kiselina (d20 = 1,40 g/ml).
5. Oprema
Standardna laboratorijska oprema.
5.1. Kjeldahlova tikvica, kapaciteta najmanje 500 ml, ili tikvica od 250 ml s okruglim dnom i staklenom cijevi koja čini povratno hladilo.
5.2. Odmjerna tikvica od 500 ml.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 2,5 g pripremljenog uzorka i staviti ga u suhu Kjeldahlovu tikvicu.
7.2. Ekstrakcija
Dodati 15 ml vode i miješati tako da se održi suspenzija. Dodati 20 ml dušične kiseline (4.2.) i pažljivo dodati 30 ml sumporne kiseline (4.1.).
Kad se početna snažna reakcija smiri, polako dovesti sadržaj tikvice u stanje vrenja i pustiti da vrije 30 minuta. Pustiti da se ohladi, a onda pažljivo miješajući dodati oko 150 ml vode. Nastaviti vrenje 15 minuta.
Potpuno ohladiti i premjestiti cijelu količinu tekućine u odmjernu tikvicu od 500 ml. Povećati volumen, miješati i filtrirati kroz suhi naborani filter, bez fosfata, odbacivši prvi dio filtrata.
7.3. Određivanje
Određivanje fosfora provest će se prema metodi 3.2. na alikvotnom dijelu tako dobivene otopine.
Ekstrakcija fosfora topljivog u 2 % mravlje kiseline (20 g po litri)
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u 2 % mravlje kiseline (20 g po litri).
2. Područje primjene
Isključivo meki prirodni fosfati.
3. Načelo
Kako bi se razlikovalo tvrde prirodne fosfate i meke prirodne fosfate, ekstrakcija fosfora topljivog u mravljoj kiselini provodi se u posebnim uvjetima.
4. Reagensi
4.1. Mravlja kiselina, 2 % (20 g po litri)
82 ml mravlje kiseline (koncentracija 98 do 100 %; d20 = 1,22 g/ml) dopuniti do pet litara destiliranom vodom.
5. Oprema
Standardna laboratorijska oprema.
5.1. Odmjerna tikvica od 500 ml (npr. Stohmannova)
5.2. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 5 g pripremljenog uzorka i staviti ga u suhu odmjernu Stohmannovu tikvicu od 500 ml (5.1.) širokog vrata.
7.2. Ekstrakcija
Uz neprestano ručno okretanje tikvice, dodati 2 % mravlje kiseline na 20 (± 1) °C (4.1.) sve dok ne bude otprilike 1 cm ispod oznake i dopuniti volumen. Zatvoriti tikvicu gumenim čepom i tresti 30 minuta na 20 (± 2) °C na rotacijskoj tresilici (5.2.).
Filtrirati otopinu kroz suhi naborani filter, bez fosfata, u suhu staklenu prihvatnu posudu. Odbaciti prvi dio filtrata.
7.3. Određivanje
Odrediti fosfor prema metodi 3.2. u alikvotnom dijelu potpuno bistrog filtrata.
Ekstrakcija fosfora topljivog u 2 % limunske kiseline (20 g po litri)
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u 2 % limunske kiseline (20 g po litri).
2. Područje primjene
Primjenjuje se isključivo na tipove bazične šljake (vidjeti Prilog I. A).
3. Načelo
Ekstrakcija fosfora iz gnojiva s 2 % otopinom limunske kiseline (20 g po litri) u danim uvjetima.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. 2 % otopina limunske kiseline (20 g po litri), pripremljena iz kristalizirane, limunske kiseline (C6H8O7. H2O)
Procijeniti koncentraciju ove otopine limunske kiseline titriranjem 10 ml potonje standardnom otopinom natrijevog hidroksida 0,1 mol/l, uz korištenje fenolftaleina kao indikatora.
Ako je otopina ispravna, treba se koristiti 28,55 ml standardne otopine.
5. Oprema
5.1. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Analiza se provodi na proizvodu dobivenom nakon pažljivog miješanja originalnog uzorka kako bi se osigurala homogenizacija. Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 5 g pripremljenog uzorka i staviti ga u suhu tikvicu kapaciteta 600 ml dovoljno širokog vrata koji omogućuje da se sadržaj dobro protrese.
7.2. Ekstrakcija
Dodati 500 (± 1) ml otopine limunske kiseline na 20 (± 1) °C. Kod dodavanja prvih mililitara reagensa, snažno ručno protresti kako bi se spriječilo stvaranje grudica i lijepljenje supstance na stijenke. Zatvoriti bocu gumenim čepom i tresti u rotacijskoj tresilici (5.1.) točno 30 minuta na temperaturi od 20 (± 2) °C.
Odmah filtrirati kroz suhi naborani filter, bez fosfata, u staklenu prihvatnu posudu i odbaciti prvih 20 mililitara filtrata. Nastaviti filtriranje sve dok se ne dobije dovoljna količina filtrata za provođenje određivanja fosfora.
7.3. Određivanje
Količina fosfora odredit će se prema metodi 3.2. u alikvotnom dijelu tako dobivene otopine.
Ekstrakcija fosfora koji je topljiv u neutralnom amonijevom citratu
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u neutralnom amonijevom citratu.
2. Područje primjene
Sva gnojiva topljiva u neutralnom amonijevom citratu (vidjeti Prilog I.).
3. Načelo
Ekstrakcija fosfora pri temperaturi od 65 °C uz korištenje otopine neutralnog amonijevog citrata (pH 7,0) u posebnim uvjetima.
4. Reagens
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Otopina neutralnog amonijevog citrata (pH 7,0)
Ova otopina po litri mora sadržavati 185 g kristalizirane limunske kiseline specifične težine od 1,09 na 20 °C i pH od 7,0.
Reagens se priprema na sljedeći način:
|
Rastopiti 370 g kristalizirane limunske kiseline (C6H8O7. H2O) u otprilike 1,5 litre vode i načiniti približno neutralnu otopinu dodavši 345 ml otopine amonijevog hidroksida (28 do 29 % NH3). Ako je koncentracija NH3 niža od 28 %, dodati odgovarajuću količinu otopine amonijevog hidroksida i razrijediti limunsku kiselinu u manjoj količini vode. |
|
Ohladiti i načiniti je potpuno neutralnom ostavivši elektrode pH-metra uronjene u otopinu. Dodati amonijak, s 28 do 29 % NH3, kap po kap, neprestano miješajući (mehaničkom miješalicom) sve dok se ne dobije pH od točno 7,0 na temperaturi od 20 °C. U tom trenutku povećati volumen na dvije litre i ponovno napraviti pH test. Ostaviti reagens u zatvorenom spremniku i redovito provjeravati pH. |
5. Oprema
5.1. Čaša od 2 litre
5.2. pH-metar
5.3. Erlenmeyerova tikvica od 200 do 250 ml
5.4. Odmjerne tikvice od 500 ml i odmjerna tikvica od 2 000 ml
5.5. Vodena kupelj čija se temperatura termostatom može postaviti na 65 °C, opremljena odgovarajućom miješalicom (vidjeti sliku 8.).
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Premjestiti 1 do 3 g gnojiva koje se mora analizirati (vidjeti Prilog I. A i B ove Uredbe) u Erlenmeyerovu tikvicu od 200 ili 250 ml koja sadrži 100 ml otopine amonijevog citrata koji je prethodno zagrijan na 65 °C.
7.2. Analiza otopine
Začepiti Erlenmeyerovu tikvicu i protresti ju kako bi nastala suspenzija gnojiva bez grudica. Na trenutak odstraniti čep radi izjednačavanja tlaka te tada ponovno zatvoriti Erlenmeyerovu tikvicu. Staviti tikvicu u vodenu kupelj, namjestiti točno na 65 °C i spojiti na miješalicu (vidjeti sliku 8.). Za vrijeme miješanja, razina otopine u boci mora stalno biti ispod razine vode u vodenoj kupelji (11). Mehaničko miješanje regulirat će se tako da se osigura potpuna suspenzija.
Nakon miješanja od točno jednog sata, odstraniti Erlenmeyerovu tikvicu iz vodene kupelji.
Odmah ohladiti pod tekućom vodom do sobne temperature i odmah premjestiti cijelu količinu sadržaja iz Erlenmeyerove tikvice u odmjernu tikvicu od 500 ml s mlazom vode (boca štrcaljka). Vodom dopuniti do oznake. Dobro promiješati. Filtrirati kroz suhi naborani filter (srednja brzina, bez fosfata) u suhu prihvatnu posudu, odbacivši prvi dio filtrata (oko 50 ml).
Nakon toga skupiti oko 100 ml bistrog filtrata.
7.3. Određivanje
Odrediti fosfor u tako dobivenom ekstraktu prema metodi 3.2.
Slika 8.
Ekstrakcija lužnatim amonijevim citratom
Ekstrakcija topljivog fosfora prema Petermannu na 65 °C
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja topljivog fosfora u lužnatom amonijevom citratu.
2. Područje primjene
Isključivo na nataloženi dikalcijev fosfat dihidrat (CaHPO4. 2H2O).
3. Načelo
Ekstrakcija fosfora na temperaturi od 65 °C s lužnatom otopinom amonijevog citrata (Petermann) pod točno određenim uvjetima.
4. Reagensi
Destilirana voda ili demineralizirana voda koja ima iste karakteristike kao destilirana voda.
4.1. Petermannova otopina.
4.2. Karakteristike
Limunska kiselina (C6H8O7. H2O): 173 g po litri.
Amonijak: 42 g po litri amonijskog dušika.
pH između 9,4 i 9,7.
Pripremanje iz diamonijevog citrata
Rastopiti 931 g diamonijevog citrata (molekularna masa 226,19) u otprilike 3 500 ml vode, u standardnoj tikvici od pet litara. Ostaviti u kupelj s tekućom vodom, promiješati i ohladiti te onda dodati male količine amonijaka. Na primjer, za d20 = 906 g/ml, što odgovara 20,81 % masenih amonijskog dušika, nužno je upotrijebiti 502 ml amonijačne otopine. Podesiti temperaturu na 20 °C, dopuniti volumen destiliranom vodom do oznake. Pomiješati.
Pripremanje iz limunske kiseline i amonijaka
Rastopiti 865 g limunske kiseline monohidrata u otprilike 2 500 ml destilirane vode u posudi kapaciteta otprilike 5 litara. Staviti posudu u ledenu kupelj i uz neprestano tresenje, dodati male količine otopine amonijaka koristeći lijevak čiji držak je uronjen u otopinu limunske kiseline. Na primjer, za d20 = 906 g/ml, što odgovara 20,81 masenih % amonijskog dušika nužno je dodati 1 114 ml otopine amonijaka. Podesiti temperaturu na 20 °C, premjestiti u standardnu odmjernu tikvicu od pet litara, dopuniti volumen do oznake destiliranom vodom i pomiješati.
Provjeriti udio amonijskog dušika kako slijedi:
Premjestiti 25 ml otopine u odmjernu tikvicu od 250 ml i dopuniti volumen do oznake destiliranom vodom. Pomiješati. Odrediti udio amonijaka na 25 ml ove otopine prema metodi 2.1. Ako je koncentracija ispravna, mora se koristiti 15 ml 0,5 N mol/l H2SO4.
Ako je jakost amonijskog dušika veća od 42 g po litri, NH3 se može istjerati strujom inertnog plina ili laganim zagrijavanjem kako bi se pH vrijednost vratila na 9,7. Provesti drugo određivanje.
Ako je jakost amonijskog dušika manja od 42 g po litri, bit će potrebno dodati masu M otopine amonijaka:
ili volumen na 20 °C.
Ako je V manji od 25 ml, dodati limunsku kiselinu u prahu mase od V × 0,173 g, izravno u tikvicu od pet litara.
Ako je V veći od 25 ml, bilo bi dobro napraviti novu litru reagensa na sljedeći način.
Izvagati 173 g limunske kiseline. Rastopiti je u 500 ml vode. I, uz poduzimanje naznačenih mjera opreza, dodati ne više od 225 + V × 1 206 ml otopine amonijaka koja se koristila za pripremanje pet litara reagensa. Dopuniti volumen do oznake vodom. Promiješati.
Pomiješati tu litru s ranije pripremljenih 4 975 ml.
5. Oprema
5.1. Vodena kupelj čija se temperatura može održavati na 65 (± 1) °C
5.2. Odmjerna tikvica od 500 ml (npr. Stohmannova)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 1 g pripremljenog uzorka i premjestiti ga u odmjernu tikvicu od 500 ml (5.2.).
7.2. Ekstrakcija
Dodati 200 ml lužnate otopine amonijevog citrata (4.1.). Začepiti tikvicu i snažno ručno protresti kako bi se izbjeglo stvaranje grudica i kako bi se spriječilo bilo kakvo prijanjanje supstance na stijenke.
Staviti tikvicu u vodenu kupelj temperature 65 °C i u prvih pola sata protresti svakih pet minuta. Nakon svakog tresenja, podići čep kako bi se izjednačio pritisak. Razina vode u vodenoj kupelji trebala bi biti iznad razine otopine vode u boci. Ostaviti bocu u vodenoj kupelji još sat vremena na 65 °C i protresti svakih 10 minuta. Maknuti tikvicu, ohladiti do temperature od otprilike 20 °C i vodom dopuniti volumen do 500 ml. Promiješati i filtrirati kroz suhi naborani filter papir, bez fosfata, odbacivši prvi dio filtrata.
7.3. Određivanje
Određivanje ekstrahiranog fosfata izvest će se prema metodi 3.2. na alikvotnom dijelu tako dobivene otopine.
Ekstrakcija topljivog fosfora prema Petermannu na sobnoj temperaturi
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u hladnom lužnatom amonijevom citratu.
2. Područje primjene
Isključivo usitnjeni fosfati.
3. Načelo
Ekstrakcija fosfora na temperaturi od oko 20 °C lužnatom otopinom amonijevog citrata (Petermannova otopina) u točno određenim uvjetima.
4. Reagens
Vidjeti metodu 3.1.5.1.
5. Oprema
5.1. Standardna laboratorijska oprema i odmjerna tikvica od 250 ml (npr. Stohmannova)
5.2. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 2,5 g pripremljenog uzorka i premjestiti ga u odmjernu tikvicu od 250 ml (5.1.).
7.2. Ekstrakcija
Dodati malo Petermannove otopine na 20 °C, vrlo snažno protresti kako bi se spriječilo stvaranje grudica i kako bi se spriječilo bilo kakvo prijanjanje supstance na stijenke boce. Nadopuniti Petermannovu otopinu do oznake i zatvoriti bocu gumenim čepom.
Tresti dva sata u rotacijskoj tresilici (5.2.). Odmah filtrirati kroz suhi naborani filter, bez fosfata, u suhi spremnik, odbacivši prvi dio filtrata.
7.3. Određivanje
Određivanje fosfata izvest će se prema metodi 3.2. na alikvotnom dijelu tako dobivene otopine.
Ekstrakcija fosfora topljivog u Joulievom lužnatom amonijevom citratu
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u Joulievom lužnatom amonijevom citratu.
2. Područje primjene
Sva jednostavna i složena fosfatna gnojiva u kojima se fosfor pojavljuje u alumino-vapnenom obliku.
3. Načelo
Ekstrakcija snažnim tresenjem lužnate otopine amonijevog citrata definirane specifikacije (i gdje je prikladno, u prisutnosti oksina) na oko 20 °C.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Joulieva lužnata otopina amonijevog citrata.
Ova otopina sadrži 400 g limunske kiseline i 153 g NH3 po litri. Njezin udio slobodnog amonijaka je otprilike 55 g po litri. Može se pripremiti jednom od metoda opisanih ispod.
4.1.1. |
U odmjernoj tikvici od jedne litre rastopiti 400 g limunske kiseline (C6H8O7. H2O) u otprilike 600 ml amonijaka (d20 = 0,925 g/ml, tj. 200 g NH3 po litri). Limunska kiselina dodaje se uzastopno u količinama od 50 do 80 g uz održavanje temperature ispod 50 °C. Dopuniti volumen do jedne litre amonijakom. |
4.1.2. |
U odmjernoj tikvici od jedne litre, rastopiti 432 g dibazičnog amonijevog citrata (C6H14N2O7) u 300 ml vode. Dodati 440 ml amonijaka (d20 = 0,925 g/ml). Dopuniti volumen do jedne litre vodom. |
Provjera ukupnog udjela amonijaka.
Uzeti 10 ml uzorka otopine citrata i staviti ga u tikvicu od 250 ml. Dopuniti volumen destiliranom vodom. Odrediti udio amonijskog dušika na 25 ml ove otopine u skladu s metodom 2.1.
1 ml H2SO4 0,5 mol/l = 0,008516 g NH3
U ovim uvjetima, reagens se smatra ispravnim kad je broj mililitara pri titriranju između 17,7 i 18 ml.
Ako nije tako, dodavati 4,25 ml amonijaka (d20 = 0,925 g/ml) po 0,1 ml ispod 18 ml, kako je naznačeno iznad.
4.2. 8-hidroksikinolin u prahu (oksin)
5. Oprema
5.1. Standardna laboratorijska oprema i mala stupa od stakla ili porculana s tučkom
5.2. Odmjerna tikvica od 500 ml
5.3. Odmjerna tikvica od 1 000 ml
5.4. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,0005 g, 1 g pripremljenog uzorka i staviti ga u malu stupu. Dodati oko 10 kapi citrata (4.1.) kako bi se navlažio i zdrobiti ga vrlo pažljivo tučkom.
7.2. Ekstrakcija
Dodati 20 ml amonijevog citrata (4.1.) i pomiješati u pastu te ostaviti da stoji oko jednu minutu.
Preliti tekućinu u odmjernu tikvicu od 500 ml, ocijedivši čestice koje se možda nisu prethodno rastopile. Dodati 20 ml otopine citrata (4.1.) ostatku, usitniti kako je gore navedeno i preliti tekućinu u odmjernu tikvicu. Ponoviti postupak četiri puta, tako da se na kraju petog ponavljanja cijeli sadržaj može uliti u tikvicu. Sveukupna količina citrata korištenog u ovim postupcima mora biti otprilike 100 ml.
Oprati tučak i stupu iznad odmjerne tikvice s 40 ml destilirane vode.
Začepljenu bocu treba tresti tri sata na rotacijskoj tresilici (5.4.).
Ostaviti tikvicu da stoji 15 do 16 sati te ponovo tresti pod istim uvjetima tri sata. Temperatura se tijekom cijelog procesa održava na 20 (± 2) °C.
Dopuniti destiliranom vodom do oznake. Filtrirati kroz suhi filter, odbacivši prvi dio filtrata i skupiti bistri filtrat u suhu tikvicu.
7.3. Određivanje
Procjena ekstrahiranog fosfata izvest će se prema metodi 3.2. na alikvotnom dijelu tako dobivene otopine.
8. Dodatak
Korištenje oksina omogućava primjenu ove metode na gnojiva koja sadrže magnezij. Ovo korištenje preporučuje se kad je omjer magnezija i fosfor pentoksida veći od 0,03 (Mg/P2O5 > 0,03). Ako je tako, dodati 3 g oksina vlažnom uzorku za analizu. Korištenje oksina u odsutnosti magnezija neće značajno utjecati na određivanje. Ipak, ako je poznato da magnezija nema, moguće je ne koristiti oksin.
Ekstrakcija fosfora topljivog u vodi
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora topljivog u vodi.
2. Područje primjene
Sva gnojiva, uključujući i složena, u kojima se mora odrediti fosfor topljiv u vodi.
3. Načelo
Ekstrakcija u vodi tresenjem pod posebnim uvjetima.
4. Reagens
Destilirana ili demineralizirana voda.
5. Oprema
5.1. Odmjerna tikvica od 500 ml (npr. Stohmannova)
5.2. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 5 g pripremljenog uzorka i staviti ga u odmjernu tikvicu od 500 ml (5.1.).
7.2. Ekstrakcija
U tikvicu dodati 450 ml vode, čija temperatura mora biti između 20 i 25 °C.
Tresti u rotacijskoj tresilici (5.2.) 30 minuta.
Dopuniti vodom do oznake, dobro promiješati tresenjem i filtrirati kroz suhi naborani filter, bez fosfata, u suhi spremnik.
7.3. Određivanje
Procjena fosfora izvest će se na alikvotnom dijelu tako dobivene otopine prema metodi 3.2.
Određivanje ekstrahiranog fosfora
(Gravimetrijska metoda uz korištenje kinolin fosfomolibdata)
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja fosfora u ekstraktima iz gnojiva.
2. Područje primjene
Ova metoda primjenljiva je na sve ekstrakte gnojiva (12), za određivanje različitih oblika fosfora.
3. Načelo
Nakon moguće hidrolize različitih oblika fosfora osim ortofosfata, ortofosfatni ioni natalože se u kiselom mediju u obliku kinolin fosfomolibdata.
Nakon filtriranja i pranja, talog se mora osušiti na 250 °C i izvagati.
U gore navedenim uvjetima, ne dolazi do nikakve međureakcije od strane spojeva koje je moguće naći u otopini (mineralne i organske kiseline, amonijevi ioni, topljivi silikati itd.), ako se reagens baziran na natrijevom molibdatu i amonijevom molibdatu koristi za taloženje.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Koncentrirana dušična kiselina (d20 = 1,40 g/ml)
4.2. Pripremanje reagensa
Otopina A: Rastopiti 70 g natrijevog molibdata dihidrata u 100 ml destilirane vode.
Otopina B: Rastopiti 60 g monohidrata limunske kiseline u 100 ml destilirane vode i dodati 85 ml koncentrirane dušične kiseline (4.1.).
Otopina C: Pomiješati otopinu A i otopinu B kako bi se dobila otopina C.
Otopina D: U 50 ml destilirane vode dodati 35 ml koncentrirane dušične kiseline (4.1.), a onda 5 ml svježe destiliranog kinolina. Tu otopinu dodati otopini C, dobro promiješati i ostaviti da stoji preko noći u mraku. Nakon toga dopuniti destiliranom vodom do 500 ml, ponovno promiješati i filtrirati kroz lijevak od sinteriranog stakla (5.6.).
4.2.2. Pripremanje reagensa baziranog na amonijevom molibdatu
Otopina A: U 300 ml destilirane vode, rastopiti 100 g amonijevog molibdata i za to vrijeme lagano zagrijavati i promiješati s vremena na vrijeme.
Otopina B: Rastopiti 120 g monohidrata limunske kiseline u 200 ml destilirane vode i dodati 170 ml koncentrirane dušične kiseline (4.1.).
Otopina C: Dodati 10 ml svježe destiliranog kinolina u 70 ml koncentrirane dušične kiseline (4.1.).
Otopina D: Dobro miješajući, lagano izliti otopinu A u otopinu B. Nakon tog miješanja, dodati otopinu C mješavini i dopuniti do 1 litre. Ostaviti da stoji dva dana na tamnom mjestu i filtrirati kroz lijevak od sinteriranog stakla (5.6.).
Reagensi 4.2.1. i 4.2.2. mogu se koristiti na isti način; oba se moraju držati na tamnom mjestu, u začepljenim polietilenskim bocama.
5. Oprema
5.1. Standardna laboratorijska oprema i Erlenmeyerova tikvica od 500 ml, širokog vrata
5.2. Graduirane pipete od 10, 25 i 50 ml
5.3. Filter lončić, poroznosti 5 do 20 μm
5.4. Buchnerova tikvica
5.5. Sušionik, reguliran na 250 (+ 10) °C
5.6. Lijevak od sinteriranog stakla, poroznosti 5 do 20 μm
6. Postupak
6.1. Postupanje s otopinom
Pipetom uzeti alikvotni dio ekstrakta gnojiva (vidjeti tablicu 2.), koji sadrži oko 0,01 g P2O5 i staviti ga u Erlenmeyerovu tikvicu od 500 ml. Dodati 15 ml koncentrirane dušične kiseline (13) (4.1.) i razrijediti vodom do otprilike 100 ml.
Tablica 2.
Određivanje alikvotnih dijelova fosfatnih otopina
% P2O5 u gnojivu |
% P u gnojivu |
Uzorak za analizu (g) |
Razrjeđivanje (do ml) |
Uzorak (ml) |
Razrjeđivanje (do ml) |
Uzorak za taloženje (ml) |
Faktor konverzije kinolinfosfomolibdata (F), u % P2O5 |
Faktor konverzije kinolin fosfomolibdata (F), u % P |
5 – 10 |
2.2. – 4.4 |
1 |
500 |
— |
— |
50 |
32,074 |
13,984 |
5 |
500 |
— |
— |
10 |
32,074 |
13,984 |
||
10 – 25 |
4.4 – 11.0 |
1 |
500 |
— |
— |
25 |
64,148 |
27,968 |
5 |
500 |
50 |
500 |
50 |
64,148 |
27,968 |
||
+ 25 |
+ 11 |
1 |
500 |
— |
— |
10 |
160,370 |
69,921 |
5 |
500 |
50 |
500 |
25 |
128,296 |
55,937 |
6.2. Hidroliza
Ako se očekuje prisutnost metafosfata, pirofosfata i polifosfata u otopini, hidroliza se provodi na sljedeći način.
Polako dovesti sadržaj Erlenmeyerove tikvice do vrenja i održavati na toj temperaturi dok hidroliza ne bude završena (to obično traje jedan sat). Mora se paziti da ne dođe do gubitaka prskanjem ili pretjeranim isparavanjem, što može smanjiti početni volumen za više od pola, radi toga se postavlja povratno hladilo. Nakon hidrolize, dodati destiliranu vodu do početnog volumena.
6.3. Vaganje filter lončića za taljenje
Sušiti filter lončić (5.3.) najmanje 15 minuta u sušioniku na temperaturi od 250 (± 10) °C. Izvagati nakon hlađenja u eksikatoru.
6.4. Taloženje
Otopina kiseline koja se nalazi u Erlenmeyerovoj tikvici zagrijava se dok ne počne vreti i tada počinje taloženje kinolin fosfomolibdata dodavanjem 40 ml reagensa za taloženje (reagens 4.2.1. i 4.2.2.) (14), kap po kap, uz neprestano miješanje. Staviti Erlenmeyerovu tikvicu u parnu kupelj, ostaviti u njoj 15 minuta, povremeno protresti. Otopina se može filtrirati odmah ili nakon što se ohladila.
6.5. Filtriranje i pranje
Filtrirati otopinu u vakuumu s odlijevanjem. Oprati talog u Erlenmeyerovoj tikvici s 30 ml vode. Odliti i filtrirati otopinu. Ponoviti postupak pet puta. Količinski premjestiti ostatak taloga u lončić, perući ga vodom. Oprati četiri puta s 20 ml vode, dopuštajući da se tekućina ocijedi iz lončića prije svakog dodavanja. Dobro osušiti talog.
6.6. Sušenje i vaganje
Obrisati unutrašnjost lončića filter papirom. Staviti lončić u sušionik i ostaviti ju tamo sve dok joj masa ne postane konstantna, na temperaturi od 250 °C (5.5.) (obično 15 minuta); ostaviti da se ohladi u eksikatoru na sobnoj temperaturi i brzo izvagati.
6.7. Slijepa proba
Za svaki niz određivanja provesti slijepu probu, koristeći samo reagense i otapala u omjerima korištenim u ekstrakciji (otopina citrata itd.) i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
6.8. Provjera
Provesti određivanje koristeći alikvotni obrok otopine kalijevog dihidrogenskog fosfata koji sadrži 0,01 g P2O5.
7. Izražavanje rezultata
Ako se za analizu i razrjeđivanje koriste uzorci pokazani u tablici 2., primjenjuje se sljedeća formula:
|
ili |
|
|
gdje je
A= masa, u gramima, kinolin fosfomolibdata,
a= masa, u gramima, kinolin fosfomolibdata, dobivenog u slijepoj probi,
F i F”= faktori koji se nalaze u dva posljednja stupca tablice 2.
Za uzorke za analizu i razrjeđivanje koji se razlikuju od onih u tablici 2., primjenjuje se sljedeća formula:
|
ili |
|
|
gdje su
f i f”= faktori konverzije kinolin fosfomolibdata u P2O5 = 0,032074 (f) ili u P = 0,013984 (f”),
D= faktor razrjeđivanja,
M= masa analiziranog uzorka, u gramima.
Kalij
Određivanje udjela kalija topljivog u vodi
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja kalija topljivog u vodi.
2. Područje primjene
Sva kalijeva gnojiva nabrojena u Prilogu I.
3. Načelo
Kalij u uzorku za analizu rastopi se u vodi. Nakon uklanjanja ili utvrđivanja supstanci koje bi mogle poremetiti količinsko određivanje, kalij se taloži u lagano lužnatom mediju u obliku kalijevog tetrafenilborata.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda.
4.1. Formaldehid
Bistra otopina formaldehida od 25 do 30 %.
4.2. Kalijev klorid za analizu
4.3. Otopina natrijevog hidroksida: 10 mol/l
Mora se paziti da se koristi samo natrijev hidroksid bez kalija.
4.4. Otopina indikatora
Rastopiti 0,5 g fenolftaleina u etanolu od 90 % i dopuniti volumen do 100 ml.
4.5. EDTA otopina
Rastopiti 4 g dinatrijeve soli etilendiamintetraoctene dihidrata kiseline u vodi u odmjernoj tikvici od 100 ml. Dopuniti volumen i pomiješati.
Pohraniti reagens u plastični spremnik.
4.6. STPB otopina
Rastopiti 32 g natrijevog tetrafenilborata u 480 ml vode i dodati 2 ml otopine natrijevog hidroksida (4.3.) i 20 ml otopine magnezijevog klorida (100 g MgCl2. 6H2O po litri).
Miješati 15 minuta i filtrirati kroz fini filter bez pepela.
Pohraniti taj reagens u plastični spremnik.
4.7. Tekućina za pranje
Razrijediti 20 ml STPB otopine (4.6.) do 1 000 ml vodom.
4.8. Bromna voda
Zasićena otopina broma u vodi.
5. Oprema
5.1. Odmjerne tikvice od 1 000 ml
5.2. Čaša od 250 ml
5.3. Filter lončići, poroznosti 5 do 20 μm
5.4. Sušionik reguliran na 120 (± 10) °C
5.5. Eksikator
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
U slučaju kalijevih soli, uzorak mora biti dovoljne finoće kako bi se dobio tipični primjerak uzorka za analizu. Za te proizvode mora se koristiti metoda 1. (6) (a).
7. Postupak
7.1. Uzorak
Izvagati, do točnosti 0,001 g, 10 g pripremljenog uzorka (5 g kalijevih soli koje sadrže više od 50 % kalijevog oksida). Staviti uzorak u čašu od 600 ml s otprilike 400 ml vode.
Dovesti do vrenja i pustiti da vrije 30 minuta. Ohladiti, količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml, dopuniti volumen, promiješati i filtrirati u suhu prihvatnu posudu. Odbaciti prvih 50 ml filtrata (vidjeti 7.6., napomenu kod postupka).
7.2. Pripremanje alikvotnog dijela za taloženje
Pipetom premjestiti alikvotni dio filtrata koji sadrži 25 do 50 mg kalija (vidjeti tablicu 3.) i staviti ga u čašu od 250 ml. Ako je potrebno, vodom povećati volumen do 50 ml.
Radi izbjegavanja bilo kakvog utjecaja, dodati 10 ml EDTA otopine (4.5.), nekoliko kapi otopine fenolftaleina (4.4.) i miješanjem, kap po kap, otopinu natrijevog hidroksida (4.3.) dok ne postane crvena te napokon dodati još nekoliko kapi natrijevog hidroksida kako bi se dobio višak (obično je 1 ml natrijevog hidroksida dovoljan da neutralizira uzorak i osigura višak).
Za uklanjanje većine amonijaka (vidjeti 7.6. (b), napomenu kod postupka), neka lagano vrije 15 minuta.
Ako je potrebno, vodom dopuniti volumen do 60 ml.
Dovesti otopinu do vrenja, maknuti čašu s grijanja i dodati 10 ml formaldehida (4.1.). Dodati nekoliko kapi fenolftaleina i, ako je potrebno, još malo natrijevog hidroksida, dok se ne pojavi izrazito crvena boja. Pokriti čašu satnim staklom i staviti u parnu kupelj na 15 minuta.
7.3. Vaganje lončića
Sušiti filter lončić (vidjeti 5. „Oprema”) do konstantne mase (oko 15 minuta) u sušioniku na 120 °C (5.4.).
Pustiti da se lončić ohladi u eksikatoru i onda ga izvagati.
7.4. Taloženje
Maknuti čašu iz parne kupelji, kap po kap unutra umiješati 10 ml STPB otopine (4.6.). Dodavanje traje oko dvije minute. Pričekati najmanje 10 minuta prije filtriranja.
7.5. Filtriranje i pranje
Filtrirati u vakuumu u izvagani lončić, oprati čašu tekućinom za ispiranje (4.7.), oprati talog tri puta tekućinom za ispiranje (60 ml sveukupno tekućine za ispiranje) i dvaput u 5 do 10 ml vode.
Potpuno osušiti talog.
7.6. Sušenje i vaganje
Obrisati unutrašnjost lončića filter papirom. Staviti lončić s njezinim sadržajem u sušionik sat i pol na temperaturi od 120 °C. Ostaviti da se ohladi u eksikatoru na sobnoj temperaturi i brzo izvagati.
(a) |
Ako je filtrat tamne boje, pipetom premjestiti alikvotni dio koji sadrži najviše 100 g K2O i staviti ga u odmjernu tikvicu od 100 ml, dodati bromnu vodu i dovesti do vrenja, kako bi se uklonio bilo kakav višak broma. Nakon hlađenja, povećati volumen, filtrirati i količinski odrediti kalij u alikvotnom dijelu filtrata. |
(b) |
Kad je prisutno samo malo ili ništa amonijevog dušika, nema potrebe za vrenjem od 15 minuta. |
7.7. Alikvotni dijelovi koji se uzimaju kao uzorci i faktori konverzije
Tablica 3.
Za metodu 4.
% K2O u gnojivu |
% K u gnojivu |
Uzorak za analizu (g) |
Uzorak ekstrakta otopine za razrjeđivanje (ml) |
Razrjeđivanje (u ml) |
Alikvotni dio koji se uzima kao uzorak za taloženje (ml) |
Faktor konverzije (F) |
Faktor konverzije (F) |
5 – 10 |
4,2 – 8,3 |
10 |
— |
— |
50 |
26,280 |
21,812 |
10 – 20 |
8,3 – 16,6 |
10 |
— |
— |
25 |
52,560 |
43,624 |
20 – 50 |
16,6 – 41,5 |
10 |
ili — |
|
10 |
131,400 |
109,060 |
|
|
ili 50 |
250 |
50 |
131,400 |
109,060 |
|
više od 50 |
više od 41,5 |
5 |
ili — |
— |
10 |
262,800 |
218,120 |
|
|
ili 50 |
250 |
50 |
262,800 |
218,120 |
7.8. Slijepa proba
Za svaki niz određivanja provesti slijepu probu, koristeći samo reagense u omjerima korištenim u ekstrakciji (otopina citrata itd.) i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.9. Kontrolno ispitivanje
Kako bi se postigla kontrola metode analize, provesti određivanje na alikvotnom dijelu vodene otopine kalijevog klorida, koji sadrži najviše 40 mg K2O.
8. Izražavanje rezultata
Ako se koristi uzorak za analizu i razrjeđivanje prikazano u tablici 3., primjenjuje se sljedeća formula:
|
ili |
|
|
gdje je
A= masa taloga iz uzorka, u gramima,
a= masa taloga iz slijepe probe, u gramima
F i F”= faktori (vidjeti tablicu 3.).
Ako se uzorci i razrjeđivanje razlikuju od onih u tablici 3., primjenjuje se sljedeća formula:
|
ili |
|
|
gdje je
f |
= |
faktor konverzije, KTPB u K2O = 0,1314, |
f” |
= |
faktor konverzije, KTPB u K = 0,109, |
D |
= |
faktor razrjeđivanja, |
M |
= |
masa uzorka za analizu, u gramima. |
Nema opisa.
Klor
Određivanje klorida u odsustvu organskog materijala
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja klorida u odsustvu organskog materijala.
2. Područje primjene
Sva gnojiva koja nemaju organski materijal.
3. Načelo
Kloridi, rastopljeni u vodi, talože se u kiselom mediju viškom otopine srebrnog nitrata. Višak se titrira otopinom amonijevog tiocijanata u prisustvu željezovog amonijevog sulfata (Volhardova metoda).
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda, bez klorida.
4.1. Nitrobenzen ili dietileter
4.2. Dušična kiselina: 10 mol/l
4.3. Otopina indikatora
Rastopiti 40 g željezovog amonijskog sulfata Fe2(SO4)3. (NH4)2SO4. 24H2O u vodi i doliti do jedne litre.
4.4. Standardna otopina srebrnog nitrata: 0,1 mol/l
Pripremanje
Ova sol je higroskopna i ne može se osušiti, bez razlaganja, stoga je preporučljivo izvagati otprilike 9 g, rastopiti u vodi i povećati volumen do jedne litre. Titriranjem s 0,1 mol/l AgNO3.podesimo koncentraciju na 0,1 mol/l.
5. Oprema
5.1. Rotacijska tresilica (35 do 40 okretaja u minuti)
5.2. Birete
5.3. Odmjerna tikvica od 500 ml
5.4. Konusna (Erlenmeyerova) tikvica od 250 ml
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Uzorak i pripremanje otopine
Staviti 5 g uzorka, izvaganog do točnosti 0,001 g, u odmjernu tikvicu od 500 ml i dodati 450 ml vode. Miješati pola sata na miješalici (5.1.); dopuniti s destiliranom vodom do 500 ml; promiješati i filtrirati u čašu.
7.2. Određivanje
Uzeti alikvotni uzorak filtrata koji ne sadrži više od 0,150 g klorida. Na primjer 25 ml (0,25 g), 50 ml (0,5 g) ili 100 ml (1 g). Ako je uzeti uzorak manji od 50 ml, nužno je povećati volumen do 50 ml destiliranom vodom.
Dodati 5 ml dušične kiseline 10 mol/l (4.2.), 20 ml otopine indikatora (4.3.) i dvije kapi standardne otopine amonijevog tiocijanata (uzorak potonjeg reagensa uzima se biretom, za ovu prigodu podešenom na nulu).
Biretom dodati standardnu otopinu srebrnog nitrata (4.4.) dok se ne pojavi višak od 2 do 5 ml. Dodati 5 ml nitrobenzena i 5 ml dietil etera (4.1.) i dobro protresti radi nakupljanja taloga. Titrirati višak srebrnog nitrata amonijevim tiocijanatom 0,1 mol/l (4.5.) dok se ne pojavi crvenosmeđa boja koja ostaje nakon laganog tresenja boce.
Nitrobenzen ili dietil eter (ali iznad svega nitrobenzen) sprečava reakciju srebrnog klorida s ionima tiocijanata. Tako se dobiva jasna promjena boje.
7.3. Slijepa proba
Napraviti slijepu probu (bez uzorka) pod istim uvjetima i na to ukazati kod izračunavanja konačnog rezultata.
7.4. Kontrolno ispitivanje
Prije provođenja procjene, provjeriti točnost metode koristeći alikvotni dio svježe pripremljene otopine kalijevog klorida, tako da dio sadrži poznatu količinu u odnosu na 100 mg klorida.
8. Izražavanje rezultata
Izraziti rezultat analize kao postotak klorida dobivenog u uzorku koji se analizirao.
Izračunati postotak klorida (Cl) formulom:
gdje je
Vz |
= |
broj mililitara srebrnog nitrata 0,1 mol/l, |
Vcz |
= |
broj mililitara srebrnog nitrata 0,1 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, |
Va |
= |
broj mililitara amonijevog tiocijanata 0,1 mol/l, |
Vca |
= |
broj mililitara amonijevog tiocijanata 0,1 mol/l, koji se koristi kod slijepe probe, |
M |
= |
masa uzetog uzorka, u gramima (7.2.). |
Finoća usitnjavanja
Određivanje finoće usitnjavanja
(suhi postupak)
1. Opseg
Ovaj dokument definira suhi postupak za određivanje finoće usitnjavanja.
2. Područje primjene
Svi tipovi EZ gnojiva gdje se zahtijeva finoća usitnjavanja uz korištenje sita od 0,630 i 0,160 mm.
3. Načelo
Mehaničkim tresenjem sita određuju se količine proizvoda s veličinom granula većom od 0,630 mm i onima s veličinom granula između 0,160 i 0,630 te se izračunava postotak finoće usitnjavanja.
4. Oprema
4.1. Mehanička tresilica za sito
4.2. Sita s otvorima od 0,160 i 0,630 mm, standardnih dimenzija (20 cm promjer i 5 cm visina)
5. Postupak
Izvagati, do točnosti 0,05 g, 50 g supstance. Spojiti dva sita i prihvatni spremnik na tresilicu (4.1.) i postaviti sito s većim otvorima na vrh. Staviti uzorak za analizu na vrh. Prosijavati 10 minuta i odstraniti dio skupljen na dnu. Ponovno pokrenuti uređaj i nakon jedne minute provjeriti da količina skupljena na dnu nije veća od 250 mg. Ponavljati postupak (svaki put po jednu minutu) dok skupljena količina ne bude manja od 250 mg. Izvagati nataloženi materijal na svakom situ posebno.
6. Izražavanje rezultata
gdje je
M1 |
= |
masa, u gramima, ostatka na situ s otvorima od 0,630 mm, |
M2 |
= |
masa, u gramima, ostatka na situ s otvorima od 0,160 mm. |
Ostatak sa sita s otvorima od 0,630 mm već je eliminiran.
Rezultati ovih izračunavanja zaokružuju se na najbližu jedinicu.
Određivanje finoće usitnjavanja mekih prirodnih fosfata
1. Opseg
Ova metoda je za određivanje finoće usitnjavanja mekih prirodnih fosfata.
2. Područje primjene
Meki prirodni fosfati.
3. Načelo
Kod uzoraka osjetljive veličine čestica, može se pojaviti nakupljanje i tako otežati suho prosijavanje. Iz toga razloga obično se koristi mokro prosijavanje.
