62013CJ0648

PRESUDA SUDA (šesto vijeće)

30. lipnja 2016. ( *1 )

„Povreda obveze države članice — Okoliš — Politika Europske unije u području voda — Direktiva 2000/60/EZ — Praćenje ekološkog stanja i kemijskog stanja površinskih voda — Planovi upravljanja riječnim slivom“

U predmetu C‑648/13,

povodom tužbe zbog povrede obveze države članice podnesene 6. prosinca 2013. na temelju članka 258.,

Europska komisija, koju zastupaju K. Herrmann i E. Manhaeve, u svojstvu agenata,

tužitelj,

protiv

Republike Poljske, koju zastupaju B. Majczyna, K. Majcher i M. Drwięcki, u svojstvu agenata,

tuženik,

SUD (šesto vijeće),

u sastavu: F. Biltgen, predsjednik desetog vijeća, u svojstvu predsjednika šestog vijeća, M. Berger (izvjestiteljica) i S. Rodin, suci,

nezavisni odvjetnik: M. Wathelet,

tajnik: M. Aleksejev, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 15. siječnja 2015.,

odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja

donosi sljedeću

Presudu

Svojom tužbom Europska komisija od Suda traži da utvrdi da je Republika Poljska, time što nije potpuno ili pravilno prenijela članak 2. točke 19., 20., 26. i 27., članak 8. stavak 1., članak 9. stavak 2., članak 10. stavak 3. i članak 11. stavak 5. Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike (SL L 327, str. 1. i ispravak SL 2006., L 113, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 48.), kako je izmijenjena Direktivom 2008/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2008. (SL L 81, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 61.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2000/60), kao i točke 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. navedenoj direktivi i dio A, točke 7.2. do 7.10. Priloga VII. istoj direktivi, povrijedila obveze koje ima na temelju tih odredaba i članka 24. te iste direktive.

Pravni okvir

Pravo Unije

U točkama 19., 20., 26. i 27. članka 2. Direktive 2000/60, naslovljenog „Definicije”, predviđeno je:

„[...]

19)	‚Stanje podzemne vode’ je općeniti izraz koji označava stanje nekog tijela podzemne vode, određeno njegovim količinskim ili kemijskim stanjem, ovisno o tome koje je lošije.

20)	‚Dobro stanje podzemne vode’ znači stanje nekog tijela podzemne vode kada se i njezino količinsko i kemijsko stanje ocjenjuju barem kao ‚dobro’.

[...]

26)	‚Količinsko stanje’ je izraz stupnja u kojem na tijelo podzemne vode utječe izravno ili neizravno zahvaćanje.

27)

‚Raspoložive zalihe podzemne vode’ znači dugoročni godišnji prosjek stupnja ukupne obnove tijela podzemne vode, umanjen za dugoročni godišnji prosjek protoka koji je potreban za postizanje ciljeva ekološke kvalitete s njime povezanih površinskih voda, utvrđenih u članku 4., da bi se izbjeglo bilo kakvo značajnije umanjenje ekološkog stanja takvih voda, kao i da bi se izbjegla bilo kakva značajnija šteta za s njime povezane okolne kopnene ekosustave.

[...]”

Članak 4. Direktive 2000/60 naslovljen „Okolišni ciljevi” određuje:

„1. Provodeći programe mjera utvrđene planovima upravljanja riječnim slivovima:

za površinske vode

i.	) Države članice provode potrebne mjere radi sprečavanja pogoršanja stanja svih površinskih voda, uz primjenu stavaka 6. i 7. i ne dovodeći u pitanje stavak 8.

ii.

) Države članice štite, poboljšavaju i obnavljaju sva tijela površinske vode, podložno primjeni podtočke (iii.) za umjetna i znatno promijenjena vodna tijela, s ciljem postizanja dobrog stanja površinskih voda najkasnije 15 godina od datuma stupanja na snagu ove Direktive, sukladno odredbama iz Priloga V., podložno primjeni odgoda određenih u suglasnosti sa stavkom 4. i primjeni stavaka 5., 6. i 7., ne dovodeći u pitanje stavak 8.;

iii.

) Države članice štite i poboljšavaju sva umjetna i znatno promijenjena vodna tijela, s ciljem postizanja dobrog ekološkog potencijala i dobrog kemijskog stanja površinskih voda najkasnije 15 godina od datuma stupanja na snagu ove Direktive, u skladu s odredbama iz Priloga V., podložno primjeni odgoda određenih u skladu sa stavkom 4. i uz primjenu stavaka 5., 6. i 7., ne dovodeći u pitanje stavak 8.;

iv.	) Države članice provode potrebne mjere u skladu s člankom 16. stavkom 1. i 8. s ciljem progresivnog smanjenja zagađivanja prioritetnim tvarima te prestanka ili postupnog isključivanja emisija, ispuštanja i rasipanja prioritetnih opasnih tvari

ne dovodeći u pitanje relevantne međunarodne ugovore navedene u članku l. za stranke na koje se to odnosi;

za podzemne vode

i.	) Države članice provode mjere za sprečavanje ili ograničenje unošenja onečišćujućih tvari u podzemne vode i za sprečavanje pogoršanja stanja svih podzemnih voda, podložno primjeni stavaka 6. i 7. i ne dovodeći u pitanje stavak 8. ovog članka, te podložno primjeni članka 11. stavka 3. točke (j).

ii.

) Države članice štite, poboljšavaju i obnavljaju sve podzemne vode, osiguravaju ravnotežu između crpljenja i obnove podzemnih voda, s ciljem postizanja dobrog stanja podzemnih voda najkasnije 15 godina od datuma stupanja na snagu ove Direktive, sukladno odredbama Priloga V., podložno primjeni odgoda određenih sukladno stavku 4. i uz primjenu stavaka 5., 6. i 7., ne dovodeći u pitanje stavak 8. ovog članka, te podložno primjeni članka 11. stavka 3. točke (j)

iii.

) Države članice provode potrebne mjere za promjenu svakog značajnog i ustrajnog trenda povećanja koncentracije bilo koje onečišćujuće tvari uzrokovanog ljudskom aktivnošću, kako bi se postupno smanjilo onečišćenje podzemnih voda;

Mjere za postizanje promjene trenda provode se u skladu s člankom 17., stavcima 2., 4. i 5., uzimajući u obzir primjenjive standarde postavljene u relevantnim propisima Zajednice, uz primjenu stavaka 6. i 7. i ne dovodeći u pitanje stavak 8.

c)	za zaštićena područja Države članice osiguravaju poštovanje svih standarda i ciljeva najkasnije 15 godina od dana stupanja na snagu ove Direktive, ukoliko nije drukčije određeno propisima Zajednice po kojima su pojedina zaštićena područja uspostavljena.

2. Kada se na određeno vodno tijelo odnosi više od jednog cilja, navedenog u stavku l., primjenjuje se onaj stroži.

3. Države članice mogu neko tijelo površinske vode proglasiti umjetnim ili znatno promijenjenim u sljedećim slučajevima:

kada bi promjene hidromorfoloških značajki vodnog tijela potrebne za postizanje dobrog ekološkog stanja imale značajne negativne posljedice na:

i.	) širi okoliš;

ii.	) plovidbu, uključujući lučka postrojenja, ili rekreaciju;

iii.	) djelatnosti radi kojih se voda akumulira, kao što su opskrba pitkom vodom, energetika, ili navodnjavanje;

iv.	) regulaciju voda, obranu od poplave, odvodnju; ili

v.	) druge jednako važne održive ljudske razvojne aktivnosti;

kada se korisni ciljevi kojima služe umjetne ili promijenjene karakteristike vodnih tijela iz tehničkih razloga ili zbog visokih troškova ne mogu postići drugim sredstvima koja bi bila znatno bolja ekološka opcija.

Takvo određenje i njegove razloge treba posebno spomenuti u planovima upravljanja riječnim slivovima iz članka 13. i preispitati svakih šest godina.

4. Rokovi ustanovljeni na temelju stavka l. mogu se produžiti radi postupnog postizanja ciljeva, pod uvjetom da se ne događa daljnje pogoršanje stanja dotičnog vodnog tijela, kada su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

države članice utvrde da se potrebna poboljšanja stanja vodnih tijela ne mogu razumno postići unutar vremenskog okvira utvrđenog u tom stavku, zbog najmanje jednog od sljedećih razloga:

i.	) poboljšanja se u traženoj mjeri mogu postići samo u fazama koje prelaze zadani vremenski okvir, iz tehničkih razloga;

ii.	) postizanje poboljšanja u zadanom vremenskom okviru bilo bi nerazmjerno skupo;

iii.	) prirodni uvjeti ne dozvoljavaju pravovremeno poboljšanje stanja vodenih tijela.

b)	Produljenje rokova i razlozi za to produljenje posebno su razrađeni i objašnjeni u planu upravljanja riječnim slivom iz članka 13.

c)	Produljenje je ograničeno na najviše dva daljnja ažuriranja plana upravljanja riječnim slivom, osim u slučajevima kada su prirodni uvjeti takvi da ciljevi ne mogu biti postignuti u tom razdoblju.

U planu upravljanja riječnim slivom navodi se sažetak mjera koji se zahtijeva na temelju članka 11. koje su predviđene kao neophodne da bi se vodna tijela postupno dovela u traženo stanje do produljenog roka, razlozi za svako odgađanje provođenja tih mjera i očekivani vremenski plan za njihovu provedbu. U nadopune plana upravljanja riječnim slivom treba uključiti pregled provedbe tih mjera i sažetak eventualnih dodatnih mjera.

5. Države članice mogu se usmjeriti na postizanje manje strogih okolišnih ciljeva od onih koji se zahtijevaju stavkom l. za određena vodna tijela koja izložena posljedicama ljudske aktivnosti, kako je određeno u skladu s člankom 5. stavkom 1., ili je njihovo prirodno stanje takvo da bi postizanje tih ciljeva bilo neprovedivo ili nerazmjerno skupo, i ako su zadovoljeni svi sljedeći uvjeti:

a)	okolišne i društveno‑ekonomske potrebe, kojima ta ljudska aktivnost služi, ne mogu se zadovoljiti drugim sredstvima koja su znatno bolja ekološka opcija, a ne povlače za sobom nerazmjerne troškove;

države članice osiguravaju:

—	za površinske vode, najviše ekološko i kemijsko stanje koje je moguće postići, uz utjecaje koji se nisu mogli razumno izbjeći zbog prirode ljudske aktivnosti ili onečišćenja,

—	za podzemne vode, najmanje moguće promjene dobrog stanja podzemnih voda, uz utjecaje koji se nisu mogli razumno izbjeći zbog prirode ljudske aktivnosti ili onečišćenja;

c)	ne dolazi do daljnjeg pogoršanja stanja dotičnog vodnog tijela;

d)	uspostavljanje manje strogih okolišnih ciljeva, i razlozi za to, izričito su spomenuti u planu upravljanja riječnim slivom iz članka 13., i ti se ciljevi preispituju svakih 6 godina.

6. Privremeno pogoršanje stanja voda ne smatra se kršenjem zahtjeva ove Direktive ako je rezultat okolnosti nastalih iz prirodnih uzroka ili zbog više sile, koje su iznimne i koje se nije moglo razumno predvidjeti, naročito velikih poplava ili dugotrajnih suša, ili posljedica okolnosti izazvanih nezgodama koje se nisu razumno mogle predvidjeti, kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:

a)	poduzeti su svi mogući koraci da se spriječi daljnje pogoršanje stanja i da se spriječi dovođenje u pitanje postizanja ciljeva ove Direktive na drugim vodnim tijelima koje nisu izložena navedenim okolnostima;

b)	uvjeti pod kojima se mogu proglasiti iznimne ili nepredviđene okolnosti, uključujući i usvajanje odgovarajućih pokazatelja, navedeni su u planu upravljanja riječnim slivom;

c)	mjere koje će se poduzeti u takvim izuzetnim okolnostima uključene su u program mjera i neće dovesti u pitanje obnavljanje kvalitete vode nakon što navedene okolnosti prestanu;

d)	posljedice iznimnih okolnosti ili okolnosti koje se nije moglo razumno predvidjeti preispituju se svake godine te su, podložno razlozima iz stavka 4. točke (a), sve praktične mjere poduzete s ciljem vraćanja vodnog tijela u stanje prije posljedica tih okolnosti, čim to bude razumno moguće; i

e)	sažetak posljedica navedenih okolnosti i onih mjera koje su poduzete ili će se poduzeti u skladu s točkama (a) i (d) uključen je u sljedeću nadopunu plana upravljanja riječnim slivom.

7. Države članice ne krše ovu Direktivu u slučaju:

—

da je nepostizanje dobrog stanja podzemnih voda, dobrog ekološkog stanja ili, gdje je to odgovarajuće, dobrog ekološkog potencijala, ili nesprečavanje pogoršanja stanja površinskih ili podzemnih voda posljedica novonastalih promjena fizičkih karakteristika tijela površinske vode ili promjena razine tijela podzemne vode, ili

—	da je nesprečavanje pogoršanja od vrlo dobrog stanja prema dobrom stanju tijela površinske vode rezultat novih ljudskih aktivnosti u području održivog razvoja

ako su zadovoljeni svi sljedeći uvjeti:

a)	poduzeti su svi praktični koraci za ublažavanje negativnog utjecaja na stanje vodnog tijela;

b)	razlozi tih modifikacija i promjena izričito su navedeni i objašnjeni u planu upravljanja riječnim slivom iz članka 13. te se ciljevi preispituju svakih šest godina;

c)	razlozi tih modifikacija i promjena od prevladavajućeg su javnog interesa i/ili su koristi za okoliš i društvo od postizanja ciljeva iz stavka l. manji od koristi za ljudsko zdravlje, sigurnost i održivi razvoj, koje proizlaze iz tih modifikacija i promjena; i

d)	korisni ciljevi kojima služe te promjene stanja vode ne mogu se iz tehničkih razloga ili zbog nerazmjernih troškova postići drugim sredstvima koja predstavljaju znatno bolju ekološku opciju.

8. Prilikom primjene stavaka 3., 4., 5., 6. i 7., država članica mora osigurati da tom primjenom trajno ne isključi ili dovede u pitanje postizanje ciljeva ove Direktive na drugim vodnim tijelima u istom vodnom području, te da primjena bude konzistentna s provedbom ostalog zakonodavstva Zajednice koje se tiče okoliša.

9. Treba poduzeti korake kako bi se osiguralo da primjena novih odredaba, uključujući i primjenu stavaka 3., 4., 5., 6. i 7., jamči barem istu razinu zaštite kao i postojeće zakonodavstvo Zajednice.”

Članak 8. Direktive 2000/60, naslovljen „Praćenje stanja površinskih voda, podzemnih voda i zaštićenih područja”, u svojem stavku 1. predviđa:

„Države članice dužne su osigurati uspostavu programâ praćenja stanja voda radi dobivanja jasnog i sveobuhvatnog pregleda stanja voda u svakom vodnom području:

—

za površinske vode, ti programi obuhvaćaju:

i)	volumen i razinu ili protok u mjeri odgovarajućoj za ekološko i kemijsko stanje i ekološki potencijal; i

ii)	ekološko i kemijsko stanje i ekološki potencijal;

—	za podzemne vode, ti programi obuhvaćaju praćenje kemijskog i količinskog stanja,

—	za zaštićena područja, ti se programi nadopunjuju onim specifikacijama koje su sadržane u zakonodavstvu Zajednice na temelju kojih su ustanovljena pojedina zaštitna područja.”

