–

za Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main eV, C. Rohnke, Rechtsanwalt,

–

za Prime Champ Deutschland Pilzkulturen GmbH, C. Filippitsch, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, T. Henze, D. Klebs i R. Kanitz, potom D. Klebs i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za francusku vladu, A.-L. Desjonquères, D. Colas i S. Horrenberger, u svojstvu agenata,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Collabolletta, avvocato dello Stato,

–

za Europsku komisiju, B. Hofstötter, C. Hödlmayr i K. Herbout‑Borczak, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje odredaba u području poljoprivredne politike, odredaba Carinskog zakonika u pogledu podrijetla proizvoda i odredaba u pogledu informiranja potrošača o hrani.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs Frankfurt am Main eV (Ured za borbu protiv nepoštenog tržišnog natjecanja u Frankfurtu na Majni, u daljnjem tekstu: Zentrale) i Prime Champ Deutschland Pilzkulturen GmbH (u daljnjem tekstu: društvo Prime Champ), povodom tužbe kojom se zahtijeva da potonji prestane stavljati na tržište kultivirane šampinjone s oznakom „Podrijetlo: Njemačka” bez dodatnih podataka.

3

Uvodna izjava 49. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1234/2007 od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT‑u) (SL 2007., L 299, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 9., str. 61.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 361/2008 od 14. travnja 2008. (SL 2008., L 121, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 35., str. 33., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1234/2007), glasi kako slijedi:

„Primjena tržišnih standarda za poljoprivredne proizvode može pridonijeti poboljšanju gospodarskih uvjeta proizvodnje i stavljanja na tržište kao i kakvoće tih proizvoda. Primjena tih standarda stoga je u interesu proizvođača, trgovaca i potrošača. […]”

4

Članak 113.a Uredbe br. 1234/2007, naslovljen „Dodatni zahtjevi za stavljanje na tržište proizvoda iz sektora voća i povrća”, u svojem stavku 1. propisuje:

„Proizvodi iz sektora voća i povrća koji se svježi prodaju potrošaču, mogu se staviti na tržište samo ako su zdravi i primjerene tržišne kakvoće te ako je navedena država podrijetla.”

5

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Provedbene uredbe Komisije (EU) br. 543/2011 od 7. lipnja 2011. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu Uredbe br. 1234/2007 za sektore voća i povrća te prerađevina voća i povrća (SL 2011., L 157, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 186.), koja se primjenjuje od 22. lipnja 2011., zahtjevi propisani u članku 113.a stavku 1. Uredbe br. 1234/2007 opći su tržišni standardi koji se detaljno navode u Prilogu I. dijelu A Provedbene uredbe br. 543/2011.

6

Prilog I. dio A te provedbene uredbe u svojoj točki 4., koja se odnosi na označavanje podrijetla proizvoda, propisuje:

„Puni naziv zemlje podrijetla. Za proizvode podrijetlom iz neke države članice naziv mora biti na jeziku zemlje podrijetla ili nekom drugom koji razumiju potrošači države odredišta. Za druge proizvode taj podatak mora biti na bilo kojem jeziku koji razumiju potrošači države odredišta.”

7

Uredba br. 1234/2007 zamijenjena je Uredbom (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EEZ) br. 922/72, (EEZ) br. 234/79, (EZ) br. 1037/2001 i br. 1234/2007 (SL 2013., L 347, str. 671.).

8

Uvodna izjava 74. Uredbe br. 1308/2013 glasi kako slijedi:

„Proizvodi iz sektora voća i povrća za koje je predviđeno da se potrošaču prodaju svježi trebali bi biti stavljeni na tržište samo ako su dobre, prikladne i tržišne kvalitete te ako je naznačena zemlja podrijetla. Kako bi se osigurala pravilna primjena tog zahtjeva te kako bi se u obzir uzele određene posebne situacije, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje određenih akata s obzirom na posebna odstupanja od tog zahtjeva.”

9

Člankom 75. Uredbe br. 1308/2013 propisuje se:

„1.   Tržišni standardi mogu se odnositi na jedan ili više sljedećih sektora i proizvoda:

[…]

[…]

6.   Kako bi se u obzir uzela očekivanja potrošača i potreba za poboljšanjem kvalitete i gospodarskih uvjeta za proizvodnju i stavljanje na tržište poljoprivrednih proizvoda, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 227. za izmjenu popisa sektora u stavku 1. Ti su delegirani akti isključivo ograničeni na dokazane potrebe koje proizlaze iz promjena zahtjeva potrošača, tehničkog napretka ili potrebe za inovacijom proizvoda te su podložni izvješću Komisije za Europski parlament i Vijeće u kojem se posebno ocjenjuju potrebe potrošača, troškovi i administrativna opterećenja gospodarskih subjekata, uključujući utjecaj na unutarnje tržište i međunarodnu trgovinu i dobrobiti stavljene na raspolaganje proizvođačima i krajnjem potrošaču.”

10

Člankom 76. stavcima 1. i 4. Uredbe br. 1308/2013 propisano je:

„1.   Osim toga, gdje je to relevantno, za primjenljive tržišne standarde iz članka 75., proizvodi iz sektora voća i povrća koji su namijenjeni da se potrošaču prodaju svježi, mogu se staviti na tržište jedino ako su dobre, prikladne i tržišne kvalitete i ako je naznačena zemlja podrijetla.

[…]

4.   Kako bi se osigurala pravilna primjena zahtjevâ iz stavka 1. ovog članka te kako bi se u obzir uzele određene posebne situacije, Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 227. u vezi s posebnim odstupanjima od ovog članka koja su neophodna za njegovu pravilnu primjenu.”

11

Člankom 23. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Zajednice) propisuje se:

„1.   Roba podrijetlom iz jedne zemlje jest ona roba koja je u cijelosti dobivena ili proizvedena u toj zemlji.

2.   Izraz ‚roba u cijelosti dobivena u jednoj zemlji’ znači:

[…]”

12

Člankom 24. Carinskog zakonika Zajednice propisuje se:

„Roba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje smatrat će se podrijetlom iz zemlje u kojoj je prošla posljednju bitnu gospodarski opravdanu preradu ili obradu u trgovačkom društvu koja je opremljena za tu svrhu i dovodi do proizvodnje novog proizvoda ili predstavlja važnu fazu proizvodnje.”

13

Carinski zakonik Zajednice zamijenjen je Uredbom (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije).

14

Člankom 59. Carinskog zakonika Unije, kojim se određuje njegovo područje primjene, propisuje se:

„Članci 60. i 61. utvrđuju pravila za određivanje nepovlaštenog podrijetla robe u svrhu primjene sljedećeg:

15

Člankom 60. Carinskog zakonika Unije, naslovljenim „Stjecanje podrijetla”, propisuje se:

„1.   Roba koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili području smatra se da ima podrijetlo iz te zemlje ili tog područja.

2.   Roba čija proizvodnja uključuje više od jedne zemlje ili područja smatra se robom koja potječe iz zemlje ili područja gdje je obavljena posljednja značajna, gospodarski opravdana obrada ili prerada, u poduzeću opremljenom za taj postupak, što rezultira izradom novog proizvoda ili predstavlja značajan stupanj izrade.”

16

Člankom 31. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/2446 od 28. srpnja 2015. o dopuni Uredbe br. 952/2013 (SL 2015., L 343., str. 1.) propisuje se:

„Sljedeća se roba smatra robom koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili teritoriju:

[…]”

17

Člankom 32. te uredbe propisuje se:

„Smatra se da je na robi navedenoj u Prilogu 22‑011 obavljena posljednja bitna prerada ili obrada, što rezultira izradom novog proizvoda ili čini bitan stupanj izrade, u zemlji ili teritoriju na kojem se ispunjavaju pravila utvrđena u tom Prilogu ili koje se utvrđuje na temelju tih pravila.”

18

Prilog 22‑01 Delegiranoj uredbi br. 2015/2446 naslovljen je „Uvodne napomene i popis postupaka bitne prerade ili obrade kojima se stječe nepovlašteno podrijetlo”. On ne sadržava posebne odredbe za utvrđivanje podrijetla kultiviranih šampinjona.

19

Člankom 2. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju hrane (SL 2000., L 109, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 7., str. 77.) propisuje se:

„Označivanje i korištene metode ne smiju:

20

Člankom 3. stavkom 1. točkom 8. Direktive 2000/13 propisuje se:

„U skladu s člancima od 4. do 17. i uz izuzetke koje sadrže, navođenje sljedećih pojedinosti obvezno je pri označivanju hrane:

[…]

21

Direktiva 2000/13 zamijenjena je Uredbom (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjeni uredbi (EZ) br. 1924/2006 i (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/EZ, Direktive 2000/13, direktiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ i Uredbe Komisije (EZ) br. 608/2004 (SL 2011., L 304, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 168. i ispravak SL 2015., L 326, str. 73. te SL 2016., L 266, str. 7.).

22

Uvodne izjave 29. i 33. Uredbe br. 1169/2011 glase:

[…]

23

U skladu s člankom 1. stavcima 1. i 4. Uredbe br. 1169/2011:

„1.   Ovom se Uredbom utvrđuje osnova za postizanje visoke razine zaštite potrošača u vezi s informacijama o hrani, vodeći računa o razlikama u percepciji potrošača i njihovim potrebama za informacijama, istodobno osiguravajući nesmetano funkcioniranje unutarnjega tržišta.