4. Reagensi
Otopina natrijevog heksametafosfata: 1 %.
5. Oprema
5.1. Sita s otvorima od 0,063 i 0,125 mm, standardnih dimenzija (promjer 20 cm i visina 5 cm); prihvatni spremnici
5.2. Stakleni lijevak promjera 20 cm stavljen na stalak
5.3. Čaše od 250 ml
5.4. Sušionik
6. Metoda analize
6.1. Uzorkovanje
Izvagati, do vrijednosti najbliže 0,05 g, 50 g tvari. Oprati obje strane sita vodom i staviti sito s otvorima od 0,125 mm iznad sita s otvorima od 0,063 mm.
6.2. Postupak
Staviti uzorak za analizu na gornje sito. Prosijavati pod slabim mlazom hladne vode (može se koristiti voda iz slavine), sve dok voda ne postane praktično potpuno bistra dok prolazi kroz sito. Mora se paziti da protok vode bude takav da se donje sito nikad ne napuni vodom.
Kad ostatak na gornjem situ postane manje-više konstantan, odstraniti sito i u međuvremenu ga postaviti na prihvatni spremnik.
Nastaviti mokro prosijavanje kroz donje sito pet minuta, dok voda koja prolazi ne postane skoro potpuno bistra.
Postaviti sito od 0,125 mm iznad sita s 0,063 mm. Premjestiti bilo kakav ostatak iz prihvatnog spremnika u gornje sito i početi ponovno prosijavanje pod slabim mlazom vode dok voda još jednom ne postane skoro potpuno bistra.
Količinski premjestiti svaki od ostatka u drugu čašu pomoću lijevka. Suspendirati svaki ostatak puneći čaše vodom. Ostaviti da stoji otprilike jednu minutu i odliti vode koliko god je moguće.
Staviti čaše u sušionik na sušenje od 150 °C na dva sata.
Ostaviti da se ohlade, odijeliti ostatke četkom i izvagati ih.
7. Izražavanje rezultata
Rezultati ovih izračunavanja zaokružuju se na najbliži cijeli broj.
gdje je
M1 |
= |
masa, u gramima, ostatka na situ s otvorima od 0,125 mm, |
M2 |
= |
masa, u gramima, ostatka na situ s otvorima od 0,063 mm. |
8. Napomene
Ako se nakon prosijavanja primijeti prisutnost grudica, analiza se mora ponovno provesti na sljedeći način.
|
Polako izliti 50 g uzorka u tikvicu od jedne litre koja sadrži 500 ml otopine natrijevog heksametafosfata, neprestano miješajući. Začepiti tikvicu i snažno ručno tresti kako bi se razbile grudice. Premjestiti cijelu otopinu u gornje sito i dobro oprati tikvicu. Nastaviti analizu kako je opisano u 6.2. |
Sekundarne hranjive tvari
Ekstrakcija ukupnog kalcija, ukupnog magnezija, ukupnog natrija i ukupnog sumpora u obliku sulfata
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak ekstrakcije ukupnog kalcija, ukupnog magnezija, ukupnog natrija i ekstrakcije ukupnog sumpora u obliku sulfata, tako da se isti ekstrakt može koristiti za određivanje svake potrebne hranjive tvari.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva, za koja je deklaracija ukupnog kalcija, ukupnog magnezija, ukupnog natrija i ukupnog sumpora u obliku sulfata predviđena ovom Uredbom.
3. Načelo
Otapanje vrenjem u razrijeđenoj hidrokloridnoj kiselini.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i jedan volumen vode.
5. Oprema
Električna grijaća ploča s podesivom temperaturom.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Kalcij, magnezij, natrij i sumpor u obliku sulfata ekstrahiraju se iz ispitnog uzorka od 5 grama izvaganih unutar točnosti od 1 miligram.
Ipak, kad gnojivo sadrži više od 15 % sumpora (S), tj. 37,5 % SO3, i više od 18,8 % kalcija (Ca), tj. 26,3 % CaO, ekstrakcija kalcija i sumpora provodi se na ispitnom uzorku od jednog grama, izvaganog unutar točnosti od 1 miligram. Staviti ispitni uzorak u čašu od 600 mililitara.
7.2. Pripremanje otopine
Dodati otprilike 400 ml vode i, pažljivo kad uzorak sadrži značajnu količinu karbonata, 50 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.), svaki put dodati malu količinu. Dovesti do vrenja i to održavati 30 minuta. Ostaviti da se ohladi, povremeno miješajući. Količinski dekantirati u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dopuniti vodom do oznake i promiješati. Filtrirati kroz suhi filter u suhu prihvatnu posudu, odbacujući početni filtrat. Ekstrakt mora biti potpuno proziran. Začepiti ako se filtrat ne koristi odmah.
Ekstrakcija ukupnog sumpora prisutnog u različitim oblicima
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak ekstrakcije ukupnog sumpora koji se nalazi u gnojivima u elementarnom obliku i/ili ostalim kemijskim spojevima.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva, za koja je deklaracija ukupnog sumpora prisutnog u različitim oblicima (elementarni sumpor, tiosulfat, sulfit, sulfat) predviđena ovom Uredbom.
3. Načelo
Elementarni sumpor mijenja se u lužnatom mediju u polisulfide i tiosulfat; oni, zajedno sa svim sulfitima koji se mogu pojaviti, oksidiraju s vodikovim peroksidom. Različiti oblici tako se mijenjaju u sulfat koji se određuje taloženjem barijevog sulfata (metoda 8.9.).
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) plus jedan volumen vode.
4.2. Otopina natrijevog hidroksida, NaOH, 30 % minimum (d = 1,33)
4.3. Otopina vodikovog peroksida, 30 % m/m
4.4. Vodena otopina barijevog klorida BaCl2, 2H2O, 122 grama po litri
5. Oprema
Električna grijaća ploča s podesivom temperaturom.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Izvagati unutar točnosti od jednog miligrama količinu gnojiva koje sadrži između 80 i 350 miligrama sumpora (S) ili 200 do 875 miligrama SO3.
U pravilu (gdje je S < 15 %), treba izvagati 2,5 grama. Staviti ispitni uzorak u čašu od 400 ml.
7.2. Oksidacija
Dodati 20 ml otopine natrijevog hidroksida (4.2.) i 20 ml vode. Pokriti satnim staklom. Neka vrije pet minuta na grijaćoj ploči (5.1.). Maknuti s grijaće ploče. Pod mlazom vruće vode, skupiti sumpor koji se zalijepio na stijenke čaše i pustiti da vrije 20 minuta. Ostaviti da se ohladi.
Dodati 2 ml dodatka vodikovog peroksida (4.3.) sve dok više ne bude primjetna nikakva reakcija. Bit će potrebno šest do osam ml vodikovog peroksida. Pustiti da se oksidacija nastavi još sat vremena i onda dovesti do vrenja koje će trajati pola sata. Ostaviti da se ohladi.
7.3. Pripremanje otopine za analizu
Dodati otprilike 50 ml vode i 50 ml otopine hidrokloridne kiseline (4.1.).
— |
Ako je razina sumpora (S) manja od 5 %:
|
— |
Ako je razina sumpora (S) iznad 5 %:
|
Ekstrakcija kalcija, magnezija, natrija i sumpora topljivih u vodi
(u obliku sulfata)
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak ekstrakcije kalcija, magnezija, natrija i sumpora topljivih u vodi (u obliku sulfata) tako da se isti ekstrakt može koristiti za određivanje svake potrebne hranjive tvari.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se samo na gnojiva za koja je deklaracija kalcija, magnezija, natrija i sumpora topljivih u vodi (u obliku sulfata) predviđena u Prilogu I.
3. Načelo
Hranjive tvari topljive su u vreloj vodi.
4. Reagensi
Destilirana ili demineralizirana voda iste kvalitete.
5. Oprema
Električna grijaća ploča s podesivom temperaturom.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
(a) |
Kad gnojiva ne sadrže sumpor ili kad istodobno ne sadrže više od 3 % sumpora (S), tj. 7,5 % SO3 i ne više od 4 % kalcija (Ca), tj. 5,6 % CaO, izvagati 5 g gnojiva točnosti do jednog miligrama. |
(b) |
Kad gnojiva sadrže više od 3 % sumpora (S) i više od 4 % kalcija (Ca), izvagati 1 g umjetnog gnojiva točnosti do jednog miligrama. |
Staviti ispitni uzorak u čašu od 600 ml.
7.2. Pripremanje otopine
Dodati otprilike 400 ml vode i pustiti da vrije 30 minuta. Pustiti da se ohladi, povremeno miješajući, i količinski odliti u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dopuniti do oznake vodom i promiješati.
Filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik. Odbaciti početni filtrat. Filtrat mora biti potpuno proziran.
Začepiti ako se otopina neće odmah koristiti.
Ekstrakcija sumpora topljivog u vodi gdje je sumpor u različitim oblicima
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak ekstrakcije sumpora topljivog u vodi koji se nalazi u gnojivima u različitim oblicima.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na gnojiva čija deklaracija sumpornog trioksida topljivog u vodi se predviđa u Prilogu I.
3. Načelo
Sumpor se rastapa u hladnoj vodi i pretvara u sulfat oksidacijom vodikovim peroksidom u lužnatom mediju.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s jedan volumen vode.
4.2. Otopina natrijevog hidroksida, NaOH, 30 % minimum (d20 = 1,33)
4.3. Otopina vodikovog peroksida, 30 % (m/m).
5. Oprema
5.1. Stohmannova odmjerna tikvica od 500 ml
5.2. Rotacijska tresilica, 30 do 40 okretaja u minuti
5.3. Električna grijaća ploča s podesivom temperaturom
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
(a) |
Kad gnojiva sadrže najviše 3 % sumpora (S), tj. 7,5 % SO3 i maksimum od 4 % kalcija (Ca), tj. 5,6 % CaO, izvagati 5 g gnojiva točnosti do jednog miligrama. |
(b) |
Kad gnojiva sadrže više od 3 % sumpora (S) i više od 4 % kalcija (Ca), izvagati 1 g gnojiva točnosti do jednog miligrama. |
Staviti ispitni uzorak u tikvicu od 500 ml (5.1.).
7.2. Pripremanje otopine
Dodati otprilike 400 ml vode. Začepiti. Tresti (5.2.) 30 minuta. Dopuniti vodom do oznake i promiješati. Propustiti kroz suhi filter u suhi spremnik. Začepiti ako se otopina ne koristi odmah.
7.3. Oksidacija alikvotnog dijela za analizu
Uzeti alikvotni dio ekstrahirane otopine koji ne prelazi 500 ml i, ako je moguće, sadrži između 20 i 100 mg sumpora (S).
Ako je potrebno, povećati volumen vodom na 50 ml. Dodati 3 ml otopine natrijevog hidroksida (4.2.) i 2 ml otopine vodikovog peroksida (4.3.). Pokriti satnim staklom i pustiti da lagano vrije sat vremena na grijaćoj ploči (5.3.). Dalje dodavati po 1 ml otopine vodikovog peroksida sve dok reakcija traje (maksimalna količina 5 ml).
Tada ostaviti da se ohladi. Odstraniti satno staklo i oprati unutrašnjost čaše. Dodati otprilike 20 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Doliti vode do otprilike 300 ml.
Odrediti sadržaj sulfata na cijeloj oksidiranoj otopini u skladu s metodom 8.9.
Ekstrakcija i određivanje elementarnog sumpora
Upozorenje
Ova metoda analize uključuje uporabu ugljičnog disulfida (CS2). Stoga se moraju poduzeti posebne mjere opreza, a posebno s obzirom na:
— |
zalihe CS2, |
— |
zaštitnu opremu osoblja, |
— |
higijenu pri radu, |
— |
prevenciju požara i eksplozija, |
— |
odlaganje reagensa. |
Ova metoda zahtijeva visoku stručnost osoblja i odgovarajuće opremljeni laboratorij.
1. Opseg
Ovo definira postupak ekstrakcije i određivanje elementarnog sumpora koji se nalazi u gnojivima.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva čija deklaracija ukupnog sumpora u elementarnom obliku se nalazi u Prilogu I.
3. Načelo
Nakon odstranjivanja topljivih sastojaka, elementarni sumpor se ekstrahira uz korištenje ugljičnog disulfida, iza kojega slijedi gravimetrijsko određivanje ekstrahiranog sumpora.
4. Reagensi
Ugljični disulfid.
5. Oprema
5.1. Tikvica za ekstrakciju od 100 ml sa staklenim čvrstim čepom
5.2. Soxhletov aparat, s odgovarajućim filter elementima
5.3. Rotirajući vakuumski isparivač
5.4. Električni sušionik s ventilatorom, postavljen na 90 (± 2) °C
5.5. Porculanske Petrijeve zdjelice, pet do sedam centimetara u promjeru, čija visina nije veća od 5 cm
5.6. Električna grijaća ploča s podesivom temperaturom
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Izvagati 5 do 10 grama uzorka točnosti od 1 mg i staviti ga u cilindar Soxhletovog aparata (5.2.).
7.2. Ekstrakcija sumpora
Dobro oprati sadržaj vrućom vodom, kako bi se odstranili svi topljivi sastojci. Sušiti u sušioniku na 90 °C (5.4.) najmanje sat vremena. Staviti filter u Soxhletov aparat (5.2.).
Staviti nekoliko staklenih kuglica u tikvicu na aparatu (5.1.) i izvagati (P0) te dodati 50 ml ugljičnog disulfida (4.1.).
Spojiti aparat i ostaviti elementarni sumpor da se ekstrahira šest sati. Isključiti grijanje i, nakon hlađenja, odvojiti tikvicu. Spojiti tikvicu s rotirajućim isparivačem (5.3.) i pariti sve dok se sadržaj tikvice ne zgusne u spužvastu masu.
Sušiti tikvicu u sušioniku na 90 °C (5.4.) (obično je potrebno sat vremena) dok se ne dobije konstantna masa (P1).
7.3. Određivanje čistoće elementarnog sumpora
Neke supstance se uz pomoć ugljičnog disulfida mogu ekstrahirati u isto vrijeme kao i elementarni sumpor. Čistoća elementarnog sumpora određuje se na sljedeći način:
|
homogenizirati sadržaj tikvice koliko god je to moguće te odstraniti dva do tri grama, izvaganih točnosti do jednog miligrama (n). Staviti u Petrijevu zdjelicu (5.5.). Izvagati zdjelicu i sadržaj zajedno (P2). Staviti na grijaću ploču (5.6.) na temperaturu koja ne prelazi 220 °C kako ne bi došlo do sagorijevanja sumpora. Sublimirati tri do četiri sata, dok se ne dobije konstantna masa (P3). |
Kod nekih gnojiva možda neće biti potrebno određivati koliko je sumpor čist. U tom slučaju, preskočiti korak 7.2.
8. Izražavanje rezultata
Postotak udjela elementarnog sumpora (S) izražava se na sljedeći način:
|
|
|
|
|
|
Gdje je
m |
= |
masa ispitnog uzorka gnojiva u gramima, |
P0 |
= |
masa Soxhletove tikvice u gramima, |
P1 |
= |
masa Soxhletove tikvice i nepročišćenog sumpora nakon sušenja, |
n |
= |
masa nepročišćenog sumpora koji se mora pročistiti, u gramima, |
P2 |
= |
masa Petrijeve zdjelice, |
P3 |
= |
masa Petrijeve zdjelice nakon sublimacije sumpora u gramima, |
Manganometrijsko određivanje ekstrahiranog kalcija nakon taloženja u obliku oksalata
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja kalcija u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva čija deklaracija ukupnog i/ili kalcija topljivog u vodi se predviđa u Prilogu I.
3. Načelo
Taloženje kalcija koji se nalazi u alikvotu ekstrakcijske otopine u obliku oksalata, što se određuje titriranjem kalijevim permanganatom.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i jedan volumen vode.
4.2. 1:10 razrijeđena sumporna kiselina
Jedan volumen sumporne kiseline (d20 = 1,84 g/ml) u deset volumena vode.
4.3. 1:1 razrijeđena amonijačna otopina
Jedan volumen amonijaka (d20 = 0,88 g/ml) i jedan volumen vode.
4.4. Zasićena otopina amonijevog oksalata [(NH4)2C2O4. H2O] na sobnoj temperaturi (otprilike 40 grama po litri)
4.5. Otopina limunske kiseline, 30 % (m/v)
4.6. Otopina amonijskog klorida, 5 % (m/v
4.7. Otopina bromotimol plavog u etanolu, na 95 %, 0,1 % (m/v)
4.8. Otopina bromkrezol zelenog u etanolu, na 95 %, 0,04 % (m/v)
4.9. Standardna otopina kalijevog permanganata, 0,02 mol/l
5. Oprema
5.1. Filter lončić poroznosti 5 do 20 μm od sinteriranog stakla
5.2. Vruća vodena kupelj
6. Pripremanje alikvota za analizu
Koristeći pipetu, uzeti alikvotni dio ekstrahirane otopine, dobivene metodom 8.1. ili 8.3., koja sadrži između 15 i 50 mg Ca (= 21 do 70 mg CaO). Neka volumen ovog alikvota bude v2. Uliti u čašu od 400 ml. Ako je potrebno, neutralizirati (tako da indikator (4.7.) od zelenog postane plav) s nekoliko kapi amonijačne otopine (4.3.).
Dodati 1 ml otopine limunske kiseline (4.5.) i 5 ml otopine amonijevog klorida (4.6.).
7. Taloženje kalcijevog oksalata
Dodati otprilike 100 mililitara vode. Dovesti do vrenja, dodati osam do deset kapi indikatora (4.8.) i, polagano, 50 mililitara vruće otopine amonijevog oksalata (4.4.). Ako se stvara talog, rastopiti ga dodavši pet kapi hidrokloridne kiseline (4.1.). Neutralizirati vrlo lagano otopinom amonijaka (4.3.) uz neprestano miješanje, do pH od 4,4 do 4,6 (tako da indikator (4.8.) od zelenog postane plav). Staviti čašu u vruću vodenu kupelj (5.2.) na otprilike 30 minuta.
Odstraniti čašu iz kupelji, ostaviti da stoji sat vremena i filtrirati u filterski lončić (5.1.).
8. Titriranje taloga oksalata
Prati čašu i lončić sve dok se višak amonijevog oksalata potpuno ne ukloni (to se može provjeriti odsustvom klorida u vodi za pranje). Staviti lončić u čašu od 400 ml i rastopiti talog s 50 ml vruće sumporne kiseline (4.2.). Dodati vodu u čašu kako bi se dobio volumen od otprilike 100 mililitara. Dovesti do temperature od 70 do 80 °C i titrirati kap po kap otopinom permanganata (4.9.) dok se ružičasta boja ne održi jednu minutu. Neka taj volumen bude n.
9. Izražavanje rezultata
Udio kalcija (Ca) u gnojivu izražava se na sljedeći način:
|
|
Gdje je
n |
= |
broj mililitara korištenog permanganata, |
m |
= |
masa ispitnog uzorka u gramima, |
v2 |
= |
volumen alikvota u mililitrima, |
v1 |
= |
volumen ekstrahirane otopine u mililitrima, |
t |
= |
koncentracija otopine permanganata u molima, po litri. |
CaO = Ca × 1,400
Određivanje magnezija atomskom apsorpcijskom spektrometrijom
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja magnezija u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva, dobivena metodama 8.1. i 8.3., za koja se zahtijeva deklaracija ukupnog magnezija i/ili magnezija topljivog u vodi, s iznimkom sljedećih gnojiva navedenih u Prilogu I. D koja se odnose na sekundarne hranjive tvari:
— |
tip 4 (kieserit), |
— |
tip 5 (magnezijev sulfat) i tip 5.1 (otopina magnezijevog sulfata), |
— |
i s iznimkom sljedećih gnojiva navedenih u Prilogu I. A 3. koja se odnose na kalijeva gnojiva: |
— |
tip 7 (kieserit s kalijevim sulfatom), |
— |
ona na koje se primjenjuje metoda 8.8. |
Metoda prikazana ispod odnosi se na sve ekstrakte gnojiva koji sadrže elemente u količini koja može poremetiti kompleksometrijsko određivanje magnezija.
3. Načelo
Određivanje magnezija atomskom apsorpcijskom spektrometrijom nakon razrjeđivanja ekstrakta.
4. Reagensi
4.1. Hidrokloridna kiselina, 1 mol/l otopina
4.2. Hidrokloridna kiselina, 0,5 mol/l otopina
4.3. Standardna otopina magnezija, 1,00 miligrama po mililitru
4.3.1. |
Rastopiti 1,013 grama magnezijevog sulfata (MgSO4. 7H2O) u 0,5 mol/l otopini hidrokloridne kiseline (4.2.) |
4.3.2. |
Izvagati 1,658 grama magnezijevog oksida (MgO), koji je prije toga žaren radi uklanjanja karbonata. Staviti u čašu sa 100 ml vode i 120 ml 1 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.). Kad se rastopi, količinski odliti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti do oznake vodom i promiješati. ili |
4.3.3. |
Komercijalna standardna otopina Laboratorij je odgovoran za ispitivanje takvih otopina. |
4.4. Otopina stroncijevog klorida
Rastopiti 75 g stroncijevog klorida (SrCl2 6H2O) u otopini hidrokloridne kiseline (4.2.) i doliti istu otopinu kiseline do 500 ml.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar s magnezijevom svjetiljkom, postavljen na 285,2 nm.
