–

za T. C., I. Antkowiak, adwokat, M. Bieszczad, radca prawny, i D. Kosobucki, adwokat,

–

za M. C., A. Śliwicka, adwokat,

–

za Prokurator Generalny, S. Bańko, R. Hernand i E. Tkacz,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, M. Jacobs, C. Pochet i M. Van Regemorter, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, A. Daniel i E. Timmermans, u svojstvu agenata,

–

za nizozemsku vladu, C. S. Schillemans, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, J. Hottiaux i S. Noë, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 11. stavka 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim[a] s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.) te članaka 22. i 24., članka 27. stavka 6. i članka 28. stavaka 1. i 2. Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (SL 2019., L 178, str. 1.), u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji je pokrenuo otac dvoje maloljetne djece T. C. radi izvršenja odluke o njihovom povratku u Irsku nakon što ih je njihova majka M. C. odvela u Poljsku.

3

Cilj je Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, sklopljene u Haagu 25. listopada 1980. (u daljnjem tekstu: Haška konvencija iz 1980.), kao što proizlazi iz njezine preambule, među ostalim, zaštititi djecu na međunarodnoj razini protiv štetnih učinaka nezakonitog odvođenja ili zadržavanja i uspostaviti postupke koji će jamčiti što hitniji povratak djeteta u državu u kojoj je imalo uobičajeno boravište. Tu su konvenciju, koja je stupila na snagu 1. prosinca 1983., ratificirale sve države članice Europske unije.

4

U skladu s člankom 1. točkom (a) te konvencije, njezin je cilj, među ostalim, osigurati što brži povratak djece protupravno odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici.

5

Članak 2. navedene konvencije glasi:

„Države ugovornice poduzimaju sve odgovarajuće mjere da na svojem državnom području osiguraju ostvarivanje ciljeva Konvencije. U tu svrhu primjenjuju […] najbrže moguće postupke.”

6

Člankom 3. te konvencije određuje se:

„Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se protupravnim:

[…]”

7

Člankom 11. prvim stavkom Haške konvencije iz 1980. propisuje se:

„Sudska ili upravna tijela države ugovornice žurno provode postupak za povratak djece.”

8

Članak 12. prvi i drugi stavak navedene konvencije glasi kako slijedi:

„Ako je dijete protupravno odvedeno ili zadržano u smislu članka 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim tijelom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana protupravnog odvođenja ili zadržavanja, dotično nadležno tijelo određuje žurn[i] povratak djeteta.

Čak i ako je postupak pokrenut nakon proteka roka od jedne godine spomenutog u prethodnom stavku, sudsko ili upravno tijelo također određuje povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini.”

9

U skladu s člankom 13. prvim stavkom točkom (b) navedene konvencije:

„Neovisno o odredbama prethodnog članka, sudsko ili upravno tijelo države kojoj je zahtjev upućen nije dužno odrediti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se protivi njegovu povratku dokaže da:

[…]

10

Uvodne izjave 17. i 33. Uredbe br. 2201/2003 glasile su:

[…]

11

Člankom 11. stavcima 1. i 3. te uredbe određivalo se:

„1.   Ako osoba, ustanova ili tijelo koje ima pravo na skrb od nadležnih tijela u državi članici zatraži donošenje sudske odluke na temelju [Haške konvencije iz 1980.], kako bi postiglo [povratak] djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se stavci 2. do 8.

[…]

3.   Sud kojemu je podnesen zahtjev za [povratak] djeteta iz stavka 1. djeluje što je moguće brže u postupku na temelju zahtjeva, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom.

Ničime ne dovodeći u pitanje odredbe podstavka 1., osim ako to sprečavaju [iznimne] okolnosti, sud donosi odluku najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva.”

12

Člankom 22. Uredbe br. 2019/1111 određuje se:

„Ako osoba, ustanova ili drugo tijelo koje tvrdi da je prekršeno pravo na skrb podnese zahtjev, izravno ili uz pomoć središnjeg tijela, sudu u državi članici za odluku na temelju Haške konvencije iz 1980. kojom se nalaže povratak djeteta mlađeg od 16 godina koje je protupravno odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova protupravnog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se članci od 23. do 29. i poglavlje VI. ove Uredbe te se njima nadopunjuje Haška konvencija iz 1980.”

13

Člankom 24. te uredbe propisuje se:

„1.   Sud kojem je podnesen zahtjev za povratak djeteta iz članka 22. postupa žurno u postupku na temelju zahtjeva, koristeći se najbržim raspoloživim postupcima u skladu s nacionalnim pravom.

2.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., prvostupanjski sud donosi odluku najkasnije šest tjedana od pokretanja postupka pred njime, osim ako je to nemoguće zbog iznimnih okolnosti.

3.   Osim ako je to nemoguće zbog iznimnih okolnosti, sud višeg stupnja donosi odluku najkasnije šest tjedana nakon što su poduzeti svi potrebni postupovni koraci i sud je u mogućnosti razmotriti pravni lijek, saslušanjem ili na drugi način.”

14

Članak 27. stavak 6. navedene uredbe glasi:

„Odluka kojom se nalaže povratak djeteta može se proglasiti privremeno izvršivom, neovisno o pravnom lijeku, ako je povratak djeteta prije odluke o pravnom lijeku u interesima djeteta.”