[…]

4.   Ova se Uredba primjenjuje ne dovodeći u pitanje zahtjeve u vezi s označivanjem iz posebnih odredaba Unije koje se primjenjuju na određenu hranu.”

24

Člankom 2. stavkom 3. te uredbe propisuje se:

„Za potrebe ove uredbe, zemlja podrijetla hrane odnosi se na podrijetlo hrane kako je utvrđeno člancima 23. do 26. Uredbe (EEZ) br. 2913/92.”

25

Člankom 7. stavkom 1. točkom (a) navedene uredbe propisuje se:

„Informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno:

26

Člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 1169/2011 propisuje se:

„Subjekt u poslovanju hranom odgovoran za informacije o hrani jest subjekt pod čijim se imenom ili nazivom tvrtke hrana stavlja na tržište ili, ako taj subjekt nema sjedište u Uniji, uvoznik za tržište Unije.”

27

Člankom 26. te uredbe, naslovljenim „Zemlja podrijetla ili mjesto podrijetla”, propisuje se:

„[…]

2.   Navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla je obvezno:

3.   Ako su zemlja ili mjesto podrijetla navedeni, ali ne odgovaraju zemlji ili mjestu podrijetla glavnoga sastojka hrane:

Primjena ovog stavka ovisi o donošenju provedbenih akata iz stavka 8. […]

5.   Do 13. prosinca 2014. Komisija Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješća o obveznom navođenju zemlje ili mjesta podrijetla za sljedeću hranu:

6.   Do 13. prosinca 2013. Komisija Europskom parlamentu i Vijeću podnosi izvješće o obveznom navođenju zemlje ili mjesta podrijetla za meso koje se koristi kao sastojak.

7.   U izvješćima iz stavaka 5. i 6. treba voditi računa o potrebi informiranja potrošača, izvedivosti obveznog navođenja države ili mjesta podrijetla te analizi troškova i koristi uvođenja takvih mjera, uključujući pravni utjecaj na unutarnje tržište i utjecaj na međunarodnu trgovinu.

Komisija tim izvješćima može priložiti prijedloge za izmjenu odgovarajućih odredaba Unije.

8.   Do 13. prosinca 2013., a nakon ocjene utjecaja, Komisija donosi provedbene akte za primjenu stavka 2. točke (b) ovog članka i primjenu stavka 3. ovog članka. Ti se provedbeni akti donose u skladu s postupkom ocjenjivanja iz članka 48. stavka 2.

[…]”

28

Članak 39. Uredbe br. 1169/2011 predviđa mogućnost za države članice da donesu mjere kojima se zahtijevaju dodatni obvezni podaci, kao i uvjete za donošenje navedenih mjera.

29

Komisija je donijela Provedbenu uredbu (EU) br. 1337/2013 od 13. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za primjenu Uredbe br. 1169/2011 u pogledu navođenja zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla za svježe, rashlađeno i smrznuto svinjsko, ovčje i kozje meso te meso peradi (SL 2013., L 335., str. 19.). Tom se uredbom utvrđuju pravila za navođenje zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla na etiketi svježeg, rashlađenog i smrznutog svinjskog, ovčjeg i kozjeg mesa te mesa peradi.

30

Zadnja rečenica u uvodnoj izjavi 3. te provedbene uredbe glasi:

„Pojam ‚podrijetlo’ trebalo bi biti rezervirano za meso koje potječe od životinja koje su rođene, uzgajane i zaklane, a time je i u cijelosti dobiveno, u jednoj te istoj državi članici ili trećoj zemlji.”

31

Komisija je također donijela Provedbenu uredbu (EU) 2018/775 od 28. svibnja 2018. o utvrđivanju pravila za primjenu članka 26. stavka 3. Uredbe br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani u pogledu pravila o navođenju zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla glavnog sastojka hrane (SL 2018., L 131., str. 8.).

32

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) ističe da je tijekom 2013. godine članak 11. stavak 1. prva i druga rečenica točka 1. Lebensmittel-, Bedarfsgegenstände- und Futtermittelgesetzbucha (Zakonik o hrani, proizvodima široke potrošnje i hrani za životinje, u daljnjem tekstu: LFGB, BGBl. 2005 I, str. 2618.), u verziji prije dana nastanka činjenica iz glavnog postupka, zabranjivao stavljanje na tržište hrane i njezino oglašavanje pod obmanjujućom oznakom ili s obmanjujućim navodima ili prikazom, osobito upotrebom navoda koji potrošača dovode u zabludu u pogledu podrijetla ili mjesta iz kojeg dolazi. Pravni temelj te odredbe u pravu Unije bio je članak 2. stavak 1. točka (a) podtočka i. Direktive 2000/13.