Plamen zrak-acetilen.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metode 8.1. i 8.3.
7. Postupak
7.1. Ako gnojivo ima deklarirani udio magnezija (Mg) veći od 6 % (tj. 10 % kao MgO), uzeti 25 ml (V1) ekstrahirane otopine (6). Premjestiti u odmjernu tikvicu od 100 mililitara, dopuniti do oznake vodom i promiješati. Faktor razrjeđivanja je D1 = 100/V1
7.2. Koristeći pipetu, uzeti 10 mililitara ekstrahirane otopine (6) ili otopine (7.1.). Premjestiti u odmjernu tikvicu od 200 mililitara. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i promiješati. Faktor razrjeđivanja je 200/10
7.3. Razrijediti ovu otopinu (7.2.) s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) kako bi se dobila koncentracija optimalna za radno područje spektrometra (5.1.). V2 je volumen uzorka u 100 mililitara. Faktor razrjeđivanja je D1 = 100/V2
Konačna otopina treba sadržavati 10 % v/v otopine stroncijevog klorida (4.4.).
7.4. Pripremanje slijepe otopine
Pripremiti slijepu otopinu ponavljajući cijeli postupak ekstrakcije (metoda 8.1. i 8.3.), preskačući samo ispitni uzorak gnojiva.
7.5. Pripremanje kalibracijskih otopina
Razrjeđivanjem standardne otopine (4.3.) s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline, pripremiti najmanje pet kalibracijskih otopina povećavanjem koncentracije unutar optimuma raspona mjerenja uređaja (5.1.).
Ove otopine trebaju sadržavati 10 % v/v otopine stroncijevog klorida (4.4.).
7.6. Mjerenje
Postaviti spektrometar (5.1.) na valnu duljinu od 285,2 nm.
Raspršiti, uzastopno, kalibracijske otopine (7.5.), otopinu uzorka (7.3.) i slijepu otopinu (7.4.), ispirući instrument otopinom koja mora biti izmjerena sljedeća. Ponoviti ovaj postupak tri puta. Nacrtati kalibracijsku krivulju tako da ordinata bude srednja vrijednost apsorbancije svake kalibracije (7.5.), a apscisa odgovarajuća koncentracija magnezija u μg/ml. Odrediti koncentraciju magnezija u uzorku (7.3.), Xs i prazni (7.4.), Xb, s obzirom na kalibracijsku krivulju.
8. Izražavanje rezultata
Izračunati količinu magnezija (Mg) ili magnezijevog oksida (MgO) u uzorku s obzirom na kalibracijske otopine i uzeti u obzir slijepu probu.
Postotak magnezija (Mg) u gnojivu jednak je:
|
|
Gdje je
Xs |
= |
koncentracija otopine koja se treba analizirati, zabilježena na kalibracijskoj krivulji, u μg/ml. |
Xb |
= |
koncentracija slijepe otopine zabilježena na kalibracijskoj krivulji, u μg/ml. |
D1 |
= |
faktor razrjeđivanja kad je otopina razrijeđena (7.1.). |
— |
Jednak je četiri u 25 uzetih mililitara. |
— |
Jednak je jedan kad otopina nije razrijeđena. |
— |
D2 = faktor razrjeđivanja je 7.3. |
— |
M = masa ispitnog uzorka za vrijeme ekstrakcije. |
— |
MgO (%) = Mg (%)/0,6 |
Određivanje magnezija kompleksometrijski
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja magnezija u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na sljedeća EZ gnojiva, čija deklaracija ukupnog i/ili magnezija topljivog u vodi se predviđa za:
— |
gnojiva navedena u Prilogu I.: jednostavna dušična gnojiva, tip 1b + 1c (kalcijev magnezijev nitrat), tip 7 (magnezijev sulfonitrat), tip 8 (dušična gnojiva s magnezijem) i jednostavna kalijeva gnojiva, tip 2 (obogaćeni kainit), tip 4 (kalijev klorid koji sadrži magnezij), tip 6 (kalijev sulfat koji sadrži magnezijevu sol), |
— |
gnojiva navedena u Prilogu I. D koji se odnosi na sekundarne hranjive tvari. |
3. Načelo
Magnezij se rastapa pomoću metoda 8.1. i/ili 8.3. Prvo titriranje: s EDTA od Ca i Mg u prisutnosti indikatora eriokrom crno T. Drugo titriranje: s EDTA od Ca u prisutnosti kalceina ili kalcona ugljične kiseline. Određivanje magnezija prema razlikama.
4. Reagensi
4.1. Standardna 0,05 mol/l otopina magnezija:
4.1.1. |
Rastopiti 1,232 grama magnezijevog sulfata (MgSO4 7H2O) u 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.11.) i dopuniti iste kiseline do 100 ml ili |
4.1.2. |
Izvagati 2,016 grama magnezijevog oksida, prethodno kalciniranog kako bi se odstranili svi tragovi karbonata. Staviti u čašu sa 100 ml vode |
Miješati u otprilike 120 ml od otprilike 1 mol/l hidrokloridne kiseline (4.12.).
Nakon rastapanja, količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti do oznake i promiješati.
Jedan mililitar tih otopina treba sadržavati 1,216 miligrama Mg (= 2,016 miligrama MgO).
Laboratorij je odgovoran za ispitivanje jakosti ove standardne otopine.
4.2. 0,05 molarna otopina EDTA
Izvagati 18,61 grama dinatrijeve soli etilendiamintetraoctene kiseline dihidrat (C10H14N2Na2O8. 2H2O), staviti u čašu od 1 000 ml i rastopiti u 600 do 800 mililitara vode. Premjestiti otopinu količinski u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti do oznake vodom i promiješati. Provjeriti ovu otopinu standardnom otopinom (4.1.) uzimanjem uzorka od 20 ml potonje i titriranjem u skladu s analitičkim postupkom opisanim u (7.2.).
Jedan mililitar EDTA otopine trebao bi odgovarati 1,216 miligrama Mg (= 2,016 miligrama MgO) i 2,004 miligrama Ca (= 2,804 miligrama CaO) (vidjeti napomene 10,1 i 10,6).
4.3. 0,05 molarna standardna otopina kalcija
Izvagati 5,004 grama suhog kalcijevog karbonata. Staviti u čašu sa 100 ml vode. Postupno miješati u 120 ml od otprilike 1 mol/l hidrokloridne kiseline (4.12.).
Dovesti do vrenja, kako bi se uklonio sav ugljični dioksid, ohladiti, premjestiti količinski u odmjernu tikvicu od jedne litre, dopuniti vodom do oznake i promiješati. Provjeriti ovu otopinu u odnosu na EDTA otopinu (4.2.) slijedeći analitički postupak (7.3.). Jedan mililitar ove otopine trebao bi sadržavati 2,004 miligrama Ca (= 2,804 miligrama CaO) i odgovarati jednom mililitru od 0,05 molarne EDTA otopine (4.2.).
4.4. Kalceinski indikator
Pažljivo pomiješati u stupi jedan gram kalceina sa 100 g natrijevog klorida. Koristiti 10 miligrama ove mješavine. Indikator od zelenog postaje narančast. Titriranje se mora provoditi sve dok se ne dobije narančasta boja koja nema primjesa zelene.
4.5. Indikator kalcon karbonske kiseline
Rastopiti 400 mg kalcon karbonske kiseline u 100 ml etanola. Ova otopina može stajati samo otprilike četiri tjedna. Koristiti tri kapi ove otopine. Indikator od crvenog postaje plav. Titriranje se mora provoditi sve dok se ne dobije plava boja koja nema primjesa crvene.
4.6. Indikator eriokrom crno T
Rastopiti 300 mg indikatora eriokrom crno T u mješavini od 25 ml propanola-1 i 15 ml trietanolamina. Ova otopina može stajati samo otprilike četiri tjedna. Koristiti tri kapi ove otopine. Indikator od crvenog postaje plav i titriranje se mora provoditi sve dok se ne dobije plava boja koja nema primjesa crvene. Mijenja boju samo kad je prisutan magnezij. Ako je potrebno, dodati 1 mililitar standardne otopine (4.1.).
Kad su i kalcij i magnezij prisutni, EDTA najprije formira mješavinu s kalcijem, a onda s magnezijem. U tom slučaju dva elementa se određuju istodobno.
4.7. Otopina kalijevog cijanida
Vodena otopina KCN na 2 %. (Ne pipetirati ustima i vidjeti 10.7.).
4.8. Otopina kalijevog hidroksida i kalijevog cijanida
Rastopiti 280 grama KOH i 66 grama KCN u vodi, dopuniti volumen do jedne litre i promiješati.
4.9. pH 10,5 pufer otopina
U odmjernoj tikvici od 500 ml, rastopiti 33 grama amonijevog klorida u 200 ml vode, dodati 250 ml amonijaka (d20 = 0,91 g/ml), dopuniti do oznake vodom i promiješati. Redovito provjeravati pH otopine.
4.10. Razrijeđena hidrokloridna kiselina: jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i jedan volumen vode
4.11. Otopina hidrokloridne kiseline otprilike 0,5 mol/l
4.12. Otopina hidrokloridne kiseline otprilike 1 mol/l
4.13. Otopina natrijevog hidroksida 5 mol/l
5. Oprema
5.1. Magnetska ili mehanička miješalica
5.2. pH-metar
6. Kontrolno ispitivanje
Provesti određivanje na alikvotnim dijelovima otopina (4.1. i 4.3.) tako da omjer Ca/MgO bude otprilike isti kao i onaj otopine koja se treba analizirati. U tom trenutku uzeti (a) mililitara Mg standardne otopine (4.3.) i (b-a) mililitara standardne otopine (4.1.), gdje su (a) i (b) brojevi mililitara EDTA otopine koja se koristi u dva titriranja izvedena na otopini koja se mora analizirati. Ovaj postupak je ispravan jedino ako su otopine EDTA, kalcija i magnezija točno ekvivalentne. Ako nije tako, nužno je napraviti ispravke.
7. Pripremanje otopine za analizu
Vidjeti metode 8.1. i 8.3.
8. Određivanje
8.1. Alikvotni uzorci koji se moraju uzeti
Alikvotni uzorak će, koliko je to moguće, sadržavati između 9 i 18 miligrama magnezija (= 15 do 30 miligrama MgO).
8.2. Titriranje u prisutnosti indikatora eriokrom crno T.
Pipetom staviti alikvotni dio (8.1.) za analizu u čaši od 400 ml. Neutralizirati suvišak kiseline s 5 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.12.) koristeći pH-metar. Razrijediti vodom do otprilike 100 mililitara. Dodati 5 ml pufer otopine (4.9.). pH izmjeren pH-metrom mora biti 10,5 ± 0,1. Dodati 2 ml otopine kalijevog cijanida (4.7.) i tri kapi indikatora eriokrom crno T (4.6.). Titrirati otopinom EDTA (4.2.). Pažljivo miješati miješalicom (5.1.) (vidjeti 10,2, 10,3 i 10,4). Neka „b” bude broj mililitara od 0,05 mol/l EDTA otopine.
8.3. Titriranje u prisutnosti kalceina ili kalcon karbonske kiseline
Pipetom staviti alikvotni dio za analizu jednak onome iz već spomenutog titriranja i staviti ga u čašu od 400 ml. Neutralizirati suvišak kiseline s 5 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.13.) koristeći pH-metar. Razrijediti vodom do otprilike 100 mililitara. Dodati 10 ml otopine KOH/KCN (4.8.) i indikator (4.4 ili 4.5.). Pažljivo miješati miješalicom (5.1.), titrirati otopinom EDTA (4.2.) (vidjeti 10,2, 10,3 i 10,4). Neka „a” bude broj mililitara od 0,05 mol/l EDTA otopine.
9. Izražavanje rezultata
Za EZ gnojiva kod kojih se primjenjuje ova metoda (5 grama gnojiva u 500 ml ekstrakta), postotak udjela gnojiva je:
|
|
|
|
Gdje je
a |
= |
broj mililitara od 0,05 mol/l EDTA otopine koja se koristi za titriranje u prisutnosti kalceina ili kalcon karbonske kiseline, |
b |
= |
broj mililitara od 0,05 mol/l EDTA otopine koja se koristi za titriranje u prisutnosti indikatora eriokrom crno T. |
M |
= |
masa uzorka prisutnog u uzetom alikvotnom dijelu (u gramima), |
T |
= |
0,2016 x mol/l od EDTA otopine/0,05 (vidjeti 4.2.), |
T’ |
= |
0,1216 x mol/l od EDTA otopine/0,05 (vidjeti 4.2.). |
10. Napomene
10.1. Stehiometrijski omjer EDTA-metala u kompleksometrijskoj analizi je uvijek 1:1, bez obzira na valenciju metala i usprkos činjenici da je EDTA četverovalentan. Titracijska otopina EDTA i standardne otopine će stoga biti molarne, a ne normalne
10.2. Kompleksometrijski indikatori su često osjetljivi na zrak. Tijekom titriranja otopina može izgubiti boju. U tom slučaju, mora se dodati jedna ili dvije kapi indikatora. Tako je posebno u slučaju indikatora eriokrom crno T i kalcon karbonske kiseline
10.3. Kompleksi metal-indikatora često su relativno stabilni i može biti potrebno neko vrijeme da se boja promijeni. Zato se zadnje kapi EDTA moraju dodavati polako, a kap od 0,05 mol/l otopine magnezija (4.1.) ili kalcija (4.3.) dodati zbog sigurnosti da se promjena boje već nije dogodila. Tako je posebno u slučaju eriokrom-magnezij kompleksa
10.4. Mijenjanje indikatora ne smije se promatrati vertikalno, nego horizontalno preko otopine, a čaša mora biti postavljena nasuprot bijele pozadine na dobro osvijetljeno mjesto. Mijenjanje indikatora također se može lako promatrati stavljanjem čaše na mliječno brušeno staklo uz prigušeno osvjetljenje odozdo (žarulja od 25 W)
10.5. Ovakva analiza zahtijeva određeno iskustvo. Među ostalim, zadatak će uključivati i promatranje promjene boje standardnih otopina 4.1. i 4.3. Preporučljivo je da određivanje provede isti laboratorijski kemičar.
10.6. Ako se koristi EDTA otopina zajamčene jakosti (Titrisol, Normex, npr.), to može pojednostavniti kontrolu ekvivalentnosti standardnih otopina 4.1., 4.2. i 4.3.
10.7. Otopine koje sadrže kalijev cijanid ne smiju se izlijevati u slivnik sve dok se cijanid ne pretvori u bezopasni spoj, na primjer, oksidacijom s natrijevim hipokloritom nakon alkalizacije.
Određivanje sulfata
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja sumpora prisutnog u ekstraktima gnojiva u obliku sulfata.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na određivanje sulfata prisutnih u ekstraktima izvedenim u metodama 8.1., 8.2., 8.3. i 8.4.
3. Načelo
Gravimetrijsko određivanje kao kod barijevog sulfata.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) i jedan volumen vode.
4.2. Otopina barijevog klorida BaCl2 2H2O:122 g po litri
4.3. Otopina srebrnog nitrata: 5 grama po litri
5. Oprema
5.1. Porculanski lončići za žarenje
5.2. Vruća vodena kupelj
5.3. Sušionik, postavljen na 105 (± 1) °C
5.4. Električna pećnica, postavljena na 800 (± 50) °C
6. Postupak
6.1. Uzorkovanje otopine
Pipetirati alikvotni dio jedne od ekstrahiranih otopina naznačenih u 2., koje sadrže između 20 i 100 miligrama S ili 50 i 250 miligrama SO3.
Staviti taj alikvot u čašu odgovarajućeg kapaciteta. Dodati 20 mililitara razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Doliti vode do otprilike 300 ml.
6.2. Pripremanje taloga
Dovesti otopinu do vrenja. Dodati, kap po kap, oko 20 mililitara otopine barijevog klorida (4.2.) snažno miješajući otopinu. Neka vrije nekoliko minuta.
Staviti čašu pokrivenu satnim staklom u vruću vodenu kupelj (5.2.) na jedan sat. Neka nakon toga ostane vruća (oko 60 °C) sve dok se gornji likvor ne razbistri. Odliti bistru otopinu uz polagano filtriranje kroz filter papir bez pepela. Oprati talog nekoliko puta vrućom vodom. Nastaviti prati talog na filteru sve dok filtrat ne bude bez klorida. To se može provjeriti uporabom otopine srebrnog nitrata (4.3.).
6.3. Spaljivanje i vaganje taloga
Staviti filter papir i talog u porculanski lončić (5.1.), sve prije toga izvagano do točnosti 0,1 miligrama. Osušiti u sušioniku (5.3.) i pougljeniti na otprilike 800 °C pola sata (5.4.). Pustiti da se ohladi u eksikatoru i izvagati do točnosti od 0,1 miligrama.
7. Izražavanje rezultata
Jedan miligram barijevog sulfata odgovara 0,137 miligrama S ili 0,343 miligrama SO3.
Postotak udjela S u gnojivu izražava se na sljedeći način:
|
|
|
SO3(%) = S (%) × 2,5 |
Gdje je
w |
= |
masa taloga barijevog sulfata u miligramima, |
v1 |
= |
volumen ekstrakcije otopine u mililitrima, |
v2 |
= |
alikvotni volumen u mililitrima, |
m |
= |
masa ispitnog uzorka u gramima. |
Određivanje ekstrahiranog natrija
1. Opseg
Ovaj dokument definira postupak određivanja natrija u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ova metoda odnosi se na EZ gnojiva čija deklaracija natrija se navodi u Prilogu I.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg razrjeđivanja ekstrakta dobivenog metodom 8.1. i/ili metodom 8.3., udio natrija u otopini određuje se plameno-emisijskom spektrometrijom.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina
1 volumen hidrokloridne kiseline za analizu (d20 = 1,18 g/ml) i jedan volumen vode.
4.2. Aluminijev nitrat Al(NO3)3. 9H2O
4.3. Cezijev klorid, CsCl
4.4. Bezvodni natrijev klorid, NaCl
4.5. Otopina cezijevog klorida i aluminijevog nitrata
Rastopiti u vodi 50 grama cezijevog klorida (4.3.) i 250 grama aluminijevog nitrata (4.2.) u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Povećati volumen vodom i pomiješati.
4.6. Standardna otopina natrija od jednog miligrama/mililitar Na
Rastopiti u vodi 2,542 grama natrijevog klorida (4.4.) u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dodati 10 ml hidrokloridne kiseline (4.1.). Dopuniti vodom do oznake i promiješati.
5. Oprema
Plameno emisijski spektrometar, postavljen na 589,3 nm.
6. Kalibracijske otopine
6.1. Staviti 10 mililitara standardne otopine (4.6.) u odmjernu tikvicu od 250 mililitara. Dopuniti vodom do oznake i promiješati. Koncentracija otopine: 40 μg/ml Na
6.2. Staviti 0, 5, 10, 15, 20, 25 mililitara prijelazne otopine (6.1.) u odmjernu tikvicu od 100 mililitara. Dodati 10 ml otopine (4.5.). Dopuniti volumen do oznake i promiješati. Koncentracija otopina: 0, 2, 4, 6, 8, 10 μg/ml Na
7. Pripremanje otopina za mjerenje
Ovisno o očekivanom udjelu natrija ekstrakcije otopine kao u metodi 8.1. ili 8.3. (5 grama gnojiva u 500 mililitara), provesti razrjeđivanje u skladu sa sljedećom tablicom:
Na2O (%) |
Na (%) |
Prijelazno razrjeđivanje |
Završno razrjeđivanje |
Stupanj razrjeđivanja |
||
Uzorak (ml) (v2) |
Razrjeđivanje u mililitre (v3) |
Uzorak (ml) (v4) |
Razrjeđivanje u mililitrima |
|||
3 – 5 |
2,2 – 3,7 |
10 |
50 |
10 |
100 |
50 |
5 – 10 |
3,7 – 7,4 |
10 |
100 |
10 |
100 |
100 |
10 – 20 |
7,4 – 15 |
10 |
100 |
5 |
100 |
200 |
20 – 38 |
15 – 28 |
5 |
100 |
5 |
100 |
400 |
Razrijediti vodom prijelaznu otopinu. Za završno razrjeđivanje dodati 10 mililitara otopine (4.5.) u odmjernu tikvicu od 100 mililitara.
Za ispitni uzorak od jednog grama pomnožiti volumen završnog razrjeđivanja (v4) s pet.
8. Određivanje
Pripremiti spektrometar (5.1.) za mjerenja na 589,3 nm. Kalibrirati instrument mjerenjem odziva kalibracijskih otopina (6.2.). Prilagoditi osjetljivost instrumenta za najkoncentriraniju kalibracijsku otopinu. Tada izmjeriti odziv otopine uzorka koji se mora analizirati (7). Ponoviti ovaj postupak tri puta.
9. Izračunavanje rezultata
Nacrtati kalibracijsku krivulju tako da se na ordinatu stavi prosječni odziv za svaku kalibracijsku otopinu, a na apcisu odgovarajuće koncentracije, izražene u μg po mililitru. Iz toga odrediti koncentraciju natrija u ispitnoj otopini. Izračunati količinu natrija u standardnim otopinama, uzimajući u obzir razrjeđivanja. Izraziti rezultate kao postotak uzorka.