15

Članak 28. te uredbe glasi kako slijedi:

„1.   Tijelo nadležno za izvršenje kojem je podnesen zahtjev za izvršenje odluke kojom se nalaže povratak djeteta u drugu državu članicu postupa žurno u vezi s obradom zahtjeva.

2.   Ako odluka iz stavka 1. nije izvršena u roku od šest tjedana od datuma pokretanja postupka za izvršenje odluke, stranka koja traži izvršenje ili središnje tijelo države članice izvršenja ima pravo zatražiti obrazloženje odgode od tijela nadležnog za izvršenje.”

16

U skladu s člankom 100. Uredbe br. 2019/1111:

„1.   Ova Uredba primjenjuje se samo na pokrenute sudske postupke, na [javne] isprave koje su službeno sastavljene ili upisane u registar te na sporazume upisane u registar 1. kolovoza 2022. ili nakon tog datuma.

2.   [Uredba br. 2201/2003] i dalje se primjenjuje na odluke donesene u sudskim postupcima koji su pokrenuti, na [javne] isprave koje su službeno sastavljene ili upisane u registar te na sporazume koji su postali izvršivi u državi članici sklapanja prije 1. kolovoza 2022., a obuhvaćeni su područjem primjene te uredbe.”

17

Člankom 388. stavkom 1. Kodeksa postępowania cywilnego (Zakonik o građanskom postupku) propisuje se:

„Ako izvršenjem odluke stranci može biti uzrokovana nepopravljiva šteta, drugostupanjski sud na zahtjev stranke može odgoditi izvršenje svoje odluke dok se ne okonča kasacijski postupak. U slučaju odbijanja žalbe, drugostupanjski sud također može odgoditi izvršenje odluke prvostupanjskog suda.”

18

Člankom 518.1 stavkom 1. tog zakonika određuje se:

„U predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik, pokrenutima na temelju Haške konvencije iz 1980., drugostupanjski sud je Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi, Poljska).”

19

U skladu s člankom 519.1 stavcima 2.1 i 2.2 navedenog zakonika:

„2.   1 Žalba u kasacijskom postupku može se podnijeti i u predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju Haške konvencije iz 1980.”

2.   2 Žalbu u kasacijskom postupku u predmetima iz stavka 2.1 mogu podnijeti i Prokurator Generalny [(glavni državni odvjetnik)], Rzecznik Praw Dziecka [(pravobranitelj za djecu)] i Rzecznik Praw Obywatelskich [(pučki pravobranitelj)] u roku od četiri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke.”

20

Ustawom o zmianie ustawy Kodeks postępowania cywilnego (Zakon o izmjeni Zakonika o građanskom postupku) (Dz. U. iz 2022., pozicija 1098.), koji je stupio na snagu 24. lipnja 2022. (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2022.), izmijenjen je Zakonik o građanskom postupku uvrštavanjem u njega više odredaba o odgodi odluka donesenih na temelju Haške konvencije iz 1980.

21

Tako članak 388.1 tog zakonika, kako je u taj zakonik unesen Zakonom iz 2022., glasi kako slijedi:

„1.   U predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju [Haške konvencije iz 1980.], na zahtjev osobe iz članka 519.1 stavka 2.2 podnesen sudu iz članka 518.2 stavka 1. u roku od najviše dva tjedna od dana pravomoćnosti sudske odluke o odvođenju osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik, izvršenje te odluke odgađa se po sili zakona.

2.   Odgoda izvršenja sudske odluke iz stavka 1. prestaje ako osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 ne podnese žalbu u kasacijskom postupku u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti te odluke.

3.   Ako osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 podnese žalbu u kasacijskom postupku u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti sudske odluke iz stavka 1., odgoda izvršenja te odluke produljuje se po sili zakona do okončanja postupka povodom žalbe u kasacijskom postupku.

4.   Osoba koja je podnijela zahtjev za odgodu izvršenja sudske odluke iz stavka 1. može ga povući u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti te odluke, osim ako je osoba iz članka 519.1 stavka 2.2 podnijela žalbu u kasacijskom postupku.

5.   Nakon povlačenja zahtjeva za odgodu izvršenja sudske odluke iz stavka 1., ta odluka postaje izvršiva.”

22

Članak 388.3 navedenog zakonika, kako je u taj zakonik unesen Zakonom iz 2022., glasi:

„Podnošenje izvanrednog pravnog lijeka iz članka 89. Ustawa o Sądzie Najwyższym [(Zakon o Vrhovnom sudu)] od 8. prosinca 2017. (Dz. U. iz 2021., pozicija 1904. i iz 2022., pozicija 480.), u postupku koji se odnosi na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vodi na temelju Haške konvencije iz 1980., odgađa po sili zakona izvršenje odluke koja se odnosi na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik do okončanja tog postupka povodom žalbe u kasacijskom postupku.”

23

T. C. i M. C., oboje poljski državljani, roditelji su maloljetne djece N. C. i M. C.(1) (u daljnjem tekstu zajedno: maloljetna djeca), rođene u Irskoj 2011. odnosno 2017. Ta obitelj već više godina boravi u toj državi članici, u kojoj T. C. i M. C. imaju trajno zaposlenje. M. C. je trenutačno na dugotrajnom bolovanju.

24

Tijekom ljeta 2021., osoba M. C. je uz suglasnost osobe T. C. otputovala na odmor u Poljsku s maloljetnom djecom. U rujnu 2021. osoba M. C. je obavijestila osobu T. C. da će s njima trajno ostati u toj državi članici. T. C. nikada nije pristao na takvo trajno preseljenje te maloljetne djece.