33

Članak 11. stavak 1. točka 1. LFGB‑a, u verziji koja je na snazi od 13. prosinca 2014., objavljen 3. lipnja 2013. (BGBl. I, str. 1426.), zabranjuje odgovornom subjektu u poslovanju s hranom ili uvozniku u smislu članka 8. stavka 1. Uredbe br. 1169/2011 stavljati na tržište i oglašavati hranu s informacijama o toj hrani koje nisu u skladu sa zahtjevima propisanima člankom 7. stavkom 1. Uredbe br. 1169/2011, u vezi sa stavkom 4. tog članka 7. U skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011 informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno u pogledu svojstava hrane poput zemlje ili mjesta podrijetla.

34

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) smatra da se obmanjujuća narav, u skladu s tim odredbama, može predvidjeti i na temelju članka 11. stavka 1. prve i druge rečenice točke 1. LFGB‑a, u verziji prije dana nastanka činjenica u glavnom postupku, kao i na temelju odredbi članka 11. stavka 1. točke 1. LFGB‑a u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011.

35

Zentrale, tužitelj u glavnom postupku, prigovara društvu Prime Champ proizvodnju i stavljanje na tržište kultiviranih šampinjona s oznakom „Podrijetlo: Njemačka” s obzirom na to da je bez dodatnih podataka takva oznaka zemlje podrijetla obmanjujuća.

36

Sud koji je uputio zahtjev opisuje proces kultivacije šampinjona u glavnom postupku kako slijedi. U prvoj fazi sirovine za kompost pripremaju se i miješaju sedam do jedanaest dana u Belgiji i Nizozemskoj. Drugu proizvodnu fazu čine pasterizacija, koja traje pet do šest dana, i priprema komposta u Nizozemskoj. Treća proizvodna faza, koja traje petnaest dana, sastoji se od ubrizgavanja micelija (spore gljiva) u kompost. U četvrtoj fazi, u Nizozemskoj, počinju se na sloju treseta i vapna u posudama za uzgoj stvarati nadzemni dijelovi gljiva, pri čemu gljive za 10 do 11 dana narastu do 3 mm. Nakon otprilike 15 dana posude za uzgoj prevoze se u Njemačku, gdje se na gospodarstvu društva Prime Champ nakon otprilike jednog do pet dana obavi prva berba šampinjona, a nakon 10 do 15 dana druga berba.

37

U predsudskom postupku, u prosincu 2013., Zentrale je poslao opomenu društvu Prime Champ. Zatim je podnio tužbu Landgerichtu (Zemaljski sud, Njemačka) kojom je zatražio da se društvu Prime Champ pod prijetnjom novčane kazne naloži da u poslovanju prestane nuditi i/ili stavljati na tržište kultivirane šampinjone s oznakom „Podrijetlo: Njemačka”, s obrazloženjem da se osnovne faze proizvodnje i kultivacije ne odvijaju u Njemačkoj.

38

Landgericht je odbio tužbu, a žalba je također bila odbijena. Zentrale je podnio reviziju pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud).

39

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, u skladu s utvrđenjima žalbenog suda, oznaka „Podrijetlo: Njemačka” koju koristi društvo Prime Champ prilikom stavljanja na tržište šampinjona može dovesti potrošača u zabludu jer predmetna javnost iz nje zaključuje da se nije samo berba, nego također cijeli proizvodni proces odvijao u Njemačkoj. Kao sud nadležan za reviziju, Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) vezan je tim utvrđenim činjenicama.

40

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) također navodi da će, s obzirom na to da Zentrale temelji zahtjev za prestanak povrede na opasnosti od ponavljanja djela (članak 8. stavak 1. prva rečenica Gesetza gegen den unlauteren Wettbewerb (Zakon protiv nepoštenog tržišnog natjecanja)), tužba biti osnovana samo ako je ponašanje koje se prigovara društvu Prime Champ bilo nezakonito i u vrijeme nastanka činjenica, tijekom 2013. godine, i u trenutku donošenja odluke u revizijskom postupku. Osim toga, pravo na naknadu troškova opomene, propisano člankom 12. stavkom 1. drugom rečenicom tog zakona, ovisi o pravnoj situaciji na snazi na dan opomene u prosincu 2013.

41

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz razmatranja carinskih propisa proizlazi da bi zemlja podrijetla šampinjona trebala biti Njemačka. Međutim, taj sud se pita o odnosu između različitih instrumenata prava Unije koji se odnose na zemlju podrijetla svježeg voća i povrća namijenjenog prodaji potrošačima donesenih u području carine, poljoprivrede i zaštite potrošača kako bi se utvrdilo imaju li posebne odredbe u pogledu označivanja, poput onih predviđenih u području poljoprivrede Provedbenom uredbom br. 543/2011, prednost u odnosu na pravila Uredbe br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani.