Postotak udjela natrija (Na) u gnojivu izražava se na sljedeći način:
|
|
|
Na2O (%) = Na (%) × 1,348 |
Gdje je
x |
= |
koncentracija otopine uvedene u spektrometar u μg/ml, |
v1 |
= |
volumen otopine ekstrakta u mililitrima, |
v2 |
= |
alikvotni volumen prijelaznog razrjeđivanja u mililitrima, |
v3 |
= |
volumen prijelaznog razrjeđivanja u mililitrima, |
v4 |
= |
alikvotni volumen završnog razrjeđivanja u mililitrima (do 100 mililitara), |
m |
= |
masa ispitnog uzorka u gramima. |
Mikro-hranjive tvari u koncentraciji manjoj ili jednakoj 10 %
Ekstrakcija ukupnih mikrohranjivih tvari
1. Opseg
Ova metoda definira postupak ekstrakcije sljedećih mikro-hranjivih tvari: ukupnog bora, ukupnog kobalta, ukupnog bakra, ukupnog željeza, ukupnog mangana, ukupnog molibdena i ukupnog cinka. Cilj je provesti minimalni broj ekstrakcija koristeći, gdje je god moguće, isti ekstrakt za određivanje sveukupne razine svake gore navedene mikro-hranjive tvari.
2. Područje primjene
Ovaj postupak odnosi se na EZ gnojiva obuhvaćena Prilogom I. E, a koja sadrže jednu ili više od sljedećih mikro-hranjivih tvari: bor, kobalt, bakar, željezo, mangan, molibden i cink. Primjenjuje se na svaku mikro-hranjivu tvar čija deklaracija udjela je manje ili jednako 10 %.
3. Načelo
Rastvaranje u kipućoj razrijeđenoj hidrokloridnoj kiselini.
Ekstrakcija je empirijska i možda neće biti količinska, ovisno o proizvodu ili ostalim sastojcima gnojiva. Posebno, u slučaju određenih manganovih oksida, ekstrahirana količina može biti bitno manja od sveukupne količine mangana koju sadrži proizvod. Odgovornost proizvođača gnojiva jest osigurati da deklarirani udio stvarno odgovara ekstrahiranoj količini u uvjetima koji se primjenjuju u metodi.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 1 volumenom vode.
4.2. Koncentrirana otopina amonijaka (NH4OH, d20 = 0,9 g/ml)
5. Oprema
Električna grijaća ploča s promjenjivom kontrolom temperature.
Kad se treba odrediti udio bora u ekstraktu, ne koristiti borosilikatno stakleno posuđe. Kako metoda obuhvaća i vrenje, preporučuje se teflon ili silicij. Dobro očistiti stakleno posuđe, ako je prethodno bilo oprano u deterdžentima koji sadrže borate.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Uzeti količinu gnojiva, izvaganu između 2 i 10 g, ovisno o deklariranom udjelu elementa u proizvodu. Sljedeća tablica koristi se za dobivanje završne otopine koja će, nakon odgovarajućeg razrjeđivanja, biti unutar raspona mjerenja za svaku metodu. Uzorci trebaju biti izvagani do točnosti od 1 mg.
Deklarirani udio mikro-hranjive tvari u gnojivu (%) |
< 0,01 |
0,01 - < 5 |
≥ 5 – 10 |
Masa ispitnog uzorka (g) |
10 |
5 |
2 |
Masa elementa u uzorku (mg) |
1 |
0,5 – 250 |
100 – 200 |
Volumen ekstrakta V (ml) |
250 |
500 |
500 |
Koncentracija elementa u ekstraktu (mg/l) |
4 |
1 – 500 |
200 – 400 |
Staviti uzorak u čašu od 250 ml.
7.2. Pripremanje otopine
Ako je potrebno, navlažiti uzorak s malo vode, pažljivo dodati 10 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.) po gramu gnojiva, u malim količinama, a onda dodati oko 50 ml vode. Pokriti čašu satnim staklom i promiješati. Na grijaćoj ploči dovesti do vrenja i pustiti da vrije 30 minuta. Pustiti da se ohladi, povremeno miješajući. Količinski premjestiti u volumetrijsku tikvica od 250 ili 500 ml (vidjeti tablicu). Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati. Filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik. Odbaciti prvi dio. Ekstrakt mora biti savršeno bistar.
Preporučljivo je da se određivanje provede bez odgađanja na alikvotnim dijelovima bistrog filtrata, a ako tako ne bude, spremnici se moraju začepiti.
Ekstrakti s udjelom bora moraju se odrediti: Podesiti pH do između 4 i 6 s koncentriranim amonijakom (4.2.).
8. Određivanje
Određivanje svake mikro-hranjive tvari provodi se na alikvotnim dijelovima naznačenima u metodi, za svaku mikro-hranjivu tvar posebno.
Ako je potrebno, odstraniti organske supstance za keliranje ili kompleksiranje iz alikvotnog dijela ekstrakcijom koristeći metodu 9.3. U slučaju određivanja atomskom apsorpcijskom spektrometrijom, takvo odstranjivanje možda neće biti potrebno.
Ekstrakcija mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi
1. Opseg
Ova metoda definira postupak ekstrakcije sljedećih oblika mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi: bora, kobalta, bakra, željeza, mangana, molibdena i cinka. Cilj je provesti minimalni broj ekstrakcija koristeći, gdje je god moguće, isti ekstrakt za određivanje sveukupne razine svake gore navedene mikro-hranjive tvari.
2. Područje primjene
Ovaj postupak odnosi se na EZ gnojiva pokrivena Prilogom I., a koja sadrže jednu ili više od sljedećih mikro-hranjivih tvari: bor, kobalt, bakar, željezo, mangan, molibden i cink. Primjenjuje se na svaku mikro-hranjivu tvar čija deklaracija udjela je manje ili jednako 10 %.
3. Načelo
Mikro-hranjive tvari ekstrahiraju se tresenjem gnojiva u vodi na 20 °C (± 2) °C.
Ekstrakcija je empirijska i može i ne mora biti količinska.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s jednim volumenom vode.
5. Oprema
5.1. Rotacijska tresilica postavljena na oko 35 do 40 okretaja u minuti
5.2. pH-metar
Kad se treba odrediti udio bora u ekstraktu, ne koristiti borosilikatno stakleno posuđe. Kako metoda obuhvaća i vrenje, preporučuje se teflon ili silicij. Dobro očistiti stakleno posuđe, ako je prethodno bilo oprano u deterdžentima koji sadrže borate.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Uzeti količinu gnojiva, izvaganu između 2 i 10 g, ovisno o deklariranom udjelu elementa u proizvodu. Sljedeća tablica koristi se za dobivanje završne otopine koja će, nakon odgovarajućeg razrjeđivanja, biti unutar raspona mjerenja za svaku metodu. Uzorci trebaju biti izvagani do točnosti 1 mg.
Deklarirani udio mikro-hranjive tvari u gnojivu (%) |
< 0,01 |
0,01 - < 5 |
≥ 5 – 10 |
Masa ispitnog uzorka (g) |
10 |
5 |
2 |
Masa elementa u uzorku (mg) |
1 |
0,5 – 250 |
100 – 200 |
Volumen ekstrakta V (ml) |
250 |
500 |
500 |
Koncentracija elementa u ekstraktu (mg/l) |
4 |
1 – 500 |
200 – 400 |
Staviti uzorak u tikvicu od 250 ml ili 500 ml (u skladu s tablicom).
7.2. Pripremanje otopine
U tikvicu od 250 ml dodati oko 200 ml vode ili u tikvicu od 500 ml dodati 400 ml vode.
Dobro začepiti tikvicu. Snažno ručno protresti kako bi se uzorak raspršio, tada staviti tikvicu na tresilicu i tresti 30 minuta.
Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati.
7.3. Pripremanje ispitne otopine
Odmah filtrirati u čistu, suhu tikvicu. Začepiti tikvicu. Provesti određivanje odmah nakon filtriranja.
Ako filtrat postepeno postane mutan, napraviti drugu ekstrakciju prema 7.1. i 7.2. u tikvici volumena Ve. Filtrirati u odmjernu tikvicu volumena W koja je prije toga bila osušena i primila 5,00 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Prestati s filtriranjem upravo u trenutku kad se dosegne kalibracijska oznaka. Dobro pomiješati.
U tim uvjetima vrijednost V u izražavanju rezultata jest:
|
|
Razrijeđenost u izražavanju rezultata ovisi o vrijednosti V.
8. Određivanje
Određivanje svake mikro-hranjive tvari provodi se na alikvotnim dijelovima naznačenima u metodi, za svaku mikro-hranjivu tvar posebno.
Ako je potrebno, odstraniti organske supstance za keliranje ili kompleksiranje iz alikvotnog dijela ekstrakta koristeći metodu 9.3. U slučaju određivanja atomskom apsorpcijskom spektrometrijom, takvo odstranjivanje možda neće biti potrebno.
Odstranjivanje organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva
1. Opseg
Ova metoda definira postupak odstranjivanja organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnih i/ili elemenata topljivih u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
Prisutnost malih količina organske tvari obično ne utječe na određivanje pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
3. Načelo
Organski spojevi u alikvotnom dijelu ekstrakta oksidiraju s vodikovim peroksidom.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 0,5 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 20 volumena vode.
4.2. Otopina vodikovog peroksida (30 % H2O2, d20 = 1,11 g/ml), bez mikro-hranjivih tvari
5. Oprema
Električna grijaća ploča s promjenjivom kontrolom temperature.
6. Postupak
Uzeti 25 ml otopine ekstrakta dobivenog metodama 9.1. ili 9.2. i staviti u čašu od 100 ml. Ako se radi o metodi 9.2., dodati 5 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Tada dodati 5 ml otopine vodikovog peroksida (4.2.). Pokriti satnim staklom. Pustiti da dođe do oksidacije na sobnoj temperaturi oko sat vremena, a tada postepeno dovesti do vrenja i neka vrije pola sata. Ako je potrebno, kad se ohladi u otopinu dodati još 5 ml vodikovog peroksida. Tada neka vrije kako bi se odstranio višak vodikovog peroksida. Pustiti neka se ohladi i količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 50 ml i dopuniti do oznake. Filtrirati ako je potrebno.
Ova razrijeđenost mora se uzeti u obzir kod uzimanja alikvotnih dijelova i izračunavanja postotka mikro-hranjivih tvari u proizvodu.
Određivanje mikro-hranjivih tvari u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom
(općeniti postupak)
1. Opseg
Ova metoda definira općeniti postupak određivanja razina određenih mikro-hranjivih tvari u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnih i/ili elemenata topljivih u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
Prerade ovog postupka za različite mikro-hranjive tvari detaljno su opisane u metodama definiranim za svaki element posebno.
Prisutnost malih količina organskih tvari u većini slučajeva ne utječe na određivanje pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
3. Načelo
Nakon što je na ekstraktima, gdje je to bilo potrebno, provedena redukcija ili uklanjanje ometajućih kemijskih sastojaka, ekstrakt se razrjeđuje tako da njegova koncentracija bude u optimalnom rasponu spektrometra na valnoj duljini odgovarajućoj za mikro-hranjivu tvar koja se mora odrediti.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l:
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s jednim volumenom vode.
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline (HCl), oko 0,5 mol/l:
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 20 volumena vode.
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Ovaj reagens koristi se za određivanja kobalta, željeza, mangana i cinka. Može se pripremiti:
(a) |
s lantanovim oksidom rastopljenim u hidrokloridnoj kiselini (4.1.). Staviti 11,73 g lantanovog oksida (La2O3) u 150 ml vode u odmjernu tikvicu od 1 litre i dodati 120 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Pustiti da se rastopi i onda dopuniti vodom do jedne litre i dobro promiješati. Ova otopina je otprilike 0,5 mol/l u hidrokloridnoj kiselini |
(b) |
ili s otopinama lantanovog klorida, sulfata ili nitrata. Rastopiti 26,7 g lantanovog klorida heptahidrata (LaCl3 7H2O) ili 31,2 g lantanovog nitrata heksahidrata [La(NO3)3 6H2O] ili 26,2 g lantanovog sulfata nonahidrata [La2(SO4)3 9H2O] u 150 ml vode, onda dodati 85 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Pustiti da se rastopi i onda dopuniti vodom do jedne litre. Dobro pomiješati. Ova otopina je otprilike 0,5 mol/l u hidrokloridnoj kiselini. |
4.4. Kalibracijske otopine
Za njihovo pripremanje vidjeti pojedinačne metode određivanja za svaku mikro-hranjivu tvar.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar opremljen izvorima koja emitiraju zračenja karakteristična za mikro-hranjive tvari koje se određuju.
Analitičar se mora pridržavati uputa proizvođača i biti upoznat s uređajem. Uređaj mora dozvoliti pozadinske korekcije kako bi se mogla koristiti kad god je to potrebno (Co i Zn). Plinovi koji će se koristiti su zrak i acetilen.
6. Pripremanje otopina za analizu
6.1. Pripremanje otopina ekstrakata mikro-hranjivih tvari koje se moraju odrediti.
Vidjeti metode 9.1. i/ili 9.2. i, ako odgovara, 9.3.
6.2. Tretiranje ispitne otopine
Razrijediti alikvotni dio ekstrakta dobivenog metodom 9.1., 9.2. ili 9.3. vodom i/ili hidrokloridnom kiselinom (4.1.) ili (4.2.), kako bi se dobila, u završnoj otopini za mjerenje, koncentracija elementa koji se treba odrediti, a odgovara kalibracijskom rasponu koji se koristi (7.2.) i otopina hidrokloridne kiseline od najmanje 0,5 mol/l i ne više od 2,5 mol/l. Ovaj postupak može zahtijevati jedno ili više uzastopnih razrjeđivanja.
Uzeti alikvotni dio konačne otopine dobivene razrjeđivanjem ekstrakta, neka (a) bude njezin volumen u ml, i izliti u odmjernu tikvicu od 100 ml. Kad se određuje udio kobalta, željeza, mangana ili cinka, dodati 10 ml otopine lantanove soli (4.3.). Dopuniti volumen s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ovo je konačna otopina za mjerenje. Neka D bude faktor razrjeđivanja.
7. Postupak
7.1. Pripremanje slijepe otopine
Pripremiti slijepu otopinu ponavljanjem cijelog postupka od faze ekstrakcije, preskačući jedino ispitni uzorak gnojiva.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Od radnih kalibracijskih otopina, pripremljenih korištenjem metode dane za svaku mikro-hranjivu tvar posebno, u odmjernim tikvicama od 100 ml pripremiti niz od najmanje pet kalibracijskih otopina rastuće koncentracije unutar optimalnog raspona mjerenja spektrometra. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju hidrokloridne kiseline, kako bi bila što je moguće bliže onoj razrijeđene ispitne otopine (6.2.). Kad se određuje udio kobalta, željeza, mangana ili cinka, dodati 10 ml otopine lantanove soli (4.3.), kao u 6.2. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
7.3. Određivanje
Pripremiti spektrometar (5) za određivanje i podesiti ga na valnu duljinu danu u metodi koja se odnosi na individualne mikro-hranjive tvari.
Tri puta uzastopce raspršiti kalibracijske otopine (7.2.), ispitnu otopinu (6.2.) i otopinu slijepe probe (7.1.), bilježeći svaki rezultat i ispirući instrument destiliranom vodom između svakog prskanja posebno.
Nacrtati kalibracijsku krivulju tako da ordinata bude prosječno očitanje na spektrometru za svaku kalibracijsku otopinu (7.2.), a apcisa odgovarajuća koncentracija elementa, izražena u μg/ml.
Iz te krivulje odrediti koncentracije relevantnih mikro-hranjivih tvari u ispitnoj otopini xs (6.2.) i u otopini slijepe probe xb (7.1.), izražavajući te koncentracije u μg po ml.
8. Izražavanje rezultata
Postotak mikro-hranjivih tvari (E) u gnojivu jednak je:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
E količina već određenih mikro-hranjivih tvari, izražena kao postotak gnojiva; |
|
xs koncentracija ispitne otopine (6.2.), u μg/ml; |
|
xb koncentracija otopine slijepe probe (7.1.), u μg/ml; |
|
V volumen ekstrakta dobivenog metodom 9.1. ili 9.2., u ml; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2., u gramima. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D:
|
Ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
Određivanje bora u ekstraktima gnojiva pomoću spektrometrije azometinom-H
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja bora u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnog i/ili bora topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. ovoj Uredbi.
3. Načelo
U otopini azometina-H, ioni bora formiraju žutu mješavinu, čija koncentracija se određuje molekularnom apsorpcijskom spektrometrijom na 410 nm. Ometajući ioni prekriveni su s EDTA.
4. Reagensi
4.1. Pufer otopina EDTA
Staviti u odmjernu tikvicu od 500 ml koja sadrži 300 ml vode:
— |
75 g amonijevog acetata (NH4OOCCH3); |
— |
10 g dinatrijeve soli etilen diamin tetra octene kiseline (Na2EDTA); |
— |
40 ml octene kiseline (CH3COOH, d20 = 1,05 g/ml). |
Dopuniti vodom do oznake i dobro pomiješati. pH ove otopine, provjeren pomoću staklene elektrode, mora biti 4,8 ± 0,1.
4.2. Otopina azometina-H
Staviti u odmjernu tikvicu od 200 ml
— |
10 ml pufer otopine (4.1.); |
— |
400 g azometina-H (C17H12NNaO8S2); |
— |
2 g askorbinske kiseline (C6H8O6); |
— |
Dopuniti do oznake i dobro promiješati. Ne pripremati velike količine ovog reagensa jer ostaje stabilan samo nekoliko dana. |
4.3. Kalibracijske otopine s borom
4.3.1. Osnovna otopina bora (100 μg/ml)
Rastopiti 0,5719 g borne kiseline (H2BO3) u vodi u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti do oznake i dobro promiješati. Premjestiti u plastičnu bocu koja će se čuvati u hladnjaku.
4.3.2. Radna otopina bora (10 μg/ml)
Staviti 50 ml osnovne otopine (4.3.1.) u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dopuniti do oznake i dobro promiješati.
5. Oprema
Molekulski apsorpcijski spektrometar osposobljen za molekularnu apsorpciju s ćelijama od 10 mm optičke putanje i postavljen na valnu duljinu od 410 nm.
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Pripremanje otopine bora
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Razrijediti alikvotni dio ekstrakta (6.1.) kako bi se dobila koncentracija bora kako je određeno u 7.2. Možda će biti potrebna dva uzastopna razrjeđivanja. Neka D bude faktor razrjeđivanja.
6.3. Pripremanje korektivne otopine
Ako je ispitna otopina (6.2.) obojena, pripremiti odgovarajuću korektivnu otopinu stavljanjem 5 ml ispitne otopine (6.2.) u plastičnu tikvicu, kao i 5 ml EDTA otopine (4.1.) i 5 ml vode i dobro promiješati.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Pripremiti otopinu slijepe probe ponavljajući cijeli postupak od faze ekstrakcije, preskačući jedino ispitni uzorak gnojiva.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Premjestiti 0, 5, 10, 15, 20 i 25 ml radne kalibracijske otopine (4.3.3.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Dopuniti vodom do 100 ml i dobro promiješati. Ove otopine sadrže između 0 i 2,5 μg/ml bora.
7.3. Razvoj boje
Premjestiti 5 ml kalibracijskih otopina (7.2.), ispitnih otopina (6.2.) i otopina slijepe probe (7.1.) u niz plastičnih tikvica. Dodati 5 ml pufer otopine EDTA (4.1.). Dodati 5 ml otopine azometina-H (4.2.).
Dobro promiješati i pustiti da se boja razvije u mraku u 2½ do 3 sata.
7.4. Određivanje
Izmjeriti apsorpciju otopina dobivenih u 7.3. i, ako je potrebno, korektivne otopine (6.3.) u odnosu na vodu na valnoj duljini od 410 nm. Isprati kivete vodom prije svakog novog očitavanja.
8. Izražavanje rezultata
Nacrtati kalibracijsku krivulju da duž apscise idu koncentracije kalibracijskih otopina (7.2.), a duž ordinate absorbancija očitana na spektrometru (7.4.)
S kalibracijske krivulje očitati koncentraciju bora u otopini slijepe probe (7.1.), koncentraciju bora u ispitnoj otopini (6.2.) i, ako je ispitna otopina obojena, korektivnu koncentraciju ispitne otopine. Za izračunavanje potonje, oduzeti absorbanciju korektivne otopine (6.3.) od absorbancije ispitne otopine (6.2.) i odrediti korigiranu koncentraciju ispitne otopine. Zabilježiti koncentraciju ispitne otopine (6.2.), sa ili bez korekcije, X(xs) i otopine slijepe probe (xb).
Postotak bora u gnojivu izražava se:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
B količina bora izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.), sa ili bez korekcije; |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1) i (a2) uzastopni alikvotni dijelovi, a (v1) i (v2) volumeni koji odgovaraju tim razrjeđenjima, faktor razrjeđivanja D prikazuje se kao:
|
|
Određivanje kobalta u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja kobalta u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnih i/ili elemenata topljivih u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio kobalta određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.2.).