25

T. C. je 18. studenoga 2021. podnio tužbu Sądu Okręgowy we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu, Poljska) zahtijevajući da se osobi M. C. naloži povratak maloljetne djece u Irsku na temelju Haške konvencije iz 1980. Rješenjem od 15. lipnja 2022. taj je sud naložio osobi M. C. da osigura taj povratak u roku od sedam dana od dana pravomoćnosti tog rješenja.

26

Osoba M. C. podnijela je protiv navedenog rješenja žalbu Sądu Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi), koji je sud koji je uputio zahtjev, te koji je rješenjem od 21. rujna 2022. odbio tu žalbu kao neosnovanu, smatrajući da se osoba M. C. nije mogla pozivati ni na jedan razlog za odbijanje povratka maloljetne djece u Irsku. To je rješenje postalo izvršno 28. rujna 2022., pri čemu osoba M. C. nije ispoštovala nalog za osiguranje povratka te djece u Irsku.

27

T. C. je 29. rujna 2022. zatražio od suda koji je uputio zahtjev da mu dostavi presliku tog rješenja od 21. rujna 2022., uz potvrdu o njegovoj izvršivosti.

28

Na temelju članka 388.1 stavka 1. Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., pravobranitelj za prava djece 30. rujna 2022. i glavni državni odvjetnik 5. listopada 2022. podnijeli su zahtjeve za odgodu izvršenja pravomoćnih rješenja od 15. lipnja i 21. rujna 2022.

29

Pravobranitelj za prava djece i glavni državni odvjetnik 21. studenoga 2022. podnijeli su pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud, Poljska) žalbe u kasacijskom postupku protiv rješenja od 21. rujna 2022.

30

Sud koji je uputio zahtjev ističe da su u načelu odluke o meritumu koje donosi drugostupanjski sud pravomoćne i izvršne, čak i ako je protiv njih podnesena žalba u kasacijskom postupku pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud). Prije stupanja na snagu Zakona iz 2022., jedino odstupanje od tog pravila bilo je pravilo predviđeno člankom 388. Zakonika o građanskom postupku. Taj članak omogućuje drugostupanjskom sudu da odgodi izvršnost pravomoćne odluke do okončanja postupka pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud) ako izvršenje te odluke može stranci prouzročiti nepopravljivu štetu.

31

Međutim, na temelju članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, kako je u taj zakonik unesen Zakonom iz 2022., glavni državni odvjetnik, pravobranitelj za prava djece i pučki pravobranitelj (u daljnjem tekstu zajedno: ovlaštena tijela) sada imaju mogućnost ishoditi odgodu izvršenja odluke kojom se nalaže povratak djece na temelju Haške konvencije iz 1980. ako podnesu zahtjev Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) u roku od dva tjedna od dana pravomoćnosti te odluke. Iz podataka koje je dostavio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da ovlaštena tijela nisu obvezna obrazložiti svoj zahtjev. Takav zahtjev dovodi do odgode po sili zakona tijekom razdoblja od najmanje dva mjeseca.

32

Naime, ako ta tijela ne podnesu žalbu u kasacijskom postupku protiv odluke o povratku pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud) tijekom tog razdoblja, prestaje odgoda njezina izvršenja. Nasuprot tomu, ako je takva žalba podnesena tijekom navedenog razdoblja, ta se odgoda po sili zakona produljuje na temelju članka 388.1 stavka 3. Zakonika o parničnom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., do okončanja postupka pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud).

33

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi navedena tijela mogla, čak i da Sąd Najwyższy (Vrhovni sud) odbije tu žalbu u kasacijskom postupku, ponovno ishoditi navedenu odgodu na temelju članka 388.3 Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka na temelju tog članka.

34

S obzirom na ta razmatranja, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., sa zahtjevom žurnosti koji je u osnovi Uredbe br. 2201/2003, a osobito s njezinim člankom 11. stavkom 3.

35

Osim toga, taj sud ističe da je poljskim zakonodavstvom koje je na snazi u biti predviđeno da subjekti, koji se ne mogu kvalificirati kao sudovi, mogu uzrokovati odgodu izvršenja pravomoćne sudske odluke a da pritom izvršavanje te ovlasti uopće ne podliježe sudskom nadzoru. Sud koji je uputio zahtjev smatra da takva okolnost otvara pitanja o usklađenosti tog zakonodavstva s člankom 47. Povelje jer se njime strankama u postupku povratka uskraćuje djelotvorna sudska zaštita.

36

Usto, s obzirom na činjenicu da datum stupanja na snagu Zakona iz 2022. prethodi samo nekoliko dana datumu početka primjene Uredbe 2019/1111, kojom se jača obveza žurnosti koja je u osnovi Uredbe br. 2201/2003, sud koji je uputio zahtjev pita se o usklađenosti odredaba koje su tim zakonom uvedene u Zakonik o građanskom postupku s načelom lojalne suradnje.

37

Naposljetku, u slučaju da Sud potvrdi da se Uredbi br. 2201/2003 protivi navedeni zakon, sud koji je uputio zahtjev pita se je li ga u skladu s načelom nadređenosti prava Unije obvezan izuzeti iz primjene.

38

U tim je okolnostima Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protivi li se članku 11. stavku 3. [Uredbe br. 2201/2003] te članku 22., članku 24., članku 27. stavku 6. i članku 28. stavcima 1. i 2. [Uredbe 2019/1111], u vezi s člankom 47. [Povelje], primjena nacionalne odredbe u skladu s kojom se, u predmetima koji se odnose na odvođenje osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik i koji se vode na temelju [Haške konvencije iz 1980.], na zahtjev [ovlaštenih tijela] podnesen Sądu Apelacyjnom w Warszawie [(Žalbeni sud u Varšavi)] u roku od najviše dva tjedna od pravomoćnosti rješenja o odvođenju osobe koja je pod roditeljskom skrbi ili štićenik, izvršenje tog rješenja odgađa po sili zakona?”

39

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku predviđenom člankom 107. stavkom 1. Poslovnika Suda.

40

U prilog svojem zahtjevu taj se sud pozvao na razloge koji se tiču najboljeg interesa maloljetne djece. Konkretno, postoji opasnost od nastanka nepopravljive štete za odnos između roditelja i djece kao i za dobrobit te djece zbog situacije njihove udaljenosti od svojeg oca, pri čemu je ta situacija produljena zbog činjenice da su pravobranitelj za prava djece i glavni državni odvjetnik iskoristili svoju ovlast ishođenja odgode izvršenja odluke o povratku u Irsku.

41

Kao prvo, valja utvrditi da se ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje, među ostalim, odredaba Uredbe br. 2201/2003, koja je donesena, među ostalim, na temelju članka 61. točke (c) UEZ‑a, koji je postao članak 67. UFEU‑a, i odredaba Uredbe 2019/1111, koja je donesena na temelju članka 81. stavka 3. UFEU‑a. Dakle, ti su akti obuhvaćeni Glavom V. trećeg dijela UFEU‑a, koja se odnosi na područje slobode, sigurnosti i pravde. Na taj se zahtjev stoga može primijeniti hitni prethodni postupak.

42

Kao drugo, što se tiče uvjeta hitnosti, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su maloljetna djeca odvojena od svojeg oca već dulje od godinu dana i da bi produljenje te situacije moglo ozbiljno naštetiti njihovu budućem odnosu s ocem.

43

U tim je okolnostima treće vijeće Suda 26. listopada 2022. odlučilo, na prijedlog sutkinje izvjestiteljice i nakon saslušanja nezavisnog odvjetnika, prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom prethodnom postupku.

44

Glavni državni odvjetnik i, u biti, osoba M. C. osporavaju dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku.

45

Na prvom mjestu, glavni državni odvjetnik smatra da je prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev hipotetsko i da nije potrebno za rješavanje glavnog postupka. Naime, u glavnom je postupku već donesena pravomoćna odluka pa taj sud nema nikakvu nadležnost u pogledu odgode izvršenja pravomoćnih rješenja o povratku donesenih u prvom i drugom stupnju, s obzirom na to da ta odgoda nastupa po sili zakona.

46

Na drugom mjestu, glavni državni odvjetnik tvrdi da je to pitanje nedopušteno jer navedeni sud traži tumačenje Uredbe 2019/1111 iako u ovom slučaju ta uredba nije primjenjiva ratione temporis.

47

Kao prvo, valja podsjetiti na to da je isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, kada se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presuda od 24. studenoga 2022., Varhoven administrativen sad (Stavljanje izvan snage pobijane odredbe), C‑289/21, EU:C:2022:920, t. 24. i navedena sudska praksa).

48

Stoga Sud može odbiti zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 24. studenoga 2022., Varhoven administrativen sad (Stavljanje izvan snage pobijane odredbe), C‑289/21, EU:C:2022:920, t. 25. i navedena sudska praksa).

49

Štoviše, valja podsjetiti na to da izraz „donijeti presudu” u smislu članka 267. drugog stavka UFEU‑a obuhvaća cijeli postupak koji dovodi do presude suda koji je uputio zahtjev. Taj izraz valja široko tumačiti kako bi se izbjeglo da se brojna postupovna pitanja smatraju nedopuštenima i da ih Sud ne može tumačiti, kao i to da Sud ne može tumačiti sve odredbe prava Unije koje je sud koji je uputio zahtjev dužan primijeniti (presuda od 21. studenoga 2019., Procureur‑Generaal bij de Hoge Raad der Nederlanden, C‑678/18, EU:C:2019:998, t. 25. i navedena sudska praksa).

50

U tom pogledu, prvo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i očitovanja koja su stranke podnijele na raspravi proizlazi, s jedne strane, da je T. C. podnio sudu koji je postavio prethodno pitanje zahtjev za izvršenje rješenja od 21. rujna 2022. kojim je taj sud naložio povratak maloljetne djece u Irsku. S druge strane, primjenom članka 388.1 Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., navedeni sud dužan je prihvatiti zahtjeve za odgodu izvršenja koje su podnijeli glavni državni odvjetnik i pravobranitelj za prava djece.

51

U tim okolnostima, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 46. svojeg mišljenja, očito je da su sudu koji je uputio zahtjev podneseni proturječni zahtjevi koje su podnijeli, s jedne strane, T. C. i, s druge strane, glavni državni odvjetnik i pravobranitelj za prava djece. Ti zahtjevi odražavaju postojanje „spora” između tih stranaka koji se odnosi na izvršenje rješenja o povratku od 21. rujna 2022. i o kojem je taj sud pozvan, u okviru navedenih zahtjeva, donijeti presudu u smislu članka 267. drugog stavka UFEU‑a.