42

Sud koji je uputio zahtjev također se pita može li proizvođač, kako bi izbjegao nalog za prestanak zbog dovođenja u zabludu navođenjem zemlje podrijetla, dopuniti oznaku zemlje podrijetla informacijom o proizvodnim fazama u drugim državama članicama.

43

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

44

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 113.a stavak 1. Uredbe br. 1234/2007 i članak 76. stavak 1. Uredbe br. 1308/2013 tumačiti na način da su za potrebe definicije pojma „zemlja podrijetla” iz tih odredaba u području poljoprivrede mjerodavne definicije utvrđene člankom 23. i sljedećima Carinskog zakonika Zajednice te člankom 60. Carinskog zakonika Unije.

45

Prema mišljenju Zentralea, odredbe UFEU‑a koje se odnose na poljoprivredu ne stvaraju usku vezu između sekundarnog zakonodavstva koje se temelji na toj osnovi i carinskog zakonodavstva. Međutim, on ističe da pojam „zemlja podrijetla” iz članka 113.a stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 i članka 76. stavka 1. Uredbe br. 1308/2013 treba tumačiti s obzirom na smisao i cilj tih odredaba. Naime, valja zaštititi potrošače i pružiti im mogućnost informirane odluke o kupnji. On navodi primjer proizvoda životinjskog podrijetla za koje Provedbena uredba br. 1337/2013 propisuje isticanje različitih navoda za označivanje kako bi se potrošače dovoljno informiralo o podrijetlu tog mesa.

46

Valja utvrditi da uredbe br. 1234/2007 i 1308/2013 ne predviđaju definiciju „zemlje podrijetla” u smislu svojih odredaba. Međutim, carinsko zakonodavstvo izričito utvrđuje vezu s tim poljoprivrednim odredbama koje navodi sud koji je uputio zahtjev. Naime, u skladu s člankom 59. točkom (c) Carinskog zakonika Unije, pravila predviđena člancima 60. i 61. tog zakonika za određivanje nepovlaštenog podrijetla robe primjenjuju se na druge mjere Unije koje se odnose na podrijetlo robe, poput članka 113.a stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 i članka 76. stavka 1. Uredbe br. 1308/2013.

47

Točno je da u Carinskom zakoniku Zajednice nema odredbe koja bi odgovarala članku 59. točki (c) Carinskog zakonika Unije. Međutim, Carinski zakonik Zajednice nije sadržavao ni odredbu koja bi se protivila primjeni pravila o određivanju nepovlaštenog podrijetla povrća u vezi s člankom 113.a stavkom 1. Uredbe br. 1234/2007 i člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 1308/2013.

48

Nadalje, Uredba br. 1234/2007, kao i Uredba br. 1308/2013, a posebno njihov Prilog I. o proizvodima obuhvaćenima tim uredbama upućuju na kombiniranu nomenklaturu. Usto, odredbe članka 113.a stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 i članka 76. stavka 1. Uredbe br. 1308/2013, koje propisuju nužnost navođenja zemlje podrijetla na jednak način, moraju se tumačiti na jednak način ako ne postoje naznake o suprotnom.

49

Takvo tumačenje potvrđeno je Uredbom br. 1169/2011 čiji je cilj osigurati visoku razinu zaštite potrošača u području informiranja o hrani, a čiji članak 2. stavak 3. za utvrđivanje zemlje podrijetla hrane upućuje na pravila za određivanje nepovlaštenog podrijetla, odnosno na članke 23. do 26. Carinskog zakonika Zajednice. U uvodnoj izjavi 33. Uredbe br. 1169/2011 ta odluka zakonodavca Unije opravdana je činjenicom da su ta pravila „dobro poznata subjektima u poslovanju s hranom i tijelima koja bi trebala olakšati njihovu provedbu”.

50

Razlog koji se navodi u toj uvodnoj izjavi 33. također vrijedi i za članak 113.a stavak 1. Uredbe br. 1234/2007 i za članak 76. stavak 1. Uredbe br. 1308/2013. Naime, kako bi obvezno navođenje zemlje podrijetla dalo puni koristan učinak odgovarajućim odredbama, te u cilju osiguranja dosljednosti, ono se mora temeljiti na istim definicijama bez obzira na to radi li se o području carina, poljoprivrede ili zaštite potrošača.

51

Stoga na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 113.a stavak 1. Uredbe br. 1234/2007 i članak 76. stavak 1. Uredbe br. 1308/2013 treba tumačiti na način da su za definiciju pojma „zemlja podrijetla” iz tih odredaba u području poljoprivrede mjerodavne carinske uredbe za određivanje nepovlaštenog podrijetla robe, odnosno članak 23. i sljedeći Carinskog zakonika Zajednice i članak 60. Carinskog zakonika Unije.