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 9.4. (4.3.).
4.4. Kalibracijske otopine kobalta
4.4.1. Osnovna otopina kobalta (1 000 μg/ml)
U čaši od 250 ml, izvagati do vrijednosti najbliže 0,1 mg, 1 g kobalta, dodati 25 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.) i zagrijavati na grijaćoj ploči sve dok se kobalt potpuno ne rastopi. Kad se ohladi, količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake vodom i dobro promiješati.
4.4.2. Radna otopina kobalta (100 μg/ml)
Staviti 10 ml osnovne otopine (4.4.1.) u odmjernu tikvicu od 100 ml. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 9.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za kobalt (240,7 nm). Spektrometar mora dozvoljavati da se načine pozadinske korekcije.
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta kobalta
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli (4.3.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Vidjeti metodu 9.4. (7.1.). Otopina slijepe probe mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 9.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 5 μg/ml kobalta, staviti 0, 0,5, 1, 2, 3, 4, i 5 ml radne otopine (4.4.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati svakoj boci 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Doliti do 100 ml 0,5 mol/l otopinom hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine redom sadrže 0, 0,5, 1, 2, 3, 4, i 5 μg/ml kobalta.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 9.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 240,7 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 9.4. (8).
Postotak kobalta u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Co količina kobalta izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje bakra u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja bakra u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., kod kojih se Prilogom I. E ovoj Uredbi zahtijeva iskazivanje ukupnog bakra i/ili bakra topljivog u vodi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio bakra određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.2.).
4.3. Otopina vodikovog peroksida (30 % H2O2, d20 = 1,11 g/ml), bez mikro-hranjivih tvari
4.4. Kalibracijske otopine bakra
4.4.1. Osnovna otopina bakra (1 000 μg/ml)
U čaši od 250 ml, izvagati do točnosti 0,1 mg, 1 g bakra, dodati 25 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.), dodati 5 ml otopine vodikovog peroksida (4.3.) i zagrijavati na grijaćoj ploči sve dok se bakar potpuno ne rastopi. Količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati.
4.4.2. Radna otopina bakra (100 μg/ml)
Staviti 10 ml osnovne otopine (4.4.1.) u odmjernu tikvicu od 200 ml. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 9.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za bakar (324,8 nm).
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta bakra
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje slijepe otopine
Vidjeti metodu 9.4. (7.1.).
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 9.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 5 μg/ml bakra, staviti 0, 0,5, 1, 2, 3, 4, i 5 ml radne otopine (4.4.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Doliti do 100 ml 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine sadrže 0, 0,5, 1, 2, 3, 4, i 5 μg/ml bakra.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 9.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 324,8 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 9.4. (8).
Postotak bakra u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Cu količina bakra izražena kao postotak umjetnog gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje željeza u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja željeza u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnog željeza i/ili željeza topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio željeza određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l
Vidjeti metodu 9.4. (4.2.).
4.3. Otopina vodikovog peroksida (30 % H2O2, d20 = 1,11 g/ml), bez mikro-hranjivih tvari
4.4. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 9.4. (4.3.).
4.5. Kalibracijske otopine željeza
4.5.1. Osnovna otopina željeza (1 000 μg/ml)
U čaši od 500 ml izvagati, do točnosti 0,1 mg, 1 g željezne žice, dodati 200 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.) i 15 ml otopine vodikovog peroksida (4.3.). Zagrijavati na grijaćoj ploči sve dok se željezo potpuno ne rastopi. Količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake i dobro pomiješati.
4.5.2. Radna otopina željeza (100 μg/ml)
Staviti 20 ml osnovne otopine (4.5.1.) u odmjernu tikvicu od 200 ml. Dopuniti volumen s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 9.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za željezo (248,3 nm).
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta željeza
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli.
7. Postupak
7.1. Pripremanje slijepe otopine
Vidjeti metodu 9.4. (7.1.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 9.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 10 μg/ml željeza, staviti 0, 2, 4, 6, 8 i 10 ml radne otopine (4.5.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati svakoj boci 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Povećati volumen s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine sadrže 0, 2, 4, 6, 8 i 10 μg/ml željeza.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 9.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 248,3 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 9.4. (8).
Postotak željeza u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Fe količina željeza izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje mangana u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja mangana u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnih i/ili mangana topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređenja ekstrakata, udio mangana određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.2.).
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 9.4. (4.3.).
4.4. Kalibracijske otopine mangana
4.4.1. Osnovna otopina mangana (1 000 μg/ml)
U čaši od 250 ml, izvagati do točnosti 0,1 mg, 1 g mangana, dodati 25 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Zagrijavati na grijaćoj ploči sve dok se mangan potpuno ne rastopi. Količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati.
4.4.2. Radna otopina mangana (100 μg/ml)
Staviti 20 ml osnovne otopine (4.4.1.) u 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.), u odmjernu tikvicu od 200 ml. Dopuniti volumen s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 9.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za mangan (279,6 nm).
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta mangana
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli (4.3.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Vidjeti metodu 9.4. (7.1.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 9.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 5 μg/ml mangana, staviti 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 ml radne otopine (4.4.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati svakoj boci 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Dopuniti volumen s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine sadrže 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 μg/ml mangana.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 9.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 279,6 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 9.4. (8).
Postotak mangana u gnojivu prikazuje se kako slijedi:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Mn količina mangana izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M = masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje molibdena u ekstraktima gnojiva pomoću spektrometrije kompleksa s amonijevim cijanatom
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja molibdena u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnog i/ili molibdena topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Molibden (V) formira kompleks [MoO(SCN)5] – u kiselom mediju sa SCN ionima.
Kompleks se ekstrahira s n-butil acetatom. Ometajući ioni, npr. željezni, ostaju u vodenoj fazi. Žutonarančasta boja određuje se molekulskom apsorpcijskom spektrometrijom na 470 nm.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Otopina bakra (70 mg/l) u 1,5 mol/l hidrokloridne kiseline
Rastopiti 275 mg bakrovog sulfata (CuSO4 5H2O) izvaganog do točnosti 0,1 mg u 250 ml 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.) u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti volumen vodom i dobro promiješati.
4.3. Otopina askorbinske kiseline (50 g/l)
Rastopiti 50 g askorbinske kiseline (C6H8O6) u vodi u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti volumen vodom, dobro promiješati i držati u hladnjaku.
4.4. n-butilni acetat
4.5. Otopina amonijevog tiocijanata, 0,2 mol/l
Rastopiti 15,224 g NH4SCN u vodi u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti volumen vodom, dobro promiješati i pohraniti u bocu tamne boje.
4.6. Otopina kositrenog klorida (50 g/l) u 2 mol/l hidrokloridne kiseline
Ova otopina mora biti savršeno bistra i pripremljena odmah prije uporabe. Mora se koristiti vrlo čist kositreni klorid jer inače otopina neće biti bistra.
Za pripremanje 100 ml otopine, rastopiti 5 g (SnCl2 2H2O) u 35 ml 6 mol/l HCl otopine (4.1.). Dodati 10 ml otopine bakra (4.2.). Dopuniti volumen vodom i dobro promiješati.
4.7. Kalibracijske otopine molibdena
4.7.1. Osnovna otopina molibdena (500 μg/ml)
Rastopiti 0,920 g amonijevog molibdata [(NH4)6Mo7O24 4H2O] izvaganog do točnosti 0,1 mg u 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.) u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti volumen tom otopinom i dobro promiješati.
4.7.2. Srednja otopina molibdena (25 μg/ml)
Staviti 25 ml osnovne otopine (4.7.1.) u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dopuniti volumen sa 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.) i dobro promiješati.
4.7.3. Radna otopina molibdena (2,5 μg/ml)
Staviti 10 ml osnovne otopine (4.7.1.) u odmjernu tikvicu od 100 ml. Dopuniti volumen sa 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.) i dobro promiješati.
5. Oprema
5.1. Molekularni apsorpcijski spektrometar s cjevčicama optičke putanje 20 mm i postavljenim na valnu duljinu od 470 nm
5.2. Lijevci za odjeljivanje od 200 ili 250 ml
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta mangana
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Razrijediti alikvotni dio ekstrakta (6.1.) sa 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.) kako bi se dobila odgovarajuća koncentracija molibdena. Neka D bude faktor razrjeđivanja.
Uzeti alikvotni dio (a) iz otopine ekstrakta koji sadrži 1 do 12 μg molibdena i staviti u lijevak za odjeljivanje (5.2.). Doliti do 50 ml 6 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.1.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Pripremiti otopinu slijepe probe ponavljajući cijeli postupak od faze ekstrakcije, preskačući jedino ispitni uzorak gnojiva.
7.2. Pripremanja niza kalibracijskih otopina
Pripremiti niz od najmanje šest kalibracijskih otopina rastuće koncentracije koja odgovara optimalnom rasponu odziva spektrometra.
Za interval 0-12,5 μg molibdena, staviti 0, 1, 2, 3, 4 i 5 ml radne otopine (4.7.3.) u lijevke za odjeljivanje (5.2.). Doliti do 50 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Lijevci sadrže 0, 2,5, 5, 7,5, 10 i 12,5 μg molibdena.
7.3. Razvoj i razdvajanje kompleksa
U svaki lijevak za odjeljivanje (6.2., 7.1. i 7.2.), dodati sljedećim redom:
— |
10 ml bakrove otopine (4.2.) |
— |
20 ml otopine askorbinske kiseline (4.3.); |
dobro promiješati i čekati dvije ili tri minute. Tada dodati:
— |
10 ml n-butil acetata (4.4.), koristeći preciznu pipetu |
— |
20 ml otopine tiocijanata (4.5.). |
Tresti jednu minutu kako bi se ekstrahiro kompleks u organskoj fazi; pustiti da se nataloži; nakon razdvajanja dviju faza, odlijemo cijelu vodenu fazu; te onda oprati organsku fazu s:
— |
10 ml otopine kositrenog klorida (4.6.). |
Tresti jednu minutu. Pustiti da se nataloži i odliti vodenu fazu. Skupiti organsku fazu u epruvetu; to će omogućiti skupljanje kapljica vode u suspenziji.
7.4. Određivanje
Mjeriti apsorpciju otopina dobivenu u 7.3. na valnoj duljini od 470nm koristeći 0 μg/ml kalibracijske otopine molibdena (7.2.) kao referenciju.
8. Izražavanje rezultata
Konstruirati kalibracijsku krivulju tako da se duž apscise stavi odgovarajuća masa molibdena u kalibracijskoj otopini (7.2.) izraženoj u μg, a duž ordinate odgovarajuću vrijednost absorbancije (7.4.), očitanjem na spektrometru.
Iz te krivulje odrediti masu molibdena u ispitnoj otopini (6.2.) i otopini slijepe probe (7.1.). Ove mase označuju se kao (xs) i (xb).
Postotak molibdena u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Mo količina molibdena izražena kao postotak gnojiva; |
|
a volumen alikvota, u ml, uzet iz zadnje razrijeđene otopine (6.2.); |
|
Xs masa Mo u μg u probnoj otopini (6.2.); |
|
Xb masa Mo u μg u otopini slijepe probe (7.1.), čiji volumen odgovara volumenu (a) alikvota ispitne otopine (6.2.); |
|
V volumen, u ml, otopine ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2) uzastopni alikvotni dijelovi, a (v1), (v2) volumeni koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje cinka u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja cinka u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 9.1. i 9.2., čija deklaracija ukupnih i/ili cinka topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio cinka određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 9.4. (4.2.).
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 9.4. (4.3.).
4.4. Kalibracijske otopine cinka
4.4.1. Osnovna otopina cinka (1 000 μg/ml)
U odmjernoj tikvici od 1 000 ml rastopiti 1 g cinkovog praha ili pahuljica do 0,1 mg u 25 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Kad je potpuno rastopljeno, dopuniti volumen vodom i dobro promiješati.
4.4.2. Radna otopina cinka (100 μg/ml)
Razrijediti 20 ml osnovne otopine (4.4.1.) u 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.), u odmjernu tikvicu od 200 ml. Dopuniti volumen s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 9.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za cink (213,8 nm), a spektrometar mora dozvoljavati da se načini pozadinska korekcija.
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta cinka
Vidjeti metodu 9.1. i/ili 9.2. i, ako je potrebno, 9.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli (4.3.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Vidjeti metodu 9.4. (7.1.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 9.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 5 μg/ml cinka, staviti 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 ml radne otopine (4.4.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati svakoj boci 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Dopuniti volumen na 100 ml s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine sadrže 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 μg/ml cinka.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 9.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 213,8 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 9.4. (8).
Postotak cinka u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 9.3.:
|
|
Gdje je
|
Zn količina cinka izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe(7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 9.1. ili 9.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Mikro-hranjive tvari u koncentraciji većoj od 10 %
Ekstrakcija ukupnih mikro-hranjivih tvari
1. Opseg
Ova metoda definira postupak ekstrakcije sljedećih mikro-hranjivih tvari: ukupnog bora, ukupnog kobalta, ukupnog bakra, ukupnog željeza, ukupnog mangana, ukupnog molibdena i ukupnog cinka. Cilj je provesti minimalni broj ekstrakcija, koristeći, gdje je god moguće, isti ekstrakt za određivanje sveukupne razine svake mikro-hranjive tvari navedene iznad.
2. Područje primjene
Ovaj postupak odnosi se na EZ gnojiva pokrivena Prilogom I. E, a koja sadrže jednu ili više od sljedećih mikro-hranjivih tvari: bor, kobalt, bakar, željezo, mangan, molibden i cink. Primjenjuje se na svaku mikro-hranjivu tvar čija deklaracija udjela je manje ili jednako 10 %.
3. Načelo
Rastvaranje u kipućoj razrijeđenoj hidrokloridnoj kiselini.
Ekstrakcija je empirijska i možda neće biti količinska, ovisno o proizvodu ili ostalim sastojcima gnojiva. Posebno, u slučaju određenih manganovih oksida, ekstrahirana količina može biti bitno manja od sveukupne količine mangana koju sadrži proizvod. Odgovornost proizvođača gnojiva jest osigurati da deklarirani udio stvarno odgovara ekstrahiranoj količini u uvjetima koji se primjenjuju u metodi.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s jednim volumenom vode.
4.2. Koncentrirana otopina amonijaka (NH4OH, d20 = 0,9 g/ml)
5. Oprema
5.1. Električna grijaća ploča s promjenjivom kontrolom temperature.
5.2. pH-metar
Kad se treba odrediti udio bora u ekstraktu, ne koristiti borosilikatno stakleno posuđe. Kako metoda obuhvaća i vrenje, preporučuje se teflon ili silicij. Dobro očistiti stakleno posuđe, ako je prethodno bilo oprano u deterdžentima koji sadrže borate.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Uzeti količinu gnojiva, izvaganu između 1 i 2 g, ovisno o očitovanom udjelu elementa u proizvodu. Sljedeća tablica koristit će se za dobivanje konačne otopine koja će, nakon odgovarajućeg razrjeđivanja, biti unutar raspona mjerenja za svaku metodu. Uzorci trebaju biti izvagani do točnosti 1 mg.
Deklarirani udio mikro-hranjive tvari u gnojivu (%) |
> 10 < 25 |
≥ 25 |
Masa ispitnog uzorka (g) |
2 |
1 |
Masa elementa u uzorku (mg) |
> 200 < 500 |
≥ 250 |
Volumen ekstrakta V (ml) |
500 |
500 |
Koncentracija elementa u ekstraktu (mg/l) |
> 400 < 1 000 |
≥ 500 |
Staviti uzorak u čašu od 250 ml.
7.2. Pripremanje otopine
Ako je potrebno, navlažiti uzorak s malo vode, pažljivo dodati 10 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.) po gramu gnojiva, u malim količinama, a onda dodati oko 50 ml vode. Pokriti čašu satnim staklom i promiješati. Na grijaćoj ploči dovesti do vrenja i pustiti da vrije 30 minuta. Pustiti da se ohladi, povremeno miješajući. Količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 500 ml. Dopuniti volumen vodom i dobro promiješati. Filtrirati kroz suhi filter u suhi spremnik. Odbaciti prvi dio. Ekstrakt mora biti savršeno bistar.
Preporučljivo je da se određivanje provede bez odgađanja na alikvotnim dijelovima bistrog filtrata, a ako tako ne bude, spremnici se moraju začepiti.
Ekstrakti s udjelom bora moraju se odrediti: Podesiti pH do između 4 i 6 s koncentriranim amonijakom (4.2.).
8. Određivanje
Određivanje svake mikro-hranjive tvari provodi se na alikvotnim dijelovima naznačenima u metodi, za svaku mikro-hranjivu tvar posebno.
Metode 10.5., 10.6., 10.7., 10.9. i 10.10. ne mogu se koristiti za određivanje elemenata prisutnih u keliranom ili kompleksnom obliku. U takvim slučajevima mora se koristiti metoda 10.3. prije određivanja.
U slučaju određivanja pomoću AAS (metode 10.8. i 10.11.) to možda neće biti potrebno.
Ekstrakcija mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi
1. Opseg
Ova metoda definira postupak ekstrakcije sljedećih oblika mikro-hranjivih tvari topljivih u vodi: bora, kobalta, bakra, željeza, mangana, molibdena i cinka. Cilj je provesti minimalni broj ekstrakcija, koristeći, gdje je god moguće, isti ekstrakt za određivanje sveukupne razine svake spomenute mikro-hranjive tvari.
2. Područje primjene
Ovaj postupak odnosi se na EZ gnojiva pokrivena Prilogom I., a koja sadrže jednu ili više od sljedećih mikro-hranjivih tvari: bor, kobalt, bakar, željezo, mangan, molibden i cink. Primjenjuje se na svaku mikro-hranjivu tvar čija deklaracija udjela je manje ili jednako 10 %.
3. Načelo
Mikro-hranjive tvari ekstrahiraju se tresenjem gnojiva u vodi na 20 °C (± 2) °C.
Ekstrakcija je empirijska i može i ne mora biti količinska.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 1 volumenom vode.
5. Oprema
5.1. Rotacijska tresilica postavljena na oko 35 do 40 okretaja u minuti
Kad se treba odrediti udio bora u ekstraktu, ne koristiti borosilikatno stakleno posuđe. Kako metoda obuhvaća i vrenje, preporučuje se teflon ili silicij. Dobro očistiti stakleno posuđe, ako je prethodno bilo oprano u deterdžentima koji sadrže borate.
6. Pripremanje uzorka
Vidjeti metodu 1.
7. Postupak
7.1. Ispitni uzorak
Uzeti količinu gnojiva, izvaganu između 1 i 2 g, ovisno o očitovanom udjelu elementa u proizvodu. Sljedeća tablica koristit će se za dobivanje završne otopine koja će, nakon odgovarajućeg razrjeđivanja, biti unutar raspona mjerenja za svaku metodu. Uzorci trebaju biti izvagani do unutar 1 mg.
Deklarirani udio mikro-hranjive tvari u gnojivu (%) |
> 10 < 25 |
≥ 25 |
Masa ispitnog uzorka (g) |
2 |
1 |
Masa elementa u uzorku (mg) |
> 200 < 500 |
≥ 250 |
Volumen ekstrakta V (ml) |
500 |
500 |
Koncentracija elementa u ekstraktu (mg/l) |
> 400 < 1 000 |
≥ 500 |
Staviti uzorak u tikvicu od 500 ml.
7.2. Pripremanje otopine
Dodati oko 400 ml vode.
Dobro začepiti tikvicu. Snažno ručno protresti kako bi se uzorak raspršio, tada staviti tikvicu na tresilicu i tresti 30 minuta.
Povećati volumen vodom i dobro promiješati.
7.3. Pripremanje ispitne otopine
Odmah filtrirati u čistu, suhu tikvicu. Začepiti tikvicu. Provesti određivanje odmah nakon filtriranja.
Ako filtrat postepeno postane mutan, napraviti drugu ekstrakciju prema 7.1. i 7.2. u boci volumena Ve. Filtrirati u odmjernu tikvicu volumena W koja je prije toga bila osušena i primila 5 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Prestati s filtriranjem upravo u trenutku kad se dosegne kalibracijska oznaka. Dobro pomiješati.
U tim uvjetima vrijednost V u izražavanju rezultata jest:
|
|
Razrijeđenost u izražavanju rezultata ovisi o vrijednosti V.
8. Određivanje
Određivanje svake mikro-hranjive tvari provodi se na alikvotnim dijelovima naznačenima u metodi, za svaku mikro-hranjivu tvar posebno.
Metode 10.5., 10.6., 10.7., 10.9. i 10.10. ne mogu se koristiti za određivanje elemenata prisutnih u keliranom ili kompleksnom obliku. U takvim slučajevima mora se koristiti metoda 10.3. prije određivanja.
U slučaju određivanja pomoću AAS (metode 10.8. i 10.11.) takav postupak možda neće biti potreban.