52

Drugo, što se tiče odnosa između prethodnog pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev i činjeničnog stanja ili predmeta spora u glavnom postupku, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje jasno proizlazi da je svrha tog pitanja omogućiti tom sudu da utvrdi treba li odredbe uredbi br. 2201/2003 i 2019/1111 tumačiti na način da im se protivi članak 388.1 Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022., i treba li, ovisno o slučaju, izuzeti od primjene taj članak. Time navedeni sud u dovoljnoj mjeri utvrđuje da je odgovor Suda na navedeno pitanje „potreb[an]” u smislu članka 267. drugog stavka UFEU‑a kako bi mogao odlučiti o mogućoj odgodi izvršenja predmetne odluke o povratku.

53

Kao drugo, dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku ne može se dovesti u pitanje argumentom glavnog državnog odvjetnika koji se temelji na činjenici da u ovom slučaju Uredba 2019/1111 nije primjenjiva ratione temporis. Naime, ako nije očito da tumačenje pravnog akta Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom spora iz glavnog postupka, prigovor neprimjenjivosti toga akta na predmet u glavnom postupku ne odnosi se na dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku, već ulazi u meritum postavljenih pitanja (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 2006., Manfredi i dr., C‑295/04 do C‑298/04, EU:C:2006:461, t. 30. i od 19. prosinca 2019., Dobersberger, C‑16/18, EU:C:2019:1110, t. 21.).

54

U tim je okolnostima zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

55

Uvodno valja istaknuti da iako se postavljeno pitanje odnosi kako na tumačenje odredaba Uredbe br. 2201/2003 tako i na tumačenje odredaba Uredbe 2019/1111, pri čemu je samo prva od tih uredbi primjenjiva ratione temporis na glavni postupak. Naime, iz članka 100. stavka 2. Uredbe 2019/1111 proizlazi da se Uredba br. 2201/2003 nastavlja primjenjivati nakon stupanja na snagu Uredbe 2019/1111 na sudske postupke pokrenute prije 1. kolovoza 2022. U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 25. ove presude, T. C. je 18. studenoga 2021. podnio tužbu Sądu Okręgowom we Wrocławiu (Okružni sud u Wrocławu).

56

U tom pogledu, iako je T. C. zahtjev za izvršenje rješenja o povratku od 21. rujna 2022. podnio nakon 1. kolovoza 2022., iz informacija kojima Sud raspolaže ipak proizlazi da taj zahtjev nije zaseban postupak, nego je stadij postupka povratka, koji je započeo podnošenjem tužbe osobe T. C. 18. studenoga 2021. kojom se zahtijevalo da se naloži povratak maloljetne djece u Irsku.

57

U tim okolnostima valja smatrati da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 11. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003, u vezi s člankom 47. Povelje, tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se tijelima koja nemaju svojstvo suda pruža mogućnost da ishode odgodu po sili zakona, u trajanju od najmanje dva mjeseca, izvršenja odluke o povratku donesene na temelju Haške konvencije iz 1980., pri čemu ta tijela nisu dužna obrazložiti svoj zahtjev za odgodu.

58

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se člankom 11. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003 određuje da sud kojemu je podnesen zahtjev za povratak djeteta djeluje što je moguće brže u postupku na temelju tog zahtjeva, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom. Osim ako to sprečavaju iznimne okolnosti, taj sud svoju odluku donosi najkasnije šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva.

59

Kao prvo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem)C‑435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 67.).

60

Prije svega, iz teksta članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003 i osobito iz uporabe izraza „što je moguće brže” i „najbrži” proizlazi da su, kada je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je to dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, nadležni sudovi država članica dužni donijeti odluku o povratku dotičnog djeteta u osobito kratkom i neproduživom roku. Takva se odluka u načelu mora donijeti najkasnije u roku od šest tjedana od dana podnošenja zahtjeva pred tim sudovima, korištenjem najbržih raspoloživih postupaka u skladu s nacionalnim pravom. Odstupanje od tog pravila moguće je samo u „[iznimnim] okolnostima”.

61

Nadalje, takvo tumačenje potvrđuje kontekst u kojem se nalazi članak 11. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 i, osobito, relevantne odredbe Haške konvencije iz 1980.

62

Naime, Uredbom br. 2201/2003 dopunjuje se i precizira, osobito njezinim člankom 11., pravila Haške konvencije iz 1980. o postupku povratka nezakonito odvedene djece. Stoga članci 8. do 11. te konvencije i članak 11. te uredbe čine nedjeljivu normativnu cjelinu koja se primjenjuje na postupke povratka nezakonito odvedene djece unutar Unije (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/13 (Pristup trećih država Haškoj konvenciji) od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 77. i 78.).

63

Zbog preklapanja i uske veze koja postoji između odredaba navedene uredbe i onih navedene konvencije, potonje odredbe mogu stoga utjecati na smisao, opseg i učinkovitost pravila te uredbe (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/13 (Pristup trećih država Haškoj konvenciji) od 14. listopada 2014., EU:C:2014:2303, t. 85.).