52

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita jesu li kultivirani šampinjoni koji su ubrani u tuzemstvu „domaćeg” podrijetla u smislu članka 23. Carinskog zakonika Zajednice i članka 60. stavka 1. Carinskog zakonika Unije ako su se glavne faze proizvodnje odvijale u drugim državama članicama Unije i ako su kultivirani šampinjoni uvezeni samo tri dana ili manje prije prve berbe.

53

Zentrale tvrdi da je primjena članka 23. Carinskog zakonika Zajednice podvrgnuta uvjetu prema kojem se predmetna roba u cijelosti mora proizvesti u jednoj zemlji. On također ističe da se članak 24. tog zakonika odnosi na slučaj u kojem je nekoliko zemalja sudjelovalo u proizvodnji te robe. On smatra da je zakonodavac pošao od načela da se biljka može „ubrati” samo u onoj državi u kojoj je također zasađena i na onom tlu za koje je vezana. Međutim ta pretpostavka ne vrijedi u slučaju gljiva u glavnom postupku jer su gljive bile zasađene u jednoj državi u prenosivim posudama sa zemljom, a bile su izvađene iz te zemlje u drugoj državi.

54

Suprotno onome što tvrdi Zentrale, ne mogu se primijeniti pravila utvrđena člankom 24. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 60. stavkom 2. Carinskog zakonika Unije, u vezi s člankom 32. Delegirane uredbe 2015/2446 o podrijetlu roba čija proizvodnja uključuje više zemalja ili državnih područja.

55

Naime, u skladu s člankom 23. stavkom 1. Carinskog zakonika Zajednice i člankom 60. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije, roba koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji smatra se robom koja ima podrijetlo iz te zemlje. Članak 23. stavak 2. točka (b) Carinskog zakonika Zajednice navodi da roba u cijelosti dobivena u jednoj zemlji znači „tamo ubrani biljni proizvodi”. Isto tako, članak 31. točka (b) Delegirane uredbe 2015/2446 propisuje da se robom koja je u cijelosti dobivena u jednoj zemlji ili teritoriju smatraju „biljni proizvodi ondje požnjeveni”.

56

Kao što to ističe Komisija, u navedenim carinskim uredbama ne postoji nikakva definicija pojma „ubrani” u odnosu na biljne proizvode. Za definiciju tog pojma trebalo bi uzeti u obzir činjenicu da kultivirani šampinjoni na dan kada se odvoje od komposta postaju „svježe” povrće u smislu tarifnog broja 0709 kombinirane nomenklature iz Priloga I. Uredbi Vijeća (EEZ) br. 2658/87 od 23. srpnja 1987. o tarifnoj i statističkoj nomenklaturi i o Zajedničkoj carinskoj tarifi (SL 1987., L 256, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 12., str. 3.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Komisije (EU) br. 1001/2013 od 4. listopada 2013. (SL 2013., L 290, str. 1.). Taj tarifni broj 0709 uključuje „ostalo povrće, svježe ili rashlađeno” navedeno u Prilogu I. dijelu IX. Uredbe br. 1234/2007 i u Prilogu I. dijelu IX. Uredbe br. 1308/2013 i sadržava podbroj 070951 naslovljen „gljive”.

57

Iako je Provedbenom uredbom br. 1337/2013, koja se temelji na članku 26. stavku 2. točki (b) Uredbe br. 1169/2011, predviđeno isticanje različitih navoda za označivanje kako bi se potrošače dovoljno informiralo o zemlji podrijetla za svježe, rashlađeno i smrznuto svinjsko, ovčje i kozje meso te meso peradi, valja utvrditi da nijedna provedbena uredba nije predvidjela slična pravila koja su se mogla temeljiti na članku 26. stavku 2. točki (a) te uredbe u odnosu na zemlju podrijetla gljiva.

58

Stoga na drugo pitanje valja odgovoriti da se članak 23. stavak 1. i stavak 2. točka (b) Carinskog zakonika Zajednice, kao i članak 60. stavak 1. Carinskog zakonika Unije u vezi s člankom 31. točkom (b) Delegirane uredbe 2015/2446 trebaju tumačiti na način da je zemlja podrijetla kultiviranih šampinjona zemlja njihove berbe u smislu tih odredaba, neovisno o činjenici da su se glavne faze proizvodnje odvijale u drugim državama članicama Unije i da su kultivirani šampinjoni bili prevezeni na područje berbe tek tri dana ili manje prije prve berbe.

59

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita kako je primjena članka 2. stavka 1. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/13 i članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1169/2011, koji predviđaju zabranu dovođenja potrošača u zabludu, povezana s primjenom članka 113.a stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 i članka 76. stavka 1. Uredbe br. 1308/2013, koji se odnose na navođenje zemlje podrijetla.

60

Kao što je naveo sud koji je uputio zahtjev, odgovor na to pitanje zahtijeva tumačenje članka 1. stavka 4. Uredbe br. 1169/2011, prema kojem se ta uredba primjenjuje ne dovodeći u pitanje zahtjeve u vezi s označivanjem predviđene posebnim odredbama Unije koje se primjenjuju na određenu hranu. Taj sud pita daje li izraz „ne dovodeći u pitanje” prednost posebnim odredbama u području označivanja, što bi značilo da opća zabrana dovođenja u zabludu propisana, među ostalim, člankom 7. Uredbe br. 1169/2011 ne bi bila primjenjiva ili se predmetni propisi primjenjuju istodobno.

61

Kao što to proizlazi iz odgovora na prvo pitanje, određivanje podrijetla svježeg povrća, u smislu poljoprivrednih pravila, odnosno članka 113.a stavka 1. Uredbe br. 1234/2007 i članka 76. stavka 1. Uredbe br. 1308/2013, temelji se na odredbama carinskih uredbi, odnosno članku 23. i sljedećima Carinskog zakonika Zajednice te članku 60. Carinskog zakonika Unije.

62

Također, članak 2. stavak 3. Uredbe br. 1169/2011 propisuje da se za potrebe te uredbe zemlja podrijetla hrane odnosi na podrijetlo hrane kako je utvrđeno člancima 23. do 26. Carinskog zakonika Zajednice.

63

Nekoliko odredaba Komisiji omogućuje donošenje posebnih pravila. Što se tiče poljoprivrednih standarda, iz članka 76. stavka 4. Uredbe br. 1308/2013 proizlazi, među ostalim, da je Komisija ovlaštena donijeti delegirane akte u pogledu dodatnih zahtjeva za stavljanje proizvoda na tržište u sektoru voća i povrća. Međutim, Komisija je na raspravi potvrdila da nije donesen nijedan delegirani akt u pogledu podataka koji se odnose na kultivirane šampinjone.

64

Članak 26. Uredbe br. 1169/2011 također predviđa mogućnost donošenja posebnih pravila u pogledu navođenja zemlje podrijetla ili mjesta podrijetla hrane. Komisija je tako donijela Provedbenu uredbu br. 1337/2013, koja se odnosi na meso, kao i Provedbenu uredbu 2018/775, koja se odnosi na glavni sastojak hrane. Međutim, Komisija je ujedno potvrdila da nije donijela nikakvo posebno pravilo koje se odnosi na podrijetlo gljiva.

65

Komisija je tvrdila da ona polazi od načela istodobne i dopunjujuće primjene članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1169/2011, na način da ta odredba ima prednost pred poljoprivrednim standardima i carinskim uredbama. Naime, iako poljoprivredni propisi također pridaju važnost zaštiti potrošača, ipak je Uredba br. 1169/2011 ta čiji je cilj bolje informiranje i zaštita potrošača. Ona tvrdi da je dodatna primjena zabrane dovođenja potrošača u zabludu, predviđena Uredbom br. 1169/2011, stoga nužna kako bi se ispunio cilj visoke razine zaštite potrošača, koji je utvrđen u primarnom zakonodavstvu Unije, u članku 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Prema mišljenju Komisije, ako je došlo do zablude potrošača, samo nacionalni sud može utvrditi koji su dodatni podaci ili korektivne mjere proizvođača potrebni i odgovarajući kako bi se zabluda otklonila.

66

Kao prvo, valja istaknuti da Uredba br. 1169/2011, kao i Direktiva 2000/13 koju je ona stavila izvan snage, utvrđuje „osnovu” u vezi s informiranjem potrošača o hrani, kao što to proizlazi iz teksta njezina članka 1. stavka 1. U tom pogledu u svojem poglavlju III. predviđa, među ostalim, „opće zahtjeve”, kao što je sročeno u naslovu navedenog poglavlja, među kojima je i taj da „informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno […] glede zemlje podrijetla” hrane.

67

Uredba br. 1169/2011 također u svojem poglavlju IV. propisuje detaljnija pravila kojima se nameću obveze isticanja određenih podataka. Među tim podacima navodi se zemlja podrijetla „sukladno članku 26. [te uredbe]”, kao što to proizlazi iz članka 9. stavka 1. podtočke i. navedene uredbe. Na temelju tog članka 26., navođenje zemlje podrijetla obvezno je, među ostalim, „ako bi izostavljanje toga podatka moglo dovesti potrošača u zabludu u pogledu stvarne zemlje podrijetla hrane”.