Odstranjivanje organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva
1. Opseg
Ova metoda definira postupak odstranjivanja organskih spojeva iz ekstrakata gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija ukupnih i/ili elemenata topljivih u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
Prisutnost malih količina organskih tvari obično ne utječe na određivanje pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
3. Načelo
Organski spojevi u alikvotnom dijelu ekstrakta oksidiraju s vodikovim peroksidom.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 0,5 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 20 volumena vode.
4.2. Otopina vodikovog peroksida (30 % H2O2, d20 = 1,11 g/ml), bez mikro-hranjivih tvari
5. Oprema
Električna grijaća ploča s promjenjivom kontrolom temperature.
6. Postupak
Uzeti 25 ml otopine ekstrakta dobivenog metodama 10.1. ili 10.2. i staviti u čašu od 100 ml. Ako se radi o metodi 10.2., dodati 5 ml razrijeđene hidrokloridne kiseline (4.1.). Tada dodati 5 ml otopine vodikovog peroksida (4.2.). Pokriti satnim staklom. Pustiti da dođe do oksidacije na sobnoj temperaturi oko sat vremena, a tada postepeno dovesti do vrenja i neka vrije pola sata. Ako je potrebno, dodati još 5 ml vodikovog peroksida u otopinu, dok se ohladi. Tada neka vrije kako bi se odstranio višak vodikovog peroksida. Pustiti neka se ohladi i količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 50 ml i dopuniti volumen. Filtrirati ako je potrebno.
Ova razrijeđenost mora se uzeti u obzir kod uzimanja alikvotnih dijelova i izračunavanja postotka mikro-hranjivih tvari u proizvodu.
Određivanje mikro-hranjivih tvari u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom
(općeniti postupak)
1. Opseg
Ova metoda definira općeniti postupak određivanja razina željeza i cinka u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija ukupnih i/ili elemenata topljivih u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
Prerade ovog postupka za različite mikro-hranjive tvari detaljno su opisane u metodama definiranim za svaki element posebno.
Prisutnost malih količina organskih tvari obično ne utječe na određivanje pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
3. Načelo
Nakon što je na ekstraktima, gdje je to bilo potrebno, provedeno smanjenje ili eliminiranje ometajućih kemijskih sastojaka, ekstrakt se razrjeđuje tako da njegova koncentracija bude u optimalnom rasponu valne duljine ne spektrometru, odgovarajućoj za mikro-hranjivu tvar koja se mora odrediti.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina (HCl), oko 6 mol/l:
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 1 volumenom vode.
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline (HCl), oko 0,5 mol/l:
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 20 volumena vode.
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Ovaj reagens koristi se za određivanja kobalta, željeza, mangana i cinka. Može se pripremiti:
(a) |
s lantanovim oksidom rastopljenim u hidrokloridnoj kiselini (4.1.). Staviti 11,73 g lantanovog oksida (La2O3) u 150 ml vode u odmjernu tikvicu od 1 litre i dodati 120 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Pustiti da se rastopi i onda dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati. Ova otopina je otprilike 0,5 mol/l u hidrokloridnoj kiselini; ili |
(b) |
s otopinama lantanovog klorida, sulfata ili nitrata. Rastopiti 26,7 g lantanovog klorida heptahidrata (LaCl3 7H2O) ili 31,2 g lantanovog nitrata heksahidrata [La(NO3)3 6H2O] ili 26,2 g lantanovog sulfata nonahidrata [La2(SO4)3 9H2O] u 150 ml vode, onda dodati 85 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Pustiti da se rastopi i onda dopuniti vodom do jedne litre. Dobro promiješati. Ova otopina je otprilike 0,5 mol/l u hidrokloridnoj kiselini. |
4.4. Kalibracijske otopine
Za njihovo pripremanje vidjeti metodu individualnog određivanja za svaku mikro-hranjivu tvar.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar opremljen izvorima koja emitiraju karakteristike zračenja mikro-hranjivih tvari koje se moraju odrediti.
Analitičar se mora pridržavati uputa proizvođača i biti upoznat s uređajem. Uređaj mora dozvoliti pozadinske korekcije kako bi se mogle koristiti kad god je to potrebno (npr. Zn). Plinovi koji će se koristiti su zrak i acetilen.
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Pripremanje otopina ekstrakata mikro-hranjivih tvari koje se moraju odrediti.
Vidjeti metode 10.1. i/ili 10.2. i, ako odgovara, 10.3.
6.2. Tretiranje ispitne otopine
Razrijediti alikvotni dio ekstrakta dobivenog metodom 10.1., 10.2. ili 10.3. vodom i/ili hidrokloridnom kiselinom (4.1.) ili (4.2.) kako bi se dobila, u završnoj otopini za mjerenje, koncentracija elementa koji se treba odrediti, a odgovara kalibracijskom rasponu koji se koristi (7.2.) i otopina hidrokloridne kiseline od najmanje 0,5 mol/l i ne više od 2,5 mol/l. Ovaj postupak može zahtijevati jedno ili više uzastopnih razrjeđivanja.
Uzeti alikvotni dio konačne otopine dobivene razrjeđivanjem ekstrakta, neka (a) bude njezin volumen u ml, i izliti u odmjernu tikvicu od 100 ml. Kad se određuje udio kobalta, željeza, mangana ili cinka, dodati 10 ml otopine lantanove soli (4.3.). Dopuniti volumen s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ovo je konačna otopina za mjerenje. Neka D bude faktor razrjeđivanja.
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Pripremiti slijepu otopinu ponavljanjem cijelog postupka od faze ekstrakcije, preskačući jedino ispitni uzorak gnojiva.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Od radnih kalibracijskih otopina, pripremljenih korištenjem metode dane za svaku mikro-hranjivu tvar posebno, u odmjernim tikvicama od 100 ml pripremiti niz od najmanje pet kalibracijskih otopina rastuće koncentracije unutar optimalnog raspona mjerenja spektrometra. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju hidrokloridne kiseline kako bi bila što je moguće bliže onoj razrijeđene ispitne otopine (6.2.). Kad se određuje udio kobalta, željeza, mangana ili cinka, dodati 10 ml otopine lantanove soli (4.3.), kao u 6.2. Povećati volumen s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
7.3. Određivanje
Pripremiti spektrometar (5) za određivanje i podesiti ga na valnu duljinu danu u metodi koja se odnosi na individualne mikro-hranjive tvari.
Tri puta uzastopce poprskati kalibracijske otopine (7.2.), ispitnu otopinu (6.2.) i otopinu slijepe probe (7.1.), bilježeći svaki rezultat i ispirući instrument destiliranom vodom između svakog prskanja posebno.
Konstruirati kalibracijsku krivulju tako da se duž ordinate stavi prosječno očitanje spektrometra za svaku kalibracijsku otopinu (7.2.), a duž apscise odgovarajuću koncentraciju elementa, izraženu u μg/ml.
Iz te krivulje odrediti koncentracije relevantnih mikro-hranjivih tvari u ispitnoj otopini xs (6.2.) i u otopini slijepe probe xb (7.1.), izražavajući te koncentracije u μg po ml.
8. Izražavanje rezultata
Postotak mikro-hranjivih tvari (E) u gnojivu jednak je:
|
|
Ako se koristi metoda 10.3.:
|
|
Gdje je
|
E količina već određenih mikro-hranjivih tvari, izražena kao postotak gnojiva; |
|
xs koncentracija ispitne otopine (6.2.), u μg/ml; |
|
xb koncentracija otopine slijepe probe (7.1.), u μg/ml; |
|
V volumen ekstrakta dobivenog metodom 10.1. ili 10.2., u ml; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2., u gramima. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D:
|
Ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni obroci, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
Određivanje bora u ekstraktima gnojiva pomoću acidimetrijskog titriranja
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja udjela bora u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija ukupnog i/ili bora topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Manitborni kompleks formira se sljedećom reakcijom bora s manitolom:
|
|
Mješavina se titrira otopinom natrijevog hidroksida do pH od 6,3.
4. Reagensi
4.1. Otopina metil-crvenog indikatora
Rastopiti 0,1 g metil-crvenog (C15H15N3O2) u 50 ml etanola (95 % u odmjernoj tikvici od 100 ml). Dopuniti volumen vodom do 100 ml. Dobro promiješati.
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s 20 volumena vode.
4.3. Otopina natrijevog hidroksida, oko 0,5 mol/l
Mora biti bez ugljičnog dioksida. Rastopiti 20 g granuliranog natrijevog hidroksida (NaOH) u odmjernoj tikvici od 1 litre, koja sadrži oko 800 ml vrele vode. Kad se otopina ohladi, povećati volumen do otprilike 1 000 ml vrelom vodom i dobro promiješati.
4.4. Standardna otopina natrijevog hidroksida, oko 0,025 mol/l
Mora biti bez ugljičnog dioksida. Razrijediti 0,5 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.3.) 20 puta vrelom vodom i dobro promiješati. Mora se odrediti vrijednost otopine koja je izražena kao bor (B) (vidjeti stavak 9.).
4.5. Kalibracijska otopina bora (100 μg/ml)
Rastopiti 0,5719 g borne kiseline (H3BO3), izvagane do točnosti 0,1 g, u vodi u odmjernoj tikvici od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati. Premjestiti u plastičnu bocu na pohranu u hladnjak.
4.6. D-manitol (C6H14O6) u prahu
4.7. Natrijev klorid (NaCl)
5. Oprema
5.1. pH-metar sa staklenom elektrodom
5.2. Magnetska miješalica
5.3. Čaša od 400 ml s teflonskim štapićem
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Pripremanje otopine bora
Vidjeti metodu 10.1. i/ili 10.2. i, ako je potrebno, 10.3.
7. Postupak
7.1. Proba
U čašu od 400 ml (5.3.) staviti alikvot (a) ekstrakta (6.1.) koji sadrži 2 do 4 mg B. Dodati 150 ml vode.
Dodati nekoliko kapi otopine metil-crvenog indikatora (4.1.).
Ako se ekstrakcija vrši pomoću metode 10.2., zakiseliti dodavanjem 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) do trenutka promjene otopine indikatora, a tada dodati još 0,5 ml od 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.).
Nakon dodavanja 3 g natrijevog klorida (4.7.), dovesti do vrenja kako bi se maknuo ugljični dioksid. Pustiti da se ohladi. Staviti čašu na magnetsku miješalicu (5.2.) i uvesti elektrode prethodno kalibriranog pH-metra (5.1.).
Podesiti pH na točno 6,3, najprije s 0,5 mol otopine natrijevog hidroksida (4.3.), a onda s 0,025 mol/l otopine (4.4.).
Dodati 20 g D-manitola (4.6.), potpuno rastopiti i dobro promiješati. Titrirati s 0,025 mol/l otopinom natrijevog hidroksida (4.4.) do pH 6,3 (da bude stabilan najmanje 1 minutu). Neka X1 bude traženi volumen.
8. Otopina slijepe probe
Pripremiti otopinu slijepe probe ponavljanjem cijelog postupka od faze pripremanja otopine, preskačući jedino gnojivo. Neka X0 bude traženi volumen.
9. Vrijednost bora (B) u otopini natrijevog hidroksida (4.4.)
Pipetom staviti 20 ml (2,0 mg B) kalibracijske otopine (4.5.), u čašu od 400 ml i dodati nekoliko kapi otopine metil-crvenog indikatora (4.1.). Dodati 3 g natrijevog klorida (4.7.) i otopinu hidrokloridne kiseline (4.2.) do trenutka promjene otopine indikatora (4.1.).
Povećati volumen do otprilike 150 ml i postepeno dovesti do vrenja kako bi se eliminirao ugljični dioksid. Pustiti da se ohladi. Staviti čašu na magnetsku miješalicu (5.2.) i uvesti elektrode predhodno kalibriranog pH-metra (5.1.). Podesiti pH na točno 6,3, najprije s 0,5 mol otopine natrijevog hidroksida (4.3.), a onda s 0,025 mol/l otopine (4.4.).
Dodati 20 g D-manitola (4.6.), potpuno rastopiti i dobro promiješati. Titrirati s 0,025 mol/l otopinom natrijevog hidroksida (4.4.) do pH 6,3 (da bude stabilan najmanje 1 minutu). Neka V1 bude traženi volumen.
Pripremiti otopinu slijepe probe na isti način, zamijenivši 20 ml vode kalibracijskom otopinom. Neka V0 bude traženi volumen.
Vrijednost bora (F) u mg/ml u standardnoj otopini NaOH (4.4.) je sljedeća:
|
|
1 ml točno 0,025 mol/l otopine natrijevog hidroksida odgovara 0,27025 mg B.
10. Izražavanje rezultata
Postotak bora u gnojivu izražava se:
Gdje je
|
B (%) postotak bora u gnojivu; |
|
X1 volumen, u ml, 0,025 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.4.); potreban za ispitnu otopinu; |
|
X0 volumen, u ml, 0,025 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.4.); potreban za otopinu slijepe probe; |
|
F vrijednost bora (B), u mg/ml, 0,025 mol/l otopine natrijevog hidroksida (4.4.); |
|
V volumen, u ml, ekstraktne otopine dobivene u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
a volumen, u ml, alikvota (7.1.), uzet iz ekstraktne otopine (6.1.); |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2. |
Određivanje kobalta u ekstraktima gnojiva gravimetrijskom metodom s 1-nitrozo-2-naftolom
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja kobalta u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija kobalta se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Kobalt III kombinira se s 1-nitrozo-2-naftolom da bi se dobio crveni talog Co(C10H6ONO)3, 2H2O. Nakon što je kobalt prisutan u ekstraktima doveden u stanje kobalta III, kobalt se taloži u octenom kiselom mediju pomoću otopine 1-nitrozo-2-naftola. Nakon filtriranja, talog se pere i suši do konstantne mase, a onda se mora izvagati kao Co(C10H6ONO)3, 2H2O.
4. Reagensi
4.1. Otopina vodikovog peroksida (H2O2, d20 = 1,11 g/ml) 30 %
4.2. Otopina natrijevog hidroksida, oko 2 mol/l
Rastopiti 8 g granuliranog natrijevog hidroksida u 100 ml vode.
4.3. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 6 mol/l
Pomiješati jedan volumen hidrokloridne kiseline (d20 = 1,18 g/ml) s jednim volumenom vode.
4.4. Octena kiselina (99,7 % CH3CO2H) (d20 = 1,05 g/ml)
4.5. Otopina octene kiseline (1:2), oko 6 mol/l
Pomiješati 1 volumen octene kiseline (4.4.) s 2 volumena vode.
4.6. Otopina 1-nitrozo-2-naftola u 100 ml octene kiseline (4.4.). Dodati 100 ml mlake vode. Dobro promiješati. Odmah filtrirati. Dobivena otopina mora se odmah koristiti.
5. Oprema
5.1. Lončić za filtriranje P 16/ISO 4 793, poroznost 4, kapacitet 30 ili 50 ml
5.2. Sušionik na 130 (± 2) °C
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Pripremanje otopine kobalta
Vidjeti metodu 10.1. ili 10.2.
6.2. Pripremanje otopine za analizu
Staviti alikvot ekstrakta koji ne sadrži više od 20 mg Co u čašu od 400 ml. Ako je ekstrakt dobiven u skladu s metodom 10.2., zakiseliti s pet kapi hidrokloridne kiseline (4.3.). Dodati oko 10 ml otopine vodikovog peroksida (4.1.). Pustiti da oksidans djeluje u hladnom stanju 15 minuta, a onda povećati volumen vodom do 100 ml. Pokriti čašu satnim staklom. Dovesti otopinu do točke vrenja i pustiti da vrije otprilike 10 minuta. Ohladiti. Učiniti lužnatim otopinom natrijevog hidroksida (4.2.), kap po kap, sve dok se ne počne taložiti crni kobaltov hidroksid.
7. Postupak
Dodati 10 ml octene kiseline (4.4.) i doliti vodu u otopinu do otprilike 200 ml. Zagrijavati do vrenja. Koristeći biretu, dodavati 20 ml otopine 1-nitrozo-2-naftola (4.6.), kap po kap, povremeno miješajući. Završiti snažnim miješanjem kako bi se talog zgrušao.
Filtrirati kroz prethodno izvagani filter lončić (5.1.), pazeći da se ne začepi. Misleći na to, osigurati da tekućina ne bude iznad taloga tijekom cijelog postupka filtriranja.
Oprati čašu razrijeđenom octenom kiselinom (4.5.) kako bi se odstranio sav talog, oprati talog na filteru razrijeđenom octenom kiselinom (4.5.), a onda tri puta vrućom vodom.
Sušiti u sušioniku (5.2.) na 130 (± 2) °C dok se ne postigne konstantna masa.
8. Izražavanje rezultata
1 mg taloga Co(C10H6ONO)3, 2H2O odgovara 0,096381 mg Co.
Postotak kobalta (Co) u gnojivu izražava se:
Gdje je
|
X masa taloga u mg; |
|
V volumen, u ml, ekstraktne otopine dobivene u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
a volumen, u ml, alikvota uzetog iz posljednjeg razrjeđivanja; |
|
D faktor razrjeđivanja tog alikvota; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka. |
Određivanje bakra u ekstraktima gnojiva titrimetrijskom metodom
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja bakra u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija udjela bakra se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Ioni bakra reduciraju se u kiselom mediju kalijevim jodidom:
|
|
Jod koji se oslobađa na taj način titrira se standardnom otopinom natrijevog tiosulfata u prisutnosti škroba kao indikatora u skladu s:
|
|
4. Reagensi
4.1. Dušična kiselina (HNO3, d20 = 1,40 g/ml)
4.2. Urea [(NH2)2 C = 0]
4.3. Otopina amonijevog bifluorida (NH4HF2) 10 % m./v
Držati otopinu u plastičnom spremniku.
4.4. Otopina amonijevog hidroksida (1 + 1)
Pomiješati 1 volumen amonijaka (NH4OH, d20 = 0,9 g/ml) s jednim volumenom vode.
4.5. Standardna otopina natrijevog tiosulfata
Rastopiti 7,812 g natrijevog tioslufata pentahidrata (Na2S2O3 5H2O) s vodom u odmjernoj tikvici od 1 litre. Ova otopina mora se pripremiti tako da 1 ml = 2 mg Cu. Zbog stabiliziranja, dodati nekoliko kapi kloroforma. Ova otopina mora se držati u staklenom spremniku i mora biti zaštićena od izravnog svjetla.
4.6. Kalijev jodid (KI)
4.7. Otopina kalijevog tiocijanata (KSCN) (25 % m/v)
Držati ovu otopinu u plastičnoj tikvici.
4.8. Otopina škroba (oko 0,5 %)
Staviti 2,5 g škroba u čašu od 600 ml. Dodati oko 500 ml vode. Vreti za vrijeme miješanja. Ohladiti do sobne temperature. Otopina ima kratak rok trajanja. Taj rok se može produljiti dodavanjem oko 10 mg živinog jodida.
5. Pripremanje otopine za analizu
Pripremanje otopine bakra
Vidjeti metode 10.1. i 10.2.
6. Postupak
6.1. Pripremanje titracijske otopine
Staviti alikvotni dio otopine koji ne sadrži manje od 20 – 40 mg Cu u Erlenmeyerovu tikvicu od 500 ml.
Maknuti svaki višak kisika koji se nakratko pojavi pri vrenju. Dopuniti volumen vodom do oko 100 ml. Dodati 5 ml dušične kiseline (4.1.), dovesti do vrenja i pustiti da vrije otprilike pola minute.
Maknuti Erlenmeyerovu tikvicu s grijaće ploče, dodati oko 3 g uree (4.2.) i neka vrije još oko pola minute.
Maknuti s uređaja za zagrijavanje i dodati oko 200 ml hladne vode. Gdje je potrebno, ohladiti sadržaj Erlemeyerove tikvice do sobne temperature.
Postepeno dodavati otopinu amonijevog hidroksida (4.4.) sve dok otopina ne postane plava, a onda dodati višak od 1 ml.
Dodati 50 ml otopine amonijevog bifluorida (4.3.) i promiješati.
Dodati 10 g kalijevog jodida (4.6.) i rastopiti.
6.2. Titriranje otopine
Staviti Erlenmeyerovu tikvicu na magnetsku miješalicu. Uvesti štapić u Erlenmeyerovu tikvicu i podesiti miješalicu na željenu brzinu.
Koristeći biretu, dodati standardnu otopinu natrijevog tiosulfata (4.5.) sve dok smeđa boja joda oslobođenog iz otopine ne postane manje intenzivna.
Dodati 10 ml otopine škroba (4.8.).
Nastaviti titriranje s otopinom natrijevog tiosulfata (4.5.) sve dok se ljubičasta boja skoro potpuno ne izgubi.
Dodati 20 ml otopine kalijevog tiocijanata (4.7.) i nastaviti titriranje sve dok ljubičastoplava boja potpuno ne nestane.
Zabilježiti volumen korištene otopine tiosulfata.
7. Izražavanje rezultata
1 ml standardne otopine natrijevog tiosulfata (4.5.) odgovara 2 mg Cu.
Postotak bakra u gnojivu izražava se:
Gdje je
|
X volumen, u ml, korištene otopine natrijevog tiosulfata; |
|
V volumen, u ml, ekstraktne otopine dobivene u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
a volumen, u ml, alikvotnog dijela; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka s kojim se postupalo u skladu s metodom 10.1. i 10.2. |
Određivanje željeza u ekstraktima gnojiva atomskom apsorpcijskom spektrometrijom
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja željeza u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija ukupnog željeza i/ili željeza topljivog u vodi se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio željeza određuje se atomskom apsorpcijskom spektrometrijom.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 10.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 10.4. (4.2.).