64

Stoga, prvo, u skladu s preambulom i člankom 1. točkom (a) Haške konvencije iz 1980., njezin je cilj što hitniji povratak dotičnog djeteta u njegovo mjesto uobičajenog boravišta. Drugo, drugom rečenicom članka 2. te konvencije obvezuje se tijela država ugovornica da pri rješavanju zahtjeva za povratak primjenjuju najbrže moguće postupke. Treće, prema članku 11. prvom stavku Haške konvencije iz 1980. sudska ili upravna tijela države ugovornice žurno provode postupak za povratak djece. Četvrto, člankom 13. te konvencije taksativno se navode slučajevi u kojima sudsko tijelo države ugovornice kojoj je upućen zahtjev nije dužno naložiti povratak djeteta. Konkretno, u skladu s člankom 13. prvim stavkom točkom (b) Haške konvencije iz 1980., to tijelo nije dužno naložiti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se protivi njegovom povratku dokaže da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepodnošljiv položaj.

65

Iz svih tih odredaba proizlazi da se prema Haškoj konvenciji iz 1980., s jedne strane, u slučaju kada je dijete nezakonito odvedeno iz njegova uobičajenog boravišta, povratak tog djeteta mora provesti što hitnije u skladu s najbržim mogućim postupcima predviđenima nacionalnim pravom. S druge strane, nalaganje tog povratka moguće je odbiti samo u iznimnim okolnostima, osobito u slučaju ozbiljne opasnosti za navedeno dijete.

66

Naposljetku, ciljevi Uredbe br. 2201/2003 i osobito njezina članka 11. stavka 3. također podupiru utvrđenja iz točaka 60. i 65. ove presude.

67

Na taj način, prvo, valja podsjetiti na to da Uredba br. 2201/2003 proizlazi iz shvaćanja prema kojem se prednost mora dati najboljem interesu djeteta. Navedena uredba osobito ima za cilj odvraćanje otmice djece između država članica, a u slučaju otmice, ostvarivanje povratka djeteta bez odgode (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2008., Rinau, C‑195/08 PPU, EU:C:2008:406, t. 51. i 52.).

68

Drugo, kako je navedeno u uvodnoj izjavi 17. Uredbe br. 2201/2003, u slučaju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta, povratak djeteta trebao bi se postići bez odgode. Usto, sudovi države članice u koju je dijete nezakonito odvedeno ili u kojoj se ono nalazi trebali bi se moći suprotstaviti njegovom povratku samo u posebnim, opravdanim slučajevima.

69

Treće, iz sudske prakse Suda proizlazi da je jedan od ciljeva članka 11. navedene uredbe ponovna uspostava statu quo ante, odnosno situacije koja je postojala prije nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2017., OL, C‑111/17 PPU, EU:C:2017:436, t. 61.).

70

Četvrto, Sud je već smatrao da je postupak povratka po svojoj prirodi hitan postupak, s obzirom na to da je njegov cilj, kako je to navedeno u preambuli Haške konvencije iz 1980. i u uvodnoj izjavi 17. Uredbe br. 2201/2003, žuran povratak djeteta (presuda od 8. lipnja 2017., OL, C‑111/17 PPU, EU:C:2017:436, t. 57.).

71

Na taj način iz tekstualnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003 proizlazi da se tom odredbom, s jedne strane, nalaže sudu države članice kojem je podnesen zahtjev za povratak djeteta koje je nezakonito oteto iz mjesta njegova uobičajenog boravišta da odluči o tom zahtjevu, načelno najkasnije u roku od šest tjedana nakon što mu je podnesen zahtjev, koristeći najbrži raspoloživi postupak u skladu s nacionalnim pravom. S druge strane, odbijanje nalaganja povratka nezakonito otetog djeteta moguće je samo u posebnim i iznimnim situacijama, koje su propisno opravdane.

72

Točno je da se obveze koje proizlaze iz članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003 odnose na postupak donošenja odluke o povratku. Međutim, valja smatrati, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 59. svojeg mišljenja, da se zahtjev učinkovitosti i žurnosti, kojim se uređuje donošenje odluke o povratku, nalaže nacionalnim tijelima i u okviru njezina izvršenja. Naime, navedeni članak 11. stavak 3. bio bi lišen korisnog učinka ako bi se nacionalnim pravom omogućila odgoda izvršenja pravomoćne odluke kojom se nalaže povratak djeteta.

73

Doista, prema sudskoj praksi Suda, primjena nacionalnih materijalnih i postupovnih pravila ne smije ugroziti koristan učinak Uredbe br. 2201/2003 (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2008., Rinau, C‑195/08 PPU, EU:C:2008:406, t. 82.).

74

Valja još istaknuti da se Uredbom br. 2201/2003, nalaganjem obveza čiji je cilj donošenje, a time i izvršenje u najkraćem mogućem roku odluke kojom se omogućuje žuran povratak djeteta u mjesto njegova uobičajenog boravišta nakon nezakonite otmice, osigurava, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 33., poštovanje temeljnih prava zajamčenih Poveljom i osobito poštovanje temeljnih prava djeteta, kako je navedeno u članku 24. Povelje.

75

U tom se pogledu člankom 7. Povelje utvrđuje pravo na poštovanje privatnog ili obiteljskog života i treba ga tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir najboljeg interesa djeteta, priznatom u njezinu članku 24. stavku 2. Stoga valja uzeti u obzir potrebu djeteta, izraženu u članku 24. stavku 3. Povelje, za održavanjem redovitog osobnog odnosa i izravnog kontakta s obama roditeljima (vidjeti u tom smislu presudu od 17. studenoga 2022., Belgische Staat (Maloljetni izbjeglica u braku), C‑230/21, EU:C:2022:887, t. 48.).

76

Doista, iz članka 52. stavka 3. Povelje proizlazi da su u onoj mjeri u kojoj ona sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), značenje i opseg primjene tih prava jednaki onima iz spomenute Konvencije. Člankom 53. Povelje navodi se još u tu svrhu da se nijedna njezina odredba ne smije tumačiti kao ograničavanje ili nepovoljno utjecanje na ljudska prava koja priznaje, među ostalim, EKLJP (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2022., CJ (Odluka o odgodi predaje radi kaznenog progona), C‑492/22 PPU, EU:C:2022:964, t. 79. i navedenu sudsku praksu).

77

Tako je u pogledu članka 8. EKLJP‑a, koji odgovara članku 7. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2022., Orde van Vlaamse Balies i dr., C‑694/20, EU:C:2022:963, t. 25.), Europski sud za ljudska prava presudio da u predmetima koji se odnose na odluke donesene na temelju Haške konvencije iz 1980. prikladnost mjere treba ocijeniti osobito s obzirom na žurnost njezine provedbe. Ti predmeti zahtijevaju hitno postupanje, s obzirom na to da protek vremena može imati nepopravljive posljedice na odnose između djece i roditelja koji s njima ne boravi. Već se na temelju sâmih kašnjenja u postupku može utvrditi da tijela nisu ispunila pozitivne obveze koje imaju na temelju EKLJP‑a (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 28. travnja 2015., Ferrari protiv Rumunjske, CE:ECHR:2015:0428JUD000171410, t. 49.).

78

Kao drugo, upravo s obzirom na tumačenje članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, navedeno u prethodnim točkama ove presude, valja utvrditi protivi li se toj odredbi nacionalno zakonodavstvo poput onoga navedenog u točki 57. ove presude.

79

Prema informacijama dostavljenima Sudu, izvršenje odluke o povratku na temelju tog zakonodavstva odgađa se po sili zakona tijekom razdoblja od najmanje dva mjeseca ako jedno od ovlaštenih tijela u tom smislu podnese zahtjev Sądu Apelacyjnom w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) u roku od dva tjedna od datuma na koji je ta odluka postala pravomoćna.

80

Usto, ako nakon podnošenja tog zahtjeva to tijelo protiv navedene odluke podnese žalbu u kasacijskom postupku Sądu Najwyższyem (Vrhovni sud), odgoda njezina izvršenja produljuje se po sili zakona do završetka žalbenog postupka pred tim sudom.

81

Stoga, prvo, podnošenje navedenog zahtjeva dovodi do odgode izvršenja odluke o povratku djeteta u mjesto njegova uobičajenog boravišta tijekom razdoblja od najmanje dva mjeseca, iako je ta odluka bila postala pravomoćna. Taj se povratak može odgoditi na mnogo dulje razdoblje u slučaju da ovlaštena tijela odluče protiv navedene odluke podnijeti žalbu u kasacijskom postupku. Uzimajući u obzir temeljne zahtjeve žurnosti iz članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, podnošenje takvog zahtjeva može stoga tu odredbu lišiti korisnog učinka, s obzirom na to da mu je učinak odgađanje po sili zakona izvršenja takve odluke o povratku. Osim toga, navedena tijela mogla bi ponovno ishoditi odgodu izvršenja odluke o povratku na temelju članka 388.3 Zakonika o građanskom postupku, koji je u taj zakonik unesen Zakonom iz 2022., podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka na temelju tog članka.

82

U tom pogledu valja utvrditi da odgoda izvršenja pravomoćne odluke o povratku u trajanju od dva mjeseca već sama po sebi prekoračuje rok u kojem se ta odluka mora donijeti u skladu s navedenom odredbom Uredbe br. 2201/2003.

83

Drugo, iz informacija kojima Sud raspolaže proizlazi da se izvršenje odluke o povratku odgađa po sili zakona na sâm običan zahtjev ovlaštenih tijela. Ta tijela, koja uostalom nemaju svojstvo suda, nisu dužna obrazložiti svoj zahtjev, a Sąd Apelacyjny w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) dužan ga je prihvatiti, pri čemu on ne može provesti sudski nadzor u tom pogledu. Stoga se čini da se zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku ne može zajamčiti da se, kao što je to navedeno u točki 71. ove presude, povratak djeteta u mjesto njegova uobičajenog boravišta može odgoditi samo u posebnim i iznimnim situacijama, a u svakom se slučaju njime ne osigurava da je takva odgoda propisno obrazložena.

84

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, članku 47. Povelje protivi se mogućnost javnog tijela da onemogući izvršenje sudske odluke, s obzirom na to da bi pravo na djelotvoran pravni lijek koje je sadržano u tom članku bilo neostvarivo ako bi pravni poredak države članice omogućavao da pravomoćna i obvezujuća sudska odluka ostane neprovediva na štetu jedne stranke (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 2016., Toma i Biroul Executorului Judecătoresc Horaţiu‑Vasile Cruduleci, C‑205/15, EU:C:2016:499, t. 43., od 29. srpnja 2019., Torubarov, C‑556/17, EU:C:2019:626, t. 72. i 73. i od 19. prosinca 2019., Deutsche Umwelthilfe, C‑752/18, EU:C:2019:1114, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

85

S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da nacionalno zakonodavstvo poput onoga navedenog u točki 57. ove presude može ugroziti koristan učinak članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003.

86

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom poljske vlade prema kojem je takvo zakonodavstvo u biti neophodno kako bi se ovlaštenim tijelima omogućilo podnošenje žalbe u kasacijskom postupku pred Sądom Najwyższym (Vrhovni sud) i kako bi se tako izbjeglo da dotična djeca pretrpe nepopravljivu štetu koja proizlazi iz izvršnosti pravomoćne odluke o povratku, u slučaju da taj sud ukine tu odluku.

87

Naime, kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, prije nego što je Zakonom iz 2022. u Zakonik o građanskom postupku unesen članak 388.1 tog zakonika, njegovim člankom 388. već se predviđao mehanizam koji je Sądu Apelacyjnyjem w Warszawie (Žalbeni sud u Varšavi) omogućavao odgađanje izvršenja pravomoćne odluke o povratku, ovisno o slučaju, na zahtjev jednog od ovlaštenih tijela, kada bi taj sud smatrao da bi dotično dijete moglo biti izloženo ozbiljnoj opasnosti od fizičke ili psihičke ugroženosti u slučaju povratka.

88

S druge strane, iz sudske prakse Suda proizlazi da je sudska zaštita tog djeteta od takve opasnosti u načelu već osigurana postojanjem pravnog sredstva pred sudskim tijelom (vidjeti u tom smislu presudu od 26. rujna 2018., Belastingdienst/Toeslagen (Suspenzivni učinak žalbe), C‑175/17, EU:C:2018:776, t. 34.), i to čak i kad se ističe postojanje ozbiljne opasnosti u smislu članka 13. prvog stavka točke (b) Haške konvencije iz 1980.

89

Slijedom toga, kao što to proizlazi iz točaka 82. do 84. mišljenja nezavisnog odvjetnika, iz članka 11. stavka 3. Uredbe br. 2201/2003, u vezi s člancima 24. i 47. Povelje, ne proizlazi da se pravom Unije nalaže državama članicama da predvide dodatan stupanj sudovanja protiv odluke o povratku u slučaju kada je ta odluka donesena u okviru postupka kojim se već predviđaju dva stupnja sudovanja, s obzirom na to da se tim postupkom omogućuje uzimanje u obzir postojanje opasnosti u slučaju povratka dotičnog djeteta. A fortiori, tim se pravom ne dopušta državama članicama da pravnim sredstvima podnesenima protiv takve odluke predvide odgodni učinak po sili zakona, suprotno onomu što se čini da je propisano člankom 388.1 stavkom 3. Zakonika o građanskom postupku, kako je izmijenjen Zakonom iz 2022.

90

Što se tiče, kao treće i posljednje, posljedica zaključka iz točke 85. ove presude, valja podsjetiti na to da načelo nadređenosti prava Unije nalaže nacionalnom sudu koji u okviru svoje nadležnosti primjenjuje odredbe prava Unije obvezu da osigura puni učinak zahtjeva tog prava u sporu koji se pred njim vodi, tako što će po službenoj dužnosti, ako je to potrebno, svaki nacionalni propis ili praksu, čak i naknadnu, koja je u suprotnosti s odredbom prava Unije koja ima izravan učinak izuzeti iz primjene a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno ukidanje tog nacionalnog propisa ili prakse zakonodavnim ili bilo kojim drugim ustavnim postupkom (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2022., RS (Učinak presuda ustavnog suda), C‑430/21, EU:C:2022:99, t. 53.).

91

U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 288. drugim stavkom UFEU‑a uredba ima opću primjenu i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Stoga je uredba zbog same svoje prirode i uloge u sustavu izvora prava Unije prikladna za dodjelu prava pojedincima, koja su nacionalni sudovi obvezni štititi (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2002., Muñoz i Superior Fruiticola, C‑253/00, EU:C:2002:497, t. 27.).

92

U ovom slučaju valja istaknuti da se člankom 11. stavkom 3. Uredbe br. 2201/2003 državama članicama nalaže jasna i precizna obveza postizanja rezultata koja nije ničime uvjetovana kada je riječ o zahtjevu žurnosti kojem podliježu postupci čiji je predmet donošenje odluke o povratku u smislu Haške konvencije iz 1980. Stoga će sud koji je uputio zahtjev u okviru svojih nadležnosti biti dužan zajamčiti puni učinak te odredbe prava Unije izuzimajući iz primjene, prema potrebi, nacionalno zakonodavstvo kojim se povređuje ostvarivanje korisnog učinka navedene odredbe.

93

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 11. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003, u vezi s člankom 47. Povelje, treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se tijelima koja nemaju svojstvo suda pruža mogućnost da ishode odgodu po sili zakona, u trajanju od najmanje dva mjeseca, izvršenja odluke o povratku donesene na temelju Haške konvencije iz 1980., pri čemu ta tijela nisu dužna obrazložiti svoj zahtjev za odgodu.

94

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Članak 11. stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim[a] s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,

treba tumačiti na način da mu se:

protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se tijelima koja nemaju svojstvo suda pruža mogućnost da ishode odgodu po sili zakona, u trajanju od najmanje dva mjeseca, izvršenja odluke o povratku donesene na temelju Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, sklopljene u Haagu 25. listopada 1980., pri čemu ta tijela nisu dužna obrazložiti svoj zahtjev za odgodu.