06/Sv. 005

HR

Službeni list Europske unije

3

L 077/17

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

05.03.2002.

(1)

Plan djelovanja za financijske usluge, odobren od Europskog vijeća na sastancima u Kölnu 3. i 4. lipnja 1999. i Lisabonu 23. i 24. ožujka 2000., potvrđuje važnost granice solventnosti za društva za osiguranje, kako bi se zaštitili ugovaratelji osiguranja na jedinstvenom tržištu time što će se osigurati da društva za osiguranje ispunjavaju zahtjeve o adekvatnosti kapitala u odnosu na vrstu rizika kojima su izložena.

(2)

Prva direktiva Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na osnivanje i obavljanje poslova izravnog osiguranja osim životnog osiguranja (4) propisuje da društva za osiguranje moraju imati granicu solventnosti.

(3)

Zahtjev da društva za osiguranje uspostave, osim i povrh tehničkih pričuva za ispunjenje preuzetih obveza iz osiguranja, granicu solventnosti koja ima funkciju neutralizacije u slučaju negativnih fluktuacija u poslovanju i važan je dio u sustavu bonitetnog nadzora za zaštitu osiguranika i ugovaratelja osiguranja.

(4)

Postojeća pravila o granici solventnosti utvrđena Direktivom 73/239/EEZ nisu bitno promijenjena naknadno donesenim propisima Zajednice i Direktivom Vijeća 92/49/EEZ od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno osiguranje osim životnog osiguranja (Treća direktiva o neživotnom osiguranju) (5), a kojima se zahtijeva da Komisija podnese izvještaj Odboru za osiguranje osnovanom Direktivom Vijeća 91/675/EEZ (6) o potrebi daljnjeg usklađivanja granice solventnosti.

(5)

Komisija je pripremila izvještaj uzimajući u obzir preporuke iz izvještaja o solventnosti društava za osiguranje kojeg je izradila Konferencija tijela nadležnih za nadzor društava za osiguranje država članica Europske unije.

(6)

U izvještaju je zaključeno da je jednostavan i solidan način djelovanja sadašnjeg sustava zadovoljavajući i da se temelji na zdravim načelima i odlikuje transparentnošću, no u pojedinim su slučajevima utvrđene slabosti, posebno za osjetljive profile rizičnosti.

(7)

Potrebno je povećati postojeći minimalni jamstveni kapital, posebno zbog povećanog broja odštetnih zahtjeva i troškova poslovanja koji su nastupili nakon što je taj zahtjev prvobitno donesen. Pragovi iznad kojih se primjenjuje stopa nižeg postotka za određivanje potrebne granice solventnosti na osnovi premija i na osnovi šteta, trebaju se u skladu s tim povisiti.

(8)

Kako bi se ubuduće izbjegla veća i nagla povećanja iznosa minimalnog jamstvenog kapitala i pragova, treba uspostaviti mehanizam koji će omogućiti da povećanje bude u skladu s Europskim indeksom potrošačkih cijena.

(9)

U posebnim situacijama kada su ugrožena prava ugovaratelja osiguranja, treba ovlastiti nadležna tijela da mogu pravovremeno intervenirati, uz obvezu da pri izvršavanju svojih ovlasti nadležna tijela obavijeste društva za osiguranje o razlozima koji su ih potakli na nadzorne radnje, u skladu s načelima korektnog upravljanja i propisanog postupanja. Dok ta situacija postoji, nadležna tijela neće moći potvrditi da društvo za osiguranje ima dovoljnu granicu solventnosti.

(10)

Uzimajući u obzir razvoj tržišta s obzirom na vrstu pokrića reosiguranja kojim su se osigurali primarni osiguravatelji, potrebno je da nadležna tijela imaju ovlasti u određenim okolnostima ograničiti smanjenje granice solventnosti.

(11)

Ako osiguravatelj znatno smanji poslovanje ili prestane zaključivati nova osiguranja, potrebno je utvrditi odgovarajuću granicu solventnosti u pogledu ostatka obveza za postojeća osiguranja u skladu s razinom tehničkih pričuva.

(12)

Za posebne vrste neživotnih osiguranja koje su podložne posebno volatilnom profilu rizičnosti, postojeći zahtjev za granicu solventnosti mora biti znatno povećan, tako da potrebna granica solventnosti bude bolje usklađena sa stvarnim profilom rizičnosti poslovanja.

(13)

Kako bi se prikazao učinak različitih računovodstvenih i aktuarskih pristupa, potrebno je učiniti odgovarajuće prilagodbe metodologije za izračunavanje zahtjeva za granicu solventnosti tako da se izračunava na jasan i dosljedan način, kako bi se osigurao jednak položaj za sva društva za osiguranje.

(14)

Ova Direktiva propisuje minimalne standarde za zahtjeve vezane uz granicu solventnosti te bi matične države članice trebale donijeti stroža pravila za društva za osiguranje koja su dobila odobrenje za rad od njihovih nadležnih tijela.

(15)

Direktivu 73/239/EEZ trebalo bi izmijeniti sukladno tome,

1.

U članku 3., stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

„1.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na društva za uzajamno osiguranje koja ispunjavaju sve sljedeće uvjete:

Ova se Direktiva ne primjenjuje na društva koje ispunjavaju sve sljedeće uvjete:

Međutim, odredbe ovog članka ne sprečavaju društvo za uzajamno osiguranje da podnese zahtjev za dobivanje odobrenja za rad ili nastavka poslovanja u skladu s ovom Direktivom”.

2.

Članak 16. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 16.

1.   Svaka država članica zahtijeva od svakog društva za osiguranje sa sjedištem na njezinom području odgovarajuću raspoloživu granicu solventnosti u pogledu njegovog cjelokupnog poslovanja, koja je u svakom trenutku barem jednaka zahtjevima iz ove Direktive.

2.   Raspoloživa granica solventnosti sastoji se od imovine društva za osiguranje, neopterećene bilo kojim budućim obvezama, umanjene za nematerijalnu imovinu, uključujući:

Raspoloživa granica solventnosti umanjuje se za iznos vlastitih dionica u neposrednom vlasništvu društva za osiguranje.

Za ona društva za osiguranje koja diskontiraju ili smanjuju tehničke pričuve za neisplaćene štete vodeći računa o prihodu od ulaganja kako je dozvoljeno u skladu s člankom 60. stavkom 1. točkom (g) Direktive Vijeća 91/674/EEZ od 19. prosinca 1991. o godišnjim financijskim izvještajima i konsolidiranim financijskim izvještajima društava za osiguranje (7), raspoloživa granica solventnosti umanjuje se za razliku između nediskontiranih tehničkih pričuva ili tehničkih pričuva prije odbitaka, kako je objavljeno u bilješkama uz financijske izvještaje, i diskontiranih ili tehničkih pričuva nakon odbitka. Ova se prilagodba izvršava za sve rizike iz točke A Priloga, osim za rizike navedene pod vrstama osiguranja 1 i 2. Za ostale vrste osiguranja, osim 1 i 2, ne treba se vršiti prilagodba diskontiranja anuiteta obuhvaćenih tehničkim pričuvama.

3.   Raspoloživa se granica solventnosti može sastojati i od:

4.   Nakon što društvo za osiguranje podnese zahtjev s pripadajućom dokumentacijom nadležnom tijelu matične države članice te uz suglasnost tog nadležnog tijela, raspoloživa granica solventnosti može se sastojati od:

5.   Izmjene stavaka 2., 3. i 4. vezane uz razvoj događaja koji bi opravdali tehničku prilagodbu elemenata koji se mogu uzeti u obzir za određivanje raspoložive granice solventnosti, donose se u skladu s postupkom predviđenim u članku 2. Direktive Vijeća 91/675/EEZ (8).

3.

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 16.a

1.   Propisana granica solventnosti utvrđuje se ili na osnovi godišnjeg iznosa premija ili doprinosa ili na osnovi prosječnog iznosa izdataka za štete u posljednje tri poslovne godine.

Međutim, u slučaju društava za osiguranje koja osiguravaju samo jedan ili više rizika kredita, oluje, tuče ili mraza, kao referentno razdoblje za izračun prosječnog iznosa izdataka za štete uzima se posljednjih sedam poslovnih godina.

2.   Prema uvjetima iz članka 17. ove Direktive, iznos potrebne granice solventnosti jednak je većem od dva rezultata iz stavaka 3. i 4.

3.   Osnovica premije izračunava se pomoću višeg iznosa od bruto zaračunatih premija ili doprinosa, kao što je niže izračunato, i bruto zarađenih premija ili doprinosa.

Premije ili doprinosi koji se odnose na vrste osiguranja 11, 12 i 13 iz točke A Priloga uvećavaju se za 50 %.

Premije ili doprinosi (uključujući naknade, dodane premijama i doprinosima) koji su dospjeli vezano uz izravno osiguranje u posljednjoj poslovnoj godini, zbrajaju se.

Tom se iznosu dodaje iznos primljene premije reosiguranja u posljednjoj poslovnoj godini.

Od tog se iznosa oduzimaju ukupni iznos premija ili doprinosa otpisanih u prethodnoj poslovnoj godini, kao i ukupni iznos poreza i davanja vezanih uz premije ili doprinose koji se zbrajaju.

Tako dobiveni iznos dijeli se u dva dijela, od čega prvi dio iznosi do 50 milijuna eura, a drugi je višak koji prelazi taj iznos; 18 % od prvog dijela i 16 % od drugog dijela se izračunava i zbraja.

Tako dobiveni iznos množi se s omjerom za prethodne tri poslovne godine između ukupnih izdataka za štete koje društvo mora snositi, umanjenih za iznos koji pokriva reosiguranje i ukupnih bruto izdataka za štete; ovaj omjer ni u kojem slučaju ne smije biti manji od 50 %.

Uz odobrenje nadležnih tijela mogu se za prijenos premija i doprinosa za vrste osiguranja 11, 12 i 13 koristiti statističke metode.

4.   Osnovica šteta izračunava se na sljedeći način, pri čemu se za vrste osiguranja 11, 12 i 13 iz točke A Priloga, izdaci za štete, pričuve i povrati uvećavaju za 50 %.

Iznosi izdataka za štete iz izravnog osiguranja (bez odbitaka šteta predanih u reosiguranje i retrocesiju) u razdobljima iz stavka 1. ovoga članka, zbrajaju se.

Tom se iznosu pribraja iznos izdataka za štete s osnove reosiguranja ili retrocesije prihvaćenih u istim razdobljima i iznos pričuva šteta utvrđenih na kraju posljednje poslovne godine iz izravnog osiguranja i iz prihvata u reosiguranje.

Od tog se zbroja odbija iznos povrata realiziranih tijekom razdoblja iz stavka 1. ovoga članka.

Od preostalog se iznosa odbija iznos pričuva šteta utvrđenih na početku druge poslovne godine koja prethodi posljednjoj poslovnoj godini za koju postoje financijski izvještaji, i za izravno osiguranje i za prihvat u reosiguranje. Ako referentno razdoblje utvrđeno u stavku 1. iznosi sedam godina, odbija se iznos pričuva šteta utvrđenih na početku šeste poslovne godine koja prethodi posljednjoj poslovnoj godini za koju postoje financijski izvještaji.

Jedna trećina ili jedna sedmina iznosa dobivenog na ovaj način, u skladu s referentnim razdobljem utvrđenim u stavku 1., dijeli se na dva dijela, od čega prvi iznosi do 35 milijuna eura, a drugi je višak koji prelazi taj iznos; 26 % od prvog dijela i 23 % od drugog dijela se izračunava i zbraja.

Tako dobiveni iznos množi se s omjerom za prethodne tri poslovne godine između ukupnih izdataka za štete koje društvo mora snositi, umanjenih za iznos koji pokriva reosiguranje i ukupnih bruto izdataka za štete; ovaj omjer ni u kojem slučaju ne smije biti manji od 50 %.

Uz odobrenje nadležnih tijela, mogu se koristiti statističke metode za alokaciju izdataka za štete, pričuva i povrata za vrste osiguranja 11, 12 i 13. U slučaju rizika navedenih pod vrstom osiguranja 18 iz točke A Priloga, iznos izdataka za štete koji se koristi za izračun osnovice šteta je trošak koji snosi društvo za osiguranje vezano za danu pomoć. Ti se troškovi izračunavaju u skladu s nacionalnim odredbama matične države članice.

5.   Ako je propisana granica solventnosti izračunata u stavcima 2., 3. i 4. niža od potrebne granice solventnosti iz prethodne godine, potrebna granica solventnosti treba biti barem jednaka potrebnoj granici solventnosti iz prethodne godine pomnoženoj s omjerom iznosa pričuva šteta na kraju prethodne poslovne godine i iznosa pričuva šteta na početku prethodne poslovne godine. U tim će se izračunima pričuve računati neto od reosiguranja, ali omjer ni u kojem slučaju ne može biti veći od 1.

6.   Svaki od razlomaka koji se odnose na dijelove navedene u šestom podstavku stavka 3. i šestom podstavku stavka 4. umanjuje se na trećinu u slučaju zdravstvenog osiguranja koje funkcionira na sličnoj tehničkoj osnovi kao i životno osiguranje, ako:

4.

Članak 17. zamjenjuje se sljedećim:

„Članak 17.

1.   Jedna trećina potrebne granice solventnosti iz članka 16.a čini jamstveni kapital. Taj se kapital sastoji od stavki navedenih u članku 16. stavcima 2. i 3. te, uz suglasnost nadležnog tijela matične države članice, stavku 4. točki (c).

2.   Jamstveni kapital ne može biti manji od 2 milijuna eura. Međutim, ako su svi ili neki rizici obuhvaćeni jednom od vrsta osiguranja od 10 do 15 iz točke A Priloga pokriveni, iznosi 3 milijuna eura”;

Država članica može omogućiti smanjenje od jedne četvrtine minimalnog jamstvenog kapitala u slučaju društava za uzajamno osiguranje i društava koji djeluju po načelu uzajamnosti”.

5.

Umeće se sljedeći članak:

„Članak 17.a

1.   Iznosi u eurima utvrđeni člankom 16.a stavcima 3. i 4. i člankom 17. stavkom 2. ove Direktive godišnje se preispituju počevši od 20. rujna 2003., kako bi se uzele u obzir promjene Europskog indeksa potrošačkih cijena koji obuhvaća sve države članice, a koji objavljuje Eurostat.

Iznosi se automatski prilagođavaju povećanjem temeljnog iznosa u eurima za postotnu promjenu indeksa u razdoblju od datuma stupanja na snagu ove Direktive do datuma preispitivanja, zaokruženo na višekratnik iznosa od 100 000 eura.

Ako postotna promjena od zadnje prilagodbe iznosi manje od 5 %, neće se vršiti prilagodba.

2.   Komisija godišnje obavještava Europski parlament i Vijeće o preispitivanju i prilagođenim iznosima iz stavka 1.;”;

6.

u članku 20. stavku 2., riječi „članak 16. stavak 3.” zamjenjuju se riječima „članak 16.a”;

7.

umeće se sljedeći članak:

„Članak 20.a

1.   Države članice osiguravaju da su nadležna tijela ovlaštena zatražiti plan financijskog oporavka za ona društva za osiguranje kod kojih smatraju da su ugrožena prava ugovaratelja osiguranja. Plan financijskog oporavka mora kao najmanji uvjet sadržavati pojedinosti ili dokaze vezane uz tri sljedeće poslovne godine:

2.   Kada su prava ugovaratelja osiguranja ugrožena zbog oslabljenog financijskog položaja društva, države članice osiguravaju da su nadležna tijela ovlaštena obvezati društva za osiguranje na višu granicu solventnosti, kako bi se osiguralo da društvo za osiguranje može ispuniti svoje obveze u pogledu solventnosti u skoroj budućnosti. Razina ove više potrebne granice solventnosti temelji se na planu financijskog oporavka iz stavka 1.

3.   Države članice osiguravaju da su nadležna tijela ovlaštena umanjiti vrijednost svih elemenata koji su pogodni za raspoloživu granicu solventnosti, posebno ako je došlo do značajne promjene tržišne vrijednosti tih elemenata od kraja prethodne poslovne godine.

4.   Države članice osiguravaju da su nadležna tijela ovlaštena ograničiti smanjenje granice solventnosti, temeljeno na reosiguranju, kako je utvrđeno u skladu s člankom 16.a ako:

5.   Ako su nadležna tijela zatražila plan financijskog oporavka za društvo za osiguranje u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, neće izdati odobrenje u skladu s člankom 10. stavkom 3. drugim podstavkom ove Direktive, člankom 16. stavkom 1. točkom (a) Direktive Vijeća 88/357/EEZ (Druga direktiva o neživotnom osiguranju) (9) i člankom 12. stavkom 2. Direktive Vijeća 92/49/EEZ (Treća direktiva o neživotnom osiguranju) (10), dok god smatraju da su prava ugovaratelja osiguranja ugrožena u smislu stavka 1.