4.3. Otopina vodikovog peroksida (30 % H2O2, d20 = 1,11 g/ml), bez mikro-hranjivih tvari
4.4. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 10.4. (4.3.).
4.5. Kalibracijska otopina željeza
4.5.1. Osnovna otopina željeza (1 000 μg/ml)
U čaši od 500 ml izvagati, do točnosti 0,1 mg, 1 g željezne žice, dodati 200 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.), i 15 ml otopine vodikovog peroksida (4.3.). Zagrijavati na grijaćoj ploči sve dok se željezo potpuno ne rastopi. Kad se ohladi, količinski premjestiti u odmjernu tikvicu od 1 000 ml. Dopuniti vodom do oznake i dobro promiješati.
4.5.2. Radna otopina željeza (100 μg/ml)
Staviti 20 ml osnovne otopine (4.5.1.) u odmjernu tikvicu od 200 ml. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar: vidjeti metodu 10.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za željezo (248,3 nm).
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta željeza
Vidjeti metodu 10.1. i/ili 10.2. i, ako je potrebno, 10.3.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 9.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli.
7. Postupak
7.1. Pripremanje slijepe otopine
Vidjeti metodu 10.4. (7.1.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 10.4. (7.2.).
Za optimalni raspon određivanja od 0 do 10 μg/ml željeza, u niz odmjernih tikvica od 100 ml staviti redom 0, 2, 4, 6, 8 i 10 ml radne otopine (4.5.2.). Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Povećati volumen s 0,5 mol/l otopinom hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati. Ove otopine sadrže 0, 2, 4, 6, 8 i 10 μg/ml željeza.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 10.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 248,3 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 10.4. (8).
Postotak željeza u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 10.3.:
|
|
Gdje je
|
Fe količina željeza izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini (6.2.); |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe (7.1.); |
|
V volumen, u ml, ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D: ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni dijelovi, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
|
Određivanje mangana u ekstraktima gnojiva titriranjem
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja mangana u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija mangana se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Ako su ioni klorida prisutni u ekstraktu, oni se odstranjuju vrenjem ekstrakta sumpornom kiselinom. Mangan oksidira s natrijevim bizmutatom u dušično kiselinom mediju. Stvoreni permanganat reducira se viškom željezovog sulfata. Ovaj višak titrira se otopinom kalijevog permanganata.
4. Reagensi
4.1. Koncentrirana sumporna kiselina (H2SO4, d20 = 1,84 g/ml)
4.2. Sumporna kiselina, oko 9 mol/l
Pažljivo pomiješati 1 volumen koncentrirane sumporne kiseline (4.1.) s 1 volumenom vode.
4.3. Dušična kiselina, 6 mol/l
Pomiješati 3 volumena dušične kiseline (HNO3, d20 = 1,40 g/ml) s 4 volumena vode.
4.4. Dušična kiselina, 0,3 mol/l
Pomiješati 1 volumen 6 mol/l dušične kiseline s 19 volumena vode.
4.5. Natrijev bizmutat (NaBiO3), (85 %).
4.6. Dijatomejska zemlja
4.7. Ortofosforna kiselina, 15 mol/l (H3PO4, d20 = 1,71 g/ml)
4.8. Otopina željeznog sulfata, 0,15 mol/l
Rastopiti 41,6 g željeznog sulfata heptahidrata (FeSO4. 7H2O) u odmjernoj tikvici od 1 litre.
Dodati 25 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.1.) i 25 ml fosforne kiseline (4.7.). Doliti do 1 000 ml. Promiješati.
4.9. Otopina kalijevog permanganata, 0,020 mol/l
Izvagati 3,160 g kalijevog permanganata (KMnO4) do točnosti 0,1 mg. Rastopiti i povećati volumen vodom do 1 000 ml.
4.10. Otopina srebrnog nitrata, 0,1 mol/l
Rastopiti 1,7 g srebrnog nitrata (AgNO3) u vodi i povećati volumen do 100 ml.
5. Oprema
5.1. Filter lončić P 16/ISO 4 793, poroznost 4, kapacitet 50 ml, postavljen na tikvicu za filtriranje od 500 ml.
5.2. Magnetska miješalica
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina manganovog ekstrakta
Vidjeti metode 10.1. i 10.2. Ako nije poznato jesu li prisutni ioni klorida, provesti ispitivanje na otopini s jednom kapi otopine srebrnog nitrata (4.10.).
6.2. U odsutnosti iona klorida, staviti alikvot ekstrakta koji sadrži 10 do 20 mg mangana u visoku čašu od 400 ml. Dovesti do volumena od otprilike 25 ml isparavanjem ili dodavanjem vode. Dodati 2 ml koncentrirane sumporne kiseline (4.1.).
6.3. Ako su prisutni kloridni ioni, nužno ih je odstraniti na sljedeći način
|
Staviti alikvot ekstrakta koji sadrži 10 do 20 mg mangana u visoku čašu od 400 ml. Dodati 5 ml 9 mol/l sumporne kiseline (4.2.). U digestoru, dovesti do vrenja na grijaćoj ploči i pustiti da vrije dok se ne oslobodi obilni bijeli dim. Nastaviti dok volumen ne bude smanjen na otprilike 2 ml (tanki film sirupaste tekućine na dnu čaše). Pustiti da se ohladi na sobnoj temperaturi. |
|
Pažljivo dodati 25 ml vode i još jednom ispitati prisutnost klorida s jednom kapi otopine srebrnog nitrata (4.10.). Ako još uvijek ima klorida, ponoviti postupak nakon dodavanja 5 ml 9 mol/l sumporne kiseline (4.2.). |
7. Postupak
Dodati 25 ml 6 mol/l dušične kiseline (4.3.) i 2,5 g natrijevog bizmutata (4.5.) u čašu od 400 ml koja sadrži ispitnu otopinu. Snažno miješati tri minute na magnetskoj miješalici (5.2.).
Dodati 50 ml 0,3 mol/l dušične kiseline (4.4.) i ponovno promiješati. Filtrirati u vakuumu kroz filter lončić (5.1.), čije dno je pokriveno dijatomejskom zemljom (4.6.). Oprati lončić nekoliko puta s 0,3 mol/l dušične kiseline (4.4.) dok se ne dobije bezbojni filtrat.
Premjestiti filtrat i otopinu za pranje u čašu od 500 ml. Promiješati i dodati 25 ml 0,15 mol/l otopine željezovog sulfata (4.8.). Ako nakon dodavanja željezovog sulfata filtrat požuti, dodati 3 ml 15 mol/l ortofosforne kiseline (4.7.).
Koristeći biretu, titrirati višak željeznog sulfata s 0,02 mol/l otopine kalijevog permanganata (4.9.) dok mješavina ne postane ružičasta, a boja ostane stabilna jednu minutu. Provesti slijepu probu u istim uvjetima, preskačući jedino ispitni uzorak.
Oksidirana otopina ne smije doći u kontakt s gumom.
8. Izražavanje rezultata
1 ml 0,02 mol/l otopine kalijevog permanganata odgovara 1,099 mg mangana (Mn).
Postotak mangana u gnojivu prikazuje se kao:
Gdje je
|
Xb volumen, u ml, permanganata korištenog u otopini slijepe probe; |
|
Xs volumen, u ml, permanganata korištenog u ispitnom uzorku; |
|
V volumen, u ml, otopine ekstrakta dobivenog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
a volumen, u ml, alikvotnog dijela uzetog iz ekstrakta; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka. |
Određivanje molibdena u ekstraktima gnojiva gravimetrijskom metodom s 8-hidroksikinolinom
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja molibdena u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija molibdena se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Razina molibdena određuje se taloženjem kao molibdenil oksinat u posebnim uvjetima.
4. Reagensi
4.1. Otopina sumporne kiseline, otprilike 1 mol/l
Pažljivo izliti 55 ml sumporne kiseline (H2SO4, d20 = 1,84 g/ml) u odmjernu tikvicu od 1 litre, koja sadrži 800 ml vode. Promiješati. Nakon hlađenja, doliti do jedne litre. Promiješati.
4.2. Razrijeđena otopina amonijaka (1:3)
Pomiješati 1 volumen koncentrirane otopine amonijaka (NH4OH, d20 = 0,9 g/ml) s 3 volumena vode.
4.3. Razrijeđena otopina octene kiseline (1:3)
Pomiješati 1 volumen koncentrirane octene kiseline (99,7 % CH3COOH, d20 = 1,049 g/ml) s 3 volumena vode.
4.4. Otopina dinatrijeve soli etilen diamin tetra octene kiseline (EDTA)
Rastopiti 5 g Na2EDTA u vodi u odmjernoj tikvici od 100 ml. Doliti do oznake i promiješati.
4.5. Pufer otopina
U odmjernoj tikvici od 100 ml, rastopiti 15 ml koncentrirane octene kiseline u 30 g amonijevog acetata u vodi. Doliti do 100 ml.
4.6. Otopina 7-hidroksikinolina (oksina)
U odmjernoj tikvici od 100 ml, rastopiti 3 g 8-hidroksikinolina u 5 ml koncentrirane octene kiseline. Dodati 80 ml vode. Dodati otopinu amonijaka (4.2.), kap po kap, dok se otopina ne zamagli te onda dodati octenu kiselinu (4.3.) dok otopina ponovno ne postane bistra.
Dopuniti vodom do 100 ml.
5. Oprema
5.1. Filter lončić P 16/ISO 4 793, poroznost 4, kapacitet 30 ml
5.2. pH-metar sa staklenom elektrodom
5.3. Sušionik na 130 do 135 °C
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Pripremanje otopine molibdena. Vidjeti metodu 10.1. i metodu 10.2.
7. Postupak
7.1. Pripremanje ispitne otopine
Staviti alikvotni dio koji sadrži 25 do 100 mg Mo u čašu od 250 ml. Povećati volumen vodom do 50 ml.
Podesiti otopinu na pH = 5 dodavajući otopinu sumporne kiseline (4.1.), kap po kap. Dodati 15 ml otopine EDTA (4.4.), a onda 5 ml pufer otopine (4.5.). Povećati volumen vodom do otprilike 80 ml.
7.2. Dobivanje i pranje taloga
Dobivanje taloga
Lagano zagrijati otopinu. Neprestano miješajući, dodavati otopinu oksina (4.6.). Nastaviti s taloženjem sve dok se ostatak više ne bude primjećivao. Dodati daljnji reagens sve dok otopina ne postane lagano žuta. Obično je dovoljna količina od 20 ml. Nastaviti lagano zagrijavati talog dvije do tri minute.
Filtriranje i pranje
Filtrirati kroz filter lončić (5.1.). Isprati nekoliko puta s 20 ml vruće vode. Voda za čišćenje treba postepeno postajati bezbojna, naznačujući da oksin više nije prisutan.
7.3. Vaganje taloga
Sušiti talog na 130 do 135 °C do konstantne mase (najmanje jedan sat).
Pustiti da se ohladi u eksikatoru, a onda izvagati.
8. Izražavanje rezultata
1 mg molibdenil oksinata, MoO2(C9H6ON)2 odgovara 0,2305 mg Mo.
Postotak molibdena u gnojivu prikazuje se kao:
Gdje je
|
X masa, u mg, taloga molibdenil oksinata; |
|
V volumen, u ml, ekstraktne otopine dobivene u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
a volumen, u ml, alikvota uzetog iz posljednjeg razrjeđivanja; |
|
D faktor razrjeđivanja alikvota; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka. |
Određivanje cinka u ekstraktima gnojiva pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije
1. Opseg
Ova metoda opisuje postupak određivanja cinka u ekstraktima gnojiva.
2. Područje primjene
Ovaj postupak primjenjuje se na analizirane uzorke gnojiva, ekstrahiranih metodama 10.1. i 10.2., čija deklaracija cinka se zahtijeva Prilogom I. E ovoj Uredbi.
3. Načelo
Nakon odgovarajućeg tretmana i razređivanja ekstrakata, udio cinka određuje se pomoću atomske apsorpcijske spektrometrije.
4. Reagensi
4.1. Razrijeđena hidrokloridna kiselina, oko 6 mol/l:
Vidjeti metodu 10.4. (4.1.).
4.2. Razrijeđena otopina hidrokloridne kiseline, oko 0,5 mol/l:
Vidjeti metodu 10.4. (4.2.).
4.3. Otopine lantanove soli (10 g La po litri)
Vidjeti metodu 10.4. (4.3.).
4.4. Kalibracijske otopine cinka
4.4.1. Osnovna otopina cinka (1 000 μg/ml)
U odmjernoj tikvici od 1 000 ml rastopiti 1 g cinkovog praha ili pahuljica do 0,1 mg u 25 ml 6 mol/l hidrokloridne kiseline (4.1.). Kad je potpuno rastopljeno, povećati volumen vodom i dobro promiješati.
4.4.2. Radna otopina cinka (100 μg/ml)
Razrijediti 20 ml osnovne otopine (4.4.1.) u 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.), u odmjernoj tikvici od 200 ml. Dopuniti do oznake s 0,5 mol/l hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
5. Oprema
Atomski apsorpcijski spektrometar.
Vidjeti metodu 10.4. (5). Instrument mora biti opremljen izvorom zračenja karakterističnog za cink (213,8 nm), a spektrometar mora dozvoljavati da se načini pozadinska korekcija.
6. Pripremanje otopine za analizu
6.1. Otopina ekstrakta cinka
Vidjeti metodu 10.1. i/ili 10.2.
6.2. Pripremanje ispitne otopine
Vidjeti metodu 10.4. (6.2.). Ispitna otopina mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli (4.3.).
7. Postupak
7.1. Pripremanje otopine slijepe probe
Vidjeti metodu 10.4. (7.1.). Otopina slijepe probe mora sadržavati 10 % (v/v) otopine lantanove soli korištene u 6.2.
7.2. Pripremanje kalibracijskih otopina
Vidjeti metodu 10.4. (7.2.). Za optimalni raspon određivanja od 0 do 5 μg/ml cinka, staviti 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 ml radne otopine (4.4.2.) u niz odmjernih tikvica od 100 ml. Ako je potrebno, podesiti koncentraciju otopine hidrokloridne kiseline što je moguće bliže onoj ispitne otopine. Dodati svakoj boci 10 ml otopine lantanove soli korištene u 6.2. Dopuniti volumen na 100 ml s 0,5 mol/l otopine hidrokloridne kiseline (4.2.) i dobro promiješati.
Ove otopine sadrže 0, 0,5, 1, 2, 3, 4 i 5 μg/ml cinka.
7.3. Određivanje
Vidjeti metodu 10.4. (7.3.). Pripremiti spektrometar (5) za mjerenje na valnoj duljini od 213,8 nm.
8. Izražavanje rezultata
Vidjeti metodu 10.4. (8).
Postotak cinka u gnojivu prikazuje se kao:
|
|
Ako se koristi metoda 10.3.:
|
|
Gdje je
|
Zn količina cinka izražena kao postotak gnojiva; |
|
Xs koncentracija (μg/ml) u ispitnoj otopini; |
|
Xb koncentracija (μg/ml) u otopini slijepe probe; |
|
V volumen, u ml, otopine ekstrakta dobivene u skladu s metodom 10.1. ili 10.2.; |
|
D faktor koji odgovara razrjeđivanju provedenom u 6.2.; |
|
M masa, u gramima, ispitnog uzorka uzetog u skladu s metodom 10.1. ili 10.2. |
Izračunavanje faktora razrjeđivanja D:
|
ako su (a1), (a2), (a3),.,.,., (ai) ili (a) alikvotni obroci, a (v1), (v2), (v3),.,.,., (vi) i (100) volumeni u ml koji odgovaraju svojem razrjeđivanju, faktor razrjeđivanja D bit će jednak:
|
(1) Ako je dobiveni broj razlomak, mora se zaokružiti na sljedeći cijeli broj.
(2) Kod pakiranja čiji sadržaj ne prelazi 1 kg, dodatni uzorak mora biti sadržaj jednog pakiranja.
(3) Svaka kvržica mora se razbiti (ako je potrebno, odvajajući ih i zatim vraćajući u uzorak).
(4) Količina amonijskog dušika koji se nalazi u alikvotnom dijelu u skladu s tablicom 1 bit će otprilike:
— |
0,05 g za varijantu a, |
— |
0,10 g za varijantu b, |
— |
0,20 g za varijantu c. |
(5) Hladilo mora biti regulirano tako da je osiguran konstantan protok kondenzata. Destilacija bi trebala biti gotova za 30 do 40 minuta.
(6) U svrhu formule za izražavanje rezultata:
- 50 ili 35= mililitri standardne otopine sumporne kiseline koja se mora staviti u prihvatnu tikvicu;
- A= mililitri natrijevog ili kalijevog hidroksida koji se koriste za ponovno titriranje;
- F= faktor koji sadrži izvagan iznos, razrijeđenost, alikvotni dio otopine uzorka koji se mora destilirati i volumetrijski ekvivalent.
(7) U smislu formule za izražavanje rezultata:
- 50 ili 35= mililitri standardne otopine sumporne kiseline koja se mora staviti u prihvatnu tikvicu;
- A= mililitri natrijevog ili kalijevog hidroksida koji se koriste za ponovno titriranje;
- F= faktor koji sadrži izvagan iznos, razrijeđenost, alikvotni dio otopine uzorka koji se mora destilirati i volumetrijski ekvivalent.
(8) U smislu formule za izražavanje rezultata:
- 50 ili 35= mililitri standardne otopine sumporne kiseline koja se mora staviti u prihvatnu tikvicu;
- A= mililitri natrijevog ili kalijevog hidroksida koji se koriste za ponovno titriranje;
- F= faktor koji sadrži izvagan iznos, razrijeđenost, alikvotni dio otopine uzorka koji se mora destilirati i volumetrijski ekvivalent.
(9) Biuret može prije toga biti pročišćen pranjem u amonijačnoj otopini (10 %), a onda u acetonu i sušenjem u vakuumu.
(10) Vidjeti točku 9. u Prilogu.
(11) Ako mehanička miješalica nije na raspolaganju, tikvica se može protresti ručno svakih pet minuta.
(12) Fosfor topljiv u mineralnim kiselinama, fosfor topljiv u vodi, fosfor topljiv u otopinama amonijevog citrata, fosfor topljiv u 2 % limunske kiseline i fosfor topljiv u 2 % mravlje kiseline.
(13) 21 ml ako otopina koja se mora nataložiti sadrži više od 15 ml otopine citrata (neutralnog citrata, Petermannovog ili Joulievog lužnatog citrata).
(14) Za taloženje otopina fosfata koje sadrže više od 15 ml otopine citrata (neutralnog, Petermannovog ili Joulievog), koji su bili zakiseljeni s 21 ml koncentrirane dušične kiseline (vidjeti fusnotu za 6.1.), koristiti 80 ml reagensa za taloženje.
PRILOG V.
A. POPIS DOKUMENATA O KOJIMA SE TREBA POSAVJETOVATI S PROIZVOĐAČIMA ILI NJIHOVIM PREDSTAVNICIMA KAKO BI SE SASTAVILA TEHNIČKA DATOTEKA ZA NOVI TIP GNOJIVA KOJI ĆE SE PRIDODATI PRILOGU I. OVOJ UREDBI
1. Vodič za sastavljanje tehničke datoteke pomoću koje bi se određena gnojiva označila kao „EZ gnojivo”.
Službeni list Europskih zajednica, C 138 od 20.5.1994., str. 4.
2. Direktiva Komisije 91/155/EEZ od 5. ožujka 1991. kojom se utvrđuju i predviđaju podrobna rješenja za sustav posebnih informacija koje se odnose na opasne preparate u provedbi članka 10. Direktive 88/379/EEZ.
Službeni list Europskih zajednica, L 76/35, od 22.3.1991., str. 35.
3. Direktiva Komisije 93/112/EZ od 10. prosinca 1993. kojom se izmjenjuje Direktiva Komisije 91/155/EEZ kojom se utvrđuju i predviđaju podrobna rješenja za sustav posebnih informacija koje se odnose na opasne preparate u provedbi članka 10. Direktive 88/379/EEZ.
Službeni list Europskih zajednica, L 314, od 16.12.1993., str. 38.
B. NORME OVLAŠĆIVANJA KOJE SE ODNOSE NA LABORATORIJE NADLEŽNE ZA PRUŽANJE NEOPHODNE USLUGE PROVJERAVANJA SUKLADNOSTI EZ GNOJIVA SA ZAHTJEVIMA OVE UREDBE I NJEZINIH PRILOGA
1. Norma koja se primjenjuje na razini laboratorija:
|
EN ISO/IEC 17025, Opći zahtjevi za osposobljenost ispitnih i umjernih laboratorija. |
2. Norma koja se primjenjuje na razini tijela za ovlašćivanje:
|
EN 45003, Sustavi ovlašćivanja ispitnih laboratorija i laboratorija za umjeravanje, opći zahtjevi za rad i priznavanje. |