Članak 9. stavci 1. i 2. Direktive 2000/60 određuju:

„1. Države članice uzimaju u obzir načelo povrata troškova od vodnih usluga [troškova vodnih usluga], uključujući i okolišne troškove [zaštite okoliša] i troškove [korištenja] resursâ, imajući u vidu ekonomsku analizu provedenu sukladno Prilogu III., i posebno u skladu s načelom da onečišćivač plaća.

Države su članice do 2010. godine dužne osigurati:

—	da politika cijena vode predstavlja odgovarajući poticaj korisnicima da koriste vodne resurse učinkovito i da time doprinesu ostvarenju okolišnih ciljeva ove Direktive,

—	odgovarajući doprinos raznih korisnika, podijeljenih najmanje na industriju, domaćinstva i poljoprivredu, povratu troškova vodnih usluga, na temelju ekonomske analize provedene sukladno Prilogu III., i uzimajući u obzir načelo da onečišćivač plaća.

Države članice mogu pri tome voditi računa o socijalnim, okolišnim i gospodarskim učincima povrata, kao i zemljopisnim i klimatskim uvjetima u dotičnoj regiji ili regijama.

2. Države članice u planu upravljanja riječnim slivom izvješćuju o planiranim koracima za provedbu stavka l. koji će doprinijeti ostvarenju ciljeva [zaštite okoliša iz] ove Direktive, kao i o sudjelovanju raznih korisnika vode u povratu troškova vodnih usluga.

Članak 10. Direktive 2000/60 naslovljen „Kombinirani pristup za točkaste i raspršene izvore” određuje:

„1. Države članice dužne su osigurati da sva ispuštanja iz stavka 2. u površinske vode budu pod kontrolom sukladno kombiniranom pristupu utvrđenom u ovom članku.

2. Države članice dužne su osigurati uspostavljanje i/ili provedbu:

a)	kontrola emisija utemeljenih na najboljoj postojećoj tehnologiji; ili

b)	odgovarajućih graničnih vrijednosti emisija; ili

c)	kod raspršenih izvora, kontrola koje uključuju, u dotičnom slučaju, najbolju ekološku praksu

navedenu u:

—	Direktivi Vijeća 96/61/EZ od 24. rujna 1996. o cjelovitom sprečavanju i kontroli onečišćenja [SL L 257, str. 26.],

—	Direktivi Vijeća 91/271/EEZ od 21. svibnja 1991. o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda [(SL L 135, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 1., str. 5.)],

—	Direktivi Vijeća 91/676/EEZ od 12. prosinca 1991. o zaštiti voda od onečišćenja nitratima iz poljoprivrednih izvora [(SL L 375, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 6., str. 6.)],

—	Direktivama donesenima sukladno članku 16. ove Direktive,

—	Direktivama navedenim u Prilogu IX.,

—	svom drugom relevantnom zakonodavstvu Zajednice

najkasnije 12 godina od dana stupanja na snagu ove Direktive, osim ako je u dotičnom zakonodavstvu navedeno drukčije.

3. Ako ciljevi ili standardi kvalitete, uspostavljeni bilo sukladno ovoj Direktivi, Direktivama iz Priloga IX. ili ostalim propisima Zajednice, zahtijevaju strože uvjete od onih koji proizlaze iz primjene stavka 2., sukladno tomu određuju se strože kontrole ispuštanja.”

Članak 11. Direktive 2000/60, naslovljen „Program mjera”, propisuje u svojem stavku 5.:

„Ako podaci o praćenju stanja ili drugi podaci upućuju na to da je postizanje ciljeva iz članka 4. za neko vodno tijelo malo vjerojatno, država članica osigurava:

—	da se istraže razlozi mogućeg neuspjeha,

—	da se prouče i po potrebi preispitaju relevantne dozvole i ovlaštenja,

—	da se preispitaju i po potrebi prilagode programi praćenja stanja, i

—	da se donesu dodatne mjere potrebne za postizanje tih ciljeva, uključujući, gdje je to primjenjivo, i uspostavljanje strožih okolišnih standarda, sukladno postupku utvrđenom u Prilogu V.

Ako su ti razlozi rezultat okolnosti nastalih iz prirodnih uzroka ili zbog više sile, koje su iznimne i koje se nije moglo razumno predvidjeti, naročito velikih poplava ili dugotrajnih suša, država članica može odrediti da dodatne mjere nisu izvedive, podložno članku 4. stavku 6.”

Točke 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Direktive 2000/60/EU predviđaju:

„1.3. Praćenje ekološkog i kemijskog stanja površinskih voda

Treba uspostaviti mrežu za praćenje površinskih voda, sukladno zahtjevima iz članka 8. Mrežu treba planirati tako da osigurava cjelovit i sveobuhvatan pregled ekološkog i kemijskog stanja u svakom riječnom slivu, te da omogućuje klasifikaciju vodnih tijela u pet vrsta sukladnih normativnim definicijama iz odjeljka 1.2. Države članice osigurat će karte na kojima je prikazana mreža za praćenje površinskih voda u planu upravljanja riječnim slivom.

Na osnovu klasifikacije i ocjene utjecaja provedene sukladno članku 5. i Prilogu II., države članice uspostavljaju za svako razdoblje, na koje se odnosi plan upravljanja riječnim slivom, programe nadzornog i operativnog praćenja. U pojedinim slučajevima države članice će trebati uspostaviti i programe istraživačkog praćenja.

Države članice također će pratiti pokazatelje koji su indikativni za stanje svakog relevantnog elementa kvalitete. Pri izboru pokazatelja za biološke elemente kvalitete države članice utvrđuju odgovarajuću taksonomsku razinu potrebnu za postizanje odgovarajuće pouzdanosti i preciznosti u klasificiranju elemenata kvalitete. U planu treba navesti stupanj pouzdanosti i preciznosti rezultata dobivenih praćenjem.

[...]

1.3.4. Učestalost praćenja

U razdoblju nadzornog praćenja primjenjuju se učestalosti za praćenje pokazatelja koji upućuju na fizičko‑kemijske elemente kvalitete kako je navedeno dalje u tekstu, osim ako se na temelju tehničkog znanja i stručnog mišljenja ne mogu opravdati dulji intervali. Praćenje bioloških i hidromorfoloških elemenata treba provesti bar jedanput u tijeku razdoblja nadzornog praćenja.

Kod operativnog praćenja, učestalost potrebnu za svaki pokazatelj određuju države članice tako da dobiju dovoljno podataka za pouzdanu ocjenu relevantnog elementa kvalitete. Orijentacije radi, praćenje bi se trebalo vršiti u intervalima ne većim od navedenih na dolje navedenoj tablici, osim ako tehničko znanje i stručno mišljenje ne opravdavaju primjenu dužih intervala.

Učestalost praćenja treba odabrati tako da omogućuje prihvatljiv stupanj pouzdanosti i preciznosti. Procjenu pouzdanosti i preciznosti postignute sustavom praćenja treba navesti u planu upravljanja riječnim slivom.

Pri izboru učestalosti praćenja treba uzeti u obzir i promjenjivost pokazatelja uslijed prirodnih i antropogenih uvjeta. Vrijeme kada se provodi praćenje treba odabrati tako da se na minimum smanji utjecaj sezonskih varijacija na rezultat, i da se na taj način osigura da rezultati zaista odražavaju promjene u vodama kao rezultat promjena u antropogenom pritisku. Da bi se to postiglo, treba provesti dodatno praćenje u različitim godišnjim dobima u istoj godini, ako je nužno.

Hidromorfološki elementi kvaliteteRijekeJezeraPrijelazne vodeObalne vodeOrganskiFitoplankton:6 mjeseci6 mjeseci6 mjeseci6 mjeseciOstala vodena flora3 godine3 godine3 godine3 godineMakro beskralježnjaci3 godine3 godine3 godine3 godineRibe3 godine3 godine3 godineHidromorfološkiKontinuitet6 godinaHidrologijastalno1 mjesecMorfologija6 godina6 godina6 godina6 godinaFizičko‑kemijskiTemperatura3 mjeseca3 mjeseca3 mjeseca3 mjesecaRežim kisika3 mjeseca3 mjeseca3 mjeseca3 mjesecaSalinitet3 mjeseca3 mjeseca3 mjesecaHranjive tvari3 mjeseca3 mjeseca3 mjeseca3 mjesecaAcidifikacija3 mjeseca3 mjesecaOstale onečišćujuće tvari3 mjeseca3 mjeseca3 mjeseca3 mjesecaPrioritetne tvari1 mjesec1 mjesec1 mjesec1 mjesec

1.3.5. Potrebe za dodatnim praćenjem za zaštićena područja

Gore opisani programi praćenja bit će nadopunjeni kako bi mogli ispuniti sljedeće zahtjeve:

Točke zahvata vode za piće

Površinske vode, navedene u članku 7. koje u prosjeku daju više od 100 m3 dnevno bit će određene kao mjesta za praćenje i podvrgnute dodatnom praćenju kako bi mogle udovoljiti zahtjevima iz toga članka. U takvim vodama vršit će se praćenje svih prioritetnih tvari i drugih tvari koje se ispuštaju u vode u znatnim količinama i koje bi mogle utjecati na stanje dotičnih voda kontroliranih po odredbama Direktive o vodi za piće. Praćenje će se provoditi učestalošću utvrđenom na sljedećoj tablici:

Broj korisnikaFrekvencija< 100004 puta godišnje10000 do 300008 puta godišnje> 3000012 puta godišnje

Područja zaštićenih staništa i vrsta

Vodna tijela koja čine ova područja bit će uključena u programe operativnog praćenja, gdje se na temelju ocjene utjecaja i nadzornog praćenja utvrdi rizik da se ne postignu ekološki ciljevi iz članka 4. Gdje je potrebno, provest će se praćenje radi ocjenjivanja veličine i utjecaja svih značajnih pritisaka kojima su te vode izložene, a također i radi ocjenjivanja promjene stanja kao rezultata programa mjera. Praćenje će se provoditi sve dok ta područja ne zadovolje uvjete iz vodopravne dozvole kojom su ustanovljeni ciljevi koje treba postići iz članka 4.

[...]

1.4. Klasifikacija i prezentiranje ekološkog stanja

1.4.1. Usporedivost rezultata biološkog praćenja

Države članice uspostavljaju sustave za praćenje u svrhu procjenjivanja vrijednosti elemenata biološke kvalitete specificiranih za svaku kategoriju površinskih voda ili za znatno promijenjena ili umjetna vodna tijela. U primjeni niže opisanog postupka na znatno promijenjena ili umjetna vodna tijela napomene o ekološkom stanju treba formulirati kao napomene o ekološkom potencijalu. Takav sustav može koristiti određene vrste ili grupe vrsta koje su reprezentativne za element kvalitete u cjelini.

ii)

Kako bi se osigurala usporedivost takvih sustava praćenja, rezultati sustava primijenjenih u svakoj državi članici moraju biti izraženi kao dijelovi ekološke kvalitete za potrebe klasifikacije ekološkog stanja. Ti dijelovi trebaju prikazivati odnos vrijednosti bioloških parametara opaženih u određenom tijelu površinskih voda i vrijednosti tih pokazatelja u referentnim uvjetima primjenjivima na to vodno tijelo. Dio se izražava brojčanim vrijednostima od nula do jedan, pri čemu se vrlo dobro ekološko stanje prikazuje brojkom bliskom broju jedan, a loše stanje brojkom blizu nuli.

iii)

Svaka država članica dijeli skalu omjera ekološke kvalitete u svojem sustavu praćenja za svaku klasifikaciju površinskih voda na pet vrsta, od vrlo dobrog do lošeg ekološkog stanja, kako je određeno u odjeljku 1.2., određujući brojčanu vrijednost svake granice između pojedinih razreda. Granična vrijednost između vrlo dobrog i dobrog stanja, kao i između dobrog i umjereno dobrog stanja bit će utvrđena niže opisanim postupkom interkalibracije.

iv)	Komisija olakšava ovaj postupak interkalibracije kako bi se postiglo da granice između vrsta budu određene sukladno normativnim definicijama iz odjeljka 1.2., te da budu usporedive među državama članicama.

Kao dio procesa interkalibracije Komisija olakšava razmjenu informacija između država članica čime pomaže odrediti niz mjesta u svakoj ekoregiji u Zajednici, gdje se mreža sastoji od mjesta odabranih u nizu tipova površinskih voda prisutnih u svakoj ekoregiji. Za svaki odabrani tip površinskih voda mreža se sastoji od najmanje dvaju mjesta koja odgovaraju granici između normativnih definicija [vrlo dobrog i dobrog stanja i najmanje dvaju mjesta koja odgovaraju granici između normativnih definicija] dobrog i umjereno dobrog stanja. Ta mjesta su odabrana stručnom procjenom utemeljenom na zajedničkim inspekcijskim pregledima i svim ostalim dostupnim informacijama.

vi)

Svi sustavi praćenja u državama članicama primijenjeni su na ona mjesta u interkalibracijskoj mreži koja se nalaze u ekoregiji i na tipovima površinskih voda na koje će se sustav primjenjivati sukladno zahtjevima iz ove Direktive. Rezultati te primjene služe za uspostavljanje numeričkih vrijednosti relevantnih granica među vrstama u svakom sustavu praćenja u državama članicama.

vii)	Komisija sastavlja nacrt registra područjâ koja će činiti interkalibracijsku mrežu. Konačni registar područjâ utvrđuje se u skladu s regulatornim postupkom iz članka 21. stavka 2.

viii)

Komisija i države članice obavljaju interkalibracijski postupak u roku od 18 mjeseci od dana objavljivanja konačnog registra.

ix)

Rezultati postupka interkalibracije i vrijednosti za razvrstavanje u sustave praćenja država članica u skladu s podtočkama od i. do viii. namijenjeni su za izmjenu elemenata ove Direktive koji nisu ključni tako da je se dopunjuje, pa se usvajaju u skladu s regulatornim postupkom s kontrolom iz članka 21. stavka 3. i objavljuju u roku od šest mjeseci od dovršetka postupka interkalibracije.

1.4.2. Prezentiranje rezultata praćenja i klasifikacija ekološkog stanja i ekološkog potencijala

Za kategorije površinskih voda, klasifikacija ekološkog stanja tijela površinske vode predstavljena je nižom od vrijednosti rezultata biološkog i fizičko‑kemijskog praćenja za relevantne elemente kvalitete, klasificirane prema prvom stupcu dolje navedene tablice. Države članice osiguravaju karte svakog vodnog područja koje ilustriraju klasifikaciju ekološkog stanja svakog vodnog tijela označenog odgovarajućim bojama navedenima u drugom stupcu tablice:

Klasifikacija ekološkog stanjaBojaVrlo dobroPlavaDobroZelenaUmjereno dobroŽutaSlaboNarančastaLošeCrvena

ii)

Za znatno promijenjena ili umjetna vodna tijela ekološki potencijal predstavljen je nižom vrijednošću rezultata biološkog i fizičko‑kemijskog praćenja za relevantne elemente kvalitete klasificirane prema prvom stupcu dolje navedene tablice. Države članice pripremaju karte svih vodnih područja s klasifikacijom ekološkog potencijala svakog vodnog tijela označenog bojama prema drugom stupcu tablice za umjetna vodna tijela, odnosno trećem stupcu za znatno promijenjena vodna tijela:

Klasifikacija ekološkog stanja	Boja
Klasifikacija ekološkog stanja	Umjetna vodna tijela	Znatno promijenjena vodna tijela
Dobar i bolji	Jednake zelene i svijetlosive pruge	Jednake zelene i tamnosive pruge
Umjeren	Jednake žute i svijetlosive pruge	Jednake žute i tamnosive pruge
Slab	Jednake narančaste i svijetlosive pruge	Jednake narančaste i tamnosive pruge
Loš	Jednake crvene i svijetlosive pruge	Jednake crvene i tamnosive pruge

iii)

Države članice također označuju crnom točkom na karti one vode na kojima nije postignuto dobro stanje ili dobar ekološki potencijal zbog nepridržavanja jednog ili više standarda kvalitete okoliša određenih za te vode s obzirom na sintetske i nesintetske onečišćujuće tvari (prema režimu pridržavanja koji je uspostavila dotična država članica).

1.4.3. Prezentiranje rezultata praćenja i klasifikacije kemijskog stanja

Kada neko vodno tijelo postigne sve standarde kvalitete okoliša utvrđene u Prilogu IX., članku 16. i ostalom relevantnom zakonodavstvu Zajednice, registrira se da je postignuto dobro kemijsko stanje. U protivnom, registrira se da dotično vodno tijelo nije postiglo dobro kemijsko stanje.

[...]

2.4. Praćenje kemijskog stanja podzemnih voda

2.4.1. Mreža praćenja podzemnih voda

Mreža za praćenje podzemnih voda uspostavlja se sukladno zahtjevima iz članka 7. i članka 8. Mrežu se postavlja tako da osigura cjelovit i sveobuhvatan pregled kemijskog stanja podzemnih voda u svakom riječnom slivu i omogući detektiranje prisutnosti dugoročnog antropogenog uzlaznog trenda onečišćujućih tvari uslijed ljudskih aktivnosti.

Na osnovu karakterizacije i ocjene utjecaja, provedene sukladno članku 5. i Prilogu II., države članice za svako razdoblje na koje se odnosi plan upravljanja riječnim slivom ustanovljuju program nadzornog praćenja. Rezultati tog programa koriste se za uspostavljanje programa operativnog praćenja koji se može primjenjivati u preostalom dijelu planskog razdoblja.

U planu treba navesti stupanj pouzdanosti i preciznosti rezultata dobivenih praćenjem.

[...]”

Prilog VII. Direktivi 2000/60, naslovljen „Planovi upravljanja riječnim slivovima”, u svojem dijelu A, točkama 7.2. do 7.10. određuje:

„A.

Planovi upravljanja riječnim slivovima moraju obuhvatiti sljedeće elemente:

[...]

7.2.	izvješće o praktičnim koracima i mjerama poduzetima radi primjene načela povrata troškova korištenja vode u skladu s člankom 9.;

7.3.	sažetak mjera poduzetih radi ispunjenja zahtjeva iz članka 7.;

7.4.	sažeti prikaz kontrole zahvaćanja i akumuliranja vode, uključujući i pregled registara i navođenje slučajeva u kojima su načinjeni izuzeci na temelju članka 11. stavka 3. točke (e);

7.5.	sažeti prikaz kontrola donesenih za točkaste ispuste i drugih aktivnosti koje utječu na stanje voda, u skladu s odredbama članka 11. stavka 3. točke (g) i članka 11. stavka 3. točke (i);

7.6.	navođenje slučajeva u kojima su dopuštena izravna ispuštanja u podzemne vode u skladu s člankom 11. stavkom 3. točkom (j);

7.7.	sažetak mjera poduzetih u skladu s člankom 16. u vezi s prioritetnim tvarima;

7.8.	sažeti prikaz mjera poduzetih radi sprečavanja ili smanjenja utjecaja iznenadnih zagađenja;

7.9.	sažeti prikaz mjera poduzetih na temelju članka 11. stavka 5. za vode za koje je malo vjerojatno da će postići ciljeve iz članka 4.;

7.10.

detalje o dopunskim mjerama za kojima se ukazala potreba radi postizanja postavljenih okolišnih ciljeva;

[...]”

Poljsko pravo

Zakon o vodi

Članak 113. Zakona o vodi od 18. srpnja 2001. (Dz. U. iz 2001., br. 115, stavka 1229.), u verziji primjenjivoj 28. kolovoza 2010. (u daljnjem tekstu: Zakon o vodi), određuje:

„[...]

4. Registar zaštićenih područja sadržava popise:

1)	područja namijenjenih za zahvaćanje vode za opskrbu stanovništva pitkom vodom,

2)	područja određena za zaštitu gospodarski važnih vodenih vrsta;

3)	vodnih tijela određenih za rekreaciju, uključujući i ona određena kao vode za kupanje,

4)	područja podložnih eutrofikaciji prouzročenoj onečišćenjem iz urbanih izvora,

5)	ranjivih zona podložnih onečišćenju nitratima iz poljoprivrednih izvora,

6)	područja određenih kao područja zaštite staništa ili vrsta u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode i onih u kojima održavanje ili poboljšanje stanja voda predstavlja bitan čimbenik za njihovu zaštitu. [...]”

Članak 113.a Zakona o vodi predviđa:

„[...]

2. Osnovne mjere iz stavka 1. namijenjene su ispunjavanju minimalnih uvjeta i uključuju:

[...]

2)	radnje čiji je cilj provedba načela povrata troškova vodnih usluga,

[...]

4. Prilikom izrade nacionalnog vodno‑okolišnog programa, potrebno je izvršiti ekonomske analize korištenja vode uzimajući u obzir načelo povrata troškova vodnih usluga, kao i dugoročne projekcije koje se odnose na zadovoljavanje potreba u području korištenja izvora vode u riječnim slivovima.

[...]”

Članak 114. Zakona o vodi određuje:

„1. Plan upravljanja riječnim slivom sadržava sljedeće elemente:

opći opis obilježja riječnog sliva, koji osobito uključuje:

a)	popis tijela površinskih voda u kojima se precizira njihova vrsta i utvrđeni tipični uvjeti,

b)	popis tijela podzemnih voda.

2)	sažeti prikaz utvrđivanja svih značajnih antropogenih pritisaka i procjena njihova utjecaja na stanje površinskih i podzemnih voda,

3)	popis zaštićenih područja iz članka 113. stavka 2. točke 5. uz prikaz u obliku karte,

4)	kartu mreže praćenja uz prikaz programâ praćenja,

5)	popis okolišnih ciljeva utvrđenih za vodna tijela i zaštićena područja,

6)	sažeti prikaz rezultata ekonomske analize korištenja voda,

7)	sažeti prikaz radnji predviđenih nacionalnim vodno‑okolišnim programom s naglaskom na sredstvima za postizanje utvrđenih okolišnih ciljeva,

8)	popis svih detaljnijih programa i planova upravljanja riječnim slivom koji se odnose na određene podslivove, sektore, probleme ili tipove voda, zajedno sa sažecima njihovih sadržaja;

9)	sažetak poduzetih mjera za informiranje i konzultiranje javnosti, njihovih rezultata i promjena plana koje su iz toga proistekle,

10)	popis nadležnih tijela u području upravljanja riječnim slivom,

11)	informacije o pravilima i postupcima koji omogućuju pribavljanje podataka i referentnih dokumenata korištenih za izradu plana i informacije o rezultatima koji se očekuju od njegove provedbe.

[...]

4. Nadopuna plana upravljanja riječnim slivom, osim informacija navedenih u stavku 1., mora sadržavati:

1)	sažeti prikaz svake izmjene ili nadopune do koje je došlo od objave prethodnog plana upravljanja riječnim slivom,

2)	ocjenu napretka u postizanju okolišnih ciljeva, uključujući i prikaz rezultata praćenja za prethodno plansko razdoblje, kao i objašnjenja vezana za sve ciljeve zaštite okoliša koji nisu postignuti,

3)	obrazloženi opis svih mjera koje su predviđene u prethodnoj verziji plana koje nisu poduzete;

4)	opis dodatnih mjera potrebnih za provedbu plana.

[...]”

Članak 155.a Zakona o vodi predviđa:

„1. Praćenje voda namijenjeno je prikupljanju informacija o stanju površinskih i podzemnih voda za potrebe planiranja upravljanja i procjene ostvarenja okolišnih ciljeva.

2. Analiza i procjena stanja površinskih i podzemnih voda provode se u okviru nacionalnog praćenja stanja okoliša.

3. Regionalni inspektor za zaštitu okoliša provodi analize površinskih voda u pogledu fizičko‑kemijskih, kemijskih i bioloških parametara.

4. Nacionalna hidrometeorološka služba provodi analize površinskih voda u pogledu hidroloških i morfoloških parametara.

5. Nacionalna hidrogeološka služba analizira i procjenjuje stanje podzemnih voda u pogledu fizičko‑kemijskih i količinskih parametara.

6. U opravdanim slučajevima, regionalni inspektor za zaštitu okoliša uz suglasnost nacionalne hidrogeološke službe provodi dodatne analize koje se odnose na fizičko‑kemijske parametre podzemnih voda i dostavlja rezultate tih analiza nacionalnoj hidrogeološkoj službi posredstvom glavnom inspektora za zaštitu okoliša.

7. U opravdanim slučajevima, glavni inspektor za zaštitu okoliša uz suglasnost predsjednika nacionalne uprave za vode i na temelju rezultata analiza iz stavaka 3. do 6. provodi iscrpnu procjenu stanja voda u riječnim slivovima uzimajući u obzir raspodjelu po vodnim područjima i, ako posebnosti analiza to opravdavaju, provodi analize iz stavka 2.”

Zakon o zaštiti okoliša

Članak 25. stavak 2. Zakona o zaštiti okoliša od 27. travnja 2001. (Dz. U. br. 62, stavka 627., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti okoliša) predviđa da se državno praćenje stanja okoliša sastoji u sustavu mjerenja, procjene i dijagnoze ekološkog stanja i prikupljanja, obrade i širenja informacija o okolišu.

U skladu s člankom 25. stavkom 3. tog zakona, državno praćenje stanja okoliša doprinosi mjerama zaštite okoliša sustavnim informiranjem upravnih tijela i javnosti o:

„[...]

1)	kvaliteti prirodnih elemenata, poštovanju standarda kvalitete okoliša definiranih odredbama i o razinama navedenima u članku 3. točki 28. podtočkama (b) i (c), kao i o rasponima odstupanja od tih standarda i razina;

2)	promjenama u kvaliteti prirodnih elemenata i razlozima tih promjena, uključujući uzročno‑posljedične veze između emisija i stanja prirodnih elemenata.”

Zakon o zaštiti prirode

16	Na temelju članka 112. Zakona o zaštiti prirode od 14. svibnja 2013. (pročišćena verzija Zakona od 16. travnja 2004., Dz. U. od 2013., stavka 627., u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti prirode), državno praćenje stanja okoliša podrazumijeva okolišno praćenje biološke i krajobrazne raznolikosti.

Stavak 2. tog članka predviđa da se praćenje stanja okoliša sastoji u promatranju i ispitivanju stanja i promjena sastavnica biološke i krajobrazne raznolikosti, uključujući prirodne stanišne tipove i vrste od interesa Europske unije, a osobito prioritetne prirodne stanišne tipove i vrste, kao i ispitivanju učinkovitosti metoda zaštite prirode.

Uredba od 3. listopada 2005.

Uredba ministra za okoliš od 3. listopada 2005. o posebnim uvjetima koje hidrološki i geološko‑inženjerski dokumenti moraju zadovoljiti (Dz. U. br. 201, u daljnjem tekstu: Uredba od 3. listopada 2005.), u svojem članku 2. stavku 1. točki 13. i stavku 2. propisuje:

„1. Za potrebe ovog akta, primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

13)	raspoložive zalihe: količina podzemne vode koju je moguće crpiti u uravnoteženom području u utvrđenim okolišnim i hidrološkim uvjetima, bez naznake o posebnoj lokaciji ili tehničkim ili ekonomskim uvjetima zahvaćanja vode;

[...]

2. Raspoložive zalihe podzemne vode na mjernom području utvrđene u hidrogeološkoj dokumentaciji omogućuju:

1)	procijeniti stupanj korištenja zaliha podzemne vode i količinu raspoloživih zaliha ili manjak izvora vode na mjernom području, uključujući na vodnom području ili podslivu;

2)	utvrditi moguće lokacije za izgradnju crpki podzemne vode;

3)	procijeniti stanje resursa u područjima intenzivnog i koncentriranog iskorištavanja podzemnih voda i potvrditi te resurse;

4)	utvrditi hidro‑ekonomsko stanje radi određivanja uvjeta korištenja voda u vodnom području ili podslivu.

[...]”

Uredba od 23. srpnja 2008.

Članak 2. stavak 1. Uredbe ministra za okoliš od 23. srpnja 2008. o kriterijima i načinima procjene stanja podzemnih voda (Dz. U. br. 143, stavka 896., u daljnjem tekstu: Uredba od 23. srpnja 2008.) određuje:

„Klasifikacija stanja podzemnih voda prema fizičko‑kemijskim parametrima temelji se na navedenih pet kvalitativnih razreda:

[...]

Razred II. – vode dobre kvalitete u kojima:

a)	vrijednosti određenih fizičko‑kemijskih parametara povišene su zbog prirodnih procesa koji se odvijaju u podzemnim vodama,

b)	vrijednosti fizičko‑kemijskih parametara ne ukazuju na to da postoji utjecaj ljudskih aktivnosti ili ukazuju na vrlo niski utjecaj ,

[...]”

Člankom 8. stavcima 2. do 4. spomenute uredbe predviđeno je:

„2. Procjene količinskog stanja podzemnih voda vrše se na jedinstvenim tijelima određene podzemne vode.

[...]

3. Procjena količinskog stanja podzemnih voda provodi se utvrđivanjem veličine rezervi jedinstvenih tijela podzemnih voda i tumačenjem rezultata kontrola u usporedivim situacijama podzemnih voda.

[...]

4. Količina rezervi resursa podzemnih voda utvrđuje se uspoređivanjem prosječnog stvarnog crpljenja iz više godina na crpilištima podzemne vode, izraženim u m3 po danu, s obujmom rezervi podzemne vode raspoložive za opskrbu, izraženim u m3 po danu, utvrđenima na temelju raspoloživih resursa utvrđenih za uravnoteženo područje, uključujući određeno jedinstveno tijelo podzemne vode; ako tijelo određene podzemne vode nije obuhvaćeno mjernim područjem za koje su utvrđeni raspoloživi resursi, usporedba se može provesti oslanjanjem na izračun predviđenog korištenja resursa dok se za to tijelo vode ne utvrde raspoloživi resursi.”

Uredba od 20. kolovoza 2008.

Uredba ministra za okoliš od 20. kolovoza 2008. o načinima klasifikacije stanja jedinstvenih tijela površinske vode (Dz. U. br. 162, stavka 1008., u daljnjem tekstu: Uredba od 20. kolovoza 2008.), u dijelu B točki XIV. svojeg priloga 6. određuje:

„Klasifikacija ekološkog stanja tijela površinske vode i tumačenje rezultata analize pokazatelja kakvoće vode s obzirom na fizičko‑kemijske, biološke i hidromorfološke parametre

[...]

B.	Tumačenje rezultata analize pokazatelja kakvoće vode s obzirom na fizičko‑kemijske, biološke i hidromorfološke parametre

[...]

XIV.

Dok se ne izrade metode za procjenu ekološkog stanja na temelju hidromorfoloških parametara, klasifikacija ekološkog stanja voda može se provoditi bez uzimanja u obzir tih parametara. U tom slučaju, radnja 4. se izuzima i tijelo površinske vode koje ispunjava kriterij predviđen za radnju 3. točku 1. potpada pod razred 1. ekološkog stanja.”

Dio B, točka XV. priloga 7. Uredbi od 20. kolovoza 2008. predviđa:

„Klasifikacija ekološkog potencijala umjetnih i znatno promijenjenih tijela površinske vode i tumačenje rezultata analize pokazatelja kakvoće vode s obzirom na fizičko‑kemijske, biološke i hidromorfološke parametre

[...]

B.	Tumačenje rezultata analize pokazatelja kakvoće vode s obzirom na fizičko‑kemijske, biološke i hidromorfološke parametre

[...]

XV.	Dok se ne izrade metode za procjenu ekološkog potencijala na temelju hidromorfoloških parametara, klasifikacija ekološkog potencijala voda može se provoditi bez uzimanja u obzir tih parametara. U tom slučaju, radnja 2. se izuzima.”

Uredba od 13. svibnja 2009.

Članak 5. stavak 2. točka 3. Uredbe ministra za okoliš od 13. svibnja 2009. o načinu upravljanja praćenjem jedinstvenih tijela površinske i podzemne vode (Dz. U. br. 81, stavka 685., u daljnjem tekstu: Uredba od 13. svibnja 2009.) određuje:

„Operativno praćenje tijela površinske vode provodi se u sljedeće svrhe:

[...]

3)	utvrđivanje stanja površinskih voda u područjima navedenima na popisima u članku 113. stavku 4. Zakona o vodi [...] [...]”

Prilog 1. Uredbi od 13. svibnja 2009. određuje:

„[...]

2.	Kriteriji za odabir tijela površinske vode koja treba podvrgnuti operativnom praćenju: [...]

6)	rangiranje tijela površinske vode među vodama koja tvore staništa riba, rakova i mekušaca ili odnos međuovisnosti između vodnog tijela i zaštićenih područja iz članka 113. stavka 4. Zakona o vodi [...] [...]”

„Napomene uz tablicu 2.” iz Uredbe od 13. svibnja 2009. propisuju:

„[...]

Opseg i učestalost analiza vezanih uz različite parametre klasifikacije koje su provedene na mjernim točkama ciljanih kontrola koje se ne nalaze u tijelima površinske vode koja su određena za rekreaciju, uključujući i ona određena kao vode za kupanje, koriste samo one pokazatelje i učestalost koji su definirani u međunarodnim sporazumima koji obvezuju Republiku Poljsku i u posebnim odredbama na snazi, posebice onima donesenima primjenom članka 50. stavaka 1. i 2. Zakona o vodi [...]; u izostanku toga, odgovaraju elementima definiranima za mjerne točke operativnih praćenja.

[...]

Kada se utvrdi ili kad je bilo utvrđeno da u tijelu površinske vode postoji izvor onečišćenja koji može ispuštati tvari koje su osobito štetne za vodeni okoliš, posebice prioritetne tvari iz tablice 1., u skupini kemijskih indikatora koji su svojstveni prisutnosti tvari osobito štetnih za vodeni okoliš, ili kada rezultati dijagnostičkog praćenja ukazuju na to da je jedna od tih tvar prisutna u količinama koje prelaze granične vrijednosti koncentracije, analiza se na mjernoj točki operativnog praćenja koja se nalazi u tom tijelu vode mora provesti uključujući tvari čija je prisutnost u vodi utvrđena ili vjerojatna. U tom slučaju, operativno praćenje vezano uz dotično vodno tijelo za te tvari provodi se godišnje na svakoj mjernoj točki. Učestalost provjere bioloških parametara ostaje nepromijenjena. Učestalost utvrđivanja prisutnosti u određenom vodnom tijelu svake tvari iz tablice 1., u skupini prioritetnih tvari u području politike vode i u skupini pokazatelja drugih onečišćujućih tvari [...], može se smanjiti ako rezultati dobiveni u prvom cjelovitom godišnjem ciklusu unutar šestogodišnjeg ciklusa planiranja ukazuju na to da koncentracija takve tvari ne prelazi dopuštene granične vrijednosti. Analiza prisutnosti osobito opasne tvari u mjernoj točki operativnog praćenja može se ne provesti ako svi rezultati dobiveni za tu točku tijekom godine koja je protekla u okviru operativnog praćenja pokazuju da ta tvar nije prisutna u vodi ili da radnje namijenjene poboljšanju stanja vode nisu bile provedene.”

Uredba od 18. lipnja 2009.

Članak 3. stavak 1. Uredbe Vijeća ministara od 18. lipnja 2009. o točnom opsegu izrade planova upravljanja riječnim slivom (Dz. U. br. 106, stavka 882., u daljnjem tekstu: Uredba od 18. lipnja 2009.) određuje:

„Detaljni okvir informacija potrebnih za izradu planova upravljanja riječnim slivovima uključuju:

[...]

2)	popise vodnih tijela sastavljene u skladu s člankom 113. stavkom 2. točkom 1. Zakona o vodi [...]

[...]

7)	informacije o spremnicima unutarnjih površinskih i podzemnih voda s prethodnom procjenom provedenom uzimajući u obzir njihovo korištenje za opskrbu stanovništva pitkom vodom;

[...]

9)	rezultate studije utjecaja promjena razine tijela podzemnih voda; [...]”.

27	Članak 3. stavak 1. točka 11. Uredbe od 18. lipnja 2009. predviđa da informacije koje se osobito zahtijevaju za izradu plana upravljanja riječnim slivom uključuju sažeti prikaz mjera sadržanih u nacionalnom programu koji se tiče vode i okoliša iz sadašnjeg članka 113.b Zakona o vodi.

Članak 5. te uredbe predviđa:

„Tijekom određivanja okolišnih ciljeva za vodna tijela i zaštićena područja, sljedeći zahtjevi moraju biti zadovoljeni:

[...]

3)	opravdanje razloga produljenja rokova za ostvarivanje okolišnih ciljeva što se tiče tijela površinskih i podzemnih voda za naredne cikluse planiranja, uzimajući u obzir ekonomske, socijalne i prirodne aspekte; [...]”

Uredba od 15. studenog 2011.

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe ministra za okoliš od 15. studenog 2011. o načinu upravljanja praćenjem jedinstvenih tijela površinske i podzemne vode (Dz. U. br. 258, stavka 1550., u daljnjem tekstu: Uredba od 15. studenog 2011.), jedan od načina praćenja jedinstvenih tijela površinske vode jest praćenje zaštićenih područja.

Članak 5. stavak 4. Uredbe od 15. studenog 2011. određuje:

„Praćenje zaštićenih područja uspostavlja se radi:

1)	utvrđivanja stanja jedinstvenih tijela površinske vode u zaštićenim područjima;

2)	utvrđivanja stupnja usklađenosti s dodatnim zahtjevima utvrđenima za područja u zasebnim odredbama;

[...]

4)	procjene promjena stanja jedinstvenih tijela površinske vode u zaštićenim područjima [...];

[...]”

Na temelju odjeljka 1. točke 7. priloga 1. navedenoj uredbi, jedan od kriterija za odabir jedinstvenih tijela površinske vode koje treba pratiti u okviru dijagnostičkog praćenja odnosi se na postojanje jedinstvenih vodnih tijela u zaštićenim područjima, namijenjenih zaštiti staništa ili vrsta za čiju zaštitu održavanje ili poboljšanje stanja voda predstavlja bitan čimbenik, kako je navedeno u članku 113. stavku 4. točki 6. Zakona o vodi.

Na temelju odjeljka 2. točke 9. priloga 1. Uredbi od 15. studenoga 2011., jedan od kriterija za odabir za praćenje u okviru operativnog praćenja odnosi se na identifikaciju, na osnovi procjene utjecaja značajnih antropogenih pritisaka na stanje površinske vode i dijagnostičkog praćenja, jedinstvenih tijela površinske vode koja postoje u zaštićenim područjima iz članka 113. stavka 4. točke 6. Zakona o vodi i za koje postoji opasnost da ne postižu okolišne ciljeve.

Na temelju dijela V. točke 25. priloga 2. navedenoj uredbi, praćenje zaštićenih područja provodi se sve dok se ta područja ne usklade sa zahtjevima predviđenima u posebnim odredbama kojima su uspostavljena i dok ne zadovolje okolišne ciljeve iz članka 38.d stavaka 1. i 2. i članka 38.f Zakona o vodi.

Prilog 2. istoj uredbi definira opseg i učestalost studija koje se provode za različite parametre klasifikacije ekološkog i kemijskog stanja jedinstvenih tijela površinske vode, kao i opseg studija vezanih u različite parametre klasifikacije ekološkog potencijala i kemijskog stanja umjetnih i znatno promijenjenih jedinstvenih tijela površinske vode, među kojima su jedinstvena vodna tijela obuhvaćena zaštićenim područjima. Tablica br. 1 tog priloga 3. predviđa popis pokazatelja i parametara za studije dijagnostičkog praćenja, koji se sastoje od:

„a)

22 pokazatelja za studije bioloških elemenata: fitoplankton (bogatstvo ili količina, taksonomski sastav, učestalost cvjetanja i intenzitet, biomasa, klorofil ‚a’), fitobentos (bogatstvo ili količina, taksonomski sastav), fauna bentičkih makro‑beskralješnjaka (bogatstvo, taksonomski sastav, prisutnost osjetljivih taksonomskih elemenata, raznolikost), makroalge i angiospermi (količina, taksonomski sastav, raznolikost, prisutnost osjetljivih taksonomskih elemenata), makrofiti (bogatstvo ili količina, taksonomski sastav), riblja fauna (bogatstvo ili količina, taksonomski sastav, životni ciklus ili dobna struktura, prisutnost osjetljivih taksonomskih elemenata),

b)	3 pokazatelja za studije hidromorfoloških elemenata, poput hidrološkog režima (plima i oseka), kontinuiteta potoka, rijeka koje se ne ulijevaju u more, planinskih potoka, rijeka koje se ulijevaju u more ili kanala i morfoloških uvjeta,

52 pokazatelja za studije fizičko‑kemijskih uvjeta: pokazatelji svojstveni za fizičko stanje, među kojima toplinski uvjeti (temperatura vode, boja, prozirnost, ukupna količina tvari u suspenziji), režim kisika (otopljeni kisik, biokemijska potreba za kisikom u pet dana (DB05), kemijska potreba za kisikom (DCO) – Mn (permanganatni indeks), ukupni organski ugljik, postotak zasićenja voda kisikom, kemijska potreba za kisikom DCO‑Cr), salinitet (salinitet, vodljivost na 20° C, otopljene tvari, sulfati, kloridi, kalcij, magnezij, ukupna tvrdoća), stanje kiselosti (pH), ukupna alkalnost, koncentracija hranjivih tvari (amonijak, dušik (Kjeldahl), nitrati, nitriti dušika, ukupni dušik, fosfati PO4, ukupni fosfor, silicij) i posebne sintetičke i nesintetičke onečišćujuće tvari (formaldehid, arsen, barij, bor, heksavalentni krom, ukupni krom (zbroj Cr3 i Cr6), cink, bakar, hlapljivi fenoli – indeks fenola, ugljikovodici naftnog podrijetla – indeks mineralnih ulja, aluminij, oslobodivi cijanidi, vezani cijanidi, molibden, selenij, srebro, talij, titan, vanadij, antimon, fluoridi, berilij, kobalt i kositar),

33 prioritetne tvari u području politike vode, kao što su alaklor, antracen, atrazin, benzen, bromirani difenileter (difenileter, pentabromirani derivat; kongeneri označeni brojevima 28, 47, 99, 100, 153 i 154), kadmij i njegovi spojevi, kloro-, klorfenvinfos, klorpirifos (klorpirifos‑etil), 1,2-dikloroetan (EDC), diklorometan, di(2-etilheksil) ftalat (DEHP), diuron, endosulfan, fluoranten, heksaklorobenzen (HCB), heksaklorobutadien (HCH), heksaklorocikloheksan (HCH), izoproturon, olovo i njegovi spojevi, živa i njezini spojevi, naftalen, nikal i njegovi spojevi, nonilfenol (p‑nonilfenol), oktilfenol 4-(1,1’,3,3’-tetrametilbutil)-fenol, pentaklorbenzen, pentaklorfenol (PCP), poliaromatski ugljikovodici (PAH), benzo(a)piren, benzo(b)fluoranten, benzo(k)fluoranten, benzo(g,h,i)perilen, indeno(1,2,3-cd)piren, simazin, spojevi tributiltina (tributiltin‑kation), triklorobenzen (TCB), triklorometan (kloroform), trifluralin, i

e)	8 drugih onečišćujućih tvari (tetraklormetan, aldrin, dieldrin, endrin, izodrin, DDT – para‑para izomer, ukupni DDT, trikloretilen (TRI), tetrakloretilen (PER).”

Predsudski postupak

Dana 27. lipnja 2008., Komisija je uputila Republici Poljskoj pismo opomene u kojoj je kritizirala praznine u nacionalnim mjerama za prenošenje Direktive 2000/60 koje su joj bile notificirane i utvrdila da je ta država članica povrijedila obveze koje proizlaze iz članaka 2. do 11., 13., 14. i 24. te direktive, kao i priloga II. do V., VII. i VIII. toj direktivi.

36	Republika Poljska odgovorila je na to pismo opomene dopisom od 22. kolovoza 2008.

37	Dana 7. svibnja 2009., Republika Poljska notificirala je Komisiji, s naslova prenošenja Direktive 2000/60, Uredbu od 23. srpnja 2008.

38	Dana 10. srpnja iste godine, Republika Poljska notificirala je Komisiji Uredbu od 18. lipnja 2009.

39	Dana 6. listopada 2009., Republika Poljska notificirala je Komisiji tri druge uredbe, odnosno uredbe od 20. kolovoza 2008., 13. svibnja 2009. i 22. srpnja 2009.

40	Dana 28. lipnja 2010., Komisija je uputila Republici Poljskoj obrazloženo mišljenje pozivajući je da podnese mjere koje su potrebne za usklađivanje s tim mišljenjem u roku od dva mjeseca od primitka mišljenja. Taj rok je istekao 28. kolovoza 2010.

41	U tom obrazloženom mišljenju, Komisija je navela da poljsko pravo ne osigurava potpuno i prikladno prenošenje odredaba Direktive 2000/60 nabrojanih u pismu opomene.

42	Dopisom od 24. kolovoza 2010., Republika Poljska odgovorila je na to obrazloženo mišljenje.

43	Prenošenje Direktive 2000/60 bilo je predmet rasprava, 28. rujna 2010., između službi Komisije i poljskih tijela. U vezi s tim su se održali radni sastanci 12. listopada 2010. i 22. ožujka 2011.

Dana 23. veljače 2011., odnosno nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, Republika Poljska je Komisiji notificirala Zakon od 5. siječnja 2011. o izmjenama Zakona o vodi i nekih drugih zakona (Dz. U. br. 32, stavka 159., u daljnjem tekstu: Zakon od 5. siječnja 2011.), koji je stupio na snagu 18. ožujka 2011.

Dana 30. studenoga i 7. prosinca 2011., Republika Poljska je osim toga s naslova prenošenja Direktive 2000/60 Komisiji notificirala sljedeće uredbe:

—	Uredba ministra za okoliš od 9. studenoga 2011. o klasifikaciji ekološkog stanja, ekološkog potencijala i kemijskog stanja jedinstvenih tijela površinske i podzemne vode (Dz. U. br. 258, stavka 1549.);

—

Uredba ministra za okoliš od 9. studenoga 2011. o načinima klasifikacije stanja jedinstvenih tijela površinske vode i o pravilima o kvaliteti okoliša za prioritetne tvari (Dz. U. br. 257, stavka 1545., u daljnjem tekstu: Uredba od 9. studenoga 2011. o načinima klasifikacije stanja jedinstvenih tijela površinske vode), i

—	Uredbu od 15. studenog 2011.

46	Iako su te uredbe i Zakon od 5. siječnja 2011. bili doneseni nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, odnosno nakon 28. kolovoza 2010., Komisija ih je uzela u obzir pod uvjetom da nove odredbe uklanjaju prethodno utvrđene povrede obveze.

Dana 29. ožujka 2013., Republika Poljska je notificirala Komisiji Uredbu Vijeća ministara od 29. ožujka 2013. o točnom opsegu izrade planova upravljanja riječnim slivom (Dz. U. stavka 578., u daljnjem tekstu: Uredba od 29. ožujka 2013.), koja je stupila na snagu 20. svibnja 2013. Komisija je uzela u obzir tu uredbu pod uvjetom da se njome uklanjaju prethodno utvrđene povrede obveze.

48	Uzimajući u obzir odgovore i notificirane zakonodavne akte, Komisija je, odustavši od dijela svojih prigovora, smatrala da je situacija i dalje nezadovoljavajuća što se tiče prenošenja Direktive 2000/60 pa je stoga odlučila podnijeti ovu tužbu.

Dana 20. studenoga 2014., tajništvo Suda je strankama uputilo poziv na raspravu od 15. siječnja 2015., u kojem je Komisija osobito bila pozvana podnijeti, najkasnije do 8. prosinca i to na jeziku postupka i na francuskom jeziku, cjeloviti tekst relevantnih nacionalnih odredaba kojima se može dokazati pogrešno ili nepotpuno prenošenje odredaba Direktive 2000/60 koje su bile na snazi na dan isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju.

Dopisom od 3. prosinca 2014., Komisija je poslala tražene dokumente i usto je obavijestila Sud da akt kojim se pokreće postupak u ovom predmetu ne spominje postojanje dodatnog obrazloženog mišljenja koje je uputila Republici Poljskoj 28. veljače 2012. (u daljnjem tekstu: dodatno obrazloženo mišljenje). U dodatnom obrazloženom mišljenju, Republika Poljska je pozvana poduzeti mjere potrebne za usklađivanje sa svojim obvezama u roku od mjesec dana računajući od primitka navedenog mišljenja, što je također bilo 28. veljače 2012.

U dodatnom obrazloženom mišljenju, nakon što je ocijenila Uredbu od 15. studenoga 2011., Komisija je utvrdila, povrh prigovora koje je istaknula u svojem obrazloženom mišljenju od 28. lipnja 2010., pogrešno prenošenje članka 8. stavka 1. prvog podstavka točke (i) i članka 8. stavka 2. Direktive 2000/60, kao i točaka 1.1. i 1.3. Priloga V. toj direktivi.

52	Slijedom objašnjenja koje je Republika Poljska pružila 28. ožujka 2012. u odgovoru na dodatno obrazloženo mišljenje, Komisija je odlučila da neće nastaviti isticati pred Sudom prigovor istaknut u navedenom mišljenju.

O tužbi

Rok određen u dodatnom obrazloženom mišljenju

Valja navesti da je na raspravi Republika Poljska navela da je Sud u ovom predmetu dužan ispitati postojanje navodne povrede obveze na dan isteka roka određenog u dodatnom obrazloženom mišljenju, tj. 28. ožujka 2012., a ne po isteku roka određenog u izvornom obrazloženom mišljenju, i to u odnosu na sve prigovore, a ne samo u odnosu na prigovor istaknut u dodatnom obrazloženom mišljenju.

Komisija je istaknula da je, slijedom objašnjenja koje je Republika Poljska pružila u odgovoru na dodatno obrazloženo mišljenje, odlučila da neće nastaviti isticati pred Sudom poseban prigovor istaknut u navedenom mišljenju i da se iz tog razloga on ne nalazi u aktu kojim je pokrenula ovaj postupak.

55	U tom pogledu, valja utvrditi da je Komisija Republici Poljskoj uistinu uputila dodatno obrazloženo mišljenje, u kojem je odredila datum koji je različit od onog u obrazloženom mišljenju od 28. lipnja 2010. kako bi se ta država članica uskladila s obvezama koje proizlaze iz Direktive 2000/60.

Međutim, iz teksta dodatnog obrazloženog mišljenja proizlazi da se ono odnosilo na pojedinačni, točno određeni prigovor, koji se razlikuje od prigovora istaknutih u obrazloženom mišljenju od 28. lipnja 2010., i da je rok koji je u dodatnom mišljenju Komisija odredila neraskidivo i isključivo vezan uz taj prigovor, ne dovodeći u pitanje rok određen u obrazloženom mišljenju od 28. lipnja 2010.

Slijedi da se u ovom slučaju, s obzirom na to da prigovor istaknut u dodatnom obrazloženom mišljenju nije predmet ove tužbe, postojanje povrede obveze mora ocijeniti u odnosu na situaciju države članice na kraju isteka roka koji je određen u izvornom obrazloženom mišljenju, odnosno 28. kolovoza 2010.

Prvi prigovor, koji se temelji na pogrešnom i nepotpunom prenošenju definicija iz članka 2. točaka 19., 20., 26. i 27. Direktive 2000/60

Argumentacija stranaka

Svojim prvim prigovorom, Komisija tvrdi da određene definicije iz članka 2. Direktive 2000/60 nisu prenesene u nacionalno pravo. U tom pogledu, njezino je mišljenje da je u nacionalnim aktima kojima se prenosi ta direktiva potrebno doslovno prenijeti definicije iz njezina članka 2. točaka 19., 20., 26. i 27. kako bi se osigurala pravilna primjena navedene direktive u predmetnoj državi članici.

Što se tiče definicija pojmova „stanje podzemne vode”, „dobro stanje podzemne vode” i „količinsko stanje” iz članka 2. točaka 19., 20. i 26. Direktive 2000/60, Komisija podsjeća da Republika Poljska tijekom predsudskog postupka nije osporavala prigovor koji se odnosi na izostanak zasebnog prenošenja tih definicija i da je navela da je „učinila sve u svojoj moći kako bi uklonila te povrede umetanjem prikladnih definicija u tekstova zakona ili njegovih provedbenih odredaba”.

Što se tiče pobliže definicije pojmova „stanje podzemne vode”, Komisija je istaknula da je, iako je točno da je Uredbom od 23. srpnja 2009. uvedena definicija pojmova „dobro kemijsko stanje podzemne vode”„dobro količinsko stanje”, definicija pojma „stanje podzemne vode”, koja je neophodna za pravilno prenošenje i primjenu odredaba članka 8. Direktive 2000/60 u vezi s točkom 2.5. Priloga V. toj direktivi, ipak izostala. Prenošenje te definicije osobito je važno s obzirom na zahtjev da se stanje podzemne vode određuje njezinim količinskim ili kemijskim stanjem, ovisno o tome koje je lošije.

Što se tiče definicije pojma „dobro stanje podzemne vode”, Komisijino mišljenje je da člankom 2. stavkom 1. Uredbe od 23. srpnja 2008. nije pravilno prenesena ta definicija jer predviđa da su razredom II. obuhvaćene vode kojima su, kao prvo, vrijednosti određenih fizičko‑kemijskih parametara povišene zbog prirodnih procesa koji se odvijaju u podzemnim vodama i, kao drugo, vrijednosti fizičko‑kemijskih parametara ne ukazuju na to da postoji utjecaj ljudskih aktivnosti ili ukazuju na vrlo niski utjecaj.

Međutim, prema mišljenju Komisije, članak 2. točka 20. Direktive 2000/60 sasvim jasno određuje da „dobro stanje podzemne vode” znači stanje nekog tijela podzemne vode kada se i njezino količinsko i kemijsko stanje ocjenjuju barem kao „dobro”. Slijedom toga, definicija u Uredbi od 23. srpnja 2008., u dijelu u kojem se odnosi samo na fizičko‑kemijske parametre voda, a ne i na njihovo količinsko stanje, ne odgovara širem opsegu definicije sadržane u navedenoj direktivi.

Međutim, definicija „dobrog stanja podzemne vode” ključna je za osiguranje pravilnog prenošenja i primjene obveze koju nameće članak 4. stavak 1. točka (b) podtočka (ii.) Direktive 2000/60, koji predviđa da su države članice dužne postići dobro stanje podzemnih vodnih tijela. Prema mišljenju Komisije, prenošenje navedene definicije također je ključno za primjenu odstupanja od te obveze, tj. odstupanja koje dopušta postizanje manje strogih okolišnih ciljeva predviđene u članku 4. stavku 5. Direktive 2000/60 ili odstupanja koje omogućuje uvođenje novih modifikacija ili promjena razine tijela podzemnih voda, a koje je predviđeno u članku 4. stavku 7. navedene direktive. U nedostatku definicije pojma „dobro stanje podzemne vode”, nije moguće uvesti odstupanja od navedene obveze a da se pritom ne ugrozi postizanje okolišnih ciljeva.

Što se tiče definicije pojma „količinsko stanje”, koji prema članku 2. točki 26. Direktive 2000/60 znači „izraz stupnja u kojem na tijelo podzemne vode utječe izravno ili neizravno zahvaćanje”, Komisija ukazuje na pogrešno prenošenje u članku 8. Uredbe od 23. srpnja 2008. Taj članak 8. stavak 2. predviđa da se „procjene količinskog stanja podzemnih voda vrše se na jedinstvenim tijelima određene podzemne vode”, dok navedeni članak 8. stavak 3. određuje da se „procjena količinskog stanja podzemnih voda provodi [...] utvrđivanjem veličine rezervi jedinstvenih tijela podzemnih voda i tumačenjem rezultata kontrola u usporedivim situacijama podzemnih voda”.

Prema mišljenju Komisije, navedene odredbe poljskog prava ne upućuju na izravna i neizravna zahvaćanja, kao niti na njihov utjecaj na tijela podzemne vode. Međutim, definicija „količinskog stanja” je ključna za osiguranje pravilnog prenošenja i primjene zahtjeva iz odredaba članka 8. u vezi s Prilogom V. Direktive 2000/60, i u području klasifikacije količinskog stanja voda i u području praćenja tog stanja, u skladu s točkama 2.1. i 2.2. tog priloga.

Što se tiče definicije pojma „raspoložive zalihe podzemne vode” iz članka 2. točke 27. Direktive 2000/60, Komisija podsjeća da je Republika Poljska u svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje potvrdila da se ti pojmovi kao takvi ne javljaju u poljskom zakonodavstvu. Članak 2. stavak 1. točka 13. Uredbe od 3. listopada 2005. sadržava pojam „zalihe vode na raspolaganju” definiran kao „količina podzemne vode koju je moguće crpiti u uravnoteženom području u utvrđenim okolišnim i hidrološkim uvjetima, bez naznake o posebnoj lokaciji ili tehničkim ili ekonomskim uvjetima zahvaćanja vode”.

67	Prema mišljenju Komisije, iz analize poljskog pravnog poretka jasno proizlazi da nijedan od elemenata definicije iz članka 2. točke 27. Direktive 2000/60 ne postoji u poljskom pravu.

K tomu ne postoji nikakva veza između pojma „raspoložive zalihe podzemne vode” iz Direktive 2000/60 i pojma u Uredbi od 3. listopada 2005., odnosno „zahvaćanje vode”. Prvi naime odgovara prirodnim procesima bez uplitanja čovjeka. Navedeno uplitanje, koje je svojstveno zahvaćanju vode, obuhvaćeno je člankom 2. točkom 28. te direktive. Komisija ističe da valja nadodati da definicija pojma „raspoložive zalihe podzemne vode” iz članka 2. točke 27. navedene direktive upućuje na obvezu praćenja iz točke 2.2.1. njezina Priloga V., koja se odnosi na prirodne procese i na one koje pokreće čovjek. Iako se među tim dvjema kategorijama ne pravi razlika, postoji opasnost da učinci intervencije čovjeka nisu obuhvaćeni. Slijedom toga je teško na prikladan način utvrditi koje mjere treba poduzeti kako bi se osiguralo dobro stanje voda u skladu s člankom 4. Direktive 2000/60.

Prema Komisiji, navedeni pojmovi iz Direktive 2000/60 ipak su ključni za pravilno prenošenje i primjenu odredaba članka 8. te direktive u vezi s njezinim prilogom V., među ostalim radi pravilne klasifikacije stanja voda, kako je definirano u točki 1.4. Priloga V. navedenoj direktivi, kao i radi pravilnog praćenja količinskog stanja podzemnih voda, kako je predviđeno točkom 2.2. njezina Priloga V.

Što se tiče prvog prigovora, Republika Poljska najprije podsjeća na ustaljenu sudsku praksu Suda prema kojoj prenošenje direktive u nacionalno pravo ne zahtijeva nužno formalno i tekstualno prenošenje tih odredbi u izričitu i posebnu zakonsku ili regulatornu odredbu, nego se može ostvariti općim pravnim kontekstom, ako on učinkovito jamči punu primjenu direktive na dovoljno jasan i precizan način.

Prema mišljenju Republike Poljske, Komisija nije iznijela nijedan razlog kojim bi se moglo utvrditi da države članice imaju obvezu tekstualnog prenošenja pojmova definiranih u članku 2. točkama 19., 20., 26. i 27. Direktive 2000/60 i nije pojasnila kako izostanak tog prenošenja može ugroziti postizanje ciljeva navedene direktive. Nadalje, iako Komisija podsjeća na vezu između navedenih definicija i materijalnih odredaba Direktive 2000/60, ta institucija ni na koji način ne dovodi u pitanje relevantnost prenošenja tih materijalnih odredaba.

72	Pored toga, Republika Poljska ističe da se definicije čije neprenošenje Komisija kritizira nalaze u nacrtu reforme Zakona o vodi i nekih drugih zakona.

Ocjena Suda

Što se tiče argumenta koji je istaknula Republika Poljska, prema kojem država članica nije dužna doslovno prenijeti definicije predviđene Direktivom 2000/60, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, prenošenje direktive u nacionalno pravo ne zahtijeva nužno formalno i tekstualno prenošenje tih odredbi u izričitu i posebnu zakonsku ili regulatornu odredbu, nego se može ostvariti općim pravnim kontekstom, ako on učinkovito jamči punu primjenu direktive na dovoljno jasan i precizan način (vidjeti presudu Komisija/Poljska, C‑281/11, EU:C:2013:855, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da Republika Poljska nije bila u mogućnosti točno navesti konkretne nacionalne odredbe na temelju kojih bi se moglo zaključiti da su materijalne odredbe Direktive 2000/60, koje počivaju na spornim definicijama, bile pravilno prenesene. Prema tome, iz poljskog zakonodavstva ne proizlazi da je puna primjena Direktive 2000/60 zajamčena na dovoljno jasan i precizan način.

Budući da navedene definicije služe jamčenju pravilnog prenošenja obveza koje države članice imaju u skladu s materijalnim odredbama Direktive 2000/60, ključno je da se one pravilno uzmu u obzir prilikom prenošenja materijalnih odredaba koje primjenjuju definirane pojmove kad država članica odluči da ih neće zasebno prenijeti.

Naime, što se tiče pojma „stanje podzemne vode” iz članka 2. točke 19. Direktive 2000/60, valja utvrditi da je Uredbom od 23. srpnja 2008. uvedena definicija pojma „dobro kemijsko stanje podzemne vode” iz članka 2. točke 25. te direktive i „dobro količinsko stanje” iz članka 2. točke 28. navedene direktive, kao i iz točke 2.1.2. njezina Priloga V., ali ne i definicija pojma „stanje podzemne vode”, koji je međutim ključan za pravilno prenošenje i primjenu odredaba članka 8. Direktive 2000/60 u vezi s točkom 2.5. njezina Priloga V., s obzirom na to da se stanje podzemne vode određuje njezinim količinskim ili kemijskim stanjem, ovisno o tome koje je lošije.

K tomu iz nijednog poljskog pravnog akta ne proizlazi da je navedena definicija prenesena u poljsko pravo, što Republika Poljska nije osporavala niti u svojim podnescima niti na raspravi, tijekom koje se ograničila na tvrdnju da u praksi nema nikakve sumnje u pogledu područja primjene predmetnih definicija i da su sve materijalne odredbe pravilno provedene.

U tom pogledu, dostatno je podsjetiti da je stalna sudska praksa da se odredbe direktive moraju provesti s neupitnom obvezujućom snagom, uz specifičnost, preciznost i jasnoću koje su potrebne da bi se zadovoljili zahtjevi pravne sigurnosti (vidjeti među ostalim presudu Komisija/Poljska, C‑281/11, EU:C:2013:855, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

Puka administrativna praksa, koja je po svojoj prirodi promjenjiva po volji uprave i kojoj nedostaje prikladni publicitet, ne može se smatrati valjanim izvršenjem obveza prenošenja direktive. Isto tako, tumačenje odredaba unutarnjeg prava od strane nacionalnih sudova u skladu s onima iz direktive ne može samo po sebi postići jasnoću i preciznost za zadovoljavanje zahtjeva pravne sigurnosti (vidjeti među ostalim presudu Komisija/Poljska, C‑281/11, EU:C:2013:855, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

Što se tiče definicije pojma „dobro stanje podzemne vode” iz članka 2. točke 20. Direktive 2000/60, valja utvrditi da članak 2. stavak 1. Uredbe od 23. srpnja 2008. predviđa da su unutar razreda II. vode dobre kvalitete definirane kao one kojima su, kao prvo, vrijednosti određenih fizičko‑kemijskih parametara povišene zbog prirodnih procesa koji se odvijaju u podzemnim vodama i, kao drugo, vrijednosti fizičko‑kemijskih parametara ne ukazuju na to da postoji utjecaj ljudskih aktivnosti ili ukazuju na vrlo niski utjecaj.

S jedne strane, članak 2. točka 20. Direktive 2000/60 izričito propisuje da dobro stanje podzemne vode znači stanje nekog tijela podzemne vode kada se i njezino količinsko i kemijsko stanje ocjenjuju barem kao „dobro”. Definicija u Uredbi od 23. srpnja 2008. se naprotiv odnosi samo na fizičko‑kemijske parametre pa stoga ne odgovara puno širem opsegu definicije sadržane u navedenoj direktivi.

S druge strane, definicija „dobrog stanja podzemne vode” ključna je za osiguranje pravilnog prenošenja i primjene obveze koju nameće članak 4. stavak 1. točka (b) podtočka (ii.) Direktive 2000/60, prema kojem su države članice dužne postići dobro stanje podzemnih vodnih tijela. Prema tome, prenošenje definicije iz članka 2. točke 20. navedene direktive također je ključno za primjenu odstupanja od obveze postizanja dobrog stanja podzemnih vodnih tijela, tj. odstupanja koje dopušta postizanje manje strogih okolišnih ciljeva, kako je predviđeno u članku 4. stavku 5. Direktive 2000/60 ili odstupanja koje omogućuje uvođenje novih modifikacija ili promjena razine tijela podzemnih voda, propisano u članku 4. stavku 7. iste direktive. Bez određivanja dobrog stanja podzemne vode, nije moguće uvesti odstupanja u tom pogledu a da se pritom ne ugrozi postizanje okolišnih ciljeva.

Što se tiče pojma „količinsko stanje” iz članka 2. točke 26. Direktive 2000/60, valja navesti da članak 8. stavak 2. Uredbe od 23. srpnja 2008. predviđa da se „procjene količinskog stanja podzemnih voda vrše […] na jedinstvenim tijelima određene podzemne vode”, dok navedeni članak 8. stavak 3. određuje da se „procjena količinskog stanja podzemnih voda provodi [...] utvrđivanjem veličine rezervi jedinstvenih tijela podzemnih voda i tumačenjem rezultata kontrola u usporedivim situacijama podzemnih voda”.

Međutim, te nacionalne odredbe ne prenose pravilno definiciju „količinskog stanja” iz Direktive 2000/60 s obzirom na to da njezin članak 2. točka 26. propisuje da je količinsko stanje izraz stupnja u kojem na tijelo podzemne vode utječe izravno ili neizravno zahvaćanje. Odredbe poljskog prava ipak ne upućuju na izravna i neizravna zahvaćanja, niti na njihov utjecaj na tijela podzemne vode. Budući da je definicija „količinskog stanja” pak ključna za osiguranje pravilnog prenošenja i primjene zahtjeva iz odredaba članka 8. u vezi s Prilogom V. Direktive 2000/60, i u području klasifikacije količinskog stanja voda predviđene u točki 2.1. tog priloga, i u području praćenja tog stanja, u skladu s točkom 2.2. navedenog priloga, slijedi da navedena definicija nije pravilno prenesena u poljsko pravo.

Što se tiče pojma „raspoložive zalihe podzemne vode” iz članka 2. točke 27. Direktive 2000/60, čija je definicija u određenoj mjeri kompleksna, valja podsjetiti da Republika Poljska smatra da, u skladu s ustaljenom praksom i posebnom terminologijom poljskog prava, članak 2. stavak 1. točka 13. Uredbe od 3. listopada 2005. koristi ekvivalentan izraz „izvor vode na raspolaganju” („zasoby dyspozycyjne wód”). Ta država članica pojašnjava da se taj pojam odnosi na količinu podzemne vode koju je moguće crpiti u uravnoteženom području u utvrđenim okolišnim i hidrološkim uvjetima, bez naznake o posebnoj lokaciji ili tehničkim ili ekonomskim uvjetima zahvaćanja vode.

Nadalje, Republika Poljska ističe da definiciju iz članka 8. stavka 4. Uredbe od 23. srpnja 2008., kojom je predviđeno da se „količina rezervi resursa podzemnih voda utvrđuje [...] uspoređivanjem prosječnog stvarnog crpljenja iz više godina s crpljenjem podzemne vode, izraženim u m3 po danu, s obujmom rezervi podzemne vode raspoložive za opskrbu, izraženim u m3 po danu, utvrđenima na temelju raspoloživih resursa utvrđenih za uravnoteženo područje, uključujući određeno jedinstveno tijelo podzemne vode”, treba tumačiti u skladu s člankom 2. stavkom 1. točkom 13. Uredbe od 3. listopada 2005. Konačno, članak 38. stavak 3. Zakona o vodi, kao i članak 97. stavke 1. i 2. Zakona o zaštiti okoliša treba uzeti u obzir.

U tom pogledu, kako je već utvrđeno u točki 78. ove presude, valja navesti da je stalna sudska praksa da se odredbe direktive moraju provesti s neupitnom obvezujućom snagom, uz specifičnost, preciznost i jasnoću koje su potrebne da bi se zadovoljili zahtjevi pravne sigurnosti (vidjeti među ostalim presudu Komisija/Poljska, C‑281/11, EU:C:2013:855, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

88	Međutim, valja istaknuti da tumačenje nacionalne odredbe o zaštiti voda u skladu s više drugih odredaba raspršenih u više različitih zakona koji prima facie ne uređuju zaštitu voda, ne udovoljava tim zahtjevima.

Pored toga, iz analize relevantnih odredaba u poljskom pravnom poretku proizlazi da nijedan od elemenata definicije iz članka 2. točke 27. Direktive 2000/60 ne postoji u poljskom pravu jer se tamo ne upućuje ni na dugoročni godišnji prosjek stupnja ukupne obnove tijela podzemne vode, umanjen za dugoročni godišnji prosjek protoka, ni na zahtjev postizanja ciljeva ekološke kvalitete povezanih površinskih voda, utvrđenih u članku 4., ni na zahtjev da se izbjegne bilo kakvo značajnije umanjenje ekološkog stanja takvih voda, kao i da bi se izbjegla bilo kakva značajnija šteta za s njime povezane okolne kopnene ekosustave.

Konačno, kako to ističe Komisija, ne postoji nikakva veza između pojma „raspoložive zalihe podzemne vode” i pojma „zahvaćanje vode”. Prvi pojam naime odgovara prirodnim procesima, čija definicija u Direktivi 2000/60 upućuje na prirodno stanje ravnoteže, odnosno stupanj ukupne obnove tijela podzemne vode, umanjen za prosjek protoka, bez uplitanja čovjeka. Navedeno uplitanje, koje je svojstveno zahvaćanju vode, obuhvaćeno je člankom 2. točkom 28. te direktive. Valja nadodati da definicija iz članka 2. točke 27. navedene direktive implicitno upućuje na obvezu praćenja iz točke 2.2.1. njezina Priloga V. istoj direktivi, koja se odnosi na prirodne procese i na one koje pokreće čovjek. Iako se među tim dvjema kategorijama ne pravi razlika, postoji opasnost da učinci intervencije čovjeka nisu obuhvaćeni. Slijedom toga je teško na prikladan način utvrditi koje mjere treba poduzeti kako bi se osiguralo dobro stanje voda u skladu s člankom 4. Direktive 2000/60.

Iz prethodno navedenoga proizlazi da se definicije iz članka 2. točaka 19., 20., 26. i 27. Direktive 2000/60 ne nalaze u relevantnom zakonodavstvu na snazi na datum isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju i da taj nedostatak prenošenja može ugroziti ostvarivanje ciljeva koje slijedi ta direktiva.

U tom pogledu, valja napomenuti da je Komisija u svojim podnescima pojasnila posljedice izostanka prenošenja ili pogrešnog prenošenja definicija iz članka 2. točaka članka 2. točaka 19., 20., 26. i 27. Direktive 2000/60 za pravilno prenošenje njezinih materijalnih odredbi, a osobito njihove posljedice za ostvarivanje ciljeva te direktive.

Prema tome nije potrebno, za razliku od onoga što tvrdi Republika Poljska, da Komisija istakne prigovore o pogrešnom prenošenju svake materijalne odredbe Direktive 2000/60 koja sadržava sporne definicije ili na njih upućuje, povrh prigovora u vezi s pogrešnim prenošenjem navedenih definicija predviđenih člankom 2. te direktive.

Konačno, što se tiče definicija pojmova „stanje podzemne vode”, „dobro stanje podzemne vode” i „količinsko stanje” iz članka 2. točaka 19., 20. i 26. Direktive 2000/60, valja podsjetiti da Republika Poljska tijekom predsudskog postupka nije osporavala neprenošenje tih definicija i da je navela da je učinila sve u svojoj moći kako bi uklonila te povrede umetanjem prikladnih definicija u tekstove zakona ili njihovih kasnijih provedbenih odredaba.

95	S obzirom na prethodno navedeno, prvi prigovor, koji se temelji na nepotpunom ili pogrešnom prenošenju definicija iz članka 2. točaka 19., 20., 26. i 27. Direktive 2000/60, treba smatrati osnovanim.

Drugi prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 8. stavka 1. Direktive 2000/60 u pogledu praćenja zaštićenih područja

Argumentacija stranaka

96	Komisija podsjeća da članak 8. stavak 1. Direktive 2000/60 obvezuje države članice da prate stanje površinskih voda, podzemnih voda i zaštićenih područja uspostavljanjem i primjenom programa praćenja.

Što se tiče zaštićenih područja, treća alineja te odredbe predviđa da se ti programi nadopunjuju onim specifikacijama koje su sadržane u zakonodavstvu Unije na temelju kojih su ustanovljena pojedina zaštitna područja. Komisija ističe da, iako se takvi element nalaze u relevantnim poljskim odredbama što se tiče voda koje se koriste za kupanje ili zahvaćanja vode namijenjene potrošnji, utvrđuje nepostojanje prikladnih zahtijeva koji odgovaraju specifikacijama utvrđenih područja u skladu s Direktivom Vijeća 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore (SL L 206, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 2., str. 14.) i Direktivom 2009/147/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 30. studenoga 2009. o očuvanju divljih ptica (SL 2010., L 20, str. 7.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 32., str. 128.), odnosno zona nazvanih „Natura 2000”. Štoviše, što se tiče zaštićenih područja, ni dodatna praćenja predviđena u točki 1.3.5. Priloga V. Direktivi 2000/60 nisu prikladno prenesena u poljski pravni poredak.

98	Komisija ističe da je Republika Poljska u svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje priznala da članak 8. stavak 1. Direktive 2000/60 nije bio pravilno prenesen i da je navela da će izmjena Uredbe od 13. svibnja 2009. osigurati pravilno prenošenje te odredbe.

Budući da analiza odredaba poljskih propisa kojima se uspostavljaju programi praćenja zaštićenih zona Natura 2000 pokazuje da, iako operativno praćenje predviđa kontrolu određenih kemijskih tvari, među kojima su primjerice željezo ili bakar, praćenje tih tvari ipak ne omogućuje utvrđivanje utjecaja praćenja voda u tim zaštićenim područjima. Poljskim zakonodavstvom nisu određeni čimbenici kojima se može odrediti status zaštite vrsta i staništa u vezi s vodom. Ne može se smatrati da poljske odredbe pravilno prenose nužnost nadopunjavanja programa praćenja specifikacijama koje su sadržane u zakonodavstvu Unije na temelju kojih su ustanovljena pojedina zaštitna područja, što se tiče zona uspostavljenih u skladu s Direktivama 92/43 i 2009/147.

100

Komisija ističe činjenicu da navedeni programi praćenja stanja voda, predviđeni u članku 8. Direktive 2000/60, moraju omogućiti prikupljanje podataka s ciljem postizanja dobrog stanja vode u zaštićenim područjima vodeći računa o zahtjevima koji proizlaze iz zakonodavstva na temelju kojeg su navedena područja uspostavljena. Program praćenja iz članka 8. stavka 1. treće alineje Direktive 2000/60 treba dakle osigurati praćenje parametara stanja vode koji predstavljaju strukturne i funkcionalne pokazatelje ili koji imaju utjecaj na procjenu izgleda zaštite vrsta i prirodnog okruženja za čiju zaštitu su ta područja uspostavljena.

101

Republika Poljska u biti ističe da je članak 8. stavak 1. treća alineja Direktive 2000/60 prenesen posredstvom nacionalnog praćenja stanja okoliša, predviđenog među ostalim člankom 25. stavkom 2. Zakona o zaštiti okoliša i člankom 112. Zakona o zaštiti prirode, praćenjem u zonama Natura 2000 u okviru planova misije zaštite i člankom 5. stavkom 4. točkom 2. Uredbe od 15. studenoga 2011.

102

Doseg praćenja definiranog u sklopu planova aktivnosti zaštite i planova misije zaštite odnosi se na staništa i vrste koji se nalaze na tim područjima i koji su zaštićeni na temelju mreže Natura 2000 i, prije svega, na staništa ili vrste za koje je uspostavljena zona Natura 2000. To praćenje je međutim utemeljeno na odredbama koje su šire od direktiva 92/43 i 2009/147. U vezi s tim se također uzimaju u obzir sve obveze Republike Poljske koje proizlaze iz ratificiranih konvencija u području zaštite prirode, uz one koje proizlaze iz Direktive 2000/60.

103

Na temelju članka 5. stavka 4. točke 2. Uredbe od 15. studenoga 2011., praćenje zaštićenih područja uspostavlja se kako bi se utvrdila razina usklađenosti s dodatnim zahtjevima predviđenima drugim odredbama za ta područja. Te druge odredbe posebice uključuju odredbe Zakona o zaštiti prirode, na temelju kojih se zaštićena područja određuju. Praćenje stanja voda mora dakle uzimati u obzir rezultate praćenja provedenog primjenom članka 112. Zakona o zaštiti prirode i planova aktivnosti zaštite ili planova misije zaštite.

104

Na temelju praćenja jedinstvenih tijela površinske vode i podzemne vode, uzimaju se dakle u obzir drugi zahtjevi predviđeni za zone Natura 2000 ovisne o vodi. Naprotiv, razina usklađenosti sa zahtjevima koji se odnose na zone Natura 2000 utvrđuje se u okviru praćenja provedenog primjenom članka 112. Zakona o zaštiti prirode i na temelju planova aktivnosti zaštite. Slijedom toga, prema mišljenju Republike Poljske, poljsko pravo zadovoljava zahtjeve u području programa praćenja iz članka 8. stavak 1. Direktive 2000/60.

Ocjena Suda

105

Valja utvrditi da se prenošenje članka 8. stavka 1. treće alineje Direktive 2000/60 u nacionalno pravo sastoji u uzimaju u obzir zahtjeva prema kojima se programi praćenja stanja voda u zaštićenim područjima moraju nadopunjavati specifikacijama koje su sadržane u zakonodavstvu Unije na temelju kojih su ustanovljena pojedina zaštitna područja.

106

Međutim, članak 25. stavak 2. Zakona o zaštiti okoliša, koji Republika Poljska smatra odredbom prenošenja u nacionalno pravo, ne definira pojam „praćenje stanja okoliša”. Članak 112. Zakona o zaštiti prirode naprotiv navodi da se praćenje prirode sastoji u promatranju i ocjeni aktualnog stanja sastavnica biološke i krajobrazne raznolikosti, osobito uzimajući u obzir prioritetna prirodna staništa i vrste. Potonja vrsta praćenja više se odnosi na promatranje promjena u prirodnim staništima, za razliku od općeg praćenja stanja okoliša koje se provodi na temelju članka 25. Zakona o zaštiti okoliša. Te dvije odredbe prema tome ne dovode do zaključka da su nacionalna nadležna tijela dužna koristiti rezultate dobivene u okviru tog praćenja kako bi pratila i zabilježila stanje predmetnih voda, u skladu s odredbama članka 8. u vezi s Prilogom V. Direktivi 2000/60.

107

Ni druge odredbe na koje se poziva Republika Poljska ne zadovoljavaju zahtjev koji proizlazi iz prenošenja članka 8. stavka 1. treće alineje Direktive 2000/60 i koji se sastoji u korištenju rezultata praćenja predviđenog na temelju te direktive i tijekom klasifikacije stanja voda, jer se te odredbe ograničavaju na predviđanje takvog praćenja bez nametanja obveze korištenja tako dobivenih podataka.

108

Nadalje, valja navesti da je prvi rok određen za uspostavljanje posebnih područja zaštite za koje se zahtijeva priprema planova zaštite, u skladu s Direktivom 92/43, istekao tijekom 2013. Slijedom toga, ako praćenje koje će se provoditi u okviru planova misija zaštite i planova aktivnosti zaštite treba smatrati jednim oblikom prenošenja članka 8. stavka 1. treće alineje Direktive 2000/60, takvo prenošenje ovisilo bi o izradi navedenih planova.

109

Sama činjenica da eventualno posjeduje podatke o staništima i vrstama ili čak stanju voda, kako to Republika Poljska tvrdi, ipak ne jamči da se programi praćenja uspostavljeni u skladu s odredbama kojima se prenosi Direktiva 2000/60 nadopunjavaju specifikacijama koje su sadržane u zakonodavstvu Unije.

110

Konačno, neosporno je da, čak i ako se mora uzeti u obzir članak 5. stavak 4. točka 2. Uredbe od 15. studenoga 2011., donesene na temelju članka 155.b Zakona o vodi nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, koje zahtijeva da se uspostavi praćenje zaštićenih područja kako bi se utvrdili stupnjevi usklađenosti s dodatnim zahtjevima predviđenima u zasebnim odredbama o tim područjima, članak 8. stavak 1. treća alineja Direktive 2000/60 nije pravilno prenesen u poljsko pravo jer navedena odredba nacionalnog prava ne zahtijeva da se praćenje zaštićenih područja uspostavi na način da nadopunjuje opseg parametara praćenja dodavanjem onih koji se nalaze u zakonodavstvu Unije na temelju kojeg su određene zone Natura 2000, nego samo propisuje cilj tog praćenja, odnosno ocjenu stupnja usklađenosti sa zahtjevima utvrđenima u zasebnim odredbama.

111	Drugi prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 8. stavka 1. Direktive 2000/60 u pogledu praćenja zaštićenih područja treba dakle smatrati osnovanim

Treći prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 9. stavka 2. Direktive 2000/60

Argumentacija stranaka

112

Komisija smatra da članak 9. stavak 2. Direktive 2000/60, koji propisuje da države članice u planu upravljanja riječnim slivom izvješćuju o planiranim koracima za provedbu načela povrata troškova vodnih usluga koji će doprinijeti ostvarenju ciljeva zaštite okoliša iz navedene direktive, kao i o sudjelovanju raznih korisnika vode u povratu troškova vodnih usluga, nije prenesen u poljsko pravo.

113

Komisija u tom pogledu ističe da ne postoje prikladne nacionalne odredbe u vezi s tim i da članak 113.a stavak 2. Zakona o vodi uspostavlja samo osnovne mjere namijenjene ispunjavanju minimalnih uvjeta koje uključuju radnje čiji je cilj provedba načela povrata troškova vodnih usluga. U tom kontekstu, prema Komisijinu mišljenju, također valja uzeti u obzir ekonomsku analizu provedenu u skladu s Prilogom III. Direktivi 2000/60.

114

U svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje, Republika Poljska je potvrdila da je prenošenje članka 9. stavka 2. Direktive 2000/60 provedeno putem članka 113.a stavka 2. točke 2. i članka 114. stavka 1. točke 6. Zakona o vodi i da su te odredbe nadopunile članak 113.b stavak 2. točku 2. navedenog zakona, kako je izmijenjen zakonom od 5. siječnja 2011. (u daljnjem tekstu: Izmijenjeni zakon o vodi), koji tako zamjenjuje članak 113.a stavak 2. točku 2. Zakona o vodi.

115	Dana 5. siječnja 2011., odnosno nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, došlo je do te izmjene i Komisija ju je uzela u obzir. Međutim, ta institucija smatra da navedenom izmjenom nije okončana povreda obveze koja se stavlja na teret.

116

Isto tako, prema Komisijinu mišljenju, može se smatrati da članak 114. stavak 1. točka 6. Zakona o vodi, time što samo predviđa da plan upravljanja riječnim slivovima mora sadržavati sažeti prikaz rezultata ekonomske analize korištenja voda, prenosi dio A. točku 6. Priloga VII. Direktivi 2000/60, koji predstavlja samo jedan od elemenata koji mora biti sadržan u planu upravljanja riječnim slivom, odnosno sažeti prikaz ekonomske analize, ali ne i da prenosi članak 9. stavak 2. te direktive.

117

Republika Poljska u pogledu trećeg prigovora ističe da, iako obveza uzimanja u obzir informacija na koje se odnosi navedena odredba nije izravno predviđena relevantnim nacionalnim odredbama, ta obveza ipak neosporno proizlazi iz svih odredaba poljskog prava, uzimajući u obzir njihovu opću strukturu i ciljeve.

118

Nadalje, ta država članica tvrdi da je prenijela članak 9. stavak 2. Direktive 2000/60, među ostalim pomoću Uredbe od 29. ožujka 2013., jer poljsko pravo zajednički prenosi članke 9. i 11. te direktive, s obzirom na to da su mjere poduzete primjenom članka 9. navedene direktive u području povrata troškova vodnih usluga jedan od konstitutivnih elemenata programa mjera iz članka 11.

Ocjena Suda

119

Što se tiče trećeg prigovora, valja podsjetiti na stalnu sudsku praksu prema kojoj se odredbe direktive moraju provesti s neupitnom obvezujućom snagom, uz specifičnost, preciznost i jasnoću koje su potrebne da bi se zadovoljili zahtjevi pravne sigurnosti (vidjeti među ostalim presudu Komisija/Poljska, C‑281/11, EU:C:2013:855, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

120	U tom pogledu valja zaključiti da sama tvrdnja da obveza predviđena direktivom proizlazi iz svih odredaba pravnog poretka predmetne države članice ne zadovoljava taj zahtjev.

121

Nadalje, Sud je nebrojeno puta presudio da postojanje povrede obveze u svakom slučaju treba procjenjivati u odnosu na situaciju države članice koja je postojala unutar roka određenog u obrazloženome mišljenju, pa naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (vidjeti osobito presudu Komisija/Poljska, C‑313/11, EU:C:2013:481, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

122

Budući da Republika poljska u svojem odgovoru na tužbu ističe da je prenijela članak 9. stavak 2. Direktive 2000/60 Uredbom od 29. ožujka 2013., dovoljno je utvrditi da je ona donesena nakon isteka roka u obrazloženom mišljenju, tako da nastale promjene u nacionalnim propisima Sud ne može uzeti u obzir.

123	Treći prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 9. stavka 2. Direktive 2000/60 treba dakle smatrati osnovanim

Četvrti i peti prigovor, koji se temelje na neprenošenju članka 10. stavka 3. i članka 11. stavka 5. Direktive 2000/60

Argumentacija stranaka

124

Što se tiče četvrtog prigovora, koji se temelji na neprenošenju članka 10. stavka 3. Direktive 2000/60. Komisija podsjeća da ta odredba nameće državama članicama obvezu propisivanja strožih kontrola ispuštanja ako ciljevi ili standardi kvalitete, uspostavljeni sukladno toj direktivi, zahtijevaju strože uvjete od onih koji proizlaze iz direktiva Unije navedenih u članku 10. stavku 2. navedene direktive.

125

Komisija smatra da je prenošenje sporne odredbe ključno za to da se ciljevi Direktive 2000/60 mogu postići. Ako se pokaže da kontrole ispuštanja ili određivanje graničnih vrijednosti ispuštanja na temelju direktiva Unije, poput Direktive 91/676, uzimajući u obzir povišenu razinu zelenih algi poljoprivrednog podrijetla u vodi, nisu dostatne za postizanje okolišnih ciljeva Direktive 2000/60, država članica ima obvezu uspostavljanja strožih kontrola ispuštanja i kriterija od onih koji proizlaze iz Direktive 91/676.

126

Što se tiče petog prigovora, koji se temelji na pogrešnom prenošenju članka 11. stavka 5. Direktive 2000/60, Komisija ističe da, iako članak 113.b stavak 8. Izmijenjenog zakona o vodi sadržava mjere nabrojane u toj odredbi direktive, njegovo područje primjene uže je od područja primjene odredbe direktive.

127

Izraz „prilikom izrade nacionalnog vodno‑okolišnog programa” iz članka 113.b stavka 8. naime ograničava doseg odredbe poljskog prava samo na izradu nacionalnog vodno‑okolišnog programa. Posljedično, mjere navedene u članku 113.b stavku 8. Izmijenjenog zakona o vodi mogu se poduzeti, osim u fazi izrade nacrta programa, samo u okviru preispitivanja programa mjera navedenih u članku 11. stavku 8. 2000/60, odnosno u okviru redovitih preispitivanja koje zahtijeva ta direktiva.

128

Obveza koja proizlazi iz navedenog članka 113.b stavka 8. ne može se miješati s obvezom iz članka 11. stavka 5. Direktive 2000/60, čija je svrha obveznim periodičkim preispitivanjima iz članka 11. stavka 8. te direktive nadodati obvezu poduzimanja mjera koje se donose kad postoje male šanse da će se postići utvrđeni okolišni ciljevi.

129	U pogledu četvrtog i petog prigovora, Republika Poljska smatra da članak 10. stavak 3. i članak 11. stavak 5. Direktive 2000/60 treba prenijeti u okviru nacrta zakonske reforme za Zakon o vodi i nekih drugih zakona čija je zakonodavna priprema u uznapredovanom stadiju.

Ocjena Suda

130

Što se tiče četvrtog i petog prigovora, dovoljno je podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu Suda, navedenu u točki 121. ove presude, prema kojoj postojanje povrede obveze u svakom slučaju treba procjenjivati u odnosu na situaciju države članice koja je postojala unutar roka određenog u obrazloženome mišljenju, pa naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (vidjeti osobito presudu Komisija/Poljska, C‑313/11, EU:C:2013:481, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

131

Budući da iz argumentacije Republike Poljske proizlazi da članak 10. stavak 3. i članak 11. stavak 5. Direktive 2000/60 treba prenijeti u okviru nacrta izmjene Zakona o vodi i nekih drugih zakona, valja utvrditi da navedene provedbene mjere nisu donesene po isteku roka određenog u obrazloženom mišljenju.

132	Slijedom toga, četvrti i peti prigovor treba smatrati osnovanima.

Šesti prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju točaka 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60

Argumentacija stranaka

133

Što se tiče šestog prigovora, koji se temelji na pogrešnom prenošenju točaka 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60, Komisija ističe da se točke 1.3., 1.4. i 2.4.1. tog priloga odnose na temeljne zahtjev navedene direktive, jer utvrđuju način praćenja ekološkog stanja i kemijskog stanja površinskih voda, klasifikaciju i prikaz ekološkog stanja voda, kao i mrežu za praćenje podzemnih voda. Riječ je dakle o ključnim elementima koji omogućuju praćenje koje je propisano odredbama članka 7. stavka 1. u vezi s člankom 8. Direktive 2000/60.

134	Što se tiče točaka 1.3., 1.3.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60, Komisija navodi da se problem prenošenja tih točaka u poljsko pravo odnosi na obvezu da se nacrtu upravljanja riječnim slivom dodaju procjene vezane uz stupanj pouzdanosti i točnosti rezultata dobivenih praćenjem.

135

Iako članak 114. stavak 1. Zakona o vodi određuje određeni broj elemenata koji moraju biti dio plana upravljanja riječnim slivom, taj plan ipak ne sadržava kartu mreže praćenja niti prikaz programâ praćenja. Suprotno od onoga što se zahtijeva točkama 1.3. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60, odredbe nacionalnog propisa ne zahtijevaju da navedeni plan sadržava procjene stupnja pouzdanosti i točnosti rezultata programâ praćenja. Ni druge odredbe poljskog prava ne sadržavaju taj zahtjev.

136

Što se tiče točke 1.3.5. Priloga V. Direktivi 2000/60, Komisija pojašnjava da se tom točkom zahtijeva da se vodna tijela koja predstavljaju područja staništa i područja zaštite vrsta uključe u program operativnog praćenja, ako se na temelju ocjene utjecaja i nadzornog praćenja utvrdi rizik da se ne postignu okolišni ciljevi iz članka 4. te direktive. Time se obveza provođenja operativnog nadzora povezuje s rizikom nepostizanja okolišnih ciljeva o kojima je riječ u članku 4. stavku 1. točki (c) navedene direktive.

137

Iz prenošenja provedenog člankom 5. stavkom 2. točkom 3. Uredbe od 13. svibnja 2009. proizlazi da je operativno praćenje površinskih voda uspostavljeno kako bi se utvrdilo stanje površinskih voda na područjima navedenima na popisima iz članka 113. stavka 4. Zakona o vodi, tj. posebice područjima staništa i područjima zaštite vrsta. Nadalje su u odjeljku 2. točki 6. Priloga toj uredbi navedeni kriteriji kojima se uspostavlja navedeno operativno praćenje. Međutim, prema Komisiji, ta odredba ne jamči da će se provesti procjena opsega i utjecaja pritisaka koji postoje na vodnim tijelima u zaštićenim područjima.

138

Štoviše, u poljskom zakonodavstvu ne postoji odredba koja upućuje na cilj jamčenja prikladnog stanja zaštite ni na obvezu provođenja praćenja sve dok ta područja ne zadovolje zahtjeve vezane uz vode predviđene zakonodavstvom koje ih određuje kao takve i sve do postizanja utvrđenih okolišnih ciljeva.

139	Komisija smatra da se Uredbom od 15. studenoga 2011. ne otklanja gore navedena povreda obveze jer ne upućuje posebno na praćenje staništa i vrsta u zaštićenim područjima.

140	Nadalje, poljsko zakonodavstvo ne spominje potrebu za provođenjem praćenja sve dok zaštićena područja ne zadovolje zahtjeve vezane uz vode predviđene zakonodavstvom koje ih određuje kao takve i sve do postizanja okolišnih ciljeva iz članka 4. Direktive 2000/60.

141

U pogledu točke 1.4. Priloga V. Direktivi 2000/60, Komisijino mišljenje je da klasifikacija i prikaz ekoloških stanja i ekoloških potencijala voda zahtijevaju uzimanje u obzir hidromorfoloških parametara jer predstavljaju nezaobilazne parametre ekološkog stanja. Točka 1.4.2. podtočke (i.) i (ii.) Priloga V. navedenoj direktivi naime zahtijeva da se svi ti parametri uzmu u obzir prilikom klasifikacije ekološkog stanja.

142

Međutim, Uredbom od 20. kolovoza 2008., u dijelu B. točki XIV. njezina priloga 6. i dijelu B. točki XV. njezina priloga 7. predviđeno je da se, „dok se ne izrade metode za procjenu ekološkog potencijala na temelju hidromorfoloških parametara, klasifikacija ekološkog potencijala voda može [...] provoditi bez uzimanja u obzir tih parametara”. Isto tako, Uredba od 9. studenoga 2011. o načinima klasifikacije stanja jedinstvenih tijela površinske vode ne uzima u obzir hidromorfološke parametre prilikom klasifikacije ekološkog stanja vodnih tijela.

143	Prema Komisiji, neizbježna posljedica isključenja hidromofroloških parametara iz klasifikacije stanja voda jest to da je procjena ekološkog stanja nepotpuna i da će slijedom toga takva nepotpuna procjena imati utjecaj na ostvarivanje osnovnih okolišnih ciljeva iz članka 4. Direktive 2000/60.

144

Komisija u tom pogledu smatra da točka 1.4.2. podtočke (i.) i (ii.) Priloga V. Direktivi 2000/60 spominje „elemente kvalitete”. Oni su nabrojani u točki 1.1. tog priloga, naslovljenoj „Elementi kvalitete za klasifikaciju ekološkog stanja”. Iz točaka 1.1.1. do 1.1.5. navedenog priloga proizlazi da hidrološki parametri prate biološke parametre i da su elementi kvalitete ustvari nužni za procjenu stanja voda. Ta direktiva u točkama 1.1.1. i 1.1.2. svojeg Priloga V. kao „hidromorfološke parametre rijeka i jezera” određuje količinu i dinamiku vodnog toka, vrijeme zadržavanja, vezu s podzemnim vodama, varijacije dubine, količinu, strukturu i sediment dna.

145	Republika Poljska kao prvo tvrdi da je točke 1.3., 1.3.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60 prenijela člankom 2. stavkom 1. točkom 5. Uredbe od 29. ožujka 2013.

146

Kao drugo, što se tiče točke 1.3.5. Priloga V. navedenoj direktivi, Republika Poljska se poziva na to da je prenesena posebice člankom 5. stavkom 4. točkom 4. Uredbe od 15. studenoga 2011., koji definira cilj koji se nastoji ostvariti upravljanjem praćenja zaštićenih područja, odnosno „procjena promjena stanja jedinstvenih tijela površinske vode u zaštićenim područjima”.

147	Iz toga slijedi, prema Republici Poljskoj, da odredbe poljskog prava omogućuju procijeniti opseg i utjecaj pritisaka koji postoje na vodnim tijelima u zaštićenim područjima, čime se namjerava zajamčiti prikladno stanje zaštite tih područja.

148	Republika Poljska također upućuje na Prilog 2. Uredbi od 15. studenoga 2011., čiji odjeljak V. točka 25. prenosi zahtjev koji proizlazi iz točke 1.3.5. posljednje rečenice Priloga V. Direktivi 2000/60.

149

Kao treće, što se tiče točke 1.4. Priloga V. Direktivi 2000/60, Republika Poljska tvrdi da će uzimanje u obzir hidromorfoloških parametara prilikom klasifikacije ekološkog stanja biti predmet reforme Uredbe od 9. studenoga 2011. o izmjenama u klasifikaciji stanja jedinstvenih tijela površinske vode i pravilima o kvaliteti okoliša za prioritetne tvari.

Ocjena Suda

150	Što se tiče pogrešnog prenošenja točaka 1.3., 1.3.4., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60, valja navesti da je navodno prenošenje pomoću Uredbe od 29. ožujka 2013. bilo provedeno nakon isteka roka navedenog u obrazloženom mišljenju.

151	To utvrđenje se također primjenjuje na prenošenje točke 1.3.5. Priloga V. Direktivi 2000/60, iako Komisija ističe da priznaje da su Uredbom od 15. studenoga 2011. otklonjeni određeni elementi pogrešnog prenošenja navedene točke, kako su glasili u Uredbi od 13. svibnja 2009.

152

U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu Suda, već navedenu u točkama 121. i 130. ove presude, prema kojoj postojanje povrede obveze u svakom slučaju treba procjenjivati u odnosu na situaciju države članice koja je postojala unutar roka određenog u obrazloženome mišljenju, pa naknadno nastale promjene Sud ne može uzeti u obzir (vidjeti osobito presudu Komisija/Poljska, C‑313/11, EU:C:2013:481, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

153	Slijedom toga, šesti prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju točaka 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. Direktivi 2000/60 treba smatrati osnovanim.

Sedmi prigovor, koji se temelji na pogrešnom prenošenju dijela A, točaka 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60

Argumentacija stranaka

154

Što se tiče sedmog prigovora, koji se temelji na pogrešnom prenošenju dijela A, točaka 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60, Komisija ističe da ju je u svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje Republika Poljska obavijestila o tome da su navedene točke prenesene člancima 113., 113.a i 114. Zakona o vodi, kao i člankom 113.b Izmijenjenog zakona o vodi i da je osim toga uputila na nacrt Zakona o izmjenama Zakona o vodi kao i na druge zakone.

155

Međutim, prema mišljenju Komisije, navedene nacionalne odredbe odnose se na nacionalni program koji se tiče vode i okoliša, koji predstavlja prenošenje članka 11. Direktive 2000/60, koji je posvećen programima mjera. Trebalo bi razlikovati taj program od plana upravljanja riječnim slivom u smislu Priloga VII. Direktivi 2000/60, koji naime zahtijeva da je u planu upravljanja riječnim slivom naveden sažeti prikaz programa mjera usvojenih na temelju članka 11. te direktive. Prenošenje tog članka kao takvog prema tome nije dostatno za prenošenje zahtjeva navedenih u točkama 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60. Komisija smatra da članak 114. stavak 1. točka 7. Zakona o vodi nameće obvezu da se u planu upravljanja riječnim slivom navede sažeti prikaz mjera sadržanih u nacionalnom programu koji se tiče vode i okoliša. Ta odredba je međutim preopćenita da bi jamčila prenošenje zahtjeva navedenih u točkama 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60. Štoviše, iz teksta različitih podtočaka točke 7. Priloga VII. toj direktivi jasno proizlazi da je zakonodavac Unije htio da u planu upravljanja riječnim slivom postoji ne samo sažeti prikaz mjera koje propisuje članak 11. navedene direktive, nego i da je u njemu naveden i sažeti prikaz mjera usvojenih u tom području.

156

Što se tiče sedmog prigovora, Republika Poljska ističe da je pravilno prenošenje predmetnih odredaba Direktive 2000/60 provedeno putem članka 113.b Izmijenjenog zakona o vodi, kojim se provodi članak 11. navedene direktive. Također, Uredba od 29. ožujka 2013. sadržava uputu na taj članak s obzirom na to da članak 2. stavak 1. točka 10. te uredbe predviđa da informacije koje se osobito zahtijevaju za izradu plana upravljanja riječnim slivom uključuju sažeti prikaz mjera sadržanih u nacionalnom programu koji se tiče vode i okoliša iz članka 113.b Zakona o vodi.

157

Prema Republici Poljskoj, slijedi da plan upravljanja riječnim slivom zaista mora uključivati sažeti prikaz mjera sadržanih u nacionalnom programu koji se tiče vode i okoliša, odnosno programu mjera usvojenih na temelju članka 11. Direktive 2000/60, što omogućava osigurati pravilno prenošenje dijela A, točke 7. Priloga VII. toj direktivi, na temelju kojeg plan upravljanja riječnim slivom uključuje upravo informacije o mjerama donesenima u skladu s člankom 11. navedene direktive.

Ocjena Suda

158

Valja utvrditi da je glavni argument koji je Republika Poljska izložila u okviru sedmog prigovora analogan onomu na koji se ta država članica poziva u okviru trećeg prigovora. Naime, Republika Poljska u biti smatra da je za osiguranje pravilnog prenošenja točaka 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60 dostatno da države članice predvide obvezu da plan upravljanja riječnim slivom mora sadržavati sažeti prikaz programa mjera usvojenih na temelju članka 11. navedene direktive. U ovom predmetu, poštovanje te obveze jamči se upućivanjem na članak 113.b Izmijenjenog zakona o vodi i putem članka 2. stavka 1. točke 10. Uredbe od 29. ožujka 2013.

159

U tom smislu, dovoljno je utvrditi da je ta odredba nacionalnog prava bila usvojena nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, tako da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Sud ne može uzeti u obzir (vidjeti osobito presudu Komisija/Poljska, C‑313/11, EU:C:2013:481, t. 45. i navedenu sudsku praksu).

160	Prema tome, osnovan je sedmi prigovor, koji se temelji na izostanku pravilnog prenošenja dijela A, točaka 7.2. do 7.10. Priloga VII. Direktivi 2000/60.

161	Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužbu treba smatrati osnovanom.

162

Slijedom toga, valja utvrditi da, time što nije potpuno ili pravilno prenijela članak 2. točke 19., 20., 26. i 27., članak 8. stavak 1., članak 9. stavak 2., članak 10. stavak 3. i članak 11. stavak 5. Direktive 2000/60, kao i točke 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. navedenoj direktivi i dio A, točke 7.2. do 7.10. Priloga VII. istoj direktivi, Republika Poljska je povrijedila obveze koje ima na temelju tih odredaba i članka 24. te iste direktive.

Troškovi

163

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija postavila zahtjev da se Republici Poljskoj naloži snošenje troškova i da ona nije uspjela u postupku, Republici Poljskoj nalaže se snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) proglašava i presuđuje:

Time što nije potpuno ili pravilno prenijela članak 2. točke 19., 20., 26. i 27., članak 8. stavak 1., članak 9. stavak 2., članak 10. stavak 3. i članak 11. stavak 5. Direktive 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike, kako je izmijenjena Direktivom 2008/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. ožujka 2008., kao i točke 1.3., 1.3.4., 1.3.5., 1.4. i 2.4.1. Priloga V. navedenoj direktivi i dio A, točke 7.2. do 7.10. Priloga VII. toj direktivi, Republika Poljska povrijedila je obveze koje ima na temelju tih odredaba i članka 24. te iste direktive.

2.	Republici Poljskoj se nalaže snošenje troškova.

Potpisi

( *1 ) Jezik postupka: poljski