68

Kao drugo, zakonodavac Unije u članku 1. stavku 4. Uredbe br. 1169/2011 izričito je propisao uvjet prema kojem se taj osnovni tekst primjenjuje ne dovodeći u pitanje posebne odredbe Unije u vezi s označivanjem hrane. Također, u članku 26. te uredbe ponavlja, za posebne obveze označivanja koje on predviđa, općeniti uvjet iz članka 1. stavka 4. te uredbe o nedovođenju u pitanje drugih zahtjeva za označivanje hrane predviđenih u posebnim odredbama Unije.

69

Članak 1. stavak 4. Uredbe br. 1169/2011 treba tumačiti na način da se tekst „ne dovodeći u pitanje zahtjeve u vezi s označivanjem iz posebnih odredaba Unije koje se primjenjuju na određenu hranu” odnosi na jedinstvene odredbe koje je usvojio zakonodavac Unije ili Komisija, kao što su carinski i poljoprivredni propisi. Ti propisi ne ulaze u područje primjene članka 7. stavka 1. točke (a) te uredbe.

70

Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 75. svojeg mišljenja, Direktiva 2000/13 mora se tumačiti na isti način kao i Uredba br. 1169/2011.

71

Naime, iako je točno da se ta direktiva ne poziva na carinsko zakonodavstvo u svrhu određivanja podrijetla hrane, ipak, na temelju primjenjivih propisa, koji osim toga vrijede za voće i povrće, i, osobito članka 113.a Uredbe br. 1234/2007, ti proizvodi mogu se stavljati na tržište samo ako je naznačena zemlja podrijetla, pri čemu su za određivanje te zemlje mjerodavni carinski propisi, kao što to proizlazi iz točke 51. ove presude.

72

Međutim, iako je zahvaljujući navođenju zemlje podrijetla upućivanjem na carinske propise dopušteno stavljati na tržište predmetni proizvod, istovremeno se ne može smatrati da je takvo navođenje, samo po sebi, takve naravi da dovodi kupca u zabludu u smislu članka 2. stavka 1. točke (a) Direktive 2000/13.

73

Stoga na treće pitanje valja odgovoriti da se opća zabrana dovođenja potrošača u zabludu o zemlji podrijetla hrane propisana člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive 2000/13 i člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011 ne primjenjuje u pogledu svježeg voća i povrća na označivanje podrijetla propisano člankom 113.a stavkom 1. Uredbe br. 1234/2007 i člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 1308/2013.

74

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita mogu li se dodatni podaci dodati oznaci podrijetla propisanoj člankom 113.a stavkom 1. Uredbe br. 1234/2007 i člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 1308/2013 kako bi se izbjeglo dovođenje potrošača u zabludu u skladu sa zabranom propisanom člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive 2000/13, kao i člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011.

75

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i iz očitovanja stranaka u glavnom postupku, njemačke vlade i Komisije, četvrto pitanje odnosi se na mogućnost nametanja proizvođačima posebne obveze informiranja primjenom pravila koja se odnose na nepoštene poslovne prakse ako bi se navođenje zemlje podrijetla kako je utvrđeno u članku 23. Carinskog zakonika Zajednice i članku 60. Carinskog zakonika Unije smatralo obmanjujućim za potrošača.

76

U tom pogledu valja utvrditi, kako je također istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 82. svojeg mišljenja, da je zakonodavac Unije u članku 2. stavku 3. Uredbe br. 1169/2011 na jasan i precizan način utvrdio zemlju podrijetla hrane upućivanjem na članke 23. do 26. Carinskog zakonika Zajednice. Za biljne proizvode poput šampinjona zakonodavac je tako utvrdio da je zemlja podrijetla tih proizvoda ona zemlja u kojoj su ubrani, neovisno o mjestu njihove proizvodnje.

77

Iz prethodno navedenih razmatranja proizlazi da se navođenje dodatnih podataka ne može nametnuti kao dodatna obveza uz navođenje zemlje podrijetla propisano člankom 113.a stavkom 1. Uredbe br. 1234/2007 i člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 1308/2013 kako bi se izbjeglo dovođenje potrošača u zabludu u skladu sa zabranom propisanom člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011. Kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 87. svojeg mišljenja, članak 2. stavak 1. točku (a) podtočku i. Direktive 2000/13 treba tumačiti na isti način.

78

Stoga na četvrto pitanje valja odgovoriti da se pravo Unije treba tumačiti na način da se navođenje dodatnih podataka ne može nametnuti kao dodatna obveza uz navođenje zemlje podrijetla propisano člankom 113.a stavkom 1. Uredbe br. 1234/2007 i člankom 76. stavkom 1. Uredbe br. 1308/2013 kako bi se izbjeglo dovođenje potrošača u zabludu u skladu sa zabranom propisanom člankom 2. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Direktive 2000/13, kao i člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1169/2011.

79

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) odlučuje: