–

za Notariusz Justyna Gawlica, M. Margoński, zastępca notarialny,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna i S. Żyrek, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenta,

–

za mađarsku vladu, Zs. Biró-Tóth i M. Z. Fehér, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, S. L. Kalėda i W. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 22. i 75. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296. i ispravak SL 2019., L 243, str. 9.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe OP, ukrajinske državljanke koja ima boravak u Poljskoj gdje je suvlasnica jedne nekretnine, i prisjednika Notariusza Justyne Gawlice (Javni bilježnik Justyna Gawlica), koji vodi javnobilježnički ured u Krapkowicama (u daljnjem tekstu: javnobilježnički prisjednik), u vezi s odbijanjem potonjega da sastavi javnu oporuku koja bi sadržavala odredbu da je za nasljeđivanje osobe OP mjerodavno ukrajinsko pravo.

3

U uvodnim izjavama 7., 37., 38., 57. i 59. Uredbe br. 650/2012 navodi se:

[…]

[…]

[…]

4

Članak 5. te uredbe, naslovljen „Sporazum o izboru suda“, u stavku 1. određuje:

„Ako je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice, stranke na koje se to odnosi mogu se sporazumjeti da sud ili sudovi te države članice imaju isključivu nadležnost odlučivati o svim nasljednim stvarima.“

5

U skladu s člankom 6. navedene uredbe, naslovljenim „Odbijanje nadležnosti u slučaju izbora prava“:

„Ako je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice, sud pred kojim je pokrenut postupak u skladu s člankom 4. ili člankom 10.:

[…]“

6

U članku 12. stavku 1. iste uredbe predviđa se:

„Ako se ostavina umrlog sastoji od imovine smještene u trećoj državi, sud koji treba odlučiti o nasljeđivanju može, na zahtjev jedne od stranaka, odlučiti da neće odlučiti o nekom dijelu te imovine ako se može očekivati da njegova odluka u pogledu tog dijela imovine neće biti priznata i, prema potrebi, proglašena izvršivom u toj trećoj državi.“

7

Članak 20. Uredbe br. 650/2012, naslovljen „Opća primjena“, formuliran je ovako:

„Svako pravo na koje upućuje ova Uredba primjenjuje se bez obzira na to je li to pravo države članice.“

8

U članku 21. te uredbe, naslovljenom „Opće pravilo“, navodi se:

„1.   Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.

[…]“

9

Članak 22. navedene uredbe, naslovljen „Izbor prava“, u stavku 1. određuje:

„Osoba može za pravo koje će urediti u cijelost[i] njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.

[…]“

10

Članak 75. iste uredbe, naslovljen „Odnos s postojećim međunarodnim konvencijama“, u stavku 1. predviđa:

„Ova Uredba ne utječe na primjenu međunarodnih konvencija čije su ugovornice jedna ili više država članica u trenutku donošenja ove Uredbe i koje se odnose na pitanja uređena ovom Uredbom.

[…]“

11

Članak 37. Sporazuma od 24. svibnja 1993. između Republike Poljske i Ukrajine o pravnoj pomoći i pravnim odnosima u građanskim i kaznenim stvarima (u daljnjem tekstu: Bilateralni sporazum), određuje:

„Pravni odnosi u području nasljeđivanja pokretnina uređuju se pravom države ugovornice čije je državljanstvo ostavitelj imao u trenutku smrti.

Pravni odnosi u području nasljeđivanja nekretnina uređuju se pravom države ugovornice na čijem se području nalaze te nekretnine.

Kvalifikacija imovine koja čini ostavinu kao pokretnine ili nekretnine uređuje se pravom države ugovornice na čijem se području nalazi imovina”.

12

Osoba OP je ukrajinska državljanka koja ima boravak u Poljskoj gdje je suvlasnica jedne nekretnine. Ona je od javnobilježničkog prisjednika zatražila da sastavi javnu oporuku koja bi sadržavala odredbu da je pravo mjerodavno za njezino nasljeđivanje ukrajinsko pravo.

13

Javnobilježnički prisjednik odbio je sastaviti takav akt, iznoseći ponajprije dva razloga. Prvo, tvrdi da članak 22. Uredbe br. 650/2012 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 38. priznaje pravo na izbor mjerodavnog prava isključivo državljanima država članica Unije. Drugo, ističe da članak 37. Bilateralnog sporazuma, koji u svakom slučaju ima prednost pred tom istom uredbom, određuje da pravo mjerodavno za nasljeđivanje jest pravo države čiji je ostavitelj državljanin, kada je riječ o pokretninama, i pravo države u kojoj se nalazi imovina, kada je riječ o nekretninama. Javnobilježnički prisjednik stoga je zaključio da pravo mjerodavno za nasljeđivanje osobe OP kada je riječ o nekretninama koje ona posjeduje u Poljskoj jest poljsko pravo.

14

Osoba OP podnijela je Sądu Okręgowom w Opolu (Okružni sud u Opolu, Poljska), sudu koji je uputio zahtjev, tužbu zbog odbijanja prisjednika javnog bilježnika da sastavi akt, uz obrazloženje da je svoju odluku temeljio na pogrešnom tumačenju Uredbe br. 650/2012. U tom pogledu ona je konkretno tvrdila da članak 22. te uredbe „osobi“ omogućuje da izabere pravo svoje zemlje kao pravo mjerodavno za svoje nasljeđivanje. Nadalje, navela je da je cilj članka 75. stavka 1. te uredbe zadržati usklađenost te uredbe s obvezama koje proizlaze iz sporazuma koje su države članice sklopile s trećim zemljama. Međutim, budući da Bilateralni sporazum ne uređuje izbor nasljednog prava, osoba OP smatra da primjena članka 22. Uredbe br. 650/2012 nije nespojiva s tim sporazumom.

15

U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Opolu (Okružni sud u Opolu) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

16

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 22. Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da državljanin treće zemlje koji ima boravak u državi članici Unije može izabrati pravo te treće države kao pravo koje uređuje njegovo cjelokupno nasljeđivanje.

17

Članak 22. Uredbe br. 650/2012 određuje da „[o]soba može za pravo koje će urediti u cijelost[i]njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti“.

18

Kao što je razvidno iz njezina teksta, ta se odredba odnosi na sve „osobe“, pri čemu se ne pravi nikakva razlika između državljana država članica Unije i državljana trećih država. Naime, jedino ograničenje slobode izbora koju ima ta osoba jest to da ona može izabrati isključivo pravo države čiji je državljanin, i to neovisno o tome ima li ta država status države članice Unije.

19

Ne može se dakle smatrati da samo građani Unije mogu uživati takvu slobodu izbora.

20

U prilog tom doslovnom tumačenju govore i druge odredbe Uredbe br. 650/2012 u kojima se također spominje pravo treće države à l’Union.

21

Prvo, članak 20. navedene uredbe tako predviđa da se pravo određeno tom uredbom primjenjuje čak i ako ono nije pravo države članice. Međutim, iako iz uvodne izjave 57. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da kolizijska pravila koja se navode u toj uredbi mogu dovesti do primjene prava treće države i da je u tom slučaju potrebno uzeti u obzir pravila o uzvraćanju (renvoi) predviđena međunarodnim privatnim pravom navedene države, u njoj se izričito navodi se ta vrsta uzvraćanja mora isključiti „u situacijama kada je umrli izabrao pravo treće države“.

22

Drugo, članak 5. te uredbe ograničava sporazume o izboru suda na slučaj kad je „pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. [navedene uredbe]pravo države članice“. Također, članak 6. iste uredbe predviđa mogućnost isticanje prigovora nenadležnosti„[a]ko je pravo koje je umrli izabrao za uređenje svojeg nasljeđivanja u skladu s člankom 22. pravo države članice“. Takvi navodi imaju smisla samo ako postoji mogućnost drugog izbora osim prava države članice. Međutim, ako se ne radi o pravu države članice, onda to može biti jedino pravo treće države.

23

Treće, navodeći da bi „[ta uredba] trebala […] omogućiti građanima organizaciju svojeg nasljeđivanja unaprijed izborom prava mjerodavnog za njihovo nasljeđivanje“, uvodna izjava 38. Uredbe br. 650/2012 generički upućuje na sve „građane“, a ne samo na građane Unije.

24

Slijedom svih navedenih razloga, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 22. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da državljanin treće zemlje koji ima boravak u državi članici Unije može izabrati pravo te treće države kao pravo koje uređuje njegovo cjelokupno nasljeđivanje.

25

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 75. Uredbe br. 650/2012 u vezi s člankom 22. te uredbe tumačiti na način da u slučaju kad je država članica Unije sklopila, prije donošenja navedene uredbe, bilateralni sporazum s trećom državom u kojem se određuje mjerodavno pravo za nasljeđivanje te se izričito ne predviđa mogućnost izbora nekog drugog prava, državljanin te treće države koji ima boravak u predmetnoj državi članici može izabrati pravo navedene treće države kao pravo koje uređuje njegovo cjelokupno nasljeđivanje.

26

U tom pogledu, iz članka 75. stavka 1. Uredbe br. 650/2012 u bitnome proizlazi da primjena te uredbe ne smije utjecati na primjenu međunarodnih konvencija kojima su pristupile jedna ili više država članica, pod uvjetom da su, s jedne strane, dotična država članica ili države članice u trenutku donošenja Uredbe br. 650/2012 već bile stranke predmetne međunarodne konvencije i da, s druge strane, ta konvencija uređuje pitanja koja su regulirana navedenom uredbom. Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se u slučaju kad zakonodavac Unije predvidi da primjena uredbe „ne utječe“ na postojeće međunarodne konvencije, one primjenjuju kad postoji preklapanje pravila s tom uredbom (vidjeti po analogiji presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 46.).

27

Stoga, ako je država članica stranka bilateralnog sporazuma koji je s trećom državom sklopljen prije stupanja na snagu Uredbe br. 650/2012 i ako taj bilateralni sporazum sadržava odredbe koje predviđaju pravila mjerodavna za nasljeđivanje, načelno će se primjenjivati potonja pravila, a ne pravila koja u tom području predviđa Uredba br. 650/2012.

28

Nadalje, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 29. i 30. svojeg mišljenja, članak 75. Uredbe br. 650/2012 nije izolirana odredba u okviru propisa Unije u području pravosudne suradnje u građanskim i trgovačkim stvarima. Naime, brojne druge uredbe i konvencije uređuju odnose između pojedinaca u europskom području slobode, sigurnosti i pravde te sadržavaju odredbe koje slijede sličnu logiku kao i članak 75. Uredbe br. 650/2012.

29

Sud je u tom kontekstu ocijenio da članak koji u sklopu predmetnog pravnog akta Unije uređuje odnose između tog akta i međunarodnih konvencija ne može imati doseg koji je u suprotnosti s načelima na kojima se temelji zakonodavstvo kojeg je on dio (vidjeti u tom smislu presudu od 4. svibnja 2010., TNT Express Nederland, C‑533/08, EU:C:2010:243, t. 51.).

30

U konkretnom slučaju, cilj je Uredbe br. 650/2012 – kao što u bitnome proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 7. i 59. – uklanjanje prepreka slobodnom kretanju osoba koje mogu biti suočene s poteškoćama pri ostvarivanju svojih prava u kontekstu nasljeđivanja s prekograničnim implikacijama, prije svega utvrđivanjem pravila o nadležnosti i mjerodavnom pravu u tom području, te o priznavanju i izvršenju u jednoj državi članici odluka i akata donesenih u drugim državama članicama.

31

U tom pogledu, članak 21. te uredbe, pod naslovom „Opće pravilo“, utvrđuje automatsku poveznicu koja se određuje upućivanjem na uobičajeno boravište ostavitelja u trenutku smrti. Imajući u vidu strukturu te uredbe, mogućnost izvora prava države čiji je ostavitelj državljanin, uređenu člankom 22. navedene uredbe, treba shvatiti na način da predstavlja iznimku od općeg pravila utvrđenog u članku 21. iste uredbe.

32

Nadalje, i uobičajeno boravište i državljanstvo jesu objektivne poveznice koje obje doprinose ostvarivanju cilja pravne sigurnosti stranaka u ostavinskom postupku koji se nastoji postići Uredbom br. 650/2012, što je vidljivo i iz njezine uvodne izjave 37.

33

Iz navedenih razmatranja proizlazi da se mogućnost izbora prava mjerodavnog za nasljeđivanje ne može smatrati načelom na kojem se temelji Uredba br. 650/2012, a samim time i pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima unutar Unije čiji je ona jedan od instrumenata.

34

Točno je da je Sud ocijenio da je glavni cilj te odredbe, kojom se želi postići uzajamno priznavanje odluka donesenih u državama članicama u nasljednim stvarima, povezan s načelom jedinstva ostavine (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2018., Oberle, C‑20/17, EU:C:2018:485, t. 53. i 54.). Međutim, tu nije riječ o apsolutnom načelu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2020., E. E. (Sudska nadležnost i mjerodavno pravo za nasljeđivanje), C‑80/19, EU:C:2020:569, t. 69.).

35

U tom pogledu, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 71. svojeg mišljenja, u članku 12. stavku 1. navedene uredbe izrijekom se uvodi iznimka od tog načela omogućujući nadležnom sudu da ne odlučuje o imovini koja se nalazi u trećim državama, zbog bojazni da odluka neće biti priznata ili proglašena izvršivom u tim trećim državama.

36

Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije namjerno želio prihvatiti, u određenim specifičnim slučajevima, mogućnost uspostave modela diobe ostavine u odnosima s određenim trećim državama.

37

Stoga valja zaključiti da se sustavu uspostavljenom Uredbom br. 650/2012 ne protivi to što – u skladu s bilateralnim sporazumom koji je između države članice i treće države sklopljen prije donošenja te uredbe, te imajući u vidu iznimku iz članka 75. stavka 1. navedene uredbe – državljanin treće zemlje s boravkom u državi članici koju obvezuje taj bilateralni sporazum nema mogućnost izabrati pravo koje će biti mjerodavno za njegovo nasljeđivanje. Nadalje, taj je zaključak u skladu s načelom utvrđenim u članku 351. prvom stavku UFEU‑a u vezi s učincima međunarodnih sporazuma koje su države članice sklopile prije pristupanja Uniji.

38

Slijedom svih navedenih razloga, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 75. Uredbe br. 650/2012 u vezi s člankom 22. te uredbe treba tumačiti na način da mu se ne protivi to što u slučaju kad je država članica Unije sklopila, prije donošenja navedene uredbe, bilateralni sporazum s trećom državom u kojem se određuje mjerodavno pravo za nasljeđivanje te se izričito ne predviđa mogućnost izbora nekog drugog prava, državljanin te treće države koji ima boravak u predmetnoj državi članici ne može izabrati pravo navedene treće države kao pravo koje uređuje njegovo cjelokupno nasljeđivanje.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: